Page 1


Script


SADRŽAJ BELETRISTIKA Ljubomir Đurković Ja, Edička! Umijeće vladanja Pismo ocu Dječak oslonjen na ogradu mosta Poetička? & odgovori Direktan prenos uzašašća Mirjana Medojević Sin Miraš Martinović Dan koji nije prošao Vasko Raičević Kalina, odlomak Ethem Mandić Ime zločina Balša Poček Cvrčak i mravi

9 11 12 13 14 15 16 33 41 15 54

ESEJISTIKA Aleksandar Radoman Porodična/podgorička trilogija Ljubomira Đurkovića Barbara Simović Angažovanost u Sartrovim dramama Andry Zholdak Manifesti (prevod i bilješka o autoru-Damjan Pejanović) Mirza Lekić Biografistički i istorijsko-politički aspekti romana Mefisto Klausa Mana Teodora Kovačević Neke fonološke karakteristike grahovskoga govora

59 69 83 97 110


POETAE NOVI Marko Vujović Tautogrami Tijana Rakočević Njoj Bezuha Pasijans Živa soda Himna moje noći Nemoj me gledati Varijacije Crnoj Gori Balša Vulević *** *** Molba za oproštaj mom psu Teu Vuleviću Maja Ljiljanić Njoj Milo Bešović Pjesma Borhes Motoaka Pocahontas Damjan Pejanović Opšta mjesta ljubavi Dušan Vukotić Kad se Nataša budi Tebi

119 122 123 124 125 126 127 128 130 132 133 134 136 139 140 141 142 181 182

ANTOLOGIJA Božo Koprivica Život i smrt izgovaram s fusnotom Danilo Kiš Poezija Eseji IZNAD HORIZONTA - Rumunska poezija

187 198 207 223


BELETRISTIKA


Ljubomir Đurković

JA, EDIČKA!

(UNDER THE SIEGE: A VIEW FROM ABROAD)

Marku Vešoviću

ono ne postoji.to je tek ružan san što budan ga snivam, s večeri uz teve ekran ; ja sam, edička !čuo je to prije nego je pao ne čuvši hitac ispaljen kao pozdrav.ja sam, edička! odbija se eho nazad od igmana u teve, u moje uši, moje oči. ono ne postoji. krv lipti i pjeni se i preliva stvarna preko rubova ekrana-ne postoji; otirem je sa dlana sa lica. nepostojeća je suza što mi niz obraz kliznu ispisujući rumenu arabesku: ja, edička; ja, smrt. ni snajper ne postoji. postoji the box. ja kusam nezasluženi ručak.ja kusam nezaslužena sjećanja.ja bivam sve gladniji.ono ne postoji. ono gori. ja gasim žeđ slanom retorikom. damir gleda direktan prenos pogibije svojega oca. između njega i nepostojećeg su noći; u njima šušti elektronska mjesečina.

11


šumi elektronska mjesečina.šumori. kuc kuc: to smo mi, edička! ali ono ne postoji. na čije to okno onda kucaš, edi? na okno tvoje škatule, na tvoje oko. U Sarajevu, duhom, mart 1995.

12


Ljubomir Đurković

UMIJEĆE VLADANJA Na poledici smisla Uče se umijeću vladanja Nad narodima Metod je jednostavan :iščupati im umnjake :na dušu rezu navući :jezik svezati u čvor (Historija je podatno toplo Kurvinjsko Klupko koje za sitnu paru Kupuju na obdan)

13


Ljubomir Đurković

PISMO OCU Oslobođen si Svijeta. Nema Te u PrividuTamo si gdje voda ne gasi vatru Zakonačio. Zakoračio u prostor u kome Sve je jedno. Svejedno, savladao si vrijeme (Bješe li to Cilj) očiju okrenutih u sebe. Na mom se portretu već nazire Tvoj lik. Reci mi, razdužen sa Svijetom: Gdje to prestaje život? I kako? Je l’ Umrijeti lako (kao vratiti se domu)? No, Ti si već dao svoje zemaljske odgovore. Holograf neiskazane ljubavi ovo je pismo Tebi; klupko što odmotava se U sjećanju (u zaboravu tinja); tinta Razlivena po pergamentu djetinjstva.

14


Ljubomir Đurković

DJEČAK OSLONJEN NA OGRADU MOSTA Na ogradu mosta oslonjen dječak poima ravnotežu svijeta -svijet je uglavnom uravnotežen srcem umjesto časovnika mjeri vrijeme vrijeme talasa ispod mosta Ničega naime nema izvan njegova vidna polja.

15


Ljubomir Đurković

POETIČKA? & ODGOVORI Koji pišu pjesme Hulje Djeca Starci Smjerni Sanjari Revolucionari Zaljubljeni Oholi Razočarani Papa Bosi i goli Gologlavi Trapavi Smrtni Jednooki

16

Koji pjesme ne pišu? Jednooki Smrtni Trapavi Gologlavi Goli i bosi Papa Razočarani Oholi Zaljubljeni Revolucionari Sanjari Smjerni Starci Djeca Hulje


Ljubomir Đurković

DIREKTAN PRENOS UZAŠAŠĆA Vrijeme razmiče zastor pred publikom Koja likuje dok se u sirćetu kupa Historija kaplje u zdjelu sa zrelim voćem retorte pacovi lakmus ispod jezika palacaju laži sunce nad gradom jednolično peče dan/noć ptica podneva svoj pjev cikliće istinski zanesena licentia poetica!– ištu brkati pjesnici direktan gledajuć’ prenos uzašašća gospodinova maj ‘80.

Ljubomir Đurković rođen je 13. XI 1952. na Cetinju. Diplomirao je na Univerzitetu u Sarajevu, oblast Komparativna književnost i teatrologija. Radio je kao dramaturg u Crnogorskome narodnom pozorištu i kao direktor Kraljevskoga pozorišta Zetski dom na Cetinju. Tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije živio je u Holandiji. Objavio je knjige pjesama Polifemov plač (1982), Poslovi i dani (1988) i Ipak, nešto se pomjera (2008). Autor je dramskih tekstova Peti čin, Pisac porodične istorije, Petronije ili metuzalemi uživaju vječito proljeće, Tobelija, Otpad, Presvlačenje, Kasandra. Klišeji, Tiresijina laž i Medeja, koji su izvođeni u pozorištima, na televiziji i radiju. Njegove drame igrane su u pozorištima u Engleskoj, Francuskoj, Makedoniji, Bugarskoj, Sloveniji, Turskoj. Prijevodi njegovih drama štampani su kao posebna izdanja u Turskoj i Makedoniji, a knjiga prevedene poezije Vseeno, nekaj se spreminja objavljena je u Sloveniji. Za dramsku trilogiju Grci dobio je Trinaestojulsku nagradu 2015. godine. 17


Mirjana Medojević

SIN

za Ljuba(v)

Lica: Dimitrije Mojanović, nadimak Šiljak, 50 godina, ima deformitet desne ruke (osušena šaka i ruka do lakta) Maja Mojanović, njegova kćerka, 20 godina Senad Mehmetović, Majin prijatelj, 20 godina Radnja se događa 2014.g. u Podgorici. Prva slika DIMITRIJE: Senad, veliš? Pa si mi baliju pozvala na Badnje veče? Lijepo bogami… MAJA: Tata, rekla sam ti već - nije on nikakav balija. DIMITRIJE: Nije balija, a ima tursko ime? Misliš li ti da sam ja budala? MAJA: Nije tursko nego arapsko. Ni ti nijesi Grk, Dimitrije, iako imaš grčko ime? DIMITRIJE: Neka, mudra, de! Ja sam ti otac! Nijesam ja za tebe Dimitrije. Pazi kako se ponašaš. MAJA: Dobro tata, samo te molim da budeš pristojan s njim. DIMITRIJE: Pristojan?! Kad sam ja bio nepristojan?! MAJA: Izvini, tajo, molim te, nijesam tako mislila! - Ali, znaš, mogao bi da piješ nešto drugo… DIMITRIJE: Koliko puta sam ti podvukao da ću da radim upravo suprotno od onog što mi savjetuješ?! No smo, sve mi se čini, ti i ja zamijenili uloge. Pametnije bi ti bilo da me puštiš na mir. MAJA: Dobro, evo ćutim. Izvini, uvijek zaboravim da te izluđuje kad te neko odvraća od tvoga uživanja. DIMITRIJE: Niko me drugi ne soli pamet sem ti. Tvoja majka, nekad… Nego, sine, ostavi te tanjire i śedi malo kod tvog taja u krilo. Moja Marija, moja Maja, moja... MAJA: Da nijesam malo velika da ti śedim u krilu? DIMITRIJE: Dobro de, ja zaboravim da nijesi više pčelica Maja, nego da si već postala bumbar. MAJA: Još nijesi prestao da me zoveš sine! DIMITRIJE: Ti si mene i sin i šćer i sve na svijet, Marija… 18


