Mirisi, boje i zvuci Afrike
ZAMBIJA
Copyright
© 2025
by Slobodanka Ivancevic
All rights reserved. No part of this publication may be reproduced, stored or transmitted in any form or by any means, electronic, mechanical, photocopying, recording, scanning, or otherwise without written permission from the publisher. It is illegal to copy this book, post it to a website, or distribute it by any other means without permission.
First edition
This book was professionally typeset on Reedsy. Find out more at reedsy.com
Septembar 1979. godine doneo je vetrove promena u moj život. Kada sam stigla u Kitwe, grad okružen širokim afričkim savanama, osetila sam kako se vreme usporava, a svet oko mene postaje živopisniji i misteriozniji. Moji dnevnici iz tog perioda prepuni su boja, mirisa i zvuka koji su me oblikovali na način na koji to nisam očekivala.
Put u nepoznato: Moj odlazak u Zambiju
Godina je bila 1979. Kada mi je sestra Nada predložila da je posetim u Zambiji, prva reakcija bila je mešavina radoznalosti i strepnje. Zambija? Šta sam ja uopšte znala o toj zemlji? Sve što mi je bilo poznato svodilo se na nekoliko reči: prelepe pejzaže, prostrane savane, i ono što me je najviše plašilo – priče o tome da možda nije baš najsigurnije mesto za belog čoveka. Ali Nada je bila ubedljiva.
Nada, moja starija sestra, živela je u Zambiji već nekoliko godina sa svojim suprugom Vojom, inženjerom koji je radio na velikim građevinskim projektima. Povremeno bi dolazila u Jugoslaviju da obiđe roditelje, ali ovaj put je želela nešto drugačije – da ja dođem kod nje. “Dođi, malo ćemo se družiti, upoznaćeš moj svet”, govorila je sa toplinom u glasu. Njen suprug Voja bio je po ceo dan zauzet na gradilištima, a Nada je želela društvo za šetnje, razgovore i zajednička putovanja. I
tako sam pristala. Nisam imala pojma šta me čeka, ali osećala sam da je ovo prilika koju ne smem propustiti. Zambija je bila nepoznata, ali u isto vreme primamljiva – zemlja koja je obećavala avanturu i nova iskustva.
Prvi susret sa Afrikom
Kada sam stigla u Zambiju, prvo što me je pogodilo bila je toplina. Vazduh je bio gust, pun mirisa zemlje, cveća i nečeg što nisam mogla tačno da definišem – možda slobode, možda nepoznatog. Kitwe, grad u kome su Nada i Voja živeli, bio je mesto kontrasta: moderne zgrade uz kolibe od blata i slame, široke ulice pune života i buke.Nada me je odmah povela u obilazak. Prvo smo posetile Lusaku, glavni grad, gde sam se osećala kao da sam u drugom svetu. Tržnice pune boja, ljudi koji se smeju i razgovaraju na jezicima koje nisam razumela, mirisi začina i svežeg voća – sve je to bilo tako drugačije od onoga na šta sam navikla.
Ali pravi šok doživela sam kada smo stigle u Ndolu i Mufuliru. Ndola, industrijski centar, bila je puna energije i pokreta, dok je Mufulira, sa svojim rudnicima bakra, delovala kao mestogde se vreme zaustavilo. A onda je tu bila i Južna Rodezija (današnji Zimbabve), gde smo putovale tokom mog boravka. Tamo sam prvi put videla pravu divljinu Afrike – životinje u njihovom prirodnom staništu, beskrajne ravnice i nebo koje se činilo beskonačnim. Gledajući unazad, shvatam koliko je taj put promenio mene. Nisam samo upoznala novu kulturu i ljude –upoznala sam i sebe. Zambija me naučila da prihvatim nepoznato, da cenim jednostavne stvari i da volim različitosti.
Dolazak u novi dom, ovako je bilo:
Kada smo stigle pred kuću, osetila sam kako mi srce počinje da lupa malo brže. Nije to bila samo nervoza zbog nepoznatog, već i uzbuđenje – preda mnom je stajao dom koji će postati moje privremeno utočište, mesto gde ću upoznati nove ljude, nove običaje i, kako ću kasnije shvatiti, nove delove sebe.
