Page 1

Anthony Capella

Hrana ljubavi The Food of Love

W


W


Slušajući priče svoje prijateljice Carlotte (budući da je Talijanka, ona valjda zna o čemu govori), Laura, američka studentica povijesti umjetnosti koja provodi studijsku godinu u Rimu zaključila je da se u Italiji najviše isplati izlaziti s kuharima. Onaj tko je dobar u kuhinji, dobar je u krevetu, kažu Talijani. A kad si u Rimu... pa, ponašaj se kao i Rimljani! Laura jednostavno neće vjerovati svojoj sreći kad joj Tommaso Massi, neodoljivi rimski zavodnik da na znanje da je kuhar u jednom od najboljih rimskih restorana. Hm... zapravo je Tommaso samo konobar, i to najnižeg ranga, ali već će se on nekako izvući iz te male laži. Zna i kako. Njegov najbolji prijatelj, Bruno, zaista j est kuhar u tom istom restoranu. I to fenomenalan. Zar je problem ako Bruno nešto skuha, a on prisvoji zasluge i osvoji nagradu? Ne u Rimu. No, nije baš sve tako jednostavno. Naime, Bruno je u šetnjama pitoresknim Trastevereom već odavno uočio prekrasnu djevojku, pa kad sazna da je upravo ona djevojka za koju sprema najerotiČnija rimska jela, stvari se počinju komplicirati. Kuharskim rječnikom rečeno, čini se da je Tommaso ipak zagrizao više nego što može progutati. Lagana i senzualna poput Bruninih čokoladnih deserata, ova neobuzdana romantična komedija zabune, moderna je verzija besmrtnog Cvrana de Bergeraca koja će mirisima i okusima ispuniti sva vaša osjetila.

W


"Talijanski obrok je živahni niz osjeta u kojemu se hrskavo izmjenjuje s mekanim i podatnim, žestoko s blagim, proizvoljno s temeljnim, složeno s jednostavnim..." MARCELLA HAZAN, Osnove klasične talijanske kuhinje U zabačenoj uličici pokraj Viale Glorioso, u rimskome Trasteve-reu, postoji kafić poznat među posjetiteljima jednostavno kao Kod Gennara. Naizgled, nije to baš osobit kafić, jer veličinom i oblikom nalikuje na garažicu za jedan auto, ali prođe li tuda neki turist, zapazit će da ispred ipak ima mjesta za dva stolića i zbirku nejednakih plastičnih stolica koje love jutarnje sunce, a prođe li ljubitelj kave, zapazit će da na umrljanome cinčanom šanku u unutrašnjosti ima mjesta za golemu, sjajnu Gaggiju 6000, Harley-Davidson među espresso aparatima. Iza umrljanog cinčanog šanka također ima mjesta, jedva, i to za Gennara, kojeg njegovi prijatelji većinom smatraju najboljim baristom u cijelome Rimu i jednim skroz-na-skroz pravim kompićem. I zato su, jednog ugodnog proljetnog jutra, dvadesetosmogodišnji Tommaso Massi i njegovi prijatelji Vincent i Sisto stajali uz šank, ispijali ristretto, raspravljali o ljubavi, čekali da iz pekarnice stignu cornetti i uglavnom kratili vrijeme s Gennarom sve dok ne zajašu svoje Vespe i ne zapute se u razne restorane diljem grada u kojima su bili zaposleni. Ristretto se priprema od iste količine mljevene kave kao i obični espresso, ali s upola manje vode, a kako Gennarov espresso uopće nije bio običan, nego čisti adrenalin u tekućem obliku, i s obzirom na to da su trojica mladića i tako bila vrlo temperamentna, njihov razgovor je bio buran. U više navrata Gennaro ih je morao upozoriti da ne raspravljaju svi uglas – ili, kako se pučki kaže u Rimu,parlare 'nu strunzo 'a vota; neka govore svoja sranja jedan po jedan. Gennarovi ristretti bili su tako silno jaki jer je Gaggijina dva svrdla naoštrio kao britve, a prah koji bi tako izmljeo stisnuo bi do tvrdoće cementa, a onda bi polako povećavao tlak u golemom stroju sve dok kazaljka ne bi stigla do blizu pet kilograma po kvadratnom centimetru i tek bi onda ispustio oštar mlaz vode preko čvrsto stiješnjene kave. Iz W


cjevčice bi izašlo nešto što bi se teško uopće moglo nazvati tekućinom, neki crvenkasto smeđi mulj, tako gust da kapa poput meda s noža kad ga nanosimo preko maslaca, a crema bi mu bila boje kestena, uz uljno slatkastu aromu zbog koje vam ne bi trebao šećer, već samo gutljaj acqua minerale i zalogaj šećerom poprašenog cornetta, koji nikako da stignu iz pekarnice. Gennaro je taj stroj volio kao što vojnik voli svoju pušku, a više bi vremena utrošio na njegovo rasklapanje i čišćenje nego na pripremanje kave. Cilj mu je bio povećati tlak do sedam kilograma po kvadratnom centimetru, mnogo više nego što kazaljka mjerača može pokazati, i pripraviti tako gust ristretto da se razmazuje poput marmelade. Tommaso je u sebi bio uvjeren da čak i sam pokušaj takvoga pothvata nosi sa sobom rizik eksplozije koja će ih sve pobiti, ali je poštivao uvjerenja i ambiciju svog prijatelja, pa nije ništa govorio. Uostalom, svima je jasno da je bez rizika nemoguće biti veliki barista. Tog jutra, razgovaralo se o ljubavi, ali i o nogometu. Vincenta, koji se nedavno zaručio, korio je Sisto, kojem se pomisao da se ograniči na jednu jedinu ženu činila suludom. "Možda danas misliš da si našao najbolju ženu na svijetu, ali sutra..." kvrcnuo je Sisto prstima pod bradom, "tko zna?" "Gledaj," Vincent je strpljivo objašnjavao, ili bar onoliko strpljivo koliko je bio u stanju, "kako dugo ti navijaš za Lazio?" "Cijelog života, idiote jedan." "Ali Roma..." Vincent je zastao. Htio je reći "Roma je bolja momčad", ali ne bi imalo smisla prijateljsku raspravu o ženama pretvoriti u bitku na život i smrt. "Roma stoji bolje", diplomatski je rekao. "Ove sezone. Do sada. Pa što onda?" "A ti ipak nisi počeo navijati za Romu." "E un altro paio di maniche, cazzo?1 To je posve druga stvar, seronjo jedan. Ne možeš samo tako promijeniti klub za koji navijaš." "Baš tako. A zašto ne? Jer si se odlučio i sad si odan svom izboru." Sisto je zašutio na trenutak, a za to vrijeme se Vincent trijumfalno okrenuo prema Gennaru i naručio još jedan ristretto. A onda je Sisto prepredeno rekao: "Ali nije isto biti Laziale i biti vjeran jednoj jedinoj 1

Doslovno: "To je drugi par rukava." W


ženi. Ovo je kao da imaš desetke žena, jer se momčad svake godine sastavlja od drugih igrača. Prema tome, sereš, kao i obično." Tommaso, koji do tada nije sudjelovao u raspravi, tiho je promrmljao: "Pravi razlog zašto su se Vincent i Lucia zaručili je to što mu je rekla da neće više spavati s njim ako to ne učine." Njegovi prijatelji pokazali su zanimljivo različite reakcije na tu opasku. Vincent koji je to, uostalom, Tommasu rekao u strogom povjerenju, prvo je izgledao ljutit, pa posramljen, a zatim – kad je shvatio da Sistovo lice bez ikakve sumnje odražava zavist – zadovoljan samim sobom. "Istina je", slegnuo je ramenima. "Lucia želi biti djevica kad se vjenčamo, baš kao i njezina majka. Zato smo morali prestati spavati skupa dok se ne zaručimo." Vincentova izjava, očito nelogična, nije izmamila nikakve komentare njegovih prijatelja. U zemlji u kojoj ih je od čvrstog, gorljivog katoličanstva dijelio samo jedan naraštaj, svi su znali da kod djevojaka postoji isto onoliko stupnjeva djevičanstva koliko i kod maslinovog ulja – koje se, naravno, dijeli na ekstra djevičansko (prvo hladno prešanje), ekstra djevičansko (drugo prešanje), superfino djevičansko, ekstrafino djevičansko i tako dalje, u još desetak i više stupnjeva djevičanstva i gotovo djevičanstva, sve dok se ne dosegne razina promiskuiteta tako nezamisliva da ga se jednostavno određuje kao "čisto" i stoga pogodno jedino za izvoz i potpaljivanje vatre. "Ali sad se bar trošimo", dodao je. "Spavam s najljepšom djevojkom u Rimu, koja me obožava, vjenčat ćemo se i imati svoj stan. Što može biti bolje od toga?" "I Tommaso se troši", istaknuo je Sisto. "A on se ne mora vjenčati." "Tommaso spava s turisticama." Tommaso je skromno slegnuo ramenima. "Hej, što ja mogu ako mi se nabacuju lijepe strankinje?" To prijateljsko čavrljanje prekinuo je dolazak cornetta, pladnja punog sićušnih pošećerenih croissanta, a to je pak bila prilika za još jedan caffe prije posla. Dok je Gennaro šištao slavinama pripremajući svoju ljubljenu Gaggiju, Sisto je laktom oštro munuo Tommasa pod rebra i znakovito kimnuo prema prozoru.

W


Ulicom se približavala djevojka. Naočale za sunce zataknula je na vrh glave, u boemski vrtlog plave kose, koja ju je, u kombinaciji s trapericama do polovice lista, naprtnjačom sa samo jednom naramenicom i jednostavnom majicom, istoga trena izdvajala kao strankinju, čak i prije nego što ugledate turistički vodič s nazivom Četrdeset važnih freski visoke renesanse, koji je otvoren držala u ruci. "Turistkinja?" rekao je Sisto, pun nade. Tommaso je odmahnuo glavom. "Studentica." "A otkud ti to znaš, maestro?" "Naprtnjača joj je puna knjiga." "Psst! Biondina! Bona!" zazvao je Sisto. "Hej! Plavušo! Krasotice!" Tommaso ga je lagano pljesnuo. "Ne tako, idiote. Samo se ponašaj prijateljski." Sistu je bilo teško povjerovati da neku djevojku koja je imala sreće biti plavuša i privlačna ne bi impresioniralo to što joj netko ukazuje na tu činjenicu, ali dopustio si je da ga vodi iskusniji prijatelj, pa je zatvorio usta. "Dolazi ovamo", primijetio je Vincent. Djevojka je prešla ulicu i zastala pokraj kafića, naizgled potpuno nesvjesna zadivljenog zurenja trojice mladića. Zatim je izvukla stolicu, stavila naprtnjaču na stol i sjela, uzdignuvši svoje vitke noge na susjednu stolicu. "Sasvim sigurno strankinja", tužno je rekao Vincent. Jer svaki Talijan zna da je ispijanje kave u sjedećem položaju loše za probavu i da će za to biti kažnjen zaračunavanjem trostruke cijene od one na šanku. "Samo čekaj. Naručit će cappucino." Gennaro, pozorno motreći mjerač tlaka na Gaggiji, prezirno je zafrknuo nosom. Pravi barista ni u snu ne bi poslužio cappuccino nakon deset ujutro, baš kao što pravi kuhar ne bi nudio žitne pahuljice za ručak. "Buongiorno", doviknula je djevojka kroz otvorena vrata. Ima ugodan glas, pomislio je Tommaso. Osmjehnuo joj se ohrabrujuće. Pokraj njega, Vincent i Sisto činili su isto što i on. Samo se Gennaro, iza cinčanog šanka, i dalje sumnjičavo mrštio. "'Giorno", smrknuto je promrsio. "Latte macchiato, per javore, lungo e ben caldo." Nastala je stanka dok je barista razmišljao o tome. Iako je mlada žena naručila na talijanskome, svojom je narudžbom otkrila svoje porijekW


lo u istoj mjeri kao i svojim naglaskom. Latte macchiato – mlijeko sa samo uštrcajem kave, ali posluženo a lungo ili velikoj šalici, i ben caldo, vruće, tako da se može ispijati polako, umjesto da ga slije niz grlo u nekoliko brzih gutljaja, kako bi trebalo. Nije bilo dvojbe da je Amerikanka. Međutim, ništa u njenoj narudžbi zapravo nije vrijeđalo osjećaj za ispravnost – nije zatražila espresso s vrhnjem, ili kavu bez kofeina, ili sirup od lješnjaka, ili obrano mlijeko- pa je slegnuo ramenima i posegnuo za identičnim punjenjima Gaggije, dok su se trojica mladića trudila biti što privlačnija. Djevojka nije obraćala pažnju na njih. Izvukla je plan grada i usporedila ga, uz pomalo zbunjeni izraz lica, sa stranicom u svom vodiču. U njenoj naprtnjači zazvonio je telefonino: izvukla je i njega i počela razgovor koji oni unutra nisu mogli čuti. Kad je Gennaro napokon prosudio da je njegov macchiato dostojan serviranja, nastao je kratki okršaj oko toga tko će ga odnijeti djevojci za stol, a Tommaso je s lakoćom izvojevao pobjedu. Uzeo je i jedan od Gennarovih malenih cornetta, stavio ga na tanjurić i iznio ga pred djevojku uz osmijeh te promumljao: "Kuća časti." Ali djevojka je bila zaokupljena svojim pozivom, a osmijeh kojim je zahvalila bio je odveć brz. Ipak je imao vremena zapaziti njezine oči – sive oči, jasne i bezbrižne, boje brancinove krljušti. Zapravo, Laura Patterson bila je duboko zabrinuta ili bar onoliko zabrinuta koliko to može biti dvadesetdvogodišnja Amerikanka u Rimu tijekom ugodnog proljetnog jutra i baš zato joj je bilo drago ustanoviti da joj poziv upućuje Carlotta, njezina prijateljica Talijanka. Carlotta je radila za časopis Stozzi u Milanu. Laura je došla u Italiju i zbog nje, jer su bile bliske u vrijeme studija u Americi. "Pronto." U Italiji je običaj odgovoriti na telefonski poziv tako što ispalite "Spreman!" i to iz nekih sad već prilično nejasnih razloga. "Laura. Ja sam. Što radiš?" "Oh – bok, Carlotta. Pa eto, baš sam tražila gdje je Santa Cecilia. U njoj se nalaze neke jako dobre Cavallinijeve freske. Ali čini se da Santa Cecilia ne želi biti pronađena, pa zato sad pijem kavu." Carlotta je ignorirala tu besmislicu i odmah prešla na razlog svog poziva. "A sinoć? Kako je prošao tvoj spoj?" "Ah. Pa, bilo je dobro", rekla je Laura glasom koji je jasno odavao da uopće nije bilo dobro. Bila je pomalo na tankome ledu, jer je spomeW


nuti spoj imala s prijateljem prijatelja Carlottina brata. "On, Paolo, bio je sasvim simpatičan i zna puno o arhitekturi..." s druge strane veze, Carlotta je posprdno otpuhnula, "i odveo me u jedan zaista zanimljiv restoran blizu Ville Borghese." "Što si odjenula?" "Hm – crveni topić i crne hlače." "Jaknicu?" "Bez jaknice. Ovdje je toplo.' S druge strane se začuo glasan uzdah. Kao i sve Talijanke, Carlotta je smatrala da su oni koji se ogriješe o modu sami skrivili sve nedaće koje ih zadese kao posljedica toga. "Jesi li obula tenisice?" sumnjičavo je ispitivala. "Naravno da nisam obula tenisice. Carlotta, ne shvaćaš u čemu je stvar. U svakom slučaju, već sam rekla, jelo je bilo dobro. Ja sam jela tjesteninu s lignjama i nešto zbilja fino s janjetinom." "I?" "Ništa više. Samo kavu." "A poslije toga?" nestrpljivo je rekla Carlotta. "Što je bilo poslije toga?" "Ah. Poslije toga prošetali smo oko Giardino di Lago i tada me zaskočio. Doslovce, jer nažalost, postoji neznatna razlika između moje i njegove visine, a zbog toga je zaista morao odskočiti od tla da bi zarinuo jezik tamo gdje je ciljao. A onda, poslije toga, nastojao me odvesti u krevet – u stvari, ne baš točno u krevet, jer još uvijek živi s roditeljima, tako da mi pravi krevet nije nudio, ali me u svakom slučaju nastojao odvući u grmlje. A prije nego što bilo što kažeš, zaista mislim da ništa ne bi bilo bitno drugačije da sam odjenula jaknicu." Još jedan uzdah. "Hoćeš li se opet naći s njim?" "Ne. Iskreno, Carlotta, hvala ti što si me upoznala i sve to skupa, ali mislim da mije dosta talijanskih muškaraca. Svi su oni tako smiješno uspaljeni i, kako bih rekla, jednostavno trapavi. Ovo mi je već četvrti fijasko zaredom. Mislim da ću opet neko vrijeme morati izlaziti s Amerikancima." Carlotta je bila užasnuta. "Cara, doći u Rim i izlaziti s Amerikancima bilo bi isto kao otići na Piazza di Spagna i jesti hamburgere iz McDonald'sa."

W


"U stvari, nas nekoliko učinili smo baš to neki dan", priznala je Laura. "Bilo je to fora na svoj način." S druge strane se začulo ogorčeno coktanje. "Zamisli samo kako ćeš potratiti ovu svoju godinu u Italiji ako budeš izlazila samo s muškarcima koje si mogla upoznati i kod kuće." "A zamisli samo kako ću je potratiti budem li izlazila samo s frustriranim talijanskim silovateljima koji još žive sa svojim majkama", odvratila je Laura. "Ti jednostavno upoznaješ pogrešne ljude. Pogledaj mog zadnjeg dečka. Filippo je bio fenomenalan ljubavnik. Obziran, maštovit, polagan, strastven... " "A trenutno, mislim da si mi rekla, radi u nekom restoranu u nekom skijalištu, ne zna se točno gdje." "Istina, ali bilo je sjajno dok je trajalo. To ti je tako s kuharima. Oni znaju koristiti ruke. Stalno nešto sijeku i rezuckaju. Zato su spretni." "Hmm," rekla je Laura pomalo sjetno, "moram priznati, spretnost bi mi dobro došla, za promjenu." "Onda, cara, jednostavno moraš provjeriti zna li frajer kuhati prije nego što odeš na spoj s njim", odlučno je rekla Carlotta. Utišala je glas. "Reći ću ti nešto o Filippu. On je sve volio kušati dok je kuhao, ako shvaćaš što ti hoću reći." Laura se nasmijala. Imala je izrazito razvratan smijeh, a zvuk se probio do unutrašnjosti Gennarova kafića, zbog čega su mladići sa zanimanjem uzdigli pogled sa svojih cornetta. "A pretpostavljam da je, kao pravi kuhar, također odlično znao odrediti kad je pravi trenutak za nešto?" "Upravo tako. I nikada se nije žurio. Znaš kako mi Talijani volimo jesti – bar desetak gangova." "Ali svi su jako mali", zafrkavala ju je Laura. "Da, ali vjeruj mi, na kraju više ne možeš usta otvoriti." Iako se i dalje šalila, Laura je jednim dijelom svijesti morala priznati da bi njezina prijateljica mogla biti u pravu. Netko kreativan, netko tko razumije okus i građu tkiva, netko tko zna kako pomiješati sastojke da bi postigao senzualni užitak... kad bi bar upoznala nekog takvog dok je u Italiji.

W


"No, evo vidiš", govorila joj je Carlotta. "To ne bi trebalo biti teško. Rim je pun restorana. Razumno je pretpostaviti da onda ima i puno kuhara." "Možda", rekla je Laura. "Slušaj, ispričat ću ti što je još Filippo radio..." Prije kraja tog poziva, Laura je napola u šali, napola ozbiljno obećala svojoj prijateljici da će od sada definitivno izlaziti samo s muškarcima koji znaju razlikovati umak bernaise od bechamela. Tommaso je odlučio zapodjenuti razgovor s mladom Amerikankom. Tko bi mogao odoljeti smijehu poput njezina? Kao što kaže Vincent, postizao je odlične rezultate s turisticama, koje bi se topile kad bi ugledale njegovu zgodnu glavu izraženih crta lica uokvirenog gustim kovrčama. Nije da se Rimljanke također nisu topile, ali Rimljanke su nakon toga bile sklone poželjeti da upozna njihove roditelje. Strankinje su u svemu bile manje komplicirane. Čekao je pravi trenutak. Amerikanka je i dalje telefonirala, polako pijuckajući svoj macchiato – nije čudo što je tražila vrući – sve dok Tommaso s uzdahom nije ustanovio da mora ići. Već je kasnio u svoj restoran. Tresnuo je nekoliko kovanica na šank i mahnuo pozdrav Gennaru. Njegov motorino bio je parkiran vani, pokraj djevojčina stola, pa je otezao još jedan trenutak dok ga je čučeći otključavao, sladeći se još posljednjim pogledom na vitke, preplanule potkoljenice boje meda ispružene preko susjedne stolice. "Dakle, nema više Talijana. Osim ako znaju kuhati", govorila je. "Od sada ne idem na spoj ako frajer nije u Vodiču dobre hrane." Tommaso je naćulio uši. Posegnula je prstom u svoju šalicu da bi pokupila preostale pjenušave kapljice mlijeka, izvukla ih i oblizala s prsta. "Bože, ova kava je fantastična. Čekaj malo. Da?" Tommaso, koji se nije mogao obuzdati, lagano ju je potapšao po ramenu. "Oprostite što prekidam vaš razgovor", počeo je na svom najboljem engleskom. "Samo sam vam htio reći da mi je vaša ljepota slomila srce." Zahvalila mu je osmijehom, premda pomalo na oprezu. Ipak, nastojala je zvučati ljubazno dok je odgovarala: "Vatte afa' 'u giro, a fessa 'e W


mammata", poslužila se riječima koje je naučila od prvog Talijana s kojim je izašla na spoj, a koji joj je savjetovao da ih koristi kad god joj netko uputi kompliment. Tommasovo lice se izdužilo. "OK, OK", rekao je, povlačeći se i zabacujući nogu preko svog mopeda. Laura je gledala za njim, a onda je opet obratila pažnju Carlotti. "Tko je to bio?" zanimalo je njezinu prijateljicu. "Ma, neki frajer." "Laura," oprezno je rekla njezina prijateljica, "što misliš da si mu upravo rekla?" I tako je Laura otkrila da je rimskim mladićima na savršenom idiomatskom talijanskome zapravo govorila neka se vuku natrag u otvore svojih majki iz kojih su potekli. "Oh", rekla je Laura. "O, joj. Šteta. A bio je baš zgodan. Ali nema veze, zar ne? Jer, od sada se čuvam za nekoga tko zna kuhati."

W


"Kad su nam opća i zdravorazumska načela planiranja jelovnika postala jasna, pred nama se pruža izbor bezbrojnih ugodnih i izvedivih kombinacija..." MARCELLA HAZAN, Osnove klasične talijanske kuhinje

Prošlo je tjedan dana prije nego što je Tommaso ponovno vidio djevojku. Otišao je u Gigliemi, sjajnu trgovinu hranom blizu Piazze Venezia, da bi preuzeo robu za restoran. Prije toga je primio telefonski poziv, kojim je obaviješten da je jedan lovac, jedan od njih više desetaka iz okruga Castelli Romani koji su dobavljali specijalitete za Gigliemi, baš toga jutra Fiatom dovezao sa sela hrpu mekanih mladih lepre; mladih zečeva, prvih te sezone. Tommaso je dobio upute da bude brz, pa je otišao ravno do stražnjeg dijela trgovine, stavio na rame kutiju koju mu je dao Adriano i jedva je zastao kako bi se raspitao o Adrianovoj obitelji, braku njegova ujaka, tvrtki Adrianova bratića u drugom koljenu i novoj djevojci Adrianova brata, i požurio van kad je krajičkom oka spazio pokret koji mu je privukao pažnju. Bila je to djevojka. Istezala se prema najgornjoj polici za paketom tjestenine i tako otkrila pojas i napeti trbuh. Tommaso je uspio ugledati sićušnu zavojnicu pupka, zakučastu i savršenu kao čvor balona. Kao veliki aficionado ženske ljepote, ispod glasa je promumljao: "Fosse 'a Madonna!" Brzo je opet spustio kutiju. "Momento", doviknuo joj je; pričekajte. Posegnuo je, dohvatio paket i pružio joj ga uz osmijeh. "Prego." Onda mu je sinulo da ju je negdje već vidio. Nasmiješila se. "Grazie, faccia di culo." Hvala, dupeglavče. Naravno – sad se sjeća. Djevojka Kod Gennara. Također se sjećao da je rekla kako će spavati – no, izlaziti, ali svi su znali da je to s Amerikankama ista stvar – samo s nekim tko zna kuhati, pa ako kupuje tjesteninu za sebe, dobri su izgledi da još uvijek nije našla nekog takvog. Što je zaista bilo baš čudno, jer je Rim bio prepun kuhara, dok su plavokose Amerikanke bile donekle rjeđa pojava. Bila je to njegova prilika i on ju je iskoristio. "Spaghetti", rekao je, bacivši pogled na pa-

W


ket u njezinoj ruci. "Baš lijepo." Čak i njemu samome to je zazvučalo pomalo bez-veze. "Pa, nadam se." "A što ćete pripremiti uz to? Koji umak?" "Pa – mislila sam, možda bolognese." Njegov šok nije bio odglumljen. "Ali ne možete", usprotivio se. "Zašto ne?" "Prvo, zato što niste u Bologni", razumno joj je ukazao. "A drugo, zato što su to što držite u ruci spaghetti" "Da. Spaghetti Bolognese." Vidjela je izraz njegova lica. "To nije dobra ideja, zar ne?" "To je jednostavno nemoguće", objasnio je. "Ragu Bolognese je umak koji ide uz tagliatelle ili gnocche, ili možda tortelline." Pokazao je na stakleni izložbeni ormarić Gigliemija. "Ovo su tortellini" Pucnuo je prstima prodavaču, a on mu je dodao jedan mekani komadić tijesta na malo finog papira. Pridržao ga je ispred Laure da bi joj pokazao. "Oblikovan je prema obliku ženske – kako se to kaže?" Sa strepnjom se nagnula nad tortellini. "Nisam sigurna." Pokazao je na svoj trbuh. "Pupavke?" "Pupka. Naravno", rekla je s olakšanjem. Sjetio se onog brzog pogleda na njen struk i sićušan zavoj pupka. On zapravo uopće nije bio baš sličan predmetu koji je držao u ruci, a koji je najviše nalikovao na veliki masni grumen sira ricotte ili možda na žensku ficu. "U svakom slučaju," zaključio je temu, "u Rimu smo, a rimski umaci su bolji. U stvari, strogo uzevši, u Laziju smo, ali to je ista stvar. Mi jedemo špagete all'amatricia – na, s umakom od guanciale, a to je svinjski..." prešao je prstom po njezinu obrazu, brzo, tako laganim pokretom da ga je jedva bila svjesna, "ovaj dio svinjina lica. Prepržimo ga na maslinovom ulju s malo čilija, nekoliko rajčica i, naravno, naribanog pecorino romano, tvrdog sira. Ili, ako nećete špagete, mogu ići i bucatoni, ili calscioni, ili fettuccini, ili pappardelle, ili tagliolini, ili rigatoni, ili linguine, ili garganelli, ili tonnarelli, ili fusilli, ili conchiglie, ili vermicelli, ili maccheroni, ali," upozoravajući je uzdignuo prst, "svaka ta vrsta tjestenine zahtijeva drugu vrstu umaka. Na primjer, umak na ulju ide uz suhu tjesteninu, ali umak na bazi maslaca bolje godi uz svježu. Na primjer fusilli." Podigao je paket da joj pokaže. "Kažu da je tu tjesW


teninu osmislio sam Leonardo da Vinci. Zbog spiralnog oblika umak se prima na najveći mogući dio površine, vidite? Ali to funkcionira samo sa gustim, teškim umacima koji prianjaju u udubljenja. Conchiglie su, s druge strane, poput školjke, tako da savršeno mogu u sebi uhvatiti lagani, rijetki umak." "Jeste li vi kuhar?" upitala je, a njene oči su pokazivale da joj sviće spoznaja. "Ja sam jedan od glavnih kuhara, da, u jednom od najboljih restorana u Rimu", rekao je Tommaso s ponosom. Oklijevala je. "Mogu li vas upitati – što biste vi pripremili na mojem mjestu? Ne kuham baš često, ali došao mije otac na nekoliko dana, a ja sam glupavo rekla da ću mu nešto skuhati. Voljela bih mu prirediti nešto tipično za Rim." "Da sam na vašem mjestu..." Tommaso se duboko zamislio. A onda mu je pogled pao na kutiju s mladim zečevima. "Skuhao bih pasta con sugo di lepre; pappardelle s umakom od divljeg zeca", trijumfalno je rekao. "Zečevi su najbolji kad su mladi i mekani." "Je li to lako pripremiti?" "To je užasno jednostavno. Nakratko prokuhate zeca s crvenim i bijelim lukom, onda dodate malo crnog vina, malo klinčića, malo cimeta i to je to." "A mogu li meso kupiti ovdje?" upitala je, sumnjičavo se osvrćući. "Ne", rekao je. "Oni delikatese poput divljega zeca prodaju samo onima koje dobro poznaju. Ali za vas... " Prišao je svojoj kutiji, izvadio jednog zeca i ponosno joj ga pokazao na svojoj nadlanici. "Ovo je dar. Tako da nikad više ne skuhate umak bolognese" Činilo se da je malo ustuknula. "Zar ih ne prodaju oderane?" "Ah, nije ih teško oderati", radosno je odgovorio. "Dvije minute posla." Zatražio je papirnatu vrećicu od prodavača. "A jesu li mu – izvađene iznutrice?" upitala je sumnjičavo. "Naravno da nisu", rekao je, uz pomalo uvrijeđen prizvuk. "Gigliemi ne bi prodao zeca kojem su uklonjeni najbolji dijelovi." Ubacio ga je u vrećicu i zavrtio je da se zatvori. "Evo", rekao je, utiskujući je u njezinu šaku. "I – evo." Kićeno je zamahnuo i izvadio olovku, a zatim je njome zapisao broj svog mobitela na vrećicu. "Ako vam zatreba pomoć s receptom, bilo kakva pomoć, samo me nazovite. Zovem se Tommaso Massi i bit W


će mi čast biti vam na usluzi." Podigao je kutiju sa zečevima na rame prije nego što se stigla podrobnije raspitati o receptu. "Zaista to mislite? Stvarno vas mogu nazvati ako budem imala problema?" Zamalo se naglas nasmijao. Postigao je da Amerikanka pita smije li ona nazvati njega! "Pa naravno. Možete me nazvati u bilo koje doba." "Pa, hvala vam. Hoću. Budem li trebala pomoć, mislim." "Ciao, onda." "Ciao. Za sada." Ciao za sada! Svidjelo mu se to, dobro je zvučalo. A način kako ga je gledala – nema sumnje, ostavio je dojam. Doista je ostavio dojam. Drag je, mislila je Laura. Kao neki lik s Michelangelova crteža, s tim velikim, neobičnim crtama lica i rukama kojima cijelo vrijeme maše po zraku. I, ah, bez sumnje je oku ugodan. Ali nije mi se nabacivao, a to je baš pravo osvježenje. Osvježenje, ali me pomalo živcira. Jer, ako mi se ne nabacuje, kako ću ga odbiti? Ili, ako ipak tako ispadne, kako ću pristati? Što se, naravno, neće dogoditi. Sigurno ne. Jer na nekog takvog ne možeš samo tako nabasati, zar ne? Ne na nekog s kim namjeravaš hodati. Pazi ti to. Glavni kuhar. Baš uvrnuto. Carlotta i ja smo se šalile da trebam izlaziti s kuharom, i evo kuhara. I to dobrog, kaže on. I prelijepog, kažem ja. Prst sudbine? Tek mnogo kasnije, kad se to njeno sanjarenje napokon iscrpilo, shvatila je da hoda duž Via Aracceli s osmijehom na licu i u ruci s papirnatom vrećicom s malenim mrtvim zecom unutra. Tommaso je privezao kutiju sa zečevima za stražnji dio svoga Piaggija i odjurio kroz promet. Kasnio je. Rekli su mu neka se požuri, a evo, on je opet tratio vrijeme s djevojkama. Pitao se hoće li netko primijetiti da manjka jedan zec. Išao je kroz Via Aurelia pokraj Vatikana i njegov motorčić je breketao uzbrdo prema Montespaccatu, a vješto je vijugao kroz beskrajne prometne gužve i zastoje. Napokon je stigao u gornji dio grada koji je bio hladniji i mirniji, gdje su zgrade bile veće i gdje su se čak i automobili mimoilazili u neprirodnoj tišini, uz jedva poneku uvredu ili malo gestikuliranja kojima bi vozači inače ublažili svoju interakciju. W


Parkirao je Piaggio iza velike bijele zgrade, vodeći računa da bude točno poravnan sa svim drugim mopedima, a zatim je na ramenu unio kutiju sa zečevima kroz dvostruka vrata u golemu prostoriju punu pare i vreline. Na vanjskoj strani bijele zgrade nije bilo nikakvog znaka koji bi na to ukazivao, ali to je bila kuhinja restorana Templi, jednoga od najglasovitijih gurmanskih restorana na svijetu. Tommaso je kutiju sa zečevima odnio do šefa kuhinje, Karla, koji je bez riječi uzeo jednu mrtvu životinju i stao je pregledavati, njuškajući joj usta i anus da provjeri osjeća li se raspadanje, a onda je kimanjem glave pokazao da je zadovoljan. Tek tada je rekao: "Kasniš." "Promet. Prevrnuo se kamion na Ponte Garibaldi." "I nedostaje jedan zec. Naručio sam tuce." "Tako je. Jedan nije bio sasvim mrtav. Iznenada je iskočio van i otrčao svojoj mami. Kroz promet. A znaš što je tek neobično? To se dogodilo baš kad smo prolazili pokraj Vatikana. A kažu da je Sveti Otac sad tamo. Možda je to bilo čudo. Da, čudo, to je to." Upravo se zagrijao za tu temu, ali Karl mu je, uz lagani uzdah, rekao: "Idi i pomozi oprati čaše, Tommaso." Kimnuo je prema sudoperu, gdje se peračica posuđa, Amelie, borila s brdom čaša. Tommaso je uzeo par rukavica za poliranje. Sve stakleno posuđe u Templiju bilo je izrađeno od olovnog kristala, a na njemu nikada nije bilo ni mrvice ili trunčice prašine, a kamoli mrljice prljavštine ili ostatka sredstva za pranje. Svaki pojedini komad bio je ručno uglancan. U Rimu postoje tri vrste restorana. Postoje lokalne trattorije i osterije, a u većini se poslužuje isključivo cucina Romana, rimska kuhinja. To je tradicija čvrsto utemeljena na sastojcima dostupnima na mjesnim tržnicama i u klaonicama, a ne baca se ni jedan dio životinje. Od ušiju do repa, za svaki dio postoji ispravan i točan recept, koji se prenosi s koljena na koljeno. Zatim postoji cucina creativa, kuhinja koja preuzima tu tradiciju i eksperimentira njome. Mnogi obični Rimljani i dalje gaje duboke sumnje prema takvim pokusima, a da i ne govorimo o višim cijenama koje uz njih idu, i čvrsto vjeruju da piu se spenne, peggio se mangia – što više potrošiš, to lošije jedeš. A treće je cucina gourmet – taj nespretan spoj francuskog i talijanskog jezika pokazuje da se radi o pojmu koji se ne uklapa baš najbolje u ovu pokrajinu. Običan Rimljanin strastveno voli jesti, ali bez obzira na W


to koliko bio bogat, vjerojatno će proživjeti cijeli život a da nijedanput ne kroči u neki od šačice restorana s Michelinovim zvjezdicama raspršenima oko Vječnoga grada. Međutim, prisutnost velikih američkih i europskih korporacija, od kojih mnoge u blizini imaju svoja lokalna zastupništva, a da i ne spominjemo neprestani dotok bogatih gastroturista, koji na moderan način repriziraju Veliku turneju, doveli su do toga da je nastala mala, ali stalna potražnja za međunarodnim kulinarskim stilom kakav se može pronaći svugdje u svijetu. Na samome vrhu među takvim restoranima nalazi se Templi, restoran s tri zvjezdice, čiji je vlasnik Alain Dufrais, veliki švicarski kuhar i međunarodno priznati majstor nouvelle cuisine. Poliranje čaša je dosadan posao, osobito kad ste zaljubljeni. Tommaso je taj jednoličan posao ublažio tako što je zviždukom dozvao svog prijatelja Brunu, koji je blizu njega pripremao zaba-ione. "Ueh, Bruno. Psst. Zaljubio sam se." "To je dobro", rekao je Bruno. Sav se usredotočio na svoj zahaglione, koji je pripremao u tradicionalnoj bakrenoj posudi zaobljena dna, izravno nad plamenom. "Ali nije ništa novo. I jučer si bio zaljubljen." "Ovo je jedna nova. Amerikanka. Plavokosa i jako slatka." Bruno je nešto progunđao. "Ueh, Bruno. Kako se priprema sugo di leprel " To pitanje, budući da se odnosilo na hranu a ne na žene, ponukalo je Brunu da načas podigne pogled. Nije bio zgodan kao njegov prijatelj Tommaso – bio je nabijene građe, zdepast i pomalo nespretan. Njegove oči, koje su inače sramežljivo izbjegavale izravan kontakt s drugima, smirile bi se samo kad bi predočio nešto što se odnosilo na kuhanje, kao na primjer sada. "Pa, prepržiš zeca s malo pancette", počeo je. "Pancetta!" Tommaso se udario po čelu. "Znao sam da sam nešto zaboravio." "Onda makneš zeca i pancettu i staviš malo crvenog luka i češnjaka da omekšaju, vrlo pažljivo. Dodaš bocu crnog Sangiovesea, malo cimeta, klinčića, ružmarina i puno majčine dušice..." "Majčina dušica! Kvragu!"

W


"... a onda vratiš zeca i pirjaš ga najmanje dva sata, sve dok se ne počne raspadati u umaku, koji bude tako gust da se poput ljepila prima za tjesteninu." "Dva sata!" Tommaso se nije mogao sjetiti je li rekao djevojci da ga kuha tako dugo. "I, naravno, neposredno prije nego što poslužiš, ukloniš sve kosti." "Sranje!" "Zašto pitaš?" "Prokletstvo!" "Reci mi što se dogodilo", nježno je rekao Bruno. Žlicom je grabio zabaglione i punio njime male vatrostalne posudice, koje je potom stavljao u hladnjak. Postat će dio složene kombinacije toplog i hladnog, a sadržavat će svježi gelato od breskve, koji se upravo počeo lagano odmrzavati; zatim zabaglione pripravljenog s vinom Barolo, lagano ohlađenog; potom topla pjena od zabaglionea, ovoga puta gušćeg, načinjenog od žumanjaka guščjih jaja i aromatične Maršale i na kraju hruskavi, prženi listići metvice i svježe ispržena zrna espresso kave, posloženi u oblik latica i tučka cvijeta. Kad je Tommaso završio svoje objašnjenje, Bruno je rekao glasom bez ikakvih emocija: "I tako si joj dao zeca." "Da. Jednog od najboljih iz Gigliemija." "To ti je bila romantična gesta." "Jel da?" "Drugi muškarci daruju cvijeće. Ali ti, Tommaso, daruješ mrtve životinje. Mrtve životinjske bebe. Jednoj Amerikanki." Tommasovo lice se smračilo dok je razmišljao. "Ipak," nastavio je Bruno, "bar nije vegetarijanka. Mnoge od njih jesu." "Misliš da sam pogriješio sa zecom?" Bruno je slegnuo ramenima. "Ali vidiš, pitala je kako se vade iznutrice", rekao je Tommaso, prisjećajući se. "Pomislio sam da je to čudno. Mislim, većina žena zna kako se čisti divljač, zar ne?" "Amerikanke možda ne znaju." Tommaso je udario pesnicom o svoj dlan. "Zar ih majke ničemu ne uče? Što, zaboga, uče u školi?" W


"Kako dobro popušiti frajeru, izgleda", suho je odgovorio Bruno. "Otkud ja znam." "Sranje! Sranje! Sranje! Zečje zaista bio pogreška. Trebao sam joj dati tortelline. Čak i idiot bi znao skuhati tortelline. Čak i ja znam skuhati tortelline. Da sam bar išao po nešto drugo, ovo se nikada ne bi dogodilo." "Si nonnema teneva o cazzo, 'a chiammavamo nunno2", mirno se složio Bruno. "Previše je tih 'da bar'. Zašto je ne nazoveš i ne daš joj pravi recept?" "Nemam njezin broj. Dao sam joj svoj i rekao sam joj neka me nazove ako bude imala problema." "Pa, ako te nazove, bar ćeš znati da nije u mrtvačnici jer joj je zečja kost zapela u grlu." Iza dvokrilnih vrata na guranje koja vode u restoran začuo se tihi "pingping". Netko je upravo kucnuo, lagano, nožem po čaši. "Trebaš ići", nježno je rekao Bruno. "Sranje!" Tommaso je odjurio po svoju odoru. Crne hlače, bijela košulja, crna kravata, crni sako. Franciscus, šef sale, nije volio nikoga čekati. Kad je Tommaso rekao Lauri da je glavni kuhar, nije baš govorio istinu, ili išta blizu istine. Tommaso nije bio kuhar, niti sous chef, pa čak ni commis chef. Tommaso je bio konobar, i to konobar vrlo niskoga ranga – tako niskoga da mu je čak i Amelie, peračica posuđa, smjela naređivati. U restoranu se upravo spremao obred koji se na isti način odvijao prvoga dana svakog mjeseca. Bilo je vrijeme da se popuni Templijeva libro prenotazioni, knjiga rezervacija. Dok je poslužiteljsko osoblje stajalo u polukrugu, na okrugli stol su ispražnjene tri ili četiri goleme vreće s poštom. Pisma su se otvarala jedno po jedno i dodavala Franciscusu, koji bi pomno proučio sadržaj, kratko kimnuo ili odmahnuo glavom, i dodao ga jednom od dvojice konobara koji su stajali s njegove lijeve strane. Jedan od njih stavljao je odbijene u vreću za smeće, a drugi bi pažljivo zapisivao imena odobrenih u knjigu rezervacija, kožom ukoričen svezak težak poput crkvenog misala. Tommaso je imao zadatak iznositi pune vreće i zamijeniti ih 2

Doslovno: "Da je moja baka imala pimpek, zvali bismo je djed." W


praznima, kako bi se obred, poput svega što se događalo u Templiju, održavao glatko i bez zastoja, dostojanstveno poput neke svečanosti na državnoj razini. Naravno, nije dovoljno nazvati Templi i jednostavno zatražiti rezervaciju. Čak i kad biste uspjeli otkriti telefonski broj, koji nije u imeniku, konobar koji odgovara na pozive vrlo uljudno bi vam objasnio kako se, zbog velikog interesa, primaju samo rezervacije u pisanom obliku, prvoga dana u mjesecu, za tri mjeseca unaprijed. Unatoč tome, zamolbi je više nego mjesta i stoga, ako želite biti uvršteni medu sretnike koji ih dobiju, valja vrlo brižljivo sročiti svoje pismo. Priča se, na primjer, da je korisno nekako natuknuti da ste tip osobe koja bi znala istinski cijeniti legendarno kuhanje Alaina Dufraisa; ili uvrstiti kratak popis te opisati druge restorane u kojima ste jeli – ali treba dati do znanja da ni jedan od njih ne može biti tako dobar kao što je Templi – ili spomenuti koliko cijenite filozofiju koju monsieur Dufrais iznosi u nekoj od svojih brojnih knjiga. Međutim, svakako morate odoljeti iskušenju da se raspišete nadugačko i naširoko, jer to bi moglo ukazivati na to da ste klepetalo – a ako Alain Dufrais nešto ne podnosi, to je klepetanje. Razgovaranje nije zabranjeno u Templiju, ali pretjerano konverziranje se ne potiče, jer se pretpostavlja da ste došli kako biste se usredotočili na okuse u svojim ustima, a ne zato da ih pokvarite nepotrebnom blagoglagoljivošću. Mobiteli, cigarete i djeca jesu zabranjeni – ova posljednja ne baš izrijekom, ali dobrano prije svog dolaska primit ćete diskretnu obavijest u kojoj se jasno navodi da monsieur Dufrais kuha samo za potpuno razvijena, osjetljiva nepca. Također je važno da se ne ponizite pogrešnim izborom papira i sredstva za pisanje. Upotreba kemijske olovke, na primjer, a ne nalivpera, navodi na pomisao da svoju zamolbu ne shvaćate ozbiljno. Strojno izrezan papir mogao bi proći – monsieur Dufrais nema ništa protiv jednostavnosti – ali valja izabrati papir koji je istodobno skup i jednostavan. Međutim, kad smo već kod novca, nemojte ni slučajno podleći iskušenju da uz pismo priložite novčanicu od sto eura. Mnogi ljudi ne odole, ali kad bi vidjeli ledeni prezir na licu šefa sale dok novčanice lepršaju iz omotnica, krv bi im se sledila u žilama. Novčanice se dodaju posebnom konobaru, koji ih prilaže među napojnice, ali takvo pismo bez oklijevanja uvijek ide ravno u vreću za smeće. Alain Dufrais je glasovit po W


svom nehaju prema novcu i taj stav prožima cijeli restoran, te zbog toga u jelovnicima nema cijena, a večera za dvoje olakšat će vam džep za iznos između petsto i tisuću eura. Kad su rezervacije napokon bile razvrstane, bilo je već skoro podne, pa se osoblje za primanje gostiju razmjestilo na svoja mjesta u blagovaonici kako bi dočekalo prve posjetitelje i još jednom provjerilo stakleno posuđe, srebrni pribor i raspored sjedenja. Alain je uvijek ponosno isticao da broj poslužitelja u Templiju u svakom trenutku premašuje broj gostiju bar u omjeru dva naprama jedan. Kad posegnete za bocom, otkrijete da je, kao nekom čarolijom, već dolebdjela do vaše čaše; ako vam ispadne vilica, bit će uhvaćena prije nego što dodirne tlo i jednako brzo zamijenjena čistom. Točno u dvanaest i petnaest pojavio bi se Alain Dufrais radi svog dnevnog obilaska restorana. Nikada ne biste pogodili da je prije toga više od šest sati proveo u kuhinji: bijelo je na njemu bilo besprijekorno bijelo, bez ijedne mrljice hrane. Visok, mršav čovjek škrt na riječima, obišao bi krug oko praznih stolova poput visokog časnika na smotri svojih jedinica. Povremeno bi podigao čašu i uzdigao je prema svjetlu ili odmaknuo vilicu nekoliko milimetara ulijevo. Ništa ne bi pritom rekao, ali Franciscus bi se istoga trena bacio na sporni predmet i pružio ga konobaru da ga zamijeni. Potom bi se Alain vratio u svoje svetište u središtu restorana, u kuhinju. Dvostruka viseća vrata bi se zaklopila; jutarnja buka i graja bi se utišale. Nije bilo nikakvih priprema u zadnji čas, i to iz vrlo jednostavnog razloga: sve je bilo pripremljeno i spremno. Poput vojnika koji znaju da su zauzeli savršen obrambeni položaj, osoblje Templija u tišini bi čekalo da se prvi gost ukaže na njihovim vratima. U trinaest i trideset kuhinja je brujala poput dobro održavanog motora i uz velike ispuhe vatre i pare ispuštala iz svoje nutrine zakučaste kolaže haute cuisine. Kuhari su radili kao da ih vrag goni i gracioznim prstima čas prebirali po sastojcima, čas rezali, čas gulili, čas miješali. Iako su radili pod velikim pritiskom, i unatoč užurbanosti, nije bilo dernjave i psovanja, i uz izuzetak šefa kuhinje, koji bi izviknuo narudžbu kad bi je primio od konobara, rijetko kad bi progovorili. Alain je stremio savršenstvu u svemu, uvijek i iznova, te nije dopuštao ni natruhu kaotičnosti W


ili razdražljivosti, kako ne bi pomutili koncentraciju desetak vrhunskih majstora koji su davali sve od sebe da ostvare njegovu viziju. Samo jedanput, kad je jedan commis ispustio tavu iz ruke, velikan je zastao, okrenuo se svom šefu kuhinje i nešto mu promrmljao u uho. Nitko nije čuo što mu je rekao, ali svi su znali da će commis nestati prije završetka smjene. Raditi u Templiju bila je povlastica. Osoblje je dolazilo i iz najudaljenijih krajeva svijeta, iz Australije, Francuske i Amerike, samo da bi imalo prilike učiti od velikog majstora. Takvu čast nije imalo smisla rasipati na nespretnjakoviće. Alain Dufrais upravljao je kuhinjom na tradicionalan način, organiziravši je kao odred sastavljen od pet jasno razgraničenih razina. Na vrhu je bio on sam, chefde cuisine, te njegov zamjenik, glavni šef Karl. Karl je nadzirao uslugu, što znači da je dovikivao pojedinačne narudžbe sljedećim razinama hijerarhije – a to su sous chefs i chefs de partie. Sous chefs su radili na svim jelima, to jest, slagali ih na tanjure, prelijevali umacima, nadjevima i provjeravali je li sve u redu, a svaki chefde partie odgovarao je za određeni dio kuhinje. Saucier je bio zadužen za meso, entre metier za povrće, garde manger za hladna jela, apatissier za deserte. Pod njihovom je upravom pak bio niz specijaliziranih pomoćnika ili demi chefs. I, na samome kraju, najniži od najnižih, bili su commis, koji su morali raditi što god bi im netko naložio, a svatko im je mogao narediti što da rade. Ta hijerarhija bila je čvrsta i nepromjenljiva poput srednjovjekovnoga uređenja, a u okviru nje svatko je točno znao gdje mu je mjesto, kao i to da hoće li ga zadržati ovisi isključivo o blagonaklonosti njemu izravno nadređene osobe. Bruno je nedavno unaprijeđen i postao jzpatissier. Njegov dio kuhinje nalazio se u udaljenome kutu – kako bi fine šećerne niti i slatkiši od sirovih jaja bili zaštićeni od vreline i vreve – ali dva ili tri puta u smjeni, Alain Dufrais bi navratio provjeriti je li i ondje sve točno onako kako treba. Ponekad bi umočio prst u neku Bruninu tavu i kušao što je u njoj – bilo je poznato da nikada ne pokazuje bol, čak ni kad tekućina u tavi ključa – a u nekoliko navrata posljednjeg tjedna, taj postupak bi popratio kratkim kimanjem glave, odobravajući. Ta javna priznanja primijetili su i drugi chefs de partie, a svaki od njih sve bi dao da je to kimanje bilo namijenjeno njemu.

W


Sam Bruno nije imao vremena razmatrati ide li mu dobro ili ne ide. U petnaest sati, kad bi drugi kuhari pomalo počeli usporavati, on bi još uvijek radio punom parom, razmahujući na sve strane – karamelizirati, istući vrhnje za šlag, nešto presavinuti, stvoriti prozračnu ekstravaganciju od šećera, vrhnja i leda, i ushititi nepce njome, iako će nekim čudom izgubiti svu težinu čim se spusti u želudac. Imao je moć potpune koncentracije, pa je prošlo neko vrijeme dok je shvatio da se događa nešto neobično. Tijekom cijele smjene iz blagovaonice je dopirala veća buka nego što je bilo uobičajeno. Povremeno, kad bi se konobari progurali kroz viseća vrata, s njima bi ušao i val kreštavoga smijeha ili bučnog razgovora, a Bruno je to primijetio samo zato što je postupno počelo utjecati na raspoloženje kuhara – a kuhinjski je odred bio vrlo osjetljiv na te promjene, baš kao što, poznato je, svi primati s lakoćom uočavaju emocije mužjaka-predvodnika. Isprva je Alain Dufrais uzdigao glavu, zbunjen, i pozorno osluhnuo, a onda se vratio svome poslu, bez komentara. Nekoliko minuta kasnije, međutim, začulo se neujednačeno klicanje. Alain naizgled nije reagirao, ali malo kasnije primijećeno je kako fini složenac od svinjskih papaka i tartufa na kojem je radio baca u smeće i počinje ispočetka. Chef de cuisine, unatoč svojim gotovo nedostižno visokim kriterijima, gotovo nikada nije morao počinjati iznova. Sada je već gotovo cjelokupni odred jednim okom motrio svog kuhara predvodnika, a drugim donekle svoj posao. Stale su se događati pogreške, krive procjene vremena i sastojaka. Karl je odbacio nekoliko jela koja su mu poslali na provjeru i još jače je pritisnuo oznojene kuhare koji su se borili s gomilanjem zakašnjelih umaka i priloga! Golemi je stroj počeo zastajkivati, a Alain Dufrais, napregnutih živaca, to je itekako osjećao. U kuhinju je ušao jedan konobar, a s njim još jedno klicanje iz blagovaonice. Dufrais je prekinuo svoj posao i prišao konobaru. "Što je to?" tiho je upitao. Konobar nije morao pitati na što misli. "Stol dva. Rođendanska zabava." "Koliko osoba?" "Dvanaest."

W


Alain je krenuo prema svojoj radnoj plohi. A onda, s ulaskom drugog konobara, opet se začula rika raskalašenog razgovora i Alain se predomislio. Poravnao je svoju kapu i odmarširao u restoran. U blagovaonici, slavljenici su se utišali – ali ne zato što su znali da im se bliži oluja, nego zato što je jedan od njih upravo lupnuo nožem po stolu. Kad se graja utišala, ubrusom je otro usnice i ustao, osmjehujući se od uha do uha. Taj manevar pozdravljen je glasnim pljeskom. Umberto, Federicin otac, koja je upravo proslavljala svoj dvadeset prvi rođendan, spremao se održati govor. "Prijatelji moji", počeo je. Švicarski kuhar ukočeno mu je prišao, u svoj svojoj visini, uvećanoj besprijekorno bijelom kuharskom kapom, visokom poput kape britanskog gardista. Umberto, ni najmanje zbunjen, okrenuo se da ga pozdravi. "Dobar dan", veselo je uzviknuo. "Ovo je fantastično, stvarno fantastično. Zar ne, ljudi?" Alain je jednim jedinim pogledom odmjerio cijeli stol. Ugledao je nedovršeno jelo pred Umbertom, naredane čepove koji su svjedočili da se popilo previše boca dobroga crnog vina. Prostorijom je vladao muk dok su svi iščekivali što će učiniti. "Vi odlazite", kratko je rekao. "Sada. Svi. Van." Okrenuo se na peti i vratio u kuhinju. Netko se nasmijao, uvjeren da se radi o šali, ali smijeh mu je zapeo u grlu kad je shvatio da je kuhar to mislio ozbiljno. Četa konobara, koje je mobilizirao Franciscus, ustremila se pristojno, ali bez sumnje odlučno, prema nepristojnome stolu. Umberto je zinuo da se pobuni, ali kći ga je potegnula za rukav, lica rumena od neugodnosti. Polako, u tišini, skupina je ustala i krenula, svatko od njih ispraćen jednim konobarom, poput zatvorenika s uzničarem. Tommaso se našao uz slavljenicu, koja je sada grcala u suzama. "Baš mi je žao", promrmljao joj je. "Kuhar je jako napet." Pogladio ju je po nadlaktici. "A pomalo je i preserator", dodao je iskreno. Iznenađenje od kojeg su u početku otupjeli sad je popustilo pa su se slavljenici počeli ljutiti. Upirali su prste u prsa konobara i mahali im pesnicama pod nosom. Tek kad je za pojačanje stigao elitni odred vratara, nesuđeni gosti napokon su se ukrcali u svoje automobile i otišli. W


Taj je zastoj doveo do toga da se pripremanje večere izravno nastavljalo na pripremu ručka. Cijelog poslijepodneva kuhari su bez prekida rezali i sjeckali i miješali i posipali začinima, u očajničkom nastojanju da kuhinju – i raspoloženje svog glavnog kuhara – dovedu u uobičajenu ravnotežu. Kad je kucnulo dvadeset sati, smirenost je opet vladala Templijem. Prvi večernji gosti kušali su svoje amusequeles i pijuckali mur royale dok su prelistavali jelovnik u ozračju studioznog zanosa i mučili se izborom između roti od prepelica punjenih divljim pečurkama, vijenca od krumpira aujus s tartufima ili janjećih kotleta enpersillade uz cassoulet od mahuna i maslinovo ulje pomiješano s majčinom dušicom. I zbog svega toga, nikome zaista nije trebao zvuk mobitela, koji se odnekud oglasio pjesmom koja je 1970-ih bila himna grupe Deep Purple, Smoke on the Water. Tommaso je istog trena shvatio da je to njegov mobitel. Čak ni u Italiji nema toliko obožavatelja Deep Purplea da bi melodija Smoke on the Water mogla oglašavati poziv na dva mobitela u istome restoranu. Povrh toga, sad se sjetio da je toliko bio zaokupljen razmišljanjem o Amerikanki da je zaista zaboravio isključiti svoj telefonino nakon dolaska u Templi, a time je prekršio pravila ponašanja koja važe za svo osoblje. Kršenje ovoga pravila značilo je trenutačni otkaz. Melodija je dopirala iz ormara za ogrtače osoblja. Tommaso je morao biti brz. Uronio je u ormar, izvukao telefon iz svoje jakne i pritisnuo "Odgovori". "Trenutak", prošaptao je. Istovremeno, opipavao je džepove tuđih kaputa, sve dok nije pronašao još jedan telefonino, za razliku od njegova, isključen. Svoj je tutnuo u džep i izronio iz ormara trijumfalno uzdignuvši drugi telefon. "Taj je", rekao je Franciscusu. Kad je mditre d' primio telefon, položio ga na tlo i mirno zgnječio petom, Tommaso je šmugnuo u vrt. "Si ?" rekao je čim se uvjerio da nema nikoga. "Halo", oklijevao je djevojački glas s druge strane. Tommasu je poskočilo srce. Bila je to Amerikanka. "Ovdje Laura Patterson – danas smo se upoznali? U prodavaonici delikatesa." "Naravno. Kako si, Laura?" "Pa, ja sam dobro, ali nisam baš sigurna da je i umak. Ne znam jesam li dobro shvatila sve što ste mi rekli." W


Zapravo, u tom trenutku Laura je zurila u hrpu vrelih žutih pappardella, povrh kojih se kočio čitav, gotovo potpuno sirov, mali zec. Nekako ga je uspjela odrati i izvaditi mu iznutrice, a to nije bilo baš lako ni njoj ni zecu, premda se mora priznati daje zec ipak lošije prošao u tom okršaju. "Čini se da me danas zečevi ne slušaju", nervozno se našalila. "Što?" "Hm – nije važno. Glupava šala. Mogu li nekako popraviti umak?" "Jeste li se sjetili pancetteT strogo je upitao Tommaso. "Pancettal Oh. Ne, bojim se da nisam." "A kako dugo ste kuhali zeca?" "Mmm – dvadesetak minuta." Tommaso se počešao po glavi. Jedna stvar je nekome prepričati recept, ali spasiti upropašten recept bilo je izvan dosega njegovih kulinarskih vještina. Žurno se zaputio prema kuhinji. Bruno će znati što treba. Već je htio dodati telefon svom prijatelju, a onda se odjednom sjetio da Lauru može zavesti samo ako bude i dalje mislila daje on sam kuhar. Uhvatio je Brunu za rukav i potegnuo ga u najskriveniji zakutak patissierova kuta, a zatim mu prstom pokazao na telefon koji je ramenom pridržavao uz uho. "Dakle, imate zeca, kojeg ste kuhali dvadeset minuta, i pappardelle, koje ste kuhali – koliko?" rekao je u telefon. "Petnaest", odgovorila je Laura. Kroz kuhinjska vrata vidjela je svog oca i Cassie, njegovu odurrio"mladahnu osobnu pomoćnicu i istovremeno djevojku, kako pogledavaju na sat. "Petnaest", ponovio je Tommaso, uz znakovit pogled Bruni. Bruno se lecnuo od užasa. "Svježa tjestenina", promrmljao je. "Morat ćete skuhati nove pappardelle"', rekao je Tommaso Lauri. "Ali još ne", žurno je ubacio Bruno. "Prvo se moramo pozabaviti zecom." "Ali prvo se moramo pozabaviti zecom." "Ima li tavu za pečenje?" zanimalo je Brunu. "Imate li tavu za pečenje?" upitao je Tommaso. Laura je, s druge strane, odgovorila: "Da."

W


"Da", prenio je Tommaso svom prijatelju. Laura je pomalo zbunjeno pogledala u svoj telefon. Ili se javljala jeka ili je Tommaso ponavljao sve što bi rekla. Bruno je kimnuo. "Dobro. Pogledajmo sad što ima u hladnjaku. Nećemo moći spremiti pravi sugo di lepre, bar ne ako namjerava jesti prije ponoći, ali mogli bismo načiniti nešto donekle slično." Uzeo je limun i sav svoj polet unio je u usitnjavanje korice i u upute Tommasu, a tako, posredno, i upute Lauri, u zajedničkom naporu da priprave jednostavan mesni umak. Uvijek je mogao raditi dvije stvari istovremeno ako se radilo o hrani. Samo kad bi trebalo učiniti nešto što nije imalo veze s kuhanjem, Brunina desnica više nije znala što radi ljevica. Ponoć je već prošla kad su dvojica mladića izašla iz Templija. Popili su još jedno piće prije spavanja u malome baru, a onda su pješice krenuli duž toplih, tihih ulica prema svom zajedničkom stančiću u Trastevereu. Tommaso je nakon Laurina poziva spremio njezin broj. Nazvao ju je dok su šetali prema domu. "Hej, Laura, Tommaso ovdje. Kako je ispalo?" "Oh, bok, Tommaso. Bilo je fenomenalno. Ne mogu ti dovoljno zahvaliti." "Gdje si? Čujem nekakvo odjekivanje." "Oh, u kadi sam, namačem se. Baš sam se spremala u krevet." "U kadi je", šapnuo je Tommaso Bruni. "To je dobar znak." "Ta kombinacija sa zecom i rajčicama bila je pravo nadahnuće", rekla je Laura. Čulo se pljuskanje vode. "Iako, ne vjerujem da je moj umak bio onako dobar kakav bi ti pripremio", nastavila je. "Mislim, da bar nisam zabrljala na početku..." Tommaso se radosno osmjehnuo Bruni. "Znaš što, baš bih ti rado nešto skuhao, Laura. Onako kako treba, naime." "Zbilja?" "Što radiš sutra navečer?" Laura je zastala. Nije htjela pokazati previše oduševljenja, ali taj zec je zaista bio jako ukusan. "Ništa posebno", odgovorila je. Tommaso je završio razgovor i uskliknuo tako glasno daje uska uličica odjeknula. "Hoće da joj nešto skuham!" "Fantastično", suho je odvratio Bruno. "Živo me zanima što ćeš joj poslužiti."

W


"Ah. Pa, mislio sam, ti bi mi mogao nešto savjetovati, dobri moj prijatelju." "Hai voluto la bicicletta.. ."3 slegnuo je ramenima Bruno. "Joj, ma daj. Znaš da bih ja to učinio za tebe." "Teško da bi ti to mogao učiniti za mene," ukazao mu je Bruno na očitu činjenicu, "s obzirom na to da nemaš pojma o kuhanju." "Pa znaš već što mislim." Neko su vrijeme hodali u tišini. Bruno je oprezno upitao: "Tek toliko da ne bi bilo nejasnoća, što točno tražiš od mene?" "Samo to da smisliš nešto. Nešto tako fenomenalno, tako predivno i seksi da se Lauri, prekrasnoj Lauri, zavrti u glavi od ljubavi i da padne u moj krevet." Bruno je promozgao o tome. "Ali što točno želiš?" napokon je rekao. "Jer, znaš, napaliti nekoga i navesti nekoga da se u tebe zaljubi dvije su vrlo različite stvari." "Kako to misliš, filozofe moj?" "Ako nekoga želiš rasplakati," polako je odgovorio Bruno, "daš joj da nakoše luk. Ali ako želiš da se rastuži, skuhaš joj jelo koje joj je mama kuhala kad je bila mala. Vidiš u čemu je razlika?" Tommaso je slegnuo ramenima. "A napaliti nekoga," nastavio je Bruno, "pa, to je teže nego rasplakati, ali nije nemoguće. Plodovi mora, naravno, imaju afrodizijačka svojstva. I mekušci, isto tako – kao lanarche ajo e ojo, puževi u ulju s češnjakom. Možda i carcifioni – mlade artičoke kad ih skuhaš s metvicom, pa ih rastvoriš prstima i umačeš u topli, otopljeni maslac. I vino, naravno. A onda, za kraj, slatka eksplozija, nešto lagano ali umjetničko, tako da budeš pun energije i sretan... ali, to je tek jedna strana priče. Kad bi želio da se netko zaljubi u tebe, skuhao bi nešto potpuno drugačije, nešto savršeno jednostavno, ali dojmljivo. Nešto što pokazuje da poznaješ u dušu tu osobu." "Kao na primjer?" "Pa, u tome i jest problem. To je za svakoga nešto drugo. Morao bi stvarno poznavati osobu o kojoj se radi: njezinu prošlost, porijeklo, je li prosta ili profinjena, suha ili uljevita. Morao bi je kušati, tako da vidiš je li joj meso slatko ili pikantno, slano ili bez okusa. Ukratko, morao bi je 3

Dio izreke "Hai voluto la bicicletta? E pedala!", koja doslovno prevedena znači: "Htio si bicikl, sad okreći pedale."