MAJA: Mada, i Marija je nekako grubo, ośećam se starijom no što sam… Ali ti me i tako ništa ne slušaš. DIMITRIJE: Što oćeš ti? Dao sam ti pravo hrišćansko ime, ljepšeg nema. MAJA: Pušti me s tim, molim te! DIMITRIJE: Ime Majke Isusove. MAJA: Nema ti pomoći! Opet si ušao u svoju turbo-hrišćansku fazu. Jesam li ovo lijepo servirala? DIMITRIJE: Ma, dobro je to. MAJA: Nijesi ni pogledao. DIMITRIJE: Nerviraš me… samo se motaš oko stola zadnjih sat vremena. A došla si s ocem da provedeš Badnje veče. Ma ne znaš ko ti glavu nosi, sve zbog onoga Sarajlije. I osuši tu kosu, pre’ladićeš se. (Dimitrije pojačava vijesti.) GLAS SA TV-a: Većina magistralnih puteva u Crnoj Gori je zatrpana velikim nametima snijega, kao posljedica sniježnih padavina i nevremena koje je od sinoć zadesilo našu zemlju. Svi granični prijelazi su zatvoreni za saobraćaj do daljnjeg. Sve raspoložive ekipe su na terenu i aktivno čiste, saopšteno je našoj televiziji iz rukovodstva Automotosaveza Crne Gore i štaba Specijalne jedinice za vanredne situacije. Nakon ove vanredne informacije vraćamo se drugim temema. (Dimitrije utišava TV.) MAJA: Eto vidiš… DIMITRIJE: Šta? MAJA: Pa da nije mogao da pređe granicu. Ti misliš da te lažem. (kroz smijeh) Sad ti je potvrđeno, to je volja bogova. DIMITRIJE: Bog je jedan. Ne šali se s tim. I obuci se već jednom. Ne mogu da te gledam golu kako sijevaš po kući. MAJA: Dobro, evo sve će biti po tvom samo da mi obećaš da ćeš biti fin prema Senadu. DIMITRIJE: Opet ti! MAJA: Hoćeš li, tata, molim te, učini mi toliko. Ti znaš da budeš tako topao i prijatan. Rekla sam Senadu da si najbolji čovjek koga znam, i najbolji tata koga sam mogla da poželim. DIMITRIJE: Nemoj da mi se udvaraš. Poznajem ja tebe. Dovodiš stranca na najveći hrišćanski i porodični praznik. I to muslimana. Sami slavimo Božić još odkad ti je majka umrla. Nije ti bilo dosta što si me za Novu godinu ostavila samog? I što ti uopšte znaš o njemu? Ko je, ko mu je otac… 19


MAJA: On nema oca. DIMITRIJE: Pa nije ga valjda pravio Sveti duh? MAJA: Ne budi prostak, molim te. Otac mu je umro prije njegovog rođenja. A i majka mu je nedavno umrla, krajem novembra. DIMITRIJE: Majka mu se još u grobu nije oladila, a on slavi Novu godinu, i to ni manje ni više nego u Budvu. MAJA: Tata, molim te… DIMITRIJE: I okle mu pare? A? Mora da je neki sitni kriminalac, čim ima da se vozi tamo-amo. MAJA: Nijesu svi koji imaju pare kriminalci! Uostalom, ima veliku stipendiju jer volontira u SAVE THE CHILDREN. DIMITRIJE: Znači, finansiraju ga strane službe. MAJA: Ne pravi se da ne znaš što je SAVE THE CHILDREN. DIMITRIJE: Pušti ti tu njihovu brigu o đeci. Niko ne daje za džabe, a da mu se ne uzvrati. I to najmanje duplo. Ni sad ni prije. Ne vala pa da ti je najbliži rod. Mene je strina podizala od kad mi je majka umrla, ali je od države dobijala pare za to. Strini su bile potrebne pare, a državi vojnik i jeftina radna snaga. Misliš da ne znam? Čim sam osamnaest napunio, uzelo me u vojsku. A tamo sam morao da se zakunem da ću život dat za otadžbinu. Nijesam moga da postavljam svoje uslove, recimo da im kažem – važi, ljudi i drugovi, vi što predstavljate državu, - daću ja ako treba život za otadžbinu, ali što će otadžbina za mene učinjet. Ma kakvi, sve što sam od države dobija bila je porcija vojničkog pasulja i marenda, nekakve konzerve što su bile starije i od moga komandira čete. A onda kad su me puštili iz vojske zaposlilo me u “Obod”, da crnčim na traku od 7 ujutro do 3 popodne. A plata – bijedna. MAJA: Nemoj dalje. Znam. Sve znam. Pričao si mi to. DIMITRIJE: Znači, dosadan sam ti. Rođeni otac joj je dosadan. MAJA (ljubi ga): Nije tako. Samo ne volim kad pričaš o svojoj mladosti, jer se odmah rastužiš, a ja ne volim kad si tužan. Sljedeće je da si se povrijedio na poslu i da su te poslali u invalidsku penziju koja je mizerna. Zar si zaboravio? DIMITRIJE: Sve i da oću, ne mogu da zaboravim kolika mi je penzija. MAJA: Ma, ne to. Zar si zaboravio da je noćas Badnje veče, a običaj je da se na Badnji dan ne smijemo svađati 20


sa bližnjima, jer će nam godina proteći u sukobima. Hoćeš li da se presvučeš? Ispeglala sam ti onu bijelu košulju koju sam ti kupila. Molim te… DIMITRIJE: Neću! Ako se ti sređuješ za toga đilkoša, ne moram i ja. I moram ti reći, ne sviđa mi se ta košulja, pa neka si mi je kupila. Konobarska, bijela. Kad si me viđela da nosim bijelu košulju? MAJA: Viđela sam na onim fotkama sa mamom… Ali ne moraš. Samo nemoj da budeš tužan i nervozan, molim te. DIMITRIJE: Onda me pušti da gledam televiziju. Oću da čujem kad najave smak svijeta, pa da bježim neđe, pod zemlju, da se skrijem. A biće, biće ga skoro, ne može ovaj svijet ovako. Namnožilo se toga mileta previše. A vele da do dvije iljade četrdesete neće biti dovoljno vode za piće. Pićemo rakiju, ako budemo živi, i bogu fala. I to je za ljude. Smak svijeta se sprema, a oni se iznenadili e panuo snijeg u sred januara! MAJA (smije se): Tebe vremenske neprilike ne mogu iznenaditi? Śediš kući pred tv-om po čitav dan i slušaš vremensku prognozu. Na svih šezdeset kanala. DIMITRIJE: Neko śedi, a neko skita po čitav dan. Još malo ću zaboravit i kako izgledaš. (Maja suši kosu, Dimitrije nezainteresovano gleda TV. Ćute neko vrijeme.) DIMITRIJE: Oćeš li mi reći još šta o tvom drugu, drugarčiću? Da ne budem bena kad mi dođe u kuću. MAJA: Studira sociologiju, najbolji je student u generaciji. Želi da putuje po svijetu, da pomaže ugroženima, naročito đeci. DIMITRIJE: Ćerka mi se zaljubila u Majku Terezu. MAJA: Nijesam se zaljubila, objasnila sam ti da smo prijatelji. Upoznali smo se preko fejsbuka, a onda smo dogovorili doček nove godine u Budvi. I tako smo se zbližili. Imamo ista interesovanja. Skroz je fin momak, vjeruj mi. Nije ka ovi Podgoričani - pi’… Senad ne puši, ne pije, ne drogira se, studira, sam se izdržava. Što bi ti više? DIMITRIJE: Znači priznaješ da si se zaljubila. (Majin mobilni telefon zazvoni. Traži ga, ne može da ga nađe. Nalazi ga na fotelji, pored Dimitrija. Uzima ga ljutito, izlazi iz sobe i javlja se.) MAJA (off) : Halo. A đe si ti sad? Što piše? E, odlično. Sad skreni lijevo. Viđećeš bilbord s desne strane. (smijeh) Tu nekog pitaj za ulicu Meše Selimovića. Broj dva. 21


