Page 1


SATIRIČNI KRONIČAR VREMENA PETAR KRIŽANIĆ PJER IZLOŽBA / 28. 09. - 15. 10. 2017.


SKD „PROSVJETA“ CENTRALNA BIBLIOTEKA IZLOŽBENA DVORANA PRERADOVIĆEVA 18/1 ZAGREB

IZDAVAČ: SKD „Prosvjeta“ Berislavićeva 10, Zagreb ZA IZDAVAČA: Srđan Tatić UREDNIK KATALOGA: Snježana Čiča RADOVI NA IZLOŽBI: Iz privatne zbirke Borisa Vrge TEKST: Boris Vrga POSTAV IZLOŽBE: Goranka Buljan Snježana Čiča GRAFIČKI DIZAJN: Barbara Blasin TISAK: TISKARA ZELINA d.o.o. NAKLADA: 100 ком Izložbu financijski podupiru: Ministarstvo kulture RH Ministarstvo kulture i informisanja RS Grad Zagreb


Boris Vrga

SATIRIČNI KRONIČAR VREMENA KARIKATURISTA PETAR KRIŽANIĆ PJER

Karikatura (od talijanske riječi „caricare“ – doslovno: natovariti; figurativno: pretjerati, opteretiti, pretvoriti) označava posebnu vrst likovnoga (crtačkog ili slikarskog, ponekad i kiparskog) umijeća kojim se neka osoba ili društvena pojava izvrgava humorno – ironijskom ili satiričko – sarkastičnom komentaru. Među onima autorima, koji su medij karikature uspjeli podići do umjetničke razine, pridajući mu likovna i estetska svojstva, istaknuto mjesto pripada Petru Križaniću Pjeru, autoru koji je tijekom bezmalo polustoljetnog bavljenja karikaturom uspio razviti i etablirati svoj prepoznatljivi autorski stil. Specifičnost njegova stila očituje se u obje tipološke kategorije karikature koja se, kao što je općenito prihvaćeno, dijeli na portretnu i situacijsku, tj. onu koja je implementirana socijalnom i društveno – političkom zbiljom. I portretnoj i situacijskoj karikaturi, Križanić je dao svoj stvaralački doprinos, koji, dijelom i zbog činjenice da je bio veliki slikarski talent i da je kao takav gotovo završio studij slikarstva na zagrebačkoj Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt, nikada nije bio lišen likovnih kvaliteta.1 Živeći i djelujući u Zagrebu (1903.- 1922.) i Beogradu (1922.- 1962.), Pjer je portretirao brojne ličnosti iz kulturnog, književnog, likovnog i javnog života, stvorivši time galeriju likova među kojima posebno mjesto zauzimaju portreti Bele Csikosa – Sessie, Ljube Babića, Tina Ujevića, A. G. Matoša, Miroslava Krleže , A. B. Šimića, Ljubomira Micića, Milana Begovića, Milivoja Dežmana, Marina Tartagliae, Petra Dobrovića i drugih. Poznati kao delikatni temati, 1 Da je karikatura posebna grana likovne umjetnosti tvrdio je Križanić još 1921. u svom tekstu O karikaturi („Kritika“, 1921., br. 3., str. 104.- 105.). U njemu on navodi kako je karikatura „izraz čisto slikarske fantazije“ i da su u njoj „sadržani svi elementi jedne slike. I linija i kompozicija i boja, pa čak i tamo gdje boje kao takove i nema.“ Naposljetku ističe kako je „iznošenje komičnih crta sa izvjesnom tendencijom poseban talent, koji bi se manifestirao na zna koji način da taj karikaturist nije po svojem najnutrašnjijem nagnuću upravo slikar.“