W


voljeti, a čak je ni onda možda ne bi istinski poznavao, bar ne dovoljno da bi joj znao skuhati jelo kojim ćeš osvojiti njezino srce." "Parla come t'ha fatto mammeta"4, nasmijao se Tommaso. "Ne mogu ja toliko mozgati. Sve što tražim od tvog kuhanja jest da mi je skuha za krevet. Ništa više od toga." "Moje kuhanje? A ja sam mislio da samo trebam nešto smisliti." "Ah." Tommaso je izgledao pomalo posramljen. "Gledaj, radi se o tome – zamisli samo kako bi bilo grozno da ja upropastim tvoj izbor jela. Bio bi nesretan, a onda bih i ja bio nesretan, a onda ne bih mogao usrećiti Lauru, a bilo bi grozno da ti to leži na savjesti, zar ne? Osim toga," lukavo je dodao, "kako često ti se pruža prilika da svoja jela iskušaš na pravoj, živoj Amerikanki? Vlastita jela, naime?" "Istina", smrknuto je odvratio Bruno. "Tamo u Templiju sam samo radnik na traci. Vrlo kvalitetan radnik na pozlaćenoj traci, ali svejedno je to serijska proizvodnja. Svaki dan pripremam Alainove kolače, Alainove dolci, Alainovu glasovitu creme caramel s jezgrom od biskvita i pečene mahune vanilije – pa čak i kad bih znao spremiti nešto bolje, on to ne želi. A što se tiče tipično rimskih zamisli..." Stao je oponašati kuharov švicarski akcent: "'Ovdje ne trebamo te seljačke recepte, hvala vam lijepo.' Stalno Michelin, Michelin, Michelin. Jetrica na ulju, bijeli tartufi, umak sa šampanjcem. Čemu? Kad je jednostavni rimski coda alla vaccinara5 sto puta ukusniji od svega toga? I…" "Znači, učinit ćeš mi to?" brzo je ubacio Tommaso, jer je taj govor od svog prijatelja čuo već bezbroj puta. "Skuhat ćeš nešto fantastično, ali tako da se ja mogu pretvarati pred Laurom da sam to ja sam spremio?" Bruno se nasmijao i lagano pesnicom munuo svog prijatelja u rame. "Naravno. Nabavit ću ti tvoju biciclettu. Samo, pazi da sam okrećeš pedale, OK?" Laura je nazvala Carlottu sljedećeg jutra i ispričala joj novosti. "Našla sam kuhara. I, cara, strašno je zgodan. Kao Michelangelo. Već sam od njega dobila jedan recept za tjesteninu i davao mi je upute 4

Govori kako te naučila majka", to jest, ne govori gluposti. 5

Pirjani volovski rep. Vaccinara je stara rimska fiječ za mesare, a priča se da je to bilo njihovo omiljeno jelo. W


cijelo vrijeme dok sam kuhala. A večeras idem do njega, jer će skuhati nešto za mene..." "Lentamente, Laura. Uspori malo. Ideš u njegov stan? Na prvom sudaru? " "Pa, da. A gdje bi inače kuhao?" "Namjeravaš spavati s njim?" "Naravno da ne. Samo jednom smo se vidjeli." "Ako odeš u njegov stan, mislit će da te može odvesti u krevet", bezizražajno je rekla Carlotta. "Nisam stekla dojam daje takav." "Siamo in Italia, Laura. U Italiji smo. Vjeruj mi, sigurno misli da ćeš spavati s njim." Laura je uzdahnula. "Ti si ta koja mi uvijek govori da trebam ići za srcem." "Sigurno. Pod uvjetom da ti je jasno kamo te vodi. Učini nešto meni za ljubav – ponesi nekoliko goldona6, hoćeš? To je još nešto u čemu Talijani nisu baš uvijek pouzdani." "Pa, imala sam puno prilika uvježbati obranu od nepoželjnog udvaranja", rekla je Laura pomalo uvrijeđeno. "Osim toga, već sam ti rekla, on je drag. A ima i stan, tako bar nisam u opasnosti da će me gurnuti u grmlje." "Aha. Znači, kaniš spavati s njim." "Možda", priznala je Laura. "Nisam još odlučila. Ali, luda avantura mi ne gine." "Onda definitivno moraš ponijeti kondome. I zapamti – što god radila, nemoj obuti tenisice." Bruno je imao slobodno prijepodne, tako da je veći dio jutra proveo na Mercato di San Cosimato, glavnoj tržnici u Trastevereu, u nabavi sastojaka za Tommasovo veliko zavodničko jelo. Još uvijek nije smislio jelovnik i nije imao nikakav plan. Jednostavno je vrludao naokolo, da vidi čega ima, slušajući viku kojom su se vlasnici štandova nadmetali za kupce, i iščekujući da mu sine neka proljetna delikatesa. Carciofini su trenutno dobri, osobito oni ro-magnolo, vrsta artičoke svojstvene tom kraju, i tako slatke i mekane da se može jesti sirova. Puntarelle, lokalna 6

Kondoma. W


gorka endivija, bila bi božanstvena salata. U trgovini Vini e Olio pronašao je rijetko vino Torre Ercolana, merlot pomiješan s lokalnim grožđem Cesanese, koje je već više od tisuću godina nerazdvojni dio okusa rimske kuhinje: to grožđe i lokalno kulinarsko umijeće pristaju zajedno poput starog bračnog para. Bilo je puno mlade janjetine, a uspio je pronaći i fini abbacchio – janjeće dojenče, zaklano još prije nego što je kušalo travu. Slijedom ponude počeo je slagati jelovnik, u mislima razvijajući osnovnu temu. Rimsko jelo, da; ali i više od toga. Proljetna gozba, u kojoj svaki zalogaj slavi ponovno rađanje i obnavljanje, u kojoj se iznova prizivaju, nježno i obzirno, stari okusi, baš kao što to biva svakoga proljeća otkad je svijeta i vijeka. Kupio je bocu ulja porijeklom s jednog malenog imanja za koje je znao; ulje je bilo svježe prešano, a imalo je zelen, mladenački okus, kao zdjela upravo ubranih maslina. Oklijevao je pred štandom punim debelih bijelih šparoga iz Bassano del Grappa, s obala žustre rijeke Brente. Bile su besramno skupe, ali je vrijedilo platiti za takvu kvalitetu, zaključio je, dok je trgovac umatao tuce blijedih stapki u vlažan papir i zatim mu sve ceremonijalno uručio, kao da mu daje buket najfinijega cvijeća. Tema je postajala sve jasnija što je više o njoj razmišljao. Bit će to proslava mladosti – prekratke mladosti, pobjedničke mladosti, mladosti koju moraš uživati i slaviti. To, naravno, neće reći Iommasu. Njegovu prijatelju bio je pun nos Bruninih objašnjenja ti ubije potke kuhanja. Štos je u tome što će to ipak upaliti, na nekoj podsvjesnoj razini. Pri završetku obilaska tržnice naišao je na starca koji je drijemao u prastarom stolcu za sunčanje. Do nogu mu je stajao izgužvan stari ceker. Bruno je čučnuo i pažljivo otvorio ceker. Unutra je ugledao, posložene poput jaja u slamnatome gnijezdu, šest komada ricotte. Starac je otvorio oči. "Svi su od mojih vlastitih životinja", ponosno je rekao. "A napravila ih je moja vlastita žena." Bruno je pažljivo izvukao jedan sir i udahnuo. Istoga trena osjetio je kao da se nalazi na malenom pašnjaku negdje usred Castelli Romani, brdovitoj okolici Rima. U mirisu sira osjećao se trag zelenog krmiva, od zimske hranidbe, ali osjećala se i zelena trava i sunce i tek tračak majčine dušice, koja divlja raste na livadama i koju su ovce popasle zajedno s W


travom. Zapravo mu više ništa nije trebalo, ali ricotta je bila tako savršena i znao je da će joj već naći svrhu negdje u svom obroku, možda za desert, posipanu cimetom i s kuglicom slatkoga meda. Zaputio se preko trga u trgovinu tjesteninom kad je ponovno ugledao djevojku. Bruno je zastao, sa srcem u grlu. Pojma nije imao tko je ona, ali ju je posljednjih nekoliko tjedana već pet-šest puta vidio kako lunja Trastevereom; osobito ovdje, tržnicom, a činilo mu se da čeznutljivo zuri u štandove pretrpane desecima različitih vrsta povrća: bio je tu radicehio, cime di rapa, divlje artičoke, bruscandoli – male zelene klice hmelja koje bi se u proljeće pojavile na tržnici i nestale za samo nekoliko tjedana; borragine, barba difrate, čak i lampascione, gomolji zumbula, a naravno, bile su tu i košare pune tenerume, prvih sitnih mladih tikvica, od kojih je svaku na vrhu krasio žilav cvijet boje sunca. Međutim, nikada nije vidio da bi nešto kupila. Jednom joj je stajao toliko blizu da je primijetio kako u ruci ima vrećicu sa staklenkom maslaca od kikirikija Skippy, iz trgovine hranom koja prodaje uvozne proizvode na drugoj strani tržnice. Prema tome je zaključio da je Amerikanka ili Australka i da joj ponekad nedostaju okusi iz domovine. Ali, zato što je tako gladno zurila u gomile njoj nepoznatog povrća, čeznuo je da joj pripremi nešto od toga, pokaže joj što propušta. Jednom se čak odlučio prići joj i reći 'Boungiomo', ali čim se okrenula prema njemu, a te njezine predivne oči zacaklile se od zanimanja dok je iščekivala što će reći, izgubio je hrabrost i počeo se pretvarati da samo želi dosegnuti neke rajčice pokraj nje. "Scusi", promumljao je, a ona se odmaknula i propustila ga. Danas je nosila majicu s naramenicama. Stao je i upijao sliku njezinih ramena poprskanih narančasto crvenkastim pjegicama ispod vrtloga plave kose, kao da ih prekrivaju raspršene pahuljice feferona. Na trenutak, ali jasno poput uvjerljive tlapnje, u mislima je osjetio njezin okus, dodir glatke slanoće njezine kože boje meda na svojem nepcu. Hoću, obratit ću joj se, pomislio je. Dat ću joj šparoge. Sebi uvijek mogu kupiti druge. Odlučan u toj nakani zaputio se prema djevojci; ali, bilo je samo časak prekasno. Djevojka se okrenula i otišla. Bruno je gledao za njom. Na drugoj strani tržnice nalazio se niz trgovinica, jedva većih od dovratka – minijaturna željeznarija, ljekarna, W


trgovinica koja prodaje isključivo maslinovo ulje i pokraj nje trgovina donjim rubljem, sve stisnute na jedva deset metara ulice. Djevojka je načas zastala pred izloženim rubljem, a zatim povukla vrata i ušla. Bruno se zaustavio. Što to radiš, budalo jedna? prekorio je samoga sebe. Ona već ima dečka. Ljubavnika, zapravo. Zašto bi inače kupovala zavodničko rublje? Kako si, zaboga, uopće mogao pomisliti da bi takva djevojka mogla biti sama? Okrenuo se teška srca i nastavio kupovati. Laura je voljela šetati Trastevereom, po četvrti u kojoj je odsjela. Knjižice za turiste opisivale su je kao zapušteno mjesto, radničku enklavu u srcu Vječnoga grada, ali ona je voljela pod petama osjetiti vibriranje kaldrmom popločenih uličica, jedva dovoljno širokih da propuste sićušne talijanske automobile. Trgovina The Mystic Dread Rock Steady Reggae stajala je tik uz trgovinu električnog alata, a grandiozno imenovan Institut za simpatetičku shiatsu masažu bio je stisnut između ljekarne i kioska lutrije. Radionice za popravak namještaja naslanjale su se na crkve; stabla naranči borila su se sa suncobranima restorana za svaku zraku sunca, a travnati miris marihuane stapao se s mirisima svježe kave i pizze. Na trgovima i svim slobodnim mjestima, automobili su bili parkirani u nasumičnom kaosu, ostavljajući dojam da je nešto smrznulo prometni zastoj i da su vlasnici jednostavno napustili svoja vozila, a živahno crvenilo geranija uokvirivalo je svaki prozor i okvire ulaza. Jednoga dana, nedugo nakon što je stigla u Rim, slučajno je naišla na zanimljivu trgovinicu. Izlog je bio jedva nešto veći od ormarića, ali je u njemu bilo desetak i više kompleta najljepšega rublja koje je Laura ikada vidjela. Tange, tanke poput ogrlica, bile su izložene u škrinjicama, kao da su dragulji. Bilo je mekanih cvjetastih potkošulja obrubljenih čipkom, toliko finom da bi bila dostojna svake vjenčanice; drskih gaćica što se nose na samome rubu bokova; crnih haltera za čarape; kremastih svilenih bodija. Tog puta nekako se odlijepila od trgovine a da nije ušla, ali sada, dok se pripremala za večernji spoj, opet se zatekla pred njom. Carlottine riječi su joj odjekivale mislima: Vjeruj mi, on misli da ćeš spavati s njim. Uz laganu vrtoglavicu, otvorila je vrata i kročila u trgovinicu. Unutra nije bilo polica, vješalica ili izložene robe. Zatekla je samo besprijekorno odjevenu Talijanku tridesetih godina, zadubljenu u II

W


Messagero, koja je spustila novine kad su se vrata otvorila i izvježbanim okom premjerila Lauru. "Momento", odlučno je rekla žena i nestala u majušnoj stražnjoj prostorijici. Vratila se s četiri tanke kutije, koje je jednu po jednu otvorila na pultu. U njihovoj unutrašnjosti, u slojevima svilenog papira gnijezdili su se komadi rublja još finiji od onih u izlogu. Nije bilo prikvačenih cijena, a Laura je ubrzo shvatila zašto: kad je napokon odlučila što će, crveni čipkasti bodi s kompliciranim uzicama zbog kojeg se osjećala gotovo razbludno dekadentnom, iznos koji se pojavio na blagajni bio je veći od njezinih kompletnih životnih troškova za tjedan dana. "Naučit ću te kako se sjecka", rekao je Bruno Tommasu. "Kad ona dođe, tako će izgledati kao da ti kuhaš." "Naravno", rekao je Tommaso samouvjereno. Bruno je uzeo jednu jabuku i položio je na radnu plohu. Zatim je razmotao svoju platnenu torbu za noževe. "Ako mi oštetiš noževe," rekao je, "mrtav si." "Neću ih oštetiti." Tommaso je uzeo najveći, čelični Wusthof. "Mili Bože, baš je težak." Bruno mu je nježno uzeo nožinu iz ruke. "A-a. Taj je prevelik za tebe. Počni s ovim." Dodao mu je manji Global. "To je japanski nož. Izrađen je od vanadijskog čelika." Polio je malo maslinovog ulja preko kamena za oštrenje. "Prije svega, pokazat ću ti kako se oštri." Nakon pet minuta oštrenja, Tommaso se počeo dosađivati. "Sad je već valjda naoštren." "Skoro." Kad je zaključio da je u redu, Bruno je izvadio dijamantski čelik. "A sad ćemo ga fino doraditi." Tek nakon nekoliko minuta Bruno je svom prijatelju dopustio da se pozabavi jabukom. "Kraj noža koristiš za deblje stvari, a vršak za fino rezanje", uputio ga je. "Prerezi jabuku pod kutom, ovako. Ne čekaj da se odvoji prva kriška, odmah kreni na sljedeću. I prste k sebi. Ova oštrica može prerezati svinjske papke, a tvoje prstiće bi otfikarila kao ništa." Dok je Tommaso vježbao rezanje, Bruno se posvetio pećnici. Za razliku od mnogih kuhara, Bruni nije bilo ispod časti nešto ispeći u pećnici. Volio je on i meso i povrće, ali je osjećao jednu drugu, drugačiju W


vrstu zadovoljstva kad bi iščarobirao umjetnički dotjerane, očaravajuće slatkiše od šećera i brašna ili kad bi ispekao pladanj običnih keksa. Sam dolce, nakon tako puno teške hrane, bit će jednostavan – ricotta sir, s medom i malo cimeta, i čaša vin santa – slatkoga bijelog vina – u koje se umaču tozzeti, domaći kolačići od lješnjaka. Bruno je baš stavljao kolačiće u pećnicu kad mu je prišao prijatelj. "Evo," rekao je Tommaso i izvukao neki mali smotuljak iz traperica, "još neki začini za tozzete." "Začini ne idu u tozette", počeo je Bruno. A onda je shvatio da smotuljak zapravo sadrži nekoliko grama droge. "Vjeruj mi", namignuo mu je Tommaso. "Bit će još ukusniji s ovim." "A-a", odlučno je odgovorio Bruno i odgurnuo ruku svog prijatelja. "Uništit će okus lješnjaka; a osim toga, neće ti trebati nikakvi dodatni stimulansi nakon ovakvoga jela. Kako ćeš se iskazati pred tom djevojkom ako ona završi u krevetu, a ti na balkonu?" Bruno je odlučio poslužiti šparoge s toplom zabaione kremom; ne onu složenu verziju kakvu je pripremao u restoranu, nego jednostavnu, putenu pjenu od žumanjaka i bijeloga vina. Ipak, još nije rekao Tommasu da će morati dovršiti zabaglione u posljednjem času, tik prije serviranja. Lako je naučiti kako se koristi nož. Do večeri, njegov prijatelj će morati svladati i kuhanje na pari. U stambenom bloku Residencija Magdalena, gdje su bili smješteni američki studenti, Laura je počela dvojiti o svom bodiju. Bez sumnje je bio prekrasan, ali bilo je nešto fetišističko, a da ne spominjemo i nepraktično, u povezivanju tih desetak kukica i uzica kojima se pričvršćivao. "Što misliš?" upitala je svoju cimericu Judith. "Pretjerano? Prekomplicirano?" Judith ju je premjerila suženih očiju. "Ovako ću ti reći: nadaj se da ima vješte ruke." "Dao mi je do znanja da je prilično spretan", rekla je Laura. Pocrvenjela je. "Ako ti ovo uspije skinuti, onda mora biti. Mislim da te čeka sjajna noć."

W


Tommaso se borio s posudom za kuhanje na pari i mlatilicom. Već je bezbroj puta počinjao tući žumanjke, a svaki put pjena bi splasnula u ljepljivu masu. "Prejako lupaš", rekao mu je Bruno. "Gledaj. Pomiči i lakat i zapešće. Ovako." Tommaso je ponovno pokušao. Ovaj put bio je previše energičan i smjesa se razletjela s vrška mlatilice. "Budi strpljiv", rekao je Bruno. "Hajde, još jedanput." "Ja sam beznadan slučaj", rekao je Tommaso i umorno spustio mlatilicu. "Ne mogu ja to." "Moraš. Hajde, još jedanput..." "Ah, ali ne moram, zar ne? U stvari, ne", odvratio je Tommaso prepredeno. "Na koncu konca, sjedit ćemo za stolom, pa zašto se ne i bih pravio da ću zabaglione istući ovdje, a zapravo to napraviš ti?" ' Bruno je razmislio o tom prijedlogu. "A gdje ću ja biti?" "Ovdje, naravno. Laura ne mora znati. A onda, kad sve bude na tanjurima, ti se iskradeš van." "Pa, dobro onda", oklijevao je Bruno. U svakom slučaju, bit će j to lakše nego Tommasa naučiti kako se kuha. ' U osam sati Laura se našla na adresi koju joj je Tommaso dao, pred otrcanim vratima pokraj trgovine mopedima. Pozvonila je. Tommasovo lice pojavilo se visoko iznad njezine glave. "Dođi gore", viknuo je. "Otvoreno je." Koraknula je u mračno dvorište i uspentrala se bezbrojnim stepenicama sve do vrha zgrade. I tu su vrata bila otvorena pa je ušla. Stančić je bio malen i nimalo otmjen, gnjezdašce od četiri prostorijice obavijene starim filmskim plakatima i slikama rock-zvijezda iz 1970-ih. Ali pogled ju je ostavio bez daha. Ispod nje su se nizali krovovi s crvenim crepovima, jedan za drugim, neuredno razbacane kuće, stambene zgrade i crkve, sve nabijene jedna uz drugu, sve do Tibera. S njezine lijeve strane, duž vrhova brežuljka Janiculum, žmirkala su udaljena svjetla. Ispred nje, s druge strane rijeke, palače i crkve staroga Rima plutale su poput osvijetljenih otoka u tami okolnih zgrada. "Ajme", ushićeno je rekla.

W


Prozor je izlazio na kosi krov, preuređen u sklepani balkon pri-lično smrtonosnog izgleda, s dvije ofucane stare fotelje i nekoliko lončanica sa začinskim biljkama, razbacanih u guštiku televizijskih antena. Tommaso je upravo ustajao iz jedne fotelje da bi je pozdravio, nesnosno prekrasan. Njegovo je isklesano lice bilo okrunjeno bujicom čvrstih kovrča, debelih i uvinutih poput žice na telefonskoj slušalici. "Bok", rekao je. "Kako si, Laura?" "Sjajno." Još bolji od pogleda bio je, međutim, miris koji je dopirao iz kuhinje i koji ju je gotovo oborio s nogu. "Bože moj", dahnula je. "Što je pak to?“ "Večera", jednostavno je odgovorio. "Miriše..." duboko je udahnula "... fantastično." "Prilično je dobra", rekao je skromno. "Treba još dvadeset minuta." "Dvadeset minuta!" Nije bila sigurna da će izdržati tako dugo. I Itjela ju je kušati sada, odmah. "Aha. Ne brini se. Bit će ti još bolja ako se malo strpiš. Iščekivanje će biti dio užitka." Prešao je jednom rukom niz njezina leđa dok ju je pozdravljao poljupcem u obraz. Laura je kriomice zadrhturila. Carlotta je imala pravo. Nakon čaše prosecca Laura se potpuno opustila. Tommaso je bio izvrstan domaćin, pažljiv i zainteresiran – to jest, postao je takav kad ga je nagovorila da isključi jezivu glazbu koja je svirala u pozadini. "Ne sviđaju ti se Ramonesi?" rekao je, iznenađen. "Ali oni su Amerikanci." "I Mariah Carev je Amerikanka", odvratila je. Bilo joj je čudno što netko tko ima tako profinjen ukus kad se radi o hrani može pokazivati potpuno pomanjkanje glazbenog ukusa. Nakon što su uljudno oslobodili stan Ramonesa, radosno su čavrljali dok je Tommaso rezao sitno proljetno povrće zapinzimonio, umak od maslinovog ulja, octa, soli i papra. Kuhinja je bila puna profesionalne kuharske opreme, a Laura nikada prije nije vidjela tako opake noževe poput nekoliko njih koji su se tu nalazili. "Kad si to naučio?" upitala je, upiljena u Tommasov nož koji je skakutao daskom za rezanje. W


"Oh, nije to teško. I", dodao je, nešto iskrenije, "imao sam jako dobrog učitelja." Lauri se nakupljala slina u ustima od predivnih mirisa iz pećnice. "A što večeras jedemo?" "Evo." Dodao joj je jelovnik, uz naklon i razmahivanje, poput konobara. Pogledala je kartu i pročitala: Antipasto: verdure in pinzimonio. Primo: spaghetti all'amatriciana. Secondo: abbacchio ali cacciatiora. Contorni: carciofl ali romana, asparagi con zabaione. Dolci: ricotta dolce; vin santo, biscotti. "Bože dragi. Nećemo moći sve to pojesti." "Quanto basta. To je taman dovoljno. Nema toga puno, tek toliko da razbudi nepce. A ne kao američki odresci, koji ti sjednu na želudac i zbog kojih..." Odglumio je podrigivanje. Začulo se zatvaranje vrata. "Tko je to?" upitala je Laura. "Samo moj cimer. Ne brini se, on ide van." "I on je kuhar?" "Bruno? Ne baš. To jest, on je vježbenik. Perač posuđa, zapravo. Dakle, hoćemo li jesti?" Nikada prije Laura nije jela takvu hranu. Ne, ona nikada prije nije jela. Činilo joj se kao da ti okusi oduvijek postoje, kao da su uvijek bili u njezinoj mašti, ali sad ih je prvi put čestito okusila. Svako novo jelo bilo je intenzivnije od prethodnoga. Špageti su bili omotani gustim umakom od mesa i vina; bogati, reskoga mirisa i ljepljivi. A janjetina je, pak, bila ružičasta i slatkasta, tako meka da se topila u ustima. Poslužio ju je bez povrća, ali poslije je Tommaso iznio prvi contorno na stol: čitavu artičoku, obilno prelivenu toplim maslinovim uljem i limunovim sokom, posipanu nakosanom metvicom. Laura je polizala svaku kap ulja s prstiju, iznenađena prodornošću okusa. Želudac joj je stalno javljao da je pun, preopterećen do raspuknuća, ali tek joj je govorio da može još malo, samo još zalogaj, sve dok joj se nije zavrtjelo u glavi od preobilja. Tommaso ju je ostavio i otišao dovršiti šparoge. Nakon nekoliko minuta, pomalo osamljena, Laura je odlučila otići do njega i pomoći mu. Pokupila je prljave tanjure i ponijela ih u kuhinju. "Tommaso? Ja ću ovo oprati dok ti radiš svoje." Gurnula je vrata, ali se nisu pomaknula. "Oprosti", doviknuo je Tommaso s druge strane. "Uh, zaglavila su se. Hoće to ponekad." W


Prodrmala je kvaku. "Hoćeš da ja gurnem s ove strane?" "Ne, sredit ću ja to za minutu." U jednom trenutku, Laura se zbunila i učinilo joj se da iznutra čuje žamor glasova, ali bio je to samo Tommaso koji je pjevao uz kuhanje. Vrata su se napokon otvorila i Tommaso je izašao, držeći u ruci pladanj s kojeg se širila najnevjerojatnija aroma. "Popravio sam. Znaš što, odnesi ti ovo na stol." Nekoliko minuta kasnije jeli su šparoge. Dah joj je zastajao, toliko su bile fine. Stapke, uronjene u pjenušavu kremu od razmućenih žumanjaka i vina, bile su pri vrhu tako mekane da im je sisanjem mogla odvojiti vršak, ali kako ih je žvakala prema kraju postajale su sve čvršće, a završetak je bio hruskav. "Tommaso", rekla je u zanosu. "Moram ti reći..." "Znam", rekao je, smiješeći joj se, a ona je osjetila kako joj tijelo obavija lijeno puteno, senzualno isijavanje. U kuhinji, Bruno je donio tave do sudopera i pažljivo, da izbjegne svaki zvuk, spustio ih u vodu. "I, što ti radiš u Rimu?" čuo je Tommasa. "Napisala sam zajedno natjecanje esej o povijesti umjetnosti", odgovorila je djevojka. "Glavna nagrada je bila godina dana u Rimu. To je kao neka vrsta stipendije." Zbog nečega u njezinu glasu, Bruni su u misli došli dolci, puslice i slatki zabaione i pućkanje bresaka dok se kuhaju u uzavrelom vinu. Nije si mogao pomoći, morao je još malo prisluhnuti. "A smiješ li se i malo zabaviti?" "Zezaš me? Povijest umjetnosti je zabavna sama po sebi." Bruno je zamislio izraz Tommasova lica i osmjehnuo se. "Ne, ozbiljno", govorila je djevojka. "Mislim, ti si valjda naviknut na to. Ti možeš otići i pogledati Caravaggija svaki dan ako te volja, ali za mene je to prilika kakvu dobiješ jednom u životu." "Caravaggio?" "Ne znaš za Caravaggija?" Djevojka je zvučala iznenađeno. Tommaso je brzo odgovorio: "Si. Naravno. Svi Rimljani znaju za Caravaggija. Koji je tebi najdraži?" "Pa, nije lako odlučiti se za jednog..." "Naravno." "... ali, kad bih baš morala, vjerojatno bih izabrala Gataru, nalazi se u Muse Capitolini." S rukama u sudoperu, Bruno je kimnuo. Ta slika je i njemu bila najdraža. Tommasova cura ima ukusa. W


"Kad bih ja bio slikar," izjavio je Tommaso glasom punim poštovanja, "samo bih tebe slikao, Laura. Tako bi sve moje slike bile prelijepe." Bruno se još šire osmjehnuo. Kad je u pitanju umjetnost zavođenja, Tommasu nitko nije ravan. Obrisao je ruke i na vršcima prstiju se iskrao prema izlazu iz stana. Malo pomalo i od ricotte su ostale samo mrvice na tanjuru. Tommaso je biscotte i vin santo donio do pohabane stare sofe. "Već sam previše popila", promrmljala je Laura. "U Rimu postoji izreka: 'Anni, amori e bicchieri di vino, nun se contano mai'" "'Godine, ljubavnici i čaše vina; njih se ne smije brojiti'", prevela je. "Baš tako." Umočio je jedan kolačić u zlatnu tekućinu i nježno ga prinio njezinim usnicama. Oklijevala je, a onda je otvorila usta. Okusne pupoljke joj je zalio sladak okus, okus grožđica. Zatvorila je oči, u ekstazi. "Bože moj, ovo je predivno." "Sei bellissima", promrmljao je. "Kao i ti, Laura." Sad je u vino umočio dva prsta. Opet, samo načas je oklijevala, a onda ih je pustila neka kliznu u njezina usta. Oblizivala je s njegovih prstiju ljepljivo, medasto vino, sve dok nije iscrpila zadnju slatku trunčicu. Nekoliko kapljica je palo na njezin vrat, a on ih je pohlepno pokupio poljupcima, dok je ona sisala njegove prste. Polagano ju je razodijevao, skidajući s nje odjeću kao da otkida listove artičoke, uz poljupce kod svakoga sloja. Nadala sam se da će biti baš ovako, pomislila je. Tko bi to povjerovao? Carlotta, naravno. Carlottaje cijelo vrijeme bila upravu. Sad je razvezivao crveni bodi, povlačeći petljice koje su ga pričvršćivale. Osjetila je da se bodi olabavio i uzvinula je leđa, čekajući da završi. Vukao je jednu uzicu, smrknuto usredotočen. Onda ju je jako potegnuo. "Čekaj", promrmljala je. "Tako ćeš je jače zavezati." "Idem po nož", nestrpljivo je rekao. "Ja ću", brzo je odvratila. Dok je razvezivala petlje, Tommaso se pred njom bacio na koljena, sklopio ruke i stao mrmljati molitvu na talijanskom. "Što to radiš?" upitala je.

W


"Zahvaljujem Bogu na ovoj gozbi", odgovorio je, poput vuka u janjećoj koži.

W


"Nakon što ste se na miru i polako nasladili prvim jelom, kad ste vinom pozdravili njegov prolazak i kad su vam se oporavili okusni pupoljci, na stol stiže drugo jelo. Ako naručujete u restoranu – onakvome u koji zalaze Talijani, a ne turisti – drugo jelo se izabire nakon što ste pojeli prvo. Nije to zato što niste smislili planove, nego čekate kako biste se uvjerili u njihovu ispravnost, kako biste bili sigurni da se prvotne namjere poklapaju s trenutnim željama..." MARCELLA HAZAN, Osnove klasične talijanske kuhinje Sljedećeg jutra, Vincent, Sisto i ostali rani gosti Kod Gennara dobro su se nasmijali ugledavši Tommasa kako pretrčava ulicu prema kafiću, još mokar od tuširanja i potpuno neodjeven, osim ručnika oko struka. "Due cappuccini, Gennaro, presto per favore", uzviknuo je. Tommasov široki osmijeh jasno je govorio da ima dobar razlog za žurbu, a njegovi prijatelji znali su što bi to moglo biti. Pozdravili su ga pljeskom. Zastavši samo da ugrabi par cornetta, Tommaso je odnio dvije šalice kave natrag preko ulice, bježeći između automobila. Jedan Fiat kombi mu je potrubio, ali premda mu je uzvratio ritualnom rimskom uvredom – "Idi trubiti svojoj ženi među nogama, guzičaru, tamo je veći promet nego ovdje!" – misli su mu već bile zabavljene drugim stvarima. Laura se ispod tuša vratila u spavaonicu, zamotana u ručnik, mokre kože koja se presijavala na ranom jutarnjem suncu i kose slijepljene i začešljane uz glavu. "Prekrasna si", iskreno joj je rekao Tommaso. "Sei bellissima, Laura." Uzeo je mali digitalni fotoaparat sa stola. "Osmijeh?" Osmjehnula se, a on je škljocnuo. "A sad, dođi natrag u krevet." Potapkao je pokraj sebe, gdje je čekao primamljiv poslužavnik s doručkom. Vratila se u krevet i zagrlila ga. Pokupio je prstom malo pjene svog cappucina i smjestio je na vrh njezina preslatkog nosa. Nasmijala se, pa joj je iz ruke uzeo šalicu i, pažljivo je spustio na pod, i okrenuo se da je poljubi. Nakon kratkog oklijevanja, uvukla se u njegov zagrljaj, uz pohlepni poljubac, stiskajući se uz njega cijelom dužinom tijela. W


Laura je morala juriti da bi stigla na svoje prvo predavanje, ali je našla vremena putem nazvati Carlottu. Prvo pitanje njezine prijateljice bilo je, naravno: "Dakle?" "Uf – vjerojatno sam se upustila malo više nego što sam namjeravala", priznala je Laura. Carlottino drugo pitanje: "I? Stoje skuhao?" Na kraju krajeva, ona je bila Talijanka, i premda su dva chiavata uglavnom podjednaki, dva jela nikada nisu ista. Dok je Laura opisivala što je bilo na jelovniku, jedno po jedno jelo, nastojeći dostojno dočarati okus i aromu svakoga od njih, s druge strane se čulo puno dubokih udaha i šištanja. "Bijele šparoge? Iz Brente? Uz zabalonei Bože moj, Laura, to je nešto fantastično. Ja sam to samo jednom jela, a još uvijek pamtim." "To je bilo najbolje", priznala je Laura. "Cara, baš sam ljubomorna. Možda bih trebala doći u posjet. Što sprema za sljedeći put?" "Nije rekao. No, sada moram ići. Imam predavanje i kasnim." Fakultet je bio smješten u renesansnoj vili okruženoj borovima i fontanama, na brežuljku Janiculum. Kao što je Laura i mislila, njezino predavanje je već počelo, pa se što je neprimjetnije mogla smjestila na sjedalo pokraj Judith u sobi za seminare. "Dakle," govorio je Kim Fellowes, predavač, "visoka renesansa. Razdoblje od samo trideset godina, između 1490. i pustošenja Rima 1520., tijekom kojega su papino pokroviteljstvo i talent nekoliko desetaka umjetnika stvorili najveći procvat genijalnosti ikad viđen na svijetu. Dobro jutro, Laura. Izgledate kao da ste upravo dojurili iz neke Bramanteove kapelice ili od neke Berninijeve fontane, pa nam onda vi prvi možete ispričati što ste od visoke renesanse do sada vidjeli. " Laura je brzo razmišljala dok je slagala svoje knjige. "Pa," rekla je, "bila sam u Sikstinskoj kapeli, naravno, i vidjela sam Rafaela u Vatikanu, i neke zgrade koje je projektirao Michael-angelo..." "Momento. Tko je, molim vas, taj Michael Angelo?" prekinuo ju je Kim. "Oh. Um, oprostite." U svojoj žurbi, izgovorila je ime na američki način, kao da se radi o imenu i prezimenu. "Mislila sam Michelangelo"

W


Ovoga puta ime je izgovorila kao i on, na talijanskome. Ali njezin predavač još nije bio zadovoljan. "U ovoj prostoriji", objavio je, "nećemo spominjati Michelangela, ili Tiziana, ili Rafaela, jer ne bismo ni Shakespearea zvali Will ili Beethovena Ludwig. Još uvijek nismo tako prisni s tim velikanima, pa si nećemo dopuštati tu slobodu sve dok ne provedemo mnoge godine proučavajući njihova djela. Koristit ćemo, stoga, njihova puna imena: Michelangelo Buonaroti, Tiziano Vecellio i Raffaello Sanzio. Molim," pokazao je na Lauru, "nastavite." Kim Fellowes je bio Amerikanac, ali je u Rimu živio već tako dugo da je gotovo postao, kako je govorio, pravi domorodac: sveučilišno osoblje zvalo ga je jednostavno /dottore. Zaista je žalosno, ispričao je studentima, što je svoju knjigu o renesansi – onu istu u koju je Laura gledala dok je uzaludno tragala za crkvom Santa Cecilija – morao napisati na engleskome, umjesto na talijanskome, zahvaljujući diktatu izdavača željnoga komercijalnog uspjeha. A knjiga je neizbježno postala uspješnica: čuvao je recenzije, pažljivo plastificirane da bi ih zaštitio od masnih otisaka, na svome stolu tako da ih studenti mogu proučiti. Svi su je veličali kao pravu rijetkost: djelo koje je spajalo učenost znanstvenika sa senzibilitetom istinskog umjetnika. Kim je u svemu pokazivao savršen ukus, počevši od predivnih lanenih košulja koje je uvijek nosio – Laura se u mislima voljela igrati potrage za pravom riječi kojom bi opisala njihove boje: obično bi pribjegla riječima kao što su različak, brusnica ili akvamarin – sve do blijede jakne od pikea i slamnatog šešira, kojim je od žestokog talijanskog sunca branio svoje profinjeno lice kad bi boravio na otvorenom. Neki njezini kolege smatrali su da previše traži od studenata. Lauru su njegov senzibilitet i inteligencija ispunjavali apsolutnim strahopoštovanjem, pa je poduzimala sve u svojoj moći da bi ostavila dobar dojam. "Dakle, pogledali ste Sikstinsku kapelu?" govorio je. "I kako vam se čini?" Oklijevala je. Ali nije se mogla suzdržati da mu ne kaže svoje iskreno mišljenje. "Mislim da izgleda kao štagalj." Drugi studenti su se nasmijali. "Štagalj?" Kim Fellowes je upitno ponovio, ispreplevši prste i spustivši ih na koljeno.

W


"Da. Mislim, krasno je oslikana i sve to, ali slike su tako visoko da stalno morate gledati uvis, a prostorija je tako velika i pravokutna..." Utihnula je, uvjerena da će je sad ismijati. Na njezino iznenađenje, Kim je s odobravanjem kimao glavom. "Laura je potpuno u pravu. Sikstinsku kapelu", rekao je, prelazeći pogledom preko studenata kako bi se uvjerio da ga svi razumiju, "mnogi stručnjaci, a među njima i ja, smatraju otjelovljenjem najgorih pretjerivanja u renesansi. Boje su kričave, kompozicija je pompozna, a koncepcija bez harmonije. Naručio ju je, isključivo kao statusni simbol, skorojevićki bogataš, koji je pri tome uništio neke sasvim dobre Peruginove freske. Sam Buonaroti nije htio s tim imati veze, pa ćemo mi zato radije proučavati njegove crteže. No onda, tko mi zna reći što je contrapostol" "Taj čovjek je pravi seronja", gunđao je jedan Laurin kolega dok su spremali knjige nakon seminara. "Zna on što govori", odgovorila je Laura. Osjećala se pomalo krivom, to je bilo prvi put da joj je pažnja popustila tijekom Kimova seminara i odlutala u sjećanje na Tommasove poljupce, na njegovo tijelo priljubljeno uz njezino dok su dijelili posljednju čašu vin santa na ofucanoj sofi. "I na to nas neprestano podsjeća", ogorčeno je rekao drugi student. "Hoće li netko na pizzu?" "Gdje?" upitala je Judith. "U mrtvačnici?" Bio je to njihov naziv za mramorom obloženu pizzeriju niže niz ulicu. "U jedan?" "OK. Naći ćemo se tamo. A ti, Laura?" "Uf-da. Valjda." Laura se čudila svojim kolegama. Za nju je dolazak u Rim bio životna prilika, pustolovina to privlačnija jer je njezina majka tvrdila da je a) obrazovno beskorisna i b) opasna zbog nehigijene, kao posljedica činjenice da su Talijani na zlu glasu da nikada ne operu ruke nakon nužde. Sletjela je u zračnu luku Fiumicino samo nekoliko dana prije početka prvoga semestra. Sva uzbuđena, već je osjećala jaz između sebe i svih turista koji su sletjeli s nekim paket-aranžmanom; oni su tu posjetitelji, ali ona ovamo dolazi živjeti. Sa sobom je imala naprtnjaču punu knjiga o umjetnosti i dva mala kofera, jer je to bilo sve što je smjela ponijeti. Pismo Angloameričkog sveučilišta u Rimu nonšalantno ju je obavijestiW


lo: "Ormari su skučeni čak i u najotmjenijim rimskim stanovima – a vaš, vjerujte nam, neće biti u toj kategoriji." Prije preuzimanja kofera, pak, morala je obaviti jednu sitnicu, to jest, provjeru putovnice. Poput dvorana za provjeru putovnica diljem svijeta, i ta u Fiumicinu dijelila se na dva zasebna dijela: jedan za domaće putnike i drugi za sve ostale. Niz ispresijecanih traka na podu kulminirao je žutom crtom ispred svake od malih kabina gdje biste trebali uredno stati u red prije nego što priđete i pokažete svoje dokumente. Tako je bar zamišljeno u teoriji. U praksi, radila je samo jedna kabina u cijelom tom dijelu. U njezinoj stisnutoj unutrašnjosti gurala su se tri mladića u odorama s puno detalja, sa šeširima samouvjereno nakrivljenima na vrhu glava, dok se pred njima gibalo more putnika raznih nacionalnosti, svi s putovnicama u zraku, uz geste i gnjevne povike na trojicu službenika, koji na njih uopće nisu obraćali pažnju. Sa svog položaja na rubu te gomile, Laura je vidjela što je uzrokovalo zastoj. Mlada žena u visoko odrezanim kratkim hlačicama i kratkome topiću, koji je isticao tetovažicu visoko na jednome ramenu, i čija se ravna plava kosa preplitala sa slušalicama skupog MP3playera, stajala je naslonjena na kabinu i žvakala žvakaću dok su ta trojica s njom flertovala pod izlikom da proučavaju njezinu putovnicu. Činilo se da joj jedan službenik čak zapisuje svoj telefonski broj, što je izazvalo još veću graju onih koji su čekali i čiji se broj već udvostručio. Napokon su mladoj ženi dopustili da prođe, ali tek nakon nekog vremena, kad se njezina dojmljivo živahna stražnjica izgubila iz vida, trojica mladića uspjela su odlijepiti poglede i ponovno obratiti pozornost na redovni posao. Kad je Laura napokon stigla do kabine, pružila je putovnicu i iskušala svoj prvi "Buongiorno". Službenik je bacio pogled na fotografiju, zatim na Lauru. "Dobar dan", rekao je na savršenom engleskom. "Gdje ćete odsjesti u Rimu?" "U Residenciji Magdalena. To je u Trastevereu." "Bene. Doći ću tamo po vas u subotu uvečer. Izaći ćemo na spoj." Laura je zinula. A zatim se nasmijala. "Ne, zašto ne?" ustrajao je i pri tome zvučao pomalo povrijeđeno. "Bit će zabavno. Dobro ćemo se provesti."

W


"Scusi." Bio je to drugi službenik, koji je posegnuo i uzeo Laurinu putovnicu. Njegova odora bila je raskošnija nego ona njegova kolege, pa je on valjda bio nadređen. Pomno je proučio njezinu putovnicu, uz okretanje ovamo pa onamo. "Ima li kakvih problema?" upitala je Laura. "Si. Problem je u tome", ozbiljno je izjavio, "što ste vi neusporedivo ljepši nego na fotografiji. Jako bih vas volio izvesti na večeru." Treći mladić je nešto brzo rekao na talijanskom. Prvi je to preveo. "Alessandro, i on bi vas želio izvesti. Ali ja sam vas prvi pozvao." Vrlo niska redovnica progurala se do kabine i stala kreštavim glasom galamiti na mladiće. "Ugodan vam boravak, Laura Patterson", rekao je prvi službenik, mrtav hladan i udario joj žig u putovnicu. "Prego." Sva trojica su elegantno zauzela stav mirno i salutirala joj dok se udaljavala. Redovnici su samo mahnuli neka prođe i ne pogledavši je. Kad je Laura pronašla minibus kojim će stići do svoga odredišta, djevojka s tetovažicom je već sjedila u njemu, okružena gomilom prtljage. Ubrzo se ispostavilo da je to Laurina buduća cimerica, Judith. Također se pokazalo da Judith gaji mnogo manje zanimanja za Michelangela i Rafaela nego za Versacea, Pradu i Valentina. Studirala je psihologiju mode, s koje su je gotovo izbacili nakon samo jednog semestra; zato su njezini roditelji navalili da ode u inozemstvo, u nadi da će se tako bolje usredotočiti na rad. "Htjeli su me razdvojiti od dečka, prije svega", povjerila se Judith dok su se vratolomnom brzinom vozile kroz predgrađa. "Misle, čini se, da ću se primiriti ako nisam s njim. On je vampir." "Što?" "Pa znaš već. Pijemo krv jedno drugome." Judith je posegnula u udubinu među dojkama i izvukla malu bočicu na srebrnom lančiću. "Ovdje je Jeffova, a on ima moju. Krasan oproštajni poklon, ha?" "Zaista." Laurina snatrenja da će njih dvije raspravljati o tehnikama slikarstva iz petnaestog stoljeća sve do kasno u noć topila su se kao snijeg na suncu. Kad su se smjestile – pismo je navodilo istinu, za američke pojmove stan je bio minijaturan – krenule su u istraživanje Rima, oboružane samo bocama vode i svaka svojim primjerkom turističkog vodiča Lonely Planet. Bilo je vruće, pa su obje odjenule kratke hlačice. Reakcije na to bile su nevjerojatne. Automobili su trubili poput lovaca kad ugledaju W


plijen. Trgovci su iz svojih trgovina siktali za njima poput gusaka. Mladići na mopedima – čak i oni kojima je djevojka sjedila iza leđa, obično neka neopisivo lijepa Talijanka dugih crnih uvojaka i savršene tamnosmeđe preplanule kože – usporili bi pokraj njih i uzviknuli "Ueh, blondine!" puni divljenja, uz rafale kojekakvih prijedloga. "Imaš li i ti osjećaj kao da si gola?" na kraju je upitala Laura. Ušle su u podzemnu željeznicu i tako se našle bez odstupnice u kolima s tri prosjakinje, jednom Cigankom i njezine dvije malene kćeri, koje su ih odmah okružile i stale bučno zahtijevati novac. Judith je utisnula novčanicu u ruku manje djevojčice. Novac je nestao, a dijete ju je opet počelo gnjaviti, i to dvostruko upornije. "Ne", Judith je čvrsto odvratila. "Finito. Nema više. Chiuso" Prosjakinje nisu na to obraćale pažnju i nastavile su je grepsti ispruženim rukama. Na sljedećoj stanici u kola je ušao uniformirani čuvar. Djevojke su odahnule, a zatim zinule kad su vidjele da majka iz nabora svoje oprave vadi šaku novca i besramno ga predaje čuvaru, da bi potom mirno nastavila navaljivati na njih dvije. A kao kruna svega, kad su se napokon dokopale svoga cilja, Vatikanskog muzeja, časna sestra ih je izdvojila iz reda i otjerala jer pokazuju gole noge. Sljedeći dan bio je Dan za orijentaciju. Prva je ustala i obratila se okupljenim studentima Casey Novak, predsjednica tijela zvučnoga naziva Studentska vlada. Casey se vedro osmjehivala dok 1 je novajlijama prenosila vlastita šestomjesečna iskustva. Hrana je ' ovdje ukusna, iako s previše ulja, ali pazite što jedete – mnogi restorani imaju zaista odvratne stvari na jelovniku, kao na primjer ptice pjevice ili teletinu. Ne zaboravite reći konobaru da vam donese čisti pribor za svako novo jelo. Sve je zatvoreno između 14,30 i 17 radi sieste, a ponedjeljkom i četvrtkom većina trgovina uopće ne radi, što je stvarno bezveze, ali se naviknete. Djevojke bi trebale nositi vjenčani prsten jer će se tako obraniti od neželjenih udvarača. Sveučilište vas može poslati savjetniku ako vas uhvati jaka tuga za domovinom, ali nudi se toliko društvenih aktivnosti da ćete teško naći vremena za depresiju. "Što još?" zamislila se Casey. "Aha, CNN je na kanalu šesnaest. MTV je dvadeset tri. Ima jedna dobra radiopostaja s američkom ) glazbom, zove se Centro Suono. Talijanska glazba je zbilja grozna, usput budi rečeno, a talijanska televizija je još gora. Stalno ! koriste isto dvoje W


glumaca koji posuđuju glasove za sve američke J emisije – nekog tipa koji ima glas kao muškobanjasta lezbijka i neku žensku koja bi trebala zvučati kao seksi mačkica, a to vam je onda zaista čudno dok gledate Prijatelje – koji su, ako vas zanima, četvrtkom navečer. " Kad je Casey napokon sjela, popraćena slabim pljeskom, Laura se osjećala kao da je sletjela na Mjesec – sigurna je dok se s drugima drži svoje kapsule s pročišćenim zrakom, ali izvana ih okružuje atmosfera puna smrtonosnih plinova. Sljedeći je ustao elegantni U dottore. "Bienvenuti a Roma, la cittd etterna", počeo je. Minutu-dvije govorio je na tečnome talijanskom, a onda se prebacio na engleski. "Dobro došli u rodni grad zapadne civilizacije. Obećavam vam, ovo će biti najnevjerojatnija godina u vašem životu." Tako treba. Laura je napeto slušala kako im Kim Fellowes govori o tome koje su umjetničke galerije uništile svoja blaga renovacijom i koje ne rade ponedjeljkom. Rekao im je koje su galerije uvele pravilo da ne smijete provesti više od pola sata pred jednim izloškom, koje su znamenitosti jezive, a koje izvrsne. Prva skupina je uključivala gotovo svako mjesto na koje po običaju odlaze turisti; druga je uključivala većinu malih crkvi. Čak im je preporučio koje vodiče trebaju kupiti: "Ni u kom slučaju ne kupujte Fodora ili Lonely Planet, osim ako ne želite da svi misle da ste turisti. Baedeker je vjerojatno još uvijek najbolji. I neki vodiči za umjetnine na talijanskome prilično su dobri, iako pomalo usko profilirani." Laura se pitala hoće li na kraju ove godine i ona čitati vodiče na talijanskome i, što bi bilo još dojmljivije, smatrati ih pomalo uskogrudnima. Čvrsto je odlučila baciti svoj Lonely Planet vodič čim se vrati u sobu. "Ali," zaključio je, "kad bih vam smio reći još samo jednu stvar o vašoj godini u Italiji, bilo bi to ovo. Vi niste ovamo došli samo zato da biste proučavali renesansu, nego i da biste je doživjeli. Ovo je jedini grad na svijetu gdje su renesansna remek-djela smještena unutar renesansnih remek-djela, gdje su mostove preko rijeka, crkve, čak i gradske zidine, projektirali velikani kao što su Buonaroti i Bernini. Šetati ulicama, pojesti nešto u restoranu, porazgovarati s običnim vozačem taksija o nogometnom klubu za koji navija ili kupiti voće na tržnici, sve to ožiW


votvoruje rad genija renesanse. Otvorite se Rimu i Rim će se otvoriti vama." "Oh, umalo sam zaboravila", ustala je Casey čim je Kim Fellowes sjeo. "Uglavnom se okupljamo u jednom irskom baru, Druid's Den, osobito subotom navečer." Ta opaska pozdravljena je klicanjem, koje je pokazivalo da su Laurinim kolegama irski barovi i bejzbol svakako primamljiviji od Berninijevih fontana. Srećom, Laura se dobro uklopila s cimericom – bolje nego što se nadala, zapravo. Njezine reprodukcije Caravaggiovih slika i Judithini posteri opakih repera posve su miroljubivo dijelili životni prostor, kao i njihove vlasnice, premda bi Judithino golemo sušilo za kosu izbacilo osigurač svaki put kad bi ga uključila. Bočica s krvlju, međutim, nije ju učinkovito branila od iskušenja u koja je upadala zbog razdvojenosti. Svakoga tjedna, manje-više, Laura bi naletjela na ovog ili onog studenta s njihova faksa, polugolog, u malenoj zajedničkoj kupaonici. Možda su Judithini roditelji ipak znali što rade, mislila je u sebi, kad su je poslali u Rim. Malo pomalo, i Laurini dani i noći slili su se u svojevrsnu kolotečinu – predavanja i seminari prije podne, zatim galerije i satovi talijanskoga poslije podne, a CNN ili pizza navečer. Petkom uvečer bila bi u baru Fiddler's Elbow ili Druid's Den s ostalim studentima, ispijala bi budweisere i gledala američke ili britanske sportske emisije na televiziji. Tu i tamo bi otišli u neki restorančić u Trastevereu, vrlo rijetko imala bi spoj s nekim Talijanom, a potom bi svaku tu romantičnu katastrofu telefonski prenijela Carlotti u Milanu. Kad bi je uhvatila nostalgija za domom, a to se događalo s vremena na vrijeme, ona ili Judith otišle bi u trgovinu Castroni i ostavile tamo brdo eura za malo margarina, narezanog kruha i veliku staklenku maslaca od kikirikija Skippv. Ali onda, potpuno slučajno, odlutala je do malenog kafića kod Viale Glorioso, i Rim je – bučan, neobuzdan, šarolik, kaotičan – odlučio posegnuti za njom i odvući je na ples. U restoranu se Bruno, ne shvaćajući zašto mu ništa ne ide, izderao na jednoga commisa da su jaja sigurno stara. Nikada prije nije imao takav problem sa svojom zuppa inglese, a ni okruglice koje je radio nisu se htjele stvrdnuti.

W


Zlosretni lakaj rastrčao se da pronađe nova jaja. Bruni je bilo žao. Znao je da se ne radi o jajima. Radilo se o njemu. Da biste pripremili dolce, morate se uživjeti u raspoloženje radosno i lagano poput slatkiša koje stvarate. Ali danas mu je manjkalo koncentracije. Stalno je mislio na djevojku s tržnice, djevojku s kojom je jedva prozborio koju riječ. Mučila ga je želja da joj priredi onakav objed kakav je sinoć skuhao Tommasovoj djevojci. Mogao je zamisliti izraz njezina lica dok joj prvi komadić janjetine klizi u usta, mješavinu zanosa i zaprepaštenja, a potom zadovoljstvo kako joj se postupno razlijeva licem, dok namiruje apetit još jednim zaloga-jem, pa još jednim... Uzdahnuo je i nastojao ne misliti na sve to. Pizze su se pripremale na rimski način: tanke kriške tijesta, hruskave kao kokice, izdašno premazane umakom od svježih rajčica, mozzarellom i bosiljkom. Prema tradiciji, rimska pizza se peče onoliko dugo koliko kuhar može zadržati dah, a ove su bile savršeno oprljene u krušnoj peći, koja se nalazila u prednjem dijelu restorana, tako da su ispod bile tvrde, ali je umak na površini još plivao. Začudo, Laura je uvidjela da umire od gladi. Sinoćnja gozba, umjesto da je zasiti, kao da joj je razbudila tek, pa je sa zadovoljstvom navalila. "Ovo nije pizza, ovo je palačinka", promumljao je student po imenu Rick, gurkajući hranu prstom. "Jesu li oni ikada čuli za nešto kao 'duboka tepsija'"? Svi dečki su naručili još i salatu. Laura je bila u iskušenju reći im da se u Italiji salata jede na kraju, ali se predomislila. "Kod koga je kečap?" viknuo je drugi student. Rick je iz svoje naprtnjače izvukao Heinzov i ceremonijalno ga poslao svima za stolom. Zazvonio je nečiji mobitel. Laura je tek nakon nekoliko trenutaka shvatila da je to njezin, jer sad je odjednom svirao veliki hit Creamovaca Sunshine of Your Love. A onda joj je sinulo da je to sigurno promijenio Tommaso dok se ona tuširala. "Pronto?" rekla je oprezno. Bio je to Tommaso. "Laura! Sviđa ti se nova melodija?" i "Hvala ti. Divna je." "Ne znam zašto te zovem. Jednostavno ne mogu prestati misliti o prošloj večeri", rekao je sanjarski. Utišala je glas. "Ni ja." W


"Mislim da nikada prije nisam doživio takvu večer." "Ni ja." U mislima joj se pojavio zabaione. "Bilo je fantastično." Malo je pocrvenjela. "Kad ću te opet vidjeti?" "Pa, mislim da sam slobodna u subotu." Uzdahnuo je. "Na nesreću^ subotom imamo najviše posla. Ali mogu uzeti slobodno u nedjelju." "OK. Hoćeš da odemo u kino?" "Ne, želio bih ti kuhati", odvratio je Tommaso. "Nešto zaista posebno." Opet je pocrvenjela već od samoga zvuka njegova glasa. "OK. Jedva čekam. Ciao, Tommaso." "Ciao za sada, Laura." "Plodovi mora", prošištao je Tommaso ispod glasa. "Što?" rekao je Bruno. Imao je posla s nizom malenih puslica punjenih mekanim kesten-pireom i s tvrdim grumenom od narezanih svježih pistača u sredini. "Sljedeći put ponudit ćemo Lauri frutti di mare." Tommaso, koji je bio usred podvorbe, brzo je gurnuo hrpu prljavih zdjela u sudoper i odjurio u prolaz, gdje je niz jela posloženih na tanjure čekao da ga odnese u restoran. "Prvo, od toga će se uspaliti, a drugo, kad joj se usta naviknu na okus kamenica, teško da će se buniti ako zatražim da za desert zasvira trombon s mojim belinom", slavodobitno je dobacio, gurajući viseća vrata prema restoranu i držeći poslužavnik visoko nad glavom, uz okret, poput matadora koji zamahuje plaštem. Bruno je zinuo. Želio je istaknuti kako umjetnost kulinarskog zavođenja zahtijeva malo više profinjenosti, ali njegov je prijatelj već otišao. Premda je središte Rima samo dvadesetak kilometara udaljeno od mora, gradska uzbuđenja nekako bi uvijek odvratila stanovnike od obalnih užitaka. Jegulje iz Tibera tradicionalna su rimska poslastica – pripremaju se u tavi s mekim lukom, češnjakom, ljutim papričicama i bijelim vinom – ali mnogo češće se sprema baccala, bakalar iz soli, koji se isprži narezan na tanke listiće, zatim se pirja u umaku od rajčica u koji se dodaju inćuni, pinjoli i grožđice. Ako želite zaista dobru, svježu ribu, bolje ju je nabaviti uz ili niz obalu, otići do Civitavecchie na sjeveru ili do Gaete na jugu. W


"Ne razumijem", rekao je Tommaso kad mu je Bruno sve to objasnio sljedećeg dana. "Trebao bih otići sve do Civitavecchie samo zato da donesem malo ribe?" "Pa, pomislio sam, umjesto da ideš po morske plodove za Lauru, možda bi bilo bolje kad bi Lauru odveo do plodova mora", predložio je Bruno. Tommaso se namrštio. "Ne, još uvijek mi nije jasno. Kako bih to izveo?" "Možeš posuditi kombi od Gennara i odvesti je do mora. Mogli biste i surfati, ako odete dovoljno daleko. A onda samo napraviš vatru i imaš gradele na plaži." Tommaso se, činilo se, malo pokolebao. "Ali onda ja moram kuhati." "Da, ali – ribu na gradele?" "Moja riba na gradele", tužno je odvratio Tommaso, "neće biti tako dobra kao tvoja riba na gradele. Moraš i ti s nama." Razvedrio se. "Znam. Pravit ću se da ti dajem upute, pa će izgledati kao da spremaš ribu pod mojim vodstvom." Tommaso je kimnuo, ushićen. Baš mu se svidjela pomisao da će Bruni zapovijedati kao glavni kuhar. Uostalom, nagledao se on njih tijekom godina, kako vade mast podređenima. "A, ah, poslije... pa, morat ćeš u šetnju ili tako nešto." "Nisam baš siguran..." počeo je Bruno. "Sviđa mi se ta zamisao", rekao je Tommaso. "Provest ćemo romantičan dan uz more, samo nas troje. U stvari, nas dvoje. U stvari, troje. No, znaš već što mislim." Bruno je zaustio prosvjed. Uopće mu se nije sviđala pomisao da bi cijeli dan izigravao treći kotač, a mogao bi biti u svojoj kuhinji i iskušavati nove recepte. "Joj, ma daj", Tommaso je nestrpljivo rekao. "Što bi drugo radio ovog vikenda? Ništa. Osim toga, Laura ima cimericu, isto Amerikanku. Navodno je strašan komad. Pobrinut ću se da i ona ide s nama. Bit će to spoj učetvero. Ti samo upamti da se moraš pretvarati da ja znam kuhati, ne ti. Zar je to neki veliki problem?" Bruno je imao dva jaka razloga prihvatiti izlet na more, a ni jedan od njih nije imao nikakve veze sa spojem učetvero. Prije mnogo godina, kad je tek došao u Rim, bio je prisiljen prihvatiti jedini ugostiteljski posao koji se nudio nekome bez ikakvih kvalifikaciW


ja: konobarenje. Bio je užasan konobar. Pažnju mu je odvlačila hrana iz kuhinje, pa bi zaboravio koji je koji stol, čak bi pomiješao i račune. Samo zahvaljujući domišljatosti svojega kolege, koji je vidio što se zbiva i sredio probleme prije nego što su primijećeni, nije otpušten već prvoga dana. Taj konobar bio je Tommaso. Uzeo je Brunu pod svoje i naučio ga osnovno o poslu, prikrivao bi Brunine pogreške kad bi Bruno odlutao u svoje kulinarsko sanjarenje, a to se često događalo. Pokazao je Bruni kako ukrasti napojnice, tako da ih ne mora dijeliti sa šefom sale; kako da polupune boce vina i žestica nekim čudom nestanu potkraj smjene i kako natrpati u džepove dovoljno hrane iz kuhinje, tako da ne budu gladni onih rijetkih dana kad nisu morali raditi. Zauzvrat, Bruno bi obojici skuhao ukradenu hranu. Tommaso je već nakon prvog zalogaja shvatio da njegov novi prijatelj ima istinski dar. Tommaso ga je natjerao da upiše ugostiteljsku školu i stekne potrebne kvalifikacije, Tommaso se pobrinuo da i dalje prima svoj dio napojnica dok je u školi, Tommaso ga je primio u svoj stan i dao mu da kuha, umjesto stanarine. Kad je Bruno završio školu -as lakoćom se našao među najboljima u svojoj generaciji – Tommaso je još uvijek bio niži konobar i još uvijek je radosno tratio vrijeme s lijepim stranim gošćama. Ali Tommaso je bio svojim prijateljima odan isto onoliko koliko je bio prevrtljiv sa svojim curama. Uz pomoć svoje mreže kontakata uvijek je znao gdje su dobra slobodna radna mjesta i uvijek se pobrinuo da Bruno dobije baš ono najbolje. Bruno je bio veliki Tommasov dužnik i bilo mu je zaista teško išta odbiti svojem prijatelju. Drugi je razlog bio još jednostavniji. Rijetko kad bi mu se pružila prilika pripremiti zaista dobru ribu. Na drugoj strani grada, Umberto Erfolini, Talijan kojeg su silom istjerali iz Templija, posjetio je jednu kuću impresivna izgleda u mirnome predgrađu. Došao je do predvorja i zastao, pričekavši da ga dvojica krupnih muškaraca koja su ondje stajala pretraže, a zatim kimnu i puste ga u radnu sobu. U radnoj sobi, čovjek zavaljen u stolicu ugasio je cigaru i ustao. Umberto, i sam visok samo nekih sto sedamdeset centimetara, dobrano ga je nadvisivao. "Umberto. Prijatelju stari," rekao je drugi muškarac i istegnuo se da Umberta poljubi u oba obraza, "kako si? I kako je moje prelijepo kumče?" W


"Federica je dobro, Teo. Dobro, ali pomalo je uzrujana." "Uzrujana?" upitao je Teodoro, uz zabrinut izraz lica. "Zašto?" "Odveo sam je u restoran za njezin dvadeset prvi rođendan, na neko otmjeno strano mjesto. Znam," slegnuo je ramenima, "gdje mi je bila pamet? Ali mislio sam da bi nam to mogao biti zanimljiv doživljaj. Otišli smo restoran koji se zove Templi, gore u Monte-spaceatu." "I?" nježno gaje požurio Teodoro. "Pa, imali smo doživljaj, nema što. Ali vrlo ponižavajući." Dok je Umberto objašnjavao, izraz Teodorova lica postajao je sve mračniji. "Uistinu, Umberto, time se moramo pozabaviti, zaista ti zahvaljujem što si mi ukazao na to. Ali budi strpljiv. Sipiglianopiu mosehe in una gocciola di miele che in un borile d'aceto7" Dogovorili su se da se nađu Kod Gennara prije polaska. Djelomice zato što su se trebali okrijepiti prije puta s nekoliko kava i jednim ili dva croissanta, ali i zato što je Gennaro izvadio crpku za gorivo iz svog kombija da provjeri može li tako poboljšati performanse Gaggije, pa su morali pričekati dok je ne vrati u vozilo. Trajala je nogometna sezona i cijeli je Rim bio odjeven ili u žuto i purpurno, boje Rome, ili u nebeski plavo i bijelo, boje Lazija. Navijači ili tifosi – naziv znači, doslovno, tifusari – ukrasili su bojama svoga kluba svaki prozor na autu i svaki balkon. U Gennarovu je kafiću bilo jako veselo, jer je Sisto izgubio okladu s Vincentom i sad je, za kaznu, cijeli dan morao nositi boje mrskih mu Romanista. "Ne zna on da ja ispod imam Lazijevu odjeću", povjerio je Sisto Bruni. "Čim se približimo igralištu, skidam sa sebe ove vražje stvari i palim ih, s okladom ili bez nje." Bruno nije slušao. Upravo je ugledao dvije djevojke koje su im se približavale ulicom. Nosile su naprtnjače i smotane ručnike, svaka je imala bocu vode. Zapravo, bile su baš odjevene za izlet na plažu. Jedna od njih bila je pravi Tommasov tip – zgodna, s oblinama i preplanula, s puno plave kose i tetovažicom. A druga – on to jednostavno nije mogao povjerovati – druga je bila ona djevojka, djevojka s pjegicama na ramenima, koju je toliko puta viđao po Trastevereu. Cijelo tijelo mu je zatitralo, poput nategnute strune. 7

Na kap meda ulovi se više muha nego u bačvi octa. W


"Ah", rekao je Tommaso. "Izvrsno. Evo cura." Dvije djevojke su pokazivale na kombi, a onda su se zaputile u kafić. Bruno je poželio izljubiti svog prijatelja. Eto, jednom je baš sve ispalo savršeno. Cijeli dan će provesti s njom na plaži! A to je još bolje nego da su porazgovarali na tržnici. Ushit je ubrzo zamijenio grč užasa. A što ako joj se ne bude sviđao ili, još gore, ako mu se zaveže jezik pa ne bude ni imao prilike svidjeti joj se? Ali onda se ipak opustio. Kuhat će, a to znači da neće biti živčan – nikad nije živčan kad kuha. Dvije djevojke ušle su u kafić, a buongiorni su pljuštali sa svih strana. Vincent i Sisto zurili su otvorenih usta u Tommasovu curu. Bruno je, uz lupanje srca, čekao da ga upozna s njezinom cimericom. Sisto je brzo svukao sa sebe košulju Rome i otkrio ispod nje drugu, plavo-bijelu, u bojama Lazija. "Sve ima svoje granice", šapnuo je Bruni. "A ti, bogme, stvarno imaš sreće, gade jedan." "Znam", rekao je Bruno. Još ni sam nije mogao povjerovati u to. "Mislim, Tommasova cura je sasvim u redu, ali nije ništa u usporedbi s ovom koja je tebe zapala." "Bruno, ovo je Laura", rekao je Tommaso, upoznajući ih redom. "Laura, Bruno; Judith, Bruno." "Zdravo, Laura", rekao je Bruno. Onda se okrenuo prema svojoj djevojci, ispružene ruke i sa smušenim osmijehom na licu. Pitao se hoće li ga se sjetiti s tržnice. "Zdravo, Judith", rekao je nježno. Djevojka se nasmijala. "Ne. Ja sam Laura. Ona je Judith." Pokazala je na djevojku s tetovažom. "Hej, Bruno", rekla je druga djevojka. "Drago mi je što smo se upoznali." Bruno je još buljio u prvu djevojku. "Ne može biti." "Ne?" "Mislim..." Očajnički je nastojao spasiti stvar. "Dobro. Dakle, ti si Laura. A ona je Judith." "Tako nekako", složila se Judith. "Baš si neki, Romeo", promrmljao je Sisto ispod glasa. Istupio je i sam se rukovao s Judith. "Bok. Ja sam Sisto."

W


"A ti hodaš s Tommasom", još više je zabrlja Bruno. "Pa da, naravno da da. Ti si Laura. Zbunio sam se, na trenutak. Vidiš, već sam te prije viđao. Na tržnici. Sjećaš li se?" "Ne, žao mi je", rekla je Laura zbunjeno. Bruno se zaustavio; lice mu je oblilo goruće rumeriilo. Nije ga se sjećala. Svakom riječju ispadao je sve veći idiot. "Pa što s tobom ne stima“ prosiktao je Tommaso dok su u kombi ukrcavali posuđene daske i odijela za surfanje. Bruno je slegnuo ramenima. Sad kad mu je bilo malo manje neugodno, sinulo mu je da on zapravo pomaže Tommasu zavesti Lauru. Dok su se vozili prema obali, Bruno je snuždeno zurio u pod kombija. "Oprosti", Laura je prošaptala Judith u uho. "Nije baš neki veseljak, bojim se, taj tvoj Bruno." "Ne brini se. Možda živne kasnije." Kombi se zanio s jedne strane na drugu jer je Tommaso u velikom luku zaobišao jedan motorino. Djevojke su vrisnule. Bruno, udubljen u misli, nije ni primijetio. Judith je pričala o njihovim vjenčanim prstenima. "Ima jedna cura na faksu koja je rekla da nabavimo prstene ako želimo izbjeći gnjavatore", objasnila je. "Tako smo Laura i ja pronašle jednu malu zlatarnicu, odmah preko rijeke, i pokušale objasniti što želimo. Ali naš talijanski u to vrijeme nije bio baš osobit pa smo zatražile circonvallazione" "A to, naravno, znači obilaznice, a ne vjenčane prstene", rekla je Laura. "Iako to tada nismo znale. Imala sam sa sobom rječnik i našla sam da Buci di orecchini znači naušnica, pa sam joj rekla neka pokuša s buci..." "Due buci", rekla je Judith. "Već sam počela pokazivati prstima, oponašati kako se stavlja vjenčani prsten..." "A tu gestu je lako pogrešno protumačiti..." "A to smo shvatile kad smo otkrile da buci u stvari znači rupa ili probušeno mjesto..." "Ali tako nam je silno laknulo kad nas je, činilo se, napokon razumio, da smo otišle s njim u podrum. A tek kad nam je rekao da se skinemo, shvatile smo da misli da želimo pirsinge..." "I to na vrlo intimnom dijelu anatomije", završila je Judith. Tommaso je urlao od smijeha, a čak se i Bruno uspio osmjehnuti. W


"No, Laura se ustrtarila i ja sam to morala obaviti sama", dodala je Judith. Tommaso je zamišljeno raširio oči. Na kraju su Bruno i Judith zaigrali Bohnanzu, igru u kojoj se trguje zrnima graha, na stoliću u stražnjem dijelu kombija, a Laura je čitala knjigu iz povijesti umjetnosti. Bruno je odjednom shvatio da se tako dobro zabavlja da nema vremena biti ljubomoran na Tommasa. A, kad je Tommaso opet spektakularno zaobišao neko vozilo, a Laura se zagrcnula i uhvatila ga za ruku da se pridrži, Bruno je osjetio kako ga preplavljuje veliki val sreće. Pa što onda stoje ne mogu imati? mislio je. Bar mogu biti s njom. Bar joj mogu prirediti objed koji nikada neće zaboraviti. Parkirali su na dugačkom žalu malo ispod luke u Santa Marinelli, iskrcali su daske za surfanje i otrčali ravno u vodu. Sat i nešto kasnije svi su se još kupali, ali Bruno je izašao i počeo s pripremama za večeru. Prvo je pripremio rupu za vatru na plaži i ispunio je ugljenom i aromatičnim komadima vinove loze iz vreće koju je ponio sa sobom iz Rima. Zatim je krenuo u potragu za onime što će se jesti. Na ulazu u luku nalazi se duga, niska drvena zgrada, izvana neprivlačna, a njezinu svrhu odaju samo redovi ribarskih čamaca privezanih odmah do nje, s palubama još prekrivenima blještavim zrnima leda, odbačenim oklopima rakova, smotanim mrežama i drugim ribarskim potrepštinama. S druge strane zgrade, ulica je prekrivena blistavim prekrivačem od ribljih krljušti, jer se tamo dnevni ulov ukrcava u dostavna vozila. U hladu }e sjedio jako stari ribar i metodično sređivao hrpu totanija – mediteranskih liganja – udarajući svaku drvenom palicom da omekša. Bruni je srce zaigralo čim je ušao u zgradu. Eh, ovo je riblja tržnica, mislio je u sebi. Trebao mu je časak dok su mu se oči priviknule na tamu unutrašnjosti, nakon blještavila morskoga sunca. Hrpe riba uzdizale su se s obje njegove strane u polutami, a oštar vonj ribljih iznutrica zaškakljao mu je nosnice. Slijeva je visjela čitava tuna, razrezana po sredini i jedne stranice pričvršćene za kralježnicu, tako da se vidi kvaliteta mesa. Zdesna su na hrpi ležale goleme pesce spada, sabljarke, nabacane zajedno u sanduk, a sablje su im opasno virile van i čekale noge neopreznih prolaznika. A na dugačkom mramornom pultu ispred njega, na gomili mrvW


ljenoga leda prošaranog ponekim svijetložutim limunom, nalazili su se školjkaši i manja riba. Bili su tu ricci di mare – morski ježevi – i to puno njih, i kamenice, ali bilo je i egzotičnijih poslastica – polpi, hobotnica; arogosti, jastoga; datteri di mare, morske datulje; granchi, rakovi mekanoga oklopa, još živi i u kanti kako ne bi pobjegli. Bruno je prepoznao i tartufa di mare, takozvani morski tartuf, a sasvim otraga blistalo je nešto još dragocjenije: gomila cicale. Cicale su nešto između maloga jastoga i velikoga škampa, s dugim prednjim kliještima. Prema tradiciji, jedu se u samoj luci, ravno s barke. Prvo se rastvore na leđima. Onda se sat i nešto mariniraju u maslinovom ulju, krušnim mrvicama, soli i puno crnoga papra, a zatim peku na jako usijanome žaru. Kad ih sa žara prtima izvučete, morate raširiti oprljeni oklop, oblikovan poput leptira, i isisati meso col bacio – "poljupcem" – od čega će vam ostati sjajni brk od maslinovog ulja prožetog dimom, masni prsti i žarci na jeziku, kojim ste polizali posljednje paprene komadiće iz svih udubljenja oklopa. Bruno je uljudno upitao smije li sam pregledati ponuđeno. Stari gazda mu je mahnuo neka se posluži. Ništa manje od toga nije ni očekivao. Bruno je podigao jednu cicalu do nosa i pomirisao. Namirisao je ozon, morske trave, slanu vodu i neopisivi miris oceanske hladnoće koji daje aromu najsvježijoj ribi. Kimnuo je. Bila je savršena. Kupio je jednog brancina i onoliko cicale koliko je mogao platiti, nešto kamenica, nekoliko morskih tartufa, malo dagnji, dvije šake rakova i jednoga od onih liganja koje je vani tukao stari ribar. Gledao je kako starac jednim potezom noža razrezuje lignju, a zatim jednim trzajem odvaja opnu s iznutricama od ticala. Još jedan potez nožem i ode i bezoblična glava. Kost je istrgnuo brzim pritiskom prstima, a zatim je sve isprao hladnom vodom i pri tome izvukao kost iz vrećastog tijela. "Prego", rekao je, pružajući razne dijelove Bruni. "Buona forchetta." Sve je bilo gotovo za samo nekoliko sekundi. Bruno je odšetao natrag na sunce, koje je sad postalo crvenije i spustilo se niže, i polako je stigao do obale gdje su parkirali Gennarov kombi. Vatru je upalio prije nego što je krenuo po ribu; trak staklastog dima pucketao je iz rupe za vatru. Ostali su još bili u moru. Zastao je na trenutak i zagledao se u Lauru, u njezinu glatku figuru u odijelu za surfanje, kako se daskom uspinje na valove. Dok ju je tako motrio, ispružila W


je ruku oko Tommasa i privukla ga za poljubac. Bruno se lecnuo i okrenuo se jelu. Ovo je za Lauru, govorio si je. Od mene njoj, čak i ako to nikada ne bude znala. Raširio je ceradu, pronašao kamen koji će mu služiti kao daska za rezanje i bacio se na posao. Ponio je iz Rima češnjak, tikvice, komorač i krumpire i sad je sve to gulio i rezao. Nakon nekoliko trenutaka um mu se posve ispraznio i zapao je u polu-automatski trans koji je kuhanje uvijek pobuđivalo u njemu, a pogled je podigao tek kad su preko hrane pale dugačke sjenke društva. "Ah, Tommaso, tu si. Još malo pa će biti spremno za pripremanje", rekao je, s puno poštovanja. Laura je čučnula pokraj Brune da pogleda plijen. "Sve je tako lijepo", dahnula je, podigavši dio oklopa, u kojem se crveno prelijevalo u svim nijansama do narančaste, poput zalaska sunca. Bruno je bacio pogled na njezinu kosu; mokra, zamršena morem i obložena solju. I lice joj je bilo ispresijecano tragovima soli ispod svakog oka, poput ratnih boja Apača, a od hladnoće joj se koža vrata, tamo gdje je virila iz odijela, naježila malenim izbočinicama koje su podsjećale na sićušne kvržice morskoga ježa. Zatvorio je oči i udahnuo. Samo načas osjetio je njezin okus – njezinu kožu ispranu morem, sol u njezinoj kosi... "Nisi isprao lignju kako treba, Bruno", rekao je Tommaso i bacio mu bezobličnog polipa u krilo. "Odnesi je do vode i ponovno je operi." Lignja je, naravno, bila točno kakva je trebala biti. "Naravno", rekao je Bruno i ustao. "Što nam to spremaš, Tommaso?" upitala je Judith. "Brancina punjenog školjkama i rakovima i miješane marinirane mare na gradele", ponosno je odvratio Tommaso. "To je jako jednostavno, ali budite sigurne da ništa slično niste prije jele. Dodaj mi taj nož, hoćeš?" Kod kuće je Bruno utrošio više od sata da bi Tommasa naučio kako se otvaraju dagnje. Kad se s lignjom vratio iz plićaka, Tommaso je već radio punom parom i pritom objašnjavao kako taj recept pripravlja još od djetinjstva, uz izdavanje uputa, bacanje oklopa kojekuda, prenemažući se na sve moguće načine dok je Bruno tiho radio. W


"Ueh, Bruno, ovoj ribi treba dodati okusa. Nakoši malo češnjaka, dobro?" "Naravno." Češnjak je išao uz krumpire, ne uz ribu, koja bi bila uništena njegovim oštrim okusom. Bruno je teatralno zgnječio malo češnjaka na kamenu, a onda ga potiho spremio na stranu. Ruke su mu se bespomoćno trzale dok je gledao kako Tommaso nespretno trpa školjke i rakove u brancina. A što je još gore, Laura ga je isto gledala, očito očarana njegovim postupcima. Bruno je osjetio kratak, oštar ubod ljubomore. "Sad ribu jednostavno stavimo u posudu..." govorio je Tommaso. Bruno mu je brzo dodao bocu vina, hladnog, bijelog Orvieta. "Hvala ti, prijatelju", rekao je Tommaso i dobro potegnuo. "Riba", promrsio je Bruno. "To je za ribu." "A i riba treba malo popiti", mirno je rekao Tommaso i izvrnuo bocu ribi u usta. Bruno se morao kriomice umiješati još nekoliko puta, kad je plamen bio prejak ili kad Tommaso nije nauljio komad ribe, ali sve u svemu – a to ga je pomalo začudilo – Tommaso se sasvim dobro snalazio u ulozi glavnog kuhara. Kad je napokon došlo vrijeme da pojedu što su pripremili, Bruno je napeto motrio Lauru kako rastvara školjke i trpa ih u usta uz bučne izljeve oduševljenja, a sočni sokovi joj cure niz bradu, od čega joj koža sjaji u sve bljeđem svjetlu. Strašno mu se sviđalo kako jede; bez suzdržavanja ili krivnje, s gustom siše ulje s prstiju, uživa u svakom novom okusu i nepoznatoj aromi. U Templiju je imao prilike vidjeti brojne elegantne žene kako oprezno prebiru po hrani, kao daje to nešto opasno i guraju je po tanjuru ili pedantno režu na desetke komadića, samo za to da bi polovicu ostavile, netaknutu. Laura je jela s istinskim užitkom, a njezin užitak odjekivao je njegovim srcem. "Ti jedeš kao prava Talijanka", iskreno joj je rekao. "Je li to dobro?" upitala je punih usta. "Si. Samo tako se jede." "U stvari, ja jedem kao svinja. Oduvijek. To moju majku baca u očaj." "Kakve su to trave ovdje, Tommaso?" zanimalo je Judith. "Ehm", rekao je Tommaso zabrinuto, pogledajući u Brunu.