Sedmi sprat. Stan 72. Na vratima piše Dimitrije Mojanović. Čekamo te tata i ja. (Ulazi opet u sobu, sjedne pored Dimitrija.) MAJA: Tata, tatice… DIMITRIJE: Molim. MAJA: Ti nemaš drugu kćerku osim mene. DIMITRIJE: I što ćemo s tim? MAJA: Samo budi moj tata i sve će biti u najboljem redu. Važi? DIMITRIJE: Batali mene. Nego idi oblači se i osuši kosu, još ti je vlažna. Neću zbog toga tvoga fejsbuk prijatelja da se ośećam kao gost u sopstvenoj kući. Ajde, ajde, spremaj se, čuješ li, ja ću ga dočekati. Popićemo po jednu dok se ti ne spremiš. MAJA: Hvala ti tatice! Nikada ti ovo neću zaboraviti, uvijek ću biti pored tebe! (Ljubi ga) DIMITRIJE: Dobro je! Ajde sad. I taj fejsbuk ćeš i mene da napraviš. Nijesam ni ja glup, naučiću. (Maja se smije i odlazi u drugu sobu.) DIMITRIJE: Sam si kriv. Sad trpi, budalo. Više nije prijatelj s fejsbuka, nego mi ga evo na konak u kuću. MAJA (off): Što kažeš tata? Ne čujem te… DIMITRIJE: Ništa, sine… MAJA(off): Ako se večeras pokažeš, obećavam ti, dozvoliću ti da me tako zoveš. DIMITRIJE: Važi, sine. Da se pokažem… Druga slika SENAD: Vjerujte, htio sam da potražim neki jeftin hotel, ali Maja je insistirala da dođem kod vas. Malo mi je neugodno, znate, ipak je ovo porodična večera… praznik je. DIMITRIJE: Ajde, de, nemoj da si toliko stisnut. To je normalno kod nas da se nađeš čo’eku u nevolji. Sve i da smo stranci, a ne do juče smo, što se veli, bili u istoj državi. Je li tako, zemo? SENAD: Valjda. DIMITRIJE: Ajde, ispij tu rakiju, dobra je, sa Ceklina. Ma ne znaš ti đe Ceklin. SENAD: E, pa uzdravlje! (Ispije rakiju.)

22


DIMITRIJE: Eto, vidiš, odma’ zagrije dušu… Marija veli da si pošten momak, a ja svojoj jedinici sve vjerujem što mi kaže. (Gleda ga podozrivo) Nije se valjda prevarila? (Ćute nekoliko sekundi. Dimitrije ga posmatra, Senad skreće pogled. Ovaj mu dosipa još rakije.) SENAD: Ne bih više da pijem. Hvala. DIMITRIJE: Ajde, što ti je? Čuš, mlad momak, zdrav, a ne može popiti dvije ljute. Uostalom, kod nas ćeš na konak, tako da ti se za volanom ništa ne može desiti. (Diže čašu da nazdrave.) Dobro ti nama doša! SENAD: Hvala vam. DIMITRIJE: Fino si vaspitan. Stalno se zafaljuješ. Malo prećerano za moj ukus. Nego, ajde popij tu mučenicu! U tvoje zdravlje! I Marijino! (Senad nazdravlja i spušta neispijenu čašu na sto.) DIMITRIJE: Ne znam kakvi su tamo kod vas običaji, ali u mojoj kući se nećeš tako ponašati. SENAD (iznenađen): Oprostite, čime sam vas to uvrijedio? DIMITRIJE: Ja ti nazdravljam, a ti nećeš da popiješ. SENAD: Rekao sam vam da ne pijem alkohol. I ovu jednu što sam popio je izuzetak… DIMITRIJE: Došao si u moju kuću na Badnje veče, taman te pofalih, kako si uljadan i vaspitan, kad ono ‘oćeš… Viđi, momak… SENAD: Zovem se Senad. DIMITRIJE : Eto sad. Mislio sam da niko nije drčniji od ove moje male. Lijepo ti je ime, pravo muslimansko. SENAD: Majka mi ga je dala. DIMITRIJE: Po đedu vjerovatno. Ili po ocu, pošto si posmrče. Maja mi je rekla da oca ne pamtiš. Oprosti što ja ovako otvoreno, ali ja sam ti takav – direktan. SENAD: Majka mi je dala svoje ime. Ona se zvala Senada. DIMITRIJE: Čuh da ti je majka skoro umrla. Moje saučešće. Kod nas ti je običaj da se do četrdesnice izjavljuje saučešće. Nego, kod vas je to sigurno drugačije, čim ti slaviš Novu godinu u Budvu. Dobri su vam ti običaji. SENAD: A meni je čudno kako vi pijete alkohol na Badnje veče. Koliko sam čitao ni u hrišćantvu to nije dozvoljeno, a Maja mi reče da ste veliki vjernik. DIMITRIJE: I jesam, svaki sveti dan slavim. A to što ponekad popijem čašicu, nije to neki grijeh… Ova mučenica ceklinska razgali dušu na blagi dan, valja se popit pomalo, kako ne…

23


SENAD: Sigurno sam se ja prevario oko vaših vjerskih običaja. Pravo da vam kažem ne znam najbolje ni one naše... Na kraju krajeva, vi najbolje znate kako da slavite… DIMITRIJE: Slavim, nego što nego slavim. Ali treba biti fleksibilan, znaš, u svemu. Ne treba prećerivati. SENAD. Slažem se. Uostalom, vjera je lična stvar. DIMITRIJE: Tako je. A ja sam se mome Bogu molio za danas dosta, čak dva puta. SENAD: E, pa lijepo. DIMITRIJE: I evo ću još jednom. (Ispije rakiju; prekrsti se tako što lijevom rukom namjesti desnu i sve vrijeme je pridržava.) Care predvječni, utješitelju istinski Hriste, očisti nas od svake nečistote kao što si očistio desetoricu gubavaca, i iscijeli nas kao što si iscijelio srebroljubivu dušu carinika Zakheja, da ti u umiljenju kličemo: Isuse, riznico nepropadljiva! Isuse, bogatstvo nepotrošljivo! Isuse, hrano jaka! Isuse, piće neiscrpno! Isuse, odjećo ubogih! Isuse, odbrano udovica! Isuse, zaštitniče siročadi! Isuse, pomoći trudbenika! Isuse, putovođo putnika! Isuse, kormilaru onih koji plove! Isuse pristanište vitlanih burom! Isuse, Bože, podigni me palog! Isuse, Sine Božji, pomiluj me! SENAD : Amin! (Pauza.) DIMITRIJE: Eto!... A koliko se puta ti klanjaš na dan? SENAD: Ja nijednom, ali moj dedo pet puta dnevno. DIMITRIJE: Mora se čo’ek Bogu pomolit’ i pokajanjem dušu očistit’. SENAD: Kajete li se što ste živi, ili ste nešto loše u životu učinili? DIMITRIJE: U pičku materinu, ti si još i duhovit. Počinješ da mi se sviđaš. A reče li đed? Očev ili majčin otac? SENAD: Majčin. DIMITRIJE: Koga još imaš od familije? SENAD: Mamu. .. DIMITRIJE: Pa zar ti nije…? SENAD: Ona će za mene uvijek biti živa. DIMITRIJE: Razumijem te… tu se, vidiš, slažemo... uvijek imamo naše najbliže… ništa ne mijenja ako su mrtvi. Ja i dalje imam ośećaj kao da je Majina majka živa. (Pauza) Nekako mi je studeno pri srcu bez nje. (Sipa sebi piće i ispija ga.) (Ulazi Maja )

