uzdah, Bruno je sa suvozačkog sjedala uzeo svoju naprtnjaču i pripremio se za hodanje. Kako je znao da putem kojim je došao kilometrima neće ništa naći, zaputio se uzbrdo, u nadi da drveće koje mu zakriva pogled skriva, negdje, nekakvo selo. Tommasova večer bila je prava katastrofa. Kad su posljednji gosti otišli, samo djelomično primireni s nekoliko besplatnih digestiva, već je padao s nogu. A još je morao srediti i knjige. Mrzovoljno je ispraznio kutiju s izgužvanim računima na jedan od stolova. "Stvar je u tome", objasnila je Marie, "što nam dobavljači još šalju hranu i još uvijek očekuju da im platimo, a povrh toga, tu je i onih četiri posto za mafiju. Ali novac nam ne stiže. Štoviše, sva ta čašćenja koja moramo davati koštaju nas cijelo bogatstvo. A konobari nas, zato što ne dobivaju napojnice, potkradaju. Svake večeri koje radimo samo povećavamo dug. Moramo zatvoriti sada, prije nego što doktoru Ferrari izgubimo još veći dio uloga." Tommaso je uzdahnuo. "Ako nas konobari potkradaju, hajdemo se riješiti konobara. I tako nema posla za njih." "Acommis.“ Tommaso je bio neodlučan. Dvojica commisa bili su mladi, tek su završili ugostiteljsku školu, ali bar su imali neku predodžbu o tome što rade, za razliku od njega samog. "Zadržat ćemo jednoga", predložio je kompromisno rješenje. Marie je lupila nekoliko tipki na kalkulatoru. "Još uvijek ćemo gubiti novac", smrknuto je rekla. "Čak ne možemo doktoru Ferrari platiti sljedeću ratu uloga." "Platit ću mu od svoje ušteđevine." "Nemoj biti glup." "Ne želim zatvoriti ovaj lokal, Marie." "Sentimentalan si", komentirala je. "To je opasno, kad se radi o poslu." "Ti ne moraš ostati, ako nećeš." "To je nešto drugo", osorno je odgovorila. Kad je ona otišla, Tommaso je još dugo sjedio i pregledavao račune, uzaludno tražeći neki način da smanji operativne troškove i vrati Cuocov profit. Međutim, čak je i on uviđao da je stanje beznadno. Jednostavno, previše su trošili, a premalo zarađivali.
W