W


"Osjećam komorač i origano", rekla je Laura, čela naboranog od razmišljanja. "I još nešto. Đumbir?" Bruno je krišom kimnuo Tommasu. "Bravo", izjavio je Tommaso. "Komorač, origano i đumbir. Laura, sve si pogodila." Bruni se srce nadizalo od ponosa. U brancinu je bilo jedva malčice đumbira. Čak bi i profesionalnom kuharu bilo teško prepoznati ga. Laurino nepce bilo je neiskusno i neizvježbano, ali imala je okusne pupoljke kao pravi aficionado. Kad je i zadnja cicala izvučena iz žeravice i pojedena, a u vatri su šištali odbačeni oklopi i ljuske, Tommaso j© društvu ponudio smotku marihuane. Sunce je polagano klizilo u more, a pijesak se hladio, pa su daske za surfanje privukli vatri i sjeli na njih. Ubrzo ih je osvjetljavala samo žeravica. Dugo nitko nije progovorio. U kabini kombija Tommasova kompilacija Blue Ovster Culta napokon se, hvala Bogu, svela na šištanje prazne vrpce, a onda je zavladala tišina. Laura se leđima oslonila na Tommasa. "Prejela sam se", rekla je sanjivo. "Sono pieno come un uovo", promrmljao je Bruno. Nasmiješila mu se. Na trenutak joj je očima uzvratio osmijeh, a onda je stidljivo odvratio pogled. "Sto to znači?" upitala je. "Znači 'Pun sam kao jaje.'" "Talijanski je zaista prekrasan jezik." "I američki zvuči sasvim dobro." Htio je dodati "kad ga ti govoriš", ali nije mogao. To je mogao reći Tommaso – ne samo zato što je ona njegova djevojka; Tommaso je svakome mogao dati kompliment i pri tome zvučati ako već ne iskreno, onda bar šarmantno i duhovito. A kad bi to rekao on, Bruno, zvučalo bi otrcano, kao očajničko upucavanje. "Sono pieno come un uovo", ponovila je Laura. "Hej, Laura", rekao je Tommaso. "Ispričaj Bruni ono što ti je tvoj prvi Talijan rekao da moraš reći svakome tko bude drzak prema tebi." "Pa," rekla je, razmišljajući, "jedno je bilo Cacati in mano e prenditi a schiaffi,'" Tommaso je zaurlao od smijeha. "Uzmi govno u ruku i premazi si lice", preveo je. "I što još?" "Uh – 'Lei e' un cafone stronzo, vada via in culo.''" W


"Odlično. 'Ti si jedno govno, pa se vrati u guzicu.' Još ćemo mi od tebe napraviti pravu Rimljanku. Ima još?" "'Guardone ti sorella e allupato ti bagnasti.'" "To je teže prevesti", rekao je Tommaso, odmahujući glavom. "Bilo bi nešto kao: 'Uspališ se kad gledaš svoju sestru i mene.' Ali engleski nema pravu riječ za guardone. To je nešto kao voajer, ali još jači izraz. Netko tko se boji fukati i zato gleda druge." Bruno se na trenutak zgadio samome sebi. Ja sam takav, pomislio je. Promatrač. "Stvarno sam vjerovala daje to nešto ljubazno", rekla je Laura. "Tako je lijepo zvučalo." "Pa nego što drugo? Zaista je i lijepo i ljubazno – za Rimljane." Tommaso ju je zagrlio oko ramena. Na taj znak je Bruno čekao. "Idem u šetnju." Ustao je, teškoga srca. "Idem i ja s tobom", brzo je rekla Judith. Ispružila je ruku prema njemu. "Hoćeš li mi pomoći da ustanem?" Kad ju je povukao, Judith mu se približila malo više nego što je očekivao. Odjednom je shvatio da je Laurina cimerica, dok je ori mislio o Lauri, po svemu sudeći razmatrala mogućnost romantičnog upkitanja s njim. Pogledom je od Tommasa zatražio potporu, ali njegov prijatelj se već isprepleo s Laurom, a usne su im bile slijepljene. "OK, idemo na onu stranu", rekao je. Pogledao je na tlo prema ljubavnicima. "Mislim da ćemo se zadržati neko vrijeme", oklijevajući je dodao. Ovo je savršeno, mislila je Laura. Na pustoj sam plaži sa svojim prekrasnim ljubavnikom Rimljaninom, koji mi je upravo priredio najzamamnije plodove mora koje sam ikada okusila. Što bih više mogla poželjeti? Bili su dovoljno udaljeni od ceste da ih nitko nije mogao vidjeti, a čak i kad bi mogao, ugledao bi samo dvije siluete uz vatru, pa se nije bunila kad je Tommaso usnama krenuo niz njezino tijelo. Čim su se malo udaljili, Judith je provukla ruku kroz Bruninu. Čeka da je poljubim, zbunjeno je mislio. Stigli su do plićaka, a ona se znakovito naslonila na njega. "Judith," počeo se ispričavati, "nešto ti moram reći." "Što?" "Pa – postoji netko drugi." W


"Imaš curu?" "Ne baš." "Dečka?" "Ne, ne, nije to." "Pa što je onda?" "Stara stvar. Radi se o djevojci koja nije zaljubljena u mene." Judith je razmislila o tome. "Pa, nema baš osobite svrhe biti vjeran nekome tko te ne voli", objasnila mu je. "Znam, ali – ne mogu si pomoći, stalno mislim na nju." "Kako hoćeš. Ali ja se moram ohladiti", odlučno je rekla. "Idem se kupati. Hoćeš i ti?" "Zašto ne?" Kad su se zajedno bacili u gustu bijelu pjenu, doviknuo je: "Sad surfaj!" "Ali daske su kod kombija." "Što će ti daska?" Pričekao je val, a onda se bacio u njega i pustio se da ga nosi prema obali. Prvih pet-šest valova ih je isprevrtalo i potopilo, tako da su pijuckajući izranjali na površinu. Ali bilo je to ludo veselo i čim bi se osovili na noge, krenuli bi po još. Napokon, kad Laura više nije mogla podnijeti Tommasovo odgađanje, kliznuo je jezikom u nju, raširio je kao cicalu i usisao slatko meso u svoja usta. "Oh, Tommaso," prošaptala je, "to je božanstveno." Zavrtio je jezikom, uronivši ga dublje, a ona je osjetila kako se skupljaju prvi valići koji prethode bujici užitka. Ovo je kao kad ležiš na dasci za surfanje, sanjalački je mislila; čekaš onaj pravi val, onaj koji će te uzvinuti. Stala je dublje disati, željna da se to dogodi. I konačno su se svi nagurali u kombi i krenuli na dugu vožnju kući. Nažalost, Tommasov način vožnje, savršen za vijuganje mopedom kroz beskonačan rimski promet, nije baš pogodovao spavanju. Djevojkama u stražnjem dijelu bilo je dobro; nisu mogle vidjeti druga vozila, premda su povremene uvrede i trubljenje rao^ rali prodrijeti i kroz najdublji san. Bruno je zurio u tamu. U mast je spravljao jela za Lauru, iznosio pred nju jedno jelo za drugim, jednostavno iz užitka što je može gledati. Žudio je obučiti njezino nepce. Toliko je uživala u nepoznatim okusima plodova mora da je počeo smišljati s čim bi je sve mogao upozna-

W


ti. Nitko bolje od njega nije znao da uživanje u novome okusu zauvijek promijeni čovjeka. Ali što bi joj trebao skuhati? Auto je najednom silovito kliznuo s jedne strane ceste na drugu, a Laura se prenula. Bruno si nije mogao pomoći. Okrenuo se da je pogleda. Ležala je sklupčana uza svoju prijateljicu, a obje su se umotale u Bruninu vreću za spavanje. Srce mu je poskočilo, naglo kao i auto maloprije. Za tebe, pomislio je,pripremit ću svadbenu tortu... Zatresao je glavom da otjera tu misao. Ona je Tommasova cura, ne njegova. Što mu samo pada na pamet? Bruno je odjednom shvatio da Judith ima otvorene oči. Gledala ga je kako gleda Lauru. Brzo je odvratio pogled, pitajući se je li joj sada sinulo da je govorio o njezinoj prijateljici i ako jest, hoće li išta reći. Napokon su stigli u Rim, kroz Testaccio, staru mesarsku četvrt. Tu su mnoga nekadašnja skladišta preuređena u klubove i barove; taj dio grada nikada nije spavao i više puta morali su usporiti kad bi pred njih najednom izletjela skupina ljudi, na putu iz jednoga kluba u drugi. "Gledaj ti ovo", rekao je Tommaso dok su prolazili pokraj jednog novog bara. "Moramo vidjeti kako je tu." Bruno je zagunđao. Donedavno to je područje bilo puno klaonica i mesnica. Sad su ih istjerali. Po njegovu mišljenju, pravo srce Rima nisu bili Via del Corso ili Piazza del Campidoglio, nego baš Testaccio. Stoljećima su ovamo stizale životinje za klanje, a dobri bi komadi bili namijenjeni plemićima u njihovim palačama, i kardinalima u Vatikanu. Obični ljudi morali su se zadovoljiti onime što bi ostalo – takozvanom quinto quarto, "petom četvrtinom" životinje: iznutricama, glavom, papcima i repom. Nicale su male osterije koje su se specijalizirale za pripremanje tih ostataka, a kulinarska domišljatost Rimljana bila je tolika da su se ubrzo čak i kardinali i plemići grabili za jela kao što su coda alla vaccinara, volovski rep pirjan u umaku od rajčice, ili caratella d'abbacchio – srce, pluća i slezena tek ojanjenog janjeta na ražnjiću od ružmarina, polako kuhani s crvenim lukom u bijelome vinu. Svaki životinjski dio pripremao se na poseban tradicionalni način. Zampetti al Vaggro, juneći papci, posluživali su se sa zelenim umakom od inćuna, kopra, slatkoga luka, ukiseljenih krastavaca i češnjaka, sve W


fino narezano, zatim povezano krumpirom i razrijeđeno uljem i octom. Mozak se pripremao s maslacem i limunom – cervello al limone – ili bi ga poširali s povrćem, zatim pustili da se ohladi, pa tanko narezali i pohali s jajima. Jetra su se omatala potrbušnicom, tankom membranom koja prekriva utrobu svinje, a ona bi podlijevala pečenje vlastitom mašću dok se polako topila u tavi za prženje. Timus se pripremao na jedan način, uho na drugi, utroba na treći, a jezik na neki drugačiji; svako jelo usavršavalo se kroz stoljeća i svi bi ga voljeli, od mališana u visokoj dječjoj stolici do nonnine – stare bake, kojoj su davali točno to jelo, pripremljeno na točno takav način, još dok je ona sama bila dijete. Poznato je da stranci ne dijele uvijek ljubav Rimljana za quinto quarto. Čak bi i Napuljanin, na primjer, mogao postati pomalo gadljiv kad mu pod nos stavite neki osobito opskuran dio probavnog trakta ili želuca, ili kratko preprženi bubreg, nakon kojeg se u ustima osjeća žestokapiscia. Bruno je smatrao da bi Laura, ipak, mogla biti drugačija. Nešto u njoj je govorilo da je spremna za novotarije, za pustolovine. Pa čak i ako još uvijek ima nekih kulinarskih inhibicija, njegova jela će ih izgladiti, namamit će je mirisom i građom i okusom na putovanje čulima, korak po korak; bit će to pustolovno putovanje u samu utrobu Rima. Za prvi objed joj je skuhao selo. Za drugi joj je priredio more. Za treće će joj, odlučio je, skuhati grad – bogat, taman, intenzivan, grad okupan krvlju, s cijelom njegovom mirisnom poviješću. Ako je u pravu, to će razbuditi nešto u njoj. Ako nije – pa, bar će joj pripremiti pravo rimsko jelo. Dok su išle na svoje prvo predavanje, Judith je pričala Lauri o Bruninu čudnovatom ponašanju na plaži. "U osnovi, rekao je da je previše zaljubljen u tu tajanstvenu ženu da bi se zezao sa mnom", objasnila je. "Ahhh. To je baš romantično." "Uvijek sam takve sreće. Mislila sam da bi Talijani trebali biti prevrtljivi, nevjerni, pohotni jarci, a ja naletim baš na onoga koji se neće igrati." "Nisam znala da ti se toliko svidio." "Nakon onako dobrog jela, pohvatala bih se i s papom", rekla je Judith prilično uvjerljivo. W


Laura je svojim razvratnim smijehom prenula mačku, zaspalu na sjedalu mopeda na suncu, pa je mačka uzdigla glavu i zbunjeno se osvrnula. A zatim, vidjevši da se radi samo o dvjema djevojkama koje živahno raspravljaju o nekom momku, opet se namjestila za spavanje. Bruno je gradio kuću od karata. Bar se tako osjećao. Zapravo, slagao je voćni millefeuille – slojevi finih listića tijesta, pasiranog voća i kreme. Ali, kako je to radio za Templi, Alain je promijenio recept, tako da je to sad bila bravurozna demonstracija tehničke virtuoznosti. Prvo, slojevi tijesta se peku pritisnuti teškim utezima, tako da budu prhki i hruskavi. Onda ih se poprska šećerom u prahu i karamelizira letlampom. Između svakoga od triju slojeva nalazi se najlakši mogući, najfiniji voćni souffle. Ali, zato što izgleda baš kao obična krema za kolače, gost će shvatiti da se radi o souffleu tek nakon prvog zalogaja. Međutim, puno toga je moglo pokvariti tu složenu tvorevinu. Svaki souffle mora se dizati glatkim, hidrauličkim uzdizanjem, podižući svoj krhki krov od karameliziranog tijesta a da ga ne nakrivi, da bi mogao poslužiti kao podnožje sljedećem gornjem sloju. I najmanje stršanje ili izbočenje uzrokovalo bi nagib konstrukcije, poput tornja u Piši. Osim toga, svaki souffle mora biti trunčicu manji od onoga ispod sebe, tako da težina gornjih slojeva ne zgnječi one ispod. I na kraju, najgornji sloj mora još izdržati i žličicu coulisa8 a da ne pukne i ne ulekne se. Uvijek bi ostalo nešto viška, a Bruno je po navici pripremao više od narudžbe, za svaki slučaj, ako nešto ne ispadne kako treba. Takva jela nije moguće pripremiti unaprijed. Svaki souffle bio bi u pećnici točno sedam minuta, a mora se poslužiti samo tri-četiri minute kasnije, jer inače počinje padati. Uskladiti to s ostalim narudžbama za stolom, gdje su neki gosti možda naručili kolače koji se dugo peku u pećnici, kao na primjer tartes flnes aux pommes, bila je prava logistička noćna mora. Bruno je primio narudžbu za dva millefeuille, a po običaju je pripremio tri, za svaki slučaj. Ipak, nije mislio na kolače. Jednim djelićem svoga uma bavio se iznutricama – tamnim, ljepljivim umacima od pirjane juneće jetre; kombinacijama gljiva i bubrega, teleće gušterače i artičoka; stalno je prevrtao u mislima mogućnosti za idući objed koji će pripraviti Lauri. Ali, u stvarnome svijetu, osjećaj za vrijeme mu je za8

Laganog preljeva.

W


kazao. Dva soufflea su se urušila i morao je zadržati posluživanje stola jer je morao sve ispočetka. Daj bi uštedio vrijeme, nije radio rezervu. Ruka mu je utrnula dok je1 frenetično ulupavao pasirano voće u bjelanjke, a to znači da nije po osjetu mogao procijeniti je li smjesa dovoljno gusta za laganu, prozračnu čvrstoću kakvu je Alain zahtijevao. Nije imao vremena pričekati i provjeriti. Ubacio je drugu turu soufflea u pećnicu i odmah se bacio na coulis. Za nekoliko trenutaka, iz pećnice se začulo lagano pućkanje kad je iz nesavršeno savijenog soufflea izletio mjehurić zraka i eksplodirao, rasprskujući na sve strane komadiće polugotove mješavine od jaja. "Un ce pozzo credere", promrmljao je Bruno. Na drugoj strani kuhinje Alain je uzdigao glavu. Znajući da ga promatra, Bruni je bilo još gore. Također je znao da Alain nikada ne bi dopustio da onaj drugi souffle, koji nije eksplodirao, iznesu na stol – više ne bi bio u najboljem izdanju dok Bruno iznova pripremi novi. Krenuo je ispočetka, s dva nova soufflea. Znoj mu se cijedio niz leđa dok je lupao i presavijao i pasirao. Napokon su novi bili spremni, a ovaj put je bio i bolje sreće. Nisu to bili najbolji millefeuille koje je ikada pripremio, ali mogli su proći – tako je bar on mislio. Kad ih je napokon iznio, u drhtavim rukama, do hodnika za posluživanje, morao je istrpjeti poniženje sous-chefova pregleda, koji je nadređeni obavio bez riječi, u trajanju od nekoliko dugih minuta, kao da je Bruno commis na prvome poslu. Da bude još gore, i sam Alain je došao pogledati. Protekao je još jedan trenutak agonije dok su chef de cuisine i sous zurili u njegov desert, kao liječnici dok pregledavaju otvorenu ranu. Onda je Alain bacio pogled na sat, a Brunine obraze je oblilo crvenilo srama. Alain je prenosio cjelokupnoj kuhinji, jednako jasno kao da je poruku izgovorio na-glas, kako bi on rado iznova izradio jela, ali je Bruno utrošio tako puno vremena da to više nije bilo moguće. Napokon je neodlučno kimnuo, a konobar je brzo te nezadovoljavajuće slatkiše stavio na poslužavnik. U kuhinjskom hranidbenom lancu došlo je do gotovo nezamje-tnog prevrata. Bruno je to osjećao. Mislio je da ne mari što je Alainov miljenik, ali sad je shvatio da je tako osjećao samo zato što se naviknuo na taj položaj. Uvidio je, zapravo, da Alainovo odobravanje može doći i proći poput vreline na kuhalu štednjaka i da se većina mladih kuhara morala očajnički natjecati da bi ga stekla. Postojala je samo jedna osoba W


čiji je rad, čini se, Alaina uvijek zadovoljavao: bio je to Hugo Kass, novopostavljeni saucier. Mladi Francuz pristala izgleda, s glatkom grivom teške crne kose, Hugo je radio kod Ducassa u Francuskoj i Bečka u Italiji prije nego što je došao u Templi. Bile su mu samo dvadeset dvije godine, a ljudi su već o njemu govorili kao o budućem Michelinovu pobjedniku. Alain se prema Hugu odnosio gotovo kao da mu je ravnopravan, a tog poslijepodneva je čak jednom zatražio njegov savjet u vezi s nekom marinadom i pridržao je žlicu kako bi je mladić kušao. Bruno je bio predaleko da bi čuo što je Hugo rekao, ali je vidio kako Alain živahno kima glavom, kao da se slaže s njim. Bruno je također počeo primjećivati koliko se mladi Francuz trudi zadržati Alainovu naklonost. Kao novi chefdepartie, na primjer, imao je savršen razlog zapitkivati chefa de cuisine o jelima koje on kuha – ali, možda nije imao razloga za baš tako puno laskavih primjedbi, kao recimo sada. "Hej, Bruno. Kako ide?" Bio je to Tommaso, koji je upravo završio svoju poslijepodnevnu smjenu. "Grozno", promrmljao je Bruno. Tommaso je pratio Brunin pogled do Huga Kassa, koji je opet s poštovanjem kušao jedno od maestrovih osobnih posebnih jela. "Toliko se duboko zavukao u gazdin culo da se čudim što uopće može prepoznati neki okus osim onoga što ima cacca", komentirao je Tommaso. Bruno se nasmijao. Bez obzira na to koliko stvari bile loše, uvijek je mogao računati na svog prijatelja da ih izrazi kao pravi Rimljanin. Laura, sjedeći u seminarskoj dvorani doktora Fellowesa, potiho pjevuši dok zapisuje bilješke o torsione i contraposto. Na ploču je projiciran uvećan Michelangelov crtež, muški akt. Njegovi elegantni guzovi prelaze preko jednako elegantnog lica doktora Fellowesa dok U dottore korača naprijed-natrag i objašnjava, jasnim, lijepo uobličenim rečenicama, plemenitost ideala koji su im podloga. U svoju bilježnicu Laura načrčka guzove. Njezino pjevušenje postaje sve glasnije, sve dok je susjeda ne mune nekoliko puta za-redom. Muk restorana iznenada je prekinula glasna lomljava. U kuhinji su svi poskočili. Začula se vika iz blagovaonice. Onda su se kuhinjska vra-

W


ta uz tresak otvorila, a utrčao je jedan od konobara, vičući: "Dođite brzo!" Kuhinja se ispraznila jer je sve osoblje istrčalo vidjeti što se događa. Čini se da je dostavljač nosio kutiju živih jegulja kroz predvorje i iznenada je puklo dno kutije. I sada je pet-šest jegulja krivudalo poput srebrnih munja po debelom sagu restorana u očajničkoj potrazi za slobodom. Franciscus je pucnuo prstima i ispalio naredbe. "Pieter, Stephanie: premjestite goste u bar. Ostali, pobrinite se za ovo." Međutim, lakše je reći nego učiniti. Bile su to rimske jegulje-blatnjare – male, žilave i odlučne – a osoblje je usporavalo to što su morali puzati da bi ih ulovili. Svako malo začuo bi se trijumfalan uzvik, a zatim psovka jer bi skliske anguille izmigoljile kroz prste. Gosti, ušuškani u bar, i u početku zabavljeni besplatnim čašama Dom Perigriona, počeli su se ubrzo naguravati u restoran sa svojim čašama u rukama, dijeliti savjete, klicati uspješnim ulovima ili stenjati od razočaranja kad bi neka jegulja opet izmaknula lovcu kroz prste. Nakon pet minuta ulovili su samo dvije jegulje, a trebalo im je još pet za sljedeću. Osoblje je, iscrpljeno, zastalo da se odmori. Tommaso je lagano gurnuo Brunu. "Kamo je otišao dostavljač?" promrmljao je ispod glasa. Bruno se osvrnuo. Zaista, uzročnik pometnje je nestao. "I kako to da ih nije donio na kuhinjska vrata?" nastavio je Tommaso. "Svi koji dostavljaju u Templi znaju da moraju na kuhinjski ulaz. Menije ovdje nešto čudno." "Vas dvojica", prasnuo je Franciscus. "Razgovarat ćete poslije, kad ih sve ulovite." Poslušno, Tommaso je krenuo i otjerao jednu jegulju koja se skrivala pod stolom, ali je šmugnula pod stolicu prije nego što ju je stigao zgrabiti. Zahvaljujući djelovanju besplatnog šampanjca, simpatije gostiju okrenule su se na stranu bjegunica. Ironično bi pljeskali svaki put kad bi neka jegulja izmigoljila nekome iz ruke. Alain je stajao sa strane i gledao, a lice mu je pokazivalo da se sprema bura. Pat-poziciju na kraju je prekinuo Hugo. Okrenuo se na peti, otišao u kuhinju i za nekoliko trenutaka se vratio s dva velika noža, držeći svaki W


u jednoj ruci. Bili su to čelični Sabatieri, dugački poput siga, smrtonosno oštrog šiljka. Ustremio se na jednu jegulju i, bez pokušaja daje uhvati, jednostavno je probo iza glave vrškom noža, a zatim je podigao kao na koplju. Promatrači su umuknuli. Ne zastavši da ukloni anguillu s noža, gdje se bacakala i uvijala poput violinskog ključa, Hugo je krenuo dalje. Opet je naciljao nožem. Sad su se dvije jegulje uvijale i okretale na krvavoj oštrici. Treća jegulja je pokušavala šmugnuti preko poda. Miran, Hugo je napravio tri koraka prema njoj i, sagnuvši se gipkim pokretom, probo je iza škrga drugim nožem. Okrenuo se prema sljedećoj i za čas se i četvrta, posljednja, jegulja pridružila drugima na nožu. Bez riječi se vratio u kuhinju. Dok su se vrata zatvarala, jasno se začuo zvuk oštrice o oštricu, a zatim tup-tup dok su jegulje u komadima padale na pod. "Svi na svoja mjesta", naredio je Alain. "I hvala Bogu što ovdje bar netko ima malo razuma." Kad se kuhinjski odred vratio na svoje položaje, jegulja više nije bilo, a Hugo je već mirno pripremao umake. Međutim, Tommaso je bio taj koji je otkrio, dok je uklanjao potrganu kutiju iz koje su jegulje pobjegle, da na jednoj njezinoj stranici piše: "Pazi koga izbacuješ iz restorana. Možda ima prijatelje koje nije lako uloviti." Napokon je došao Brunin slobodni dan, pa je mogao krenuti u potragu za sastojcima za svoju sljedeću gozbu. Mattatoio, stara gradska klaonica u Testacciju, već je odavno zatvorena i pretvorena u staju za konje koji turiste vuku gradom u lakim kočijicama, ali u blizini je bilo još nekoliko manjih mjesta koja su preuzimala dostavu zaklanih životinja i odmah ih tranširala; i pri tome, u skladu s izrekom, ništa ne bi izmaknulo, osim blejanja. Jedno od tih mjesta bila je Elodi, mesnica ukopana u podnožje Monte Testaccija – a to nije bilo brdo, nego prastara gomiletina smeća visoka oko trideset pet metara, još iz vremena drevnih Rimljana, nastala iz uredne hrpe slomljenih amfora, vrčeva od terakote u kojima su stari Rimljani transportirali maslinovo ulje. Oko podnožja tog višestoljetnog odlagališta boca razne automehaničarske radionice, mesnice, pa čak i restorani, iskopali su duge pećine bez prozora s polukružnim svodovima. Elodi je bila mračna, a piljevina na podu bila je poprs-

W


kana tamnim lokvama krvi, no bilo je poznato da kvaliteti mesa iz te mesnice nema ravne. Bruno je dvadesetak minuta razgovarao s vlasnikom, Iacom. Kad su u pitanju iznutrice, moraš imati povjerenja, a ako ti podvale neki sumnjivi komad, posljedice su mnogo gore nego od običnih komada mesa. Dao je do znanja vlasniku da je on kuhar pa su raspravljali o raznim receptima sve dok se mesar nije zagrijao za Brunino jelo koliko i sam Bruno. Iaco je otišao u stražnji dio trgovine i vratio se držeći u krvavim rukama čitavo čudo pravoga blaga – utrobu mladoga teleta, ovčji mozak, svinjski jezik i cijeli volovski rep, još uvijek neoderan, poput jahačeva biča. Od svega toga stvorili su konačan izbor. Starac je upozorio Brunu da jela ne smiju biti preotmjena. "Drži se jednostavnih recepata i nećeš pogriješiti", naglasio je. "Nemoj podleći iskušenju da ih mijenjaš po svojem. Znam ja vas mlade kuhare, uvijek nešto prtljate." S tim riječima na umu, Bruno je svoj plijen, pažljivo umotan u novine, odnio preko rijeke natrag u Trastevere. U ovom slučaju njegov je jelovnik uvelike odražavao savjete starog mesara. Za antipasto je odredio klasično rimsko jelo fiitto misto – zalogajčiće miješanih iznutrica, uključujući komadiće poširanog mozga i jetrice, s puževima, artičokama, jabukama, kruškama i kruhom umočenim u mlijeko, sve pohano s krušnim mrvicama u puno vreloga ulja. Nakon toga slijediprimo za koje će spremiti rigatone alla pajata — tjesteninu koja se poslužuje s telećom utrobom tako mladom da je još puna majčina mlijeka; utroba se pirja s lukom, bijelim vinom, rajčicama, klinčićima i češnjakom. Za secondo će jesti milza in umido – varivo od janjeće slezene koja se dinsta s kaduljom, inćunima i paprom. Gorka salata od puntarelle all acciunga – mladice endivije s inćunom – pročistit će nepce, a zatim slijedi jednostavan dolce, fragole in aceto – velike jagode u octu. Objed je želio završiti teatralnim zamahom, pa se potrudio pronaći tek toliko kopi luwak, rijetku kavu iz Indonezije. Unatoč riječima starog mesara, ipak nije mogao odoljeti napasti da tu i tamo nešto promijeni; ovdje ili ondje bi zamijenio neki sastojak ili bi umak sveo na osnovne okuse i oduzeo mu sve što nije sama njegova bit. U njegovu srcu, sreća i tuga sad su bile neraskidivo izmiješane, poput žumanjka i bjelanjka izlupanih za omlet. Boli što nema Lauru dava-

W


lo je točnu protutežu zadovoljstvo što joj može kuhati, pa više ni sam nije znao gdje prestaje tuga, a počinje sreća. Već na ulici Laura je nanjušila bogato, teško isparavanje što se spuštalo iz Tommasova stana. Zastala je, zatvorila oči i duboko udahnula. Miris je bio slojevit i snažan kao stari porto, ali bez sumnje mesožderski. Samo na časak, zadrhtala je. U mirisu je bilo nešto mračno, nešto gotovo preobilno – mošusna, divlje bogata podloga, a nad njom slatkasti, primamljivi preljev klinčića i češnjaka. Nosnice su joj se raširile, a usta ispunila slinom. Otvorila je dvorišna vrata i požurila uz stepenice. Vrata stana otvorio je Tommasov cimer. "Bok", rekla je. "Je li Tommaso tu?" Osmjehnula se Bruni, bio joj je drag. "Upravo dovršava večeru", rekao je Bruno. "Uđi." Kuhinjska su vrata bila zatvorena, a iza njih su dopirale raznovrsne rimske kletve i psovke. "Na tvojem mjestu, ne bih tamo ulazio", stidljivo joj je savjetovao Bruno. "Uhvati ga neka opsesija kad kuha – znaš već kako je, voli da sve bude potpuno savršeno." Lomljava, tresak pribora za jelo, kao potvrda njegovih riječi. "Sigurno to nije lako, držati se recepta." "Ponekad da, ali biti kuhar ne znači samo pomiješati sastojke, moraš puno više od toga." "Zaista? A što na primjer?" Bruno je oklijevao. "To ti je poput razlike između pijanista i skladatelja", neodlučno je rekao. "Pijanist je kreativan, nema sumnje, ali on je samo zvučnik onome tko je zamislio melodiju i dao joj život. Kad si običan kuhar, dovoljno je biti poput pijanista – izvoditi tuđe ideje. Ali da bi bio samostalni kuhar, moraš biti i skladatelj. Na primjer, recepti koje ćeš večeras kušati, sve su to tradicionalna rimska jela – ali ako samo ponavljamo nešto iz prošlosti, ako ne pokušamo dodati nešto svoje, više neće biti dio žive tradicije, nego će postati povijest, nešto mrtvo. Ta su jela ljudi stoljećima usavršavali, ali samo oni koji su iskušavali nešto drugačije, druge kombinacije, koji su odbacivali ono što nije išlo i prenosili dalje ono što je bilo dobro. I zato tim samostalnim kuharima iz prošlosti dugujemo to isto, dužni smo činiti što i oni, eksperimentirati, čak i kad se radi o najsvetijim tradicijama." Laura je kimala, fascinirana, a on je strastveno nastavio: "Uzmimo jedno od jela koje ćeš kušati večeras: fritto misto. Stari mesar koji mi je W


prodao meso naglasio je da ga treba pripremiti na starinski način – a tu se mozak, na primjer, uvijek kratko prokuha s povrćem, onda se ostavi hladiti, pa se nareže na tanke kriške i poha u vrelome ulju. Ali onda pomisliš, pa ta smjesa za pohanje je jako slična japanskoj tempuri, a tempuru možemo poslužiti sa slatkim feferonom i umakom od soje, pa zašto ne bismo pripremili talijansku verziju, možda s acetom balsamicom iz Modene umjesto soje i vidiš što se dogodi..." zaustavio se, odjednom svjestan da se zanio. Ne samo što se razmahao rukama od silnoga uzbuđenja, nego je i potpuno zaboravio da bi Tommaso trebao biti glavni kuhar. Brzo je prevrtio što je sve izgovorio. Je li rekao nešto glupo? Ali Lauru su zaokupljale druge brige. "Tommaso mi priprema mozak.“ Iskrivila je lice. "Pomiješan s mnogo drugih stvari koje nikada prije nisi kušala", nježno je odgovorio Bruno. "Mozak, jetra, utroba. Moraš jednostavno imati povjerenja..." gotovo je rekao u mene; teškom mukom je to progutao i nastavio, "... povjerenja u Tommasa. Zna on što radi, a kad jednom kušaš, nećeš naći ništa što ti se ne bi svidjelo." "Kao u onoj staroj izreci: 'Nisam to nikada probala jer mi se ne sviđa/" "Baš tako. Ja mislim, Laura, da ćeš se i sama začuditi što ti se sve sviđa." "Možda." Lauri nije bilo baš svejedno. Bruno ju je nekako čudno gledao, a njihov razgovor bio je prepun nezgodnih zastajkivanja i prekida, tijekom kojih bi se zagledao u nju, a zatim stidljivo opet skrenuo pogled. Ipak, primijetila je da kad govori o hrani uopće nije stidljiv. Tada bi je gledao ravno u oči, a njegove bi blistale od strasti. Htjela se vratiti na tu temu, pa je rekla: "Znači, ti si nabavio hranu, ne Tommaso?" "Što?" "Rekao si da si kupio sastojke od nekog starog mesara." "Zbilja?" Laura je odustala. Nakon otprilike minute, Bruno je promumljao da mora ići. Ustao je i odjurio prema vratima.

W


Iz kuhinje se začuo trijumfalan uzvik. "Eh, Bruno! Ma tko kaže da kokot ne može snesti jaja!"9 Vrata su se otvorila i pojavio se Tommaso, objema rukama držeći zdjelu salate u visini ramena, kao da se radi o pobjedničkom peharu. "Puntarelle all acciuga, na Tommasov način." Ukopao se na mjestu. "Oh, Laura. Nisam čuo kad si stigla." "Bruno mi je otvorio." "Je li on još tu?" "Ne, otišao je van." "Oh. OK." Tommasu je sinulo da još drži zdjelu salate. "Ovo je jako komplicirana salata", objasnio je. "Prvo moraš narezati endiviju, baš ovako. Sol, papar, ulje... nije lako pogoditi sve kako treba." "Pa ne zvuči baš tako teško. Bar ne u usporedbi s drugim stvarima koje si mi spremio." Tommasovo lice poprimilo je ozbiljan izraz. "Ah, ali kad kuhaš, baš najjednostavnije stvari mogu biti najteže. To ti je jedno od načela žena." "Sad zvučiš poput Brune." "Brune? Da, ja ga zovem filozofom hrane. Ne zna on baš puno o tome, naravno", brzo je dodao. "Ali tu i tamo je napabirčio nešto znanja. Mrvice s majstorova stola." "A hoće li me majstor poljubiti?" ljupko je upitala Laura. Tommaso je odložio zdjelu i utisnuo poljubac na njezine napućene usnice, a zatim na njezin vrat, bradu, oči i posvuda po licu. "Čuj, baš nas briga za večeru", uzbuđeno joj je prošaptao u uho. "Idemo mi u krevet, hmram?" "Šališ se", dahnula je Laura. "Miriše fantastično." "Jest ćemo kasnije." "Ali hoću vidjeti što si mi skuhao." "Neće se pokvariti." Tommaso je spretnim prstima otkopčavao puceta odjeće po njezinome tijelu. Osjetila je kako su joj olabavile hlače kad je oslobodio gumb na struku. Gotovo istovremeno raskopčao joj je grudnjak. Na tren se dvoumila, a onda se odmaknula. "Neću se ni ja. Molim te, Tommaso." 9

Od izraza: "A gallina fa l'ovo e 'o gallo c'abbrucia 'o culo" – Kokoš nese jaja, kokot samo širi šupak. W


Pomirio se s neizbježnim uz slijeganje ramenima. "OK. Prvo klopa, a onda krevet." Lauru je na trenutak obuzela ljutnja. Nije se radilo o tome da nije željela s njim u krevet, ali nije htjela da on uzima zdravo za gotovo da ona to želi ili da je jelo samo predigra. Duboko je udahnula da bi mu objasnila, a onda se predomislila. Koliko god bio šarmantan, Laura je sumnjala da Tommaso razumije složenost i kontradiktornost njezina tijela. Nije bila sigurna da to ona sama shvaća. Čim su počeli jesti, morala je ipak preispitati taj zaključak. Netko tko zna pripremiti ovakav antipasto – netko tko je u stanju utrošiti, po svemu sudeći, sate rada za samo nekoliko slasnih zalogaja hrskavog, laganog tijesta za pohanje, u kojem se skriva, u svakom komadiću, zalogajčić mekanoga mesa ili reskog krckavog voća, a svaki pojedinačni okus je toliko precizan i nedvojben, poput zvuka različitih glazbala u orkestru – zasigurno je sposoban za duboke misli i složene osjećaje, čak i ako ih jako dobro skriva. "Ovo je kao igra na sreću", Laura je sretno uzdahnula. "Pojma nemam što to stavljam u usta." "Reći ću ti poslije." Nadurila se. "Bruno mi je već rekao da tu ima i mozga." "Jesi li već jela mozak?" "Jednom, u nekom talijanskom restoranu kod mene u Americi. Bio je grozan, ni sličan ovome." Nabola je još jedan komadić fritto misto na svoju vilicu. "A ovo? Sto je ovo?" "To je brizi. Komadić timusa." "A što je timus?" Tommaso nije imao ni približnog pojma. "To je dio time, koja je u životinji, evo tu." Pokazao je na svoja prsa, donekle neodređeno, objema rukama. "Aha. Pa, što god to bilo, fino je. A ovo?" "To je, mislim, testiculo d'abbacchio. Janjeći – hm, testis." "Testis? Da probam." Stavila ga je u usta. Tommaso je čuo zvuk kad su ga njezini oštri sjekutići presjekli. "Mmm. Nisam očekivala da će biti ovako hrskav." "Da", blijedo je odgovorio Tommaso. "U stvari, nisam bio siguran da će ti se svidjeti." "Oh, izvrsno je", uvjeravala ga je. "Budu ti puna usta, a imaš što žvakati, a i mekan je. Ima li toga još?" Prebirala je vilicom po zdjeli sfritto misto. W


Tommaso je spustio svoju vilicu. Odjednom više nije bio gladan. "Sigurno ima. Samo se ti posluži dok ja odem po tjesteninu." Poput većine Rimljana, Tommaso je odrastao na iznutricama, ali baš zato nije nikada razmišljao što su one zapravo. Bilo je to nešto što uvijek jedeš, nešto što ti mama stavi na tanjur i što s užitkom žvačeš dok se nadvikuješ sa svima ostalima za stolom. Nikada nije razmislio o porijeklu raznih jela koja su mu davali. A sada, potaknut žarom Laurine radoznalosti, počeo je misliti o tome i tako mu se sve to skupa pomalo zgadilo. Laura je pojela sve što je stavio pred nju. Povrh toga, htjela je znati što je svaka od tih novih stvari, koji je to dio životinje, kakva mu je funkcija u tijelu i kako je pripremljena. "To nema nikakve logike", govorila je. "Zašto je ljudima sasvim u redu pojesti janjeći odrezak, ali ne testis ili bubreg? Janjetu je to potpuno svejedno. U stvari, mislim da bi janjetu više odgovaralo da mu pojedemo testis ili bubreg – mislim, s jednim bubregom bi preživjelo, ili bez jednog testisa, ali čim odlučimo narezati njegova rebarca, gotovo je." Vilicom je ubacila još zalogaj rigatona alla pajata na svoj tanjur. "Ti nećeš? Ova pajata je tako kremasta, osjećam se kao da ja sama sišem kravu." Tommaso se utješio mišlju daje Bruno, u najmanju ruku, uspio smrviti u prah i posljednji komadićak njezina ustezanja. Ako izdrži tijekom večere, ono što slijedi bit će božanstveno. Napokon su stigli do jagoda, čija se slatkoća sudarala s oštrim ujedom octa i tako stvarala eksplozivan sklad okusa. Laura je nježno uzvikivala od zadovoljstva svaki put kad bi stavila jagodu u usta. "Oh – oh – mili Bože – ovo je tako dobro." Tommaso se skromno osmjehnuo i slegnuo ramenima. Sa mnom još nije izvodila ovakve zvukove, pomislio je, pomalo ljubomorno, to radi samo uz Brunino jelo. A onda se zaustavio. Pa on, Tommaso, ide s Laurom u krevet. Pa što onda ako prije toga voli napuniti usta Bruninim jelima? "Skuhat ću kavu", rekao je. Kad se iz kuhinje vratio s malim oktagonalnim lončićem za pripremu espressa i dvije malene šalice, ustanovio je da je Laura pogasila neka svjetla i izvalila se na pod, naslonjena na sofu. Odbacila je cipele i obećavajuće mu se smješkala. Tako već može, pomislio je. Natočio je kavu W


u šalice i sjeo do nje. Pomno je pomirisala. "Zanimljivo. Kakva je to kava?" "Kopi luwak" Nastojao se sjetiti što mu je Bruno ispričao o tome. "Iz Indonezije." Kušao je malo. Okus je bio pomalo ustajao i kao dimljen. "Kopi luwak – opa!" Laura je kušala gutljajčić. "Čula sam za nju, ali nisam se nadala da ću je ikada popiti u stvarnosti." "Ne? Zašto ne?" Pogledala gaje u lice. "Znaš kako se proizvodi, zar ne?" Budući da nije odgovorio, objasnila mu je: "Na plantažama kave postoji neki glodavac, zovu ga luwak, koji jede plodove kave – a kako ih ima jako puno, izabire samo one najzrelije, najcrvenije koje može naći. Zrno kave, a to je sjeme u središtu voća, prođe kroz luwaka, koji ga poslije izluči u izmetu. Smatra se velikom poslasticom, a mladići koji rade na poljima kave daruju ga svojim djevojkama, tako da ga obično ne izvoze. Ja volim kavu, ali na ovu nikada prije nisam naišla." Neprimjetno, Tommaso je spustio svoju šalicu. Nije to mogao vjerovati. Bruno im je dao kavu od štakorova izmeta. "Što kažeš na distillatol" predložio je. Sve samo da ispere okus te kave. "Ti samo daj." Natočio si je sambucu i obgrlio je. To je već bilo bolje. Okrenula je glavu prema njemu i približila mu se, zatvarajući oči dok je usnama tražila njegove. Ta prokleta kava. Osjećao je taj okus u njezinim ustima, a za njim i ostatke drugih okusa ostalih jela koje su pojeli te večeri. Opet mu je pala na pamet riječ "timus". Dok je jezikom istraživala po njegovim ustima i grickala njegovu donju usnicu, Tommaso se pitao gdje se točno nalazi timus. Koliko je on znao, to je isto što i prostata, a prostata je... Zatvorio je oči i nastojao misliti o dragim, jednostavnim stvarima – pizza, mesne okruglice, spaghetti alla carbonara... Osjetio je kako mu Laurina ruka klizi u hlače i usrkao je zrak. Eh, to mu se već sviđa. Svojim dugačkim, finim prstima činila je stvari koje od nje uopće nije očekivao. Nema sumnje, iz Mire tri vraga vire. Svoju ruku je uvukao pod njezinu majicu i spretno joj otkopčao grudnjak. Na trenutak je maknula njegovu ruku, a onda je umjesto njega svukla majicu preko glave i vratila se onome što je radila prije toga.

W


Svukao je s nje ostalu odjeću i pritom ljubio svaki novi komadić gole kože. Zatim je ona isto činila njemu. Imao je pravo: jelo je uništilo svu njezinu suzdržanost. Izvadio je iz zdjele jednu jagodu i njome joj pomilovao grudi, a zatim je jezikom uklonio trag octene slatkoće koji je jagoda ostavila za sobom. Nekoliko minuta kasnije Tommaso je rekao: "O." "Sviđa ti se to?" "Aha – ali nisam znao da to rade i heteroseksualci." Laura se nasmijala dubokim, grlenim smijehom. "Znači da ti još puno toga ne znaš." "Oh", ponovio je Tommaso. Zaskvičao je i ukočio se. "Pazi na njih dolje", zabrinuto je rekao. Osjećala se čudno i divlje. Njezino je tijelo bilo jednostavno zbirka organa. Sastojala se od krvi i cjevčica, kao i svaki drugi stvor, i u tome nije bilo ničeg grešnog. Pohlepno je glodala po Tommasu, kao životinja koja se gosti strvinom, a kad se toga zasitila, zabacila je nogu preko njega, poput jahačice u sedlu, i krenula u galop. Jahala je naga na velikome konju, kroz čopor vukova u lovu, u noći. Slabine konja bile su skliske od pjene. U daljini je naslućivala nešto, neku životinjicu koja očajnički nastoji uteći čoporu, ali joj se čopor svake sekunde sve više približava. I vukovi su je nanjušili i ubrzali su trk. Ona je galopirala još brže, tjerajući svog ždrijepca kratkim povicima i stiskom bedara. Sve više i više su se bližili lovini. Sad je morala nešto preskočiti, golemi zid prema kojem je letjela, ali bilo je prekasno, nije mogla stati. Duboko je zarinula nokte i držala se svom snagom. Kad se napokon uzvinula uvis, svinula je leda i zavikala. I životinja je zavikala, kad su je vukovi napokon ulovili i rastrgali, kidajući njezinu mekupajatu oštrim zubima, pro-ždirući coratellu i krvavo žarko crveno srce... "Je li sve u redu?" upitao je Tommaso. "Uh",zadahtalaje. "Možeš onda...?" potapkao je njezinu šaku, kojom je čvrsto stiskala mišić na njegovim prsima. Prsti su joj bili ukočeni, a kad ih je rastvorila, vidjela je da je na njegovoj koži ostavila duboke ogrebotine. "Oh, Tommaso, baš mi je žao. Zanijela sam se." Sišla je s njega i dok se privijala uz njegovo tijelo, pokušala mu je ispričati kako je to bilo fantastično, objasniti mu čudnoW


vate fantazije koje su joj prolijetale glavom trenutak prije nego što je svršila, taj nevjerojatan osjećaj da leti. Ali Tommaso je, iscrpljen, već zaspao. Sljedećeg jutra Bruno je ušao u kupaonicu i ukopao se na mjestu. Laura je bila sagnuta nad kadom, umotana u ručnik, i prala kosu. Nije čula da je ušao. Pod sapunicom, njezina kosa je izgledala poput zapjenjene bijele puslice. Zapiljio se u nju na trenutak, očaran. A onda se povukao i zatvorio vrata za sobom; srce mu je divlje lupalo. Kasnije, kad je ona otišla, došao je u Tommasovu sobu. Njegov prijatelj je iz kompjutera printao neke Laurine fotografije. "Hej, Bruno. Klopa je bila pravi trijumf." "Fino", rekao je Bruno. Virnuo je na snimke preko prijateljeva ramena. Duboko u njegovu srcu nešto se pomaknulo, poput tektonskih ploča kad se sudaraju. "Znaš što, to ti je vučica u janjećoj koži", povjerio mu je Tom-maso. "Divlja kao sam vrag, čim je malo ugriješ." Otvorio je vrata svojeg ormara i prikvačio jednu Laurinu fotografiju uz ostale slike. Odmaknuo se da bi uživao u prizoru. "Što misliš?" "Stvarno vrijedan dodatak", složio se Bruno. "U stvari, ona je najzgodnija cura u tvom ormaru." "Je l'da da je?" poletno se složio Tommaso, pregledavajući desetke snimki. Osim možda ove. Madchen, tako se zvala. Njemica. Ali ona je bila manekenka." Uzdahnuo je. "Znaš što je zaista tragično, Bruno? Samo je jedan Tommaso na svijetu, a tako puno žena." Laura je nazvala Carlottu da bi ozbiljno razgovarale. "Carlota," oprezno je počela, "dogodi li se tebi da ti na pamet padnu neke sasvim nepovezane misli dok se seksaš?" "Naravno. Ponekad pomislim na cipele, ponekad mislim o narukvicama. Najčešće se radi o modnim dodacima." "Ti, dakle, nikada ne misliš o tome da naga jašeš velikog crnog konja u lovu na malu krznatu životinju, a pomaže ti čopor vukova?" Nastala je kratka tišina. "A-a." "Ili da si je rastrgala golim zubima i proždireš joj iznutrice na mjesečini?" "Mislim da bih tako nešto sigurno zapamtila." "Samo pitam." W


"To je sigurno od jela koje ti je skuhao." "Oh, cara, bilo je jednostavno nevjerojatno." I dok je Laura nabrajala što su sve jeli, Carlotta je coktala jezikom i mrmljala: "Jaj, jaj, jaj", odobravajući. Kad je Laura završila, rekla je: "Sve to, a onda još i erotske fantazije? Definitivno dolazim u Rim sljedećeg vikenda. A sa sobom ću dovesti i Andreu, tek toliko da znaš. Bilo bi već vrijeme da upozna moje roditelje." Brunu je uhvatio tihi očaj kad je ustanovio da je Hugo Kass raspoređen raditi uz njega, na mjestu patissiera. Još ga je više brinulo to što, unatoč normalnim pravilima etikete svake kuhinje s tri zvjezdice, nije točno određeno koji je od njih dvojice glavni. Tobože, bilo je to zato što je Alain radio na nekom novom dolce, ali Bruno je znao da je pravi razlog to što se gazda želi poigrati s njim, kazniti ga zbog nedavnog podbačaja u radu. Ubrzo je ustanovio da Hugo namjerava ugrabiti svaku priliku koja mu se pruži da bi pokazao vlastitu superiornost. Kad bi stigle narudžbe i kad bi ih Karl izviknuo, bilo je uobičajeno da podređeni koji preuzme jelo odgovori kratkim "Oui, šefe." Međutim, Bruno je ustanovio da Karl ne bi stigao ni izreći narudžbu do kraja, a Hugo bi je već prisvojio. Hugo bi čak preuzeo narudžbe zbog kojih je istodobno morao raditi na dva jela, a Bruno bi za to vrijeme kuhao u sebi i vrtio palcima. Tommaso, na putu do sudopera s poslužavnikom prljavoga posuđa, primijetio je što se događa. "Zašto ništa ne poduzimaš?" prošištao je ispod glasa. "Ne mogu ja tu ništa", uzvratio je Bruno jednako tiho, motreći Huga kako slaže u zdjelu komplicirani desert od slojeva voća i biskvita natopljenog alkoholom. "Ma nemoj? Ti si bolji od njega." "Nisam baš siguran", odvratio je Bruno. Hugove šake plesale su nad sastojcima. "Želiš li raditi ovdje ili ne želiš?" "Da, ali..."

W


"Onda levati questo camello dai coglioni10. Bruno, tvoj problem je to što si ti tako dobar momak. Predobar. Ako nešto želiš, moraš se za to boriti." "OK, OK, primljeno na znanje." Kad je Karl sljedeći put izviknuo narudžbu, Bruno je ispalio "Oui, šefe" prije nego stoje Hugo stigao zinuti. Bila je to narudžba zapapillote de banane. Čak i kad se radilo o kompliciranoj verziji iz Templija – pripremljene u svežnju, s komadićima mahune vanilije i coulisa od marakuje – to jelo je Bruno mogao savršeno pripremiti zatvorenih očiju. Hugo se udaljio, bezizražajna lica, a Bruno je stao bjelanjkom premazivati masni papir. "Stol četrnaest, jednom tarte fine aux pommes", izviknuo je Karl. "Oui, šefe", istog trena je rekao Hugo, krećući na svoje mjesto. "Jednom gratin de fruits..." "Oui, šefe", ispalio je Bruno. Karl još nije sve ni izgovorio, a I Bruno je već uzimao jaja. Konobar je Karlu dodao novu narudžbu, pa ju je on brzo pročitao i dodao: "Stol osam, još jednom gratin." Bruno se spremao javiti, ali ovaj je put Hugo bio brži. "Oui, šefe", žurno je rekao i uzeo jaja. I tako su sada obojica pripremala isto jelo, gratin de fruits, usporedno. Taj recept je samo naizgled jednostavan: svježe voće u sabayon kremi, lagano karamelizirano. Sabayon je jednostavno sofisticirana francuska verzija talijanskog zabaione. Problem je u tome što priprema zahtijeva savršeno usklađivanje vremena. Svježi žumanjci se istuku električnom miješalicom, najvećom brzinom, sve dok ne utrostruče obujam. U međuvremenu, rabarbara se prokuha sa šećerom i sokom limuna i propasira da se dobije sirup. Onda se brzina miješalice smanji na najnižu, a vrući sirup se kap po kap ulijeva u sabayon. Ta vrela mješavina istovremeno skuha i učvrsti žumanjke. Ako sirup dotakne hladne stijenke zdjele, zgrudat će se. Ako dodirne oštrice miješalice, vrele kapljice sirupa poprskat će kuhara po licu. Poput uvježbanih baletana, dvojica kuhara su istodobno posegnula za limunima i prepolovila ih. Njihovi noževi su sjeckali rabarbaru savršeno 10

Doslovno: "Skini ovu devu sa svojih jaja." W


usklađenim ritmom, poput bubnjarskih štapova. Svaki je licem iskazivao smrknutu odlučnost dok se trudio, neuspješno, bar malčice preduhitriti onog drugog. Obojica su iscijedila limune dvama vještim pokretima zapešća. Obojica su zavitlala korice limuna u kantu, pri čemu su se one sudarile u letu. Obojica su se istoga trena okrenula prema velikim plinskim štednjacima pa su se dvije plave krune plamena pojavile u potpuno istome času. Sad su i drugi kuhari shvatili da se nešto zbiva. Gledali su, isprva kriomice, a zatim otvorenih usta, zapanjeni, borbu dvojice mladića. Dok je lupao žumanjke, Bruno je lijevom rukom na tanjur slagao bananes en papillote, a zatim ih je gurnuo niz pult prema commisu da ih odnese u prolaz za restoran. Hugo je, pak, zanemario svoju tarte. Uz kletvu, morao se odvojiti od sabayona i smanjiti plamen da jabuke ne zagore. Sad je Bruno imao nekoliko dragocjenih sekundi prednosti. Mirno je smanjio brzinu miješalice i pripremio se umiješati vreli sirup, kap po kap. "Souffle aiufruits de la passion", izviknuo je Karl. Bruno je bio rastrgan. S jedne strane, nije želio preuzeti narudžbu. S druge, ovo je njegov dio kuhinje. On se dužan pobrinuti da gost ne čeka. "Oui, šefe", promrmljao je. Nasuprot njemu, Hugo se zlobno osmjehnuo. Bruno je lijevom rukom posegnuo za novom zdjelom za miješanje. Ulio je u nju jednaku količinu preljeva od marakuje i smjese za tijesto za souffle i uključio miješalicu. Srećom je zadržao bjelanjke koji su mu preostali od sabayona. Još uvijek lijevom rukom, počeo ih je lupati u zdjeli, istovremeno desnom ulijevajući tanki mlaz vrelog sirupa u sabayon. "Afaccia d'o cazon11“ izletjelo je jednom kuharu. "Ni DJ ne bi bolje miksao pjesme." Bruno je složio voće na tanjur, prelio ga sabayonom i dohvatio letlampu. Dok je lijevom još uvijek slagao bjelanjke u mješavinu za souf11

Doslovno: "Pimpekovo lice." Izraz bi se moglo otprilike prevesti kao "Nevjerojatno!" W


fle, desnom je počeo izravnim plamenom stavljati glazuru na svoj sabayon. Sav usredotočen na hranu, ne bi ništa primijetio da promatrači nisu odjednom glasno udahnuli. Odskočio je baš kad je prema njemu iz Hugove letlampe suknuo plamen dug pola metra, promasivsi ga samo za koji centimetar. "Oprosti, Bruno", mirno je rekao Hugo i namjestio plamenik. Bruno nije odgovorio. Površina njegovo sabayona sad je bila prekrivena karamelom, krckavim i smeđim. Pažljivo je obrisao rub tanjura rubom krpe i pozvao commisa da ga iznese u hodnik. Jedan ili dvojica kuhara stali su pljeskati. "Tišina", odbrusio je Alain. Bruno je uvidio da ga je sigurno u tišini promatrao iz drugog dijela kuhinje. "Natrag na posao, svi." Hugovo jelo nije bilo spremno još bar jednu minutu. Bruno se tiho bacio na souffle. Krajičkom oka vidio je da se Alain zaputio u prolaz i stao sagnut pomno pregledavati oba sabayona. Tada je prišao dvojici zaposlenih mladića. "Ako opet vidim da vas dvojica izvodite nešto ovako," tiho je rekao, "obojica letite odavde. Je li vam jasno?" "Da, gospodine", promrmljali su. "Ovo nije trkalište. Ovo je kuhinja." Ukočeno se udaljio pregledati tanjur s povrćem. Bruno se opet okrenuo prema štednjaku, izvukao souffle i opsovao. Vrh je zagorio. A onda je shvatio i zašto. On je pećnicu namjestio na 190 stupnjeva. Sad je bila na 210. Netko je promijenio temperaturu dok on nije pazio. Pogledao je prema Hugu, ali Francuzova glava bila je spuštena nad radnu plohu pa je bilo nemoguće odrediti kakav mu je izraz lica. Bruno je tresnuo souffle u smeće i počeo iznova. Možda je dobio ovu bitku, ali znao je da rat tek počinje. "Sada smo stigli do složenog pojma harmonije", govori doktor Fellowes. "Harmonija nije bila samo estetski ideal velikana renesanse, nego i duhovni ideal. U toj točki isprepliću se zamisao i stvaralaštvo; slikarska vještina odražava i slavi višu harmoniju božanskog." Čupne neku pahuljicu sa svoje košulje, čiju bi boju danas najbolje opisao izraz "boja grožđa".

W


Laura mu se sanjalački smješka. Danas se svima smješka. On se nakašlje i nastavlja: "Gracioznost ljudske figure, profinjenost svih oblika, precizan simbolizam boje i kompozicije – sve su to elementi harmonije." Dok se Laura sagiba nad svojom bilježnicom, doktor Fellowes se divi quattrocentovskom profilu njezina vrata, koji je i profinjen i harmoničan. Misli o tome kako je zadivljujuće to što Italija postiže, što naglašava ljepotu čak i najobičnijih ljudi. U međuvremenu, Lauri glavom struje tako razvratne misli daje zaprepaštena što zbog njih nije pocrvenjela. Zapravo se dogodilo baš suprotno. Hladnokrvno pogleda u svog nastavnika i zamišlja sebe u krevetu s Tommasom. Ah da – ono ide tamo, a ovo ovamo, a ne bi li bilo baš zgodno iznenađenje kad bi ono išlo i tamo... "Harmonija", ponovi Kim i podari Lauri osmijeh. "Dakle, kuhamo za Laurinu najbolju prijateljicu. I dečka njezine najbolje prijateljice." "A da?" Bili su Kod Gennara i uživali u prvome ristrettu toga dana. Bruni je u glavi bilo pomalo mutno. Nije bio siguran je li to zato što je zaljubljen ili zato što je Gennaro sad turbo pojačao svoju Gaggiju, ugradivši joj golemu crpku iz jednog industrijskog stroja za kemijsko čišćenje. Od toga je tlak odmah skakao na maksimum, do crvenog dijela mjerača, a caffe sad bila tako moćna da bi i najodanije stalne mušterije povremeno oteturale do stola i sjele. "Da. Iako, moram ti reći da se pojavila jedna mala komplikacija." "Teško može biti kompliciranije nego što već jest", istaknuo je Bruno. "Možda komplikacija nije prava riječ. Mala promjena plana. Ne, čak ne ni plana. Mjesta, to je sve." "Kako to misliš?" "Vidiš, ta Laurina prijateljica je pričala svojim roditeljima o meni. Njezini roditelji žive ovdje, u Rimu, i sad žele da dođem i skuham nešto za sve njih u kući roditelja te Carlotte, jer će tamo odsjesti sa svojim dečkom. Pa sam, naravno, morao reći da je to u redu." Bruno je zurio u njega. "Jesi li ti lud?"

W


"Pa što je tu ludo?" slegnuo je Tommaso. "Ja ću otići i preuzeti kuhinju, izbacit ću majku van, a onda ćemo samo morati smisliti kako da ti uđeš." "Ja, dakle, nisam pozvan?" "Pa, ne." "Daj da to raščistimo, Tommaso.Ti očekuješ da ja provalim u tu kuću..." "Stan." "Stan. Još bolje. A vjerojatno je na šesnaestom katu?" "Ehm – na drugome, mislim." "Da provalim u taj stan, koji je na drugome katu, nekako se sakrijem u kuhinji i onda, neprimijećen, skuham objed?" "Baš tako. Bruno, izvrsno si shvatio cijelu situaciju i stoga je jasno da si ti pravi čovjek koji može skovati plan i provesti ga u djelo." "Prije ili kasnije, Tommaso, otkrit će nas. Jesi li mislio o tome?" "Naravno. A onda ćemo dati petama vjetra i poslije se dobro nasmijati svemu tome. Meglio un giorno da leone che cento da pecoran, kao što bi rekao moj otac, počivala mu duša u miru." U restoranu, Alain se smjestio tako da vidi sve što se zbiva u kutu patissiera. Bilo je očito da traži bilo kakav razlog kako bi jednoga svog štićenika uzdigao na račun drugoga. Dok je Bruno pasirao mješavinu smjese za kolače i zgnječenih marelica kroz gusto sito da bi dobio sirup, primijetio je da izlaze grudice. Iznenađen, žlicom je mješavinu vratio u sito i pokušao ponovno. Opet je pire u sebi imao grudice voća, pa čak i sjemenke. Podigao je sito i bolje ga pogledao. Netko je nečim oštrim probio metalnu površinu desetak puta i tako povećao rupice. Zamijenio je sito bez riječi i pregledao ostatak svog radnog prostora. Radni prostor samostalnog kuhara zove se mise-en-pla-ce,12 svaki kuhar ima oko sebe vlastitu kombinaciju oruđa, pripremljenih sastojaka, noževa, začina i omiljenih pomagala. Kad radiš pod pritiskom žurbe, posegneš za onim što trebaš automatski, bez gledanja. Na primjer, pretpostaviš da je zdjela vrhnja ona ista koju si izvadio iz hladnjaka i preg12

"Bolje živjeti jedan dan kao lav, nego stotinu dana kao ovca." W


ledao nekoliko sati ranije, da je ocat one iste vrste koju uvijek koristiš, da je tvoj šećer zaista šećer... Bruno je umočio prst u svoju zdjelicu sa šećerom i liznuo ga. Uz šećer, osjećao se i drugi okus. Sol. Uz iznenadni srh užasa, kušao je svoj ocat. Boca nije sadržavala ocat, nego sladić. Pozlilo mu je. Koliko je već jela s pogrešnim sastojcima poslao van? Hvala Bogu, nije bilo pritužbi, premda je to ukazivalo na nešto jako čudno u pogledu gostiju Templija, kad se nisu usuđivali spomenuti da su im deserti puni soli, a voće preliveno anisom. Odmarširao je do Huga Kassa, koji je upravo solio pamet skupinici svojih pobornika i grubo ga munuo u rame da se okrene. "Jesi li ti nešto petljao po mojem misel" oštro je upitao. "Naravno da nisam", kratko je odgovorio Hugo. Jedan od pobornika se počeo smijuljiti. Bruni je to bilo sasvim dovoljno. Sve njegove frustracije odjednom su se slile u trenutak potpunoga bijesa. Zamahnuo je šakom i tresnuo Francuza ravno u bradu, tako da se zabio u hrpu drvenih sanduka za povrće. Bio je to predivan osjećaj, unatoč činjenici što je Karl sve vidio s drugog kraja kuhinje i odmah odmarširao s Brunom do Alaina Dufraisa, koji ga je svojski izgrdio i istoga trena mu oduzeo položaj. Od sada će, Bruno biti podređen Hugu i, ledeno ga je upozorio Alain, ne bude li Hugo zadovoljan njegovim radom, Bruno bez pardona leti van. Laura, u rezidenciji, prima od domara poruku da je za nju stigla neka pošiljka. Siđe u prizemlje i s čuđenjem prima neki čudan buket. Tek kad ga bolje pogleda, shvati da je to zapravo stručak ušećerenog cvijeća – blijedonarančasti cvatovi, svijetloplavi cvjetići boražine, čak i nježni mladi pupoljci ruže, svi pod oklopom tvrdog prozirnog šećera, poput sićušnih karameliziranih jabučica. Nema poruke, ali ona zna da takav poklon može stići samo od jedne jedine osobe na cijelome svijetu. Zaspi sa slatkim okusom karamele na usnicama i sanja svog rimskog ljubavnika s ludim, strastvenim očima. Bruno stoji u svojoj kuhinjici, gleda na zaspali grad i prinosi komadić krckavog karamela svojim usnicama. Dok mu slatkoća preplavljuje usta, misli: Ovakav je okus sad u njezinim ustima, upravo ovoga trena, sad jede moj dar. Srce mu ispuni radost dok je zamišlja baš sad, kušajuW


ći isti okus istoga trena kad i ona, to je kao poljubac koji je preletio preko rimskih krovova. Bruno je zaključio da Tommaso može Carlottinim roditeljima podvaliti jelo kao svoje, skuhano u njihovoj kuhinji, jedino ako on sve složi i pripremi unaprijed. Napravit će nešto jednostavno ali dojmljivo, nešto što se da prošvercati u tuđu kuhinju, gdje će Tommaso samo podgrijati. A budući da nema ničega jednostavnijeg i dojmljivijeg od zaista dobre svježe tjestenine, upravo je to sad spremao. Na radnu površinu je stavio veliku drvenu dasku. Ručno izrađena tjestenina nikad se ne priprema na mramoru; hladan je i od toga se tijesto stisne, a gluteni se ne rastvore. Hrpa brašna Tipa 00, onoga najfinijega, stajala je s jedne strane, lagana kao pepeo, zaravnjenog vrha s malim kraterom u središtu. U njega je ulio istučena jaja. Prelazeći vilicom, nanosio je brašno na jaja i tako ih miješao, malo pomalo. Zatim je odložio vilicu i počeo raditi prstima. Postupno, sluzavost jaja i suhoća brašna pretvorili su se u glatku, žilavu masu, koju je mijesio i premijesio sve dok se ljepljivosti nije izgubio svaki trag. Bruno je oprao i osušio ruke, pa je palce utisnuo u smjesu; kad ih je izvukao, na njima nije bilo ni trunčice tijesta. Vrškom dlana, bez prstiju, odgurnuo je od sebe tijesto, a zatim ga presavinuo. Brzi poluokret, a zatim je ponovio isto, polako lomeći otpor iz središta. Gurni, presavini, okreni. Gurni, presavini, okreni. Izrada tijesta je obred, i kad se mijesi i kad se razvlači; isti pokreti šake ponavljaju se bezbroj puta, automatski i precizno kao da izrađujemo štukature ili sviramo glasovir. Bruno je tako mijesio točno osam minuta. Bio je to težak fizički rad, od kojeg se ubrzo obilno oznojio, ali tijesto je polako postajalo rastezljivo, a površina mu je bila glatka poput Laurine kože. Neumitno, dok je radio misli su mu se stalno vraćale njoj. Tjelesni napor imao je odgovarajući učinak na njegov um, a od toga mu je glava bila prepuna erotskih sanjarija. Gurni, presavini, okreni... Ruke su ga boljele od čežnje da je zagrle, a tijelo mu je bilo napeto od seksualne frustriranosti. Grozničave slike smjenjivale su mu se pred očima. Gurni, presavini, okreni. Napravit ću joj desert od kojeg će joj krv usplamtjeti, odlučio je. Neka osjeti to što ja sad osjećam. Premda je djelićem svijesti

W


uviđao da će Tommaso, a ne on, požnjeti plodove njegova truda, potreba da osjećaje izrazi hranom potpuno ga je preplavila. Nakon takvih napora, i tijesto i kuhar trebali su mali predah. Bruno je pripremio secondo, a to će biti saltimbocca, klasični rimski sendvič od teletine istučene da bude tanka kao list papira, zatim presavijene oko kriške pršuta i nekoliko listića kadulje. Kad se jednom sve pripremi kako treba, saltimboccu treba samo prepržiti nekoliko minuta, a to čak ni Tommaso ne bi mogao zabrljati. Nakon desetak minuta, Bruno se vratio svojem tijestu, malo ga prignječio uz podlogu i mašio se svojeg valjka za razvlačenje tijesta. Valjak je bio dugačak poput mača – osamdeset centimetara, da budemo točni – i tanji od običnog, tako da se brže okreće pod njegovim dlanovima dok prelazi njime preko tijesta. Stvar je u tome da ne koristite silu. Tijesto ne se gnječi, nego se nježno gura prema vanjskim rubovima, kao da premazujete preljev preko torte. Kad je izvaljano tijesto bilo veličine pizze, promijenio je pokrete šaka, kojima je samo postrance prelazio preko valjka i tako ravnomjerno raspoređivao pritisak po duljini. To je bio najteži dio. Bruno je znao da mu to ne ide tako dobro kao nekoj domaćici negdje iz, na primjer, Emilie Romagne, koja to radi svakoga dana u svom životu, ali nije bilo vremena za oprez. Bude li prespor, tijesto će izgubiti vlažnost i popucati prije kraja. Po osjetu je krenuo na tijesto, istežući ga malo pomalo, sve dok nije postalo tanko i nježno poput svile i dok ne bi zadrhtalo par centimetara iznad stola svaki put kad bi ga izvaljao. Došao je trenutak da prestane valjati i izreže tijesto u tortelline. "Signora, imate li cjedilo za tjesteninu?" doviknuo je Tommaso kroz kuhinjska vrata. Carlottina majka užurbano je ušla i otvorila kredenc da mu pokaže gdje stoji to pomagalo, a pri tome je kritičkim pogledom prešla preko kolekcije sastojaka koje je posložio na radnu plohu. "Spremate svježu tjesteninu?" iznenađeno je rekla, s pogledom na brašno i jaja, nametljivo smještene u prvi plan. "Naravno." "Hoćete da vam dam stroj za valjanje tijesta?" Tommaso ju je bahato pogledao svisoka. "Nikad to ne koristim. Sve volim raditi ručno." "Ali imate li onda valjak?"