24


DIMITRIJE: Upoznaj me, Senade, s ovom malom, toliko se doćerala za tebe da je ne mogu prepoznat’. MAJA: Tata, poštedi me… (Grli i ljubi Senada u obraz.) MAJA: Kako si?Jesi li se smrzao? Koliko si čekao? SENAD: Ma okej sam. Ne brini. Imam klimu u autu. DIMITRIJE: Ja sam se u njegovim godinama, u vašim godinama zapravo, vozio auto stopom. Mladost sve podnosi, hladnoću naročito. MAJA: S tatom si se upoznao?… SENAD: Evo, počeli smo s upoznavanjem. DIMITRIJE: A koliko imaš godina Senade. Maja reče da ste vršnjaci? SENAD: Rođen sam devedeset treće . Ja u oktobru, a Maja u decembru. DIMITRIJE: Pravi vršnjaci. Bila si u pravu. Dobar je to momak. To se odmah vidi. Ja se malo šalim s njim, ali shvatiće on mene, u to sam siguran. Ako je tvoj drug onda i mene mora da prihvati, je li? Đe će kruška no pod krušku, tako kaže naš narod. MAJA (Senadu): Sigurno si gladan? Ajmo za sto. Pripremila sam nešto što ti voliš, a i tata to isto voli, tako da sam ugodila obojici. DIMITRIJE: Evo, kad si navalila. (Ustaje i kreće prema stolu. Senad takođe ustane, ali se zagleda u sliku na zidu.) MAJA: Slikar amater. Kao dekoracija, nije loše. SENAD: Meni se dopada. Ne mogu da pročitam potpis… MAJA: Nije ni važno… Ajmo za sto. DIMITRIJE: Ne budi skromna, sine. SENAD: Ovo si ti radila?! Stvarno? Pa naravno, kako sam pobenavio, pričala si mi da si željela da upišeš likovnu akademiju. Ali nijesam znao da slikaš… super. Baš prijatno iznenađenje. DIMITRIJE: I za akademiju je stigla da ti ispriča… Žali se svima okolo, pomisliće ljudi da je nekakav propali student na medicinu, a ne najbolja u generaciju… MAJA: Jedna od najboljih. Ne prećeruj tata, kao da je neki problem biti prvi u selu. DIMITRIJE (ustaje od stola): Evo je sad… Nekulturno je da pričaš loše o sredini u kojoj živiš, jer to znači da pričaš loše i o sebi. Naročito ne pred strancima. Toliko puta sam ti skrenuo pažnju na to, ali ne, ti misliš da sam ja matora budala koja ništa ne zna. 25


MAJA: Senade, moraš shvatiti našu porodičnu nerealizovanu potrebu za ljekarem u široj familiji. Ja sam platila taj ceh. Tata je silno želio sina koji će biti ljekar. Lažem li? DIMITRIJE: Budalice moja, ne bih te dao za deset sinova! A to da sam želio da budeš ljekar, to si u pravu. Zapravo, sve i da si htjela bilo što drugo, ne bih imao ništa protiv, samo da ne ideš… na Cetinje… SENAD: Jutros sam svraćao tamo, prvi put. Istina, sve je bilo pod snijegom, ali sam i od drugih ljudi ranije čuo da je lijepo. MAJA: Mi smo živjeli na Cetinju, sve dok mama nije poginula. SENAD: Saobraćajka, šta? MAJA: Bila je slučajna žrtva uličnog razračuna bandi… devedesetih je Cetinje vrvilo od takvih tipova, naoružanih do zuba… a ja vjerovatno ništa o tome ne bih ni znala, da me to igrom slučaja nije obilježilo za čitav život. DIMITRIJE: Prokleto je to mjesto. Zaboravljeno od Boga. Ništa mi se dobro tamo nije desilo. MAJA: Osim mog rođenja. DIMITRIJE: Tako je, sine moj! Ajmo sad konačno da vidimo šta je ova pametnica spremila da se jede. Ogladnio sam. Senade, molim te, sjedi za sto, pa ćemo punijeg stomaka veselije razgovarati. SENAD: Jašta ću. DIMITRIJE: Majo, neka si ga pozvala! Da jednom za Badnje veče imamo za stolom dvije vjere. Treba biti tolerantan i u praksi. SENAD: Pravo da vam kažem, ja sam ateista. DIMITRIJE: Što god da si, dobro ti nama došao! SENAD: Dobro sam te našao. DIMITRIJE : Kod nas se veli: Bolje te našao. Ali, kako ti kažeš… Mada za ovakvu zdravicu prvu put čujem! A ti sine? MAJA: Prijatno, tata. DIMITRIJE: Posluži se. Još večeras je post, a ujutru ćemo u crkvu na pričešće, pa ćemo junački udarit na pršutu i kaštradinu, a sine? Ima, ima i jagnjećega za tebe, ne brini, Senade. Na sve je mislila ova mala. Odličan je raštan, Majo. Bravo! Ne boj se, Senade, na ulju je varen. To su ti ti njeni vegetarijanski kerefeci. Ajde, posluži se kao da si kod kuće, među svojima.

26


Treća slika DIMITRIJE: Vidiš, koliko gođ se svijet mijenja, ženska priroda nikada. SENAD: Da, žene su čudna stvorenja, iz muške perspektive… DIMITRIJE: Malo alkohola i odmah se uspavaju. SENAD: Nježniji su pol, slabiji, po difoltu, a? DIMITRIJE: E jesu, vala… ali ona je posebno ośetljiva. A što ti je to, taj – difot? SENAD: Ma ono, znaš… A opet, kaže se, mi smo kao fizički snažniji, a one su kao žilave i izdržljive. Kontaš? DIMITRIJE (gleda ga ispitivački): Ti to mene kao zajebavaš? SENAD: Ma, jok, bolan. Đe bi’ ja… DIMITRIJE: Dobro, i ja evo prećerujem. Ma, znam ja šta je Maji. Plašila se da ću ti ja nešto pogrešno reći. Da ću te uvrijediti. Znam ja da joj se ne spava, nego je alkohol ošamutio , jer je nervozna. A nas dvojica se evo lijepo složismo. SENAD: Tako izgleda. Do sada. DIMITRIJE: A možemo i od sad, ako voliš. Ja rogove nemam, inače bih ih odmah pokaza. Ajmo sad malo slobodnije da popričamo, ka ravnopravni muškarci, pa nema veze što po godinama sin možeš da mi budeš. (Pauza.) DIMITRIJE: Vele da se Sarajevo promijenilo? SENAD: Ne znam. Ovo sad je bolje nego ono ratno Sarajevo. A ja se jedino toga i sjećam. To su prve slike koje sam zapamtio. I prva glad, prozeble noge. I količki god da sam bio tada znao sam kuda se ne smije ići, zbog snajpera. Meni je Sarajevo bilo važno, jer je majki bilo važno. Nije htjela nigdje da bježi, čak ni za vrijeme rata. Tamo je bio njen dom. Sada mi je svejedno, kad nema nje, svejedno mi je gdje ću živjeti. DIMITRIJE: Mlad si, život je pred tobom. Ja sam u tvojim godinama… ma šta sam ja? Nijesam bio tako zreo kao ti. Pravio sam sranja. Teška sranja. Pio sam, pio sam, brate, deset puta više nego sad. I planuo bih za čas, i pobio se. Kratak fitilj vele da sam imao. Sad sam drugi čo’ek. Pijem samo kod kuće i ne bijem se ni sa kim. Ali je tebe majka, kao što vidim, izvela na pravi put. A ne, nije to lako. Nije lako biti i majka i otac istovremeno… Ili u mom slučaju: i otac i majka. Ne možeš nikad da nadoknadiš drugog roditelja. Učinio sam sve za Maju, ali majku joj iz groba nijesam mogao podići. 27