Na ulazu su me dočekali Voja i Nada, sa osmehom koji je odmah razrešio svaku neizvesnost. Ali nisam dugo bila samo sa njima. Ubrzo su se pojavili i oni koji su činili srce tog doma – Sekala, Dzozef, Vili i ostali. Bili su to crnci, ljudi koji su radili u kući i klubu Jugoslovena, obučeni da svaki detalj domaćinstva funkcioniše savršeno.
Sekala je bio kuvar čije su ruke stvarale mirise koji su ispunjavali ceo dom. Njegove specijalitete nisam mogla da dočekam, a njegova prirodna ljubaznost odmah me je osvojila.
Dzozef je bio zadužen za sobe – sve je uvek bilo besprekorno čisto, uredno i spremno. Vili je imao posebnu ulogu: brinuo se o psima. Bilo ih je jedanaest, ali Lakija sam odmah zavolela. Bio je to pas sa nežnim očima i dušom punom ljubavi, i često sam se nadala da ću ga moći povesti sa sobom kada budem odlazila.
Pored njih, bilo je još tri-četiri čovekakoji su noću čuvali Vojinu kuću od napada i krađa. Njihova prisutnost bila je neophodna, jer su, iako je Kitwe bio relativno miran grad, opasnosti ipak postojale.
Prvi dani u novom svetu
Prve dane sam provodila upoznajući se sa svima. Sekalina kuhinja postala je moje omiljeno mesto – ne samo zbog ukusnih jela, već i zbog priča koje je pričao dok je kuvao. Dzozef mi je pokazivao kako sve funkcioniše, a Vili me je upoznao sa psima, koji su brzo postali moji prijatelji.
Noću, kada bi se grad utišao, čula bih korake čuvara kako obilaze kuću. Iako sam u početku bila malo uplašena, brzo sam shvatila da su oni deo ovog mesta, deo ove priče. Njihova prisutnost davala mi je osećaj sigurnosti, ali i podsećala na to koliko je ovaj svet drugačiji od onog koji sam ostavila iza sebe.
Prvi susret sa strahom
Kitwe je bio grad kontrasta – s jedne strane, miran i uređen, sa širokim ulicama i zgradama koje su odavale utisak prosperiteta. Ali s druge strane, postojala je tamnija strana, ona koju nisam očekivala, a koja me je podsetila da sam u zemlji gde su pravila igre bila drugačija.
Prvi semafor pri ulasku u grad bio je mesto gde sam osetila tu tenziju po prvi put. Nada i Voja su bili tiši nego inače, a ja sam, nesvesna opasnosti, gledala kroz prozor, pokušavajući da upijem sve detalje ovog novog sveta. Ali onda se sve promenilo u trenu.
Grupa naoružanih crnaca iznenada je izašla iz mraka, okruživši naš auto. Njihove figure bile su samo siluete u noći, ali oružje koje su držali bilo je sasvim stvarno. Čula sam Nadin glas, tišinu i rezervisanost u njenom tonu: “Lezi na sedište.” Bez razmišljanja sam poslušala, a Voja je, hladnokrvno i brzo, pritisnuo gas.
Auto je jurio kroz noć, a ja sam osećala kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. Voja je bio smiren, ali sam videla kako mu ruke čvrsto drže volana. Njegova spretnost i brzina spasili su nas te noći.
posle događaja
Kada smo stigli kući, osetila sam kako mi se telo polako opušta, ali um je i dalje bio pun pitanja. Zašto? Kako? Šta bi se desilo da Voja nije bio tako brz? Nada me je umirivala, ali i ona je bila potresena.
Taj događaj ostao je urezan u moju memoriju kao podsetnik na to da je život u Africi bio lep, ali i opasan. To je bio svet gde su se lepota i strah, poverenje i oprez, stalno preplitali.
Zambija: Zemlja kontrasta i lepote
Zambija, zemlja u srcu južne Afrike, poznata je po svojim prostranim pejzažima, bogatoj prirodi i živopisnim gradovima. Sa preko 70 različitih plemena i jezika, ova zemlja je pravi mozaik kultura i tradicija. Njena priroda je spektakularna – od širokih savana do bujnih šuma, od veličanstvenih reka do impozantnih vodopada.