W


Tommaso je lepršavo odmahnuo rukom. "Improvizirat ću." Carlottina majka je djelovala sumnjičavo. "Kako, zaboga, možete improvizirati valjak za tijesto?" Tommaso je zaključio da bi bilo uputno promijeniti temu. "Trebat ću veliki vrč, molim vas, signora, keramički ne stakleni, i šest čašica za jaja različitih veličina. Oh, i bocu dobre maršale, najbolju koju ima vaš muž." To bi ih trebalo zaposliti, pomislio je, dok ju je pogledom pratio dok žuri pronaći ono što je zatražio. Nadao se da Bruni neće dugo trebati. Ispada da je ovo teže nego što je očekivao. "Kako ide?" upitala je Carlotta svoju majku. Sve ih je protjerao u blagovaonicu, gdje su morali čekati dok Tommaso spravi svoje remekdjelo i svi su već postali nestrpljivi. "Još nije počeo tijesto, a već dvadeset minuta sjecka isti komad celera. Sad hoće čašice za jaja. I bocu maršale." "Ja ću je donijeti", brzo je rekao doktor Ferrara, ustajući. Još mu nije bilo sasvim jasno kako je došlo do toga da neznanac prisvoji kuhinju njegove supruge, ali nakon dugogodišnjeg zajedničkog života, znao je uočiti potencijalno eksplozivnu situaciju kad bi na nju naišao. Constanza Ferrara stisnula je usnice u tanku crtu, a kosu je tako čvrsto začešljala unatrag da joj je vlasište pobijeljelo. "Bit će vrijedno truda, vjerujte mi", odano je rekla Laura. Iz kuhinje se začuo zvuk tava koje se sudaraju, a zatim glasna pjesma iz Tommasova grla. Andrea, Carlottin dečko, samo se nasmijao i zapalio novu cigaretu. Piazza Agnelli bila je u središtu mreže identičnih ulica, a svaku je tvorio niz od desetak identičnih bijelih stambenih zgrada. Bruno je dvadesetak minuta pretraživao to područje na Tommasovu mopedu, a onda je napokon pronašao pravu adresu i dvaput zatrubio. Iznad njega, na drugome katu, otvorio se prozor. "Pe' ventinove e trenta", rekao je Tommaso užurbano. "Tengo certi cazzi che mi abballano per ya capo.13 Stižeš u pravo vrijeme: rasprsnut će mi se glava od ovoga." "Oprosti. Izgubio sam se." 13

Pe' ventinove e trenta – doslovno: "Za dvadeset devet i trideset." Tengo certi cazzi che mi abballano per 'a capo – doslovno: "Po glavi mi pleše mnoštvo kuraca." W


Tommaso je već spuštao kantu privezanu dugim konopcem i u njoj hrpu brašna i jaja, koje je užurbano sastrugao s radne plohe. Kad je to spustio na ulicu, Bruno ju je pažljivo zamijenio velikom tavom s ručkama, u kojoj su bili paketi njegove tjestenine. Tommaso je sve to brzo povukao gore. "To su tortellini, si ?" doviknuo je. "Da. Umak je u staklenki." "Gdje su saltimboccheV "Sad stižu. Spusti sastojke." Tommaso je spustio sirovu teletinu i raskupusane listove kadulje, a Bruno je poslao gore ranije pripremljeno meso. "Zapamtit ćeš što moraš učiniti?" zabrinuto je doviknuo. Tommaso se prstom lupnuo po glavi. "Naravno. Godinama pamtim narudžbe. Sve će biti u redu." Bruno je slegnuo ramenima i ponovno sjeo na moped. Nije dijelio Tommasovu uvjerenost da će ovo upaliti, ali sad tu više ništa nije mogao. Tommaso je izletio iz kuhinje sa zdjelom tortellina i ceremonijalno je postavio na stol. "Evo, dragi moji. Vrijeme je za jelo." Lice Carlottine majke bilo je oličenje čuđenja. "Gotovo je?" "Naravno." Tommaso ih je sve posluživao uz puno prenemaganja. "Dok vi ovo jedete, ja ću natrag u kuhinju pripremiti se-condo." "Nevjerojatno dobro miriše", rekla je Carlotta. "A ima i prilično dobar okus", potvrdio je njezin dečko koji je već počeo jesti. Constanza je njuškala. Možda muškarci sebe nazivaju ne-znam-kakvim kuharima, ali to uopće ne znači da znaju kuhati. Rijetko kad je u restoranu jela nešto što bi se, po njezinu mišljenju, moglo mjeriti s jelima koja ona sama sprema kod kuće. Nabola je jedan komad tortellina na vilicu i uzdignula ga. "Nije dobrog oblika", kritički je komentirala. Stavila ga je u usta. Svi su je gledali, u iščekivanju presude. "Hmmm", napokon je rekla i nabola još jedan. Ništa više nije rekla sve dokprimo nije bio gotov, ali ostalima nije promaknulo da je slistila i posljednju trunčicu tjestenine sa svoga tanjura. I nakon tako temeljite obrade, sa strane je još uvijek ostalo malo umaka. Željno ga je motrila. Svi ostali su uzeli komade kruha i njima po-birali ostatke umaka. ConW


stanza je odolijevala nekoliko minuta, a onda je lakomo ispružila svoju bucmastu ruku, zgrabila komad kruha i učinila isto što i oni. Kako je objed odmicao, Laura, koja je sjedila s lijeve strane doktora Ferrare, nije više mogla ne primijetiti dvije stvari. Prvo, činilo se da mu je jako stalo uključiti je u razgovor; i drugo, tijekom tih razgovora, čini se da je održavao kontakt očima s njezinim grudima, a ne licem. Do kraja saltimbocehe, lijeva ruka mu je već bila na naslonu njezine stolice dok je njezinim grudima pričao, uz dosta pojedinosti, kako se predivno provodio kad je 1960-ih živio u jednoj hipijevskoj komuni u Toscani. S vremena na vrijeme, prstima bi prešao po Laurinim leđima, da naglasi neki važan dio priče. S druge strane stola, Carlotta je očijukala s Andreom. Skinula je cipelu i stopalom se uspinjala uz njegovu nogu, smijući se kako to djeluje na njegova nastojanja da s njezinom majkom, koja je sjedila do njega, održava konverzaciju. Na kraju se Constanza nesigurno osovila na noge i objavila da ide Tommasu u kuhinju. Odbila se od dovratka i zaletjela se prema mladiću ispruženih ruku i izvikujući čestitke, a zatim ga privukla na svoja bujna njedra. Uhvaćen u njezin zagrljaj, Tommaso je osjećao kako ga štipka, kao da je komad piletine kojemu u mesnici provjerava svježinu. "Dolce", protisnuo je, loveći dah. "Još imamo jedno jelo." Nevoljko, Constanza ga je oslobodila. "Iznijet ću ga za minutu", dodao je. Za desert su imali tartufo, gelato od tamne čokolade posut kakaom. Oko osamdeset pet posto čokolade u svijetu radi se od običnog ili uzgojenog forastero kakaovca. Oko deset posto radi se od finijeg, profinjenijeg zrnja trinitario kakaovca. A manje od pet posto radi se od rijetkog, aromatičnog criollo zrnja, koje se može naći samo u najnepristupačni)im područjima Kolumbije i Venezuele. Ta zrna su toliko tražena da, kilogram po kilogram, dosežu cijene mnogostruko više nego onaj drugi lokalni usjev, kokain. Moraju prvo fermentirati, a onda se otpremaju dalje, lagano isprže i fino samelju do debljine od otprilike petnaest mikrona, da bi se na kraju ukuhali u oblik pločica, čija i najmanja mrvica, kad vam stigne na jezik, eksplodira od raskoši okusa dok se topi u ustima.

W


Tartufo je čokoladni gelato oblikovan kao tartuf, ali to ime mu odgovara i iz drugih razloga. Napravljen od žutanjaka, šećera, malo mlijeka i puno najfinije criollo čokolade, s prikrivenim ubodom čilija, Brunin tartufo bio je isto tako silno senzualan i moćan kao ifunghi od kojih je dobio ime – a još snažniji kao afrodizijak. Kad je tartufo stigao na stol, društvo je napokon opet usmjerilo pažnju na hranu. Nekoliko minuta vladala je zapanjena tišina, dok su oblizivali žličice bogatog sladoleda, svatko od njih zaokupljen nekim svojim snatrenjem ili osjetom. Constanza Ferrara napokon je prekinula tišinu. "Ovo je bilo nešto izvanredno", napokon je rekla. Svi oko stola živahno su kimali glavama, ili bar onoliko živahno koliko su bili u stanju. Sam Tommaso skromno se osmjehivao. "Nakon ovakvoga jela", nastavila je, "svi moramo, nema sumnje, priuštiti si siestu." Kraljevski je ustala sa svoga sjedala. "Dođi, Aldo." Doktor Ferrara se trgnuo, jedva se nekako odvojio od Laurine stolice i teškom mukom se uspravio. Oči su mu odjednom poprimile oprezan izraz vojnika koji napušta sigurnost svoga rova i kroči na ničiju zemlju. "I ja sam prilično umoran", objavio je Andrea kad su oni otišli, uz znakovit pogled prema Carlotti. "Tommaso, fantastičan objed. Osjećam da me hlače odjednom jako stežu." "Nadajmo se", promrmljala je Carlotta. "Laura, tamo niz hodnik je soba za goste, ako i ti i Tommaso želite malo prileći." Nakon petnaest minuta, stanom su odjekivali prigušeni groktaji i uzdasi, uz koje su se tri para prepustila raznim oblicima strasti uzrokovane ručkom što su ga upravo pojeli. Doktor Ferrara, koji nije vodio ljubav sa svojom ženom već mnogo mjeseci, lovio je zrak dok je ona skakutala po njemu revno kao da su u bestežinskom stanju, a noge kreveta opasno bi se iskrivile sa svakim novim naskokom. Carlotta i Andrea uživali su u opuštenijem sparivanju. Tommaso i Laura bili su u gostinskoj sobi, po čijem su podu razbacali odjeću, kad se Laura odjednom otrgnula od Tommasa i pro-šaptala: "Imam ideju." "I ja", rekao je Tommaso. "Imam ideju da se poševimo kao zečevi. A ti?" "Sladoled."

W


"Hmmm. Znaš što, hajdemo prvo na moju ideju, a onda ćemo na tvoju." Hrana ljubavi – I IS Ali Laura se već na vršcima prstiju udaljavala od kreveta. "Čekaj me tu." Navukla je majicu za slučaj da naiđe na nekoga i odšunjala se u kuhinju gdje su ostaci čokoladnog tartufa bili spremljeni u ledenicu hladnjaka. Uzela ih je i odnijela u sobu. "Sad zatvori oči", rekla je Tommasu dok se vraćala u krevet. "I lezi jako, jako mirno." Poslušno je zatvorio oči. Uzela je žlicu hladnog sladoleda i pažljivo ga položila preko njegove lijeve bradavice. "Ajoj", rekao je Tommaso. "Hladno je." "Brzo će se zagrijati," Drugu hrpicu je smjestila na drugu bradavicu. Opet je zaječao. "Dobro?" "Hm", rekao je, drhtureći pomalo. "A ova ovamo", rekla je i stavila treću na njegov trbuh, malo ispod pupka. "E sad, što ću prvo pojesti?" Gledala ga je i trudila se izabrati. Gelato se već počeo topiti. Potočići tamnoga sladoleda tekli su niz njegova mišićava prsa. Nagnula se prema maloj hrpici tartufa kod pupka i uzela je u usta. Ekstatično je uzdahnula. Oh... Opet se nagnula nad njegovo ispruženo tijelo i jezikom stala pratiti jedan curak otopljene čokolade uz njegova prsa. Oh... Hvatala ju je vrtoglavica, nije više znala gdje joj prestaju okusni pupoljci, a počinju završeci živaca. Promijenila je smjer i počela grickati niz prsa, prema mrvicama poluotopljene čokolade oko njegovih bokova. Migoljio se od olakšanja dok je s njega toplim jezikom oblizivala zadnje mrvice ledene čokolade, kao da liže kornet. A onda više nije mogla čekati. Zajahala ga je, pritisnula se na njega jednim rastaljenim pokretom, svinula je leda dok je osjećala kako klizi u nju, tako tvrd i željan da je imala dojam kao da joj iznutra dotiče kralježnicu. Oh... Spustila se još čvršće, kako bi još dublje ušao u nju, i nagnula se naprijed da ga poljubi ustima koja su bila hladna i slatka od sladoleda. Oh... W


I Tommaso je zaječao. Nakon gelata, njezina toplina ga je gotovo opekla. Oh... Laura je odjednom primijetila da joj nešto nedostaje. Usta su joj bila prazna. Gelato. Zgrabila je posudu i brzo žlicom napunila usta. Da... Zatvorila je oči od zanosa. Još jedna žlica i još jedna... sve brže i brže, žlica je letjela od posude do usta, iz usta u posudu. Dva niza pokreta postajala su usklađena. Svaki put kad bi se Tommaso gurnuo u nju, u usta bi kliznula žlica gelata. Svaki put kad bi se izvukao, i žlica bi ostavila usta i krenula u posudu po još. Postavila je posudu na Tommasova prsa, da joj bude pri ruci. Tommaso se trgnuo od njezine hladnoće, ali Lauru više nije bilo briga. Ispustila je žlicu, prstima je zgrabila šaku sladoleda iz zdjele i ugurala ga sebi u usta. Bruno je u međuvremenu očajnički pekao kruh u svom stanu, nastojeći izbaciti Lauru iz misli. Svaki put kad bi zastao, erotične slike – bolne slike – proparale bi mu mozak. Učini mu se da krajičkom oka vidi Lauru, golu, kako mu se osmjehuje, no onda ta prikaza nestaje čim bi svoj užareni pogled usmjerio izravno na nju. Sad se kajao zbog tartufa. Bilo je to previše. I sam je pojeo malo, baš prije nekoliko minuta, a njegova moć ga je zgranula. Osobito onaj čili unutra. Tu ideju je posudio iz meksičke kuhinje. U početku ga prikriju hladnoća sladoleda i slatkoća čokolade, ali ostaje u ustima kao žarenje jezika i blago peckanje na usnicama, koje se pojačava što ga dulje tamo ostavite. Bruno je natrpao u usta komade tijesta da bi se smirio. Ali nije pomagalo. Sladoled ga uopće nije ohladio, sladoled je samo pogoršao stanje. Dok je Andrea tiho hrkao pokraj nje, Carlotta je ležala budna. Sinula joj je jedna ideja, tako neodoljiva da je jednostavno nije mogla izbaciti iz glave. Carlotta je razmišljala kako, baš sad, dok njezin dečko spava, u kuhinji njezine majke, u hladnjaku postoji jedna posuda koja sadržava ostatke slasnoga tartufa. Ranije, njih šestero se prejedalo njime, ali gelato je bio tako bogat, tako gust, tako eksplozivno čokoladan, da ga nisu uspjeli dokrajčiti. Carlotta se sasvim dobro sjećala da je na kraju ostala još jedna porcija – porcija koja ju je sada dozivala. Taj zov je bio utoliko W


jači što je Andrea, kao i obično, zaspao čim se zadovoljio, a nju ostavio razdražljivo nezadovoljenu. Na neki čudan način, taj manjak seksualnog zadovoljenja pretvarao se u snažnu žudnju za samo još jednom žličicom tog Tommasova predivnog deserta. Zbacivši pokrivače, Carlotta je navukla ogrtač i na vršcima prstiju došla do vrata. Stanom je vladala tišina. Odšunjala se u kuhinju – i stala. Njezina majka, također u ogrtaču, upravo je prolazila kroz druga vrata. Majka i kći su se pogledale i obje su odmah pogodile što ona druga traži ovdje. Hladnjak je bio točno na pola puta između njih dviju. Nemarno, kao da ide do sudopera po čašu vode, Carlotta mu se postrance približila. Iz suprotnoga smjera, njezina majka se također nonšalantno približavala hladnjaku. Carlotta je malo ubrzala. I majka je dodala gas. Odbacivši dostojanstvo u vjetar, Carlotta se dala u trk. Ali njezina majka mogla se kretati iznenađujuće brzo za tako malu, nabitu osobu. Kad je Carlotta stigla do hladnjaka i povukla ručku, ustanovila je da joj je debela majčina ruka presjekla put. Zastale su, bijesno se mjerkajući. A onda, kao po nijemom dogovoru, zajedno su povukle ručku. Hladnjak je bio posve prazan. Toga trena u kuhinju je ušla Laura noseći praznu posudu u kojoj je bio tartufo i pažljivo je spustila u sudoper, a zatim ih je pozdravila smiješkom. Dok su tri žene u tišini prale posuđe, uzrok njihove nesloge upravo je otkrio zajedničku žicu s Carlottinim ocem, koji je puštao neki svoj stari CD. "Ah, Return to Fantasy" rekao je Tommaso, prateći glazbu. "Jedna od najboljih stvari ikada snimljenih na nekom albumu." "Zadivljen sam što je znaš. Ja sam još bio mladić kad je to izašlo." "O, ja sam veliki obožavatelj Uriah Heepa." "Da vidimo onda hoćeš li prepoznati ovu." Stavio je drugi CD. Za nekoliko trenutaka Tommaso je kimnuo. "Hawkwind. Warrior at the Edge of Time. Klasika." "Sranje, stvarno si dobar. A ova?" Doktor Ferrara je opet promijenio disk. W


"Bad Companv." "Fantastično", uzdahnuo je doktor Ferrara. Počeo je plesati, pomalo škripavo. "Znaš," rekao je glasno, da nadjača glazbu, "ti si i prilično dobar kuhar." Tommaso je skromno slegnuo ramenima. "Danas sam triput opslužio svoju ženu, a još mi je tvrd, kao betonski krastavac." "Prego. Baš mi je drago." "Vidiš, imam nešto novca i htio bih to uložiti", rekao je doktor Ferrara. "Constanzina majka je umrla i ostavila nam podosta, zadrta stara škrtica. A ja to ne želim investirati na burzi; tu ti vlada uzme sve što zaradiš. Želim to uložiti u neki biznis koji posluje gotovinom, nešto malo i lokalno, tako da zaradu mogu pokupiti iz blagajne kad su vremena dobra i derati se na osoblje kad nisu. Nešto kao, na primjer, restoran. A meni se čini da bi ljudi bili spremni masno platiti da jedu ovako kako sam ja danas jeo, osobito kad bi znali da će im cura poslije toga podivljati više nego ovca u rujnu." Lukavo se prstom pokucao po glavi. "A povrh toga, ja imam i savršeno mjesto. Stari Cristophe ima malu osteriju u samome središtu Rima, a ja pouzdano znam da je želi prodati. Što kažeš?" "On, ja sam vrlo zadovoljan tu gdje već jesam", uvjeravao ga je Tommaso. "Bio bi moj partner, prirodno. Pa, ne baš ravnopravni partner, ali imao bi svoj udio u profitu." Tommaso je na trenutak bio u iskušenju. "Ne, stvarno", rekao je, "Ja volim kuhati, ali mislim da nisam spreman voditi vlastiti restoran." "On je fenomenalan", Carlotta je poslije rekla Lauri. "Tvoj Tommaso je naprosto fenomenalan. Kakav umjetnik." "Je l'da?" složila se Laura. "Znaš da bi moj otac htio uložiti u njegov vlastiti restoran?" "Ne, to mi nije rekao." Tada je Lauri prvi put sinulo da joj Tommaso, zapravo, govori jako malo. Zapravo, kad bolje promisli, ne može se sjetiti da su uopće ikada ozbiljno razgovarali. Bilo je hrane, naravno, i bila je fantastična, i seksa, i šala, i bilo je slatkog talijanskog tepanja koje bi joj šaputao ili prije jela ili prije seksa, ali rijetko kad bi znala što se doista zbiva u Tommasovoj glavi. W


A opet, kako je Carlotta rekla, on je umjetnik; a hrana, ne riječi, bila je medij kojim se on izražavao. "Doktor Ferrara želi da otvorim restoran s njim", rekao je Tommaso. Nasmijao se. "Možeš li to zamisliti? Čak mi je ponudio udio u profitu. Stvarno je navaljivao. Znao sam kako ćeš ti reagirati, a da nisam, pristao bih." Bili su Kod Gennara. Bruno je zamišljeno ispijao svoj caffe, ali nije ništa rekao. "Naravno," nastavio je Tommaso, "rekao sam mu da je to nemoguće. Već imamo dovoljno komplikacija i bez novog restorana povrh svega," Bruno još uvijek nije ništa govorio. Glavom su mu stalno buk-tale nove erotske slike Laure. Zamišljao je okus raznih dijelova njezina tijela. Doživljaj je bio tako stvaran da mu je slina ispunila usta. "Razmišljao sam", rekao je kad su otišli iz kafića. "Sljedeći put volio bih Lauri pripremiti nešto malo drugačije. Možda neke stare recepte sa sela." "Ali zašto?" rekao je Tommaso, zbunjen. "Pa – mislim da bi joj se svidjeli." "Ne – mislio sam, zašto bi uopće bilo sljedećeg puta?" "Pa," Bruno se nije dao, "zbog Laure, naravno." "Ali tvoje kuhanje je postiglo sve što sam htio, pa i više. Sad ja mogu preuzeti dalje." "Možeš?" "Naravno. U svakom slučaju, već mi je dosta te teške hrane." "Ali što ćeš joj kuhati?" "Jednostavne stvari. Jednostavne, ali zdrave." Tommaso je odmahnuo rukom. "Tjesteninu, na primjer. Salate. Rižoto." "Rižoto nije tako jednostavan kako se čini." "Besmislica. To je pripremala moja majka kad sam bio mali. Što tu ima biti komplicirano? Malo riže, malo vina, malo parmezana..." "Ona se naviknula na najbolje", upozorio ga je Bruno. Pozlilo mu je. Da joj ne smije čak ni kuhati! Kao da su mu istrgnuli jezik iz grla i sad je nijem, ne može izraziti osjećaje. Ali Tommaso je bio nepokolebljiv. "Brzo će se ona naviknuti na drugo. Sve u svemu, ipak je to samo hrana. Vidjet ćeš."

W


Bruni nije preostalo drugo nego stajati i gledati kako Tommaso prisvaja kuhinju i obavlja pripreme za svoju prvu solo večeru s Laurom. Unatoč Bruninu upozorenju, odlučio je skuhati rižoto. "Svakako moraš koristiti superfino rižu", rekao je Bruno, trudeći se biti od koristi. "Carnaroli, na primjer, ta je najbolja, iako će Vialone Nano upiti više tekućine ..." "Dosta!" zagrmio je Tommaso i izgurao ga iz kuhinje. "Skuhat ću to onako kako je kuhala moja majka." U sebi je Bruno mislio da Tommasova majka vjerojatno nije bila osobito dobra kuharica, sudeći prema sastojcima koje je posložio na kuhinjski stol, ali Tommaso se nije dao smesti i Bruno tu ništa nije mogao. "Bit ću Kod Gennara ako me trebaš", rekao je, mireći se s porazom. Tommaso je otvorio bocu vina i počeo. Dobro je to vino, pomislio je kad je kušao čašu; a za rižoto, to je u biti najvažnije. Stavio je rižu u tavu s malo maslaca i počeo rezati luk na kockice. Što mu još treba? Malo ulja, malo češnjaka. Nije se točno sjećao koje je začinske biljke koristila njegova majka, pa je nasumce izdašno narezao od svega pomalo iz Bruninih prozorskih gredica. Kad je dodao sve začinske biljke, rižoto je još uvijek bio pomalo rijedak. Otvorio je hladnjak i zavirio unutra. Ah da, malo vrhnja – vrhnje uvijek popravi stvar. U kredencu su bili i sasušeni porcini… Mutno se sjećao daje njegova majka ponekad u rižoto stavljala fimghi, pa je nasjeckao porcine i ubacio i njih u tu mješavinu. Zvonce na vratima najavilo je Laurin dolazak. Kao i obično, ušla je ravno u kuhinju da vidi što se kuha. "A-a", rekao je Tommaso. "Ovo večeras je iznenađenje." Vratio je poklopac na lonac koji je htjela ponjušiti i nježno je izgurao iz kuhinje. "Znači, za sada se moram zadovoljiti kuharom", rekla je, uvukavši ruke ispod njegove košulje i podigavši lice za poljubac. Nakon pet minuta upitala je bez daha: "Koliko još treba?" "Ne brini se. Imamo cijelu vječnost", rekao je Tommaso i nastavio s onim što je već radio. Pet minuta poslije toga bili su isprepleteni na sofi, polugoli, kad odjednom Tommaso osjeti da je nešto zagorjelo.

W


Rižoto. Potpuno je zaboravio na rižoto. Odjurio je u kuhinju i podigao poklopac s tave. Umjesto kremaste tekuće mješavine vina i riže, u posudi se kočio smrdljiv krater crnoga spaljenog zrnja koje se dimilo i mirisalo na sumpor, poput ostataka nakon erupcije vulkana. "Jebemti", iz sveg srca je opsovao. "Je li sve OK?" zazvala je Laura iz sobe. "U redu je. Sve je u redu." Munjevito je razmislio. Bruno je rekao da će biti Kod Gennara. Možda bi on ovo mogao spasiti. "Samo ću trknuti po još neke sastojke", doviknuo je. "Odmah se vraćam." Bruno je slušao što mu prijatelj objašnjava i odmah je pogodio što se vjerojatno dogodilo. "Jesi li se sjetio namočiti porcine prije nego što si ih stavio u rižoto?" upitao je. "Namočiti?" "Nema veze. Gledaj, sad više tu rižu ne možeš upotrijebiti, pokvarit će sve drugo. Idemo gore, pa ćemo vidjeti što se da učiniti." "Ali Laura te ne smije vidjeti", rekao je Tommaso. "Znam -idem ja prvi, stavit ću joj povez preko očiju." "Povez preko očijul" "Pa da. Mislit će da se igramo. Cure ti vole takve stvari." "Zbilja?" sumnjičavo je rekao Bruno. "Prepusti to meni." Bruno je čekao pred vratima stana. Nakon nekoliko minuta, Tommaso se iskrao van. "Učinjeno", šapnuo je. "Ništa ne sumnja." "Pa... ako si siguran..." "Ne brini se. Dakle, što hoćeš da ja radim?" "Otrči u prodavaonicu i kupi novu bocu crnoga vina. Što brže." "OK." Brzo je podigao palce u zrak i odjurio. Bruno je odgurnuo vrata i oprezno se ušuljao u stan. Sve je bilo tiho. Zatim se začulo razvratno hihotanje iz smjera sofe. Na njoj je ležala Laura, napola razodjevena. Oko glave je imala svezan debeli vuneni šal koji joj je pokrivao oči. "Tommaso?" rekla je. Bruno se sledio. "Znam da me gledaš jer ne čujem da kuhaš." Okretala je glavu amotamo, nastojeći po sluhu pogoditi gdje se nalazi. "A ako hoćeš da se ovako igramo, hoću poljubac", objavila je. "Poljubac za svakih pet minuta što me siliš čekati na jelo. A to znači da si mi već dužan dva." Bruno je još ukočeno stajao, ne usuđujući se pomaknuti. "Ili skidam povez." W


Ne znajući što da radi, koraknuo je prema njoj. Vjerojatno je proizveo neki zvuk, jer je rekla "Aha" i podigla glavu u iščekivanju. Ništa nije mogao. Prignuo je glavu. Svojim usnicama je dodirnuo njezine, brzo. Najlaganiji poljubac, tako kratak i prolazan da se jedva računa. A onda drugi... U želucu je osjećao kao da propada. Poslije su ga pekle usnice, a obrazi su mu bili crveni kao nekome tko je ugrizao diavolillo. "Hmmm", bilo je sve stoje Laura rekla, a on je, prepun krivnje, pomislio da to zvuči zbunjeno. Otišao je u kuhinju i pokušao se sabrati. Za rižoto će mu trebati najmanje dvadeset minuta, ali nije imao sastojke ni za što drugo. Stavio je rižu da se kuha i počeo pržiti neke druge sastojke. Dok se to kuhalo, iz hladnjaka je od raznih ostataka složio antipasto: masline koje je nadjenuo koprom i kaduljom; štapići od griza omotani kriškama prosciutta. "Vrijeme ti je isteklo", doviknula je Laura iz sobe. Na vršcima prstiju je došao do nje, a kad je uzdignula usta za poljubac, pažljivo je utisnuo u njih jednu maslinu. "Mmmm", rekla je punim ustima. "Jako fino. Ali ja hoću i poljubac." Bruno je oklijevao, a onda je brzo poniknuo glavom i poljubio je na brzinu. Okus masline pomiješao se sa slađim okusom njezinih usta. Zaječao je i odmaknuo se za korak. "Još", promrmljala je Laura. "Tommaso, prestani me dražiti." Zvuk prijateljeva imena razbio je Brunino sanjarenje. Pa što ja to radim? pomislio je, zgrožen. Otišao je u kuhinju i naslonio se na vrata; sav se tresao. Napokon je čuo Tommasa kako se uspinje stepenicama. Kad se ušuljao u stan s bocom vina, Bruno je pokazao na sobu i brzo ostavio prijatelja neka se sam pobrine za ostatak večeri. Satima je lutao kaldrmastim uličicama Trasteverea, trudeći se da ne zamišlja što sad rade Laura i njegov prijatelj. Popio je distih lato u noćnome baru da se smiri i odmahivao glavom na prijedloge prelijepih transseksualaca koji su tu bili jedine mušterije. Još uvijek se tresao dok je razmišljao koliko se približio katastrofi. Da joj se razvezao povez... nije smio ni misliti o tome. S lakoćom je mogao zamisliti užas i gađenje u Laurinim očima. A da i ne spominjemo, naravno, Tommasov uzavreli gnjev. Ma gdje mu je bila pamet? W


Međutim, istodobno s tom slikom užasa, Bruni se u mislima nezvana javljala i druga verzija događaja. U toj verziji, Laura ga nije gledala s gađenjem i užasom, nego s ljubavlju i čežnjom, spremno rastvarajući usnice dok se nadvijao nad nju za sljedeći poljubac... Ludilo. Sve je to ludilo. Moraš se sabrati, govorio si je Bruno. Moraš imati bolju samokontrolu. Ona je Tommasova cura i zato nema dalje. Bruno je otključao stan i osluhnuo. Sve je bilo tiho. Otišao je u kuhinju. Postojao je samo jedan lijek kad bi se ovako osjećao. Nastojeći da ne lupa tavama i tako probudi druge, nalio je malo maslinovog ulja u tavu za prženje i dodao malo narezanog feferona i zgnječeni režanj češnjaka. U drugoj tavi je zagrijao malo temeljca za pasta in brodo. Zaokupljen tim poslovima, nije primijetio lice koje ga je gledalo s prozora, sve dok nije krenuo ukloniti temeljac s plamena. Iznenadio se i ruka mu je zadrhtala, a kipuća tekućina prolila se na njegovu golu podlakticu. Zaječao je od bola. Laura nije mogla zaspati, pa se popela na krov da bi sjedila i uživala u pogledu – u tom nevjerojatnom kaosu srednjovjekovnih krovova koji se spuštaju prema rijeci, a palače i kupole rimskih crkava ocrtavaju se odmah iza nje. Kad je začula zvukove iz kuhinje, isprva je pretpostavila da je to Tommaso. Onda je vidjela da je to Bruno, da nešto kuha. Ali začudilo ju je što mu tako dobro ide, čak bolje nego Tommasu. Nikada prije nije vidjela da netko tako zna pripremiti jelo. Već to kako je spretno rezao feferon bilo je nevjerojatno, a pri tome nije čak ni pogledavao ruke. Onda je vidio da ga gleda i polio se vrelom tekućinom. "Žao mi je," brzo je rekla, "nisam te htjela uplašiti." Bruno je već gurnuo ruku pod hladnu vodu iz slavine. "Čekaj, dolazim do tebe." Kad je ona stigla u kuhinju, on je već omotavao zavoj jednom rukom i zatezao ga zubima. "Daj, pusti mene." "Bruno, tako mije žao", opet je rekla. "Nisam mislila.“ "Sve je u redu", rekao je Bruno. "To mi se stalno iI.hm.i , kuhinji." "Dok pereš posuđe?" upitala je zbunjena. "Ehm – da. Ponekad su prljave tave još vrele." Nasreću, Lauru se sva usredotočila na zavoj, pa nije vidjela da mu je lice gotovo jednako crveno kao i opečena ruka. "A i nespretan sam." "Meni se nisi učinio nespretan." W


Pogledao je u njezinu kosu dok je vezivala zavoj. Automatski je počeo analizirati razne sastojke njezina mirisa. Bergamot, limun, cimet... i još nešto; lagana, slatkasta nota povrh svega bio je miris njezine kože. Trudio se zadržati ga za sjećanje, precizno ga fiksirati na nepcu. Svadbena torta imat će ušećereno voće... Ne, prestani na to misliti, strogo si je naredio. "Gotovo", rekla je i koraknula unatrag da se divi svom djelu. "Jako je čvrsto", rekao je, pokušavajući savinuti ruku. "Mora biti." "Ali moram završiti juhu." "To mogu ja." Vratila je tavu na štednjak. "Reci mi samo što da radim." "Na desnoj strani je žlica kojom ćeš miješati", rekao je. "A sad moraš ubaciti feferon." "Ovako?" "Savršeno." Gledao ju je. "Trebat će još desetak minuta", rekao je. "Ti ne moraš čekati." "Ne, baš bih htjela. Bar toliko mogu učiniti." Nastala je duga tišina. Laura je rekla: "Kad sam te promatrala kroz prozor, znaš kako si izgledao?" "Ne, kako?" "Kao čarobnjak. Koji miješa svoje čarolije u kotlu. Daždevnjakovo oko i krilo šišmiša." "Daždevnjakovo oko?" Iskrivio je lice. "To baš ne bi dalo neki okus", zamišljeno je rekao. "Premaleno je." Nasmiješila se. "Tako se samo kaže." "Aha. Shvaćam. Pa mislim da kuhanje/estf neka vrsta čarolije, na svoj način. Čari su, na koncu konca, isto samo recepti." "Zamisli da zaista nekoga možeš začarati kuhanjem. To bi bilo ludo, zar ne?" "Da", odgovorio je, izbjegavajući njezin pogled. "Zamisli." "Posvuda ljudi pretvoreni u žabe." Pokazala je na juhu. "Hoćemo li ovo kušati?" "Ako želiš." On je već točno znao kakav će biti okus. Uzela je žlicu i kušala malo. "Ovo je stvarno dobro", rekla je iznenađeno. "Mislim – stvarno, stvarno dobro." "Treba još dodati dva prstohvata soli i malo maslinovog ulja." W


"Ali ti nisi kušao." Slegnuo je ramenima. "Svejedno to treba." "OK, gospodine čarobnjače. Ti si gazda." Dodala je sol, a onda podigla bocu s uljem. "Koliko?" "Dva bućkaja." "Možeš li to ikako prevesti na standardne mjere?" "Stavi palac preko vrha boce i preokreni je. Kad makneš palac, maslinovo ulje će dvaput bućnuti dok curi van. To je taman koliko treba." "Sjajno." Odložila je bocu i posisala s palca zaostale kapljice ulja. Bruno je osjetio kako mu srce poskakuje. "A kako to da ti nisi kuhar?" upitala je, ne primijetivši ništa. "Očito imaš talenta." "Pa – možda jednog dana." "Tommaso te uči, pretpostavljam?" "Tako nekako." "On je jako nadaren za kuhanje." "On je nadaren za puno toga", odano je odgovorio Bruno. "Vjerojatno mu je uvijek sjajno išlo sa ženama", usput je primijetila. "Vjerojatno." "A je li ikad neka bila – znaš – je li mu neka bila – posebna?" "Ne", iskreno je odgovorio. "Ali sigurno je kuhao i drugim ženama?" Bruno je oklijevao. Kako bi joj rado rekao istinu! Ali sad je bilo prekasno. Već su izrekli previše laži. Ako Laura ikada otkrije što Se stvarno događa, bit će zaprepaštena. "Ne", rekao je. "Budi sigurna: Tommaso nikada prije nije ovako kuhao nekoj djevojci." Vidio je da joj sreća preplavljuje pogled i morao se okrenuti, prepun gađenja prema samome sebi. Kuhinjom u Templiju vladala je tišina. Prvi gosti su izabrali što žele, Karl je izvikivao njihove narudžbe, a u kuhinji se samo čulo kako kuhari tiho potvrđuju da su ih preuzeli i zatim prelaze na svoj dio posla. Nadgledajući sve to, Alain Dufrais se udostojio kratko kimnuti glavom, zadovoljan. Upatissierovu kutu Bruno se također osjećao bolje. Hugo Kass je morao ispomagati na mjestu garde mangera, tako da ga privremeno nije

W


bilo na desertima, pa je Bruno mogao obaviti svoje pripreme bez ometanja. Odjednom je začuo "Pssst". Okretao se, ali isprva nije mogao odrediti odakle dopire. Onda je ugledao Tommasa, sagnutog iza štednjaka. "Hej, Tommaso. Što ima?" "Moramo zamijeniti mjesta. Carlottini roditelji su ovdje. Znaš – doktor Ferrara i njegova supruga." "Zašto?" začuđeno je upitao Bruno. "Ne znam. Jer misle da ja ovdje kuham, valjda. On bi valjda opet htio ševiti." "Mislim, zašto se moramo zamijeniti?" "Zato što će, ako me vide, znati da sam samo konobar. A ako se negdje sakrijem, nitko ih neće poslužiti. Tako da se moram sakriti ovdje, a ti moraš obući moju uniformu i pobrinuti se za njihov stol." Bruno je uzdahnuo. Na trenutak mu je došlo da Tommasu kaže da bi sad bilo dosta. Ali sjećanje na one ukradene poljupce još mu je ležalo na savjesti. "U redu. Ali moram se vratiti na svoje radno mjesto prije prvih narudžbi za dolci" Upravo u tom trenutku skupina od četiri muškarca ukočeno je ulazila kroz prednja vrata restorana. Premda su bili odjeveni u skupa odijela, njihov grubijanski hod ukazivao je da to nisu uobičajeni gosti Templija. Njihov vođa bio je sitan čovjek, visok jedva nešto više od metar i pol, čija su dobro krojena odijela bila posebno šivana da bi odgovarala njegovoj malenoj figuri. Konobar je požurio prema njima. Prije nego stoje stigao otvoriti usta, mali muškarac je rekao: "Imamo rezervaciju. Četiri osobe, na ime Norca." Konobar je provjerio na popisu. Dakako, imali su rezervaciju. Nije mogao znati da je stvarni signor Norca poslovni čovjek koji je, zapravo, obavio rezervaciju, baš tog jutra primio uvjeravanja kako mu je bolje odustati od nje i prepustiti je nekim prijateljima prijatelja koji imaju dobre veze. U početku se opirao – uostalom, tri mjeseca je čekao da bi objedovao u Templiju i jako se tome veselio – ali ponešto odsječan telefonski razgovor s predsjednikom upravnog odbora njegove tvrtke iz Palerma, a potom isti takav s najvažnijim klijentom iz Napulja, uvjerili su ga da bi sve u svemu bilo manje stresno provesti pauzu za ručak u maW


lom vinskom podrumu blizu ureda, gdje se upravo sad oporavljao uz grappu, koja će mu smiriti živce. "Čini se da je sve u redu", polako je rekao konobar. "Dobro", rekao je Teodoro i pogladio konobara po ruci. "Kad je tako, možete nas odvesti za naš stol." Dok su prolazili kroz bar, jedan od muškaraca je usput pokupio bocu viskija. Konobar se pretvarao da nije primijetio. Vijest da se u restoranu nalazi skupina mafiosa proširila se medu poslužiteljskim osobljem poput šumskoga požara, a od njih je zahvatila kuhinju. Alain Dufrais se ukočio i dohvatio svoju visoku kuharsku kapu. Dok je kruto marširao prema vratima blagovaonice, međutim, zaustavio ga je šef sale. Franciscus je bio Talijan i znao je kako te stvari idu. Užurbano mu je nešto šaptao na uho. Na trenutak se činilo da će ga Alain ignorirati. Lice mu se trzalo. A onda se, uz golemi napor, okrenuo i vratio u kuhinju. Prošlo je puno vremena otkad je Bruno radio kao konobar. Da bude još gore, svaki stol u Templiju imao je zbunjujuću zbirku jedaćeg i ostalog pribora, a konobar je morao znati utočiti vino u ispravnu čašu i pobrinuti se da se odgovarajući pribor nade uz odgovarajući tanjur. Bruno je ubrzo bio potpuno zbunjen. Srećom, doktor Ferrara i njegova supruga nešto su gugutali jedno drugome poput tinejdžera, pa se činilo da nisu ništa primijetili; bar ne dok nisu stigli do narudžbe, a onda ga je doktor Ferrara pozvao k sebi. "Je li točno da ovdje radi kuhar po imenu Tommaso Massi?" "Da, naravno." "Možete li mi reći koja jela s jelovnika on priprema?" "Njegovi su dolci", odgovorio je Bruno. "U tom slučaju," doktor Ferrara se okrenuo svojoj ženi, "uzet ćemo samo primo i neki Tommasov desert." Bruno se izgubio prije nego što ga je opazio šef sale. Imao je sreće što Templi zapošljava tako velik broj poslužitelja, pa jedan više nije upadao u oči. Teodorov stol posluživao je sam Franciscus. Odmah je rekao da kuća, naravno, časti objedom. Osim toga, promrmljao je, najslavnije jelo glasovitog kuhara, janjeći confit enpersilade, danas je osobito dobro.

W


"Za mene pasta carbonara i odrezak", odlučno je rekao prvi muškarac. "I ja ću isto", rekao je onaj do njega. "Mi, zapravo, ne..." počeo je Franciscus, a onda se zaustavio. "Budući da je danas četvrtak, za mene gnocehi", dodao je sljedeći. "A za mene gnocehi ipiceata Milanese, a zatim tiramisu," dobroćudno je rekao Teodoro. Dodao je Fraciscusu jelovnike, koje nijedan od njih nije ni otvorio. "Vama prepuštam izbor vina, s obzirom na to da ga vi plaćate." "Naravno", rekao je Franciscus uz lagani naklon, nadajući se da u podrumu još ima Chateau Petrusa i da je u dobrom stanju. "Dvaput pasta carbonara. Dvaput gnocehi. Dva odreska, dobro pečena. Jednom piceata Milanese" Karl je izrekao naredbe zapanjenim šaptom, kao da će utišanim glasom manje zagaditi fini rijedak zrak kuhinje monsieur Dufraisa. Jednako utišanim glasovima, razni kuhari su potvrdili da su ih čuli. Nastala je kratka stanka nakon što je Karl objavio narudžbu za tiramisu. Ako jepatissierov glas bio pomalo čudan kad ju je potvrdio, nitko to nije primijetio. Previše ih je zaokupljalo mozganje kako će, zaboga, pripremiti ta njima strana rimska jela za koja su upravo primili narudžbe. Tommaso je zurio u sadržaj hladnjaka. Tiramisu su, znao je, jednostavno biscotti natopljeni u espresso i brandy, preliveni istučenim jajima i mascarponeom. Ali u kojim omjerima? Što treba prvo? Kad bi bar imao knjigu s receptima. Ponekad se za Rimljane kaže da su grozni kad se radi o organizaciji, ali sjajni u improvizaciji. Očajan, Tommaso je iz hladnjaka izvukao neke sastojke i sad se spremao improvizirati. Franciscus se, otvarajući Petrus, sledio. Bio je siguran da je upravo ugledao jednog od kuhara, odjevenog u konobarsku uniformu, kako ulijeva vino u čašu za vodu. Prošao je čepom ispod nosa, a bogat miris nastao dugogodišnjim ležanjem u podrumu, veličanstven i uzvišen, na tren ga je smirio. Prelio je malo vina iz jedne čaše u drugu da bi provjerio kakvoću, koja je bila savršena, a onda si je dopustio gutljajčić, da se smiri.

W


Bruno se uspio vratiti na svoje radno mjesto upravo na vrijeme da spriječi Tommasa, koji je u prolaz za narudžbe htio poslati neku tvorevinu tako opakog izgleda da je on, Bruno, ne bi poslužio ni psu. Srećom, šef kuhinje se bavio drugim stvarima. "Zar ovdje nitko ne zna spremati ta seljačka jela?" urlao je, "Za Boga miloga, neki od vas talijanskih barbara morao bi imati bar nekog pojma." "Radi se o gnocchima", šapnuo je Tommaso, skidajući bijelu kuhinjsku opravu i grabeći svoju jaknu iz Bruninih ruku. "Ipiccati Milanese." "Ja znam", javio se Bruno. Na trenutak je zavladala tišina, a onda se, uz zajednički uzdah olakšanja, cijela kuhinja okrenula prema patissieru. Rimski gnocchi potpuno su drugačije jelo nego lagani, pahuljasti gnocchi iz drugih dijelova Italije. Prije svega, oni se ne rade od krumpira, nego od semoline, grubo mljevenoga brašna koje se dobiva od durum pšenice. U osnovi, oni su vrsta palačinke. "Pomiješate mlijeko i semolinu u tavi za umake", objašnjavao je Bruno dok je kuhao. "Istučete u to jaje i pustite da se hladi nekoliko minuta. Onda samo izrežete na krugove, namrvite gore malo sira i pečete ih u pećnici." Dok je govorio, istodobno je pripremao novi tiramisu. Karlu je već prije objasnio kako se radi cata Milanese, pa je šef kuhinje bio zaposlen rezanjem peršina i trakica parmskog pršuta. "Dodajte tome malo svinjske korice, ako je možete naći", doviknuo mu je Bruno. U međuvremenu, drugi kuhar je pripremao umak za tjesteninu. Sve druge narudžbe su zaboravljene, jer se cijela kuhinja mobilizirala za nepoznati jelovnik. Kad je sredio seconde, Bruno se pozabavio povrćem. Carciofini, zucchini, divlje artičoke i treviso, sve je to pronađeno i pripremljeno za kuhanje. Istodobno je počeo organizirati narudžbe za ostale goste restorana. Sve osim nekolicine nižih kuhara maknuo je s talijanskih jela i još je našao vremena nadgledati pripremanje mesa. "Znaš, i mi u Francuskoj imamo jelo vrlo slično ovome", rekao je Karl pripremajući piccatu. "Ali mi bismo dodali crne masline i malo brandyja." Nostalgično se osmjehnuo. "Nisam to jeo otkad sam otišao iz Provanse, a ovaj miris me podsjeća na sve to."

W


Bruno je slegnuo ramenima. "Crne masline bi se tukle s peršinom, ali malo brandyja ne bi bilo loše. Samo dajte." Na sveopće iznenađenje, mafiosi su zanijemjeli pred neočekivanom vrsnoćom jela, pa se atmosfera u Templiju polako vratila na normalu. "Ovo je vrlo čudno mjesto", komentirao je doktor Ferrara osvrćući se oko sebe. "Šef sale je potpuno pijan, znaš." "Samo se vesele", rekla je njegova žena. "Kakav je tvoj primol" "Fantastičan. A tvoj?" Constanza nije odgovorila, ali je ispod stola svom mužu prignječila bedro. Nakon objeda, Teodoro i njegova dva kompanjona poslali su po Franciscusu poruku glavnome kuharu kojom ga pozivaju za svoj stol. Kakav god Alain bio, kukavica ni u kojem slučaju nije bio. Bacio je pogled na sat i kratko rekao šefu sale neka obavijesti stol četiri da će izaći za četvrt sata, kad završi posluživanje ručka. Franciscus, koji jest bio kukavica, prilično je slobodno preveo tu poruku. "Monsieur Dufrais je upravo skoknuo nekamo izvan restorana, a pridružit će vam se čim se vrati", rekao je Teodoru. Kad se Alain napokon udostojio posjetiti blagovaonicu, namjerno je obišao sve stolove u smjeru kazaljke na satu, kao i inače, tako da je do stola za kojim su sjedili Talijani došao tek na samome kraju obilaska. Ali mafiosi, smireni velikim cigarama i sto godina starim konjakom, bili su toliko opušteni da ih nije bilo briga. "Vaš restoran je malo preotmjen za moj ukus, prijatelju," rekao je Teodoro Alainu, "ali je kuhinja prvorazredna. Pobrinite se samo da i moje kolege uvijek dočekate ovako gostoljubivo i sve će biti u redu." "A kako ću ja znati tko su vaši kolege?" hladno je pitao Alain. Teodor je kratko razmislio. "Nećete znati", rekao je. "Zato bi bilo dobro da budete ljubazni prema svim Rimljanima, za svaki slučaj." Njegovi prijatelji su urlali od smijeha. Jedino se Alain nije ' nasmijao. "Hvala vam na komplimentima", ukočeno je rekao i zaputio se prema sljedećem stolu. Doktor Ferrara se odmaknuo od svog stola. "Znate, on u stvari uopće ne kuha", povjerio je Teodoru. "A ne?"

W


"Ne. Ima jednog mladog Talijana u kuhinji. Genijalca za talijanska jela. Zove se Tommaso Massi. Nastojim ga nagovoriti da pokrene vlastiti restoran, u gradu." "Tommaso Massi", zamišljeno je rekao Teodoro. Kimnuo je jednom od svojih kompanjona, a taj je ime zabilježio na svoj ubrus. "Mičite mi te tanjure ispred očiju", naredio je Alain, ulazeći vojničkim korakom u kuhinju. "Obrišite radne plohe. I riješite se te seljačke hrane." Pobrisao je sa stola preostale gnocche ravno u kantu i bijesno se zagledao u Brunu. "Kuharu, na tvom radnom mjestu nema nikoga. A što, za miloga boga, ti radiš?" Obraćao se Tommasu, skrivenom u ormariću koji je Alain upravo otvorio. "Tražim ogrtač, šefe." "No, požuri. I odjeni se kako treba." "Je li im se svidio objed?" upitao je Bruno. "Čini se da jest." "Vidite, razmišljao sam o nečem. Možda bi bilo zgodno, za domaće ljude, kad bi se neka od tih jela nalazila na jelovniku." Alain se zapiljio u njega. Nakratko mu je na čelu iskočila pulsirajući vena. "Koliko je meni poznato, ja sam chef de cuisinc u ovome restoranu", ledeno je rekao. "Naravno", tiho je odgovorio Bruno. "Oprostite, šefe." "Želim to." "Što?" "Otvoriti restoran s doktorom Ferrarom. Mislim daje to dobra ideja." "Ozbiljno?" "Zašto ne?" Bruno je slegnuo ramenima. "Nije to tako komplicirano, bar ne u usporedbi s ovim što u posljednje vrijeme izvodimo. Ja ću kuhati, a ti ćeš mi pomagati." "Je li to zbog one frke u Templiju?" tiho je pitao Tommaso. Prijatelj je izbjegao njegov pogled. "Možda." "I ti ćeš zaista dopustiti tim kučkinim sinovima bez talenta da te istjeraju?" "Ne znam. Da, možda. Ali nije samo to. Ta druga jela koja sam spremao posljednjih dana, za Lauru – ona nisu Alainova, ili Hugova, ili nekog drugog. Ona su moja. A ako ne napustim Templi i ne počnem samostalno kuhati negdje drugdje, ta jela će biti izgubljena. Zar ne

W


shvaćaš, Tommaso? Moram im pružiti šansu za opstanak. Ne mogu ti to objasniti. To ti je kao kad žena poželi imati djecu, tako nekako." "Samo što ti želiš da tvoju djecu pojedu." Bruno je bespomoćno odvratio: "Rekao sam ti da to ne znam objasniti." "A tu je i činjenica da bismo morali pokušati obmanuti sve. Zaista sve. Goste, kritičare, dobavljače, osoblje – to su ozbiljne stvari, Bruno. To nije isto kao zezati se da bismo neku curu odveli u krevet. Ako nas uhvate – kad nas uhvate – platit ćemo vraški visoku cijenu. Nikad više nećemo raditi u ugostiteljstvu." "Meglio un giorno da leone che cento dapecora, kao što je govorio tvoj otac, pokoj mu duši." "Ah, Bruno, jesam li ja tebi ikada ispričao kako je umro moj otac?" upitao je Tommaso. "Mislim da nisi, ne. A ja nisam htio čeprkati po tome." "Nije se zaustavio kod znaka 'Stop' i izletio je ravno pred kamion. Mislio je da će kamion usporiti kad ga vidi. Nije usporio." "Ah." "Ponekad i lavovi stradaju. Osobito kad izlete pred kamion." "Zato je dobro što otvaramo restoran, a ne tvrtku za prijevoz." Tommaso je uzdahnuo. Osjećao je tijekom razgovora da Bruno zapravo ne sluša. Iz iskustva je znao da njegov prijatelj, inače najnehajnija osoba na svijetu, može biti izuzetno tvrdoglav kad se radi o nečemu povezanom s hranom. "Zar ti ne bi smetalo što bi doktor Ferrara mislio da sam ja glavni kuhar a ne ti?" pitao ga je. "Ni najmanje. U stvari, moglo bi to biti sjajno partnerstvo. Ti bi obavljao sva ona sranja koja kuhari danas moraju raditi – razgovarao bi s gostima, laskao kritičarima, dogovarao se s doktorom Ferrarom i tako dalje – a ja bih se bavio onime u čemu zaista uživam." Tommaso i Bruno otišli su pogledati restoran u koji je Carlottin otac želio investirati. Kako se moglo i očekivati, sadašnji vlasnik bližio se mirovini, a radilo se o trošnoj trattoriji bez daška prenemaganja ili otmjenosti, ali sa sveprisutnim zapahom zapuštenosti. Christophe ih je rezignirano i uz isprike proveo po lokalu. "Imamo svoje stalne goste", povjerio je mladićima. "Ali u okolici ima previše restorana, a ljudi više ne jedu tako puno kao prije." W


"Čuješ, Bruno?" znakovito je rekao Tommaso. "Ljudi više ne jedu vani." "Najbolji restoran u Rimu uvijek će biti pun", oholo je odvratio Bruno. "Jedva nekako platim osoblju", nastavio je Chrisophe. "Ponekad smo na gubitku, čak i kad je dobra godina." "Koliko je ljudi zaposleno?" pitao je Tommaso. "Dvoje. Johann mi pomaže u kuhinji, a Marie je konobarica." Utišao je glas. "Među nama, zbog nje su redoviti gosti i dalje redoviti." Dozvao je mladu ženu koja je na drugoj strani prostorije razvrstavala pribor za jelo. "Marie, dođi pozdraviti." Mlada žena se okrenula. Kosa joj je bila crna kao gavranovo krilo, koža tamna, usne pune, a isto tako i grudi; dok se sa svim svojim oblinama provlačila između naguranih stolova i stolica, Tommaso je ispod glasa promrmljao "Fosse a' Madonnal" Usne je automatski razvukao u svoj najneodoljiviji osmijeh. Ona ga je mrko premjerila, ali on na to nije obraćao pažnju. Od takve djevojke i ne treba očekivati drugo nego malo mrgođenja. "Drago mi je", rekao je Bruno dok su se rukovali. "Recite, Christophe, kako često servisirate pećnice?" "Svakih šest mjeseci." Odgovorila je Marie, a ne Christophe. "Najmanje tako često, otkad sam ja ovdje. Prije toga," slegnula je, "tko zna? Papiri su pomalo neuredni." "Marie ispomaže i u administrativnim poslovima", objasnio je Christophe. "Uglavnom se ulagujem vjerovnicima", rekla je Marie. "Sigurno ti dobro ide", uvjereno je rekao Tommaso. Marie ga je ignorirala. "Naravno, bilo bi nam jako drago kad bi nastavila raditi za nas", nastavio je. "Možda hoću", slegnula je. "Ovisi o tome kakve imate planove. Ako mi se svide, ostat ću još malo, da vidim kako vam ide." "Naš plan je jednostavan", rekao je Bruno. "Posluživat ćemo najbolju hranu u Rimu. Pravu rimsku hranu, ista ona jela koja je spremala i tvoja baka, ali osuvremenjena; malo jednostavnija, malo lakša, uz promjenu tu i tamo, tako da ih doživiš na nov način i ne uzimaš zdravo za gotovo." W


"Hmm", sumnjičavo je rekla Marie. "Vjerojatno ćete promijeniti i uređenje?" "Meni se sviđa baš ovako", uvjeravao ju je Tommaso. Bruno je dohvatio vijenac češnjaka obješen na tamnoj gredi. Stisnuo ga je šakom, a češnjak se smrvio u prah. "Pa, možda bi trebalo tu i tamo nešto obnoviti", priznao je Tommaso. "Ali znaš, ozračje sedamdesetih je sad jako popularno." "Ovo je rupetina", čvrsto je rekla Marie. "Treba je promijeniti tako da privuče mlađu škvadru, ali ne toliko da izgubimo stalne goste. Malo bolja rasvjeta dobro bi došla, ali za to bi vam trebalo bar tisuću eura, jer morate promijeniti sve instalacije." "Simpatična je", usput je spomenuo Tommaso dok su Bruno i on ispijali kavu nakon svog posjeta Christophovu restoranu. "Tko?" "Konobarica." "Djeluje prilično organizirano. A to bi, iskreno govoreći, bila prava sreća za nas, jer to nismo ni ti ni ja." Pogledao je svog prijatelja u oči. "Dakle. Hoćemo li krenuti u to ili nećemo?" "Apsolutno", odgovorio je Tommaso, očito potpuno zaboravljajući svoje prijašnje bojazni. "Dobro. Morat ćemo promijeniti naziv, tako da ljudi znaju da restoran sad ima drugu upravu." Tommaso se na trenutak zamislio. "Što kažeš na Cuoco? – predložio je. "'Kuhar'. Hmm. Misliš li na sebe ili na mene?" "Na obojicu pomalo." "Onda neka bude Cuoco." Bruno je podigao svoju šalicu s espressom. "Za najbolji restoran u Rimu." Jedna je stvar smisliti nekoliko jela. Smisliti cijeli jelovnik, ubrzo je ustanovio Bruno, potpuno je drugačije i zahtijeva puno više rada. Ali njegova je inspiracija i dalje bila ista: Laura. Iz kuhinjice u njihovu stanu izlazilo je jelo za jelom. Bruno je nastojao oživjeti tradicionalna rimska jela, ali je također nastojao u njih utisnuti nešto vlastite osobnosti i pridodati im nešto onih svojstava koje je volio kod Laure – istu onu mješavinu složenosti i jednostavnosti, svježine i kiselosti, nevinosti i iskustva. Na neki način, svako jelo koje bi stvorio moralo je imati njezin okus.

W


Pjevušio je dok je radio i izgubio bi se u kovitlacu okusa i kombinacija. Poslije, kad se svega toga sjećao, mislio je o tome kao o jednom od najsretnijih razdoblja svoga života, kad je još sve bilo moguće, a srce mu nije bilo slomljeno, samo malo napuknuto. Laura je odlučila Tommasu pokazati jednu od svojih najdražih slika. "Caravaggio je bio glasovit po tome da se lako uzbudi", ispričala mu je dok su stajali pred Dječakom kojeg je ugrizao gušter. "Jednom je zaprijetio bodežom nekom umjetniku s kojim je raspravljao o nekoj slici. Oh, i obožavao je jesti. Jednom je upitao konobara koje su artičoke pripremljene na maslacu, a koje na ulju. Konobar mu je odgovorio da ako to ne može raspoznati po mirisu, onda sigurno neće osjetiti ni razliku u okusu kad ih bude jeo. Pa ga je Caravaggio udario." Tommaso je kimao bez imalo oduševljenja. "Nije to lako, biti konobar." "Njegova velika opsesija bio je realizam", nastavila je. "Svojim slikama je htio prikazati obične Rimljane, a ne idealizirane biblijske likove." Ali Tommaso je već krenuo dalje. Za njega je obilazak galerije značio brzu šetnju tijekom koje baciš pogled na ponešto što ti se svidi, ali tko je vidio stajati, treba što brže naći put do izlaza. Na kraju je Laura odustala. Pa što onda ako Tommaso ne voli umjetnost koliko i ona? Bilo je očito da trenutno ima na umu štošta drugo. Zapravo, Tommasa je zaista nešto mučilo, a radilo se o preuređenju Cuoca. Stalno se događalo nešto zbog čega su morali prekoračivati proračun. Doktor Ferrara je doveo neke nove partnere, a u pogledu njih bio je pomalo neodređen, jer je količina novca koju je mogao potrošiti bila fiksna i nikad dovoljna. Prvo, to preuređenje, za koje se pokazalo da nevjerojatno mnogo košta. Zatim Christophov vinski podrum – Marie je ustrajala da u cijenu restorana uključe poštenu naknadu za sve vino koje će im ostaviti. Ali najgore je bilo to što je Bruno zapošljavao ljude i naručivao najsuvremeniju kuhinjsku opremu, i to bez kompromisa, i bez obzira na trošak. Kad ga je Tommaso upitao jesu li miješalica s dvadeset brzina ili krušna peć, zaista nužne, Bruno ga je samo začuđeno pogledao. Tu je bilo moguće samo jedno rješenje, zaključio je Tommaso: Bruno će dobiti opremu kakvu želi, ali sve druge potrepštine moraju nabaW


viti isto onako kako je Tommaso opskrbio svoju smočnicu kad je bio samo siromašni konobar-početnik. I tako su svake večeri Tommaso i Bruno odlazili iz Templija s džepovima punini srebrnog pribora za jelo. Uz glasno zveckanje, klipsali su nizbrdo, a onda bi napokon svoj plijen isporučili u kutiju koja se nalazila u njihovu stanu. "Ovim tempom trebat će nam godinu dana dok ne skupimo što trebamo", rekao je Tommaso pregledavajući sadržaj kutije jedne večeri. "Razglasit ću." Od tada su sitne krađe u Templiju dobile epidemijske razmjere. Franciscus bi izvukao ladicu sa srebrnim priborom i ustanovio da uopće više nema čajnih žličica, a zdjele, pladnjevi, tanjurići za prilog, pa čak i čaše od olovnog kristala, nestajali su kao da zgradom harači neki zloduh. "To je mafija", sav očajan, rekao je Franciscus Alainu. "Kad tim lopužama jednom zapnete za oko, gotovi ste." Alain nije imao ni najmanje želje ponovno se susresti s Teodorom i njegovim prijateljima, ljubiteljima tjestenine. "Onda to jednostavno moramo podnijeti. Naruči što nedostaje i povisi cijene za deset posto." Među prijateljima se brzo pronio glas o tome što se zbiva. Vin-cent, Sisto i drugi bivši i sadašnji kolege redovito bi dolazili pomoći u pelješenju ili odnijeti nešto plijena. U Cuocu posude za hlađenje vina imale su utisnute ambleme Hiltona i Intercontinentala, a kuhinja je bila prepuna raznovrsnih potrepština prošvercanih iz Radissona i Marriotta. Sisto je čak jednom osvanuo na svom mopedu noseći cijeli cjelcati sudoper pod jednom rukom, a na drugoj strani je, za ravnotežu, imao električni sokovnik zarinut u džep. Nisu imali dovoljno novca da bi unajmili stručnjake za unutrašnje uređenje, pa bi njih dvojica obavila većinu poslova prije odlaska na posao. Jednoga dana ličili su zidove, kad se odjednom ispod prostirki kojima su zaštitili namještaj začuo čudan zvuk. Bio je to prastari telefon, s tako starim i zahrđalim zvoncem da je sad jedva moglo zahripati. "Pronto", rekao je Tommaso u slušalicu. "Je li to Cuoco?“ "Si, ali još nismo otvoreni." "Dobro, a kad ćete biti?" nestrpljivo je odvratio glas. Tommaso je bezveze ispalio datum. "Za dva tjedna od ove subote." W


"Dobro. Htio bih rezervaciju." "Naš prvi gost", začuđeno je rekao Tommaso spuštajući slušalicu. "Čini se da ćemo mi to zaista i napraviti." Laura je htjela odjenuti bijele lanene kratke hlačice koje neko vrijeme nije nosila. Kad ih je trebalo zakopčati, međutim, ustanovila je da ne može. Uzela je druge hlače i otkrila da su joj i te malo preuske. Nikada prije nije morala voditi brigu o svojoj težini. Ali sada, dok se gledala u malenom zrcalu u svom stanu, morala je priznati da se, u to uopće nije bilo sumnje, proširila. "Nema veze", rekla je Judith. "Imam ja puno široke odjeće koju možeš posuditi. A sigurno se isplati, za sav taj fantastičan seks, zar ne?" Laura je oklijevala. Još nije priznala svojoj prijateljici da seks s Tommasom, zapravo, i nije baš tako fantastičan. Da, on je prelijep, o tome nema spora, i od hrane koju joj kuha sva joj se osjetila razbude od iščekivanja, ali kad stignu do samog čina, polako dolazi do zaključka da je Tommaso malo previše – pa, malo previše izravan. A i brzoplet. U stvari, ponekad bi s njom vodio ljubav kraće nego što rimskoj pizzi treba da se ispeče. Koliko god bio spor i temeljit dok kuha, čini se da bi se u krevetu Tommaso ponekad pretvorio u onu svoju drugu osobnost, nestrpljivog, razuzdanog Talijana koji vozi sto pedeset kilometara na sat, ispija espresso u jednom gutljaju i obilazi galerije vratolomnom brzinom. Ali sve drugo bilo je tako savršeno da joj se to i nije činilo tako visokom cijenom. Kad je Bruno napokon smogao hrabrosti reći Alainu da odlazi, chefde cuisine ga je odveo na stranu. "A kamo ideš?" mirno je upitao. "Otvorit ću vlastiti restoran." "U Rimu?" "U Rimu." Alain je uzdahnuo. "Slušaj," ljubazno je rekao, "ti si dobar kuhar. Ako sam ponekad oštar s tobom, to je samo zato što znam da si isti kao i ja; ti shvaćaš hranu, imaš potencijal. Ali možeš li mi iskreno tvrditi da znaš sve?" "Naravno da ne znam. Nitko ne zna." "Pa zašto ti se tako žuri prekinuti s učenjem? Ako zaista želiš otići odavde, dopusti da nazovem neke ljude. Mogu ti naći posao kod nekog dobrog, nekoga tko će te naučiti što treba. Zar ne želiš raditi s najboljima? Mogu nazvati Brasa, Martina, Ducassea... čak Adriju, ako ti se ide W


u Španjolsku. Svi mi razmjenjujemo informacije, znaš. Dovoljna je jedna moja riječ i svaki od njih će stvoriti radno mjesto za tebe, baš kao što sam i ja stvorio mjesto za Huga. Ti jednostavno nemaš dovoljno iskustva za pokretanje vlastitog restorana. Pričekaj nekoliko godina, nauči još malo, a onda, kad budeš spreman, pomoći ćemo ti pokrenuti pravi restoran, u kojem ćeš moći zaslužiti vlastite zvjezdice. Vjeruj mi, takve stvari ne valja raditi površno." Bruno se pokolebao. Alain se pred njim razbacivao imenima njegovih junaka. Prije nekoliko mjeseci, dao bi desnu ruku samo kad bi mu netko rekao da je toliko dobar da bi mogao raditi s Guyem Martinom ili Michelom Brasom. Ali prije nekoliko mjeseci, mnogo je toga bilo drugačije. Na neki način, zbog svojih osjećaja prema Lauri počeo je gajiti drugačije osjećaje prema hrani, a jela koja je njoj pripremao i za njega su bila istraživačka ekspedicija; a s tog putovanja više nije bilo povratka. "To je ljubazno od vas, šefe, i uvijek ću vam biti zahvalan", rekao je. "Alija sam donio odluku." "Prepredeni stari nitkov", komentirao je Tommaso kad je čuo što je Alain rekao. "Želi te poslati izvan Rima samo zato damu Couco ne pokrade mušterije." "Tommaso, reci mi iskreno," rekla je Laura dok se oblačila jednog jutra, "jesam li debela?" "Naravno da nisi", odgovorio je; a to je bila istina, jer iako se Laura zaista udebljala, nije još ni približno bila debela. Tommaso je uzdahnuo. Laurina potreba za razuvjeravanjem, a povrh toga i činjenica da se u krevetu palila na jako spor fitilj, pomalo su ga umarali. U Rimu nema baš obilje dvorana za vježbanje. Prosječan talijanski muškarac, kad se u zrcalu suoči s nedvojbenim dokazima da je uzgojio trbuh, ili će uložiti novac u labavije hlače ili će kupiti novo zrcalo, a Talijanke su, čini se, genetski programirane za vitkost, bar do svadbe. Možda zato ne treba čuditi što je Laura, kad je prvi put došla u dvoranu grandioznog naziva Gymnasia de San Giovanni, naišla tamo na još nekolicinu svojih američkih znanaca, među njima i Kima Fellowesa. Odjeven u izblijedjelu trenirku s utisnutim logom sveučilišta koje je nekad pohađao na Istočnoj obali, ravnomjerno je veslao, a ergometar je pokazivao dvadeset osam zaveslaja u minuti. W


"Zdravo, doktore Fellowes", doviknula mu je uspinjući se na pokretnu traku za trčanje. "Dobro jutro", odvratio je. Već je gotovo odveslao svoju dnevnu normu od tisuću metara, ali je bio tek neznatno zadihan. "Ni sam vas ovdje prije viđao." "Baš sam se danas upisala." Gledao je kako Laura počinje trčati. Koža joj je ubrzo bila prekrivena znojem, a sladak, gotovo neprimjetan miris počeo je navirati u zrak oko nje. Bio je to miris ljetnog bilja i meda i maslinovog ulja i soli – okusi Bruninih jela, ponovno u zraku, sad pomiješani s finim mirisom njezine kože. Mjerač Kimova stroja za veslanje pokazivao je da je dostigao svoj cilj od tisuću metara, ali on je i dalje veslao, da bi uživao u pogledu na Lauru. Kosu je svezala u konjski rep, a među finim dlačicama na njezinu zatiljku sada su bile kapljice znoja, poput kapljica vlage na čaši hladnog bijelog vina. Nema sumnje, ima nečeg profinjenog u njoj, razmišljao je. Studenti su obično bili jedva malo odrasliji od derišta, razmažena djeca bogatih roditelja. Laura je bila drugačija. Na njegovim satovima povijesti umjetnosti, upijala je znanje poput nekoga tko je cijeloga života gladovao i s radošću ga je gutala, kao dijete koje je napokon dobilo pravu hranu umjesto bočice. Ne bi bilo nemoguće zaljubiti se u takvu djevojku. Naravno, odnosi između osoblja i nastavnika fakulteta i studenata bili su, strogo uzevši, protivni pravilima, ali bili su u Italiji, a tu su pravila malo manje kruta. A razlika u godinama iznosila je samo nekoliko godina – manje nego između Dantea i Beatrice, na primjer, ili Petrarke i njegove Laure. Nakon što se istuširala i izašla iz svlačionice, Laura je zatekla doktora Fellowesa kako čeka ispred oglasne ploče, ramena elegantno obavijenih puloverom. "Mislio sam da bi ti možda bilo drago otići sa mnom na jedan obilazak", plaho je rekao. "Kakav obilazak?" "Obilazak mojeg osobnog Rima. Ima nekih predivnih kolekcija koje nisu otvorene za javnost. A poslije toga..." slegnuo je ramenima, "možda bismo negdje mogli ručati?" "To je krasna ideja", rekla je.