SENAD: Vidiš, ja sam siguran da bi se Maja rado mijenjala sa mnom. Lakše je živjeti bez oca nego bez majke. DIMITRIJE: Vjerovatno ti je otac zadavao dosta muke, čim tako pričaš… SENAD: Nemam oca! DIMITRIJE: Jes! Izvini, zaboravih! Kad čo’ek popije malo zaboravi stvari. I što se ljutiš na mene odma’? Nijesam ti ja kriv! Svi imaju oca, samo što ga neki pamte, a neki ne... Ima i onih koji bi zeljeli da otac nikad nije ni postojao. Ali vidiš - Bog je tako uredio, da ipak mora neko da nas napravi… makar mu to bila jedina uloga. Moj je otac umro kad mi je bilo sedam godina. Našli smo ga mrtvog u krevetu. Rekli su da je srce. A ustvari pijenuo je od alkohola, izgorio ga je. Ajde, ajde, izjadaj mi se, osjećam da imaš neku žuč, neku muku nosiš na dušu… A ko je od nas ne nosi…? (Tišina.) Nijesi ti loš momak, vidim ja. Milo mi je što si to baš ti, ako već imam priliku da se izjasnim. SENAD: Ne razumijem. DIMITRIJE: Ajde, ajde, znam da se stidiš. Ali, bolje što je tako, nego da si nekakva vucibatina, da se šunjaš po stanu kad ja nijesam tu. SENAD: Nemam ništa s tvojom ćerkom, ako na to misliš. DIMITRIJE: Dobro, de… neka bude da je tako. (Tišina) DIMITRIJE: I ja sam imao samohranu majku. Oca pamtim, ali bolje da ga nijesam imao. Tako da smo tu isti. SENAD: Ti i ja ? Isti? DIMITRIJE: Dabome! Samo si ti imao više sreće. Moja majka nas je maltretirala, bila je pijanica. Nije da je ne razumijem, otac ju je užasno maltretirao, tuka’ ju je mokrim konopom. Još uvijek se śećam kako je prala krvave suknje i peškire u potoku. Živjeli smo na selu, gore, na Śeveru. Ali, ona ga je ipak voljela. Propila se nakon što je umro. I onda je počela nas da tuče. Na isti način na koji je on nju tuka’. Kao da su joj failile njegove batine, pa po nama… Ili mu se svetila. Ne znam. Mi smo u njenim očima bili njegova đeca, a ne njena. Sve sinovi. Neka im Bog duši oprosti, oboje su odavno mrtvi. SENAD: Nismo isti… Nemamo baš nikakve sličnosti! Ne podudaraju nam se istorije ni u jednoj tački. DIMITRIJE: Ooooo, iznenadio bi se koliko imamo zajedničkog. Svi ljudi su, ipak, na neki način slični. I ja sam u 28


tvojim godinama zanosio da sam poseban, ali jebi ga, u mojim godinama shvatiš da ima na desetine iljada, ma što to govorim, na stotine iljada, milioni budala poput tebe ili mene, koji su uz sve razlike, ipak samo budaletine. Shvatio sam da nijesam jedini, i tako sam lakše oprostio sebi neke stvari… neke grijehe. SENAD: Dobro je dok možeš sam sebi da opraštaš grjehove... da zbog sitnica ne smaraš Boga, kad ima onih većih grješnika kojima mora da se bavi… Ubica, recimo, ili lopova, siledžija, silovatelja… DIMITRIJE: Zajebavaj se koliko gođ oćeš, ali da nijesam tako raskrstio s prošlošću, ne bih moga da se pogledam u ogledalo. Ta tragedija s Majinom majkom me je opasuljila. Bog me je kaznio, i tako sam se vratio među ljude… propatio sam svoje. Prebolio sam majku koja me nije voljela, oprostio svima, pa i samome sebi. SENAD: Kao Raskoljnikov… shvatio si da si vaš. Kao i svi drugi. Da nemaš pravo da samovoljno sprovodiš pravdu, da ubijaš ljude u ime te tvoje pravde… Je li to? DIMITRIJE: Znači, znaš?… SENAD: Znam. DIMITRIJE: Maja ti je rekla da sam bio u ratu… SENAD: Ona to ne krije ni preda mnom. Ali se stidi. Stidi se toga iako ona ništa loše nije učinila. Rekla mi je da si bio u Bosni … Bio si u Bosni i ubijao nedužne ljude, u ime neke tvoje ideje, tvoje pravde… Baš kao Napoleon, a? Graditi svoju sreću na patnji i nesreći drugih. DIMITRIJE: Rat je bio… SENAD: Da, da, rat je bio! DIMITRIJE: Zato si na odstojanju od kad si prešao ovaj prag… Imaš i pravo, i rođeno dijete me gleda drugim očima od kada zna za to. Šta tek da očekujem od tebe… SENAD: Baš me zanima kako si joj to ispričao? Takve stvari se obično taje, osim ako se njima ne ponosiš. DIMITRIJE: I ćutao sam… sve dok prošle godine nije pronašla fotografiju iz tih dana. Ja u uniformi, pijan, prigrlio snajper… Stidim se sebe! Kako samo dođosmo na ovu temu? I to baš noćas! SENAD: To ti nije bilo pametno. Ako si mislio da sačuvaš tajnu, trebao si da uništiš dokaze za sobom. DIMITRIJE: E, da je samo fotografija dokaz, lako bih ja. Možda za Maju jeste, ali ja nosim svoj biljeg. Ovu skvrčenu, sasušenu ruku. Patrljak. Njoj sam rekao da sam se povrijedio u ,,Obodu”, to je ta fabrika đe sam radio 29


na Cetinje. Što je bolje što nju lažem, kad ja znam od čega je? Ali kajem se, znaš. Evo, sad, tebi kažem. Eto, nije nas slučajno Bog spojio. Sad znam. Mnogi su ljudi nedužan stradali, a ja sam tome doprinio. Oprosti mi! SENAD: Šta da oprostim? To što pamtim kako sam bio gladan. Bez krova nad glavom. Go i bos. Bez oca. Ne, Šiljak, ne mogu da oprostim! DIMITRIJE: Šta si rekao? (Tišina) Kako si me oslovio? Rakija me je ošamutila… SENAD: To ti je ratni nadimak. Ili griješim? Šiljak! Hoćeš da ponovim još koji put? Jesi li se uželio da te tako zovu? DIMITRIJE: Otkud znaš? Otkud znaš?! Odgovori. (Dimitrije ustaje u bijesu i hvata Senada za revere košulje. Senad pokušava da ga odgurne, ali mu ne uspije. Iznenada, vadi pištolj i uperi ga u Dimitrija). SENAD: Šta je pičko? Smrzao si se? Sjećaš li se sela Nišića, blizu Sarajeva? Devedeset druga godina. Pred Novu godinu. DIMITRIJE: Senada. SENAD: Da, da, vidiš kako se sjećaš. Senada Mehmetović. Ja sam sin te Senade. Ostavio si dokaze za sobom, Šiljak. Moja majka je ostala trudna te noći. A ja sam taj! (Tišina) DIMITRIJE: Ubij me! SENAD (smije se): Bilo bi suviše lako! Mislim, ubiću te svakako, nemoj da se nadaš da neću. Tako sam planirao. Ali kasnije… Za sad ćemo malo da se družimo. Da se upoznamo. Nijesmo imali prilike do večeras. (Dimitrije se svali u fotelju malaksalo. Gleda u Senada. Ćuti. Senad sjedne na stolicu. Pištolj mu je i dalje u ruci, ali oboren.) SENAD: Ćutiš? A do maločas si brbljao, iritantno si brbljao. Jedva sam se suzdržavao da ti ne iščupam grkljan. Takvi su svi nasilnici. Useru se od straha kada im neko zaprijeti. Strah te je? Pitam - da li te je strah od mene?! DIMITRIJE: Ne. SENAD: Ne bih volio da sam u tvojoj koži. Misliš da ću te ubiti, to svakako. Ma šta sad da učiniš, nećeš me smekšati. Zašto ćutiš? Treba li da te pretučem da bi progovorio? Nijesi na ispitivanju u policiji, Šiljak. Nijesam ja inspektor, ni kriminalac… Ne saslušavam te. Samo reci nešto. Bilo šta. (tišina) Mislio sam da mi je otac mrtav, poginuo u ratu. Šehid. Molio sam majku da mi pokaže očevu fotografiju. Samo bi se zaplakala. 30