6

koji govore sami za sebe, njegovi portreti kompozicijski su najčešće sukusirani na lice i njegovu ekspresiju, a nerijetko i na cijelu fizičku pojavu uključujući tjelesnu figuru, karakteristične stavove i osobite geste. Gotovo svi portreti realizirani su brzo, škrtim likovnim sredstvima svedenim na čistu i sigurnu sintetičnu liniju koja je tek ponekad obogaćena sjenčanjima, šrafiranjima i toniranjima, no koja nisu u funkciji povećanja artističke privlačnosti, već upotpunjavanja biografskih konotacija i preciziranja individualnih obilježja portretiranih osoba. Kao vrstan opservator karakternih osobina i unutrašnjeg života svojih modela, Pjer je bez suvišnih deformacija i nepotrebnih karikiranja, uspijevao vizualizirati njihove fizičke i psihološke odlike, naglašavajući pritom njihova specifična i individualna obilježja, karakter i one psihološke nijanse koje predstavljaju dominante pojedinih ličnosti, posebice se sukusirajući na njihove humorne podtekstove, koji, kao što nam je to on uvjerljivo dokazao, prikriveni egzistiraju u fizionomiji gotovo svake osobe. Pjerovu sposobnost da ne zanemarujući fizičku sličnost, karikaturalnim elementima interpretira subjektivnost i likovno sublimira najkarakterističnije osobine modela, afirmiraju pojedini, na ovoj izložbi eksponirani portreti. Među njima izdvajam portret književnika Ive Ćipika (1922.) koji odiše staračkom skepsom i sviješću o prolaznosti bića te komorni, do lapidarnosti reduktivan i stoga gotovo monumentalan portret slikara Đure Tiljka (1944.) na kojem je uspješno markirao ideološku dosljednost i „tvrdoću“ njegova karaktera , poznatu još iz tzv. „sukoba na ljevici“ iz tridesetih godina prošlog stoljeća. Rezolutnost i odrješitost izbijaju iz pogleda nekadašnjeg pripadnika „Mlade Bosne“ Vlade Jokanovića (1944.), a mirnoća i staloženost iz lica generala Stanka Poljanca (1944.), načelnika Vrhovnog štaba NOB i potonjeg golootočkog zatvorenika. Pjer je zanimljivim detaljima akcentuirao ekscentričnost britanskog feldmaršala Montgomerya, a karakterističnom govorničkom pozom izrazio polemički temperament Gligora Čikare (1936.) Njegove osobine vrsnog psihološkog opservatora koji s osjećajem za mjeru eliminira sve suvišne detalje, a potencira karakteristične, očituju se i na tzv. grupnim portretima, na kojima je, unatoč uklopljenosti u opću atmosferu, svaki model likovno i psihološki individualiziran. Potonje se očituje i na figuralnoj žanr -kompoziciji Beogradski kvartet (1933.), na kojoj je uvjerljivo prezentirao afektivnu predanost glazbi njegovih članova. Kada su u pitanju situacijske karikature, treba istaći kako je Pjer autor velikog broja političkih karikatura na kojima je vizualno i verbalno komentirao brojne društvene i političke


7

situacije iz Austro – Ugarske Monarhije i obje jugoslavenske države npr. dvorske intrige i lažni parlamentarizam kralja Aleksandra, šestojanuarsku diktaturu, antifašističku borbu, rezoluciju Informbiroa, tršćansku krizu i druge. U pitanju su angažirane, strpljivošću budnog svjedoka i upornog kroničara, iz dana u dan stvarane karikature koje je uglavnom objavljivao u listu „Politika“ u kojoj su one bile rado gledane, čitane i komentirane od čitatelja. Izražajno pozicionirane u rasponu od smijeha do podsmijeha, od dosjetke do anegdote, od ironije do satire, od poruge do kritike, od osude do protesta, ove su publicističke karikature djelovale snažnije i direktnije od novinarskog članka na koji su se referirale, pa stoga ne treba čuditi da je zbog karaktera svoga humora proglašavan „epikom karikature“ i „Nušićem naše likovne umjetnosti“. Zanimljiva je pojedinost da je kompletne karikature stvarao sam i to tako da je najprije stvorio likovni prikaz, zasnovan na ekspresionističkom crtežu i skladnoj ritmičkoj strukturi cjeline, na pomno traženim slikarskim odnosima i crno – bijelim kontrastima, a tek onda pisao sažetu tekstualnu legendu koja je na neki način predstavljala vox populi i „koja se ubacivala u komponovane karikature kao popularno i prirodno ubojno zrno satirične, lapidarne i aforističke rečitosti“.2 Smatrajući kako je karikatura sinonim za političku angažiranost, kao „pravi narodni karikaturista gotovo folklornog daha i maha“,3 kreirao je karikature koje su bile bliske i razumljive najširim narodnim slojevima koji su u njima prepoznavali sredstvo borbe za istinu i pravednije društvene odnose. Zbog njihove nezlobne komunikativnosti, čitatelji su ih posebno cijenili, prepoznavajući u njima „poseban graničarski humor – katkada drastičan, nikada zloban“,4 „glas i eho revoltirane demokratske opozicije, oštrovidni pogled u naličje događaja, njegov direktan , rjeđe alegoričan, satirični obračun“5 s društvenim i ljudskim devijacijama i deformacijama, glupostima i nazadnjaštvom, demagogijom i korupcijom, sujetom i pohlepom. Zbog svih ovih odlika, Pjerove karikature nadživjele su svoju žurnalističku usmjerenost, ne gubeći, ni nakon tolikih desetljeća od nastanka, svoju likovnu lucidnost i satiričku aktualnost, artističku virtuoznost i kritički naboj. 2 Velibor Gligorić: Umetnički i ljudski lik Pjera Križanića, „Politika“, 27. III. 1966. 3 Stanislav Vinaver, „Republika“, 26. I. 1954. U spomenutom tekstu Vinaver je istakao kako čak i „onda kada su Pjerove karikature bile osenčene simboličkim i alegorijskim tonom, nisu tražile od čitatelja da glavom mnogo mućka.“