W


Odveo ju je na mjesta za koja uopće nije znala da postoje – u malene palazze, gdje bi arhivari i kustosi otključavali mračne sobe s neprocjenjivim remek-djelima. Proveo ju je pokraj čuvara u palači Farnese, sada francuskom veleposlanstvu, da bi uživala u nevjerojatnim Carracijevim stropovima, na koje je vulgarnim hordama već dugo uskraćen pogled. U Palazzo Doria-Pamphili odveo ju je u privatne odaje obitelji i tamo su čavrljali s nekim tko je imao iste crte lica kao i ljudi na Tizianovim portretima na zidovima. Posjetili su sićušne kapelice, slične draguljima, sjajne salone s veličanstvenim stropovima, slabo osvijetljene crkve u kojima bi, na klik prekidača, osvanule goleme freske nezamislive ljepote. "Dosta", rekao je napokon. "Ne smijem te nakljukati s previše umjetnosti na prazan želudac." Odveo ju je u neki restoran na malenom trgu, a tu ga je vlasnik pozdravio oslovivši ga imenom. Boca hladnog Orvieta i malo dugačkih, nepravilnih grissina stigli su za stol čim su sjeli. "Na žalost, u mojem načinu prehrane nema mjesta za puno ugljikohidrata", ispričao se. "Ja ću pojesti samo salatu. Ali ti, molim te, naruči što god želiš." "I ja ću salatu", rekla je. "U posljednje vrijeme zaista previše jedem i ne želim poništiti sve učinke današnjeg trčanja u vježbaonici." "Dolazi li Laura na otvorenje?" upitao je Bruno Tommasa. Tommaso je napravio grimasu. "Da budem iskren, nisam razmišljao o tome." "Trebala bi", naglasio je Bruno. "Planiram nešto posebno za nju. Autentičan renesansni jelovnik, u čast njezina studija." "Ne moraš se toliko truditi", rekao je Tommaso. "Budimo otvoreni, na otvorenju će biti puno važnih gostiju – možda čak i kritičara. Trebamo se usredotočiti na njih, a ne na Lauru. Čemu smišljati nova jela za nju?" Na trenutak je Bruno bio u strašnome iskušenju da sve prizna Tommasu. Jer za mene je jedino ona važna, htio je reći. Jer bih sve dobre kritike ovoga svijeta bez oklijevanja dao za jedan njezin osmijeh. Jer je volim ljubavlju za kakvu ti, Tommaso, iako si drag i plemenit prijatelj, jednostavno nisi sposoban. Ali je progutao te riječi prije nego što ih je izgovorio. Rekao je: "Ali zamisli samo kako će to djelovati na kritičare i sve te važne ljude ako W


budu znali da su određena jela stvorena baš za određenu ženu. Ljudi će pričati o tome i možda će dovesti svoje djevojke i žene da ih kušaju." "Hmm", rekao je Tommaso. "Da, to mi se sviđa. Kuharova velika strast, odražena u stvaranju jela ljubavi. To je sjajna ideja. Eh, trebao sam se ja toga sjetiti." Inspiraciju je Bruno potražio u umjetničkim galerijama, gdje je proučavao slike i skicirao jela prikazana na njima. Bilo je mnogo slika voća, naravno, i slika Bakha okruženog grožđem, ali njega je više zanimalo otkriti što bi obični ljudi pojeli u restoranima i tavernama toga doba. Srećom, bilo je puno portreta na kojima su ljudi nešto jeli. Još više mu je koristilo proučavati slike Posljednje večere, jer je bilo očito da su slikari za predloške uzimali jela koja su sami jeli. Jednog poslijepodneva bio je u Galeriji Borghese i proučavao slike, kad ga je odjednom zazvao poznati glas. Okrenuo se. Bila je to Laura. "Zdravo", rekla je, očito iznenađena što ga vidi. "Otkud ti ovdje, Bruno?" Odložio je svoju bilježnicu i promrmljao nešto o tome da ga zanima nova postava. "Pa, kad si već ovdje, da ti pokažem svog omiljenog slikara", rekla je, provlačeći ruku ispod njegove i odvodeći ga u sljedeću prostoriju. "Misliš na Caravaggija?" "Kako znaš?" rekla je. Stali su ispred Caravaggiova Dječaka s košarom voća. "Sviđa ti se svjetlo", rekao je Bruno. "To kako pada s jedne strane, tako da je polovica lica u sjeni." "Tako je. Baš to mi se sviđa." "Za razliku od tebe, Tommaso sve to promatra s gledišta hrane." "Jeli?" "O da. Rekao mi je. Rekao mi je da možeš vidjeti što je svaki slikar jeo, po tome kako slika. Tako je jasno da Michelangelo tamo..." kimnuo je, "nije mogao biti ni iz jednog drugog grada nego iz Firence. On je sigurno volio jednostavna jela s roštilja, što jednostavnija, to bolje." Pokazao je na drugu stranu prostorije. "Raffaello, pak – on je sav otmjen i lagan, poput kuhinje u svojem rodnom Urbinu. Ali Caravaggio je bio Rimljanin, zdravog rimskog teka. Kad on naslika Posljednju večeru, ona je jednostavno to – slika prave rimske večere, s pravom pečenom W


kokoši upravo izvađenom iz peći i tanjurom contorna uz to, baš kako su je servirali i njemu u osteriji u kojoj je odsjeo." "Sve je to ispričao Tommaso?" Pogledao ju je iskosa i zapitao se šali li se, međutim, činilo se da to pita sasvim ozbiljno. "U stvari, on bi mogao imati pravo", rekla je i ponovno provukla ruku ispod njegove kad su nastavili dalje. "Rafael se zaljubio u pekarevu kćer, pa je počeo ubacivati peciva u svoje slike, njoj u čast. A Caravaggio je uglavnom bio bez prebite pare, tako da je vjerojatno razmišljao što će pojesti dok je slikao. Morat ću svom profesoru ispričati što je Tommaso rekao. Mislim da će ga to stvarno zanimati." Tog poslijepodneva Bruno je potrošio cijelo bogatstvo na jednu staru knjigu recepata koju je našao na buvljaku u Porta Portese i počeo je iskušavati zamisli. Na kraju je izabrao recept za pečeno pile punjeno paprikama, koje su pak bile punjene smokvama, te ga počeo dotjerivati tako da bude dostojan one kojoj je jelo namijenio. Laura se lijeno proteže u Tommasovu krevetu. Tommaso je već otišao nadzirati posljednje pripreme u Cuocu. Danas je, napokon, veliko otvorenje, a on još mora obaviti milijun i jednu stvar. Ustaje iz kreveta i počinje se odijevati. Sinoć su jeli mlade artičoke, spljoštene u oblik zvijezde i pofrigane u ulju, ali s užasom opazi da joj je na košulji ostala mrlja od maslinovog ulja. Otvori Tommasov ormar ne bi li našla neku čistu i korakne unatrag. Unutrašnjost ormara prekrivena je fotografijama. Fotografijama djevojaka. Ima brineta, crvenokosih, nekoliko crnokosih Talijanki, ali ormarom uglavnom vladaju plavuše. Tu je i njezina slika, i ona se prisjeti kad ju je Tommaso snimio, baš u ovoj sobi, odmah nakon njihove prve zajedničke noći. Oh, izgovori glasno, kad joj je postalo jasno što sve to znači. Ponovno pogleda druge djevojke. Ima ih na desetke. Sad kad ih je bolje pogledala, vidi da je većina snimljena tu, baš kao i ona sama. Pomisao na sve te žene koje su dijelile postelju s Tommasom – isti taj krevet koji ona sada dijeli s njim – natjera joj suze na oči. "Jesemti", kaže, kao netko tko se porezao i vidi krv sekundu prije nego što osjeti bol. A onda je osjeti. W


Dok se restoran punio gostima, Bruno je budno motrio na stol u kutu, rezerviran za Lauru i njezinu cimericu. Ali stol je bio prazan. Već u trinaest i trideset bili su zasuti narudžbama. Dobro su postupili što su tako puno ljudi privukli na otvorenje. Carlottine veze u svijetu časopisa bile su vrlo korisne: mala blagovaonica bila je puna ljudi koji sasvim sigurno nisu bili ovdje dok je restoran imao staroga vlasnika. Bili su tu i misteriozni poslovni partneri doktora Ferrare, skupina grubih tipova u vrlo skupim odijelima, prema kojima su drugi gosti iskazivali poslušnost i poštovanje. Voditi cjelokupnu kuhinju za Brunu je bilo novo iskustvo, a posao je organizirao tako da bude siguran da će hrana biti apsolutno savršena. Nakon nekog vremena, za kratkog zatišja, ipak je mogao malo predahnuti. Tommaso je izgledao jadan poput psa koji je izgubio kost. "Gdje je Laura?" upitao je Bruno, odjednom preplašen. "Neće doći", šturo je odgovorio njegov prijatelj. "Posvadili smo se." Bruno je zastao, tek napola izvukavši pladanj iz pećnice. "Zbog čega?" "Ničega. No dobro, oko nečega. Ali ne nečega što bi za mene imalo smisla. Zbog čega se to žene vole zakvačiti?" Tommaso je izgledao tako pokunjen da ga je Bruno zagrlio. "Tommaso, žao mi je. Mogu misliti kako ti je." "To je samo svađa", promumljao je Tommaso. "Vidim da ti je teško", nježno je rekao Bruno. "O čemu ti to govoriš? S Laurom će biti sve u redu. Teško mi je jer ne mogu mrdnuti odavde," pokazao je na kuhinju, "a sve se događa tamo vani." Dok je govorio, u kuhinju je uletjela Marie s gomilom narudžbi, koje je gurnula Bruni u ruku, a zatim pokupila šest tanjura za posluživanje i opet odjurila. "Osjećam to! Tamo vani je sve puno života. A ovdje..." pogledom je prešao kuhinjom i slegnuo, "ti samo kuhaš." "Ali taj dio je najvažniji", nježno mu je ukazao Bruno. "Ali to je tvoj dio. Ja se tu samo motam. Zar mi ne bi mogao dati da nešto radim?" "Kako ne. Za stol četiri treba očistiti ribu od kosti." "Super. A kakva je to zabava, čistiti ribu od kosti, kad te nema tko vidjeti?" snuždeno je zapitao Tommaso i maknuo se. Bruno na to nije

W


imao odgovora. Shvatio je da će, ako želi da ovaj pothvat uspije, morati pronaći neki odgovarajući posao za Tommasa. Vratio se kuhanju, ali u mislima se još mirio s mišlju da Laura neće kušati njegove kreacije. Odjednom, jela koja su do tada frcala ispod njegovih prstiju, sada su se činila neostvarivima. Marie je ušla s još jednom hrpom narudžbi, a on se još više raspršio nastojanjima da ih dovikne svojim pomoćnim kuharima, istovremeno pripremajući svoja jela. Nije dugo trebalo i do tada glatka proizvodnja je zastala. Osoblje se sudaralo, kipuća voda je pljuskala iz lonaca i furila kožu, dvaput se pripremala ista narudžba ili bi se narudžba preskočila. "Što to radiš?" prosiktao je Tommaso donoseći riblje filete. "Zapleo sam se u zbrku", šturo je odgovorio Bruno. "I to pravu. Bolje bi ti bilo da je što brže raspleteš. Upravo si zajebao narudžbu za stol šest, a tamo je kritičar iz Trova Roma." "Oh, sranje", rekao je Bruno i krenuo potpuno ispočetka s narudžbom. Marie je došla s još narudžbi. "Pogodite tko je upravo ušao i zatražio stol?" "Premijer?" "Još gore. Alain Dufrais. A s njim je i neki mladi kuhar." "To će biti Hugo Kass", promrmljao je Bruno. "Valjda neće prepoznati čaše", rekao je Tommaso. "Smjesti ga za stol do mafiosa. Tako neće puno gledati naokolo." Napokon su se svi najeli, a buka iz blagovaonice utišala se do zadovoljnog brujanja glasova. Tommaso je izašao u blagovaonicu i razgovarao sa zadovoljnim doktorom Ferrarom. Bruno je bio sam u kuhinji. Na pultu je spazio Tommasov telefon, a zatim i to da je Tommaso sastavljao poruku za Lauru. Uzeo ga je i pročitao. Pisalo je: Bok, Laura. Oprosti zbog onoga. Vidimo se sutra? Pozdrav, Tommaso. Još ju nije poslao. Bruno je zgrabio telefon i, motreći vrata jednim okom da se slučajno Tommaso ne vrati, počeo mijenjati poruku. Na kraju je glasila ovako: Večeras sam poželio nešto skuhati. Uzmite jednu mladu Amerikanku kože boje meda s pjegicama poput narančastih pahuljica feferona po ramenima. W


Ispunite je okusima, bosiljkom i rajčicama, pinjolima i peršinom. Nježno je nekoliko sati zagrijavajte rukama, uz povremeno okretanje, i poslužite uz vino i smijeh, ravno iz posude. Nažalost, jedan sastojak mi je nedostajao. Možda sutra? Pritisnuo je "pošalji" i čekao cijelu jednu dugu, mučnu minutu da telefon pištanjem oglasi odgovor. To je krasno. Zašto čekati do sutra? Doći ću kasnije. Nadam se da je dobro prošlo, pusa, L. Kad se Tommaso vratio, uzeo je telefon i rekao "O." "Što je?" "Izgleda da sam slučajno poslao poruku. Nema veze, čini se da mi je Laura oprostila." "Drago mi je", rekao je Bruno, lica uronjena u posudu koju je čistio. "Pronto.“ "Carlotta, ja sam." "Hej, Laura. Što se zbiva?" "Idem do Tommasa." "Pomirili ste se, znači?" "Ne, ali baš se spremamo." "Brzi ste." Laura se nasmiješila. "Daj da ti pročitam što mi je upravo poslao." Kad je završila, Carlotta je rekla: "Oh, Laura, to je stvarno prekrasno." "Zar ne? Ovu poruku ću svakako sačuvati." "Postaje prilično ozbiljno medu vama, zar ne?" nježno je rekla Carlotta. "Čini se da ste zaista dragi jedno drugome." "Možda. Znaš, u početku nisam baš mozgala o tome. Ali poslije, kad sam vidjela te fotografije i pomislila da će jednog cimu snimku neke druge prikvačiti preko moje – nisam to mogla podnijeti. Jesam li ti rekla da promijeni melodiju na mojem mobitelu svaki put kad prenoćim kod njega?" "Slatko. A što ti je sad namjestio?" "Stairway to Heaven." "Baš odgovara. Ali nije baš guba." Carlotta je šutjela neko vrijeme. "Sjećaš se? U početku, samo si tražila muškarca koji je spretan s rukama. A pogledaj se sad, izgleda da se zaljubljuješ." "A znaš u čemu je najveća ironija? On uopće nije baš spretan." W


"Nije?" Carlotta je zvučala začuđeno. "Kad smo se tek upoznali, to je definitivno bila fizička privlačnost. Mislim, on je strašno zgodan, zar ne? Ali kod njega mi se zapravo sviđa to što on u nešto vjeruje. Strastven je i ima cilj. Zna da ima dar i učinit će sve, baš sve, da ga upotrijebi. I znam da sam ponekad manje važna od kuhanja, ali to mi zapravo ne smeta, jer ono što je ispred mene, u osnovi je tako velikodušno." "Opa! Pa ti si zbilja zaljubljena." "Valjda", priznala je Laura. "Što ćeš sada? Mislim, koliko još ostaješ u Italiji?" "Ne znam. Već sam rekla roditeljima da ću ostati do kraja ljeta. Ali poslije – ne želim o tome ni misliti." Stigla je do ulice gdje je Tommasov stan. Vidjela je dečke Kod Gennara, kako ispijaju grappe. "Stigla sam. Idem." "Ugodna ti noć, cara." "Bit će." Iz časopisa Stozzi: Cucina Romana postaje čudna romantica Prije šest tjedana kušala sam jedno od najboljih jela u svojem životu. Dogodilo se to u Rimu, u stanu mojih roditelja, gdje je daroviti mladi kuhar, Tommaso Massi, odlučio za nas pripremiti neka jela iz našega rodnog grada. Jelovnik je bio jednostavan, kakav se može pronaći u bilo kojem od stotina ristoranta kojima je krcato gradsko središte: pinzimonio; svježi tortellini al pomodoro; saltim-bocca; čokoladni tartufo za desert. Ali to jelo na razinu umjetnosti uzdiže prije svega kakvoća sastojaka i drugo, vještina kuhara, čija je strast oživjeti takva tradicionalna jela i otkriti njihovu istinsku veličanstvenost. Baš kao što Sikstinska kapela ili dvorane s Rafaelovim freskama, kad ih stručno očistimo od stoljetnih naslaga prljavštine, zablistaju neočekivanom raskoši živahnih boja koje nadilaze svu našu maštovitost, tako je i ovaj mladi čarobnjak obnovio ova jela do nezamislive svježine i sjaja. Međutim, najdojmljiviji je učinak koji je to jelo imalo na mene – i pri tome ne mislim samo na svoje nepce. Kako da to izrazim? Kako smo izjedali hranu, tako sam osjećala da mene izjeda jedna druga vrsta strasti. Massijevi intenzivni, senzualni okusi i vještina u kuhinji kao da W


su probudili apetite koje je potpuno moguće namiriti samo u spavaćoj sobi. Massi je kao stvoren za boga ljubavi, jer je i zgodan i šarmantan. Osvaja i svojom skromnošću. Kad ga upitate o nekom njegovu receptu, muči se objasniti u čemu je stvar. "To je samo hrana", slegnut će ramenima. "Kupite je, skuhate, poslužite. Kad se sve zbroji i oduzme, kuhar nije ništa važniji od konobara. Zaista dobar konobar, naime, često posjeduje vještine koje se ne cijene dovoljno." Dobra je vijest što taj izvrsni kuhar sad kuha u vlastitom restoranu, Cuoco u Viale Ostenze. Imala sam sreće objedovati ondje ubrzo nakon otvorenja i s oduševljenjem sam ustanovila da se njegova darovitost nije rasplinula prelaskom na veću pozornicu. Rimljanke čeka prava poslastica – a i njihove partnere. Iz Wanted in Rome: "Romantičan restoran" nije česta pojava u ovome gradu. Običan Rimljanin radije bi jeo pod reflektorima nego pod svijećama, tako da bolje vidi što stavlja u usta. Svijeće u Cuocu, u Viale Ostenze, međutim, ne skrivaju ništa, osim možda ljepote hrane – a to bi uvidjela čak i osoba s povezom preko očiju. To je tradicionalna kuhinja, kreativno oživljena, a sudeći po blaženim izrazima lica drugih gostiju, bili su jednako očarani kao i ja. Preporučujem od sveg srca.“ Iz Time Out Roma: Fellini nalazi kuharsko oličenje u trendovskom mladom iiber-kuharu Tommasu Massiju i njegovoj verziji tradicionalne rimske trattorije. Škvadra je mlada, ambijent taman, glazba moderni re-tro, a usmena predaja impresivna, ali hrana ispunjava sva očekivanja. Priča se da ovaj kuhar razumije žene; kad je Massi izašao iz kuhinje u obilazak gostiju, doček je više priličio rock-zvijezdi nego restaurateuru. Rezervirajte unaprijed – nećete moći bez toga. IzRomeBuddyBoard.com: Pošiljatelj: Alessandro Bonaguidi: W


> jeste li čuli što se priča o /Cuocu? Čini se da žene podivljaju od hrane koja se ondje jede. Pošiljatelj: Miko Trenti: > Aha, bio sam tamo s curom. Nama je upalilo. Može ti donijeti korist. Iz Messaggera: Tradiciju i nadahnuće kulturnog imperativa koje predstavlja sam Rim ipak je moguće gastronomski izraziti imaginacijom kuhara. U restoranu Cuoco lakomi hodočasnici bez straha mogu povjeriti Tommasu Massiju da im pripravi abbacchio cacciatore ili coda alla vaccinara, pa čak i jela koja sežu dublje u mitologiju, u skladu s njegovom filozofijom hrane. Rimska tradicija je polazišna točka. Okusi su u skladu s prošlošću, ali i sadašnjošću, i zato su izraz civilizacije koja je nepopustljivo strastvena i cijeni kreativnost. Otprilike 80 eura za dvoje, s vinom. Anonimno poslano na www.e-pinions.it/rome: Bože, istina je! Sve je istina! Vodite nas u Cuoco, dečki – na jelovniku će biti puno više od večere! Iz Džepnog vodiča: Iz Londonskog osvrta: Čitatelji ove kolumne već znaju da sam imao čast biti na posljednjoj večeri koju je priredio francuski predsjednik Frangois Mitterand, kad je već znao da neće izbjeći smrt od raka. Tom nezaboravnom prigodom nije poslužio ni sir ni desert. Posljednje jelo koje je Predsjednik želio kušati na ovome svijetu bila je strnadica, malena ptica pjevica koja je, kojeg li apsurda, zakonom zaštićena u svim zemljama Europe. Mitterand je svoju strnadicu pojeo na tradicionalni način, glave prekrivene krpom, da bi više uživao u intenzivnom okusu tog ornitološkog zalogajčića. I ja sam učinio isto, cijelu sam je ubacio u usta, a onda sam odgriW


zao glavu i ispljunuo je u zdjelu. Oko mene se čulo samo kako gosti ostaju bez daha kad udahnu masne sokove koji poteku iz grlašca ptičice u grlo koje ih guta. Kad je se uhvati, strnadicu se mora držati u kutiji i hraniti smokvama mjesec dana, a potom udaviti u brandyju i peći samo nekoliko minuta, cijelu, u jako zagrijanoj pećnici. To je tradicionalna hrana ljubavnika. U Colettinu romanu Gigi, na primjer, kad istoimena junakinja postane bludnica, kaže se da "uči kako jesti strnadicu". Sjetio sam se tog povijesnog kurioziteta kad sam svoje blazirano nepce i Fionu, svoju blaziranu trofejnu djevojku, odvukao u izrazito degenerirani okoliš Cuoca u Rimu. Ako volite restorane – a ja ih ne podnosim – to bi vam se mjesto moglo svidjeti. Ima uobičajene sastojke kao što su stolovi, stolice, privlačnu konobaricu i tako dalje, iako prisutnost tako velikog broja drugih ljudskih bića obično depresivno djeluje na moje raspoloženje. Hrana, međutim, nije bila loša, premda nažalost, na jelovniku nije bilo strnadice. Ne sjećam se što smo naručili. U svakom slučaju, to je stimulativno djelovalo na Fionu, koja me kasnije te večeri obavijestila da me ostavlja. Iskreno govoreći, bilo je to svojevrsno olakšanje, jer su me njezini seksualni zahtjevi već prilično izmoždili. Želi li netko zauzeti njezino mjesto, neka mi se obrati pismom na uobičajenu adresu i priloži fotografiju i frankiranu omotnicu s već ispisanom adresom. Iz Roma'ce: Ubraja se u najbolju hranu koju je ovaj kritičar ikada jeo. Svako jelo je jasno isticalo okuse svojih sastojaka, a ti su bili najbolje moguće kakvoće. Jednostavne, precizne, maštovite reinterpretacije klasika. Kuhar Tommaso Massi je čudo. Rezervacija obavezna. Bili su puni. I to ne samo tijekom vikenda: svake večeri, pa i u vrijeme ručka, mala je blagovaonica bila zatrpana do krajnjih kapaciteta. Dolazili su dvoje po dvoje, jer je Cuoco svoju reputaciju, baš kako je doktor Ferrara predvidio, stekao djelomično zahvaljujući divnim okusima hrane, a djelomično zahvaljujući divnom djelovanju koje je ta hrana imala na ženski libido. Muževi su otkrili da im supruge opraštaju kućanske manjkavosti; mladići na prvome spoju da će plaćanjem račuW


na u Cuocu svoju dragu lakše nagovoriti nego bezbrojem prošaptanih komplimenata; a lijeni ljubavnici da je profinjena zavodljivost večere od pet jela sasvim dobra alternativa predigri. Zaposlili su još nekoliko commisa koji su pomagali u pripremama, ali Bruno je ipak radio više nego ikada prije. Dan bi mu počeo odmah nakon svitanja, kad bi otišao u restoran provjeriti isporuku robe. U deset je već radio deserte, a u jedanaest ručak. S obzirom na to da se radi o Italiji, ručak je počinjao kasno. Nije bilo neobično ako bi se ljudi pojavili u tri, a – s obzirom na to da se radi o Italiji – ti isti gosti, koji su cijeloga dana jurcali naokolo, psovali jedni druge i općenito se žurili, odjednom bi izgubili svaku želju za žurbom istoga trena kad bi sjeli za stol i smrtno bi se uvrijedili ako bi im, recimo, secondo stigao prije nego što prođe pola sata nakon što su pojeliprimo. Tako bi posljednji gosti za ručak još ispijali svoje distillate u pet ili čak šest uvečer, jedva dva sata prije dolaska prvih večernjih gostiju. Bruno bi se smatrao sretnim kn I bi uspio otići iz restorana prije ponoći i uhvatiti nekoliko s;iti sn.i prije nego što sve opet krene ispočetka. Ali kuhao je, a jedino to je bilo važno. Prvi put u njegovu životu, jela koja su na tanjurima izlazila iz male kuhinje nosila su njegov potpis. Ta jela su točno izražavala njegovu osobnost, utjecaje koji su je oblikovali: rimske, jer je bio Rimljanin; virtuozne, jer je bio virtuoz; senzualne, strastvene i tjelesne, jer je i to bilo dio njegove naravi. A ako je njegova osobna čežnja bila neispunjena, ako je ljubav prema Lauri bila neuzvraćena i nekonzumirana, možda su baš zbog toga njegova jela bila još pikantnija; osjećaj silne potrebe pomiješan sa žaljenjem. "Jedi me sad," kao da su šaptala, "brzo me zgrabi. Jer voće je zrelo samo jedan dan, meso mekano samo na trenutak. Sve prolazi; uživaj dok možeš." Tommaso je poučio Marie sve što je znao u vezi s posluživanjem: kako balansirati poslužavnicima prepunim vrelih jela; kako nalijevati vino; kako glumatati dok poslužuje, tako da gosti za svakim stolom znaju, čak i prije nego što je kušaju, da upravo dobivaju ozbiljnu hranu, vrijednu poštovanja. Ipak, njezina odora je bila njezina vlastita kreacija: uska crna bluza zataknuta u dugačku bijelu pregaču kakva se nosi u bistroima, tako da je sprijeda izgledala kao da nosi tradicionalnu konobarsku opravu; tek kad bi se okrenula, mogla se vidjeti izuzetno kratka suW


knja ispod pregače. Sve je to neizbježno dovodilo do toga da vam atmosfera u Cuocu lupi u glavu. Zbog naravi Brunina kuhanja, gosti bi nerijetko tijekom trećeg ili četvrtog jela osjetili snažnu navalu teka druge vrste. Gostima koji nisu bili u društvu svojih voljenih – pa čak i nekima od onih koji su bili – pogled bi pobjegao za lijepom Rimljankom vrane kose i blistavih očiju, pa bi ona počesto morala obeshrabrivati udvaranja zatravljenih obožavatelja. Ali kao prava Rimljanka, instinktivno je znala kako to učiniti i svatko tko bi prešao granicu vrlo brzo bi se povukao, rumenih obraza i ušiju od pogrda kojima bi ga zasula. Tommaso, međutim, još uvijek nije imao osobitog posla. Premda je padala s nogu od posla, Marie je bila tako sposobna da je dio za goste funkcionirao bez greške. Mogao je malo pomoći Bruni u kuhinji, ali kad bi se ugrijao, njegov prijatelj je radio kao na nekom tajanstvenom autopilotu i bio je u stanju intuitivno uskladiti desetak različitih narudžbi istovremeno i zapravo nije baš želio asistenciju jednog amatera. Stoga je za Tommasa vrhunac večeri bio njegov obilazak gostiju za stolovima. Laskanje kojim su ga tim prigodama zasipali upijao je kao žedna biljka kišu, ne bi ga trebalo puno nagovarati da privuče stolicu i popije distillato ili čašu vina sa svojom zadivljenom publikom. Upravo prilikom takvog jednog obilaska dogodio se incident s cigarom. Tommaso je prihvatio sambucu – liker s okusom anisa, koji se obično zapali i potom popije – od dviju mladih žena, koje su mu potanko objašnjavale kako je divan, kad je odjednom dim cigare gosta za susjednim stolom počeo dopirati do njihova. Tommaso ga je rastjerao mahanjem. A onda je pogledao odakle dolazi i vidio da pušačeva družica još jede. Nagnuo se prema njemu i rekao vrlo blago: "Mislim da bi vaša prijateljica možda više uživala u mojoj čokoladnoj kremi kad se njezin okus ne bi miješao s mirisom dima cigare." Muškarac je odmjerio Tommasa s dosadom i podrugljivošću na licu. "Che cazzo stai dicendol Ma što mi ti to sereš?" "Govorim, gospodine, o vašoj cigari, koja bi možda bila primjerenija tek kad drugi gosti završe s jelom." Mlada žena za drugim stolom se uključila: "On te stvari puši cijelu večer."

W


Preko Tommasova lica prešao je bolan izraz. "To je pomalo bezobzirno od vas, prijatelju." "Vaffanculo a lei, e a sua soreta", rekao je pušač, pokazujući na Marie, koja je upravo prolazila pokraj njih. Tommaso je mirno uzeo cigaru i ugasio je u muškarčevoj čaši s vinom. "Ona nije moja sestra", rekao je. "I ona to ne radi." Pušač se načas zabuljio u Tommasa i činilo se da će mu oči iskočiti. Tommaso je uzeo svoju sambucu. Kad je muškarac bijesno odgurnuo svoj stolac, uzdignute pesnice, Tommaso mu je zapaljenu tekućinu izlio niz hlače. "Marie, čašu vode za gospodina", rekao je. "Izgleda da se zapalio." Prostorijom se prolomio zaglušujući pljesak. Tog poslijepodneva Bruno, Tommaso i Marie imali su jednog posjetitelja. Bio je uljudan i poslovan, rekao je da dolazi pregledati restoran u ime nekih zainteresiranih ulagača. Marie, koja je očekivala takav posjet, odmah je uljudnom gospodinu pripremila espresso i ponudila da mu pokaže račune, a tu je ponudu gospodin odbio uz blagi osmijeh. Mnogo bi radije, rekao je, pogledao knjigu rezervacija. Računi, objasnio je, osobito računi pripremljeni za vlasti, mogu ponekad pružati pretjerano pesimističnu sliku. Prema njegovu iskustvu, knjiga rezervacija točnije pokazuje zdravlje ili loše stanje nekog restorana. Prelistao je knjigu, kimajući s odobravanjem. "Dakle," rekao je polako, "zarađujete..." Naveo je cifru koja je, Marie je bila zapanjena, bila točna gotovo u euro. "A to znači da vam, kad oduzmemo troškove, ostaje neto dobit od..." dodao je, gotovo kao da se tek naknadno sjetio. I opet je Marie bila zapanjena točnom procjenom. "Uzet ćemo četiri posto", zamišljeno je rekao. "Od bruta, naime. Obračunat ćemo to kao uvećanje troškova, tako da za to, u stvari, možete dobiti poreznu olakšicu. Na kraju to uopće nećete ni primijetiti. Dakle, je li vam štogod potrebno?" Marie je razmislila. "Dobro bi nam došla dozvola da postavimo stolove vani, na pločnik, ljeti", rekla je. "Zatražili smo je, ali još nismo ništa čuli." "Smatrajte to riješenim. Je li to sve?" "Jedan susjed se žali zbog smeća iza zgrade." "Onda ću dati da se odvozi dvaput tjedno. Ništa viW


še?" "I kuhar ne može nigdje naći brancina koji nije iz uzgoja." "Reći ću svom prijatelju koji radi s veleprodajom da vas predbilježi za nekoliko." Uljudni je gospodin iskapio svoj espresso, ustao i ispružio ruku Marie. "Zadovoljstvo je poslovati s vama. Doći ću ovamo na objed, jedan dan, vrlo uskoro. A ako išta trebate, bilo što, samo recite Francu, onome koji vam donosi povrće. On zna kako doći do nas." Potapkao se po nosu. "Ali nema potrebe govoriti doktoru Ferrari o ovome dogovoru, shvaćate?" Dobili su, poslije su svi to uvidjeli, izvanredno dobru uslugu za razmjerno povoljnu cijenu, u svakom slučaju, puno bolju od one koju su dobivali za obavezan porez. "Un ristretto, Gennaro, perfavore", umorno je rekao Tommaso sljedećeg jutra. "Ne, daj mi radije dva." "Dva?" Gennaro je odmahnuo glavom. "Nitko ne popije dva ristretta." "Vjeruj mi, ja ću popiti dva." Tommaso je otišao i sjeo, naslonivši glavu na šake. "A čak i poslije toga, mogao bih opet zaspati." "Hoćeš ih tamo, za stolom?" poletno je rekao Gennaro, brojeći u mislima novac. "Pusti ga na miru, Gennaro." Bruno je sjeo do svog prijatelja. "Što je, Tommaso?" "Laura. Iscrpljuje me." Bruno se lecnuo. Kad bi Laura bila njegova djevojka, on ne bi žalio za snom. Tommaso je, ne primijetivši ništa, nastavio tihim glasom: "Ona je jednostavno pomalo – pa, pomalo čudna." "Kako čudna?" "Opsjednuta je hranom." Bruno je znao da ne bi smio nastaviti taj razgovor, ali nije si mogao pomoći. "Pa – i ja sam, kad smo već kod toga." "Da, ali ovo je uvrnuto." Iz Gennarove Gaggije začuo se zvuk poput udaranja klipova po čeličnoj ploči kad je golema industrijska crpka koju je ugradio potjerala vodu u prostor mnogostruko manji od izvorno joj namijenjenoga. Zazvučalo je kao jako stari parni vlak koji se uspinje uz vrlo strmo brdo, a u jednom strašnom trenutku, kao i sa vrlo starim parnim vlakom, činilo se da uspon neće savladati. Udaranje je bilo sve spo-

W


rije i sporije, i teže i teže, sve dok napokon, uz kreštavi vrisak prosvjeda oslobođenog tlaka, voda nije prokuljala u stisnutu mljevenu kavu. Kad se ta hululniktt stenjanja, puhanja, kašljucanja cijevi i drmusanja spojeva napokon stišala, Gennaro je na stol iznio dva sićušna naprstka u kojima hu bili ristretti. "Znaš što – ako popiješ oba, častim te trećim", šalio se. Tommaso je sadržaj jednog naprstka iskapio u jednom gutljaju i tek nakratko zastao, a onda prešao na drugi. "Može, čim ti bude zgodno, Gennaro." "Ti se zezaš? Ubit će te. Mislio sam, kad dođeš drugi put." "Može i sad." Odmahujući glavom na ludost mladosti, Gennaro se povukao iza šanka. "Kako uvrnuto?" zanimalo je Brunu. Tommaso se nagnuo preko stola i spustio glas. "Pa, sinoć je htjela da je premazem maslinovim uljem i ružmarinom i onda je polako vrtim na svojem ražnju." Bruno je napravio grimasu. "Ružmarinom?" "Kažem ti da je čudna." "Jako. Mažuran bi bio puno bolji." "Nema veze. Dakle, u čemu je točno problem?" "Sad hoće da smislim neke druge recepte, kako to ona naziva." Još je utišao glas. "Među nama, ponekad je stvarno naporna." Bruno gotovo nije ni čuo taj zadnji dio. Njegova mašta se već razbuktala. "Ja bih je prekrio grožđicama i posipao šećerom u prahu." Pocrvenio je. Je li to rekao naglas? Opet je mislio na tu prokletu svadbenu tortu. "Mislim, to je samo prijedlog. Ili, mogao bi..." "Čekaj, daj da nešto od toga zapišem", rekao je Tommaso i izvukao olovku. Gennaro mu je donio i treći naprstak. "Ovaj je najjači", upozorio je. "Upravo sam povećao tlak." Tommaso ga je izlio u grlo, jedva ga i pogledavši. Kad su stigli u restoran, Tommasov je mozak kuhao, oći su mu se izbuljile, a skakao je unaokolo kao na oprugama. Kad je zazvonio telefon, zgrabio je slušalicu i proderao se "Fronto" kao pravi luđak. "Vi hoW


ćete što? Rezervaciju? Zašto? Tko ste vi?" Nastala je stanka dok je slušao. "Što to nije u redu s vašim glasom?" zahtijevao je. "Govorna mana? Pa, mi ne želimo goste s govornom manom. Zubalo? Imate umjetno zubalo*? Ja sam Tommaso Massi. Što mislite, kako biste vi mogli uživati u mojoj kuhinji kad imate umjetno zubalo? Da, idite dovraga." Tresnuo je slušalicom i veselo rekao: "Od sada, Marie, nema više pušača i nema umjetnih zubala. Što?" Bruno i Marie su zurili u njega otvorenih usta. "Na trenutak", nježno je rekao Bruno, "zvučao si točno kao Alain Dufrais." "Oh." Tommaso se pokunjio. "Naravno. Oprostite. Bit će da sam ipak popio previše te vražje kave." Tommaso je volio gledati Marie dok radi. Sviđalo mu se kako se mora propeti na nožne prste da bi svoju bujnu stražnjicu provukla između stolica; njihanje njezinih grudi kad bi se prignula očistiti stol. Povremeno bi pokušao flertovati s njom, ali unatoč njegovoj velikoj količini šarma, ona je i dalje držala profesionalnu distancu. Tommaso na tako nešto nije bio naviknut. Primijetio je da čeznutljivo razmišlja o njoj. Nekako, znao je da se Marie neće paliti na to da joj očišćene masline natakne na bradavice ili na čudne igre s kremom za puslice. Marie je i njega dovela u red. Kad je jednom, zbog iznenadnog hira, Tommaso objavio da će odsada blagovaonica biti u potpunom mraku, tako da se svi bolje usredotoče na procese u svojim ustima, Marie je bila ta koja ga je odvela na stranu i rekla mu, prvo i prvo, kako onda misli da će ona vidjeti koga poslužuje? I drugo, ako se ne prestane ponašati kao bahati preserator, zarinut će mu vilicu u nos, i to pred cijelim restoranom. Jedne večeri, kad su svi gosti otišli, a njih dvoje je pospremalo stolove, Marie je odjednom rekla: "Mislim da bi mi trebao reći u čemu je fora." "Kakva fora?" "Ti si, navodno, kuhar, ali on kuha sve." Pokazala je na Brunu. "I nemoj mi govoriti da si ti smislio recepte, a on samo radi ono što si ga ti naučio, jer ja znam da to nije istina." W


"Ah", Tommaso je uzdahnuo. Zastao je. "Vidiš, bila je ta jedna djevojka i htjela je hodati s nekim tko zna kuhati, a ja sam htio hodati s njom i tako sam joj rekao da ja znam. Kuhati, ne? A ne znam. Ali Bruno zna i – i – tako je sve počelo", bespomoćno je rekao. "Ti si, dakle, pokrenuo restoran jer djevojci nisi htio priznati da ne znaš kuhati?" rekla je Marie s nevjericom. "Hm, pa da, tako nekako." Kad je to ona tako sročila, Tommasa je obuzeo osjećaj koji ga je sve češće obuzimao tih dana – osjećaj da više ne može shvatiti kako ili zašto je sve to postalo tako jako komplicirano. "Vidiš, ako bude znala da sam samo konobar, vjerojatno će mi dati nogu." "A što to ne valja s konobarima?" zanimalo je Marie, koja je prijeteći lupkala nogom o pod. "Oh, ništa", uvjeravao ju je. Bilo je nešto u vezi s Marie zbog čega se ne bi rado s njom upustio u raspravu. "To je najblesavija priča koju sam ikada čula", zaključila je Marie. "Da, prilično je blesava", složio se Tommaso. "Pa kad joj namjeravaš reći istinu?" "Uskoro", odgovorio je. U glavi mu se oblikovala jedna misao. Ako Laura otkrije istinu, ostavit će ga. Život će se vratiti u svoje uobičajene tokove, kao prije, a Tommaso ne bi imao ništa protiv toga. Otkad je počeo sastavljati jelovnik za Cuoco, Brunu je mučilo to što ne može stvoriti jelo o kojem je pričao Tommasu one prve večeri, kad su se vraćali iz Templija i raspravljali o razlici između afrodizijaka i hrane ljubavi. Bruno se jako dobro sjećao što je rekao te večeri: "Ako želiš da se netko u tebe zaljubi, skuhaš joj nešto što pokazuje da shvaćaš njezinu dušu." "Kao na primjer?" upitao je njegov prijatelj. A Bruno se točno sjećao svake riječi svojega odgovora: "Morao bi stvarno poznavati osobu o kojoj se radi: njezinu prošlost; porijeklo; je li sirova ili profinjena, suha ili uljevita. Morao bi je kušati, tako da vidiš je li joj meso slatko ili pikantno, slano ili bez okusa. Ukratko, morao bi je voljeti, a čak ni onda je možda ne bi istinski upoznao, bar ne dovoljno da bi joj znao skuhati jelo kojim ćeš osvojiti njezino srce."

W


I premda je znao da zaista voli Lauru, ustanovio je da je smisliti recept koji bi je bio dostojan mnogo, mnogo teže nego što je očekivao. Znao je da će to morati biti nešto slatko i zaista majušno, jedva zalogajčić, tako da joj nepce žudi za još. Ali morat će biti i savršeno, a to savršenstvo mu je i dalje izmicalo. Poput alkemičara koji očajnički traga za formulom kojom će običan metal pretvoriti u zlato, Bruno je iskušao sve moguće. Stalno je iznova pokušavao, uvijek pun nade u uspjeh, ali nikad do kraja uspješan. Nešto je nedostajalo, neki sastojak koji nije znao imenovati ni opisati, čak nije znao opisati ni gdje i zašto nedostaje. A onda, jednog poslijepodneva, u Cuoco je došla Laura. Tražila je Tommasa, kojeg tamo nije bilo. Ušla je u malu kuhinju prije nego što je Bruno uopće shvatio da je tu. Mrmljao je nešto sebi u bradu dok je bosonog skakutao od štednjaka do hladnjaka i pripremao površinu, iskušavajući razne kombinacije okusa i građa, već polulud zbog neuspjeha. Bio je blizu, znao je da je blizu, ali nešto je ipak nedostajalo... Lice mu je bilo sjajno od znoja zbog vrućine iz pećnice, u kosi je imao tragove brašna i ulja, a na šake su mu se zalijepili ostaci spaljenog šećera, koje je jedva primjećivao, a kamoli da bi ih oprao. Lauru je u kuhinju privukao nevjerojatan, predivan miris. Očekivala je da će ondje naći Tommasa, a kad je ustanovila da je to Bruno, njezino iznenađenje moglo se mjeriti jedino sa šokom koji je osjetila zbog snažne arome u kuhinji. Bio je to miris kolača koji se peku, a taj miris ju je prenio u kuhinju iz njezina djetinjstva, na sjećanje kako se vraća kući iz škole i pronalazi mamu kako joj peče kolačiće... ali imao je i neki medicinski ton i zato se sjetila kako je to kad je bolesna i kad je paze, ušuškanu u krevet. A osjećali su se i začini, blaga natruha Božića: muškatni oraščić, možda, i klinčići... Ali ispod svega toga bilo je nešto drugo, nešto prožimajuće glatko i ublažujuće, kao vanilija ili eukaliptus. Odjednom joj se javila uspomena kako dodiruje očev -obraz dok je on ljubi za laku noć – grebanje njegovih večernjih čekinja i taj miris... sad je znala: bio je to miris kolonjske vodice, miris njegovih poslovnih odijela, miris spavaonice njezinih roditelja i velikog bračnog kreveta i strašne mračne misli o tome što se tamo zbiva. Ali već sljedećeg trena se opustila: bilo je tu i ut-

W


ješnih aroma: jabuke, brandy, prhki kolači od maslaca i cimeta. "Ma što je to?" dahnula je. Bruno se brzo okrenuo i zapiljio u nju poput luđaka. "Radim i pitu od jabuka", rekao je. Pita od jabuka... Laura već godinama nije jela pitu od jabuka. Odjednom je osjetila da je tisućama kilometara daleko od svog doma i suza joj je navrla na oči. "Žao mi je", prošaptala je. "Evo. Gotova je." Bez rukavica, Bruno je otvorio pećnicu i izvukao pitu. Ustanovila je da je neobično malena, kao da ju je načinio za lutku. Stavio ju je na pult. Ona je nagnula lice kako bi osjetila mirise i duboko udahnula. "Mogu li dobiti malo?" "Naravno", rekao je. "Za tebe sam je ispekao. Treba samo još malo vrhnja... evo." Izvukao je žlicu i zabio je u pitu, koja je ispustila još mirisne pare. Cijela ta tvorevina jedva je bila malo veća od same žlice. Prelio je malo vrhnja po površini i prinio pitu Laurinim usnicama. "Ne brini se. Nije prevruća." Otvorila je usta i primila zalogaj. Oteo joj se glasan uzdah. Zatvorila je oči i žvakala u ekstazi, nije htjela progutati da ne bi skratila taj doživljaj, koji je htjela iskusiti do krajnjeg i posljednjeg trenutka. "Bruno," rekla je kad je napokon opet bila u stanju govoriti, "to je fantastično." Poljubio ju je. Zapanjeno se povukla. Bruno ju je gledao s tako intenzivnim izrazom lica da se gotovo prestrašila. Laura se sjetila svih onih situacija u kojima se našla s Talijanima, onima koji su je dodirivali i dirali i pokušavali je odvući u mračne veže. Ali ne – ne Bruno, Bruno je njezin prijatelj. I, što je još važnije, i Tommasov prijatelj. Što se to zbiva? "Oprosti", brzo je rekao. "To je naš talijanski običaj. Mi – mi se stalno ljubimo. Nema to nekog posebnog značenja." "Ne, naravno", rekla je, oporavivši se. "Znam da nema. Samo sam se malo iznenadila. Amerikanci to ne rade, znaš." "Ne." "I mislim da to ne bismo trebali spominjati Tommasu." Pogledala ga je u oči. "Mislim da bi i on to krivo protumačio." W


"Naravno", rekao je. "I obećavam ti, neće se ponoviti." Dok se žurno vraćala u svoj stan, Laura je ustanovila da se sva trese. Od svih, baš Bruno. Mislim, drag mije Bruno. Ne bih nikako htjela izgubiti prijateljstvo s njim. Zabavan je i drag i pažljiv. Kako je mogao učiniti tako nešto? Ali opet, nalazila se u stranoj zemlji, a Talijani su zaista neobuzdani u usporedbi s Amerikancima. Možda ona reagira pretjerano. Možda bi to nekoj Talijanki bilo potpuno bezazleno. Sve dok Tommaso ništa ne zna, nema ničeg lošeg u tome. Tommaso se vratio nakon ugodne jutarnje rasprave s prijateljima uz kavicu-dvije i iznenadio se kad je na kuhinjskom pultu našao Laurine udžbenike. "Laura je ovdje?" upitao je Brunu, koji je bio zaposlen pranjem posuda. "Bila je, ranije." Bruno nije dizao oči sa sudopera, u strahu da neće izdržati pogled svog prijatelja. Tommaso je stavio prst u posudicu za pitu, polizao ga i napravio grimasu. "U stvari, drago mi je što nije tu. Želim s tobom porazgovarati o njoj." „Ada?" "Si. Mislim da je bilo dosta te zafrkancije s njom. Bilo je fantastično i sve to skupa, ali, istini za volju – pa, svrbe me stopala. U stvari," dodao je, jer je uvijek bio iskren s Brunom, "možda ne baš stopala, razumiješ što hoću reći?" "Dat ćeš joj nogu?" rekao je iznenađeno. "Da, ali u tome i jest problem. To ti je za mene nepoznat teren. Nikada prije nisam bio u pravoj vezi, tako da baš i ne znam kako se to radi." "Ja vjerojatno nisam baš najbolja osoba za takve savjete", rekao je Bruno. "Jer ni ja nikada nisam bio u pravoj vezi." "Ali ti znaš neke stvari, na primjer, kako je nježno prizemljiti." Sinula mu je jedna zamisao. "Možda bi joj ti mogao nešto reći umjesto mene. Pripremiti teren, na neki način." "Mislim da to zaista nije dobra zamisao", promrmljao je Bruno. "To moraš ti sam učiniti."

W


"Ali ti mi možeš pomoći da ublažim udarac. Znaš već – objasniti joj kakav sam ja idiot, kako uvijek nešto petljam s drugim ženama..." "Tommaso, nešto ti moram reći." "Da? Što to?" Bruno je i dalje piljio u sudoper. "Meni je Laura draga." "Aha." Tommaso je kimnuo. "Pa ne želiš da bude povrijeđena." "Ne – nije to. Nisam bio dovoljno jasan." Bruno se mučio pronaći prave riječi. "Mislim da sam zaljubljen u nju." "Oh", rekao je Tommaso. Razmišljao je trenutak. "Kad kažeš 'zaljubljen', misliš, u stvari..." "Mislim da mislim na nju svakog trenutka svakog dana. Mislim na nju kad spavam, kad se probudim, kad radim druge stvari. Mislim na nju čak i kada kuham – osobito kad kuham. Mislim na njezin osmijeh, na njezino mrštenje, na njezina usta, na male narančasto-smeđe pjegice na njezinim ramenima. U mislima s njom razgovaram. Sanjam da ću je negdje ugledati. A onda, kad se pojavi, jedva je se usudim pogledati." "Oh. Hm. Shvaćam." "Ljutiš li se na mene?" "Naravno da ne. Mislim, nisi ti kriv. Nisi učinio ništa loše." "Pa nije bas..." Bruno je zamalo rekao "Pa nije baš istina", ali onda je uvidio da ne može. Obećao je Lauri da će taj poljubac ostati tajna. "Slušaj, takve stvari se događaju." Tommaso je pljesnuo Brunu po leđima. "Evo, priznat ću ti nešto što nikome drugome nisam rekao. Meni se sviđa Lucia, Vincentova cura. Vidiš?" "Ali ti nisi zaljubljen u Luciju." "Istina", priznao je Tommaso. Počeo je stavljati mljevenu kavu u posudu za espresso. "Šašavo je to, zar nije? Ja hodam s Laurom sve ovo vrijeme, a ti je voliš." "Da. Baš je šašavo." "Pa onda, kad ja prekinem s njom, hoćeš li se ti ubaciti?" "Ne mogu." "Zašto ne bi mogao?" "Vjeruj mi, Tommaso, ne mogu. Ona nikad ne bi htjela hiti sa mnom.

W


Laurina dozvola boravka od šest mjeseci samo što nije istekla. Budući da je Laura od onih ljudi koji poštuju zakon, pojavila se u odgovarajućem uredu kako bi joj odgovarajuća vlast udarila žig za estensione. Međutim, kad je napokon stigla na red, uljudan mladić za pultom izvijestio ju je da postoji problem. Zapravo, ne baš problem, nego neslaganje. Njezina residenza, premda je, čini se, sasvim ispravna, ne nosi štampa di notifica nego sasvim drugačiju štampa d' identita i zato je, tehnički gledano, nevaljana. A kako bi s njegove strane bilo sasvim pogrešno – zapravo, nemoguće – produljiti nevaljani dokument, Laura će morati predočiti valjanu residenzu da bi je mogla produljiti. "Ali radi se o običnoj pogreški, zar ne?" rekla je. "Vjerojatno je službenik uzeo pogrešan žig." Mladić se složio da je najvjerojatnije riječ o pogreški. Pokazao je na spravu pred sobom, žičani vrtuljak s puno katova sličan svadbenoj torti, na kojem se nalazilo više od deset žigova raznih oblika i veličina. Pokazao joj je koji je štampa di notifica. Bio je, vidjela je, vrlo nalik na štampa d' identita. Štoviše, identita se prije prihvaćao na takvim dokumentima, ali to više nije bio slučaj. Iz prašnoga fascikla izvukao je neku službenu ispravu, interni memorandum dug nekoliko stranica, u kojem se po svemu sudeći objašnjava prelazak s identita na notifica. Pokazao je na datum, od prije nekoliko godina, i slegnuo ramenima. "Pa što da onda radim?" upitala je Laura. Dakle, to je potpuno očito. Mora nabaviti valjanu residenzu i donijeti je k njemu, a on će je tada sa zadovoljstvom produljiti. "A zar mi vi ne biste mogli izdati valjanu residenzuV upitala ga je Laura uz, nadala se, neodoljiv osmijeh. Nažalost ne, zaključio je mladić i uzvratio joj podjednako toplim osmijehom. Volio bi da može pomoći, osobito tako šarmantnoj strankinji, ali on se bavi samo produljenjima. Laura će morati natrag u ured za residenze. Prošlo je četrnaest sati i ured za residenze bio je zatvoren do sljedećeg dana. Laura je opet došla sljedećega jutra i pokazala svoje isprave jednom drugom elegantno odjevenom mladiću. Pokazao je puno razumijevanja; čak i više razumijevanja nego mladić od jučer. Da, da, očito je riječ o pogreški. U takvim je slučajevima sasvim uobičajeno koristiti štampa di notifica, a ne štampa d' identita. Ali po njegovu mišljenju, W


štampa d' identita također je savršeno ispravna, tako da ne bi trebala imati teškoća produljiti svoju residenzu. "A kako da to učinim?" upitala je Laura. Službenik se namrštio. Počeškao se po glavi. Još malo se mrštio. "Idem se konzultirati", zaključio je. Nakon dvadeset minuta se vratio, uz snažan zadah na dim cigareta, i pokazao joj da pode za njim. Pratila ga je niz beskonačan hodnik koji je mirisao na memljiv zrak iz uređaja za klimatizaciju. Napokon ju je uveo u mali ured u kojem je za malenim drvenim stolom sjedio stariji muškarac, također elegantno odjeven. Na stolu je bila Laurina residenza. Drugi muškarac je sjedio polovicom stražnjice oslonjen na stol. Vlasnik stola, iz kojeg je zračila kompetentnost i inteligencija, počeo joj je objašnjavati u čemu je problem. Činilo se da doživljava gotovo intelektualni užitak u sažimanju biti njezine situacije i to, po svemu sudeći, na duhovit način, jer je njegovo izvješće drugoj dvojici mamilo ironične osmijehe, pa čak i smijeh pun razumijevanja. Problem je, pokazalo se, u tome što su njihovi prijatelji i kolege iz ureda za estensione tvrdoglavi kao mazge u pogledu nekih promjena u postupku koje su svi drugi odlučili ignorirati. "Dakle, taj drugi odjel je kriv?" pitala je Laura, još se nadajući da sve to vodi prema nekakvom razrješenju. S obzirom na to da je Laura od početka namjeravala ostati dulje od šest mjeseci, baš zato ima pogrešan žig i stoga tehnički gledano ne posjeduje valjanu residenzu, te je tehnički gledano strana državljanka koja protuzakonito boravi u zemlji. Ona, nadao se, shvaća distinkciju koju on navodi. Sama residenza nije nevaljana, nego činjenica daje posjeduje Laura, te iz toga slijedi daje ona sama počinila tu sasvim razumljivu pogrešku, a ne ovaj ili onaj drugi odjel. Zavalio se u stolicu i osmjehivao zadovoljnim osmijehom teologa koji je upravo uspio pomiriti dva naizgled proturječna načela. "Ali što da sad poduzmem?" upitala je Laura, ne mareći baš osobito za to tko je kriv.

W


Činilo se da je čovjeka to pitanje iznenadilo te ga ponukalo na daljnje konzultacije s kolegama. Na kraju je objavio da mu mora donijeti sve svoje isprave pa će vidjeti može li nešto srediti. Baš u tom trenutku Laura je donijela kobnu procjenu situacije. Da se savjetovala s bilo kojim svojim prijateljem Talijanom, oni bi joj točno rekli što treba učiniti, a ne bi trebala učiniti baš ništa, jer nije bilo apsolutno nikakvog razloga zbog kojeg bi netko pokucao na njezina vrata i provjeravao ima li dozvolu boravka. Ali Laura je bila organizirana osoba i nije voljela imati neka nezavršena posla, pa je pretpostavila, potpuno pogrešno, da će ishođenje dozvole biti dugotrajan, ali jednostavan posao. Zato je otišla ravno natrag u svoj stan, nazvala ured ravnatelja fakulteta da joj pripreme pismernu autorizaciju, pronašla sve potrebne isprave i vratila se u ured za residenze već sljedećeg dana i tako u očima službenika učvrstila uvjerenje da ona nedvojbeno nešto skriva. "Imam sve papire", izvijestila je teologa i dvojicu njegovih kolega. Položila ih je na njegov stol samouvjereno kao pokeraš koji zna da ima najjače karte. Teolog je uzeo njezinu pismenu autorizaciju i pročitao je. Da, složio se, nema sumnje da su to ispravni papiri. Nažalost, premda su to izvan svake sumnje ispravni papiri, oni također potvrđuju da je Laura, kao strana državljanka koja protuzakonito boravi u zemlji, pohađala ovdje studij, a to nije dopušteno. Samo pod uvjetom da ima valjanu residenzu bilo bi dopušteno studirati na taj način. I ovoga puta upitala je što joj je činiti. Treba se vratiti u Ameriku i ponovno zatražiti dozvolu za ulazak u Italiju, glasio je odgovor. "Što?" Teologovo slijeganje ramenima bilo je rječito samo po sebi i vrlo je jasno izražavalo dojam da on sam, kao jedna civilizirana osoba, ne bi zahtijevao takav postupak, ali s druge strane, bilo je potpuno logično i neizbježno postupiti upravo tako. Teška srca, Bruno je pripremio jelo potpuno drugačije od svih drugih koje je spremao za Lauru. Jednostavno varivo od piletine, bogato i krepko, koje se jede s komadima gustog talijanskog kruha. Hrana za utjehu – bilo je to sve čime je mogao ublažiti bol koja joj se sprema.

W


"Spremno je", rekao je svom prijatelju. "Ja idem van. Samo ga skini sa štednjaka kad ga budeš želio poslužiti." Bruni je sinulo, dok je silazio niz stepenice, daje to vjerojatno posljednji obrok koji je skuhao za Lauru. Nadao se da će Tommaso bar biti nježan kad joj bude priopćavao lošu vijest. Tommaso je nastojao usmjeriti razgovor na raskid, ali Laura je bila zaokupljena nečim drugim. "Tommaso, moram pronaći odvjetnika", rekla je dok su jeli varivo. "Odvjetnika?" Tommaso bi se prekrižio, ali se na vrijeme sjeti da je agnostik. "Što će ti, zaboga, odvjetnik?" Laura mu je objasnila u kakvoj se nevolji našla, a Tommaso se nasmijao. "Otkrila si, dakle, muro di gomma14. Čestitam. To je jedan od naših najstarijih i najdragocjenijih spomenika." Objasnio joj kako u Italiji država ima običaj kupovati naklonost glasača tako da nudi veliki broj doživotnih zaposlenja. A to pak znači da u državnim ministarstvima uglavnom rade statali; ljudi koji su nerad pretvorili u pravu umjetnost. Sada će Laurin predmet prebacivati iz jednoga u drugi odjel unedogled ili bar sve dok netko ne poduzme nešto čime će razriješiti tu situaciju. "Ali oni govore da će me izbaciti iz zemlje!" Ne, uvjeravao ju je Tommaso, toga se uopće ne mora bojati. Sve što službenicima treba je bustarella – kuvertica. "Bustarella“ "57. Mito." Laura je bila užasnuta. Pa to je sigurno protuzakonito. I što ako on nije u pravu? Onda će je sasvim sigurno uhititi i deportirati. "Vjeruj mi, Laura. Siamo in Italia. Tako se to ovdje radi." "Kako je prošlo s Laurom?" pitao je Bruno kad se vratio. "Još joj nisam rekao. Teško je, čekam pravi trenutak. A sada baš ima nekih svojih problema." "Pa, ostalo je još dosta variva za sutra", promrmljao je Bruno. Sljedećeg dana Laura je ponovno otišla u teologov ured i ponovno položila isprave na njegov stol. Međutim, ovoga puta je priložila i omotnicu s tri stotine eura položivši je pokraj dokumenata. 14

Gumeni zid

W


Teolog nije čak ni bacio pogled na tu kuvertu. Lauru je na trenutak obuzeo užas daje strašno pogriješila. Ali kad je uzeo njezinu pismenu autorizaciju, odjednom je, kao nekim čudom, bila potpuno prihvatljiva. Brzo su pronašli zamjenu za njezinu residenzu i još brže joj udarili žig. Tijekom svih tih postupaka bustarella je ležala na stolu, naizgled neprimijećena, i ostala je tamo i kad su Lauru ispratili kroz vrata. Laura je ustanovila da osjeća neki čudan ushit. Kad je napokon bila izvukla bustarellu, srce joj je lupalo kao ludo. Kad ju je položila na stol, osjećala se kao da ide u krevet s novim ljubavnikom. Napokon se osjećala kao prava Talijanka. Odjurila je natrag u Viale Glorioso. "Ah, Laura", rekao je Tommaso kad ju je ugledao. "Drago mi je što si tu. Htio bih s tobom razgovarati o nečem." "Je li Bruno ovdje?" upitala gaje. "Ne. Zašto?" "A što misliš?" prošaptala je, a zatim prilijepila svoje usnice uz njegove i zavukla ruke ispod njegove košulje. Seks na brzinu i bez komplikacija Tommasu nikada nije l« I» padao. "Opaa", rekao je zamišljeno. A nekoliko minuta kasi u k "Opala." A još nekoliko minuta kasnije: "Uuff." "A o čemu si to htio razgovarati?" kasnije je upitala Laura, kad su bili gotovi i izležavali se na krevetu u hrpi izgužvane posteljine i razbacanog donjeg rublja. Tommaso je nekako slutio da su takvi razgovori pametniji potez prije divljeg, zahuktalog i ushićenog seksa, a ne poslije, ali je zaključio da ga čast obvezuje iskoristiti priliku koja se pruža. "Vidiš..." počeo je pa zastao. Kako će to sročiti? "Vidiš, to ti je kao s jelom. Kad jedeš govedinu svaki dan dva mjeseca, zaželiš se janjetine. Što ne znači", užurbano je dodao, "da govedina nije valjala. Govedina je bila savršena. Nezaboravna, u stvari. Ali, malo pomalo, prođe vrijeme za govedinu." "Misliš, kao s godišnjim dobima?" pitala je Laura, ne shvaćajući. "Baš tako. Nakon sezone govedine nastupa sezona janjetine. No, u stvari, nema sezone za govedinu, ali ima za janjetinu, a ta će ubrzo proći i uskoro će biti vrijeme za nešto drugo. Divljač, na primjer." "Pa ćeš s jelovnika skinuti janjetinu, a stavit ćeš divljač." "Točno." W


"A kako ćeš pripremati divljač u restoranu?" "Ah." Sad je uočio u čemu je problem. "Ne govorim ti ja o restoranu", uslužno je rekao. "Govorim o nama." "Nama?" "Da." Opet se stao boriti s riječima. "Da ti kažem ovako. Ponekad, kad se dvoje ljudi dugo zadrže za nekim dugim objedom, treba im neko vrijeme dok shvate da su stigli do kraja. Popiju grappu, možda pojedu i biscotte, zatim naruče kavu, ali zapravo je vrijeme da zatraže račun. Da kažu laku noć i zbogom, i naravno, daju napojnicu konobaru. Ali umjesto toga, oni još sjede, sve do posljednjeg mogućeg trenutka." "A kad se tako nešto dogodi, osoblje ne može ići kući. Mora čekati." "Da. Baš tako." "Shvaćam, Tommaso. Ponekad moraš ostati dokasna. To uopće nije problem." "Nije?" "Ne. To je tvoj posao i jako mi je drago što si kuhar. Čak i ako zbog toga ponekad zaspiš za vrijeme seksa." "Ne zaspim!" rekao je uvrijeđeno. "Ne tijekom svog dijela. Spavaš tijekom mojeg dijela", podsjetila gaje. "Sjećaš se prije dvije noći, kad..." "OK, ali to je bila iznimka." "Ali nema veze", uvjeravala ga je. "Ja te ne želim mijenjati. Ti imaš svoje kuhanje, ja imam povijest umjetnosti. Zato si tako sjajno odgovaramo. Oboje imamo i druge interese." "Kad već govorimo o drugim interesima..." "Volim te", sretno je rekla Laura. "I volim kad ovako razgovaramo o hrani. Što je sutra na jelovniku restorana?" "Reći ću joj, časna riječ", poslije je rekao Tommaso Bruni. "Posijao sam sjeme. Sad samo treba malo vremena." "Ali sad više nema puno variva. Ima još za sutra, ali ne više." "Da, Laura je puno pojela. Ima sve bolji tek." "Sinoć sam vodila jako čudan razgovor s Tommasom", ispričala je Laura Carlotti. "O čemu?" "Pa baš to je uvrnuto. Činilo se kao da mi to ne zna reći. Skuhao je predivno varivo i stalno je ponavljao da mi nešto želi reći, a onda je po-

W


čeo govoriti o tome kako je šteta što mora tako dugo ostajati u restoranu." S druge strane veze čulo se kako Carlotta usrkuje zrak. "Možda te pokušava zaprositi." "Ma ne!" nasmijala se Laura. "Pa poznajemo se samo nekoliko mjeseci." "Ali spava s tobom. Da si Talijanka, to bi već značilo da praktički jeste zaručeni." "Ali on zna da se ovoga ljeta moram vratiti u Ameriku." "Utoliko bolji razlog da te sad zaprosi." "Carlotta, to je suludo." "Zar? Sama si rekla da te obožava." "Da, ali – moj Bože", rekla je Laura. "Zaruke? Zaista misliš da je to u pitanju?" "Možda. A ako te zaprosi, što ćeš mu reći?" "Ne znam", priznala je Laura. "Komplicirano je. Moram razmisliti o tome." Tommaso se teška srca vukao u restoran. Pokušao je sve vrlo jasno obrazložiti Lauri, ali bilo je tako teško izgovoriti grube riječi koje će joj slomiti srce. Svi će se rasrditi na njega. Prije svega se radilo o Lauri, naravno, međutim, bio je tu i doktor Ferrara, njegov glavni pokrovitelj, ali i otac Laurine najbolje prijateljice. Atmosfera u Cuocu već je sama po sebi bila teška. Otkad joj je priznao da zapravo nije kuhar, Marie se prema njemu počela odnositi s neskrivenim prijezirom, a Bruni je počela iskazivati pretjerano uvažavanje i poštovanje. A Bruno je, u međuvremenu, upao u duboku, neobjašnjivu depresiju i jedva je progovarao. Otvorio je usta jedino da bi pitao Tommasa je li već dao Lauri nogu. "Scusil" Podigao je pogled. Obratila mu se neka djevojka. Bila je plavokosa i zgodna, odjevena u kratke hlačice. Na leđima joj je bila naprtnjača, a u ruci vodič za turiste. "Si rekao je. "Možete li mi reći kako da dođem na Piazze Navona?" Turistica. Tommaso je već zaboravio koliko voli turistice. "Naravno", rekao je. "U stvari, i ja idem tamo. Ali bojim se", ozbiljno

W


je spustio glas, "da ćete morati platiti naknadu za vođenje. To je gradski propis." "Aha, propis?" sumnjičavo je upitala djevojka. "Apsolutno." "A kakva je ta naknada?" "Naknada je da mi dopustite, kad stignemo, da vas počastim grappom" Djevojka se nasmijala. "A ako ne želim platiti tu naknadu?" "Onda mi morate dati poljubac." "Onda biram grappu. Za sada." "Izvrsno. Kako se zoveš?" "Heidi. Ja sam iz Miinchena," rekla je i ispružila mu ruku za pozdrav. "Zdravo, Heidi. Ja se zovem Tommaso i ja sam..." Oklijevao je. Zamalo je rekao "Ja sam kuhar", ali se u zadnji čas zaustavio. "Ja sam konobar." Kad je to izgovorio, osjetio je predivan osjećaj oslobađanja, kao da mu je težak teret pao s pleća. Nakon dva sata i brojnih pića, Heidi i Tommaso su se vratili u njegov stan. Bruno je bio u restoranu i kuhao; Laura je bila na predavanju. Tommaso je sam sebi govorio da zapravo ne vara Lauru, jer su u biti već prekinuli, čak i ako joj on to i nije baš do kraja razjasnio. Tako puno žena, a samo jedan Tommaso. Čim su ušli, požurio je nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Laura trči uz stepenice u Tommasov stan. Dijeta i vježbanje u dvorani definitivno počinju imati učinka. "Tommaso?" doziva. "Bruno?" Nema odgovora. Ali netko je tu nedavno bio. Još svira jedna od Tommasovih omiljenih pjesama, The Boys of Summer. A to znači, misli, da je Tommaso vrlo nedavno bio tu. Bruno podnosi cimerov glazbeni ukus, ali ga ne dijeli. Zatim začuje šištanje tuša. Sigurno je u kupaonici. Nasmiješi se i ode ga pričekati u spavaonici. Čuje se rad pisača pokraj Tommasova računala. Dokono se zaputi pogledati što to printa. I gleda, zabezeknuta, kako iz stroja izlazi, crtu po crtu, snimka zgodne plavuše, snimljena u ovoj sobi. W


Začuje korake na stepenicama. Vrata stana s treskom se otvore. "Due cappuccini", trijumfalno izvikuje Tommasov glas. "Heidi, uspio sam nagovoriti ludog starog barmena da nam da cappuccino iako je poslijepodne!" Mlaz tuša utihne. Sad se čuje samo rad pisača i pulsiranje u Laurinoj glavi. Tommaso uđe u spavaću sobu i ugleda je, i na trenutak vrijeme stane, kao zaustavljen film... A onda ga ona gurne i prođe pokraj njega, očajnički nastojeći izaći prije nego što se otvore vrata kupaonice, prije nego što izađe ta druga djevojka. Prolije kavu i ne zastane; trči niz stepenice, na ulicu, a Tommaso izvikuje njezino ime, negdje iza nje. Dostigne je, ali ona ne želi slušati. Hoda uz nju i pokušava razgovarati i pri tome odskakuje od automobila i pješaka, a ona se gura naprijed i nikome i ničemu ne daje prednost. "Laura, slušaj, nisam htio da ispadne ovako, htio sam ti to nježno reći..." "Makni se od mene", ona prosikće. "Pusti me na miru. Vrati se toj svojoj Heidi s kojom ispijaš cappuccino." "Bilo nam je fantastično, nikad te neću zaboraviti ..." Ona zafrkće. "Baš zgodno. Jer ni ja ovo vjerojatno neću zaboraviti, Tommaso. Kako god to tebi čudno zvučalo, teško da ću to smetnuti s uma još dugo vremena." "Pokušavao sam ti reći da sam već sit", on zapomaže. Ona prebire po mislima čime će ga najviše povrijediti, što je najgora stvar koju mu može reći, i onda je pronađe. "Isti si kao i Bruno, znaš?" "Kako to misliš?" "Tvoj prijatelj Bruno. Koji me poljubio. I natjerao me da mu obećam da ti neću reći. Koji stalno bulji u mene. Ježim se od toga. Vi ste perverznjaci, obojica." Ona opet počne trčati, a ovaj put on je ne pokušava pratiti. . Kad se Bruno vratio iz Cuoca bilo je već poslije ponoći. Tom-maso ga je čekao u stanu, mračna lica. "Kako je prošlo?" nježno je rekao Bruno. Tommaso je slegnuo. "Čini mi se da si prilično uzrujan." "Da." W


"Nisam znao da će ti to biti tako teško." "Nije bilo", kratko je odgovorio Tommaso. "Bar ne taj dio." Bruno je uvidio da je u pitanju nešto ozbiljno. "Tommaso, o čemu se radi?" "Laura mi je rekla da si je ti poljubio." Bruno se sledio. "Ah." Tommaso je ustao. "Koliko puta?" prijeteći je rekao. "Jedanput", rekao je Bruno. "Možda dvaput. Tri puta. Tommaso, oprosti. Rekao sam ti što osjećam prema njoj..." "Rekao si da nisi učinio ništa loše." "Pa, nisam, u stvari. Ti si to rekao." "Pokušao si je preoteti", zarežao je Tommaso. "Ti si moj prijatelj – trebao bi mi biti prijatelj – a upucavao si se mojoj curi." "Samo sam je poljubio." "Samo to ti je dopustila. Da je bila raspoložena za više, bi li stao kod poljupca?" Bruno na to nije mogao odgovoriti. "Da se radi o bilo kome drugome, razbio bih ga na komadiće", rekao je Tommaso. "Ovako..." Lupio je pesnicom o svoj dlan. "Više nismo prijatelji, Bruno." "A što ćemo s restoranom?" čuo je Bruno vlastite riječi. "Oh, da. Restoran. Još jedan divan način da ja ispadnem budala. Pa, boli me dupe za restoran. To je od početka bila glupa ideja." Pokazao je na vrata. "A sad se nosi odavde." Bruno je posrćući izašao iz stana, praćen Tommasovim vikanjem. Posljednje je čuo 'Vaffanculo', popraćeno ritualnom gestom stisnute desne pesnice, dok se istovremeno lijevom šakom pljesne po desnom bicepsu, dobačeno s prozora iznad njegove glave dok je naslijepo teturao niz uličicu. Nije se čudio što je Tommaso bijesan. Saznanje da je drugi muškarac pristupio vašoj djevojci, u nekim je dijelovima Italije još uvijek dobar razlog da se potegne nož. Činjenica što se on upravo spremao prekinuti s njom nije bila isprika: štoviše, zato je sve bilo još i gore, jer bi se moglo shvatiti kao pokušaj da iskoristite nezgodnu situaciju.