Rekla je da je sve uništeno u ratu. Ali meni je bilo čudno, malo nemoguće. Obično sve žene nose fotografiju najdražeg muškarca u novčaniku, uvijek sa sobom. Eto, i Maja, odmah mi se pohvalila, pokazala je tvoju fotografiju. Tada sam te prvi put vidio… Mislio sam da ću i nju da mrzim. Ali nisam. Doduše, kćer ti je, tvoja krv, ali ona nema veze s tvojim ratovanjem. Nismo mi krivi što si nas ti pravio. DIMITRIJE: Jesi li spavao s njom? SENAD: A šta ti misliš? (Dimitrije ga gleda, pa onemoćao spusti pogled.) SENAD: To je bila odlična prilika da ti se osvetim. Slažeš li se? Nisam ja zvijer kao ti. Ja ne povređujem nedužne. Vidiš da nemamo baš nikakve sličnosti. Ali bolje za tebe što smo se sreli. Da znaš da si onda, u Nišićima, ostavio trag za sobom. Ali je još strašnije kad saznaš da si sam živi dokaz nečijeg zločina. Kao ja. Dijete rođeno iz mržnje! Začeto u nasilju. Ti ne znaš kakva je to muka. I osvetiću se. Ne zbog sebe, nego zbog majke moram da te ubijem. Njena muka je bila najteža, slažeš li se? Kad si osuđen da šutiš, to je najgora kazna. Šutala je toliko godina, i kad je shvatila da su joj dani odbrojani napisala je pismo. Nije imala hrabrosti za života, ali je mrtva progovorila. Dala mi je ime i prezime. Prvo sam pronašao Maju, preko fejsbuka. A onda mi je bilo lako da dođem do tebe. Znaš, mama me je molila da ti ne naudim, ako te pronađem. Da vjera nalaže da se mora praštati, da ti je ona oprostila, jer si joj uprkos svemu, poklonio najljepši dar. To je napisala da bi me utješila, da se ne osjećam kao neželjeno kopile koje joj je neko silom uvalio u matericu. Sigurno se svaki put kada bi me pogledala sjetila tebe - svog silovatelja naoružanog do zuba. Ne bi me čudilo da je ponekad i mene mrzjela zbog toga. I kako li je to kad mrziš sopstveno dijete, a sebe ubjeđuješ da to nije tako? (Pojavljuje se Maja koja je sve vrijeme neprimijećena slušala Senada) MAJA (ulazi u sobu.): Lažove! Dovela sam te u kuću, a ti potežeš pištolj na mog oca! Ajde, nanišani u mene. To je isto. Ja ili moj otac. Kao da si mene napao. U našoj kući. Na praznik kad se sve prašta. Pa i ono najgore, Senade, i ono najgore. Daj mi taj pištolj! Ili pucaj prvo u mene! U mene prvo! 31


SENAD: Evo ti, uzmi ga. (daje Maji pištolj) Da znaš da nisam ubica. Sve je u redu, samo se smiri. MAJA: Zvaću policiju! DIMITRIJE: Nemoj nikog da zoveš. MAJA: Ali, tata… DIMITRIJE: Rekao sam - nemoj nikog da zoveš! I śedi. SENAD: Progovorio si. Počeo opet da naređuješ. Za trenutak mi te je bilo žao, mislio sam da si se šlogirao.(Smijeh) Dakle, sad ćemo čuti šta Šiljak ima da kaže u svoju odbranu... Hajde, počni, ispričaj sad sve pred Majom! Govori, jer i ona treba da zna. Ima pravo na to. Reci joj kuda si bio i šta si sve radio dok si ratovao za svoju istinu, za svoju pravdu, po tuđoj zemlji. Ono, kako si se u Nišićima ponašao kao patriotska muškarčina. Otadžbinac. Junak. Sivi soko. Reci joj! Reci joj! MAJA (pištolj drži okrenut ka Senadu): Umukni više! Ubiću te, ako ne ućutiš! Tata, reci mu. Nijesi se branio jer ti je prijetio, znam da ništa od toga nije istina. Ne brini, ništa mu nijesam povjerovala. Kako bih povjerovala potpunom strancu, zar da sumnjam u tebe? Ja te najbolje poznajem, ti se ponekad samo duriš, ali nijesi sposoban nikoga da povrijediš, a kamoli da… Nikada nijesi podigao ruku na mene, ni na mamu. Izbaci ga iz kuće, ako nećeš da zovem policiju. Šta čekaš? (Tišina.) MAJA: Tata? (Odmiče se od Dimitrija gledajući ga u nevjerici. Suze joj nečujno liju niz lice. Baca pištolj na sto.) DIMITRIJE: Istina je sve što je Senad rekao. On ti je brat. Po ocu. Ja sam… ja sam silovao njegovu majku… Priznajem… silovao sam… Oprostite mi! (Dimitrije nepomično sjedi. Gleda u prazno.Ustaje sasvim polako, priđe stolu uzima pištolj lijevom rukom, gleda ga, pa ga spusti. Sipa sebi rakiju. Polako je ispije. Gleda u svoju skvrčenu desnu ruku. Ustane. Prekrsti se tako što lijevom rukom podigne desnu. Uzima pištolj. Senad izlazi, Maja nakon nekoliko sekundi izlazi za Senadom. Zamračenje. Pucanj.)

32


Četvrta slika

(Dimitrije u invalidskim kolicima sjedi ispred televizora. Usta su mu iskrivljena na lijevu stranu. Lijevo oko poluzatvoreno. Lijeva ruka ukočena pored tijela. Čuje se Majin glas iz druge prostorije.) MAJA (off): Ja sam zadovoljna. Portfolija su mi odlična, sve je proteklo u najboljem redu. Śutra idem na Akademiju... pa valjda jesam. Moram sad da idem. Zvaću te śutra čim saznam rezultate. Ljubim te. I ja tebe. Ćaoooo… (Vidno raspoložena Maja ulazi u sobu, nosi poslužaonik na kom je tanjir sa raštanom i parče hljeba. Donosi ga blizu Dimitrija, privlači sto, spušta poslužaonik, a zatim mu stavlja oko vrata salvetu.) MAJA (uzima tanjir i hrani Dimitrija; on nešto nerazumljivo mrmlja, a onda se zakašlje): Polako. Reći ćeš mi poslije. Moraš biti strpljiv. Doktor kaže da ćeš ubrzo moći da pomjeraš lijevu ruku. Ići ćeš na fizikalnu redovno, sve kako su propisali. Živjećeš ti još dugo, ne treba da brineš. I zaslužio si. (Očisti ga salvetom, i nastavlja da ga hrani.) Moraćeš da se navikneš bez mene, jer ću od jeseni živjeti na Cetinju. Mada smo ti i ja postali uigrani tim, zar ne? ( Maja ga hrani, ćuti neko vrijeme. Onda ostavi tanjir na poslužaonik.) Pogodi s kim sam sad razgovarala? Sa Senadom. Bodri me oko upisa na Akademiju. On mi je velika podrška, znaš. Prošloga puta je pitao za tebe. Mislim, pitao je, da li mogu sve da postignem. Poslao mi je novac da platim neku ženu da bude sa tobom, pošto ću ja s jeseni imati obaveza oko Akademije. Ako me prime, naravno. On se stara o meni, znaš. A tebi, rekao mi je, želi dug život. Vidiš, ne mrzi te. A možda će ti jednog dana i oprostiti. Ja neću! Zbog moje majke, i zbog Senadove majke. Zbog mene, izdao si me još dok sam bila u majčinom stomaku. Ali ti ne znaš što je to. U najmanju ruku zbog ženske solidarnosti. I zbog toga što ne vjerujem u to da svi zaslužujemo oproštaj. (Dimitrije s mukom pokušava nešto da izusti.Dimitrije nešto mumla.) MAJA: (brzo spremi poslužaonik i tanjir; uključi televizor). Ja sad moram da se vidim sa ženom koja će vjerovatno da te čuva. Kakva gođ da je, biće dobra. A što ima da čuva? Ni ubiti se više ne možeš. Dobro, sad si sit. 33


Uključiću ti tv, da ti ne bude dosadno. (Maja prebacuje kanale.Gleda u tv koji je utišan, smije se) Ovo će te sigurno zanimati. Ajde, ćao. (U žurbi izlazi. Vraća se, pojačava tv. Dimitrije nepomično zuri u televizor, slušajući iritantni glas spikerke. Maja izlazi.) GLAS SA TV: …ukoliko ste odlučili da nastupajući vikend provedete na planini ili na moru. Ali i u slučaju da ostanete u glavnom gradu, trebaće vam kišobran. Poslije paklenih vrućina koje su proteke nedjelje zadesile Podgoricu (svjetlo se polako smanjuje, a postepeno se utišava i zvuk sa TV-a), kada je temeratura dostizala i rekordnih 43 stepena, za predstojeći vikend iz meteorološkog centra predviđaju pljuskove sa grmljavinom. Biće to pravo osvježenje. …

Zamračenje.