Kitwe: Industrijski centar sa dušom
Kitwe, grad u kome sam boravila, nalazi se u provinciji Copperbelt, kojajepoznataporudarstvubakra. Ovajgradjebiojedanod najvažnijih industrijskih centara Zambije, sa velikim rudnicima i fabrikama. Ali Kitwe nije bio samo grad mašina i industrije – imao je i svoju lepu stranu.
Ulice su bile oivičene drvećem, a tržnice pune života i boja. Ljudi su se okupljali na ulicama, razmenjivali priče i smeh, dok su prodavci nudili sveže voće, povrće i rukotvorine. Centralni deo grada bio je moderan, sa zgradama koje su odavale utisak prosperiteta, ali samo nekoliko ulica dalje, moglo se videti skromnije naselje sa kolibama od blata i slame.
Lusaka: Glavni grad sa pulsirajućim ritmom
Lusaka, glavni grad Zambije, bio je mesto gde se osećao puls zemlje. Sa svojim širokim bulevarima, modernim zgradama i živopisnim tržnicama, Lusaka je bila spoj tradicije i modernog doba. Grad je bio centar politike, kulture i trgovine, ali je imao i svoju intimnu stranu – parkove pune zelenila, gde su se ljudi okupljali da uživaju u miru.
Jedna od najpoznatijih atrakcija bio je **Lusaka National Museum**, gde su se čuvali artefakti koji su pričali istoriju zemlje. A tržnica **Soweto Market** bila je prava poslastica za sva čula
– mirisi začina, boje tkanina i zvukovi razgovora stvarali su atmosferu koja je bila jedinstvena.
Ndola i Mufulira: Rudarski gradovi
Ndola, drugi po veličini grad u Zambiji, takođe se nalazi u provinciji Copperbelt. Bio je važan industrijski centar, ali i mesto gde su se osećali uticaji kolonijalne prošlosti. Ndola je imala šarmantan centar sa zgradama iz britanskog perioda, ali i siromašnija naselja na periferiji.
Mufulira, sa svojim ogromnim rudnikom bakra, bila je grad koji je živeo i disao za rudarstvo. Rudnik je bio srce grada, a životi mnogih ljudi bili su direktno povezani sa njim. Iako je Mufulira bila manje urbanizovana od Kitwea ili Ndole, imala je svoju autentičnu lepotu – prostranstva puna zelenila i mirisa zemlje.
Južna Rodezija (današnji Zimbabve): Susret sa divljinom
Moj boravak u Južnoj Rodeziji (današnjem Zimbabveu) verovatno je bio jedan od najuzbudljivijih delova putovanja. Ova zemlja, poznata po svojim nacionalnim parkovima i divljim
životinjama, pružala je pravi doživljaj Afrike. Beskrajne ravnice, stada zebri i antilopa, i nebo koje se činilo beskonačnim – sve je to stvaralo osećaj čuda i poštovanja prema prirodi.
Vodopadi Viktorija: Čudo prirode
Vodopadi Viktorija, se nalaze na granici između Zambije i Zimbabvea, zaslužuju posebno pominjanje. Ovo prirodno čudo, poznato i kao “Dim koji grmi”, jedan je od najvećih i najlepših vodopada na svetu. Vizuelni spektakl vode koja pada sa visine od preko 100 metara, praćen zvukom koji odzvanja kilometrima, ostavlja bez daha svakog posetioca.
Lusaka National Museum: Vrata ka prošlosti i kulturi Zambije
Lusaka National Museum, smešten u srcu glavnog grada Zambije, bio je mesto gde su se susretale istorija, umetnost i kultura. Muzej je osnovan 1960-ih godina, u vreme kada je Zambija sticala nezavisnost, i bio je simbol nacionalnog ponosa i identiteta. Njegova arhitektura, jednostavna ali impozantna, odavala je utisak modernogpristupa satradicionalnim afričkim elementima.
Muzej je posedovao bogate zbirke koje su obuhvatale različite aspekte života u Zambiji:
1. **Etnografska zbirka**: Ovo je bio deo muzeja koji je najviše privlačio pažnju. U njemu su bile izloženi predmeti iz svakodnevnog života različitih plemena Zambije – od tradicionalnih odeća i nakita do alata, oružja i ritualnih predmeta. Svaki predmet imao je svoju priču,
a zajedno su činili mozaik kulture koja je bila tako različita, a ipak povezana.
