Oko crvenog cara

Sestra Anja stisnula mu je ruku, a zatim je pustila.

Okrenula se i vratila u samostan.

Daleko dolje, u podnožju brda, staza se račvala.

Desni odvojak vodio je u grad. Lijevi je prolazio pokraj jezera obraslog korovom, a zatim kroz blijedozeleno more ječma. Čim je Pekkala prošao kroz dvorišna vrata, cesta je krenula strmo nadolje. Ondje ga je povukla gravitacija pa nije trebao okretati pedale. Oči su mu zasuzile. Čuo je samo vjetar koji mu je u ušima fijukao poput plinskog plamena. Odjednom, potpuno iznenadivši samoga sebe, Pekkala se nasmijao.

Kada je bicikl toliko ubrzao da se stražnji kotač počeo tresti, Pekkala je ispružio prste, sklopio ih oko metalnih kočnica i lagano ih stisnuo. No bicikl nije usporio. Pekkala je na vrijeme bacio pogled dolje na stare gumene jastučiće: raspadali su se u komadiće pri spajanju s rubom kotača.

Ne znajući zašto, Pekkala se još smijao. Nije si mogao pomoći.

Stisnuo je kočnice snažnije i bicikl je odmah usporio.

Oba su jastučića odletjela. Pogledao je unatrag u stražnje kočnice i tek je tada opazio da im nedostaje žica bez koje su bile beskorisne.

Gromko se nasmijao, a vjetar mu je navalio u usta.

Kotači su sada strelovito zujali.

Pekkala je nastojao zadržati se u sjedalu dok su pokraj njega prolazila stabla nalik na mrlje. Kada bi prošao pokraj kojeg, začulo bi se fijukanje.

Kada je stigao do podnožja, držao se za upravljač kao da mu o tome ovisi život. Nagnuo se ulijevo stisnuvši drvene drške što je čvršće mogao. Cesta se izravnala.

Ispravio je upravljač. Sve je naizgled funkcioniralo.

Pekkala si je upravo čestitao kadli je odnekud iza sebe čuo glasno krckanje. Bicikl se iznenada propeo unatrag.

Pekkala je skrenuo nalijevo i jurnuo kroz visoku travu koja je rasla pokraj ceste. Nakratko je osjetio da leti, kao