W


Bruno je počeo trčati. Morao je pronaći Lauru. Možda kad bi joj samo mogao objasniti kako se sve to dogodilo, kako je pristao na Tommasov šašavi plan, iz usluge prijatelju... Napokon je stigao do Residencije Magdalena. Na ulazu je bio portafon, pa je stiskao zvono označeno Patterson sve dok se nije javio jedan glas. "Judith?" prodahtao je. "Moram razgovarati s Laurom." "Tko je to?" "Bruno." "Ona ne želi razgovarati s tobom. Neće razgovarati ni s jednim od vas dvojice. Odlazi odavde." "Molim te", preklinjao je. "Samo joj reci da se javi na portafon." "Ona ne želi..." A onda ju je prekinuo Laurin glas, oštar i promukao. "Što hoćeš, Bruno?" "Ne mogu dopustiti da odeš iz mog života a da ti nisam rekao što osjećam prema tebi", rekao je. "Oh, mogu misliti. I ti i Tommaso. Zašto ne..." Bruno se morao odmaknuti da propusti skupinu ljudi u zgradu, a kad se vratio do zvučnika, ona je upravo završavala: "... mislila da ste mi prijatelji. Zaista sam se voljela družiti s vama, obojicom. Sigurno ste mislili kakva sam grozna glupača. Ja sam za vas bila samo još jedna turistica koja će vam malo zagrijati krevet." "Ne", brzo je rekao. "Laura, slušaj me. Volim te. Volim te više nego što sam ikada ikoga volio." Na trenutak je vladala tišina i samo na sekundu, pomislio je da ga je možda shvatila; ali njezin glas, kad je odgovorila, bio je promukao od suza i gađenja. "Kloni me se, ljigavče jedan. Imaš li ti pojma koliko je ovo odvratno? Gubi se i pusti me na miru." Sljedećeg jutra, kad je Gennaro došao otvoriti svoj kafić, zatekao je Brunu sklupčanog na pragu. "Trebam uslugu", rekao je mladić, s mukom ustajući. "Sudeći po tvom izgledu, trebaš kavu." "I to. Gledaj, Gennaro, onaj tvoj kombi?"

W


"Opet želiš posuditi tu zahrdalu staru kantu? Trenutno je u lošem stanju. Ne znam koliko daleko te može odvesti." "Pitao sam se, bi li mi ga prodao?" "Oh." Gennaro je na trenutak razmislio. "To je dobro vozilo, strukturalno gledajući. Mislim, kad kažem da je zahrđala stara kanta, to je od milja. Kozmetički gledano, nije baš bogzna što, ali motor mu je zdrav kao dren." "Nemam vremena za ovo", umorno je rekao Bruno. "Koliko tražiš?" Gennaro je još malo razmislio. "Pa," priznao je, "istina je, trebat će ga malo mehanički dograditi. Vadio sam svašta iz njega, znaš, zbog crpke za kavu." Ponosno je pokazao na svoju Gaggiju, sad gotovo nevidljivu iza zamršenog spleta pomoćnih cijevi, brtvila, ventila, provodnika i ventilatora. "Zato ću uzeti petsto." "Imam dvjesto. Ali dodat ću ovo." Bruno je iz džepa jakne izvukao nešto, neki smotuljak tkanine koji je razmotao na stolu. "Uanema!" dahnuo je Gennaro. "To su tvoji kuharski noževi, zar ne?" "Bili su. Više ih ne trebam. Što kažeš?" "Vrijedi", rekao je Gennaro i podigao jedan nož. "Mogu li onda dobiti ključeve?" "Nema svrhe", veselo je rekao Gennaro. Pokazao je na Gaggiju, kojoj je sad bila ugrađena brava za paljenje Fiatova kombija. "A kako ću ga onda pokrenuti?" "Evo." Gennaro mu je pružio žlicu. "To bi trebalo paliti." "Super." "Ne brini se", samouvjereno je rekao vlasnik kafića. "Taj kombi nitko neće ukrasti. Osim ako nije potpuno lud."

W


"Einsalata se beziznimno poslužuje nakon drugoga jela i ukazuje na to da se obrok bliži kraju. Ona pročišćava nepce od dojmova nastalih kuharovim tvorevinama i vodi prema prohladnim, svježim osjetima..." MARCELLA HAZAN, Osnove klasične talijanske kuhinje Mlada žena koja sjedi na drugoj strani prostorije za stolom dvanaest doista nam je poznata. Kad se mnoštvo pozornih konobara napokon odmakne i prepusti par uživanju u persillades od divljega lososa, u pireu od celerova korijena, kremi od jasmina i pečenom komoraču, a da i ne spominjemo njihove čaše hladnoga Puligny-Montracheta, uvjerit ćemo se da je to zaista Laura, premda prilično drugačija Laura od one koju smo ostavili tri mjeseca prije u Trastevereu. Prije svega, izgleda fantastično. Nestao je višak kilograma koje je navukla izjedajući Brunine raskošne tjestenine i bogate deserte. Njezin iznova elegantan i gotovo mišićav torzo svjedoči o brojnim satima utrošenim na vježbanje u dvorani, ali i o četiri kilometra koja bi pretrčala svakoga dana. I kosa joj je drugačija: kraća i svezana u privlačan konjski repić. Oči joj ne možemo vidjeti, jer ih zakrivaju elegantne tamne naočale, u kojima se odražava lik njezina pratitelja, podjednako otmjeno odjevenog; jer, ovo je posebna prilika. "Krumpira, gospođo?" raspituje se konobar, držeći žlicu iznad srebrne posude s povrćem. "Meni ne." "Vama, gospodine?" "Samo jedan, molim." Kim Fellowes usput spomene Lauri: "Kod ove vrste hrane je sjajno to što porcije nisu prevelike. Još uvijek smijem pojesti dvadeset grama ugljikohidrata." "I danas ćeš se pridržavati svoje dijete?" "Naravno. Osobito danas. Kakva je to dijeta ako je prekršiš svaki put kad uđeš u dobar restoran. Upravo na ovakvim mjestima vidi se tko zaista ima samokontrolu, a tko ne." Posegne za vinom u srebrnoj posudi s ledom, a konobarova ruka istoga trena dovrši tu kretnju i napuni im čaše točno do polovice. "Zdravica", kaže Kim i podigne svoju čašu do usana. "Za nas."

W


Laura popije. "Za nas." Prebriše usnice uškrobljenim bijelim ubrusom i doda: "Znaš, mislila sam da će ovaj lokal biti drugačiji." "A zašto?" "Taj frajer kojeg ja..." Zastane, kao da joj je nešto zapelo u grlu, a onda nastavi: "Taj frajer s kojim sam neko vrijeme hodala bio je ovdje zaposlen. Mislila sam da će biti – pa, nekako sličnije onome što je on kuhao. Znaš, talijanskoj hrani." "I zar ti nije drago što nije?" Kuša malo svog divljeg lososa, jedan od specijaliteta Templija. "Istini za volju, bude ti već dosta tjestenine. Kako napreduje tvoj esej?" Mijenja temu, primijeti ona; to često čini kad ona pokušava razgovarati o Tommasu. Gotovo kao da Kim kratko vrijeme koje je provela s Tommasom smatra kratkim razdobljem njezina ludila; kao da se prepustila divljanju, koje je sad najbolje zaboraviti. "Prilično dobro, rekla bih", kaže poslušno. "Stigla sam do baroka." "Znači da si počela pisati o Tizianu? To je dobro. On je jedan od rijetkih istinskih majstora boje, zar ne?" U jednom drugom restoranu, samo nekoliko kilometara niz cestu, Tommaso kuha. Jelo je jednostavno, ali nekoliko otvorenih kuharica, sa stranicama posvuda zamrljanima krastama osušenog mesnog soka i okamenjenog žumanjka, pokazuju da mu baš ne ide. Dok još jedanput gleda u kuharicu, tava na plameniku iza njega se zapali, a on se uz kletvu okrene i počne gasiti. "Dvaput saltimbocche, jednom tagliatelle, jednom insalata", kaže Marie, ulazeći u kuhinju s narudžbom u bilježnici. Tommaso ne odgovara. "Jesi li me čuo? Rekla sam..." "Me ne sbatto U cazzo", pjeni se Tommaso. "Zar ne vidiš da da sam još uvijek zauzet time da zajebem stare narudžbe? Ostavi to sa strane, te ću zajebati za minutu. Dio canel" Dok je govorio, povukao je zapaljenu tavu sa štednjaka i pri tome izlio pocrnjelo ulje-po narudžbama. "Gledaj što si sad učinila." Marie zna kad je pametno povući se. Odlazi natrag u blagovaonicu, u kojoj su zauzeta samo tri stola. Vijest da Cuoco nije više ono što je nekad bio brzo se proširila.

W


Bruno, u međuvremenu, stoji pokraj jedne prazne ceste u pokrajini Marche i pokušava vratiti u život motor svog starog kombija. Na licu mu je izraz zanesene usredotočenosti, prilično sličan onome koji je imao dok je kuhao. Iako su mu ruke crne od ulja, a ne više bijele od brašna ili skliske od sirovog jajeta, postupak kojim prstima utvrđuje kakva nova boljetica muči prastari, napol opustošeni stroj nije bitno različit od metoda kojima se nekoć služio da bi izmamio nove dubine okusa iz svojih recepata, premda nije ni približno toliko uspješan. Kad je otišao iz Rima, jednostavno se odvezao na sjever. Brzo se umorio od autostrade, a iz rasklimanog vozila i tako nije mogao izvući više od šezdeset ili sedamdeset kilometara na sat, pa je skrenuo na sporedne ceste. Blizu Firence kampirao je jednu noć u malenom masliniku, pokraj petstogodišnjeg drveta debelog i niskog poput toskanske bakice. Sljedećeg jutra je otkrio majušan potok, u kojem je ulovio pastrvicu i pripremio je nad vatrom od mirisnog drveta masline. Pastrva je bila ukusna, znao je, ali njemu kao daje bila od kartona. Potpuno je izgubio svoj osjet okusa. Sljedeće večeri zaustavio se kod kioska uz cestu, gdje su pripremali odreske alla brace, na drvenom žaru. I taj put nije mogao osjetiti nikakav okus. Pa čak i kad je vlasnik ponosno namazao odreske kapljicama vlastitog maslinovog ulja, tako mladog i svježeg da je još bilo živahno zeleno, Bruno je to jedva primijetio. Na-solio je odrezak, pojeo ga na brzinu i vratio se u kombi, mrmljajući zahvale uvrijeđenom vlasniku kioska. Kombi je stao više puta, očito iscrpljen beskrajnim nizom brda i dolina, pa gaje morao odobrovoljavati i krpati rezervnim dijelovima iz mehaničarskih radionica uz cestu. U takvoj jednoj radionici prodavali su se mandolini, sirevi od ovčjeg mlijeka. Bruno je kupio nekoliko, koje će držati u kombiju, pa tako neće morati stati svaki put kad ogladni. Znao je da vjerojatno smrdi po njima, ali nije ga bilo briga. Iz Toskane je nastavio prema sjeveru, uz ligursku obalu sve do Genove. Tu je jeo minestrone con pesto, juhu sa svježim bosiljkom, ifarinatu, glavnu lučku hranu koja se jede na ulici: tijesto od brašna slanutka, pomiješano s ekstra djevičanskim maslinovim uljem, vodom i solju, razmazano na pladanj promjera pola metra i nakratko ispečeno u kruš-

W


noj peći. Bilo je kako treba, croccante sopra e morbida sotto – hruskavo gore, mekano ispod – ali mu nije pružilo nikakav užitak. Putujući dalje na sjever, ostavio je iza sebe obalu i ušao u potpuno drugačiji krajolik Piemontea. Tu su dugačke, ravne ceste građene po carskom ukazu Cezara prelazile preko glatkih ravnica prekrivenih poplavljenim rižištima, jer je taj dio Italije najveći proizvođač riže u zapadnome svijetu. Svake noći, kad bi sunce zašlo za površinu poplavljenih ravnica, parkirao bi kombi i spremio se na spavanje, a tisuće komaraca kao ludo bi drljalo po svim prozorima vozila. Kad bi nešto pojeo, uglavnom bi to bio običan, jušni risotto u nekoj osteriji uz cestu, isto ono jelo koje su jeli i sami radnici na rižištima: riža skuhana s piletinom ili žabljim batacima, koji se tu naveliko jedu, začinjena cimetom i razrijeđena teškim vinom svojstvenim tom kraju. Malo pomalo, međutim, nije više bilo ravnica s rižištima, a pred njim su se uzdigla čekinjasta podnožja Alpa. Kad tu zaustavi kombi, mještani govore teškim narječjem i u svom govoru na čudan način miješaju talijanski, njemački i francuski, a kafići uz cestu nude kuhano meso, sauerkraut i kolače u austrijskom stilu. Znao je da kombi nikako ne bi preživio uspon, rijedak planinski zrak i snijeg, pa je nevoljko okrenuo na istok prema jadranskoj obali. Tu je opet izabrao jednu rimsku cestu, Via Emilia, sad poznatiju pod prozaičnijim imenom N90, ali još uvijek ravnu i ispravnu stotinama kilometara preko pokrajine Emilia-Romagna sve do mora. To je gastronomsko srce Italije, gdje se obrađuje svaki centimetar plodne zemlje. U Parmi je obišao trgovine ukrašene obješenim pršutima, a svakoga od njih resili su žigovi desetak različitih inspektora – talijanske pokrajine budno čuvaju svoje proizvode, a samo nekoliko gradova između rijeka Enze i Stirone smiju tvrditi da proizvode pravi prosciutto di Parma. Budući da su golema potkrovlja u kojima se pršuti suše uvijek otvorena da bi kroz njih strujao vjetar, sela u dolini Enze prožeta su aromatičnim slatkastim mirisom mesa, koji ga je draškao dok se vozio kroz njih. U jednoj dolini sjeverno od Parme Bruno je kušao culatello di zibello, možda najvažniji parmski proizvod od svinjetine, i upravo zato gotovo nikada izvožen, čak ni u druge dijelove Italije: svinjski hrbat mariniran u soli i začinima, zatim ušiven u svinjski mjehur i sušen osamnaest mjeseci na vlažnom zraku ravničarskog riječnog bazena. Taj proces je tako delikatan da se gotovo polovica šunki pokvari prije vreW


mena, ali one koje se održe imaju okus kakvome nema premca. Nekada bi gotovo kremasta građa i sladak, intenzivan okus mesa natjerali Brunu da se glasno nasmije od čiste radosti. Sada, iako mu je to još uvijek bilo zanimljivo, Bruno je bio poput čovjeka koji pokušava osjetiti okus putem fotografije ili netko tko jede dok je prehlađen. Kao da mu je nepce, obično tako precizno, postalo neosjetljivo kao i kod svakog drugog smrtnika. Ipak, zanimalo ga je da vidi postupak kojim nastaje aceto balsamico tradizionale u Modeni, udaljenoj samo tridesetak kilometara, ali opet različitoj od Parme kao što je ocat različit od mesa. U jednoj tradicionalnoj acetaiji dopustili su mu da nakratko proviri kroz tavanska vrata, a na tavanu je iz desetaka bačava raznih veličina dragocjeni sadržaj neprestano polako kapao u otvorene kante obložene smeđim omotnim papirom. Zrak je udarao u glavu mirisom mošta, a činilo se da i ptice pjevice koje su se skupljale kod otvorenih prozora zamuknu od guste, žitke arome. Za vrtoglavu naknadu Bruno je smio srknuti iz čajne žličice pedeset godina star ocat. Bogat kao stari konjak, savršeno uravnotežen između slatkog i kiselog, okus je bio tako snažan da mu se širio prsima poput lijeka. Ali nije mu pružio nikakav užitak, a kako je čak i bočica od samo sto mililitara koštala mnogo stotina eura, odvezao se dalje a da nije ništa kupio. U jednom drugom selu stao je da bi kupio sir pa je promatrao dvojicu vlasnika mljekare kako tuku surutku u golemom spremniku zapremine stotina litara koristeći spino, mlatilicu veliku poput metle. Od toga su pucala leda, a na kraju dana proizveli bi samo dva velika sira koja, doduše, mogu prodati tek za tri godine. Međutim, ta ista mljekara proizvodila je i slattato, mekani, svježi ovčji sir koji je za okrepu pojeo umotan u komad piadine – plosnate pogače slične tortilji. Što se više Bruno približavao moru, cestica je postajala sve zakrčenija turistima koji su izlazili na autostradu, u smjeru popularnih odmarališta oko Riminija. Došlo je vrijeme da opet promijeni smjer. Ovoga puta Bruno je usmjerio nos kombija prema jugozapadu i iznova se zaputio u unutrašnjost poluotoka. Vozio se već tjednima, ali još nije naišao na tako pust, ruralni krajolik kao što je bio taj u kojem se sada obreo. Pokrajina Marche: Krajina. Tu nije bio puno većih gradova. Kilometar za kilometrom, jedini znak W


života bio bi pokoji zaselak ili selo, raštrkani između divljih gudura od vapnenca, gdje su seljaci nekako krpali kraj s krajem onako kako su to oduvijek činili, uzgojem pokoje svinje, nekoliko krava i ovaca na nekoliko strmih polja. Ceste su najčešće bile zavojite, jer su pratile obrise zemljišta i serpentine rijeka, pa je Bruno sporo napredovao. Ipak, to mu je baš odgovaralo. Postajalo je očito da će, ako se negdje ne zaustavi i možda zaposli kao ispomoć, na kraju opet završiti u Rimu, kamo vode sve ceste, a tamo je najmanje želio biti. Gotovo kao da osjeća raspoloženje svog vozača, kombi je počeo usporavati, tako da čak ni kad bi naišao na neki djelić ravne ceste nije mogao voziti brže od pedeset kilometara na sat a da pri tome za sobom ne ostavi guste oblake crnoga dima koje bi staro vozilo iskašljucalo iz svoje pokrpane nutrine. Bruno se odlučio za jednu drugu rimsku cestu, Via Flaminia, koja ga je odvela kroz dramatičan klanac Furlo. Cestu su uz rijeku stisnule visoke hridine pa je tekla kao i 220. godine prije nove ere, kad je bila izgrađena, tako da se ubrzo, premda je promet bio rijedak, našao u redu nestrpljivih vozača. Nakon trokilometarske tame tunela Furlo, također izgrađenog u rimskim vremenima, skrenuo je na prvome raskrižju i krenuo gore, u brda. Tu uopće nije bilo prometa. Nad glavom su mu lijeno prolijetali orlovi, a jednom mu se učinilo da iz daljine čuje zavijanje vuka. Kako se uspinjao sve više iznad Acqualagne, kombi je isprva teško disao, pa stao hripati, a neprestano je usporavao; sve dok se na kraju, uz napadaj kašljanja dostojan pušača sa stažem od četrdeset godina, nije potpuno zaustavio. Bruno je izašao i promozgao o stroju koji je utihnuo. Nalazio se stotinjak metara iznad doline, negdje između gradića Cagli i Citta di Castello. Međutim, nisu se vidjele ni kuće, ni imanja. Bilo je tiho kao u grobu. Zvuk kozjih zvona, koja su zveketala u daljini dok su njihove vlasnice sustavno prežvakavale travu na nekoj livadi, ipak je ukazivao na to da se negdje u blizini mora nalaziti nekakvo naselje. I polja su, iako jako mala, očito bila njegovana. Ispod svakog drveta nalazila se uredno naslagana hrpa ogrjeva, složenog da se suši za zimu, a loza u džepnim vinogradićima otežala je od zreloga voća. Uzalud je nastojao oživjeti motor. Jednom je pomislio da će ići, ali kombi kao da je ispljuckao neke isprike, a onda opet upao u komu. Uz W


uzdah, Bruno je sa suvozačkog sjedala uzeo svoju naprtnjaču i pripremio se za hodanje. Kako je znao da putem kojim je došao kilometrima neće ništa naći, zaputio se uzbrdo, u nadi da drveće koje mu zakriva pogled skriva, negdje, nekakvo selo. Tommasova večer bila je prava katastrofa. Kad su posljednji gosti otišli, samo djelomično primireni s nekoliko besplatnih digestiva, već je padao s nogu. A još je morao srediti i knjige. Mrzovoljno je ispraznio kutiju s izgužvanim računima na jedan od stolova. "Stvar je u tome", objasnila je Marie, "što nam dobavljači još šalju hranu i još uvijek očekuju da im platimo, a povrh toga, tu je i onih četiri posto za mafiju. Ali novac nam ne stiže. Štoviše, sva ta čašćenja koja moramo davati koštaju nas cijelo bogatstvo. A konobari nas, zato što ne dobivaju napojnice, potkradaju. Svake večeri koje radimo samo povećavamo dug. Moramo zatvoriti sada, prije nego što doktoru Ferrari izgubimo još veći dio uloga." Tommaso je uzdahnuo. "Ako nas konobari potkradaju, hajdemo se riješiti konobara. I tako nema posla za njih." "Acommis.“ Tommaso je bio neodlučan. Dvojica commisa bili su mladi, tek su završili ugostiteljsku školu, ali bar su imali neku predodžbu o tome što rade, za razliku od njega samog. "Zadržat ćemo jednoga", predložio je kompromisno rješenje. Marie je lupila nekoliko tipki na kalkulatoru. "Još uvijek ćemo gubiti novac", smrknuto je rekla. "Čak ne možemo doktoru Ferrari platiti sljedeću ratu uloga." "Platit ću mu od svoje ušteđevine." "Nemoj biti glup." "Ne želim zatvoriti ovaj lokal, Marie." "Sentimentalan si", komentirala je. "To je opasno, kad se radi o poslu." "Ti ne moraš ostati, ako nećeš." "To je nešto drugo", osorno je odgovorila. Kad je ona otišla, Tommaso je još dugo sjedio i pregledavao račune, uzaludno tražeći neki način da smanji operativne troškove i vrati Cuocov profit. Međutim, čak je i on uviđao da je stanje beznadno. Jednostavno, previše su trošili, a premalo zarađivali.

W


Kad je Bruno otišao iz Rima, Tommasov bijes se ugasio isto onako brzo kao što je i buknuo. Zapravo, ubrzo se počeo osjećati pomalo krivim. Sve što je rekao Bruni svakako je bila istina – Bruno jest poljubio njegovu djevojku njemu iza leđa – ali s obzirom na to da je on sam prevario tu istu djevojku sa zgodnom plavokosom autostopericom iz Miinchena, nije mu se baš činilo da ima pravo na moralne prodike. Osim toga, Tommaso je volio Brunu, a one grube riječi bile su posljedica njegove povrijeđenosti što mu Bruno nije ispričao cijelu priču, bar u istoj onoj mjeri u kojoj su bile rezultat povrijeđenog ponosa. Kako mu je polako postajalo jasno da se Bruno neće vratiti, Tommasovo raspoloženje je tonulo, kao i prihodi Cuoca. Da restoran sad već nije dugovao svima, od doktora Ferrare do mafije, možda bi se pokušao izvući iz svega toga. Ali postupno je uvidio da postoji još jedan razlog zbog kojeg ne može otići. Radilo se o izrazu Marijina lica kad je otkrila da on zapravo nije kuhar. Čvrsto je odlučio dokazati joj, kao i cijelome Rimu, da je on jednako sposoban voditi restoran kao i Bruno. Ali ovoga trena činilo se da je istina drugačija: da on to nije. Noći su bile najgore. Tad bi se Laura ulovila kako misli da ne može izdržati bol; da će učiniti sve, baš sve, samo da joj se Tommaso vrati; da će ga čak dijeliti sa svim turisticama u Rimu, ako to znači da će tako opet biti zajedno. Tijekom takvih noći sjedila bi tupo na krevetu, naslonjena na zid, i čekala da dođe jutro, a obrazi bi joj gorjeli od poniženja i oči pekle od jada. Stalno je plakala. Zalila je Judith suzama i jecala Carlotti preko telefona. Malo je nedostajalo da prekine svoj studij i vrati se u Ameriku. Isplakala se savjetniku za studente, koji joj je ugovorio sastanak s liječnikom, koji joj je, pak, prepisao antidepresive. Isplakala se Kimu Fellowesu. On je pokazao puno suosjećanja i dogovorio se s njom da mu dolazi na privatnu poduku, kako ne bi zaostala s gradivom; a zbog te ljubaznosti, naravno, jednostavno se morala još malo rasplakati. Činilo se da mu njezine suze nisu ni najmanje odbojne: naprotiv, što je više plakala, to je on postajao pažljiviji, pa se ubrzo naviknula na poznat utješni miris kolonjske vodice na njegovim elegantnim lanenim rupčićima. Postupno, bol se povukla i kad ju je, konačno, otpratio do svog kre-

W


veta, shvatila je koliko ima sreće što je napokon voli netko kome je istinski stalo do nje. Bruno je hodao uzbrdo duže od sata. Iako je sunce zalazilo, još je bilo vruće, a tjerali su ga samo uporna odlučnost i spoznaja da će, ne nađe li neko konačište, morati noćiti na otvorenome. Na kraju je ipak u daljini ugledao kuće. Iza njih se uzdizao stup dima, ravan i visok u zraku bez vjetra, poput čempresa raštrkanih po brdu. Kad se popeo malo više, vidio je da je to seoce od samo desetak kamenih kuća. Na jednoj zgradi nalazila se prastara reklama za Fernet Branca, naličena izravno na ispucanu žbuku. Bio je to dobar znak: znači da se tu vjerojatno nalazi nekakva osteria. Kad je ušetao u selo, nekoliko pasa na lancima zalajalo je na njega, ali inače je sve bilo pusto. Ipak, nešto je nanjušio iz smjera dima koji je vidio s ceste. Odmah je prepoznao aromatičan miris zapaljene bukovine, ali od drugog mirisa, mirisa pečene svinjetine, slina mu je navrla u usta, a korak mu se ubrzao. Netko je pekao prase na ražnju, a Bruno je odjednom shvatio da već danima nije jeo. Zamaknuo je na piazzu – a to bi se jedva dalo nazvati piazzom, prije otvorenim prostorom oko kojeg su se nalazile kuće i crkva. Površina joj nije bila popločena i nije sadržavala bogzna što, nekoliko lipa i golem ratni spomenik iz fašističke ere, koji Pobjedu prikazuje kao nagu ženu koju uvis uzdiže šest vojnika. Međutim, tu je bio izvor onog predivnog mirisa. Ispred malene gostionice netko je složio improvizirani ražanj. Nekolicina ljudi vrzmala se oko njega i vodila brigu o zlatnosmeđem odojku koji se polako vrtio iznad usijane žeravice. Stolice i stolovi izvučeni su na večernje sunce, netko je prebirao po harmonici, a dvojetroje starijih ljudi je plesalo. Šest pari očiju okrenulo se prema Bruni, prateći njegov dolazak, ali nitko mu se nije obratio. Bruno je to jedva primijetio. Osjećam miris, mislio je. Zaista, osjećam miris, onako kako treba. Jednom, kad je bio dijete, na plivanju mu je voda ušla u uho. Danima je sve zvukove čuo prigušeno, a vode se nije mogao riješiti bez obzira na to koliko lupao po glavi ili kopao po uhu. A onda, potpuno iznenada, iz bubnjića je potekao topli curak koji je najavio povratak njegova sluha – a njemu je, već gotovo pomirenom s nagluhošću, svaki zvuk zazvučao potpuno novo i svježe. Tako je bilo i sada s njegovim nepcem. Nekako, W


miris ove porchette postigao je ono što nisu uspjeli svi najfiniji proizvodi Emilie-Romagne. Njegova hipersenzibilna percepcija okusa i mirisa, koja je gotovo potpuno nestala, počela se ponovno buditi. Porchetta... Odojak je bio tamne boje meda, leđa su mu bila napuhnuta mjehurićima i razrezana tamo gdje su utrljali sol da dobije lijepu koricu, a uši, njuška i rep bili su umotani u metalnu foliju kako ne bi izgorjeli na jakoj vatri, s obzirom na to da su takve poslastice. Nekoliko ljudi još se brinulo o odojku: jedan ga je okretao, drugi ga premazivao komadom masti na štapiću, a za to vrijeme ga je jedna vitka pojava u pregači i s maramom na glavi razrezivala oštrim nožem da vidi je li meso u sredini dobro pečeno. Nadjeveni odojak pečen čitav na ražnju je specijalitet koji se priprema na dane svetkovina u svim krajevima Italije, iako u svakoj pokrajini na neki drugi način. U Rimu bi odojka nadjeli njegovim vlastitim pečenim iznutricama; na Sardiniji, mješavinom limuna i usitnjenog mesa. Ovdje se nadjev, očito, sastojao od krušnih mrvica i aromatičnog bilja. Mogao je razabrati svaki pojedini sastojak mješavine: finocchio selvatico – divlji komorač – češnjak, ružmarin i masline, pomiješani s mirisom svinjskoga sala koje se otapa na vatri, koja bi nakratko izrigala zeleni plamen kad bi sokovi iz malog praseta, slijevajući se niz papke, kapnuli u nju. "Zdravo", uljudno je rekao Bruno osobi koja mu je bila najbliža. "Pokvario mi se kombi pa tražim gdje bih prespavao." Čovjek je grebao po svom prastarom smeđem odijelu dok je razmatrao tu izjavu. Pretvarao se da nadlanicom tjera dvije muhe sa svog čela, iako nigdje u blizini nije bilo nikakvih muha. "Ueh, Gusta", napokon je doviknuo. Jedna od osoba kod vatre se okrenula. Bila je to žena, lica ogrubjela od vjetra i sunca. Bruno je pretpostavio da je to vlasnica gostionice pa je ponovio svoju zamolbu. Žena je zurila. "Ne izdajemo sobe, obično. Možete se poslužiti telefonom, ako želite, da pozovete nekog radi svog kombija. Kamo ste se zaputili?" Kamo se zaputio? Bilo je to dobro pitanje, a na njega Bruno nije imao odgovora, jer je već prije nekoliko tjedana odustao od gledanja u zemljovid. Slegnuo je ramenima. W


Neki drugi glas javio se iz skupine oko vatre. Bila je to ona osoba koja je čučala, ona u pregači. Iako se nije okrenula, Bruno je začuo ženski glas kako nešto mrmlja. Gusta je slegnula ramenima. "Moja kći kaže da je sad kasno pozvati nekoga iz Acqualague, a Hanni, koji se obično bavi popravcima, otišao je u Belsaro pomoći bratu u pokrivanju krova. Možemo vam spremiti sobu, ako zaista morate ostati, ali kako vidite spremamo porchettu, tako da baš nemate izbora za večeru." Bruno ju je uvjeravao daje oduševljen porchettom i da će nastojati što manje im smetati, jer vidi da imaju posla. Sjeo je za jedan od stolova i stavio naprtnjaču uz noge te se trudio biti što nezamjetniji. Seljani su se, sa svoje strane, pretvarali da ga ne vide. Jedina osoba koja ga je izravno pogledala bila je Gustina kći. Uspravila se i odmaknula od vatre, brišući vrelo čelo rukavom i načas mu dobacila pogled tamnih, nečitljivih očiju. Bruno joj se uljudno osmjehnuo, ali to je očito bila odveć prisna gesta, jer se namrštila i skrenula pogled. Netko je pred njega stavio čašu vina i tanjur s nekoliko kockica hruskave svinjske kožice. Zahvalno ih je pojeo, jer sad je već uistinu bio gladan. Napokon, nakon puno rasprave, porchetta je bila gotova i maknuta s vatre da odstoji. Ali prvo, naravno, jela se tjestenina – velike zdjele svježih zelenih tagliatella, spravljenih sa špinatom i samo malo muškatnog oraščića, posluženih uz fagiole – mladi grah – i malo guščje juhe. Ne, ipak to nije špinat, zaključio je Bruno nakon drugog zalogaja: to zeleno u tagliatellama bile su mlade koprive. Pomalo se začudio, ali bile su izvrsne. Sada je sjedio prignječen između dviju debelih žena, koje su govorile tako jakim naglaskom da ih je jedva razumio. Upitao je što to slave, a one su počele nadugo objašnjavati; sažetak je otprilike glasio da je netko od nekog drugog posudio traktor, ali kočnice nisu radile kako treba i onda je udario tog jadnog tronogog praščića i ubio ga, tako da ga je, naravno, trebalo odmah pojesti. Zar Bruno nije primijetio da porchetta ima samo tri noge? Bruno je priznao da nije, što je izazvalo veliko veselje svih oko njega. Pitali su ga odakle dolazi. Iz Rima, odgovorio je. Društvo je zamišljeno kimalo glavama, kao da to sve objašnjava. Ne možeš od jednog Rimljanina očekivati da primijeti ono što mu je pred nosom. U nastojanju da se našali na taj račun, Bruno je spomenuo da u Rimu W


sve svinje imaju tri noge, a oni su to prenijeli svima za stolom uz takvu ozbiljnost kao da je rekao da osobno poznaje Papu. Nakon toga je nastojao ne otvarati usta, osim kad jede. A to nije bilo teško, jer je porchetta bila izvrsna. Dodavali su je ne na tanjurima, nego umotanu u lišće mirte, pa je njezin gorki okus prožeo i meso. I svi drugi su zamuknuli pa su se čuli samo zadovoljni uzdasi i krckanje glodanja kostiju. Jedinu svjetlost davale su dvije svjećice i tamnocrvena žeravica ražnja. Na kraju su uklonili kosti ili ih bacili maloj vojsci pasa koji su na njih čekali, a iznijeli su zdjele svježih breskvi, koje su poslužili narezane i prelivene slatkim vinom. Onda se opet oglasila harmonika. Debela gospođa s Brunine lijeve strane, koja je sigurno popila bar deset čaša vina tijekom jela, odmah ga je upitala za ples, što je njihovim susjedima bilo silno zabavno; a kako je osjetio da njihovo gostoprimstvo djelomice plaća i zabavom koju im pruža, Bruno je prihvatio. Bilo mu je drago malo se ludirati nekoliko minuta, a onda se ispričao i ponovno sjeo. Netko je sjeo na mjesto debele gospođe, a kad se okrenuo, ustanovio je daje to Gustina kći. Prije samog početka večere presvukla je svoju odjeću za kuhanje, pa je sad na sebi imala dugačku, tamnu haljinu; kombinaciju svile i drugih blještavih tkanina. Haljina je djelovala gotovo romski, a sad kad je to pomislio, primijetio je da slično izgleda i odjeća nekih drugih žena. Sjetio se da je negdje pročitao kako su seljani u nekima od tih zabačenih sela potomci Roma koji su se tu naselili i počeli se baviti ratarstvom, stotinama godina ranije. Kosa joj je bila tamna; tamna kao i noć iza nje. "Pripremila sam vam sobu", rekla mu je. "Kad budete umorni, samo recite mojoj majci ili meni, pa ćemo vam pokazati gdje je. Iako, bojim se da se možda nećete baš dobro naspavati. Kad se ovi zahuktaju, pit će i plesati cijelu noć." U njezinu se glasu osjećala naklonost, primijetio je, prekrivena šturim riječima. "Hvala vam. Ugodno se osjećam, zaista. A jelo je bilo izvrsno." Slegnula je ramenima. "Samo svinja. Nije neka umjetnost pripremiti svinju." "Ona tjestenina, također", nježno je rekao. "Koprive i muškat-ni oraščić – fantastično. Tko ju je skuhao?"

W


"Moja majka", rekla je. Podigla je pogled. Krupan mladić, kose boje pijeska i najširih ramena koja je Bruno ikada vidio, stajao je s druge strane stola. "Vrijeme je za ples, bella di časa", rekao je. Premda se obraćao djevojci, gledao je Brunu. Nagnuo se preko stola i gurnuo veliku, mišićavu šaku u Bruninu. "Ja sam Javier", rekao je. "Drago mi je upoznati vas..." "Bruno", odvratio je Bruno. Osjetio je kako mu na trenutak gnječi ruku, a onda ju je pustio. "Pokvario mi se kombi." "Da, znam." Javier se opet okrenuo prema djevojci. "Idemo onda." Ustala je, a haljina joj se bljeskala. Rekla je Bruni: "Ali ja sam dodala koprive. I muškatni oraščić. Od toga su ljudi... sretni." Gledao je kako pleše, naprežući oči da u mraku ugleda bljeskanje njezine haljine dok se vrti. Onda je shvatio što čini. Da, Laura je bila u pravu. Ja sam guardone, umorno je pomislio. Perverznjak; uvijek gledam, nikad ništa ne poduzimam. Ustao je i otišao pitati Gustu gdje je njegova soba. Kad je Bruno sljedećeg jutra ustao, mala piazza je bila pusta. Pretpostavio je da svi pokušavaju snom izliječiti mamurluk – glazba je potrajala do kasno u noć, baš kao što je Gustina kći predvidjela. Onda su se otvorila vrata crkve, a rijeka seljana izlila se ravno niz stepenice i preko trga u gostionicu, gdje se Gusta, još u odjeći za crkvu, odmah bacila na posao i počela dijeliti distillate iz neoznačenih boca, dok je njezina kći okolo nosila poslužavnik s kolačima. Bruno je prihvatio i jedno i drugo. Piće je bilo žestica od breskve, slično rakiji, a kolači su bili mekani i slatki, posuti brašnom od badema. Predstavili su ga Giorgiju, mladiću neuredne pojave, koji je bezbrižno ispijao već treću čašu likera. Giorgio je, rekli su mu, dovezao svoj traktor do crkve i ubrzo će otići s Brunom po njegov kombi. Ispalo je daje "ubrzo" relativan pojam. Prošao je cijeli sat i još nekoliko žestica i tek onda je Giorgio napokon odveo Brunu iza piazze, gdje je parkirao najmanji traktorčić koji je Bruno ikada vidio. Giorgio je otjerao psa mješanca sa sjedala i sjeo za upravljač. Na stroju je jedva bilo dovoljno mjesta za njegovo tijelo: kad bi spustio noge s pedala, vukle bi se po tlu, kao kad odrasla osoba za-jaši dječjeg ponija. Pritisnuo je tipku i stroj je podrignuo crni dim. Jedan stariji muškarac, hodajući u suprotnome smjeru, nasmijao se i nešto doviknuo preko buke motora. Zvučalo je W


kao "Dobra svinja, Giorgio." Giorgio se namrštio i nije odgovorio. Bruni je sinulo da bi to mogao biti onaj traktor koji je pregazio sinoćnji obrok. To mu se nije činilo vjerojatnim: pa čak bi i tronogi praščić bio brži od ove ropotarije. Bruno i pas hodali su iza traktora koji je polako šklopotao niz cestu. Međutim, Bruno se prilično iznenadio, patuljasti traktor je s lakoćom odvukao neispravni kombi do sela, a ondje su ga odvojili od traktorčića i ugurali u mali štagalj, utješno pun neispravnih i poharačenih automobila, koji su svi čekali da se Hanni, mehaničar, vrati s bratova krova. "Hanni ovdje ima sve moguće dijelove", komentirao je Giorgio, motajući cigaretu, sad kad je završio s poslom. "On će ti to srediti. Doduše," dodao je zamišljeno, "prošla su tri mjeseca otkad mi je obećao naći neke diskove za kočnice, a ja još čekam. Ovo će biti petnaest eura, molim." Nije mogao ništa drugo nego čekati. Bruno se vratio na piazzu, na koju su već dopirali mirisi ručka iz Gustine kuhinje. Antipasti na tanjurima već su bili posloženi na stolove na trgu, koji se kao čarolijom ispunio ljudima – čitavim obiteljima, još uvijek odjevenima za crkvu, a došao je i sam svećenik s papirnatim ubrusom zadjenutim u sutanu. Bruno je uzeo list endivije i umočio ga u posudicu s uljem i octom – maleno crno oko aceta balsamica plutalo je u sredini zlatnoga ulja. Iznenađeno je ustanovio da su i maslinovo ulje i ocat doista među najboljima koje je ikada kušao. Selo možda površnom promatraču djeluje sirotinjski, ali seljani bez sumnje znaju što valja jesti. Talijani to nazivaju culto de benessere: zadržati najbolje proizvode za sebe, biti samodovoljan ali živjeti dobro, spojiti otporan želudac seljaka s profinjenim nepcem kardinala. Tjestenina su bili taglierini, tanji i duži nego tagliatelle, rijetko posipani češnjakom i vrganjima. I opet se Bruno iznenadio: sezona gljiva prošla je već prije mnogo mjeseci. Ali ove su, bez ikakve sumnje, bile svježe. Spomenuo je to obitelji za čijim je stolom sjedio, a oni su kimnuli. "Treba znati gdje ih tražiti", rekao mu je muškarac. "A Galtanesi znaju gotovo sve ofunghima."

W


Galtanesi je, ispostavilo se, bilo zajedničko ime za ljude koji žive u ovim brdima. "Vidite ovo dvoje?" nastavio je muškarac, kimajući prema mješancu koji se češao u prašini, nedaleko od starca s licem izboranim nepogodama i s dugačkim štapom, koji je metodično smazao sve iz goleme zdjeletine taglierina. "To je Alberto, a njegov pas je Pippi-no. On je gotovo najbolji trifolau u cijeloj Italiji." Bruno je pogledao starca s novim poštovanjem. Ako tu ima tartufa, jasno je zašto mještani tako dobro jedu i djeluju tako zadovoljni svojim jednostavnim načinom života. Dobar trifolau, ili tragač za tartufima, može zaraditi čitavo bogatstvo u zimskoj sezoni. A onda, tijekom ostatka godine, može se odmarati i brinuti se o svojem malom imanju. "Ali zar najbolji tartufi ne dolaze iz Piemonte?" primijetio je. To je izazvalo provalu smijeha njegovih družbenika za ručkom, a onda još više smijeha kad su njegovu primjedbu ponovili uzduž i niz dugačkog stola. Seljanin je odmahnuo glavom. "Pijemontežani imaju najbolje tržnice", povjerio je, naginjući se konspirativno naprijed, "i naravno, vole se pretvarati da je roba na tržnici dolazi s brda u njihovoj pokrajini. Ali bez ove pokrajine, tržnice u Albi zjapile bi prazne tijekom većeg dijela sezone. Sto se nas tiče, nama je drago prodavati ih na sjeveru. Ovdje tartufa ima toliko da ne bismo za njih dobili ni približnu cijenu." Taj je razgovor prekinuo iznenadni uzvik iz kafića. Mali terijer je bježao kroz vrata, s velikom koljenicom punom mesa u gubici, a za njim je gnjevno trčala zajapurena Gusta, izvikujući prostote. Smijuljenje seljana brzo se pretvorilo u uzbunjenost kad su shvatili da je pas upravo pobjegao s caprettom, jarećom pečenkom koja je trebala biti secondo. Nastala je duga stanka, povremeno isprekidana eksplozijom vike iz unutrašnjosti kuće. U kuhinji je očito vladala velika napetost. Zatim se začuo dvostruki izljev dernjave, popraćen glasnom lomljavom, pa muk. Bruno je ustao. "Oprostite," uljudno se ispričao svom društvu, "mislim da im trebam ponuditi pomoć." Muškarac ga je uzbunjeno pogledao. "Jeste li vi ludi? Tamo imaju noževe. A vjerujte mi, žene iz ove obitelji imaju naprasitu narav; poznate su po tome." W


Bruno je slegnuo ramenima. "Svejedno, trebam pogledati kako mogu pomoći." Otišao je do malene gostionice, a iz nje u kuhinju straga. Nije bila puno veća od gostionice, a u njoj su bile i Gusta i njezina kći, bijesno zureći jedna u drugu preko kuhinjskog stola. Bilo je oćito da je došao usred svađe. "Oprostite," blago je rekao Bruno, "došao sam vidjeti biste li htjele neku pomoć." "Sve je u redu", izderala se Gusta, odmahujući prema njemu svojom pregačom. "Idite van i sjednite." Bijesno je pogledala svoju kćer. "I povedite Benedettu sa sobom." "Na primjer," nastavio je Bruno, "mislio sam da bih možda mogao od sinoćnjih ostatakaporchette napraviti mesne okruglice, a za to vrijeme vaša kći bi mogla načiniti umak od rajčica i maslinovog ulja, a vi, signora, mogli biste pripremiti malo finocchio fritto." Nastao je kratki muk dok su žene razmišljale o prijedlogu. "Što se toga tiče," napokon je rekla Benedetta, "ostalo nam je nešto tijesta od taglierina. Mogli bismo napraviti neku vrstu vinci-sgrassija15." "Nemamo električni rezač za hranu", odbacila je to Gusta. "Ako svu tuporchettu moramo narezati ručno, nećemo stići nahraniti sve koji čekaju prije večernje mise." "Uz dužno poštovanje, signora, ja radim jako brzo", rekao je Bruno. "Vi ste muškarac", zaključila je Gusta tonom koji nije trpio prigovor, kao da je samo po sebi jasno da ta činjenica isključuje i mogućnost da Bruno bude kuhar i da je brz. Bruno se zapitao je li ikada postojao signor Gusta. "Istina, ali..." "Porco Diol" izderala se Benedetta. "Hoćemo li prestati razgovarati i početi kuhati?" 15

Lasagne iz pokrajine Marche, nazvane po jednom austrijskom generalu, princu Windisch-Graetzu, koji se borio protiv Napoleona. Prave vincisgrassi rade se s bešamel umakom i od mesnog temeljca, u koji ulaze janjeći testisi, jetra, iznutrice mladog pjetlića, i bez rajčica, ali, kao i s pizzom, moguće su mnoge varijacije te osnovne teme. W


Bruno je uzeo nož, dasku za rezanje i, budući da ga nitko nije zaustavio, otvorio je spremnik za meso da uzme pladanj s ostacima porchette. Bilo je mnogo manje nego što je mislio: čak i kad bi zgulio svaki gram mesa s kostiju, teško da će time nahraniti dvadeset ili trideset gladnih seljana koji su vani čekali. "Trebat ćemo malo staroga kruha", zaključio je. "Možemo ga namočiti u ulje i dodati ga da dobijemo na količini. I začinskog bilja, naravno. Čega imate u vrtu, signora?" "Kadulje, majčine dušice, mažurana, origana, lovora, bosiljka..." "A kakvog imate povrća?" "Celera, tikvica, graška, rajčica..." "Donesite sve što imate," rekao je Bruno, "osobito celera i zucchinija." Dok je govorio, njegov je nož, gotovo bez njegova razmišljanja, skakutao po svinjinu tijelu, skidajući meso. Vidio je da Benedetta pogledava u njegove šake i da joj se oči pomalo šire od čuđenja, ali nije ništa rekla. Dohvatila je niz rajčica, još uvijek na stabljici, i svojim nožem ih stala rezati a da ih nije odvojila od peteljke. Bruno je počeo rezuckati isječenu svinjetinu na sitne komadiće. Kako nije morao gledati u svoje ruke dok radi, gledao je u Benedettine. Dobra je, pomislio je: sigurno već godinama kuha. Jedva je pogledom sustizao njezin nož dok je kosala perušku celera. Shvatio je da ni Benedetta ne gleda u svoje u ruke, nego u njegove. A onda su, istovremeno, oboje podigli pogled prema licu onoga drugoga i oči su im se susrele. Brunin nož nije ni na tren zastao, ali je osjetio šok prepoznavanja. Bilo je to kao da se gleda u zrcalu. "Ljevoruka si", rekao je, primijetivši to tad. "A ti si kuhar", suho je odvratila. "Da." "Pa što onda radiš u Galteni?" "U prolazu sam." "Zaista? Ona cesta gore ne vodi nikamo." Otvorio je usta, ali sljedećeg trena osjetio je oštru bol na zglobu, jer je nož zasjekao duboko u kožu. "Sranje!" "Flasteri su pokraj sudopera", rekla je Benedetta, kao da se zabavlja. Isprao je posjekotinu i omotao je flasterom, a zatim se ponovno primio noža. "Malo sam ispao iz štosa", promrmljao je.

W


"Vidim. Nema veze, sve meso nam dobro dođe, čak i ako je s tvog prsta." Ljutit na sebe što je napravio takvu početničku pogrešku, Bruno je rezuckao još brže, a Gusta se vratila s povrćem. Za pola sata njih je troje pripremilo obrok za koji bi inače trebalo četiri ili pet sati pripreme. Nije to bilo Brunino najbolje jelo u životu, priznao sije to dok je slao prve tanjure van, ali će ga uvijek pamtiti. Iznad svega, pamtit će kako su on i Benedetta radili zajedno, u tišini, ali potpuno usklađeni. Na kraju su ostala samo tri tanjura, a dijete koje su zaposlili u ulozi konobara javilo je da vani svi jedu. "Ti su naši", rekla je Gusta, otpasujući pregaču. "Idemo van." Ako gostima nije bilo drago čekati, nisu to pokazivali. Opet su izvukli harmonike, a djeca su smjela trčkarati naokolo, dražiti pse i jedni druge sve do burnih izljeva uzbuđenja. Za glavnim stolom su im ostavili mjesta, ali ondje je sjedio Javier, s tanjurom netaknute hrane pred sobom, namršteno čekajući Benedettu. Bruno je pomislio da bi bilo taktično vratiti se za stol za kojim je sjedio prije. "Jesi li ti ovo skuhao?" zanimalo je muškarca s kojim je prije razgovarao. Bruno je slegnuo ramenima. "Pa, pomagao sam." "Nije loše," prokomentirao je muškarac, "iako, za moj ukus, ima malo previše mažurana." Kvragu, pomislio je Bruno dok je jeo svoju porciju, vjerojatno ima pravo što se toga tiče. Ti ljudi sa sela imaju profinjenija nepca od svih onih na koja je naišao u Templiju. Da bi promijenio temu, upitao je. "Što je bilo sa signorom Gusta?" "Ah. Zbrisao je. Prije puno godina, dok je Bene bila još curica. Ljudi pričaju da je zato njegova kći naučila tako dobro kuhati, jer je morala pomagati majci umjesto da ide u školu. A sad," uzdahnuo je, "ipak ćemo je izgubiti." "A je li? Zašto?" "Pa što je vama? Dvadeset jedna joj je godina, lijepa je i kuha kao anđeo. Svaki momak iz Galtene želi je u svojoj kući, bez obzira na njezinu narav. Prije ili kasnije, kuhat će svome mužu u njegovoj kuhinji, a mi drugi nećemo moći ni primirisati. A što je još gore, njezina majka W


neće moći dalje sama, pa će vjerojatno morati zatvoriti i gostionicu. Sve u svemu, prava katastrofa." Bruno je pogledao preko stola prema Benedetti, posjednutoj pokraj Javiera. "Dakle, udat će se za Javiera?" Muškarac je slegnuo ramenima. "Tko zna? Pas zavija na mjesec, ali lisica jede piliće. Ako je kao idiot prati posvuda, to ne znači da stiže onamo kamo bi htio. U stvari, on to najvjerojatnije radi prije svega zato da zaplasi suparnike." Promatrajući Javierov krupni oblik dok u tišini trpa hranu u usta, Bruni je bilo jasno kakav to ima učinak. Ali s njim to nema nikakve veze. On je samo u prolazu. A u Rimu, Tommaso je promatrao prazne zidove svoga stana. Već je rasprodao sav Brunin kuhinjski pribor, svoj sat i digitalni fotoaparat. Restoran je ostao bez vina: preostala je samo osnovna zaliha od šest boca, a jedva da su imali i otvarač kojim bi ih mogli otvoriti. A računi su i dalje stizali. Sad više nije ostalo ništa za prodaju, osim njegove ljubljene zbirke CD-a, a kad i taj novac ode, morat će otpustiti Marie. * Uzdišući, spakirao je CD-e u kutiju i odvukao ih niz stepenice na golemu tržnicu Porta Portese, koja se proteže od Tibera do Viale Glorioso. Tamo je, točno preko puta, bio jedan trgovac nosačima zvuka. Tommaso je spustio kutiju na njegov pult. "Koliko za sve ovo?" Vlasnik je prebrao zbirku, punu japanskih uvoznih CD-a i rijetkih piratskih snimki. "Petsto", napokon je rekao. Zbirka je vrijedila dvostruko, ali on je znao uočiti kad nekome gori pod petama. "Prodano", umorno je rekao Tommaso. Trgovac mu je brzo ugurao novčanice u ruku, kao da se boji da bi se Tommaso mogao predomisliti. Dok se vraćao prema svom ulazu, Tommaso je začuo glas kako šapće iz jedne veže: "Trava, speed, pilule, koka..." Glas je pripadao jednom ostarjelom hipiju, Škotu, koji se motao oko tržnica i dilao nasitno da bi financirao vlastitu ovisnost. Tommaso je stao. Upravo mu je počela svitati očajnička zamisao.

W


Te večeri, jelovnik Cuoca sveden je na izbor samo jedne tjestenine, za kojom slijedi samo jedan secondo. Četiri para, koja su činila ukupnu klijentelu restorana te večeri, nisu međutim znala da na njihovim spaghetti carbonara nije pecorino romano, nego vrlo proizvoljna i potpuno nepredvidljiva mješavina sira i ekstazija. Tommaso se nadao da će ono što je Bruno postizao svojom kulinarskom vještinom postići jednostavnom primjenom farmakoloških sredstava. U međuvremenu je Bruno napokon upoznao Hannija, mehaničara, koji je njegov stari kombi pregledavao s pomoću prijenosnog lampaša i pri tome imao izraz bespomoćnosti na licu. "Bit će to neka četiri tjedna", obavijestio je Brunu. "I više, ako ne uspijem nabaviti kutiju mjenjača." "Četiri tjedna? Ali to ne može biti. Nemoguće je da treba tako dugo." "Problem je u tome da se ove više ne proizvode." Hanni je slegnuo ramenima. "To vam je kao da čekate na presađivanje srca. Neko drugo vozilo mora riknuti, da mu maknu dijelove i onda možemo popraviti vaše." Sa strahom, Bruno je upitao: "A koliko će to koštati?" Hanni je opet slegnuo. "Tko zna? Možda stotinu, možda pet stotina. Moramo vidjeti što ću moći nabaviti." Ishod Tommasova pokusa nadmašio je njegova očekivanja. Ozračje Cuoca opet je bilo ispunjeno strašću. Istina, ta strast je bila malo više sklona anarhiji nego prije. Jedan od ona četiri para htio se međusobno poubijati, a jedna žena je plesala na šanku, polugola, dok njezina partnera nigdje nije bilo na vidiku. Ali svi su se dobro zabavljali, u to nije bilo sumnje. "Ovako u Rimu pripremamo kunića", rekao je Bruno. "Malo kadulje, malo ružmarina, a onda ga pustimo da se polako krčka u vinu." "Zanimljivo", rekla je Benedetta. "Ali ne ide tako. Ovdje, zeca prije kuhanja nadjenemo paprikama, pancettom i jetrom. A kad ga pirjamo, maknemo poklopac, ovako" Posegnula je i nakrenula poklopac na Bruninu loncu. "Tako se smanji dok se kuha." Žestoko ga je pogledala. Bruno je uzdahnuo. Njegov plan da zatraži posao kod Guste u zamjenu za smještaj dok čeka da Hanni nabavi rezervne dijelove pokazao se zamršenijim nego što je očekivao. Gusta je inzistirala na probnom roku, W


a Benedetta je, sa svoje strane, zahtijevala da u tom roku dokaže da zna pripremiti lokalna jela na njihov način – a to je, naravno, bio njezin način. "Pa," predložio je, "mogli bismo biti pomalo kreativni." "Kako to misliš, kreativni?" sumnjičavo je upitala Benedetta. "Umjesto da kunića punimo paprikama, mogli bismo paprike puniti kunićem." Gusta se nasmijala. "Nemoj me nasmijavati. Naši gosti bi digli pobunu kad bi im pokušao podvaliti takvu ludost." Bruno nije ništa odgovorio. Gledao je u Benedettu. "To je zanimljiva ideja", polako je rekla. "Mogli bismo prvo ispeći paprike, a onda kunića začiniti limunom..." Gusta je bila užasnuta. "A zašto bi, u ime Boga, učinila tako nešto?" "Zbog ravnoteže, jer su pečene paprike slatkaste", objasnio je Bruno. "A vidim da vam tu raste divlji serpillo16. Mogli bismo dodati i njega." "On, vi mladi, kuhajte što hoćete", nestrpljivo je rekla Gusta, odmahujući rukama u zraku. "Ja se moram pobrinuti za goste." Dok je Bruno pripremao punjene paprike, Benedetta je zamijesila tjesteninu. Ali potajice su se međusobno motrili. "Imaš li klinčića?" uljudno je upitao Bruno. "Da. U kredencu. Ali nemoj ih staviti." "Mislio sam, samo par..." "... pa se serpillo ne bi osjetio, jer je prelagan." Izazovno ga je pogledala. "... bi nadopunilo serpillo." "A-a. Previše različitih aroma", čvrsto je rekla Benedetta. Bruno je uzdahnuo. "Je li mi onda dopušteno malo muškatnog oraščića?" Nastala je stanka. "Mrvicu, ne više." Sumnjičavo je gledala kako riba oraščić na kunića. Poruka je bila jasna: ovo je njezina kuhinja i tu je ona glavna. Bruno je opet uzdahnuo. Otkad je radio za Alaina Dufraisa, još nije naišao na nekoga tako nepopustljivoga u svom poimanju kuhanja. 16

Gorki divlji začin, osobito se koristi da doda okus siru. W


"Onda kad si rekla da su ljudi sretni zbog muškatnog oraščića, zašto si to rekla?" pitao je, u nadi da će razgovorom probiti led. "Zato što je tako", kratko je odvratila. "Od komorača se ljudi opuste, dragušac je dobar za probavu, a od muškatnog oraščića ljudi zaplešu." Zvučalo je to poput nekog šašavog seoskog bapskog praznovjerja. "Nikad prije nisam za to čuo", promrmljao je. "No da, i onda to ne može biti točno, zar ne?" ledeno je odvratila. Šakama je lupala po tijestu za tjesteninu, brzo, je'n-dva, od čega su u smjesi ostajale duboke udubine. Bruni je prostrujala misao da, koliko god Benedetta bila mršava, ne bi joj bilo pametno stati na žulj. Nastavio je kuhati u tišini. Ipak, morao je priznati da još nikoga nije vidio da radi takvu tjesteninu. Kad je izvaljala sfogliu, plahtu svježega tijesta, jedva pogledavajući na nju, bila je tako tanka i tako jednolika, da je kroz nju mogao vidjeti vlakna u drvetu stola. Nije mogao odoljeti. "Kako ti ispadne tako tanko?" upitao je. "Vježbom." A zatim je, popustivši malo, dodala: "A imam i prave ruke." "Kakve bi to ruke trebale biti?" "Evo." Ispružila je šake prema njemu. Bile su tople, gotovo vrele. "Ne možeš napraviti dobro tijesto hladnim rukama", objasnila je. "U tome je tajna. Zato jedem punopeperoncina. Od toga su mi ruke tople." Bruno je zaustio reći joj da to nije baš vjerojatan uzrok topline u njezinim šakama, ali je ipak zatvorio usta. Jedva su nekako počeli razgovarati, pa nema smisla započinjati novu svađu. Benedetta je znakovito zurila u svoje šake. Uz trzaj, Bruno je uvidio da ih još uvijek drži. Pustio ih je, naglo. Benedetta se opet posvetila svome tijestu. Samo na trenutak, jedva primjetan smiješak preletio joj je licem. Kad je završila s tijestom, Benedetta ga je otprilike razrezala na maltagliati, nejednake oblike koji se prema tradiciji rade od ostataka. Zatim je svaki komad pritisnula uz neku čudnu spravu s dugačkim, krutim žicama, nešto poput češlja. "Što je to?" upitao je Bruno. "To je pettine" "A čemu služi?" W


"Zar vi to nemate u Rimu?" rekla je, začuđena. "Ne znam. Valjda od toga tijesto bolje prima umak." Kimnuo je. Bilo mu je jasno kako to funkcionira: češalj ostavlja udubljenja, pa tako tanko tijesto ima veću vanjsku površinu na koju se lakše prima kremasti umak. "Koriste li to i u Romagni i Abruzzu?" upitao je. "Ne znam." "Zar ne jedeš kad odeš u neku drugu pokrajinu?" Nije odgovorila. "Nikad nisi bila nigdje izvan Marchi, zar ne?" pogodio je. "A zašto bih?" Bilo je to dobro pitanje. Da promijeni temu, zapitao je: "Kakvu to tjesteninu radiš?" "Pasta con funghi" Gledao je dok je uzimala zdjelu čudnih, okruglih, crvenkasto-smeđih gljiva iz smočnice. Zrak se istog trena ispunio njihovim bogatim, zemljanim mirisom. Bio je zreo kao sir koji je odstajao koliko treba u podrumu, ali uz primjesu plijesni s lišća i raspadanja, pomalo je podsjećao Brunu na miris iznutrica u jelima iz njegova rodnog Rima. "Koliko vrsti funghi znaš pripremiti?" upitao je. "Oh – stotine. Sve ovisi o tome što nađem u šumi." "Sama ih bereš?" "Naravno." Kad se miris funghi pomiješao s mirisom vrelog maslaca i češnjaka iz tave, Bruno je osjetio kako mu se nosnice žare. I ne samo nosnice. Aroma mu je uzburkala krv, razbudila osjete u onome njegovu dijelu koji je već dugo bio uspavan. "Kažu da su ove afrodizijak", rekla je Benedetta, kao da mu čita misli. "Naravno, to su samo bapske priče." "Naravno", rekao je ukočeno. Je li mu se pričinjavalo ili mu je zaista dobacila gotovo sažalan pogled? Ali i on je znao igrati tu igricu. Brunina osveta bio je dolce. Ako se treba praviti važan, teško je nadmašiti zaista sjajan desert. Ne zatraživši Benedettino dopuštenje, Bruno je prikupio sastojke. Jaja. Še-

W


ćer. Vrhnje. Tijesto za kolače. Veliku posudu borovnica i drugoga voća iz vrta. Prvo je ispreo šećer u fine rešetkaste zdjelice hrskavog smeđeg karamela. Zatim je napravio puslice i u svaku od njih stavio pečenu breskvu. Na mjesto breskvine koštice ubacio je gelato od borovnica, s čitavim komadima bobica. Bilo je to u pravome stilu Alaina Dufraisa – virtuozno, razdragano i potpuno pretjerano. "Pazi se", bio je Benedettin jedini komentar kad je završio. "Ne bi bilo dobro kad bi gosti pomislili da smo postali prave tetkice." "Neće to pomisliti kad kušaju." "Ovdašnji ljudi", čvrsto je odvratila, "očekuju puno." "Ovako nešto sigurno nisu nikada kušali, siguran sam." "Hmm." Provukla se pokraj njega po mlatilicu. "Oprosti." Oči su im se srele. Samo na tren Brunu je zbunilo ono što je ugledao u njima. Svađamo li se? zapitao se. Ili flertujemo? Odlučio se za izravan pristup. "Kako dugo hodaš s Javierorn?" upitao je, kao usput, dok je brisao svoju radnu plohu. Ali Benedetta, sada udubljena u rezanje salume za antipasto, nije samo tako progutala mamac. "Tko ti je rekao da hodam s Javierom?" "Jedan iz sela." "Ovdašnji ljudi vole tračati." "U biti, mislim da moj sugovornik nije baš bio oduševljen time. Rekao je da ćeš ubrzo kuhati za muža, a ne za cijelo selo." "Ovdašnji se ljudi također vole brinuti za svoj želudac." Protegnula se preko njega za tavom. Osjetio je mekoću njezina tijela nakratko pritisnutu uz svoje rame. Pocrvenio je i odmaknuo se koliko je mogao. Na sreću, činilo se da to Benedetta nije primijetila. Ovo je vrlo mala kuhinjica, odlučno si je rekao. Ako misliš raditi ovdje – a budimo otvoreni, moraš raditi ovdje, jer nemaš pojma kako se upravlja traktorom – jednostavno moraš naučiti zadržati profesionalan odnos sa svojom suradnicom. U Rimu, Laura više ne provodi noći uplakana. Ide na koncerte s Kimom; mala okupljanja za izabrane, u salonima baroknih palača. Ali ponekad, u vrijeme pauze, potajice vadi svoj mobitel – mobitel koji više ne svira pjesme Roda Stewarta ili Erica Claptona kad najavljuje poziv, nego sad svira Vivaldija – i pretražuje poruke dok ne pronađe onu koju je već stotinu puta pročitala: W


Večeras sam nešto želio skuhati – Recept ljubavi Uzmite jednu mladu Amerikanku kože boje meda s pjegicama poput narančastih pahuljica feferona po ramenima. Ispunite je okusima, bosiljkom i rajčicama, pinjolima i peršinom. Nježno je nekoliko sati zagrijavajte rukama, uz povremeno okretanje, i poslužite uz vino i smijeh, ravno iz posude. Nažalost, jedan sastojak mi je nedostajao. Možda sutra? A zatim si dopusti suzu, koja se tiho spušta niz njezin obraz, sve do kuta usnica, a onda je odsutno poliže, onako slanu i sitnu i bezukusnu na jeziku. Na Gustino prilično iznenađenje, novi jelovnik u njezinoj maloj osteriji postigao je veliki uspjeh. Kako gotovo uopće nisu mogli birati jela, gosti su bili prisiljeni kušati ona koja bi inače možda s prijezirom odbili; a kad su ih kušali, zaključili su da im se sviđaju. Štoviše, pričali su o tome svojim prijateljima. Za nekoliko dana, Gusta je morala iznijeti van još stolova. "To je samo zato što je nešto novo", rekla joj je Benedetta, sliježući ramenima. "Proći će za tjedan-dva." Činilo se da svaki ručak cijelo selo jede kod njih. Radnici u potkošuljama i plavim radnim hlačama sjedili su pokraj svećenika i liječnika. Djeca, puštena iz škole za ručak, jela su sa svojim roditeljima, a zatim bi kliznula sa stolica i ludirala se po trgu dok su odrasli čavrljali u hladu prije sieste. Počeli su čak dolaziti ljudi u automobilima i na mopedima iz udaljenijih sela u dolini. Jedna osoba uvijek je jela tu, obično u društvu svojih prijatelja; bio je to Javier. Bruno je sad uočio da, premda se Benedetta prijateljski odnosila prema Javieru, i ponekad bi sjela s njim dok bi pio amaro poslije jela, nikad ga ne bi poljubila ili mu sjela u krilo, kao što bi učinili drugi parovi. Pitao se kakav je točno njihov odnos, ali je smatrao da bi bilo bolje ne raspitivati se. I Giorgio, vlasnik minijaturnog traktorčića, često je dolazio. Jednoga dana Bruno ga je čuo kako nekome priča o novim diskovima za kočnice koje je Hanni ugradio u njegov traktor, pa je zaključio kako je vrijeme da i sam posjeti mehaničara. Zatekao je svoj kombi poduprt ciglama, iz čega bi se moglo zaključiti da je Hanni počeo s popravcima; ali mehaničar je bio pun isprika. W


"Nazvao sam sve svoje veze, ali nitko od njih nema potrebne dijelove", objasnio je. "Stići će oni, na kraju, ali mi se sada jednostavno moramo strpjeti." "Nema problema", rekao je Bruno. Sad kad je našao posao, nekoliko tjedana čekanja nisu kraj svijeta. Osim toga, seljani su pričali da bi mogao stići val vrućine, tako da možda ne bi bilo loše zadržati se tu, u brdskoj svježini, još neko vrijeme. Iznenada je ljeto stiglo u Krajinu. Bruno je bio naviknut na grad, na žestoku vrelinu kuhinja u restoranima. Ali jarka sparina koja ih je sada obavijala bila je nešto sasvim drugo. Pipci vrućine dosezali su iz doline sve gore do sela, a samo noću probio bi se dašak svježine s brda iznad njih. Ručak su posluživali rano, a večeru kasno. U kuhinji je Benedetta počela raditi u kratkim hlačicama i majici. Miris njezine kože podmuklo se miješao s mirisima kuhanja i dekoncentrirao Brunu. Škrgutao je zubima i svim se silama trudio zanemariti ga. Val vrućine trajao je samo nekoliko dana, kao kratak glasnik pakla koji će uslijediti. Jednoga jutra Bruno se naglo probudio, siguran da je čuo Benedettin glas. Osluhnuo je. Još je bio mrak. Vjerojatno je sanjao. "Bruno?" To je doista bila ona. Stajala je na vratima njegove sobice. Samo na trenutak, na pamet mu je pala luda ideja. "Hoćeš ići sa mnom brati funghe?“ prošaptala je. A zato je došla. Izbacio je ludu ideju iz glave. "Naravno." "Hajde onda. Vidimo se dolje za deset minuta." Malo kasnije krenuli su uzbrdo u mrak, oboje s plitkom pletenom košarom u kojoj će donijeti kući svoj plijen. "Jesi li sigurna da će ih biti? Mislim, u ovo doba godine?" pitao je Bruno. "Naravno. Možda ne toliko koliko ujesen. Ali nađu se tu i orecchietti i piopparelli i pleurate i cepatelli, ako budemo im;ih sreće..." "OK," brzo je rekao, "jasno mi je. A nijedna ta vrsta nije otrovna?" "Neke od njih jako sliče otrovnim gljivama, da. Ali ne brini se. Znam ja što tražimo." Kad su stigli do šume, počelo se daniti. Odvela je Brunu do mjesta gdje je u dugoj, raskošnoj travi na rubu drveća, svjetlije zelenilo pašnjaka prekidao tamnozeleni krug promjera oko šest metara.