2. **Istorijska zbirka**:
Ovde su se nalazili artefakti iz kolonijalnog perioda, ali i iz vremena pre dolaska Evropljana. Bile su tu fotografije, dokumenti i predmeti koji su pričali o borbi za nezavisnost, o životu pod kolonijalnom vlašću, i o herojima koji su obeležili istoriju zemlje.
3. **Umetnička galerija**:
Zambijska savremena umetnost bila je posebno zanimljiva. Slike, skulpture i instalacije odražavale su duh vremena –kombinaciju tradicije i modernog doba. Mnogi umetnici su koristili svoje radove da izraze društvene i političke poruke.
4. **Prirodna istorija**:
Ovaj deo muzeja bio je posvećen flori i fauni Zambije. Bile su tu izložbe životinja, biljaka i minerala, kao i informacije o nacionalnim parkovima i prirodnim rezervatima.
Atmosfera muzeja
Kada bi ušla u muzej, osetila bih kako me okružuje tišina koja je bila puna priča. Svaki eksponat bio je kao prozor u prošlost ili u drugačiji svet. Sećam se kako su svetla blago osvetljavala
izloženepredmete,stvarajućiatmosferukojajebilaistovremeno mirna i puna čuda.
U etnografskom delu, posebno su me fascinirale maske i skulpture koje su korišćene u ritualima. Bile su toliko izražajne, da sam mogla da zamislim kako su ih ljudi nosili tokom ceremonija,
plešući i pevajući pod noćnim nebom.
Značenje ritualne maske
Ritualne maske kod crnaca u Zambiji imaju duboko kulturno, duhovno i društveno značenje. One su više od običnih predmeta
– one su most između ljudskog i duhovnog sveta, alat za komunikaciju sa precima, božanstvima i prirodnim silama. Na primer, 1.maske **Makishi** kod naroda Chokwe, Luvale i Lunda koriste se u ritualima inicijacije (mukanda) gde mladići prelaze iz detinjstva u zrelost. Maske predstavljaju duhove koji vode mladiće kroz ovaj proces, a nosioci maski postaju “utelovljenje” tih duhova .
2.Rituali inicijacije i prelazni obredi**
Maskeigrajuključnuuloguuritualimainicijacije,posebnokod muških pripadnika plemena. Na primer, **Cikunza** maska, koja predstavlja duha lova i plodnosti, koristi se u mukanda ceremonijama. Nosilac maske, obično stariji muškarac, preuzima
uloguučiteljaivodimladićekrozobrede,uključujućiobrezivanje i učenje o odraslom životu. Ovi rituali simbolizuju “smrt” detinjstva i “rođenje” novog, zrelog člana zajednice .
3. Socijalna i politička uloga**
Maske nisu samo duhovni simboli – one imaju i društvenu i političku ulogu. Koriste se u donošenju važnih odluka, kao što su pitanja vezana za žetvu, sadnju ili rešavanje sporova. Na primer, maske mogu predstavljati autoritet poglavica ili vođa, a njihova prisutnost u ceremonijama osnažuje njihov položaj i odluke .
4. Simbolika i umetnički izraz**
Svaka maska ima svoje jedinstveno značenje, koje se ogleda u njenom obliku, bojama i ukrasima. Na primer, maske naroda **Mbunda** karakteriše trostruki oblik obrva i izbrušeni zubi, što simbolizuje pretnju i zaštitu. Maske su često ukrašene
prirodnim materijalima kao što su perje, koža, školjke ili rogovi životinja, što dodatno naglašava njihovu povezanost sa prirodom i duhovnim svetom .
5. Očuvanje tradicije i kulturnog nasleđa**
MaskesudeoživogkulturnognasleđaZambije. Njihovaizrada i korišćenje prenose se s generacije na generaciju, čuvajući tradiciju i identitet plemena. UNESCO je prepoznao važnost ovih predmeta i zabranio njihovo neovlašćeno uklanjanje iz Afrike, kako bi se očuvala kulturna baština .
6. Transformacija i uloga nosioca**
Kada neko obuče masku, on postaje više od čoveka – postaje duh, božanstvo ili simbolička figura. Nosilac maske gubi svoj individualni identitet i preuzima ulogu koju maska predstavlja. Ova transformacija omogućava direktnu komunikaciju sa duhovnim svetom i jača vezu između zajednice injenih tradicija .