Kraj.

Mirjana Medojević rođena je 30.maja 1990.g. u Mojkovcu. Završila je studije pozorišne režije na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju 2014.g. Režirala je predstave Presvlačenje po komadu Ljubomira Đurkovića u pozorištu Dodest (februar 2015g.) i Dnevnik ludaka po priči N.V.Gogolja u Zetskom domu na Cetinju (novembar 2015.) Nagrađene drame su joj Sin (anonimni konkurs MIT festival, Cetinje 2015), i Kavez (anonimni konkurs Kotor Art dječiji festival, Assitej i Gradsko pozorište). Za vrijeme studija bila je angažovana kao asistent režije u predstavama po tekstu E.Bonda Egzistencija, R.W. Fassbindera Žabar, R.Vojvodić Everyman Đilas. Radila je kao asistent reditelja i dramaturga u predstavi Opera za tri groša, koju je po tekstu Bertolta Brehta režirao čuveni slovenački reditelj Tomi Janežič. Povjerena joj je i uloga bludnice Vixen u pomenutoj predstavi. Pohađala je praktične radionice koje je vodila njemačka pozorišna trupa Gob Squad i radionice u okviru Međunarodnog festivala Kotor Art. Objavila je intervjue sa glumicama Geno Lehner i Jasnom Đurčić za nedjeljnik Monitor. Bila je član žirija filmskog festivala 39.Mojkovačka filmska jesen. Stručno usavršavanje obavila je u pozorištu Zetski dom na Cetinju, a trenutno je na master studijama režije u klasi Tomija Janežiča na ljubljanskom AGRFT. 34


Miraš Martinović

DAN KOJI NIJE PROŠAO

10. maj

Taj dan je ostao izvan kalendara. Izvan vremena i mjesta Na kome smo bili. Dan na poluostrvu L. Dan u kome sam čuo Nevidljiva mora. Kapi kiše gasile su sjaj u njenim očima. A on se branio, nije se dao ugasiti. Otkuda toliki sjaj, na ovom poluostrvu, U ovom danu? Izgovarao sam riječi, nalik čarobnjaku, kome je to jedino oružje. One su gubile moć, nastavljajući da trepere u vazduhu. Ko zna šta sve pamti ovo poluostrvo? – govorio sam. Zamišljajući lijepe domorotkinje, kako se kupaju u moru. (Koje je i onda bilo isto!) Stasite i obnažene. Ona je jedna od njih – vjerovao sam. Samo je, taj odavno izumrli narod, U ovakvoj ljepoti, Mogao naći potvrdu za svoje trajanje. Sad moje riječi trepere nad predjelom, Poput jata ptica u plamenu. I sjaj iz njenih očiju treperi u njima. Nijedna ga kiša ne može ugastiti. Taj dan, vrijeme nije taklo Zato nije prošao.

35


* Ona je došla zato da bi dozvala Pjesmu. Ona je došla da bi se vratila prošlost. Dan je ostao u njenim očima. * Bio sam Odisej, tek pristigao na Itaku. Gdje Penelopa Tka platno života. Poslije mnogo muka i iskušenja, vratio sam se. Poslije talasa Koji su mi razbili lađe. Potopili družinu. Zastao sam, začaran. Poslije kalipsi, poslije polifema. Poslije iskušenja koje su slali bogovi, na putu. Najednom sjaj. Vrijedi što sam došao na ovo poluostrvo – moju Itaku. * I kad se učini da je dan prošao, naći ćemo ga. On je tu. Ne može se izgubiti. Upisan u kalendar gdje vrijeme ne zalazi. Gdje mu pristup nije dostupan. Taj dan ima lice, kako je ona imala u njemu. Lijepo mladalačko lice, čiji je oval uokvirio vjetar, borova stabla i dan koji se izdvojio. Neka dani prolaze, onaj sjutrašnji, i onaj što slijedi poslije njega... Neka prođu dani mnogi, ali neka traje... Ovaj dan.

36


* Pročitao sam joj pjesmu telefonom, rekao: sada je to poluostrvo mitsko mjesto. Neko drugo sunce ga grije. Pričali smo o Ribarskom selu... ambijentu koji je poseban. Uskim putevima na poluostrvu, kojima smo prolazili autom. Nijesmo se baš snalazili. Zbog čega je osjećala nelagodu. - To je moje mjesto – govorila je. A ja sam znao da se najlakše zaluta u svom mjestu. Izgovarala je nazive krajolika....Slušajući njen glas, sve više sam bio ubijeđen da smo zašli u mitsku zemlju. * U jednom trenu mi je pokazala otvoreno more. I naselje u izgradnji U uvali, koja me podsjetila na neke od uvala iz Odiseje. Gdje su pristali umorni trojanski ratnici. Pomislih da su u jednoj takvoj uvali počinuli Argonauti, koji su plovili kroz neizvjesnosti morskih ćudi, u potrazi za Zlatnim runom. * Neka prezimena ovdje imaju grčki prizvuk. Što je sasvim prirodno. Ovdje su boravili Grci, u doba velike kolonizacije. Kada naseliše ove obale Tu su negdje njihovi tragovi. Ostaci oruđa kojim su kopali zemlju i oružja kojim su ratovali. Ko je sve pristao na ove obale egzotične? Čiji grobovi su ovdje Nijemi svjedoci dana koji su prošli. Nijedan nije zastao, prolazili su u nizu. Osim ovog koji se pretvorio u dugu i obujmio poluostrvo. * Kapi kiše su gasile žeđ u ozelenjelom pejzažu. Koji se obnavljao dok su ga gledale njene oči. Umorni ratnik uspravljao se iz zemlje. 37


Fotografisao sam stare masline, čiji korijenovi sežu duboko. To sveto drvo simbol poluostrva. Zeleni listovi treperili su u njenim očima.... * A sada vratimo se danima koji prolaze – rekla je u jednom trenu. Govorio sam kako ću opisati njen smijeh, koji je pomjerao kamenje u drevnim zidovima. * Zar se smijeh može opisati? – pitala je, opet se smijući. * Dan nije mogao da se ugasi Nije mogao da prođe Zastao je. I dok u mimohodu prolaze dani. On stoji. Nepomičan, između predjela. Između sna i sjenki. Ponad morske pučine. Lebdi, raširivši krila, poput kakve morske ptice. Poput albatrosa. -Smijeh se ne može opisati! – priznao sam. * Ponekad mi se učini, kada pogledam u pravcu poluostrva, nakon što smo ga napustili, da se onaj dan u zvijezdu pretvorio. U zvijezdu koja se povremeno pojavi i nestane. I da se zvijezda nasmije bezglasno. Probudi davno usnule nimfe, vrati izgovorene riječi prastanovnika. Drugi zakoni sada vladaju na poluostrvu. Mitski zakoni koje smo probudili našim prisustvom. Ponekad mi zaliči na potonulu Atlantidu, koju smo vratili iz dubina morskih. Prate nas sjenke bivših stanovnika. Izumrle ptice, koje ponovo izležu ptiće i prave gnijezda, koja su raznijeli vjetrovi. Sakupljamo slamke, pomažemo im. Oponašamo pjesmu koja je davno nestala. I slamke počinju da pjevaju. Put koji je nekada ovuda vodio, oživljava, ponovo putuju karavani.... 38