W


"Gambe secehe. Vilinski krug. Ovaj je prilično star – svake godine postaje malo širi, kako se micelij širi." "A je li ta vrsta gljive jestiva?" "Nije, ali kad svojim micelijem stvori vilinski krug, tu se uz nju naseli prugnolo." Dok je govorila, pretraživala je po mokroj travi, nježno je rastvarajući prstima. "Vidiš? Ovo je prugnolo – ovdje je ljudi zovu San Giorgio. " "A zašto?" "Jer se prvi put pojavila za svetkovine San Giorgio, naravno." Vješto je zavrnula gljivu i odvojila je od stapke, a zatim je stavila u svoju košaru. "Bit će ih još, trebaš samo pogledati." Kad su ubrali desetak gljiva iz vilinskoga kruga, ušli su u šumu, a oboje su ubrali lješnjakovu granu da bi odmicali raslinje na tlu. Nakon nekoliko minuta, Benedetta je stala i onjušila zrak. "Osjećaš taj miris?" I Bruno je ponjušio, ali je osjećao samo vlažan, pljesnivi miris šume. "Tamo." Krenula je malo izvan staze, a ondje se, poput sićušnog neolitskog kamenog kruga na tlu šume, uzdizala skupina tustih gljiva. "Ove su dobre", potvrdila je Benedetta. "Pazi da ih otrgneš bez povlačenja, inače ćeš im oštetiti korijenje." "Kakve su to?" "Ceppatelli. Kao porcini, ali sazrijevaju ranije u godini." Bruno je ubrao jednu. Bila je svjetlija od čokoladnihporcina na koje je bio naviknut u Rimu, ali imala je isti opojan, oštar miris. "I utapkaj spore natrag u zemlju", dodala je Bendetta. "Tako će sigurno opet izrasti." Poslije ceppatella pratili su sitan srneći trag i zalazili sve dublje i dublje u šumu. "Eno jedne", rekao je Bruno i pokazao štapom na visoku, blijedu gljivu s točkastim klobukom uz korijen visoke bukve. U mutnome svjetlu činilo se da isijava blagim fosforescentnim sjajem. "Eh, ta jest otrovna. To je Amanita phalloides. Kad pogledaš oblik, jasno ti je odakle joj ime." Čučnula je pokraj gljive i pažljivo je ubrala, ruke omotane u papirnatu maramicu kako je ne bi dodirnula. "Zašto je bereš?" "Oh, i otrovne gljive su korisne. Koristimo ih kao otrov za miševe. A neke stavljamo u lijekove." W


U blizini se nalazio panj prekriven valovitim crnim nizovima gljiva. Izgledale su krajnje odbojno, pa je Bruno bio iznenađen kad je Benedetta rekla da su jestive. "A ovdje, gledaj," dozvala ga je, prelazeći na susjednu bukvu, "ovo zovemo apartamento – stambeni blok. Na dnu su gelone, a sljedeći sloj su pioparelli, zatim pleurate, gljive-kamenice, sve do gore. Ako ih ne uberemo, uništit će drvo." Sredinom jutra postalo je vruće. Obje košare su bile pune, premda je Brunu ljutilo što još uvijek ne zna pratiti mirise koje je Benedetta lovila s iznimnom lakoćom. "Sad možemo i prestati", napokon je rekla, sjedajući na čistinicu na kosini prekrivenoj mahovinom i timijanom. "Funghi više nemaju tako snažan miris." Bruno je sjeo pokraj nje. Ispod njih selo se kupalo u suncu. Tragovi mirisa i udaljeni zvuk motornih pila stizali su do njih. Benedetta se protegnula i ispružila. "Ovdje je tako mirno", rekao je. "Da. Nitko iz sela nikad se ne penje ovako visoko." Težinom svojih tijela gnječili su majčinu dušicu, a ona je ispuštala topao miris koji se miješao s mirisom fungha u njihovim košarama. Benedetta je počela otkopčavati svoju košulju. Čini se da mu se na licu vidjelo koliko je iznenađen, jer je dodala: "Sunčat ću se." "Oh. Dobro. Samo daj, neću gledati", rekao je i odvratio pogled. Ipak, krajičkom oka još ju je vidio; oblik boje kože izvaljen na toploj mahovini. Zašto crveni? A kad je već tako, odakle mu toliko krvi, da stiže i u obraze i u prepone istovremeno? Legao je i zatvorio oči. Začulo se šuštanje tkanine po koži. Nekoliko trenutaka kasnije, Benedetta se prevalila do njega i rukom kliznula pod njegovu majicu. "Oh", rekao je Bruno, ponovno otvorivši oči. Drska bradavica njihala se par centimetara od njegova lica, svježa poput voćke, a ona topla šaka dobra za valjanje tijesta gladila je njegov trbuh polaganim, kružnim pokretima. "Benedetta", rekao je. Glas mu je bio promukao. "Trebala bi znati -ja sam samo – samo..." "U prolazu? Naravno. Zato mogu spavati s tobom." "Kako to misliš?" Zagrcnuo se kad je kliznula prstima ispod pojasa njegovih traperica.

W


"Zar to nije očito? Ako spavam s Javierom, morat ću se udati za njega. Ako spavam s nekim drugim iz sela, ispričat će ostalima i postat čuputana ili vještica. A ti, s druge strane..." ustala je i svukla ostatak svoje odjeće, a zatim opet legla i naslonila se uz njega, kožom uz kožu, "nećeš reći nikom živom." "Odakle znaš?" upitao je, dok mu je ona otkopčavala traperice i objema rukama izvukla penis van. "Jer me nikada nisi pokušao pipati u kuhinji. Čak ni nakon što sam ti počela stavljati posebne trave u hranu." "Stavljala si mi u hranu što...?" Prigušeno se nasmijala. "Zar nisi osjetio? A tako si veliki kuhar." Jedna duga noga podigla se preko njegovih bokova i ona ga je zajašila. Osjetio je nešto mokro na trbuhu, i shvatio daje to ona. Posegnula je i ubrala grančicu majčine dušice, koju je zgnječila usnicama, a onda se nagnula naprijed da ga poljubi. Dok mu se okus širio ustima poput vina, njegovi bokovi su se nestrpljivo pro-peli, ali ona ga je čvrsto zarobila pod sobom i nije mu namjeravala dopustiti žurbu.. "Kad si...?" prošaptao je. "Prve večeri. Kad si nanjušio muškatni oraščić." Gurnula mu je ruke iznad glave i stisnula ih na šumsko tlo jednom šakom, nagi-njući se naprijed preko njega tako daje grudima okrznula njegova usta. Pronašao je bradavicu i nježno je gricnuo. Bila je tvrda i slana kao pistačo od njezina znoja. Zastenjao je. "Molim te..." Uspravila se i namjestila. "Ovako?" mekano je upitala. A onda, još ga draškajući, "Ili ovako.“ A onda je sve postalo cimet i vrhnje, komorač i jagode, miris zgnječene majčine dušice i znoja i slatkoga meda, i on je bio zapanjen kako je sve to lako. Šetali su nizbrdo u ugodnoj tišini. Tog poslijepodneva, uz pasta con funghi, Benedetta je skuhala i salame da sugo, tradicionalno svadbeno meso Ferrare: mljevenu svinjetinu, jetra i jezike, obogaćene začinima i vinom, za koje se kaže da čuvaju mladoženjinu potenciju. Sljedećeg dana išli su brati fragole di bosco, divlje jagode, i vodili su ljubav u napuštenom starom štaglju iznad pašnjaka, usana još zamrljanih sokom voća. Sljedećeg dana je na redu bila misticanza, divlje lišće za salatu. Benedetta je skrupulozno inzistirala da prvo naberu ono po W


što idu. Ako ih netko vidi da se vraćaju praznih košara, jezici će odmah proraditi, upozorila gaje. Zato su napunili košare rukolom, divljim komoračem, maslačkom i matovilcem prije nego što su popustili napasti i izvalili se u mirnome kutku polja, skriveni samo visokim vlatima finnochija. Bruno ju je natjerao da zatvori oči, draškajući je po golome tijelu grančicom komoraču: kad ju je poljubio između nogu, sjeme anisa pomiješalo se s laganim, dalekim okusom mora. Svi smo nekoć bili ribe, pomislio je, .. ovo je dokaz, taj šapat oceana u najskrovitijim zakucima tijela. Dan kasnije tražili su divlje ribizle, a dan poslije toga ponijeli su sa sobom pušku i lovili zečeve. Nakon tog lova, vodili su ljubav drugačije, brzo i žestoko i željno, dok su ih mrtve životinje zakrvavljenih nosova promatrale iz košara. Idućeg jutra opet ga je probudila vrlo rano, još za mraka, i odvela ga u gustu šumu u kojoj nikada prije nisu bili. Nije mu htjela reći što traže, ali kad su zašli duboko među drveće, rekla mu je neka pomiriše zrak. Poslušno je njušio. "Osjećaš li taj miris?" prošaptala je. "Ne. A ti?" "Da. Ovamo." Pošao je za njom u gusto šipražje. Okretala je glavu amo-tamo i njušila poput psa. Shvatio je da prati neki miris, teško uhvatljiv i dragocjen, pa je bio tih, da je ne ometa. "Evo", prošaptala je. "Onjuši ponovno." Ovaj put, samo na trenutak, učinilo mu se da ga osjeća – slab, divlji zadah, gotovo puten. "Divlja svinja?" uzvratio je šaptom. Ali Benedetta je odmahnula glavom. Pratila je trag naprijed-natrag između drveća, nosa prignuta prema tlu. Odjednom je stala i počela pažljivo nadizati zemlju vrhom svoga štapa. Miris je sada bio jači, opojan u čistom hladnom zraku zore. A onda, iznenada, Benedetta izvuče između korijenja drveta čvornati predmet, sličan izobličenom krumpiru – tartufo, omalen, još prekriven zemljom, iz kojeg se širio zadah. "Alberto bi nas ubio kad bi znao", prošaptala je. "Zapravo ih ne bismo smjeli brati u ovo doba godine." W


Razlomila je tartuf i pritisla ga na Brunin nos. Miris je bio gotovo neizdrživ: seks i stare čarape i mošus. Osjetio je kako se uzbuđuje, a po njezinim je očima vidio da i ona osjeća isto. Posegnuo je za njom i privukao je k sebi. Poslije je uzela malo njegova sjemena u šaku i razmazala ga po korijenju drveta, kako bi dragocjena gljiva opet pustila spore na istome mjestu. Koliko god bio malen, tartuf je bio dovoljno izdašan opojnim okusom da začini jela za cijelo selo. Taglierini, pirjani u tavi s manje vrijednim gljivama kao što su cardoncelli i orecchietti, dobili su po sebi malo tartufa prije posluživanja. Zatim su poslužili jareći but u golemoj zemljanoj posudi, u koju su narezali ostatak tartufa, usitnjenog na kockice, zajedno s rajčicama, mažuranom i ružmarinom. Te večeri u zraku je bilo dosta uzbuđenja na maloj piazzi dok se jelo. Smijeh je bio glasniji, flertovi očitiji, popilo se više vina, a poslije su zasvirale harmonike. Bruno nije imao pojma koliko Gusta naplaćuje jelo – nije bilo nikakve izravne upute, kao na primjer cjenika, a kamoli jelovnika, a elektronska blagajna, koju za svaku vrstu maloprodaje propisuju porezne vlasti, čučala je u kutu, netaknuta, i skupljala prašinu. Međutim, vidio je kako savija veliki svežanj novčanica i brižljivo ga sprema u džep, pa je zaključio da se i njoj tartuf sasvim lijepo isplatio. Javier je sjedio sa skupinom prijatelja. Nisu pili vino nego pivo, i to jako puno piva. Benedetta i Bruno pomagali su Gusti poslužiti stolove i iznosili su van tanjure kad je jelo bilo spremno, a Bruno je primijetio da se između Javiera i njegovih prijatelja začuje puno prostačkog smijeha i zadirkivanja kad god izađe Benedetta. Iznenada je čuo jauk. Pogledao je. Odmah mu je bilo jasno što je bilo. Mladi poljodjelac upravo je zgrabio Benedettu za stražnjicu. Njih dvoje stajali su kao u zamrznutom kadru: ona je odskočila od njega, gnjevnih očiju, a on joj se smijao. Bruno je koraknuo prema njima stisnute šake. Benedetta je skrenula pogled prema Bruni i vidjela što se sprema. Istoga trena je uzela tanjur koji je držala i razbila ga o Javierovu glavu, razbivši ga napola. Načas je vladala zapanjena tišina, a onda su njegovi prijatelji stali pljeskati i zviždati. Bruno je odstupio i opustio šaku.

W


Isprva se Javier pokorno pridružio pljesku. A onda je uočio Benedettin pogled, prema mjestu na kojem je stajao Bruno, i lice mu se smrknulo. Došla je u njegovu sobu kad je Gusta zaspala i zavukla mu se u krevet. "Brzo si se snašla večeras", prošaptao je. "Učinila sam to samo zato što sam mislila da ćeš ga udariti." "Vjerojatno i bih", priznao je. "Ali ne smiješ. Obećaj mi, Bruno. Čim učiniš tako nešto, on će pomisliti da se morate potući. A budimo otvoreni, smoždio bi te." "A ne čini ti se da je ionako već pogodio?" "Možda sumnja. Ali sve dok nije očito – sve dok se ništa ne vidi javno – uvjeravat će samoga sebe daje to samo govorkanje." "Ljudi govorkaju?" "Naravno. Cijeli dan radimo zajedno u kuhinji – bilo bi govorkanja sve da smo redovnica i svećenik. Ali to nam ide na ruku. Kako ovdje svi stalno tračaju, a uglavnom se ispostavi da je trač besmislica, nitko u stvari ne vjeruje u ono što čuje. Sve dok si mogu reći da nije istina, kad im to odgovara, vjerovat će u čak dvije različite stvari istovremeno." "Poput vijećnika koji petkom dolaze u restoran, ali jedu fagionie.“ "Baš tako." Mjesno vijeće sastojalo se od nepokolebljivih komunista, kao i u većini ruralnih mjesta u pokrajini. Međutim, nijedan komunist u tom području ne bi pojeo meso u petak, pa je svakoga petka kuhinja osterije morala očistiti hrpetinu borlotti graha, svježe ubranog iz vrta, za vegetarijanska variva i tjesteninu. "Ali kad bi Javier znao, možda ti više ne bi dosađivao." "Ne, ne bi bilo tako", uvjereno je odgovorila. "Poznajem ga cijelog života. Osim toga, ne želim da Javier zbog tebe provodi besane noći. Možda se jednog dana poželim udati za njega." "Što! Ti to ozbiljno?" "Naravno." Položila je ruku na njegova prsa. "Ti nećeš biti ovdje zauvijek, a ja ne namjeravam ostati usidjelica. Javier je dobar čovjek. Svaka bi žena bila sretna da ga dobije." "Ja..." Bruni je bilo neugodno. Znao je da bi joj trebao reći da je voli, da želi ostati s njom zauvijek. Ali nije mogao, jer to nije bila istina. Smatrao ju je najtoplijom, najvelikodušnijom osobom koju je ikada upoznao; obožavao ju je; bila je prelijepa i seksi, bila mu je srodna duša W


i prijateljica. Ali, njegovo srce je već pripadalo drugoj. I zato je umjesto svega toga rekao, "Ti si predivna, Benedetta." "Znam." Promeškoljila se povrh njega i rastvorila mu usnice svojim jezikom, kao što ribar nožem otvara kamenicu. "Zato uživajmo dok možemo." Mislio je da su bili diskretni, ali sljedećeg poslijepodneva vodio je s njezinom majkom čudan razgovor. Bilo je zatišje u danu, siesta između ručka i priprema za večeru. Bruno je čitao. Pitao je Benedettu jesu li lokalni recepti igdje zapisani, a ona mu je pokazala gdje se nalaze obiteljske bilježnice – prastare, rukom napisane kuharice, niz za nizom, sve do doba prije ujedinjenja Italije, najstarije medu njima ispisane na požutjelom papiru, krhkom poput svilenog papira za umatanje darova. Kombinacije mjesnih sastojaka i danas su još vrijedile, premda bi neke sastojke – kao na primjer creste di gallo, pijetlovu krijestu, ili camoscio, divljeg jarca – u ovim vremenima bilo teško pronaći. Baš kao što izvježbani glazbenici mogu čitati partituru za orkestar i u glavi čuti glazbu, tako je i Bruno mogao čitati recept i u mislima osjetiti okus konačnog ishoda. Polako je okretao stranice i prikupljao zamisli, kad je u prostoriju ušla Gusta. Držala je maleni vrč. "A, tu si", rekla je. "Benedetta mi je rekla da pregledavaš stare kuharice. Dokle si stigao?" "Do guske pirjane u crnom vinu." "O da. Oca in potacchio – recept moje bake. Izrežeš gusku na komade i staviš upeperoncini i vino, pa pirjaš, jako polako. A onda, neposredno prije nego što je poslužiš, dodaš malo octa tako da suzbiješ guskinu masnoću." Oklijevala je. "U stvari, sad sam se sjetila. Imaš li malo vremena? Stalno ti nešto hoću pokazati, gore na tavanu." Radoznao, krenuo je za njom. Sumnjao je da sve to ima neke veze s Benedettom, ali premda je Gusta zastala pred njegovom sobom i kao da je bacila znakovit pogled na ispremetan krevet, nije rekla ništa. Odvela ga je uz stepenice sve do samoga vrha kuće. Izvukla je iz džepa stari ključ, velik poput žlice, i otključala tamna drvena vrata te ga uvela unutra.

W


Čim je onjušio zrak, znao je što je na tavanu. Pogled na desetak ili više drvenih bačvi, svaka druge veličine, uvjerio ga je da je u pravu. Prostor je bio manji nego acetaia u Modeni, ali miris balzamičnog octa bio je jednako neodoljiv. "Evo." Gusta je prišla najvećoj bačvi i spustila svoj vrč. "Pogledaj ovo." Pokazala je na datum grubo urezan u drvo. Bruno se sagnuo do nje. "Moj Bože", dahnuo je. "1903." Kimnula je. "A još nije prazna. Bila je miraz moje prabake, one iste koja je zapisala onaj recept za gusku. Ovu bačvu je pripremio moj šukundjed dok je ona bila još djetešce." Pokucala je prstima po svakoj bačvi. "Ova je od hrastovine, ali ova mala je od bukovine... a ova je od klekovine... kesten... i trešnja. Kad ocat iskapa iz jedne bačve, stavlja se u sljedeću, a onda u sljedeću i tako se svaki put malo zgusne i preuzme malo arome od svake vrste drveta. Zatim se malo vrati u prvu bačvu, s malo mladoga vina, da radi dalje." Oko čepa bačve bio je sićušan curak, gust poput karamela, i naprezao se kapnuti u kantu ispod sebe. Dok je Bruno gledao, odvojila se jedna kap i pala, jedva malo uzbibavši gustu tekućinu u kanti. Gusta je tiho rekla: "Kad sam se ja udala, i meni je to bilo miraz. A kad se Benedetta uda, bit će njezin." Nije ga gledala, oči je pažljivo usmjerila na bačvu, ali je osjećao da šakom poseže za njegovom, podiže je i utiskuje mu prst u gustu, ljepljivu tekućinu. "Hajde, kušaj." Prinio je prst usnicama i osjetio kako mu se ustima razlijeva okus – staro vino i med, sok drveta i gotovo limunasta oštrina samoga octa, koji teku poput topline kroz njegova prsa i trbuh. Ostao je bez daha. "Dobar je, zar ne?" rekla je. Bruno je kimnuo, jer nije mogao govoriti. "A znaš li zašto ga zovu balsamico.“ Vjerovalo se da je to balzam koji može sve izliječiti. Svaku bolest." Uzela je najmanju bačvicu i pažljivo odvrnula slavinu, ispustivši samo malo tekućine u vrčić. "Cak i slomljeno srce." Bruno nije ispričao Benedetti što mu je rekla njezina majka. Ipak, bilo je očito da je Gusta vodila sličan razgovor i sa svojom kćeri, jer Benedetta njihove ljubavne susrete nije više ograničavala na prostor izvan kuće. Većinu noći prespavala bi u njegovoj sobi, te iako to nikada nisu spominjali pred njezinom majkom, njihov odnos je postao, poput mnoW


gih drugih stvari u talijanskom životu, pubbliche bugie e verita private17; nešto što se ne spominje, ali se prihvaća. Zapravo, nisu ni međusobno raspravili implikacije Gustina prešutnog prihvaćanja situacije: da Brunu smatra prihvatljivim budućim zetom. Da je bio potpuno siguran da se ne želi oženiti Benedettom, možda bi Bruno nešto i rekao. Ali istina je bila da više nije bio tako siguran. Ovdje bih mogao biti sretan, ulovio se kako razmišlja dok je prati kroz polja, tražeći gljive ili listove za salatu ili voće za stol ili dok je gleda kako tim spretnim prstima po stolu valja razne oblike za tjesteninu. Nikada prije nisam naišao na nekoga tko ima isti dar kao i ja, a kamoli na takvu ženu. Bio bih lud kad se ne bih njome oženio. Zajedno bismo razvili posao osterije i otvorili restoran, glasoviti restoran u koji bi ljudi dolazili iz svih dijelova Italije, vodili bismo ljubav svaki dan i imali bismo djecu i činili sve ono što čine sretni ljudi. Da je bar to Laura. Da je bar Laura ona s kojom dijeli krevet, koja kuha s njim, koja mu je prijateljica i ljubavnica i, da, čija obitelj ima prekrasan mali restoran usred zabiti. Jer, bez obzira na to koliko mu je divno bilo s Benedettom, istina je bila da je svoje srce već darovao djevojci s narančastocrvenim pjegicama na ramenima. Tu više jednostavno ništa nije mogao. Onda bi uzdahnuo i nastojao prestati kopati po bolnome mjestu u svojoj nutrini. Otišao je do mehaničara Hannija da vidi kako napreduje njegov kombi. Odgovor je glasio da ne napreduje. Još je bio podbočen ciglama, a Bruno se prilično iznenadio kad je ustanovio da su kotači nestali. "To je samo zato što sam pregledavao diskove za kočnice, a to je lakše kad makneš kotače", objasnio je Hanni. "Ne brini se, tu su negdje." Bruno je prilično sumnjičavo prešao pogledom preko hrpa zahrđalih rezervnih dijelova nataloženih uz zidove Hannijeva štaglja, poput smeća koje na obalu nanese plima. "Zaista?" "Naravno. I gledaj, ne brini se. Dobio sam vijest da negdje možda ima komplet rezervnih. Sad baš čekam da mi potvrde." 17

Javne laži, a privatne istine. W


Bruno mu je zahvalio na upornosti i krenuo natrag u restoran. Putem je prošao pokraj traktora koji je imao vjetrobran i brisače nevjerojatno slične onima na njegovu kombiju. Zaustavio se. Kad malo bolje promisli, je li njegov kombi imao stakla? U polumraku štaglja, bilo je teško vidjeti. Okrenuo se i vratio da provjeri, ali Hanni je već nekamo nestao, a štagalj je bio pod lokotom. Odjednom se zapitao zašto se Hanni uopće zafrkavao s diskovima za kočnice, kad su, bar koliko Bruno zna, kočnice bile među onim rijetkim dijelovima koji su funkcionirali u granicama normale. Valjda je mehaničar imao neke svoje razloge, ali Bruno ih nije mogao dokučiti. Tommasov restoran opet je bio pun, premda se klijentela donekle promijenila. Hrana je možda imala željeni učinak, ali je imala i grozan okus. Sada su tu smrknuto odlučno žvakali saltimbocai ili padellatu dipolio parovi očajnika ili oni koje jednostavno nije bilo briga – blazirani propali europski biznismeni, puni nakita i dlaka po prsima, koji su na ručak doveli svoje u solariju preplanule mlade ljubavnice ili skupine pijanih studenata u potrazi za najbržim putem do sljedećeg uzleta uzbuđenja. Počeli su se pojavljivati čak i stranci – nedvojben znak da se Cuoco više ne nalazi na kulinarskom zemljovidu. A najgore od svega, nije uspio zaustaviti financijsko propadanje. Restoran je, doduše, bio pun, ali je bio prisiljen kupovati goleme količine droge preko mafijine veze, Franka, i premda su dostave bile točne u sekundu, trošak ih je uništavao. "Ne mogu vjerovati da gubimo toliko novca", izderao se na njega doktor Ferrara kad je vidio mjesečni izvještaj. "Ni ja. Gledajte, najgore je prošlo", očajnički je odgovorio Tommaso. "Treba izdržati još samo nekoliko tjedana. Onda će biti više turista." "Morat ću otići u banku i zatražiti veće prekoračenje računa. Znaš, to dovodi u pitanje moju mirovinu." Tommaso je zastao. Zaista ni najmanje nije želio upropastiti doktora Ferraru, ali ništa drugo nije mogao. "Sve će biti u redu", obećao je. "Još samo nekoliko tjedana." Laura zadovoljno obilazi galeriju slika u neizrecivo lijepoj Pa-lazzo Doria-Pamphili, držeći se za ruku sa svojim zgodnim ljubavnikom. Oboje slušaju audio-vodiča i premda vodiči nisu posve usklađeni, oboje se okrenu i kimnu jedno drugome kad im u uho dopre neka zanimljiva W


trunčica znanja. Dugo vremena provode ispred Caravaggiove Magdalene pokajnice, jer Laura sad piše svoj diplomski rad, dugu disertaciju o temi iskupljenja u rimskoj renesansi, a ta čudnovato tragična slika jedan je od njezinih primjera. Zapaze malenu poderotinu, gotovo posve nevidljivu na reprodukcijama, kako blista na jednoj strani Magdalenina nosa, i vino prema kojem kao da čeznutljivo pogledava, ali koje je i dalje netaknuto, kao da mora postiti zbog neprestanog okajavanja. Evo Laure s njezinim dečkom kod Castronija, u trgovini hrane. Dani kad je kupovala Skippv kod Folgera davno su prošli, jer sad se aklimatizirala i kulinarska nostalgija više se ne ubraja u njezine poroke. Dolazi ovamo samo jedanput tjedno da bi kupila manje masni margarin i obrano mlijeko, jer njih nikada ne može naći na uličnim tržnicama, gdje, na Kimovo inzistiranje, uglavnom kupuju što im treba. "Samo ih pogledaj", mrmlja Kim, mrko mjerkajući raskokodakane turiste. "Zar ne shvaćaju da se prava Italija nalazi vani?" Govori talijanski, i to često kad je s njom, iako Laura primjećuje da to posebno često čini kad u blizini ima drugih Amerikanaca. Evo Laure s njezinim dečkom u krevetu. U gradu je nepodnošljiva žega, ali stan ima rashladni uređaj i njihova tijela se pokreću uvježbanom preciznošću. Mali zastoj nastane samo kad se Kimove slušalice upletu u Laurinu kosu; jer njezin ljubavnik voli slušati Puccinija dok vode ljubav, a ona više voli tišinu. Međutim, upetljavanje se brzo raspetljava, i oni se nastave njihati glatkim pokretima. Sad više ne razgovara toliko s Carlottom, donekle zato što ima tako puno posla, ali kad nađe vremena, njezina prijateljica s čuđenjem primjećuje da Laura zvuči sretno. Izgubila je onu nespretnost koja ju je izdvajala i donekle je prigrlila talijanski pojam bella figura – umjetnost da u javnosti izgleda elegantno, njegujući profinjenu distancu prema frustracijama svakodnevnog života. Nije bilo druge nego otpustiti Marie. Tommaso se toga užasavao, ali nije mogao smisliti ništa drugo. Čini se da to sasvim dobro prihvaća, pomislio je. Saslušala gaje u tišini, povremeno kimajući glavom dok je objašnjavao da drugačije Cuoco jednostavno ne može opstati. Samo je njezino stopalo, kojim je opasno tapkala, donekle odavalo njezine osjećaje.

W


"Ti, u stvari, kažeš da nemaš novca da mi platiš", rekla je kad je završio. "Tako je, ukratko." "A sebi ne daješ plaću?" "Ne. Već mjesecima." Činilo se da je Marie nešto odlučila. "Dobro onda. I ja ću raditi besplatno." "Ozbiljno?" Buljio je u nju. "Pa rekla sam, zar ne? Ali imam dva uvjeta." "Koja?" "Prvo, hoću udio u profitu kad počnemo zarađivati. I drugo, želim pregledati knjige da vidim zašto toliko gubimo. Možda ću htjeti neke promjene. Ako sam mogla održavati na životu ovo mjesto tolike godine prije nego što ste vi došli, sigurno ga mogu održati i sada." Kolovoz je ušao u Marche kao kad otvorite vrata pećnice. I prije je bilo vruće, ali sad su ljudi osjećali da se doslovce kuhaju. Mjesec dana nitko nije hodao brzo ili se usudio izaći van poslije podne; a kuće u selu zatvorile su svoje škure, kao da se sprema oluja i tako čuvale ono malo svježine koja se zadržala između kamenih zidova, sve dok večer ne bi donijela dobrodošli dašak hladnijeg zraka. Galtanesi, oduvijek veliki mesožderi, prestali su jesti janjetinu, jaretinu i svinjetinu i prešli na slabije ljetno meso – asino – magarca – i čame di cavallo – konjetinu. S tim mesom se nije moglo bogzna što – magareće meso ponekad se sušilo, kao coglioni di asino, a konjetina se pirjala s bobicama kleka i drugim začinima da bi omekšala. Bruno je činio sve što je mogao, ali jednostavno se morao pomiriti s činjenicom da to doba godine nije pogodno za složena mesna jela. Umjesto na njih, usmjerio je snage na to da seljane upozna s bogatim, koncentriranim sladoledima njegova rodnog Rima i s granitom, aromatiziranim ledom iz južnijih krajeva. Isprva su pomalo gunđali kad im je poslužio običnu papirnatu čašu sa smrvljenim ledom, u koji je ulio malo moche, ili kuglicu sladoleda od bresaka, koje su sad zrele visjele u svakom vrtu, ali mještani su ubrzo ustanovili koliko je to osvježavajuće, pa su ih željno ispijali. Sad su u Marche stigli i turisti – ne baš mnogobrojni, u usporedbi s ostalim dijelovima Italije, većina njih bila je samo u prolazu prema W


svježijim morskim odmaralištima u Anconi i Riminiju. Ferragosto, petnaesti kolovoza, kad bi se sve u Rimu zatvorilo zbog godišnjeg odmora, došao je i prošao a da Bruno nije ni primijetio. Tek kad je vrućina počela slabjeti i kad se šuma počela puniti ševama i drozdovima, koji su se postupno selili na jug, za toplim vremenom, zastao je i pomislio da je sad već i Laura otišla natrag u Ameriku, završivši svoj studij u Italiji. A onda je, odjednom, prošao i kolovoz, i on je opet imao posla. Trebalo je nabrati bobice mirte i poslužiti ih pasirane ispod mascarponea. Trebalo je skupiti kupine, za kolače i šerbet. Kesteni i orasi dodavali su umacima za tjesteninu i varivima svoj bogati slatkasti okus. Stabla oraha dobila su ovratnike od bijelih mreža, u koje su lovili svaki plod koji bi prerano otpao s grane. Cijele obitelji penjale su se na stabla da ih uberu i hodale duž redova loze u vinogradima s brentama na leđima, koje su punili voćem koje će postati mjesno vino. A bila je tu i Benedetta. Svaka vrsta ubiranja i žetve bila je nova isprika da krenu u polja iznad sela i, čim napune košare, vode ljubav. A i svake noći, kad bi suđe napokon bilo oprano i poslože-no na rešetku za sušenje, bila je tu tama u njegovoj sobi i njezino toplo tijelo koje bi se tiho zavuklo u njegov krevet dok bi njezina majka tiho hrkala u sobi ispod njih. Šuma je sad bila prepuna gljiva. Gusto stisnute jajaste gnojištarke rasle su uz rub staza, a samo nekoliko metara dalje od njih bile su lisičarke i spugnoli. Porcini, kraljevi medu gljivama, istočkali su razmake između bukava, a još veličanstvenija Cezarova gljiva, ovolo, u grozdovima je rasla ispod kvrgavog korijenja hrastova, po dvije ili tri, poput jaja u gnijezdu. Kao da su iz zemlje iznikli, u selu su se pojavili tragači za tartufima, šutljivi pojedinci koji bi iskapili distillato u gostionici, a zatim se sa svojim psima zaputili u šumu glumeći nehajnost, na oprezu da netko ne sazna gdje će točno tražiti. Benedetta i Bruno nisu baš obraćali pažnju na njih. Oni su , imali vlastita tajna mjesta. Bruno je bio zapanjen njezinom sposobnošću da nanjuši tartufe bez pomoći psa. Njegovo nepce, tako silno osjetljivo na mirise i okuse kuhinje, bilo je potpuno deklasirano. Međutim, ona je čvrsto odlučila podučiti ga i malo pomalo i on je počinjao razaznavati slab divlji parfem koji bi pratili kroz miran noćni zrak.

W


Ti tartufi bili su potpuno drugačija priča od onog ljetnog tartufa koji su on i Benedetta pronašli ranije te godine. Blijede boje i veliki poput krumpira, bili su nevjerojatno mirisni i silno opojni. Gusta i Benedetta bi ih ubacile u svako jelo nehajno kao da dodaju peršin, a nakon nekog vremena, to je činio i Bruno. Nikada neće zaboraviti kad su prvi put pripremili divlju svinju s celerom i tartufima: tamno, gotovo smrdljivo meso i sumporasti vonj gomolja spojili su se u okus od kojega se tresao. Bio je svjestan da Benedetta namjerno kuha jela kojima će ga vezati za sebe. Osim tartufa, bio je tu i robiola di bec, sir napravljen od mlijeka noseće ovce, bogat feromonima. Bili su tu i vatreni mali diavolesi: jako ljuti feferoni sušeni na suncu. U tanjurima na kojima su bili pečeni funghi nalazila se i amanita, božanska ambrozija, za koju se priča da je prirodni narkotik. Nije mu smetalo. I on je njoj radio isto: nudio joj je neobične gelate aromatizirane šafranom, finim naznakama proljetnoga cvijeta; komplicirane torte od mirte i čokolade; salate napravljene od lišajeva i žirova iz njezine voljene šume. Bila je to njihova igra, zasnovana na intimnom poznavanju tijela onoga drugoga, tako da su seks i hrana postali harmonična cjelina, bilo je nemoguće razlučiti gdje prestaje jelo a počinje dodir. Više se nije išao raspitivati o svom kombiju. Njegova crvena hauba osvanula je najednom maslinastozelenom kamionu, a učinilo mu se da svoje farove prepoznaje na jednom mopedu. Zapazio je također da kad mehaničar Hanni sjedne i pojede u osteriji, ustaje bez plaćanja, i to ga je nasmijavalo. Nema veze: tijelo crknutog kombija reciklirano je u život sela, poput stabla koje je palo u šumi, i sad iz njega niču orecchietti ili trombette di morte koje rastu iz bogatog humusa groba. Sada je u restoran dolazila drugačija vrsta turista, čak iz Urbina i Pesare. Bili su to ljudi koji ozbiljno shvaćaju hranu. Dolazili su osobito zato da bi kušali sezonske tartufe, a Bruno je stalno posluživao, tanjur za tanjurom, carne al albese – kriške sirove govedine prekrivene celerom, parmezanom, tanko narezanim tartufom i maslinovim uljem – i salate od Cezarovih gljiva, tartufa i krumpira. Ta jela je bilo jednostavno pripremiti, ali, budući da kilogram tartufa doseže cijenu višu od dvije tisuće eura, donosila su apsurdno veliki profit. Povremeno bi Gusta utisnula Bruni u šaku veliku hrpu novčanica, koje bi on primio ne prebrojivši ih. W


Auto koji se krivudavom cestom uspeo iz doline bio je unajmljen, a u njemu su nedvojbeno bili turisti: nekoliko puta su se zaustavili da bi se divili pogledu, a kad su na kraju parkirali na piazzi i smotali svoj zemljovid, prvo su otišli pogledati crkvu, ratni spomenik i ostale znamenitosti. Ali čak ni najodlučniji tragač za znamenitostima ne bi se mogao dugo zadržati u Galteniju, pa je bilo neizbježno da, oko ručka, zasjednu za stol za dvoje i zadovoljno čekaju da se pojavi Gusta i kaže im što se tog dana nudi. Na Gustinu licu, kad je ušla u kuhinju s njihovom narudžbom, bio je napregnuto bezizražajan izraz, koji je poprimala kad god bi se suočila s čudnovatim strancima. "Jednu salatu od tartufa, za dvoje", naglašeno je rekla. "I?" upitala je Benedetta, ne podižući pogled sa štednjaka. "I ništa više. Bez tjestenine. Bez seconda. Jednu čašu vina za svakoga. I žele znati kakve vrste mineralne vode imamo." Slegnula je ramenima. "Stranci su, naravno." Kako je Gusta riječju "stranac" opisivala svakoga tko nije iz doline, Bruno nije obraćao pažnju. "Onda ću napraviti veliku salatu. Nema smisla da odu gladni." Počeo je slagati sastojke u posudu. A onda je začuo njezin glas. Kuhinjski je prozorčić gledao na trg gdje su bili stolovi i često bi se kroz njega začuo razgovor – ponekad tako jasno da bi se Benedetta i Gusta povremeno uključile, izvikujući svoje komentare preko rondanja tava. Benedetta je sad pržila meso, pa je zbog šištanja slabo čuo. Bruno ju je zaustavio rukom i poslušao. "Vjerojatno još sat-dva odavde do Urbina", govorio je muški glas, američki. "Imat ćemo dakle dosta vremena otići skroz do vrha", složila se njegova pratilja. Bruni su se nakostriješile dlačice na zatiljku, a srce mu je stalo. Benedetta je motrila njegovo lice. "Što se dogodilo?" "Ništa. Mislio sam – ništa." Kroz prozor su se opet začuli glasovi. "... ne povjerovati koliko je ovdje gore svježije nego u Rimu", govorio je muškarac. W


"I tako lijepo. A hrana fantastično miriše." Kad je to začuo, Bruno je bio siguran. Spustio je nož i prošao kroz malenu gostionicu do mjesta s kojeg je mogao vidjeti sve stolove. Bila je mršavija nego kad ju je posljednji put vidio i nosila je sunčane naočale, ali nije bilo zabune, bio je to njezin nagib vrata i njezin način sjedenja, dugih nogu ispruženih preko susjedne stolice. Zavrtjelo mu se u glavi. "To je ona, zar ne?" tiho je rekla Benedetta iza njega. Kimnuo je, nije mogao govoriti. "Želiš li razgovarati s njom?" Odmahnuo je glavom i zaputio se natrag u kuhinju. Trebao je pripremiti jelo s puževima, koje je naručila obitelj Luchetta, i on se nastojao prisiliti da se usredotoči na to dok je čistio puževe. Ali ruke su mu se tresle i skliske kućice su ispadale i kloparale posvuda po podu. Benedetta je zgrabila dasku i bez riječi počela rezuckati jetru. Cvikcvik-cvik, čuo se nož kroz mekano meso, samo trunčicu glasnije nego što je bilo potrebno. "Žao mi je", napokon je rekao Bruno. "Zašto?" Benedettin odgovor bio je još oštriji od nje/ina noža. "Zato što sam se uzrujao, valjda." Benedetta je izvrnula dasku za rezanje nad tavom i sastrugala jetru u uzavrelo ulje. "Ne možeš promijeniti ono što osjećaš." A ne možeš ni ti, pomislio je Bruno, motreći crvenu mrlju od ljutnje na Benedettinu zatiljku. "Zaista sam mislio da sam je prebolio", rekao je, ispričavajući se. "A ja sam oduvijek znala da nisi." Otvorio je usta da se usprotivi, a onda ih je opet zatvorio. "Zgodna je", rekla je Benedetta, uzela luk i izrezala ga u desetak spretnih pokreta; onda je uzela još jedan. "Da." "Zgodnija od mene." "Ne", usprotivio se. "Jednostavno – drugačija." "I ti je voliš." Nije to bilo izgovoreno kao pitanje, ali ipak je bilo pitanje, a Bruno je znao da se mora potruditi dati odgovor. "Pa," počeo je, "komplicirano je. Ja sam se zaljubio u nju, ali ona mi nije uzvraćala pa nisam siguran – mislim, kaže se da ne možeš zaista biti zaljubljen u nekoga tko ne voli tebe, zar ne?" W


"Tako kažu." Pogledao ju je, ali ona se sva usredotočila na svoje radnje. Glas joj je bio pomalo mukao, ali je to možda bilo zbog luka. "I tako, ti si joj rekao da je voliš, a ona ti je rekla da je ne zanimaš", nastavila je Benedetta. "Što je bilo dalje?" "Bilo je to još malo kompliciranije", priznao je Bruno. "Ona je bila zaljubljena u mojeg najboljeg prijatelja i – pa, nekako je sve počelo od toga." Benedetta je otrla ruke i natočila dvije čaše vina iz otvorene boce kod štednjaka. "Mislim da bi bilo najbolje da mi ispričaš što se točno dogodilo", nježno je rekla. I tako je Bruno pričao, a Benedetta je slušala i kimala, kuhajući istovremeno, a Gusta se, ulazeći i izlazeći iz kuhinje s praznim tanjurima, pretvarala da ne prisluškuje. "I zato ne želim izaći i razgovarati s njom", na kraju je rekao Bruno. "Ona misli da sam ja potpuni perverznjak, a ja joj to ne zamjeram." "Ni ja." "Hvala", malodušno je rekao. "No kako god bilo, sad je najbolje da pojede ručak i ode dalje." "Možda." U tom trenutku izvana se začula vika, a ubrzo zatim prepoznatljivi zvuk povraćanja. Bruno je začuo Laurin glas u gostionici. Zvučala je uspaničeno. "Scusi, signora, ima li ovdje liječnik? Mojem prijatelju je pozlilo." Bruno je bacio pogled na Benedettu, ali njezino lice nije odavalo ništa. Čuli su kako Gusta govori da će odmah pozvati liječnika. U međuvremenu, neka se njezin prijatelj raskomoti na krevetu. Benedetta je otišla vidjeti može li nekako pomoći. "Što je to bilo?" upitao je Bruno kad se sve smirilo i kad se Benedetta vratila u kuhinju. "Vjerojatno su funghi" "Kako?" "Neki ljudi su alergični na coprinije18. Osobito kad uz njih piju alkohol. Sigurno je i on jedan od tih." Bezizražajno ga je pogledala. "Ležat 18

Čupave gnojištarke

W


će bar dva sata. Liječnik tu ne može ništa, ali svejedno će ga morati pričekati, a mama će mu dati malo aceta balsamica da mu smiri želudac." "Benedetta, mi nemamo coprini." "Ne, ali samo zato što sam ih sve potrošila." Odustao je. Činilo mu se vjerojatnijim da je Laurinom pratitelju pozlilo od male doze neke od onih otrovnih gljiva koje je Benedetta ustrajno skupljala tijekom njihovih pohoda u šumu. Ali sad je bilo najvažnije što će on učiniti s Laurom. "Ne mogu razgovarati s njom", zaključio je. "Ona misli da sam njezina dečka otrovao hranom, za Boga miloga. Ne mogu izaći i razgovarati s njom kao da se ništa nije dogodilo." "Ne", složila se Benedetta. "Moja majka joj je već rekla kako djeluju coprini i naravno, nećemo joj naplatiti ručak, pa..." "... pa bih joj ja mogao pripremiti dolce na račun kuće, kao ispriku." "Sjajno. Sto kažeš na tortu s bobicama mirte?" Odmahnuo je glavom. "Preslatko." "A pečene smokve?" "Prejednostavno." "Zuppa inglesel" "Preteško." Digla je ruke. "Onda si ti na redu, maestro. Što ćeš joj pripremiti?" "Ne znam", polako je rekao. Dok je govorio, rukama je već posezao za sastojcima. Smokve, da, i vrhnje, i orasi. Neka vrsta kolača? "No, štogod to bilo, mislim da za to ne postoji recept." Sad više nije razmišljao, nego je improvizirao. Ne, čak ni improvizacija nije točna riječ za ono što radi, mislila je Benedetta gledajući kako poput žonglera ubacuje ušećereno voće i kremu za kolače i pola kilograma lješnjaka u kremasto tijesto. Povremeno bi nešto prokomentirala ili tiho predložila, ali on jedva da ju je čuo, toliko se usredotočio na osjet i okus onoga što mu je bilo u rukama. Na kraju je bilo gotovo. Trepnuo je, a pred njim se uzdizala neka vrsta biskvita, s puno slojeva pjenaste kreme koja je bila i slatka i gorka, blaga i oštra, hladna izvana i topla ispod toga: desert, pomislio je, bogat i jednostavan kao i sam život. "Bravo", komentirala je Benedetta. "Premda moram reći, za sljedeći put bilo bi ga bolje pripremiti unaprijed." W


Zurio je u nju. Kako dugo ga je spravljao? Nije imao pojma. A onda je začuo kako crkvena zvona zvone šesnaest sati. Šesnaest sati! Taj desert je pripremao dulje od sata. "Ja ću joj odnijeti", rekla je Benedetta pokraj njega. "Jesi li sigurna?" "Pa rekla sam ti, zar ne? Treba ga prvo kušati, a onda saznati od koga je." Bio je svjestan kakvu mu je velikodušnu uslugu ponudila. Gledao je kako Benedetta podiže tanjurić. Prstom je dodirnula rub kolača, pokupila mrvicu i kušala je. Na trenutak ga je pogledala u oči, a on je u njezinima ugledao nešto što nije posve razumio. Zatim je njegov dolce iznijela van. Laura se jako prestrašila kad se Kim počeo grčiti za stolom, ali sad je liječnik potvrdio da se radi samo o alergijskoj reakciji na određenu vrstu gljiva i da će biti kao nov za nekoliko sati, ako ga puste da na miru odspava. Drugi gosti i gospoda koja vodi gostionicu pokazali su puno razumijevanja i bili od pomoći, pa se sada, na suncu koje se probijalo kroz grane drveća i uz predivan vidik iza ratnog spomenika, te s otvorenom bocom najboljeg vina u restoranu pred sobom, osjećala prilično blaženo. Natočila si je još jednu čašu, uz lagani osjećaj krivnje. Jadni Kim. S druge strane, da je on sad ovdje, sigurno bi je podsjetio na pravilo o jednoj čaši dnevno, a bilo je zaista prilično lijepo malo si ugađati. Nebesa. Evo nekog od kuhinjskog osoblja kako ide prema njoj, izuzetno zgodna djevojka u bijelom kaputiću, a crna joj se kosa slijeva preko ramena, usprkos uobičajenim kuhinjskim pravilima. Nosila je tanjur na kojem se nalazio desert, otok u jezercu kreme. Djevojka ga je spustila pred nju i rekla "Evo. Ovo je za vas. To je posebno za vas pripremio naš kuhar, koji vam šalje svoje komplimente." Je li joj se to učinilo, pitala se Laura, ili su djevojčine oči, dok je govorila, pretraživale njezino lice znatiželjnim pogledom, kao da je na neki način preispituje? "Oh, hvala vam", počela je Laura. "Ali ne mogu. Vidite, ja ju jedem slatko." "I vin santo", rekla je djevojka, ignorirajući je i stavila čašu zlatne tekućine na stol.

W


"Ne, zaista", odlučno je rekla Laura. "Molim vas, odnesite to." Ali djevojka je već otišla. Laura je samoj sebi objasnila da ne želi biti nepristojna. Pojest će nekoliko zalogaja, a ostatak može kriomice dobaciti psima, koji su se izvalili u hladu pokraj crkvenog zida. Zarinula je žličicu u vrh deserta, kroz sloj tekuće kreme, i kušala malo. Krema. Mozak su joj preplavile uspomene. Bio je to zabaione. Odjednom je ugledala samu sebe, te prve večeri u Tommasovu stanu, kako s njegovih prstiju oblizuje kremu. Kava. Sljedeći okus bila je kava. Uspomene na Gennarove espresso kave i jutra u krevetu sa šalicom cappuccina... ali što je ovo? Kruh namočen u slatko vino. I lješnjaci – tanki sloj namaza od lješnjaka – a onda svježe bijele breskve, slatke kao sam seks, a onda sloj crne čokolade tako jake i gorke da je zamalo na mjestu umrla. Poslije toga je ipak dolazilo još slatkoga: sloj tijesta s okusom kupina i, točno u središtu, jedna jedina sićušna smokvica. Spustila je žlicu, zapanjena. Nije više bilo ničega. Sve je pojela, i ne znajući da jede, obuzeta sanjarenjem. "Je li ti se svidjelo?" Podigla je pogled. Nekako, nije se iznenadila. "Što je to bilo?" upitala je. "Nema imena", rekao je Bruno. "To je jednostavno – jednostavno hrana ljubavi." "Kako je pripremaš, ako nema imena?" "Pa, postoji neka vrsta recepta." Šutjela je, prisjećajući se isprike koju joj je Tommaso jednom poslao, još pohranjene u njezinu telefonu. Činilo joj se to tako davno. Kao da joj čita misli, Bruno je rekao: "Uzmite jednu mladu Amerikanku..." Pogledala ga je iznenađeno. "Kože boje meda", tiho je nastavio Bruno, "i s pjegicama poput narančastih pahuljica feferona po ramenima. Ispunite je okusima, bosiljkom i rajčicama i pinjolima i peršinom. Nježno je zagrijte među rukama..." "To si bio ti", rekla je, napokon shvativši. "Da", potvrdio je. "To sam uvijek bio ja." W


"Ti si kuhar. A Tommaso..." "Tommaso je po mnogočemu krasna osoba. Ali nije kuhar." Zatvorila je oči. "Zašto?" "Iz usluge Tommasu, u početku. A onda – zaista sam te zavolio i volio sam te gledati kako jedeš. A sve je postalo grozno komplicirano, ali ja sam bio preglup da bih uvidio kako će sve završiti baš onako kako je završilo i prije nego što sam se snašao, svi smo se međusobno i posvađali." "Zaista je bilo dosta svađanja, zar ne?" složila se uz slabašan osmijeh. Na vratima osterije došlo je do iznenadne gužve. Začuo se Gustin glas, bilo je očito da se s nekim prepire. Trenutak kasnije pojavio se Kim, blijed i ljutit, a Gusta i Benedetta odmah iza njega. "Srce", rekao je ledeno, zaustavivši se kod Laurina stola. "Kad smo naručivali, sjećaš li se ti ičega što bi nalikovalo ne jelovnik?" U glasu mu se osjećala mušičavost koju Laura prije nije primjećivala. "Mislim da ne", rekla je. "A sjećaš li se da si u tom nepostojećem jelovniku pročitala nepostojeće upozorenje u smislu da se u ovome restoranu poslužuju opasne gljive koje mogu izazvati alergijsku reakciju?" Čekao je. Bilo je očito da Laura treba odigrati svoju ulogu u ovoj tiradi. Uz ispričavajući pogled prema Bruni, promrmljala je: "Ne." "Je li bilo kakvog usmenog upozorenja, objašnjenja ili dodatka druge vrste u smislu daje ovaj objed, u stvari, opasan za život?" "Nisam ništa takvog čula", rekla je, gledajući u tlo. "Nisi ništa takvog čula." Okrenuo se Gusti, koja je stajala prekriženih ruku i s izrazom lica kakav ima pas koji je upravo progutao osu. "I zato želim ime vašeg odvjetnika. Tako da vas tužim i oderem vam gaće s debele guzice." Laura se vidljivo lecnula, ali Gusta nije ni trepnula. "Možda je od vina", rekla je Benedetta. Slegnula je ramenima. "Svi znaju da moraju paziti ako piju bijelo vino s gljivama." "Svi osim mene", odlučno je rekao Kim. "A tko mi je poslužio to vino?" Pokazao je na Gustu. "Ona. Je li mi rekla da pazim? Ne, nije."

W


Bruno je ustao. "Ja sam pripremao hranu", mirno je rekao. "Ako ikoga treba tužiti, onda sam to ja. Sa zadovoljstvom ću vam dati svoje ime i adresu, ali bojim se da nemam odvjetnika." Nastala je kratka tišina dok su se dvojica muškaraca odmjeravala; Kim je još bio zajapuren od bijesa, a Bruno naizgled spokojan. "Oh, pustimo to", napokon je odrezao Kim. "Hajde, Laura. Idemo." Ukočeno je otišao do auta parkiranog pokraj crkve, očekujući da Laura krene za njim. "Žao mi je", zbunjeno je rekla Gusti. "Ne voli ispasti budala, to je sve. Bilo mije..." oklijevala je, "bilo mije zaista drago vidjeti te, Bruno." "Kad se vraćaš?" "U Rim. Sad odmah." "Ne, u Ameriku." "Sljedećeg tjedna. Odgodila sam koliko sam mogla, ali sad se moram vratiti radi faksa." Kimnuo je. Odletjet će, poput ševe. Gledao je kako vezuju pojaseve u autu, pa kako auto brzo odmiče niz brdo, prema autostradi i Rimu. Vratili su se u kuhinju završiti pospremanje. Dugo nitko nije progovorio. Nakon nekog vremena, Benedetta je izjavila da se ide odmoriti u svoju sobu. Bruno je kasnije pokušao otvoriti vrata, ali bila su zaključana. Morao se strpjeti još dugo, sve dok nisu završili s večernjim posluživanjem i dok kuća nije utihnula, da bi mogao porazgovarati s njom. Nije bilo odgovora kad je pokucao, ali ovaj put, vrata su se otvorila kad je pritisnuo kvaku. Sjedila je za toaletnim stolićem i četkala svoju dugu crnu kosu. "Odlazi", rekla je ne okrenuvši se. Sjeo je na rub kreveta. "Htio sam ti zahvaliti", počeo je. "Ono što si danas učinila – bilo je to nevjerojatno velikodušno od tebe." "Previše velikodušno." "Kako to misliš?" "Kad bih zaista marila za tebe, ne bih ti pomagala da ideš za drugom." "Pokazala si da mariš kao moja prijateljica", nježno je rekao. "To mi puno znači, Benedetta." "A mi smo to, zar ne – prijatelji koji se seksaju?"

W


"Ti si kao moj odraz u zrcalu, Benedetta. Mi se razumijemo. Čak imamo i istovjetan dar. Da nisam upoznao Lauru, htio bih biti s tobom, ali upoznao sam je." "Pa zašto onda danas nisi pošao za njom?" Slegnuo je ramenima. "Učinio sam što sam mogao." "O, naravno. Ponudio si njezinu dečku da te tuži. Baš krasno." "A što sam trebao učiniti?" "Trebao si ga odalamiti. Zar to nije bilo očito?" Lupila je nogom o tlo. "Uložila sam puno vremena i truda da sve sredim kako biste se vas dvojica našli skupa tamo vani, dok svi galame, a ti ga čak i ne lupiš! Pa kakav si ti to Talijan?" "Nisam baš neki, po svemu sudeći", promrmljao je. "Trebalo mi je biti jasno da si beskičmenjak čim si došao, a nisi me ni pokušao zgrabiti za guzicu dok smo bili zajedno u kuhinji." Zinuo je pa opet zatvorio usta. Benedetta se tek ugrijavala i ne bi trpjela prekidanje. "Znaš što je tvoj problem, Bruno? Menefreghismo19. Boli te dupe za sve i svakoga osim tvog kuhanja. Nije te briga ni za nju, a još manje za mene." "To nije istina", usprotivio se. "Nije? Jesi li bar zatražio Lauru da izabere između tebe i onog idiota od danas?" "Nisam", priznao je. "A zašto nisi?" "Jer bi izabrala njega." "Odakle to znaš, ako je nisi pitao?" "Pogledaj me samo", rekao je bez nade. "Kako to misliš?" "Samo me pogledaj." Pokazao je na svoje lice u ogledalu. "Taj frajer s kojim je bila – on je zgodan. Tommaso – i on je zgodan. Laura je prelijepa. Zašto bi izabrala tipa kakav sam ja kad može imati takve frajere?" 19

Izraz koji stapa "Me nefrego" – "Baš me briga" – i "machismo": drugim riječima, stav da vas nije briga. W


Nastala je kratka stanka, tijekom koje ga je Benedetta promatrala kroz sužene kapke. "I ti si prekrasna, naravno", sa zakašnjenjem je dodao. "Hvala ti. A zašto sam onda ja spavala s tobom?" "Nemam ni najblažeg pojma", priznao je. "Jako mi je drago što jesi, ali za mene je to potpuni misterij." "Santa Cielo!" iznervirano je uzviknula. Dovukla mu je lice bliže ogledalu. "Reci mi, Quasimodo," naredila je, "koji je to točno dio tako ružan?" "Pa..." neodređeno je zamahnuo. "Ja cijeli." "Budi precizan, molim." "Moj nos", promrmljao je. "Tvoje nepce, misliš? Tajna tvog uspjeha?" "Kad sam bio mali, druga djeca su me zezala." "Kako, na primjer?" "'Mogu li te ukopčati u televizor, tako da možemo gledati utakmicu u Tokiju?'" "I to je sve?" "'Nos ti je tako dug da ne možeš zatvoriti putovnicu.'" "Ha! Jako dobro." "'Nos ti je tako dug da ćeš njime udariti onoga pokraj sebe ako okreneš glavu... Nos ti je tako dug da ćemo čuti jeku ako kihneš... Nos ti je tako dug da bi krepao od gladi kad bi bio ovca'..." "Dosta o nosu", prekinula ga je Benedetta, podižući šake. "Bruno, ti imaš savršeno normalan rimski nos. Što još?" "Predebeo sam." "Ne, nisi." Bila je to istina: naporan rad, živahan seks i zdrava prehrana u Marchama stesali su s Brune višak kilograma. Slegnuo je ramenima. "Jednostavno nisam dovoljno zgodan. Ne za ženu poput Laure." "Onda imam pitanje za tebe." "Hajde, pitaj." "Taj tvoj prijatelj, Tommaso. Kažeš da je oku ugodan, zar ne?" "Bez sumnje. Žene mu se vješaju oko vrata." "Ali on ne zna kuhati?" "Zaboga, nema pojma." W


Benedetta je podigla češalj sa svog stolića. "Ovo je čarobni štapić. Pazi sad, jer ću ti dati priliku za jednu želju. Jasno?" "Valjda." "Ako to poželiš, možeš postati zgodan kao Tommaso – ali onda ćeš postati kao Tommaso u svakom pogledu, i u pogledu Tommasove nadarenosti za kuhanje." Uvidio je na što cilja i od toga mu je zastao dah. "Dakle. Samo reci i postat ćeš zgodan i netalentiran, baš kao Tommaso. To želiš, zar ne?" Podigla je češalj i čekala odgovor. "Ne!" Zurio je u nju. "Kad zbog toga ne bih znao kuhati, ne bih poželio biti nalik ni na koga drugoga. Kuhanje je moja bit." "Upravo tako", tiho je rekla Benedetta. "To si ti. Pa zato prestani žaliti što te Bog nije stvorio točno onakvim kakav bi ti zapravo htio biti." Bacila je češalj natrag na toaletni stolić. "A ako želiš biti s Laurom, idi u Rim i reci joj to. Reci joj i ponavljaj sve dok ne shvati." Poljubio ju je, omotao je ruke oko nje i grlio je sve dok nije ostala bez zraka. "Hvala ti", prošaptao je. "Hvala ti na svemu." "A sad gibaj. Kreni. I makni šape s mojih sisa. Više nisu tvoje." Sljedećeg jutra je rano ustao, zalupao na Hannijeva vrata i izderao se da treba svoj kombi. "Uđi", rekao je Hanni, otvarajući vrata štaglja. "I ne brini se. Jučer sam shvatio poruku." Bruni se previše žurilo da bi se pitao kako to točno misli. "Popravio si ga? Napokon si nabavio dijelove?" "Više-manje. Naravno, morao sam pomalo improvizirati." Odveo ga je do sredine štaglja, gdje je sad stajalo čudno vozilo. Imalo je karoseriju Brunina kombija, prednje kotače traktora i farove sa zaklopcima jako starog Alfa Romea. U unutrašnjosti, Bruno je umjesto upravljača ugledao ručke s mopeda. "Možda ne izgleda baš osobito," nepotrebno je dodao Hanni, "ali mislim da će te odvesti do Rima. Uostalom, uglavnom ideš nizbrdo, zar ne?"

W


"Po načinu kako se svaki pojedini dio odnosi prema ostalima, talijanski obrok vrlo je sličan civiliziranom načinu življenja. Ni jedno jelo ne zasjenjuje drugo, bilo količinom, bilo okusom, svako ostavlja prostora za novi užitak oka i nepca; svaki nov osjet okusa, boje i građe isprepliće se s još živim sjećanjem na prethodni. Pronaći vremena da bismo jeli onako kako to čine Talijani, znači podijeliti njihov neiscrpan dar stvaranja umjetnosti življenja." MARCELLA HAZAN, Osnove klasične talijanske kuhinje

Laura se dogovorila s Judith da se nađu na ručku u jednome od njezinih omiljenih restorana, Cecchinu. To baš nije mjesto koje bi ona izabrala, pomislila je Judith kad je ušla u dugačku, nisku prostoriju koja je podsjećala na tunel. Prije svega, manjkalo mu je ono što turistički vodiči nazivaju "ambijentom". Stolovi su bili bez ukrasa i funkcionalni; svjetiljke, koje su visjele točno nad glavama gostiju, bile su neumoljivo jake; a konobari, svi, po svemu sudeći, bar šezdesetogodišnjaci, jedva bi smogli snage za naznaku osmijeha, čak i za lijepe mlade žene koje ručaju bez muške pratnje. Ali hrana, uvjeravala ju je Laura, nadoknađuje sve te nedostatke. Judith je zastala kod vrata. Na kolicima, ponosno izloženi kao da se radi o izboru deserta, kočili su se specijaliteti dana: desetak ili više telećih papaka, uredno posloženih u redove, pokraj nekoliko hrpica neke bijele, hrskavičaste tvari, čiju je funkciju u tijelu Judith mogla samo nagađati. Namrgodila se. A onda je, budući da je na koncu konca ipak ona ta koja je tijekom protekle godine s radošću nosila bočicu krvi oko vrata, slegnula ramenima i potražila pogledom svoju prijateljicu. Laura se smjestila posve otraga, s već otvorenom bocom vina na stolu. Njezini ručkovi s Judith davali su joj priliku da odstupi od Kimovih prehrambenih ograničenja i zabrana u pogledu količine konzumiranog alkohola, pa je Laura već načela svoju prvu čašu Sangiovesea. "Hej, curo", rekla je Judith, poljubivši prijateljicu prije nego što je sjela. "Kako je bilo na izletu?" W


"Super. Ali ah, malo kraće nego što smo planirali." Judith je podigla jednu obrvu. "Kimu je pozlilo. Lagano trovanje gljivama." Judith je osjetila da joj nešto prešućuje. Ali, konobar je stigao do njihova stola i rastvorio svoj blok uz izraz takve dosade kao da već zna što će naručiti. Očito nije očekivao da će biti podvrgnut oštrom ispitivanju, na talijanskome, o specijalitetima dana. Dovezli su kolica s vrata do njihova stola pa je počela duga rasprava, tijekom koje je konobar počeo promatrati Lauru u posve drugačijem svjetlu. Raspravljati o hrskavici upućeno i strastveno, u Cecchinu znači smjesta steći poštovanje, bez obzira na to kako izgledate ili odakle dolazite. Na kraju su se djevojke ipak odlučile za svoju narudžbu – riga-toni con la pagliata i zampetti za Lauru, bucatini ali' amatriciana i scottadito za Judith – pa je Judith mogla izmamiti od svoje prijateljice malo više pojedinosti o Kimovoj nezgodi. Malo-pomalo i Laura je stigla do onoga dijela priče kad je u Marchama neočekivano naišla na Brunu. Judith je stala loviti zrak i pripremati se da joj izrazi suosjećanje. Znajući koliko je Lauri mrsko čuti čak i Brunino ili Tommasovo ime, shvaćala je daje slučajan susret s njim morao biti vrlo uznemirujuće iskustvo. Kako su Lauri klizile niz jezik daljnje pojedinosti, Judith se sve više užasavala. "Dakle, lagali su ti? Sve to vrijeme? To je..." spremala se reći 'ponižavajuće', ali se odlučila za 'uvrnuto'. "Da", rekla je Laura. "Sve to vrijeme mislila sam da Tommaso kuha, a to je bio ustvari Bruno." "Ali zašto?" Laura je slegnula ramenima. "Mislim valjda..." zastala je. "Valjda zato što je bio zaljubljen u mene." "Tommaso?" "Ne. Mislim da Tommaso – pa, da nije bilo hrane, bila bi to samo kratka avanturica. Naravno, ja sam mislila da želi nešto više, kad mi tako divno kuha. A Bruno, s druge strane..." Oklijevala je. "Brunu vjerojatno ne bih dvaput pogledala, iskreno govoreći. I mislim da je on toga bio svjestan. Pa je nastavio kuhati za mene jer je jedino to mogao." "Dobro je što si ih se riješila, obojice", rekla je Judith. "A sve je dobro što se dobro svrši – da nije bilo Brune i Tommasa, nikada se ne bi spetljala s Kimom."