4 „Iza ruganja uvijek se kod njegovih karikatura osjeća neko dobrohotno praštanje ironičara, kao da želi izraziti kako ljudi nisu krivi što su takvi.“, opširnije vidi u: Josip Horvat: ‘Koprive’ i prva generacija karikaturista – publicista u Hrvatskoj, „Novinar“, 1964., br. 1., str. 21. 5 Vidi bilješku broj 2.


8


Sastanak hrvatske i srpske nacionalističke omladine u Splitu 1911. slijeva: Pjer Križanić, Joza Kljaković, Jerolim Miše, Krešimir Kovačić, Tin Ujević i Dimitrije Mitrinović


10

BIOGRAFIJA Petar Križanić Pjer rođen je u Glini 19.V.1890. Djetinjstvo je proveo u selu Mečenčani, nedaleko Hrvatske Kostajnice, gdje je završio osnovnu školu. Dva razreda gimnazije završio je u Petrinji (1901. – 1903.) odakle mu potječe otac i gdje je napravio svoju prvu karikaturu – portret profesora matematike Antuna Gašparovića. Njegov slikarski talent bio je preočit, a da bi izmakao profesoru slikanja Aleksandru Povrzanoviću koji ga je usmjerio prema zagrebačkoj Obrtnoj školi na kojoj je i sam predavao i koju Križanić polazi od 1903. do 1907. Nakon što je godinu dana radio kao soboslikar, 1908. upisuje studij slikarstva na Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt iz koje je na samom kraju školovanja, dne 6. III. 1912. isključen. Mada se kao razlog isključenja navodi negativna novinska kritika o radovima prof. M. Cl. Crnčića, pravi razlog je Križanićevo pripadništvo nacionalističkoj jugoslavenskoj omladini i njegov ilegalan boravak u Beogradu 1912. Nakon atentata na S. Cuvaja 1912. prebjegao je u Srbiju gdje u fruškogorskom manastiru Grgetegu izrađuje ikonostas i sliku „Tajna večera“. Godine 1913. vraća se u Mečenčane gdje za crkvu Velike Gospojine u nedalekim Kukuruzarima realizira ikonostas. Tu ga 1915. zatiče mobilizacijski poziv i upućivanje na talijansku frontu. Godine 1918. vraća se u Zagreb i postaje urednik „Kopriva“ u kojem je pod imenom Pierre i Pjer prve karikature objavio još 1908. i gdje govorom banijskih seljaka ispisuje satiričnu rubriku Pisma Ilije Tarbuka. Karikature publicira i u „Savremeniku“ i „Pokretu“, a kritičke osvrte na likovne izložbe u „Kritici“. U knjizi Par nas s Parnasa Krešimira Kovačića (Zagreb, 1922.) objavljuje portretne karikature hrvatskih pisaca predhodno izložene na XII. izložbi „Proljetnog salona“ (Zagreb, 1921.). Od 1922. živi u Beogradu i djeluje kao suradnik „Novog lista“, a od 1923. stalni je karikaturist „Politike“. Supokreće i uređuje humoristički časopis „Ošišani jež“ (1935.), tridesetih je godina predsjednik Udruženja Banovaca u Beogradu. Zbog prijetnji Gestapoa od 1941. živi inkognito na Zlatiboru i Mostaru, odakle 1944. odlazi u partizane pa u Bari. Odatle se krajem 1944. vraća u Beograd i nastavlja djelovanje u „Politici“. Umirovljen je 1950. Umire 31. I. 1962. u Beogradu gdje je i sahranjen.