7. Estetika i materijali**
Maske su prave umetničke kreacije, izrađene od drveta, metala, slonovače ili drugih prirodnih materijala. Ukrašene su simboličkim uzorcima i bojama koje imaju specifična značenja. Na primer, crna boja može simbolizovati tmine i misteriju, dok bela predstavlja čistoću i novi početak .
Moj zaključak
Ritualne maske u Zambiji nisu samo dekorativni predmeti – one su živ simbol kulture, vere i društvenog poretka. Kroz njih, zajednice održavaju vezu sa svojim precima, prirodom i božanstvima, čuvajući svoje tradicije i identitet. Njihova lepota i kompleksnost oslikavaju bogatstvo afričke kulture i njenog duhovnog nasleđa .
-U umetničkoj galeriji, slike su bile pune boja i emocija. Neke su bile apstraktne, dok su druge prikazivale svakodnevni život u Zambiji – tržnice, porodice, prirodu.
Večeri u Intercontinental Hotelu: Susret sa tradicijom
Jedan od najlepših doživljaja u Lusaki bio je poseta
„Intercontinental Hotelu“, jednom od najluksuznijih hotela u gradu. To nije bilo samo mesto za odmor i uživanje u prefinjenim jelima – bilo je to mesto gde smo mogli da doživimo autentičnu afričku kulturu na najbolji mogući način.
Hotel je bio impozantan, sa svojim modernim dizajnom i prostranim enterijerom. Ali ono što ga je činilo posebnimbila je njegova sposobnost da spoji luksuz sa tradicijom. Svake večeri, u elegantnom restoranu ili u bašti okruženoj palmama, gosti su mogli da uživaju u specijalitetima lokalne i internacionalne kuhinje, praćenim živom muzikom i ritualnim performansima.
Rituali u maskama: Magija noći
Sećam se jedne večeri kada smo sedeli za stolom, okruženi toplinom i mirisima egzotičnih jela. Odjednom, svetla su se prigušila, a u prostoriji su se začuli udarci bubnjeva. Srce mi je počelo da lupa u ritmu muzike, a onda su se pojavili oni –plesači u originalnim maskama i kostimima, koji su nosili energiju i duh afričke tradicije.
Maske su bile fascinantne – neke su predstavljale duhove predaka, druge životinje, a neke su bile apstraktne, ali sve su imale jednu zajedničku crtu: bile su puna izraza i simbolike. Plesači su se kretali sa gracioznošću i snagom, a njihovi pokreti su pričali priče o životu, smrti, ljubavi i prirodi.
Vodiči iz muzeja, koji su nas pratili, ponosno su objašnjavali značenje svakog rituala. “Ova maska predstavlja duha lovca”,
rekao je jedan od njih, “a ovaj ples je posvećen žetvi i zahvalnosti zemlji.”
(Sećanje)
Te večeri u Intercontinental Hotelu bile su više od običnog zabavnog programa. Bile su to prilike da se upozna dubina i lepota afričke kulture, da se oseti magija tradicije i da se shvati koliko je ta kultura bogata i raznolika.
Sedela sam tamo, gledajući plesače kako se kreću u ritmu bubnjeva, i osećala sam kako me taj trenutak menja. Bilo je to kao da sam dobila priliku da zagledam u dušu Afrike, da razumem njenu istoriju i da je poštujem na način na koji to nikada ranije nisam mogla.
Soweto Market: Srce Lusake
Soweto Market bio je više od obične tržnice – bio je to živ organizam, mesto gde se susretala tradicija i modernost, gde su se razmenjivale priče, proizvodi i osmesi. Čim bi kročila na tržnicu, osetila bih kako me energija obuzima. Bilo je to mesto gde su se svi čuli – od lokalnih prodavaca do turista, od dece koja su trčala između štandova do starijih žena koje su mirno sedele i prodavale svoje rukotvorine.
Boje i teksture
Tržnica je bila prava eksplozija boja. Štandovi su bili prepuni tkanina u živim nijansama – crvena, žuta, plava, zelena – sve u tradicionalnim afričkim uzorcima. **Chitenge** tkanine, koje
1
su žene nosile kao suknje ili marame, bile su posebno popularne. Svaka tkanina imala je svoj jedinstveni dizajn, a prodavci su ponosno objašnjavali značenje uzoraka.