W


"Apsolutno", rekla je Laura. Ali u njezinu se glasu osjećala sumnja, a njezina prijateljica je to odmah primijetila. "S Kimom sve štimal" "Oh, naravno", uvjeravala ju je Laura. "S Kimom je sjajno." Jer, iako su ona i Judith sad već postale dobre prijateljice, postoje neke stvari – neke sitne sumnje – koje ne možeš povjeriti čak ni najboljim prijateljima a da pri tome ne ispadneš – hm, pomalo nelojalna. Hanni je bio djelomično u pravu: put prema Rimu ide nizbrdo sve do doline i dugačkog tunela kroz klanac Furlo, ali poslije slijede planinski usponi – zastrašujuće visoki sibilski vrhunci, prekriveni snijegom čak i u ovo doba godine. Kombi je teškom mukom disao, a Bruno je isto jedva disao od hladnoće, jer Hanni nije smatrao vrijednim truda pobrinuti se za takav luksuz kao što je grijanje. Maksimalna brzina mu je bila jedva veća od brzine traktora, zahvaljujući raznoraznim modifikacijama, a iscrpljujuća vožnja potrajala je dan i pol, i tek tada su se ukazali putokazi prema poznatim gradovima kao što su Frascati, Nemi i Marino. Zaustavljao se što je rjeđe mogao. Prije nego što je krenuo, Gusta mu je dala košaru s hranom: malopiadina i salame da pojede putem, a druga kulinarska blaga za zadatak koji mu predstoji: dva velika bijela tartufa, njihovi najbolji, iskopani između korijenja oraha i sad umotani zasebno u foliju, kako bi sačuvali aromu; ovčji sir sazrio u hladnim vapnenačkim pećinama ispod sela i vrčić dragocjenog obiteljskog aceta balsamica. Na samome dnu košare, umotane u komad starog smeđeg platna, otkrio je kuharske noževe, prastarih oštrica koje su izgubile boju, ali naoštrenih da blistaju. Kad je napokon stigao u Rim, Brunin prvi zadatak, međutim, nije bio pronaći Lauru, nego popraviti jedan drugi prekinuti odnos. Polako se vozio po gradskoj periferiji, ne mareći za zvižduke i trubljenje drugih vozača i napokon se dovezao do malene zgrade u kojoj je nekad bio Cuoco. Teška srca, gurnuo je vrata. Stao je, zapanjen. Sve je bilo puno. Više nego puno: bilo je ljudi koji su strpljivo čekali za šankom da dobiju stol. Dugački podrum u kojem su prije boce vina skupljale prašinu sada je otvoren da bi bilo više prostora; zid između kuhinje i glavne blagovaonice bio je probijen; a tu je bio i Tommaso, koji je veselo kuhao uz pratnju zaglušujuće rockglazbe...

W


Pizza. Za svakim stolom, sad je tek vidio Bruno, jeli su pizzu. Glasno se nasmijao. Naravno! Dok je promatrao, njegov stari prijatelj bacio je u zrak veliku loptu tijesta, nonšalantno je zavrtio iznad glave da se prozrači, a zatim je nabio na pult i zgrabio valjak kojim ga je izmlatio dok se nije stanjilo, bjesomučno brzim pokretima, poput bubnjara. Prolomili su se zvižduci i pljesak gostiju koji su čekali, što je Tommaso dočekao širokim osmijehom i vrtnjom ramenima, da bi zatim zavitlao pizzu preko kuhinje u krušnu peć, nehajno kao da baca frizbi. Kad je sad Bruno bolje pogledao, shvatio je da te obožavatelje velikim dijelom čine mlade žene i da ih bar ne zanima toliko koliko kuhinja, pa se njišu u ritmu glazbe koja dopire iz nje. Još jedan poznati lik projurio je pokraj njega. Bila je to Marie. Ako je Tommaso dobivao obilje ženskog obožavanja, isto je vrijedilo za Marie, ali od muškaraca u toj prostoriji. Na sebi je imala najkraći topić koji je Bruno ikada vidio, tako da su joj struk i trbuh bili razgolićeni, a nije imala blok za narudžbe, nego ih je zapisivala izravno na svoje ruke, noge, pa čak i trbuh, koji su bili prekriveni raznobojnim črčkarijama. Sa svojom probušenom obrvom, što je bilo novo, trapericama nisko na bokovima i u kaubojskim čizmicama, više je sličila rockerici nego konobarici. Također je zapazio da je po svemu sudeći došlo do rasapa normalnih pravila posluživanja u restoranu: kad bi pizza prolazila pokraj vas, zgrabili biste krišku, a onda tek proslijedili tanjur dalje. Nekako se progurao kroz to mnoštvo do kuhinje. Na puhu ispred njega nalazila se pizza, pa je odlomio komadić da je kuSa Bila je zaista jako dobra – tanka rimska korica, premaz od mcs;i svježe rajčice, nekoliko komada kremaste mozzarelle, morska sol i dva lista svježeg bosiljka, ništa drugo. Dok je gledao, Tommaso sina onu koju je radio potpisao ćurkom maslinovog ulja. Bruno je s;i zadovoljstvom primijetio da je ulje s istog onog imanja s kojeg ga je i on nabavljao dok je ovdje kuhao – iako, on ga nikad nije znao izlijevati preko glave, poput barmena koji spravlja koktel, kao što je Tommaso upravo činio. "Tommaso", povikao je da nadjača buku. Tommaso ga je ugledao i na tren se sledio. Onda je obrisao ruke o pregaču i pljesnuo Brunu po ramenu. "Kako si? Nisam ti se ovdje nadao, prijatelju stari."

W


"Nisam ni ja. Tommaso, oprosti što sam onako otišao." "Ja sam kriv. Pretjerao sam zbog one cure. Što kažeš na ovo izdanje lokala?" Ponosno je raširio ruke. "Pa, prvi put vidim restoran u kojem se pleše kao na rock-koncertu." "Zar nije sjajno?" Na trenutak je Tommasovo lice poprimilo zabrinut izraz. "Sigurno hoćeš natrag svoj posao. Ali moram te upozoriti, naša nova klijentela nije luda za junećim iznutricama i takvim sranjima." "U redu je, ne želim posao", uvjeravao ga je Bruno. "Došao sam potražiti Lauru." Zapazio je kako Tommaso vodi brigu o pet-šest pizza čak i dok razgovara s njim: jednoj je mlatio tijesto, drugu je izvukao iz pećnice, treću je otklizao niz pult konobarici i još je stigao pretvarati se da svira gitaru na svom valjku za tijesto u ritmu Caroline Statusa Quo. "Je li ova glazba ironija?" zavikao je. "Ironija? Nikad čuo za njih. Ovo je Status Quo." Bruno je odustao. "Slušaj, vidimo se poslije. E, da, ovo je za tebe." Izvukao je jedan zamotuljak folije iz džepa. "Više ne trebamo takve stvari", galamio je Tommaso. "To je tartuf. Samo ga naribaj na pizze." Pokazao je na mnoštvo. "Bit će im to najbolja pizza u životu." Odvezao se do Residencije Magdalene. Ali Laurino ime nije bilo ni na jednom zvonu. Na kraju je zaustavio nekoga tko je izlazio i upitao zna li koji je njezin stan. "Mislim da nije ovdje", objasnio je čovjek. "Ovo je ljetni tečaj o etruščanskoj povijesti. Mislim da su se redoviti studenti morali iseliti." "Znate li kamo je otišla?" "Žalim." Čovjek je slegnuo ramenima. "Možete pokušati u uredu sveučilišta. Možda oni imaju njezinu adresu." Vozikao se po ulicama Trasteverea tražeći je. Znao je da je to beznadno, ali nije mogao samo sjediti prekriženih ruku. Na kraju, dobrano nakon ponoći, vratio se u pokrajnju uličicu koja je vijugala nizbrdo od Viale Glorioso. Sinulo mu je da Tommasa zapravo nije upitao hoće li mu smetati ako tamo prespava: bilo je sasvim moguće da njegov prijatelj sad ima drugog cimera. Uspeo se stepenicama do najgornjeg stana i otključao vrata. Bilo je tiho i mračno. A onda, iz smjera Tommasove sobe, začuo je poznati zvuk. "Oh...ah... oh... oh..." W


Laura. Čuo je još jedan ženski uzdah i Tommasov grleni smijeh kao odgovor. Krv mu je proključala. Tresnuo je nogom vrata spavaonice i kresnuo svjetlo. "Scusi", ispričao se kad su Tommaso i Marie prekinuli svoje djelatnosti i zablenuli se u njega. "Mislio sam... ah, to jest... idem sad." "Lijepo što si se vratio", doviknuo je Tommaso dok se Bruno užurbano povlačio. Gennaro je bio tako oduševljen što ponovno vidi svoj kombi da ga je htio otkupiti po istoj cijeni koju je Bruno platio njemu, plus besplatni espresso i cornetti, što je Bruno smatrao vrlo velikodušnom ponudom. "Dojmljivi su ovi prepravci i dodaci", objasnio je Gennaro. "A da i ne govorimo kakav navigacijski instinkt ima ta stara kanta." Kad bih bar ja imao navigacijski instinkt za Lauru, sumorno je pomislio Bruno. Već je nazvao sveučilišni ured, samo da bi mu automatska tajnica objavila da su zatvoreni do početka novoga semestra sljedećeg tjedna. "Ali tjedan dana nije tako dugo da se čovjek strpi, zar ne?" pitala je Marie, ruke ležerno provučene ispod Tommasove pri ispijaju kavu. "Ne, ali za tjedan dana, koji dan više ili manje, i Lauri će početi semestar – u Sjedinjenim Državama. Ako ništa ne uspijem do tada, bit će prekasno. Otići će kući." Uzdahnuo je, a onda mu je sinula zamisao. "Tommaso – broj njezina mobitela. Umemoriran je u tvoj!" "Ah. Bio je, da. Ali Marie je izbrisala sve stare brojeve s moje kartice." "Slučajno", ravnodušno je rekla Marie. "Kvragu. Pa što da radim?" Pokraj njih je protutnjala djevojka na mopedu, bez kacige, a njezina tamna kosa lelujala je za njom poput plašta. Bez razmišljanja, Tommaso je okrenuo glavu da je pogleda. Kad je vratio pogled na ostale, Marie ga je pljusnula po licu, jedanput, vrlo snažno. Tommaso je nastavio, kao da to nema smisla komentirati: "Vjerojatno bi ti Carlotta mogla dati njezin broj." "Ovo je kao kad dresiraš psa", Marie je ispod glasa objasnila Bruni, primijetivši njegov zbunjeni pogled. "Mrkva i štap. Ovo je štap." "Što je mrkva?" W


Nasmiješila se i pomilovala svoje grudi. "Vidim", rekao je Bruno. "Reci mi, znaš li za ormar?" "Sad sam ja jedina cura u ormaru." "Svaka čast, Marie", rekao je, impresioniran. "A nezgoda s telefonskim brojevima...?" Marie je zagonetno slegnula ramenima. "Hoćete li me vas dvoje saslušati?" žalio se Tommaso. "To je dobra ideja. Nazovemo Carlottu i ona nam kaže gdje je Laura." "Samo što nemamo Carlottin broj." "Možda ne, ali znamo čovjeka koji ga ima." Bruno ga je zbunjeno gledao. "Doktor Ferrara", objasnio je Tommaso. "Sjećaš se? Moj investitor, koji slučajno misli da sunce sja iz mojeg čula" Ali kad su nazvali doktora Ferraru, ustanovili su da nije u gradu. "Morat ćemo je sami potražiti", zaključila je Marie. "Gdje se voli motati, Bruno?" Slegnuo je. "Po umjetničkim galerijama, uglavnom." "Onda ćemo pogledati tamo." "Po umjetničkim galerijama?" Tommaso je bio na muci. Marie ga je munula u rebra. "Da, u umjetničkim galerijama. I nemoj misliti da ćeš se izvući jer nećeš." U Rimu ima više od pet stotina umjetničkih galerija. Do večeri tog dana, njih troje uspjelo je posjetiti njih dvadeset pet. "Ovo je beznadno", stenjao je Tommaso. "Večeras još moram raditi, a već sam iscrpljen." "Ja ću ti doći pomoći u restoranu", ponudio se Bruno. "Bar toliko mogu učiniti." Tommaso ga je strogo pogledao. "OK – ali zapamti, moji gosti dolaze na pizzu, ne na neke fine kerefeke." Bruno bi se nasmijao da nije bio toliko zabrinut što ne pronalazi Lauru. "I što to sad znači? Da ne smijem pustiti kreativnosti na volju?" "Upravo to. Imamo margheritu, marinaru, romanu i lunghi. Naša krilatica glasi: ako želite nešto drugo, jedite negdje drugdje.'1 "To je sasvim u redu što se mene tiče. Radit ću kako mi ti kažeš", obećao je Bruno. W


Dok je Tommaso svoje obožavateljice oduševljavao mijeseći tijesto širokim, kićenim pokretima, vrteći ga u zraku kao laso ili prebacujući ga iz ruke u ruku, Bruno se u tišini bavio nadjevima. Bio je to jednostavan posao, pa se mogao prepustiti razmišljanju o tome kako će pronaći Lauru. Znao je da ide u dvoranu za vježbanje, ali nije se mogao sjetiti u koju, a stvar se dodatno komplicirala jer je pretpostavljao da mu ne bi dopustili da se cijeli dan mota oko dvorane i promatra vježbače. Što je još ostalo? Kafići, mislio je. Shvatio je da nema pojma gdje se u Rimu okupljaju Amerikanci. Podigao je glavu jer je pomislio da u mnoštvu koje čeka na pizzu mora biti nekih Amerikanaca. Pitat će ih gdje bi trebao pogledati. Podigao je pogled, ravno u Laurine oči. Pokraj ulaza nalazila se jedna skupina koja je ispijala piva. Laura je stajala s bocom u ruci i odsutno puhala preko grlića, kao da sluša nešto što priča netko od njezinih prijatelja. A onda je podigla pogled, ugledala Brunu kako zuri u nju i Tommasa koji stoji pokraj njega i lice joj se smračilo. Rekla je nešto osobi do sebe i okrenula se prema vratima. Odlazi, pomislio je Bruno. Odlazi i nikad je više neću vidjeti. Skočio je na pult. Mnoštvo je odobravajući zagrajalo, misleći da je i to dio predstave. Bruno je doskočio na drugu stranu i pokušao se provući kroz gužvu. Bilo je to nemoguće. Bili su pregusto nagurani, a kako su mislili da će im netko u bijelom kaputiću sigurno donijeti pizzu, nastojali su mu prići što bliže, a ne propustiti ga. Gurao se i proguravao, ali bilo je to kao da pokušava plivati kroz gusti sirup, nije mogao naprijed. Sinula mu je zamisao. Okrenuo se natrag prema pultu i ponovno se popeo. Kad je mnoštvo opet zagrajalo, jednostavno je pao naprijed u njihove ruke, kao kad se rock-pjevač baci s pozornice. U jednom času s grozom je pomislio da će ga pustiti da padne, a onda je osjetio kako se opet uzdiže i kako ga nose prema stražnjem dijelu prostorije, kao na pokretnoj traci ruku. Lauri, međutim, nije bilo ni traga. Istrčao je na ulicu i učinilo mu se da vidi jedan obris kako žurno zamiče za ugao. Potrčao je za njim. Da, bila je to ona: hodala je brzo, spuštene glave. Viknuo je, ali nije ga čula. A onda joj je u susret došao taksi s upaljenim svjetlom što je značilo da je slobodan i usporio kad mu je mahnula. Ušla je u njega i, premda je sprintao za njom iz svih svojih W


snaga, vozač je u retrovizoru ugledao samo još jednog Talijana koji viče na cesti. Izgubio ju je. Umorno se odvukao natrag u Cuoco. Moja jedina šansa, mislio je, a ja je uprskam. A od te misli još je gora bila spoznaja da ga je vidjela i da mu je okrenula leđa. Nije čak htjela ni porazgovarali. "Bruno?" Podigao je pogled. "Oh. Judith." "To si stvarno ti. Učinilo mi se da jesi." "Misliš, budući da je Laura onako otrčala?" promrsio je. "Da, mislim da sam ja jedina osoba koja tako djeluje na nju." Kratko je šutjela, a onda je rekla: "Ja ne bih bila tako uvjerena u to." "Aha, misliš, ima i drugih? Baš prava utjeha." "Vjerojatno ti ovo ne bih trebala reći," polako je rekla Judith, "ali puno priča o tebi otkad se vratila s onog izleta." "A što priča?" "Ništa određeno. Tako, priča. Ali malo previše, ako znaš na što mislim. Mislim da je to razlog što se ne želi susresti s tobom, Bruno. Jer sad ne može vratiti vrijeme. Zašto da svima bude žao kad ona priča koliko bi sve bilo bolje da ti nisi bio takav seronja?" "Moram je pronaći, molim te, Judith. Moraš mi reći gdje je." "Ne znam gdje je sada. Ali znam gdje će biti sutra. Ima neki restoran, zove se Templi..." "Znam." "Sutra je tamo svečana večera. Doći će svi s faksa koji su još ovdje, i svi profesori. Proslavit ćemo svoju posljednju večer u Italiji."

Sljedećeg jutra Bruno se otputio u restoran na vrhu Monte-spaccata i zatražio Alaina Dufraisa. Kad su ga odveli u ured velikog kuhara, zatražio je opet svoj stari posao. Alain se smijuljio. "Znao sam da ćeš se vratiti. Tvoj lokal sad radi pizze, koliko čujem." "Da", pokorno je rekao Bruno. Prešutio je Alainu da on tamo ne radi već neko vrijeme. W


"Pa, razmislit ću. Vrati se za otprilike tjedan dana." "Posao trebam odmah." Alain je podigao jednu obrvu. "Nisi postao ništa razboritiji dok te nije bilo, zar ne? Ne mogu samo tako zaposliti još jednog kuhara." Umjesto odgovora, Bruno je posegnuo u džep i izvadio bočicu i paketić umotan u foliju. Odčepio je bočicu. Bez riječi ju je gurnuo velikom kuharu pod nos. Alainu su se raširile nosnice. Primio je posudicu, namočio vrh prsta s nekoliko kapi sto godina starog aceta balsamica i dotaknuo njime jezik. Oči su mu se sklopile i nekoliko trenutaka kao da nije bio u stanju govoriti. A onda je rekao: "Izvrsno." Bruno je odmotao bijeli tartuf koji mu je ostao. Nije bilo potrebe da ga Alain prinese nosu. Miris je navro u mali ured, preplavljujući svaki kut i zakutak, a obojici muškaraca mozak je usrkao užitak, poput kruha koji upija ulje. "Koliko tražiš za to?" promuklo je upitao Alain. "Ništa – pod uvjetom da ih mogu koristiti za kuhanje, ovdje, večeras." "Dogovoreno", složio se Alain i brzo pospremio tartuf natrag u foliju da ne gubi dragocjenu aromu. "Ali ne možeš biti chef de partie – već sam sve podijelio. Vratit ćeš se ovamo kao podređeni ili se ne vraćaš." Poput Alaina, i drugi kuhari su pretpostavljali da se Bruno vratio u Templi podvijenoga repa. Hugo Kass, više od svih, nije propuštao priliku pokazati Bruni gdje mu je mjesto. "Idi narezati one feferone, kuharu." "Da, šefe." "Sad iskoši onaj luk." "Da, šefe." Netko se nasmijao. Shvaćali su što Hugo radi: ako Bruno obriše oči dok bude kosao luk, nadražit će ih feferonom. Bruno je narezao feferone i luk, zatim je oprao ruke i prišao Hugu, koji je pripremao okrutno komplicirani gratin od mesa raka i ružičastog grejpa. Bez riječi, Bruno je uzeo jednog raka i počeo oponašati njegove pokrete. "Što to radiš?" ledeno je upitao Hugo Kass. Bruno nije odgovorio. Samo je počeo raditi još brže. Kad je Hugo bio gotov s prvim rakom, W


Bruno je već radio drugoga. Hugo je zarežao i bacio se na svoj posao. Ali Bruno je već završio i svog drugog raka i sad je uzimao trećega. Za razliku od dvoboja koji su imali kad je Bruno prije radio u Templiju, ovo nadmetanje je bilo beznadno neizjednačeno. Na Hugovu čelu pojavile su se kaplje znoja, kad se vrelina plamenika urotila s poniženjem. Uz kletvu je posegnuo za oštrijim nožem i pri tome ispustio raka, koji mu je ispao na pod. U kuhinji je nastao tajac. Bruno se mirno udaljio od pulta i napravio si mjesta između druge dvojice kuhara. Znao je da ga Hugo više neće gnjaviti. Ali sad je Bruno imao važnijeg posla, na primjer smisliti što će skuhati za Lauru. U međuvremenu, ispred malenog kafića pokraj Viale Glorioso, barista Gennaro veselo je pjevušio rastavljajući na dijelove motor svoga kombija. Čini se da gaje Bruno popravio, a Gennara je živo zanimalo može li neki od njih ugraditi u smiju Gaggiju i tako još jedanput pokušati još više pojačati pritisak. Niko i od njih, mislio je, prilično obećavaju. Kao i Bruno, Kim Fellowes i Laura spremali su se za veliku večeru u Templiju. Ali dok je Bruno rezuckao, sjeckao, gulio i posijavao, Kim i Laura su se prali i odijevali. Kim je imao svoj posebni ritual – volio je sam odijevati Lauru. Stajala je gola pred zrcalom u njegovu stanu, a on joj je preko glave navlačio crvenu chenille haljinu, a onda joj je polako iščetkao kosu tako da pada na ovratnik. "Ova haljina je pomalo teška", promrmljala je, upola se nadajući da će ga nagovoriti da joj dopusti presvući se u nešto laganije. "Ali u njoj izgledaš kao Botticellijeva rmema", rekao je Kim, stojeći do nje. Stavio je ruku na njezin trbuh i opipao kroz tkaninu kako je tvrd, zahvaljujući vježbanju u dvorani. "A ispod ne moraš imati ništa." Osmjehnula se odrazu njegova smiješka u zrcalu. "Osim toga", promrmljao je. "Ovo će biti posebna večer. Bit će ti drago što si u svojem najboljem izdanju." "Znam. Veselila sam se tome." "Ne mislim na to, Laura." "I naravno, ovo nam je posljednja noć. Večeras ćemo posljednji put vidjeti svu škvadru." Jer, i Kim je odlazio iz Rima, na sjajno novo mjesto na svom starom faksu. W


"Nisam ni na to mislio." Dobacila mu je zbunjeni pogled. Na trenutak je zatvorio oči, kao da se pita što bi joj sve trebao reći, a onda je kazao: "U mojem džepu je prsten." Dodirnuo je bok svojeg večernjeg sakoa. "Vjerna kopija onoga koji se nalazi na portretu Marije Magdalene koji je naslikao Michelangelo di Merisi. Dao sam da ga izradi glavni zlatar kod Bulgarija. Mislio sam da bi to trebala znati, tako da budeš spremna kad nešto kažem kasnije. Znam da bi ti bilo mrsko toliko se iznenaditi da to pokvari savršeni trenutak. A vjeruj mi, sve sam sredio tako da bude savršeno." "Kim, što to govoriš?" "Jednostavno, želim da budeš spremna, jer če se večeras dogoditi nešto posebno, Laura. Ali kad kažem nekoliko riječi, kasnije, hoćeš li učiniti nešto za mene? Govorit ću talijanski i puno bi mi značilo kad bi i ti učinila isto. Tako će zvučati mnogo bolje, a ja želim da sve, i najmanji detalj, da sve bude baš onako kako treba." Oglasilo se zvono na ulaznim vratima. "Evo. To je naš prijevoz." "Naručio si taksi?" "Ne baš. Kao što sam rekao, večeras će baš sve biti posebno." Naručio je kočiju; a straga u kočiji čekala ih je mala boca šampanjca na ledu. Dok joj je pomagao da se popne na sjedalo, sve joj je postalo jasno: njezine posljednje večeri u Italiji, u Rimu, Kim će je zaprositi. Bilo je to toliko neočekivano da je bila potpuno ošamućena. Sunce je postajalo narančasto iza crkvenih tornjeva, a jato grlica preletjelo je preko Santa Marije de Trastevere. "Sljedećeg tjedna opet ćemo biti okruženi nervoznim Amerikancima, psihotičnim prosjacima i crvenim svjetlima na semaforu", rekla je Laura. "Grozno. Nemojmo misliti na to." Grozno, tu riječ je često koristio ovih dana. Kočija je iznenada cuknula pa stala. Maleni Fiat kombi natraške je bez gledanja ušao u ulicu i sad ju je zapriječio jer se pokušavao nekako ispraviti. Kočijaš je nešto dovikivao; prozor na Fiatu bio je spušten, a mladić za upravljačem odgovorio je da mu treba samo trenutak, a dok čeka, kočijaš može poševiti svoju kobilu, koja mu je vjerojatno i majka. Laura se nasmijala. Kim ju je primio za ruku. "Hvala ti što ne zamjeraš", tiho je rekao. W


"Zamjeram? Zašto bih zamjerala? To je..." Htjela je reći: To je najbolje od svega', ali se predomislila. "To se ponekad dogodi", taktično je rekla. Kočijaš se očito dosjetio primjereno maštovitom odgovoru, jer je sad vozač Fiata potpuno odustao od pokušaja da ukloni vozilo i stao objašnjavati kočijašu što je prije toga radio s njegovom sestrom, koja je, čini se, bila poznata u cijelome Rimu po oduševljenju kojim puši potpunim neznancima. U slučaju da kočijaš ne zna kako to ona radi, vozač Fiata si je dao truda i pokušao to odglumiti. "Znaš što?" rekla je Laura. "Ovo bi moglo potrajati." I drugi su se pridružili raspravi. Pojavio se čovjek iz čijeg je dvorišta vozač Fiata natraške izašao i počeo nagovarati kočijaša da se odmakne nekoliko metara kako bi Fiat imao prostora za okret. Kočijaš se odbijao pomaknuti. S prozora iznad njihovih glava neka žena se žalila na galamu, iz svega glasa. Vozač Fiata je na to odgovorio tako što je iz sve snage zatrubio, da ne sluša njezine riječi. Konj se ni najmanje nije prestrašio, nego se činilo da spava. A onda je odjednom otvorio oči i sagnuo glavu te pojeo jednu od geranija koje su u loncima obrubljivale ulaz i tako izazvao još više prosvjeda vozačeva prijatelja. "Grozno", ponovio je Kim. "Rim zaista nije za ovakve ljude." "Prošetajmo se do kraja ulice, a onda možemo uzeti taksi", predložila je Laura. Kimu se vratilo dobro raspoloženje čim ih je taksi iskrcao pred vratima Templija. Alainov lokal i dalje je bio otmjen, a od trenutka kad im je čovjek čiji je jedini posao bio otvarati vrata otvorio vrata, Kim je bio na sedmome nebu. A ugađanje koje Templi priušti svojim gostima nije bilo jedini umirujući faktor. Kim se potpuno otkvačio. Dok su u baru pozdravljali svoje prijatelje, kvartet odjeven u večernje kaputiće pjevao je Puccinijeve arije, a njihovi milozvučni glasovi miješali su se s tihim žamorom razgovora. Laura je odjednom imala osjećaj kao da se budi iz sna. San je bio sasvim ugodan, ali poput mjesečarke koja se iznenada probudi i zna gdje je, ali ne zna kako je tamo stigla, Lauri je bilo potpuno nejasno kako je njezin život stigao do ove točke. "Kime", obzirno je rekla. "Nešto ti moram reći." "Što je, cara?" W


"Ono što ćeš me kasnije pitati – ako se radi o onome što ja mislim da ćeš me pitati – jako sam polaskana i jako mi je drago, ti si za mene zaista netko poseban, ali – pa, trebam još vremena da bih bila spremna na nešto tako..." Kim je bljesnuo očima, ali je blago odgovorio: "Već sam ti rekao, Laura, moraš naučiti biti spontanija. Nemoj biti takva Amerikanka. Poslušaj svoje srce." "Da, ali..." "Ovo je tvoja posljednja noć u Vječnome gradu. Zar postoji bolje mjesto da nekome obećaš vječnu ljubav? Ah, evo cvijeća koje sam naručio." Konobar je prema njima nosio najveći buket ruža koji je Laura ikada vidjela. Bile su, zapazila je, točno iste boje kao i njezina haljina. Drugi gosti sad su već shvatili da se događa nešto posebno, pa su se počeli gurkati i gledati s iščekivanjem. Laura je, sad crvena koliko i ruže, nastojala prihvatiti cvijeće tako da djeluje zahvalno, ali ne zaručeno. Sasvim sigurno ne zaručeno. Teško je nositi buket od trideset šest crvenih ruža na dugačkim stapkama i pri tome razgovarati. Dok je čekala da napokon sjedne za stol sa studentima i predavačima, Laura se osjećala kao kip Dafne u Villi Borghese, ulovljena baš u onome trenutku kad se pretvorila u drvo. Napokon je uspjela nagovoriti jednog simpatičnog konobara da odnese cvijeće, pod izlikom da ga treba staviti u vodu. Kim i neki drugi iz društva već su vodili živu raspravu o tome koje vino odabrati, pa se mogla osvrnuti oko sebe. "Izgleda da je večeras tvoja velika noć", zavjerenički je rekao muškarac s njezine desne strane. "Kim je pravi sretnik." Lauri je sinulo da je Kim već ispričao nekim svojim kolegama što namjerava učiniti. Sigurno je to pripremao danima, čak tjednima, a da njoj nije ništa rekao. Ako ga odbije pred svim ovim ljudima, njegova taština – ne baš zanemariva – bit će strašno povrijeđena. Zapravo, potpuno će ga poniziti. Želi li mu uistinu prirediti tako nešto? Ili postoji neka treća mogućnost, na primjer da kaže da će razmisliti, ili da pristane, a onda se nekoliko dana kasnije predomisli?

W


Sjedila je tamo, s osjećajem mučnine od živčanosti i nastojala smisliti kako da se izvuče. A zbog toga, jedino ona nije kušala amuse-gueules koje su kružile oko stola i kojima su se svi divili glasnim uzvicima. U kuhinji, drugi tanjur amuse-gueulesa čekao je da ga odnesu u blagovaonicu, kad je Alain odjednom prišao bolje pogledati. "Što je ovo?" zahtijevao je. Nitko nije odgovorio. Sagnuo se i kušao jednu. Dok je jeo, cijelu malu vječnost, lice mu je izgledalo poput lica čovjeka koji je napustio svijet smrtnika i ugledao serafina. Okrenuo se Bruni. Nije bilo potrebe išta reći. Samo jedna osoba u cijeloj kuhinji mogla je biti odgovorna za sadržaj tog tanjura. Alain je zurio u Brunu. A onda je primio tanjur i izvrnuo ga u kantu za smeće. "Napravi ovo iznova", tiho je rekao. "Ne, ne ti", brzo je dodao kad se Bruno mašio noža za tijesto. "Ti." Kimnuo je prema Hugu, koji je slegnuo ramenima i krenuo učiniti što mu je naloženo. "Narudžbe za stol dvanaest", izviknuo je Karl. "Jednom losos..." Stol dvanaest. To su Amerikanci. "... jedanput jakobove kapice, jedanput juha veloute, jedanput kavijar..." "Oui, šefe, oui, šefe, oui, šefe", izvikivao je Bruno, jagmeći se da prigrabi sve narudžbe. U dva duga koraka Alain se našao pred njim. "Što, zaboga, sad izvodiš?" zarežao je. "Kuham", rekao je Bruno, jer njemu je odgovor bio očit. "Ali ne u mojoj kuhinji, tu ne. Van." "Ali rekli ste..." "Nisam ništa rekao o tome da smiješ doći ovamo i uništiti disciplinu u mojem odredu. Gubi se, dok nisam pozvao nekoga da te izbaci." Zaprepašten, Bruno je pokupio svoje noževe i pošao. Nije mogao vjerovati. Baš kad je napokon sve organizirao, sve je pošlo po zlu. Isteturao je kroz stražnja vrata i naletio ravno na jednog konobara. "Scusi", promumljao je, još uvijek pognute glave. "Što je, Bruno?" Osvrnuo se. Bio je to Tommaso, odjeven u svoju staru odoru iz Templija. "Vidiš? Još mi pristaje", rekao je njegov prijatelj, potežući rukave kaputića. "Ali ne tako dobro kao njoj njezina." Pokazao je na Marie, koja je upravo izlazila iz svlačionice i pokušavala nekako postići da uniforma u koju se uvukla izgleda kao da pripada njoj, a ne niskome W


Talijanu nekoliko brojeva manjem od nje. "Što vas dvoje radite ovdje?" upitao je Bruno. "Donijeli smo ti pizzu. Mislili smo da si možda ogladnio." A onda je dodao, kad je shvatio da Bruni nije do šale: "To jest, mislili smo da bi ti dobro došla naša pomoć." Bruno je%uzdahnuo. "Hvala, ali nema koristi. Izbacili su me iz kuhinje." Ukratko je objasnio što se dogodilo s Alainom. "A gdje je sad taj pizdun?" "U kuhinji, nadgleda pripremu večere." "Možemo li ga nekako izmamiti odande?" "Apsolutno ne. Nikad ne odlazi iz kuhinje dok se sprema večera. Nipošto." Jedna misao se pojavila u Bruninoj glavi. "To jest, osim kad nekoga izbacuje." "Odlično." Tommaso je prokopao po džepu svog konobarskog kaputića i izvukao blok za narudžbe. Nešto je naškrabao po njemu. "Ti čekaj ovdje i pripremi se da ga zaključaš u ormar za kapute čim izađe." Tommaso je ušao u hodnik za jela koja treba iznijeti u blagovaonicu i predao papirić Karlu. Ovaj ga je pogledao i sledio se. "Što je?" škljocnuo je Alain. "Stol dvanaest. Jedan od Amerikanaca je zatražio", Karl je utišao glas, "odrezak s kečapom." "Zaista, je li?" ledeno je rekao Alain. "Hugo, dođi sa mnom. Vi drugi, nastavite svoj posao. Ovo neće trajati dulje od minute. I otkažite sve narudžbe za stol dvanaest", doviknuo je preko ramena dok je išao prema vratima. Nekoliko sekundi kasnije, Alain i Hugo bili su čvrsto zatvoreni u ormaru za kapute. "Što sad?" pitao je Tommaso. "Sad moram razgovarati s drugima." Bruno se vratio u kuhinju. "Slušajte ovamo, svi vi", viknuo je. Istoga trena imao je potpunu pažnju. Ali sad kad su ga svi gledali, više nije bio siguran što treba reći. "Evo, ovako", počeo je. "Ovdje je večeras jedna djevojka, za stolom dvanaest, i ja joj želim skuhati najbolje jelo u životu. To znači da moramo promijeniti jelovnik, jer ja poznajem tu djevojku i kakvu hranu ona zaista voli, a to nije Alainova hrana, koliko god bila dobra. To je rimska hrana, onakva hrana kakvu ja volim kuhati. Ali ja to ne mogu

W


sam, ne na ovoj razini. Morat ćemo od samoga početka pripremiti drugi jelovnik, odmah sada, a to znači da trebam pomoć svih vas." Nastala je duga stanka. Onda je Karl rekao: "Gdje je glavni kuhar?" "Zaključan u ormaru za kapute." Nastala je još jedna duga stanka. "Otpustit će nas", rekao je netko nervozno. Bruno je odmahnuo glavom. "Ne, neće. Ako svi pristanete pomoći, kako će izabrati jednoga? A ako vas sve otpusti, sutra neće moći otvoriti restoran, kao što ni ja večeras ne mogu kuhati bez vaše pomoći. U stvari, on treba vas više nego što vi trebate njega." Karl je rekao: "Svidjelo mi se ono rimsko jelo koje si me naučio kuhati kad su se pojavili mafijaši. A i tako već predugo izvikujem narudžbe za tog idiota. Vrijeme je da se malo zabavimo. Ja ću ti pomoći." "A vi drugi?" upitao je Bruno, prelazeći pogledom po prostoriji. Jedan po jedan, uz razne stupnjeve oduševljenja ili oklijevanja, kuhinjski je odred zakimao glavama. "Dobro", rekao je Bruno. "Na posao. Ti," pokazao je na sousa koji mu je bio najbliži, "donesi mi bijelu odoru." "Da, šefe." "Vi ostali, pažljivo slušajte." "Bok", Marie je vedro pozdravila stol dvanaest. "Jesu li vam, škvadro, ispričali što su specijaliteti?" "Već smo naručili", upozorio je netko. "Bojim se da je vaša narudžba neće ići." "Baš ništa?" "Gotovo ništa. Ali zato imam, uf, carpaceio od capretta pečenog u tavi s umakom pospana margherita i svježe ubranim radicehiom", odverglala je na brzinu, jer zapravo nije imala pojma šio Bruno namjerava skuhati. "Meni to dobro zvuči", rekao je muškarac najbliži Marieinim grudima. "I meni", rekla je djevojka do njega, koja se i tako nije mogla sjetiti što je prije naručila. "Dobro. Kuharov specijalitet za sve. I da vam donesem još ovoga vina", brzo je rekla Marie i duboko se prignula preko stola da bi istočila ostatak iz boce u čašu Kima Fellowesa.

W


"Ima li ugljikohidrata u tom kuharovu specijalitetu?" sumnjičavo je upitao. "Nimalo", uvjeravala gaje. "Sto postoje organski." Izgubila se prije nego što je stigao zatražiti objašnjenje. Tommaso je također bio zauzet objašnjavajući gostima za susjednim stolom da je jelovnik morao biti izmijenjen u posljednji čas. Kuhinjsko osoblje pod Alainovom diktaturom još nikada nije radilo tako naporno kao sada za Brunu. Jela koja bi trebalo pripremati satima sada su zgotovljena za nekoliko minuta. "Sjajno ide", potvrdio je Tommaso kad se vratio po još tanjura. "Samo dalje šalji hranu." "Dajem sve od sebe", promrmljao je Bruno. "To i tražim, ali brže. Vani su ljudi koji će ogladnjeti za deset minuta." Bruno je kuhao brže. Ubrzo je u blagovaonicu tekla rijeka jela na tanjurima, ali on nije imao vremena za odmor. Odmah je zaposlio kuhinju pripremom seconda. U blagovaonici se događalo nešto neobično. Kuhinjsko osoblje primijetilo je neko neuobičajeno brujanje, kao da zuji roj pčela, koje je dopiralo kroz pokretna vrata. Jedan ili dvojica njih, koji su bili prisutni kad se dogodio incident s jeguljama, sa strepnjom su pogledavali. A onda je konobar gurnuo vrata i do tada mukao zvuk se izoštrio. Bilo je to brujanje živahnog razgovora. I to ne samo razgovora. Bilo je tu i smijeha, svakakvog smijeha – vedroga, raskalašenoga, kreštavoga, šaljivoga, pa čak i onakvoga kakav je imala jedna nesretna gospođa, koja se smijala kao da gače guska. Za stolom dvanaest samo su dvije osobe i dalje bile imune na promjenu raspoloženja. Laura, potpuno živčana, uopće ništa nije jela. A Kim, kruto privržen svojoj dijeti, sa sve većim je čuđenjem gledao kako njegovo društvo postaje sve veselije. Kimov kvartet ispunio je stanku između jela vlastitom melodioznom obradom jedne Rossinijeve teme. Ali Tommaso to nije kanio trpjeti. Izvadio je CD iz džepa, a sljedećeg trena prostorijom su se prolomili uvodni akordi pjesme Rocking Over The World. Pjevači su ubrzo, zgroženi, odustali.

W


Pogledavši uokolo, Tommaso je ustanovio da još uvijek ima previše ljudi bez ikakve hrane pred sobom. Trenutno je sve bilo u redu, ali prije ili kasnije počet će se pitati što je sljedeće jelo. "Netko bi trebao pogledati kako je Alain", promrmljao je Bruno Tommasu. "Provjeriti da nije dobio srčani udar." "Ne brini se ti za njega. Dat ću mu još malo tvojih amuse-gueulesa. – rekao je Tommaso. Otišao je do ormara za kapute, otključao ga i odškrinuo vrata da zaviri unutra. Alainu je pala kuharska kapa, a svoje usne je strastveno pritiskao uz usnice Huga Kassa. Tommaso se u sebi nasmijao i tiho opet zatvorio i zaključao vrata. Secondi su napokon bili organizirani pa se Tommaso, dok je nadgledao tijek hrane između kuhinje i blagovaonice, počeo napuštati. "Sad se možeš baciti na kuhanje za Lauru", obavijest me o Brunu. Bruno je gurnuo u stranu jelo na kojem je radio i uzeo nove namirnice. Svuda oko sebe Kim je vidio goste koji su izgledali kao opijeni. Nisu čak ni sjedili na mjestu, s užasom je ustanovio. Ljudi su šetali okolo, čavrljali s potpunim strancima, smijali se i šalili. Donio je odluku. Bolje da to učini odmah, prije nego što ti bučni Talijani unište savršenu atmosferu koju se toliko namučio organizirati. "Ugasite tu glazbu, molim", rekao je konobaru izmučena izgleda. Napokon, Status Quo je utihnuo. Kirnje ustao. Jedan po jedan, ostali gosti su prekinuli svoje aktivnosti i okrenuli se da vide što se zbiva. Kirnje kimnuo svom kvartetu, koji je počeo pjevati. Žamor smijeha je zamro, a zamijenila ga je tiha, svečana harmonija Allegrijeve Miserere. "Laura, draga moja", počeo je Kim na talijanskome. "Baš u ovome gradu Petrarca je napisao neke od svojih najljepših pjesama o djevojci po imenu Laura. Sada, pet stoljeća kasnije, i ja sam se u nju zaljubio..." Evo ga, pomislila je Laura dok se četrdeset osam pari očiju okretalo prema njoj. Što ću, zaboga, učiniti? "Katastrofa", viknuo je Tommaso Bruni kad je ujurio u kuhinju. "Amerikanac je upravo prosi." "Što?“ "Si. Bolje bi ti bilo da odmah odeš tamo."

W


Bruno je pogledao ispremiješane namirnice na svojoj radnoj plohi. "Ali nije spremno." "Baš šteta. Kad ti budeš spreman, bit će prekasno." Kim se bližio kraju svojeg govora. Bio je lijep i otmjen i duboko dirljiv; muškarci, ne samo žene, bez ustezanja su otirali suze kad je Kim napokon kleknuo na jedno koljeno, izvadio kutijicu i otvorio je. Svima je zastao dah od bljeska prstena na večernjoj svjetlosti. "Laura – bellissima – hoćeš li biti moja žena?" rekao je, baš kad su i pjevači stigli do kraja izvedbe. Posvuda u prostoriji, ljudi su u iščekivanju podigli ruke, spremni za pljesak. Trebalo je pričekati još samo jednu sitnicu, Laurin odgovor – koji će, bez sumnje, biti jednako lijep i jednako dirljiv – a onda se mogu prepustiti veselju. Laura je duboko udahnula. "Kime, postavio si mi to pitanje pred svim ovim ljudima pa tako ti i ja moram odgovoriti pred svima njima. Ti si prekrasna, inteligentna, osjećajna osoba i ja sam zaista uživala u vremenu koje smo proveli zajedno. Ali odgovor glasi 'ne'. Objašnjenje možeš zatražiti sada ili ti mogu objasniti kasnije, ali žao mi je, čvrsto sam odlučila." Tišina se dala rezati nožem. Kim je brzo rekao: "Laura, znam da ti je sve ovo malo previše. Da, porazgovarajmo o tome. Naravno da moramo razgovarati o tome. Popila si malo vina, dobro si pojela – znaš kako otupiš od ugljikohidrata – pa ću taj odgovor uzeti kao 'možda', a ti samo uzmi koliko god trebaš vremena..." "Ne slušaš me", prekinula ga je. "'Ne' nije nešto o čemu treba pregovarati, Kime. Ti si me puno toga naučio, ali ti si uvijek bio samo moje utočište nakon – nakon nečega prije, što je otišlo u užasno pogrešnom smjeru. Ne želim provesti život tako da mi ti stalno govoriš što moram raditi i ne želim da mi kažeš da se moram udati za tebe." U pozadini prostorije Tommaso je gurnuo Brunu naprijed. "Sad ili nikad, prijatelju moj", prošaptao je. Bruno je držao tanjur s komadićima kruške i malo zabaione kreme – samo to je imao vremena pripremiti. Dok je hodao prema Lauri, drugi gosti, koji su naslutili da zabava još nije završena, odjednom su se okrenuli prema njemu. Netko se počeo cerekati. Bruno je osjetio kako mu obraze prelijeva rumenilo. W


Napokon je stajao pred njom. Ništa nije mogao razabrati iz njezinih očiju, nikakav izraz koji bi ga utješio ili bacio u očaj. "Ovo je za tebe", počeo je, stavljajući pred nju tanjur. Laura je pogledala krušku koja je kao otočić plivala u zabaione kremi. Odjednom je Bruno postao svjestan da to nije dovoljno. Nastala je duga, strašna tišina. "Namjeravao sam ti reći da ovo izražava što osjećam prema tebi bolje nego što bih ja mogao", bespomoćno je rekao. "Ali to nije istina, zar ne? Ne izražava ništa. Ponekad je hrana samo – hrana." Bacio je pogled na Kima, koji je buljio u njega s uočljivim omalovažavanjem. "On ti je bar imao petlje reći što želi. A ja sam uvijek mislio da će moja šutnja, moje kuhanje, nekako biti dovoljno." Laura je polako kimnula glavom. "Kad pomislim na sva jela koja sam pripremio za tebe," rekao je, "prisjetim se jela koja su te trebala impresionirati, jela koja su te trebala zabljesnuti, uzbuditi te, utješiti te, čak i zavesti te. Ali ne postoji jelo ili recept kojima možeš izreći jednostavnu istinu." Ništa nije rekla. "Istina je", počeo je. Stao je, svjestan da u njega bulji svaka osoba prisutna u toj prostoriji, neki zabavljeni, a neki ne razumijevajući. Tišina se protegnula unedogled. Ispunjavala mu je usta kao sirovo tijesto, ljepljiva i sladunjava, nije od nje mogao govoriti... "Istina je da te ja volim", tiho je rekao. "Uvijek sam te volio. Uvijek ću te voljeti. A želim, više od svega na svijetu, voljeti te i dalje." "Ja se sutra vraćam kući", rekla je Laura. "Znam", jednostavno je odgovorio. "Ali ostaje nam još ova večer." Dok je ustajala, uzela je komadić kruške i gurnula je u njegova usta. "U tom slučaju," rekla je, "provedimo je negdje drugdje." U malenom kafiću u pokrajnjoj uličici blizu Viale Glorioso, Gennaro je napokon okončao modifikacije na svojoj Gaggiji. Ugradio je osnovni turbo punjač, složen od dijelova traktora koje je pronašao u svojem kombiju, i pomoćnu crpku za pritisak, koja je pak bila prerađeni hladnjak motora, a bilo je tu i raznih drugih poboljšanja za koje je bio uvjeren da će biti od presudnog značenja. Napunio je posudice samljevenom kavom, uključio pogon i odmaknuo se.

W


Neko vrijeme nije se događalo ništa. A onda je odjeknuo glasan zveket udarca kojim se golemi stroj pokrenuo i stao prikupljati pritisak. Na drugoj strani ulice, u stanu na najgornjem katu, Bruno i Laura nisu čuli brektanje Gennarova aparata za kavu. Uostalom, nisu primjećivali ništa osim slatkoga okusa tijela koja su međusobno kušali, nakon tako dugog iščekivanja. Motreći kako se kazaljka na mjeraču pritiska bliži maksimumu, Gennaro je zadovoljno ispustio zrak. Radi. Ostvario je svoju životnu ambiciju – savršenu šalicu kave. Posegnuo je prema ventilu kojim se nakupljena voda ispušta preko mljevene kave. Ali posegnuo je trenutak prekasno. Eksplozija se čula sve do suprotne strane Tibera, a nebo iznad Trasteverea nakratko je zasvijetlilo. "Što je to bilo?" upitao je Bruno, zastavši na trenutak. A onda je, budući da Laura nije odgovorila, nastavio raditi ono što je radio prije toga.

W


"Okus koji je cilj [tih recepata] ne želi osupnuti, nego umiriti. Njegovo ishodište je kulturno pamćenje, svijet talijanskih kuhara koji uporno opstaje, jer svaka generacija za stolom postavlja mjesto na kojem će se ona sljedeća osjećati opušteno i kod kuće." MARCELLA HAZAN, Osnove klasične talijanske kuhinje

To: Bruno From: Laura Re: Pa, tu sam. A ti si tamo. Daleko odavde. Tu sve izgleda veliko i stresno nakon Rima. Ali faks je isti kao i prije. Čudno je to, kad toliko toga doživiš, vratiti se kući i ustanoviti da isti ljudi rade točno iste stvari kao i prije tvog odlaska. Za deset tjedana nam počinju praznici, a ja istoga trena krećem tebi u posjet (hvala ti, Bože, na jeftinim letovima). U međuvremenu... danas popodne otišla sam u Malu Italiju i otkrila jednu prodavaonicu delikatesa. Dobro, nije to Gigliemi, ali ima tu dosta toga što bi ti bilo poznato. I pogodi što ima novo? Ima jedan tečaj kuhanja na koji se mogu upisati. Pazi se da ti ne otmem lovorike, dečko. voli te, L. PS. S čime bih trebala početi?

To: Laura From: Bruno Re: re: Pa, tu sam. Spaghetti ajo e ojo. Ovo je jednostavno da jednostavnije ne može biti...

W


U stvari, spaghettini – oni jako tanki – vjerojatno zadržavaju ulje bolje od špageta. Ako ih ne možeš nabaviti, pokušaj s linguinima ili čak vermicellima. Nareži češanj češnjaka što tanje možeš i prži ga na malo dobroga ulja sve dok ne omekša (ali ne smije posmeđiti). Dodaj malo sušenih feferona u prahu. Makni češnjak. U međuvremenu, u slanoj vodi skuhaj tjesteninu, ocijedi je i ubaci u tavu na minutu, da se malo preprži. Posoli, popapri i stavi puno naribanog sira pecorino romano. Alternativa: Tagliatelle con ragu bolognese Bolonjezi su poznati po tome da svašta stavljaju u usta, a baš zato Bolognese također znači "pušiti kurac". Ali klasični ragu im nije loš. Preprži malo narezanog povrća – luk, mrkvu, celer, možda malo gljiva. Trebat će ti oko 115 grama pancete ili narezane slanine na 325 grama mljevenoga mesa. (Svinjetina je najbolja.) Prži sve dok meso ne postane sivo, onda dodaj malo vina; čekaj dok ne ispari, zatim dodaj četiri jušne žlice rajčice iz tube i posoli i popapri. Nije loše staviti i malo feferona. Postupno dodaj sve iz boce i oko dva i pol decilitra temeljca. Prema tradiciji, trebala bi to kuhati "od zore do sumraka", ali dovoljno će biti oko dva sata. Onda umiješaj malo vrhnja i kuhaj, nepokriveno, dok ne postane gusto i ljepljivo. Ili, ako si baš jako hrabra: Pappardelle con sugo de lepre Preprži malo narezane slanine ili pancete, dodaj zeca (prilično malenog) u komadima i čekaj dok sav ne postane smeđ, makni ga i drži na toplome. Lagano preprži narezani luk i malo češnjaka dok ne omekšaju, ali nikako ne smiju posmeđiti. Umiješaj šaku brašna (postupno), onda dodaj tri četvrtine boce vina. Ostatak popij. Vrati zeca u posudu, posoli i popari, dodaj klinčić i puno majčine dušice (ne peteljke) i kap paprenog umaka. Pirjaj dva sata, onda skini meso s kostiju i nareži na trake, pa opet vrati u umak. Pojačaj plamen da se meso još stisne. (Ako imaš jetra od zeca, isprži ih i pomiješaj s umakom, da bude još gušći.) Posluži s pappardellama i naribanim parmezanom. Jesam li ti već rekao da te volim? B W


To: Bruno From: Laura Re: re: re: Pa, tu sam. jesi, više puta. Sinoć iskušala ragu na svojoj novoj cimerici, Lucv. I tako je, naravno, cijela priča došla na vidjelo, dio po dio, tijekom večere... Zaplakala je, vjeruj mi. I tako, da skratim priču, proglasila se tvojom službenom zastupnicom koja će me braniti od iskušenja, barova za osamljena srca i sredovječnih predavača. Ipak, mislim da bih joj mogla izmigoljiti. (Šalim se.) Sutra imam prvi sat kuhanja. Mislim da ćemo učiti kako se reže. Ha! Ubrzo ću biti vješte ruke s oštrim nožem, pa me se Čuvaj, ljubavnice. Znam ja kakvi ste vi Talijani, upamti to. Laura P.S. Ako zaista misliš da ovdje možemo nabaviti zečeve...

To: Bruno From: Laura Re: re: re: Pa, tu sam. Hvala ti na zecu. Baš si sladak. Ipak, dostavljač iz FedExa djelovao je malo zbunjeno. Martha, moja učiteljica kuhanja, kaže da imam devet okretnih prstiju!

To: Laura From: Bruno Re: re: re: re: Pa, tu sam. U stvari, jako se dobro sjećam tih okretnih prstiju...

W


To: Bruno From: Laura Re: re: re: re: re: Pa, tu sam. Kad smo već kod toga... telefonski seks, večeras, oko dvadeset dva sata, po mojem vremenu?

To: Laura From: Bruno Re: re: re: re: re: re: Pa, tu sam. Mmmmmm. To je bilo fino. Lijepo spavaj.

To: Bruno From: Laura. Re: re: re: re: re: re: re: Pa, tu sam. Zar ne? I hoću. Što ima za doručak?

To: Laura From: Bruno Re: re: re: re: re: re: re: re: Pa, tu sam. Zabaglione Jede se za doručak ovdje kod nas na selu, tek toliko da znaš. Istući 6 svježih žutanjaka s 3 jušne žlice šećera u prahu sve dok ne postanu blijedi, zatim umiješaj čašu suhog bijelog vina. Izlij u zdjelu koju si stavila u tavu za umake, a u kojoj ti lagano ključa voda, i tuci. Narast će i postati gusta pjena. Krasno. Posluži na šparogama, tostu, muffinima, desertima, dojkama...

W


To: Bruno From: Laura Re: re: re: re: re: re: re: re: re: Pa, tu sam. Taj zabaglione... apsolutno božanstveno. Lucy kaže: ako te ja ikada prevarim, može li te ona uzeti? U međuvremenu, što je za večeru?

To: Laura From: Bruno Re: re: re: re: re: re: re: re: re: re: Pa, tu sam. Saltimbocca E, to je pravo rimsko jelo. Za dvije osobe trebaš četiri teleća odreska. Umotaj ih u voštani papir i istući valjkom za tijesto dok ne postanu jako tanki. Preko svakoga stavi krišku pršuta, a zatim dva svježa lista kadulje. Prema tradiciji, trebala bi sve to pričvrstiti štapićem za koktele, ali ja mislim da je lakše samo presavinuti teletinu i lupiti onim istim valjkom tako da se drži na mjestu. Uvaljaj u mješavinu brašna, papra i možda pokoje mrvice feferona. Zatim oko minute preprži s obje strane. Makni s vatre i drži na toplome. Natoči čašu bijelog vina ili maršale u sok od mesa i brzo smanji plamen. Dodaj malo maslaca i samo stisak limunovog soka, a zatim prelij preko mesa.

To: Bruno From: Laura Re: re: re: re: re: re: re: re: re: re: Pa, tu sam. Sad znam napraviti bešamel umak. Martha kaže da mi ide... Hoćemo li sutra zajedno večerati?

W


To: Laura From: Bruno Re: re: re: re: re: re: re: re: re: re: re: re: Pa, tu sam. Može. Isto vrijeme, različiti kontinenti, isto jelo. Ovo sada ima malo dužu pripremu, ali vjeruj mi, itekako vrijedi truda. Coda alla vaccinara Trebat će ti volovski rep, oko 1,8 kg, opran i narezan po zglobovima. Kuhaj oko deset minuta i poberi sve gadno (oberi svu pjenu). Dodaj jednu mrkvu, jedan poriluk, jednu peteljku celera & malo peršina ili majčine dušice. Pirjaj oko tri sata. Ako možeš nabaviti volovsku ili svinjsku obrazinu, stavi i to. Sačuvaj tekućinu. Zatim u drugoj posudi ugrij malo masti ili ulja i lagano preprži narezani luk, mrkvu, narezanu svinjsku obrazinu (ili slaninu ako nisi uspjela nabaviti obrazinu) i kosani režanj češnjaka. Dodaj malo kosanog peršina i volovski rep. Nalij pola boce suhog bijelog vina i pusti neka djelomično ishlapi. Zatim dodaj šest narezanih rajčica (tj. oko jednu i pol limenku) i veliku žlicu koncentrata od rajčice. Muškatni oraščić i cimet također ne bi škodili. Pirjaj dva sata, dodajući malo temeljca iz prve posude kad god presuši. Mogla bi dodati i kuhanog, narezanog korijena celera, grožđice, pinjole, čak i malo gorkoga kakaa u prahu. Ako se odlučiš na to, dodaj na kraju i kuhaj još deset minuta. B.

To: Bruno From: Laura Re: re: re: re: re: re: re: re: re: re: re: re: re: Pa, tu sam. "Poberi sve gadno", ha? Moja životna priča. Uspjela sam ući u trag volovskom repu – beskonačno dugo je trebalo, a kad sam ga konačno našla, mesar me pitao je li to za moga psa! Kako bilo da bilo, sad se kuha. Za minutu idem provjeriti treba li podliti. W


A slušaj ovo, ovo je legendarno: na tečaju su nam rekli neka kupimo svoju prvu talijansku kuharicu, golemu knjižurinu koju je, uvjerena sam, napisala prava nonnina – na primjer, ovo piše o tome kako se priprema tjestenina: "Ne popuštajte iskušenju da nabavite onu groznu spravu koja na jednoj strani guta i melje jaja i brašno, a na drugoj ispušta odabrane oblike tjestenine. Tako ćete dobiti mukusni i potpuno nedostojan proizvod, a što je još gore, pobjesnit ćete od muke kad napravu budete trebali očistiti." Isprva sam mislila da je "mukusni" riječ na talijanskome, ali moj rječnik tvrdi da to znači "koji ima svojstva guste, viskozne životinjske sekrecije". U svakom slučaju, gospođa zna s riječima. Jesam li ti rekla da sam čvrsto odlučila ručno ti izraditi tjesteninu? Onda ću biti prava talijanska domaćica. Nazovi večeras kad večera bude spremna. Jest ću u krevetu. L

To: Laura From: Bruno Re: sinoć Znam da sam ti to već rekao, ali pomislio sam da bi ti možda bilo drago imati to i napismeno: volim te. B

To: Bruno From: Laura Re: re: sinoć I ja tebe. U stvari, stalno sam mukusna, i to u najnezgodnijim mogućim trenucima. Pusa, L

To: Bruno W


From: Laura Re: re: re: sinoć ... kao na primjer danas kad smo radili povrće, a ja pronađem tikvicu koja izgleda baš kao tvoj. Dala sam joj pusu dok nitko nije gledao.

To: Laura From: Bruno Re: re: re: re: sinoć Blago tikvici. Ovo je zgodan recept za antipasto: Prženi cvjetovi tikvice Pazi da dobiješ muške cvjetove (sa stapke), a ne ženske (s ploda) – muški ostaju hruskaviji. Moraju biti svježi i tvrdi. U Rimu ponekad prije prženja nadjenu cvjetove s malo mozzarelle i inćuna. Uzmi 135 grama brašna, sol, papar, muškatni oraščić, dvije jušne žlice ulja i dva žumanjka (sačuvaj bjelanjke) i istući tijesto za pohanje. Postupno ulupaj 6 jušnih žlica bijeloga vina i 6 jušnih žlica vode, možda malo više – koliko treba da tijesto bude gusto ali tekuće. Neka odleži 30 minuta. Zatim istući bjelanjke dok ne budu čvrsti i umiješaj u smjesu. Ukloni prašnike, uvaljaj cvjetove u smjesu, a zatim isprži u tavi u puno vreloga ulja. Prebaci na papir koji dobro upija, posoli i popapri i odmah posluži. Ide dobro uz: Paprike punjene kunićem (recept sa sela) Odreži vrhove s četiri paprike i spremi ih za kasnije. Sastruži sjemenke iz unutrašnjosti paprika. Peci u plinskoj pećnici na 4 (35O°C) 20 minuta, ne dulje. U međuvremenu isprži kunića, narezanog na komadiće, na maslacu. Dodaj dvije šake narezanih gljiva i čašu suhog bijelog vina; neka polako ispari. Dodaj onoliko pilećeg temeljca koliko je bilo vina i malo koncentrata od rajčice. Pažljivo kuhaj još 10 minuta, zatim žlicom time napuni paprike. Vrati vrhove i peci u pećnici još 15 minuta. B W


To: Bruno From: Laura Re: re: re: re: re: sinoć Eh, pa sad si počeo pretjerivati. A da mi pošalješ neki jednostavan recept? Za desert, na primjer? (Iz mog udžbenika za tečaj kuhanja: "Sokovi tih dvaju kvintesencijalno mediteranskih plodova, masline i limuna, dodaju očaravajuće mirisni dojam poširanome mozgu..." – sad shvaćam što mi se to dogodilo u Italiji. Vrućina mi je poširala mozak pa sam bila očarana. A i mirisna, podrazumijeva se. A ti si kriv za sve.)

To: Laura From: Bruno Re: re: re: re: re: re: sinoć Stižu dva deserta. Pripremi ih i ponesi, s telefonom, u krevet. Zvat ću te oko jedanaest po tvom vremenu... Tiramisu Tuci 5 žutanjaka sa 180 g (oko 3/4 šalice) šećera sve dok se šećer ne rastopi a smjesa ne postane lagana i pjenušava. (Treba ostaviti trag ćurka kad kapne s mlatilice.) Dodaj 250 g mascarponea i tuci dok ne postane glatko. Istući bjelanjke u drugoj staklenoj zdjeli dok se ne stvore šiljasti brežuljčići. Umiješaj u smjesu s mascarponeom. Ulij u široku posudu 250 ml vrlo jakog ristretta i 3 jušne žlice brandyja/marsale. Namači u tome oko 40 komadića usko narezanog biskvita, ali pazi da se biskvit ne raspadne. Približno pola toga položi na dno posude za posluživanje. Zatim dodaj sloj smjese s mascarponeom, pa sloj biskvita, pa opet mascarpone. Drži u hladnjaku bar dva sata. Prije posluživanja pospi naribanom čokoladom. A evo i omiljenog rimskog deserta, koji je još jednostavniji... Breskve u crnom vinu. W


Samo prelij breskve kipućom vodom da ih lakše oguliš, nareži ih u zdjelice, pospi ih šećerom i prelij crnim vinom. Možeš ih jesti nakon što su odstajale otprilike jedan sat u hladnjaku. Čujemo se kasnije u krevetu. I da – žlica ti neće trebati. B.

To: Bruno From: Laura Re: re: re: re: re: re: re: sinoć Ljepljivo...! voli te L xxx :) P.S. Što ćeš mi skuhati za moju prvu noć kad se vratim u Rim?

To: Laura From: Bruno Re: vraćaš se? Eh, to je teško pitanje. A da nešto skuhamo zajedno? B

To: Bruno From: Laura Re: re: vraćaš se? A, ne, maestro – ne zaboravi, ja se time bavim jako, jako kratko. A znam kakvi ste vi kuhari. Vikat ćeš na mene ako u nečemu pogriješim, zar ne? Vjerojatno ćeš me rasplakati.

To: Laura From: Bruno Re: re: re: vraćaš se? W


Vikati na tebe? Prije bih si izvadio srce i ispržio ga. A podijeliti kuhinju s tobom nešto je najprekrasnije što mogu zamisliti... a to me podsjeća, bilo je nešto – netko – prije nego što smo se ti i ja našli, o čemu bih ti vjerojatno trebao reći. Nazovi me kasnije – ali tek nakon što si zaklopila oči i pomislila na: Abbacchio alla cacciatora Sjećaš se? Jelo koje ne treba pripremati sve dok ne bude prvih malih janjaca. Trebaš otprilike kilogram ili malo više od lopatice i slabina, nasjeckano sjekiricom na komadiće veličine zalogaja. Dobro preprži dok ne postanu smeđi, po mogućnosti na masti. Dodaj sol, papar, kosani češnjak, veliku šaku natrgane kadulje i malo ružmarina. Kuhaj i minutu, uz miješanje, onda kroz fino sito posipaj janjetinu brašnom. Okreni komadiće jedanput, zatim dodaj 8 jušnih žlica dobrog vinskog octa. Nakon pola minute smanji vatru tako da samo krčka i polij s malo vode. Zaklopi lonac, ali ostavi poklopac malo nakoso i dodaj još vode ako presuši. Gotovo je kad se janjetina počne odvajati od kostiju – nakon sat vremena otprilike. Neposredno prije posluživanja, zgnječi 4 inćuna i pomiješaj sa sokom od janjetine i malo vode. Dodaj to janjetini i promiješaj. Porchetta Odojka možeš nabaviti u svako doba godine. (Pa, možda 1 ne možeš, tamo gdje si ti.) Ovo možeš pripremiti na bezbroj načina. Ja sam jednom kušao jednoga nadjevenog kaduljom i divljim komoračem, bio je nevjerojatno dobar. Ali meni se više sviđa ovaj recept, jer je više rimski: Uzmi svinjske iznutrice – srce, pluća, jetra itd. – i fino ih nareži i preprži na jedva nešto masti ili ulja. Dodaj puno ružmarina, češnjaka i kadulje. Izvadi kosti i nadjeni mješavinom, a zatim sašij, ali nareži kožicu i onda pet sati peci u pećnici na drva. Ako nemaš takvu pećnicu, poslužit će i krušna peć u kojoj se radi pizza. Razgovarat ćemo kasnije, B

W


To: Bruno From: Laura Re: sinoćnji razgovor Pa, valjda bih joj trebala zahvaliti. Očito te puno toga naučila. (Govorim o kuhanju, naravno.)

To: Laura From: Bruno Re: re: sinoćnji razgovor Naravno. Ovdje je sada već skoro zima. isprva sam to primijetio samo zato što su se na tržnici pojavili kesteni, a restorani su na jelovnik stavili Monte Bianco... Monte Bianco Sezonski desert sa sjevera. Prije nego što počneš, stavi zdjelu za miksa-nje u zamrzivač. Natopi 500 g svježih kestena u vodi, zatim obreži oko ljuske da olabavi – naći ćeš kako se to radi u svojoj kuharici. Kuhaj u vreloj vodi 25 minuta i oguli dok su topli. Stavi u tavu i prekrij mlijekom. Neka lagano prokuha. Nakon otprilike 15 minuta upit će mlijeko. Istući pire električnim mikserom. Dodaj 200 g čokolade, otopljene na pari, i malo ruma. Prekrij tankom prozirnom folijom i drži u hladnjaku jedan sat. Uzmi mlinac za meso ili probušenu mješinu i napravi od smjese male komade, neka izgledaju kao crvići ili mljeveno meso. Sve stavi na tanjur. Pomiješaj 300 ml vrhnja za šlag s čajnom žličicom šećera u prahu i tuci sve dok ne postane čvrsto, a onda izlij preko deserta tako da izgleda kao Mont Blanc – koji mi zovemo Monte Bianco – prekriven snijegom. Sad kad je zahladnjelo, krevet mi djeluje jako prazno. B

W


To: Bruno From: Laura Re: hladno Hladno? U Rimu? Pa ti se šališ. Ovdje je minus deset. Kakvo je ulje ove sezone? Prema kuharici moje gospođe Talijanke: "U tim prohladnim danima koji premošćuju prijelaz iz jeseni u zimu i označavaju dolazak ovogodišnjeg svježe prešanog maslinovog ulja, prepeći kruh nad vatrom s puno dima i umočiti ga u pikantno, prozirno zeleno, upravo proizvedeno ulje običaj je star vjerojatno koliko i sam Rim..."

To: Laura From: Bruno Re: re: hladno Da – ona opisuje bruschettu. Samo stavi na rešetku malo dobrog talijanskog kruha, po mogućnosti na plamen (bit će dobar i plinski plamenik). Istrljaj zgnječenim režnjićem češnjaka i prelij ćurkom mladoga maslinovog ulja, koje ti je tvoj ljubavnik iz daljine upravo poslao FedExom. Posoli. Ako želiš antipasto koji malo bolje zasiti, stavi na to rajčicu narezanu na kockice i svježi bosiljak. Volim te, B

To: Bruno From: Laura Re: taj recept za bruscettu Vidiš, izgleda da to nikako ne mogu napraviti kako treba. Jednostavno je, a teško, kako bi vjerojatno rekao Tommaso. Svaki put kad pokušam, nešto ne valja. Znaš što – mislim da mi netko treba pokazati kako se to radi...

W


From: Bruno To: Laura Re: re: taj recept za bruschettu Ne kužim.

From: Laura To: Bruno Re: re: re: taj recept za bruschettu Aha! Ne, ne kužiš. U tome i je cijeli štos.

To: Laura From: Bruno Re: re: re: re: taj recept za bruschettu Mislio-sam, ne shvaćam. Kako je moguće da ne znaš pripremiti bruschettu, a znaš sve one druge stvari? A što si mislila kad si rekla da ti netko treba pokazati? B

To: Bruno From: Laura Re: re: re: re: re: taj recept za bruschettu Pa, ovako... Neki dan sam razgovarala sa svojom učiteljicom kuhanja. Ona kaže da zna za najmanje desetak talijanskih restorana ovdje kod nas u kojima bi netko tko je kuhao za Templi mogao dobiti posao... Što misliš?

W


To: Laura From: Bruno Re: re: re: re: re: re: taj recept za bruschettu Mislim da stiĹžem. PoĹĄalji mi popis za nabavu

W


"... to je način spravljanja hrane u kojem ima mjesta za improvizaciju i nove intuitivne uvide svaki put kad ga primijenimo, pod uvjetom da i dalje čuva poznate obrasce; sve dok nas oblici koji iz takvog pristupa nastanu umiruju onim osnovnim svojstvom civiliziranog življenja, prepoznatljivošću." MARCELA HAZAN, Osnove klasične talijanske kuhinje www.thefoodoflove.com Želio bih zahvaliti Nicku Harrisu iz A. R Watta što je stavio lonac na vatru; Caradocu Kingu i Lindi Shaughnessv što su zakuhali; Bobbvju Thomsonu što je kušao; Peteru Beggu što mi je pokazao kako to radi pravi kuhar; Alessandri Lusardi što je dodala talijanske arome; Ursuli Mackenzie i Clare Ferraro što su naručile; Tari Lawrence i Carole DeSanti što su vratile u kuhinju i, naravno, svojoj obitelji, koja je dodala nužan prstovet soli. Ovu knjigu posvećujem uspomeni na Nunca Willcoxa, dobrog čovjeka i dobrog prijatelja.

W

Anthony capella hrana ljubavi  
Anthony capella hrana ljubavi  
Advertisement