11


12

Za života izdao je tri mape karikatura: Naše muke (Beograd, 1923.), Kuku Todore (Beograd, 1926.) i Protiv fašizma (Beograd, 1948.), a posthumno objavljen mu je izbor karikatura Pjer karikature (Beograd, 1965.) i Pjer (Beograd, 2010.). Bavio se ilustracijom ilustrirajući knjige D. Maksimović, V. Gligorića, S. Sremca, R. Njeguš, M. Mišića i drugih autora. Samostalno je izlagao u Beogradu, Sarajevu i Mostaru (1954.), Cetinju, Rijeci i Opatiji (1955.) te Skoplju (1956.), a posthumno u Kraljevu (1968.), Zagrebu i Petrinji (1985.), Glini (1985. i 1990.), Sisku (1986.), Čačku, Beogradu i Novom Sadu (2013.), Petrovcu na Mlavi i Požegi (2017.). Bio je član grupe „Oblik“ s kojom je izlagao u Beogradu (1932., 1933. i 1934.) te Zagrebu i Ljubljani (1933.) . Sudjelovao je na važnim skupnim izložbama: Izložba jugoslavenske karikature (Zagreb, 1948.), Miroslav Krleža i hrvatska likovna umjetnost (Zagreb, 1982.), Partizanska karikatura (Zagreb, 1989.), Autoportreti hrvatske moderne (Zagreb, 2000.), Stoljeće petrinjskog crteža i grafike (Petrinja, 2001.), Petrinjska likovna moderna (Petrinja, 2013.), Nobody is perfect (Karikatura u delima jugoslavenskih umetnika iz zbirke Narodnog muzeja u Beogradu, Beograd, 2014.) i dr. Godine 1967. beogradski dnevnik „Večernje novosti“, njemu u spomen pokrenuo je dodjelu godišnje nagrade Pjer za angažiranu karikaturu, a 2004. osnovana je Zbirka crteža i karikatura Pjera Križanića u Umjetničkoj galeriji „Nadežda Petrović“ u Čačku.


13

Ivo Ćipiko 1922.


15

Ignjat Job i Toma Rosandić (?) 1931.


16

Generalni sekretar PEN-a Old,1933.

Đuro Tiljak, 1944.

Vlado Jokanović, 1944. Gligor Čikara, 1936.


17

Branko Poljanac, 1944.

Beogradski kvartet, 1933. (M. Mihailović, J. Zorko, J. Tkalčić, C. Ličar)

Bernard law Montgomery, oko 1945.


18

19 portreta, oko 1935. (Đ. Jovanović, Ž. Balugdžić, P. Dobrović, S. Jovanović, B. Marković, T. Rosandić, M. Predić, M.Milojević, M. Vukdragović, B. Stevanović, P. Palavičini, M. Milunović, Ž. Miličević, R. Tomić, K. Kovačić, L. Vojnović, V. Janić, V. Janković i Z. Kulundžić)


19

Senatori Kraljevine Jugoslavije, oko 1935. (M. J. Samurović, prota S. Mihaldžić, F. Kukuljević Sakcinski, don F. Ivanišević, O. Violić)

Suđenje Alojziju Stepincu, 1946.


21

Narodni front, 1945.


22

Mačekove hiperkombinacije, 1945. I dr Maček je pobegao sa ustašama i Nemcima iz zemlje. “- Vidite, gospodin Maček, da ste 1941. godine sa mnom izbegli u London do sada biste već možda naučili engleski. - Ah, prosim ih lepo, gospon Jovanović, kaj bi mi to vredelo kad me moji Horvati ni ovako neće da razmeju.”