Pored tkanina, bilo je tu i nakit – ogrlice, narukvice i minđuše od drveta, kosti, kamenja i perli. Svaki komad bio je malo umetničko delo,ručno izrađeno sa pažnjom i ljubavlju.
Mirisi i ukusi
Mirisi su bili neodoljivi. U jednom delu tržice nalazili su se štandovi sa svežim voćem i povrćem – mango, ananas, banane, avokado popo,paradajz… Sve je bilo tako sveže i sočno da si mogao da osetis miris samo prolazeći pored tezgi.
A onda su tu bili i prodavci lokalnih specijaliteta. Miris pečenog kukuruza, **sampae** (tradicionalnog kuvanog kukuruza), i **biltonga** (sušenog mesa) ispunjavao je vazduh. Neki
štandovi su nudili i **nshima**, osnovno jelo u Zambiji, pravljeno od kukuruznog brašna, koje se služilo sa raznim prilozima.
Zvuci tržnice
Soweto Market bio je mesto gde su se zvukovi mešali u jedinstvenu simfoniju. Prodavci su pozivali prolaznike, reklamirajući svoju robu:
- “Tkanine, tkanine, najlepše tkanine u Lusaki!”
- “Voće, sveže voće, samo danas snižene cene!”
- “Nakit, ručno rađen, pravi afrički nakit!”
U pozadini su se čuli razgovori na različitim jezicima –engleskom, bemba, njandja – i smeh dece koja su igrala između štandova. Ponekad bi se čuo i zvuk bubnjeva, kada bi neki ulični muzičari odlučili da ožive atmosferu.
Ljudi i priče
LjudinaSowetoMarketubilisusrceidušatogmesta. Prodavci su bili ljubazni i raspoloženi za razgovor, čak i ako nisi ništakupio. Mnogi od njih su radili na tržnici godinama i imali su svoje redovne mušterije.
Sećam se jedne starije žene koja je prodavala rukom pletene košare. Sedela je mirno, sa osmehom na licu, i pričala mi kako je naučila da plete od svoje majke. Njene košare bile su prava umetnost – svaka je imala svoj jedinstveni dizajn i priču.
(Sećanje)
Soweto Market bio je više od mesta za kupovinu – bio je to doživljaj koji je angažovao sva čula. Svaki put kada bih ga posetila, osećala sam kako me taj ambijent puni energijom i radošću. Bilo je to mesto gde sam mogla da upoznam pravu Zambiju – njene ljude, tradiciju i duh.
Traganje za savršenim poklonom**
Soweto Market bio je mesto gde sam osetila pravu radost kupovine – ne samo zato što je tu bilo svega i svačega, već i zato što je svaki predmet imao svoju priču. Kada sam odlučila da kupim poklone za svoju porodicu, znala sam da želim nešto što će biti autentično, nešto što će im doneti deo Zambije u njihove domove.
CHAPTER
Za moja dva brata, Slobodana i Sašu, odlučila sam se za muške narukvice od dlake slonovog repa. Te narukvice bile su simbol snage i povezanosti sa prirodom, a svaka je bila ručno izrađena sa pažnjom i preciznošću. Prodavac mi je objasnio kako se dlaka slonovog repa čisti i oblikuje, a zatimupotrebom tradicionalnih tehnika pretvara u narukvice koje su trajne i elegantne.
Za moje sestre, izabrala sam nakit od slonovače i malahita. Slonovača, iako kontroverzna danas, u to vreme je bila cenjena zbog svoje lepote i kvaliteta. Malahit, sa svojim prepoznatljivim zelenim nijansama i prirodnim uzorcima, bio je pravi dragulj Zambije. Prstenje, minđuše i ogrlice od ovih materijala bile su prave umetničke kreacije, a svaki komad je imao svoju jedinstvenu priču.
Trenuci odabira
Sećam se kako sam stajala pred štandom, gledajući različite narukvice i komade nakita, pokušavajući da zamislim kako će izgledati na mojoj braći. Prodavac je strpljivo objašnjavao značenje svakog predmeta, a ja sam osećala kako mi je sve teže da se odlučim – svaki komad je bio tako lep i poseban.