Želja prostog čoveka, 1946. Ugovorom u Fultonu Čerčil je istakao svoju brigu za „prostog čoveka“ “Čerčil: Želiš li što, prosti čoveče? ‘Prosti čovek’: Samo to da se više ne brineš o meni!”


23

Svi su iznenađeni, 1946. Franko je u Madridu pogubio španske borce za slobodu: Garsiju, Rodrigueza i osam drugih repuplikanaca. “Kaudiljo: Diplomate pobedničkih zemalja iznenađeni su našim aktom. Franko: Iskreno govoreći i ja sam iznenađen da nam je godinu dana posle njihove pobede ovakav akt uspeo.”

Zaboravnost, 1947. Naši zapadni saveznici u pitanju Trsta zaboravljaju svoja svečana obećanja koja su dali za vreme rata. “Bevin: Jugoslaveni u diskusiji o Trstu pominju i naša obećanja iz doba rata o istinskoj demokratiji, o samoopredeljenju i o poštovanju principa nacionalnosti. Čerčil: Mladi sve pamte, ali mi se matori ne sećamo ni šta smo od njih u nevolji tražili, a kamoli što smo im obećali.”


24

Čudna jada, 1952. “S. Jovanović: Da li ćemo veličanstvo da priznamo onaj račun od nekakvih italijanskih trgovaca koji je došao na našu adresu u Jugoslaviju? Petar: Pošto ti trgovci priznaju mene, red je da i mi priznamo račun.”

Lekar u SSSR-u, 1953. “- Da li mi je doktore ova boljka opasna? - Za Vas, Josife Visarionoviču, nije, ali za mene jeste.”


25

Kiselo voće, 1954. “Italijani: Hleba, hleba, sinjor Pela, gladni smo! Pela: Strpite se junaci dok otresem ove lepe jabuke. Narod: Znamo ih još iz rata, još nam i sad trnu zubi od njih. Italijani: Pane, Pane, signor Presidente! Pela: Trieste, Trieste, Italiani!”

Iz Čerčilovog Eldorada Grčka reakcija uvela je u biračke spiskove i mnoga umrla lica. “-Narod se buni što je mandat za sastav vlade dobio Caldaris, čije su pristalice, zajedno s Nemcima, ubijale Grke. Demaskinos: - Pa ti pokojnici to su mu već oprostili, jer su na izborima glasali za njega.”


26

POPIS KARIKATURA PORTRETNE KARIKATURE 1 / Ivo Ćipiko, 1922. 2 / Ignjat Job i Toma Rosandić (?), 1931. 3 / Generalni sekretar PEN-a Old, 1933. 4 / Gligor Čikara, 1936. 5 / Đuro Tiljak, 1944. 6 / Vlado Jokanović, 1944. 7 / Branko Poljanac, 1944. 8 / Bernard law Montgomery, oko 1945. 9 / Beogradski kvartet, 1933. (M. Mihailović, J. Zorko, J. Tkalčić, C. Ličar) 10 / 19 portreta, oko 1935. (Đ. Jovanović, Ž. Balugdžić, P. Dobrović, S. Jovanović, B. Marković, T. Rosandić, M. Predić, M.Milojević, M. Vukdragović, B. Stevanović, P. Palavičini, M. Milunović, Ž. Miličević, R. Tomić, K. Kovačić, L. Vojnović, V. Janić, V. Janković i Z. Kulundžić) 11 / Senatori Kraljevine Jugoslavije, oko 1935. (M. J. Samurović, prota S. Mihaldžić, F. Kukuljević Sakcinski, don F. Ivanišević, O. Violić) 12 / Narodni front, 1945. 13 / Suđenje Alojziju Stepincu, 1946.

KARIKATURE S TEKSTOM 14 / Mačekove hiperkombinacije, 1945. 15 / Želja prostog čoveka, 1946. 16 / Svi su iznenađeni, 1946. 17 / Zaboravnost, 1947. 18 / Čudna jada, 1952. 19 / Lekar u SSSR-u, 1953. 20 / Kiselo voće, 1954. 21 / Iz Čerčilovog Eldorada


katalog SATIRIČNI KRONIČAR VREMENA : Petar Križanić PJER  
katalog SATIRIČNI KRONIČAR VREMENA : Petar Križanić PJER  
Advertisement