Kada sam konačno izabrala narukvice za moju braću i nakit za sestre, osetila sam ogromno zadovoljstvo. Bilo je to kao da sam pronašla nešto više od poklona – pronašla sam način da podelim svoja iskustva i emocije sa onima koje volim.
(Seċanje)
Tipokloninisubilisamomaterijalnipredmeti–bilisusimboli moje ljubavi i pažnje prema mojoj porodici. Svaki put kada bih videla kako moja braća nose narukvice ili kako moje sestre nose nakit, osećala sam kako me vraćaju u te trenutke na Soweto
Marketu, u one mirise, boje i zvuke koji su činili to mesto tako posebnim.
Pokloni koji su ostali u sećanju
Kada sam se vratila iz Zambije, sa sobom sam ponela ne samo uspomene, već i poklone koji su imali posebno značenje. Svaki od njih bio je pažljivo odabran, sa željom da podelim deo Afrike sa onima koje volim.
Moja braća, Slobodan i Saša, dobila su muške narukvice od dlake slonovog repa. Te narukvice, iako jednostavne, bile su neobične i elegantne. Nisu bile upadljive, ali suimalenekuunutrašnjusnagukojaihječinilaposebnim. Braća su ih rado nosila godinama, a svaki put kada bih ih videla kako ih imaju na ruci, osećala sam kako me vraćaju u one trenutke na Soweto Marketu, u one razgovore sa prodavcima i u tu radost pronalaženja savršenog poklona.
Moje sestre dobile su nakit od slonovače i malahita. Svaki komad bio je ručno izrađen, sa pažnjom i ljubavlju. Prstenje, minđuše i ogrlice bile su prave umetničke kreacije, a moje sestre su ih nosile sa ponosom, znajući da su to više od nakita –to su bili simboli ljubavi i povezanosti.
Lutka crnkinja: Poklon za baku
Ali možda najemotivniji poklon bio je onaj koji sam poklonila svojoj baki – prelepa lutka crnkinja, ručno sašivena od krpe. Lutka je bila savršeno izrađena, sa detaljima koji su je činili živom: crte lica, boja kože, tradicionalna nošnja, a na leđima je nosila bebu u marami.
CHAPTER
Baka je bila dirnuta do suza. “Ovo je najlepši poklon koji sam ikada dobila”, rekla je, držeći lutku u rukama. Za nju, lutka nije bila samo igračka – bila je to priča o majčinstvu, ljubavi i povezanosti, priča koja je prelazila granice kultura i kontinenata.
I danas imam svoju lutku, čuvam je kao dragocenu uspomenu.
A bakinu sam takođe sačuvala – ne samo u sećanju, već i u tom prelepom poklonu koji je nosio njen duh.
(Seċanje)
Ti pokloni nisu bili samo predmeti – bili su mostovi između mene i mojih voljenih, mostovi koji su povezivali naše živote sa životima ljudi u Zambiji. Svaki put kada bih pogledala te narukvice, nakit ili lutke, osećala sam kako me vraćaju u one trenutke – u mirise, boje i zvuke Afrike, u one razgovore sa prodavcima, u one osmehe i emocije.
Nacionalni park Munda Wanga: Raj na zemlji
Nacionalni park Munda Wanga, smešten nedaleko od Lusake, bio je pravi raj na zemlji. To nije bio samo park – bio je to svet gde su priroda, životinje i ljudi postojali u savršenoj harmoniji. Čim bi kročila u park, osetila bih kako me okružuje miris cveća, drveća i svežeg vazduha.
Park je bio poznat po svojim botaničkim baštama, gde su se nalazile stotine vrsta biljaka i cveća iz cele Afrike. Prolazila sam kroz aleje okružene palmama, gledala kako leptiri lepršaju oko
1 17
cvetova, i slušala kako ptice pevaju u krošnjama drveća. Bilo je to mesto gde sam mogla da se izgubim u lepoti prirode.
Safari avantura: Susret sa divljinom
Ali ono što je činilo Munda Wanga posebnim bila je mogućnost da se doživi pravi safari. Sećam se kako smo se ukrcali u otvoreni džip, sa očekivanjem i uzbuđenjem koje je bilo nemoguće obuzdati. Vozač, iskusni vodič, nasmejao bi se i rekao: “Spremite se za nešto što nikada nećete zaboraviti.”
Kako smo se udaljavali od glavnog dela parka, pejzaž se menjao. Široke ravnice, proplanci i jezera bili su dom za brojne životinje. Prvo što smo videli bile su zebre – elegantne i graciozne, kako mirno pasu travu. Onda su došle dve žirafe, sa svojim dugim vratovima i nežnim pokretima, koje su izgledale kao da su izašle iz neke bajke.
Ali najuzbudljiviji trenutak bio je kada smo ugledali lavove. Ležali su daleko,daleko u hladovini drveća, mirni i dostojanstveni, ali sa pogledom koji je odavao njihovu snagu i moć. Bilo je to kao da smo za trenutak postali deo njihovog sveta. Noć pod afričkim nebom
Jedna od najlepših uspomena vezana je za noć u parku. Nakon dana provedenog u istraživanju, sedeli smo oko logorske vatre, slušajući zvukove noći – cvrkut cvrčaka, udaljenu riku lavova i šuštanje vetra kroz drveće. Nebo je bilo prekriveno zvezdama, tako sjajnim i bliskim da sam osećala kako mogu da ih dodirnem.
Tog trenutka sam shvatila koliko je Afrika posebna. Bilo je to mesto gde sam osetila povezanost sa prirodom na način koji nikada ranije nisam doživela.
(Sećanje)
Nacionalnipark Munda Wanga isafari avantura ostali suurezani umojudušukaojedanodnajlepšihdoživljajamogživota. Tonije bila samo avantura – bila je to lekcija o tome koliko je priroda lepa, krhka i moćna. Svaki put kada se setim tih trenutaka, osećam kako me vraćaju u mladost, u one dane kada sam bila puna radoznalosti i oduševljenja.
Ljubav koja je preživela udaljenost
Iako sam bila u dalekoj Africi, u srcu sam nosila jednu veliku ljubav – Rašu. On je bio u vojsci JNA, a naša veza bila je ispunjena pismima, čekanjem i nadom da ćemo se jednog dana ponovo sresti. Svaki dan u Zambiji bio je lep, ali uvek je postojao deo mene koji je bio tamo, sa njim.
Sećam se kako sam pisala pisma, opisujući mu sve što sam doživljavala – predele, ljude, životinje, ali i svoju čežnju. Njegova pisma bila su moja veza sa domom, sa onim što sam ostavila iza sebe. Svaka reč koju je napisao bila je kao dodir njegove ruke, podsetnik da nas čeka zajednička budućnost.
Ponovno sastajanje: Trenutak koji je promenio sve
Kada smo se konačno ponovo sreli u Jugoslaviji, bilo je to kao da se vreme zaustavilo. Raša me je dočekao sa osmehom koji je
govorio više od hiljadu reči. U njegovim očima sam videla istu ljubav i istu čvrstinu koja me je oduvek privlačila.
Verili smo se, kao da je to bio sledeći korak u priči koja je počela davno, pre nego što smo morali da se razdvojimo. Bilo je to jednostavno, iskreno i puno ljubavi. I vrlo brzo smo se venčali, započevši zajednički život koji će doneti toliko radosti i lepih trenutaka.
Porodica: Naše najveće blago**
Naša ljubav donela je najveći dar – našeg sina Darka. Od prvog trenutka kada smo ga držali u naručju, znali smo da je on najveće bogatstvo koje imamo. Darko je odrastao u čoveka koji nosi najbolje od nas oboje – Rašinu snagu i moju strast prema životu.
A onda su došle unuke – Sara, Lara i Andjela. Svaka od njih je donela novu radost, novu ljubav i novu energiju u naše živote. Gledati kako rastu, kako se smeju i kako istražuju svet, podseća me na to koliko je život lep i koliko ima smisla.
(Sećanje)
CHAPTER 1
Kada pogledam unazad, shvatam koliko je naša priča bila puna izazova, ali i koliko je bila ispunjena ljubavlju. Raša i ja smo “preživeli” udaljenost, čekanje i sve što je život bacao na nas, ali naša ljubav je bila jača od svega.
Idanas, kadagledamnašuporodicu–Darka, Saru, Laru, Andjelu injihovumajkuMaju–osećamogromnuzahvalnost. Zahvalnost za svaki trenutak, za svaku suzu i za svaki osmeh. Jer na kraju, ljubav je ono što nas čini živima, ono što nas povezuje i ono što ostaje.