* Stari ribari sa rukama izjedenim solju, pjevaju neku ribarsku pjesmu, koja se od pamtivijeka ponavlja. Riječi se ne mijenjaju, samo oni koji je pjevaju. I ta obična pjesma, od običnih riječi sastavljena, uvezuje pokoljenja ribara. Dodaju ih usta ustima... Pjesma traje, razvučena kroz vrijeme. Umiru ptice, ribe i ljudi, ona traje. Poželio sam da je zapišem. Nije se dala. Slobodna, ona živi. Možda je bilo jato morskih sirena, kojemu sam nasjeo. Priviđenje kome nije mogao odoljeti Odisej. I sam uhvaćen u zamku i očaran, od kalipse, gospodarice ostrva, na kome se jedva spasio. Nudila mu je besmrtnost, morao je da pođe. Čekala je Itaka. Povratak neminovni. Nije li ovo kalipsa? – pitao sam. – Otkuda toliko sjaja u njenim očima? * Nije pristala da je slikam. Kaže - to ne volim. Ubjeđivao sam je: neka ostane tvoja ljepota. Sva ubjeđivanja, zaludna su bila. Ljepotu ne može zabilježiti oko fotografskog aparata – mislio sam. Napravila je par mojih snimaka. U pozadini otvoreno more. Pogledao sam tamo, a onda smo nastavili putovanje, putem koji se stapao sa beskrajem. Jasan je bio cilj: stići na polustrvo i obaviti važan posao. Zbog kojeg smo se tamo zaputili. Ne sluteći da tamo čeka Pjesma. * A svako putovanje otkrije iznenađenje. Ulazeći sa otvorenog mora u unutrašnjost poluostrva, osjećaj da zalazim u mitske predjele, koji se preda mnom otkrivaju. Nijesam to govorio. Vjerovao sam da ćemo naići na drevnog idola od kamena. Takve idole su ovdje sigurno obožavali.

39


Svako poluostrvo, pa i ovo, ima svog idola. Koji ga čuva od zlih sila, uspostavljajući nad njim svoje i zvjezdane uticaje. * Pomisao: ovo je srećna zemlja. Negdje, duboka u njoj, spava sreća. Koja će jednom iscvjetati sa nepoznatim cvijetom. Tu ju je neko Davno zakopao. Odavno, ćuti u dubinama kao neprocjenjivo blago. * I tajna je ovdje sakrivena. Neka tajna koju su prastanovnici čuvali, predajući je pokoljenje pokoljenju. Imao sam osjećaj da otkopavam tajno. Da sam srećan. * Postoje dani koji prolaze, ali i oni koji dolaze. Ja više volim te, nego one koji su prošli – rekla je. Ali postoji dan, dan koji nije prošao! – Jedan dan na poluostrvu L, kažem. Jedan dan postoji – složila se. Ne zaboravi, uvijek jedan dan. * Ja volim svaki prošli, upravo zato što je prošao, što ne mogu da ga vratim. Zato ih prizivam u sjećanje. Svaki, prošli dan, u meni živi. Njihove sjenke se nadamnom nadvijaju. U meni traju, sa jutrima, podnevima i sutonima. Sa smirajima sunčanim, sa kojim se gasi. Ne okrećući se, zaroni u noći. Već sjutra je drugi dan, osvanuo iz sjenke onoga što je prošao. * Čujem odjeke Homerovog glasa. Koji su stigli do ovog dana i oglasili se u njemu. Drevne stanovnike, i njihove korake, kako se umnožavaju. Odjeke davnje čujem. A vatre zgasle davno, proplamsavaju u meni. Zore koje se neće ponoviti i prva jutra svijeta. Mnoge jezike koji su odavno mrtvi. Ko40


jim se niko ne služi. Potonula ostrva i obale koje je odnijelo more. Cvjetove koji su cvjetali prije mnogo stoljeća, čija duša spava u krunici, koju sam posmatrao na poluostrvu L, tog neprolaznog dana, kroz koji smo prošli. Ostavljajući u njemu naše osmijehe i naše oči…

NEPROLAZNI DANE

23. maj

Čini mi se da te vidim kako Spavaš kraj neke rijeke. Na njenom ušću I na izvoru, istovremeno. Nijesam baš siguran, gdje si, Na kom mjestu? Na sprudovima morskim polegao Otimaš se pješčanim časovnicima koji bi Da izmjere tvoju dužinu. I sunčanim koji bi Da ukradu tvoju svjetlost. Vidim te u nekom polju Treperiš s cvjetovima na vjetru. Nijesi prošao, negdje si se skrio. Da ne vide tvoje lice Da te ne prepoznaju. U njenim očima si Na sigurnom mjestu. Hodiš kroz ruševine Napuštenih gradova Koje Oživljavaju. Sve se budi Kuda ti prođeš. 41


Ulaziš U napuštene hramove Molitve se čuju I zvona Poslije mnogo stoljeća Zvone. U stare kalendare tražiš svoje otiske Znam da si blizu... I daleko. Nijesi prošao, Na tragu sam ti – Lako ću te naći... Osjećam tvoje podne, Samo što nisam U njega zakoračio Neprolazni dane!:.. Iz rukopisne knjige Dan koji nije prošao.

Miraš Martinović. Rođen je 1952. godine u mjestu Kralje kod Andrijevice. Živi i radi u Herceg Novom. Njegovi romani posvećeni su antičkim temama i zaboravljenim pejzažima Crne Gore, što ga čini prepoznatljivim na širim regionalnim prostorima. Objavio je knjige pjesama: Mit o trešnji (1974, dop. izd. 2009), Molitve mravu (1985), Krugovi u pijesku (1991), Zima s Mandeljštamom (1994), Tabula smaragdina (1997) kao i romane: Jeretik (1983), Poslednji Eshilov dan (1995), Putevi Prevalisa (1999), Otvaranje Agruviuma (2000), Teuta (2003), Snovi u Duklei (2008), Nevidljivi ljetopis (2010), Govor kraljeva (2011), Antički gradovi- snovi i sudbine (2012), Dioklitijsko zavještanje (2012) i Harfistikinja iz Ura (2013). Po romanu Teuta napravljena je istoimena internacionalna pozorišna predstava u režiji Slobodana Milatovića sa glumcima iz Crne Gore, Albanije, Grčke, Italije i Hrvatske. Martinovićeva djela prevedena su na albanski, italijanski, hebrejski i turski jezik. Član je crnogorskog PEN-a i Matice crnogorske. Dobitnik je Oktobarske nagrade grada u kojem živi. 42


Vasko Raičević

DRAMATIS PERSONAE Odlomak iz drame ,,Kalina proces’’

(Za trpezarijskim stolom sjede Jovan, Irena i Kalina. Pripremaju i jedu sendviče do kraja scene.) JOVAN: Sa moje kule vidi se pola svijeta, druga polovina je u sjenci. Zvijezde jače sijaju, a kosmos je pregledniji. Taj hladni mehanizam zuji kao stari sat. Uspavljujuće. Pokušao sam da nađem Boga, ali nijesam uspio. Osim ako nije s2 = c2Δt2 – Δx2 – Δy2 – Δz2 = ηabΔxaΔxb ili barem c0 = 1 kroz korijen iz ε0 μ0. Kad izađem iz kule, što činim nerado, vidim sprženu zemlju koja bazdi po sumporu i amonijaku. Prestrašena lica pogleduju ka nebu. Kao da smrt dolazi odatle. Glupaci. Mnogo glupaka. Ugušio bih se u njihovoj uskoj svijesti. Ponekad ih baš ne podnosim. Hvata me mučnina od njih. Teško je shvatiti zašto postoje sva ta blentava stvorenja. Ponosne majke koje pokazuju svoje odvratne trbuhe u poodmakloj trudnoći. Tupavi očevi koji pucaju od samopouzdanja, a izgledaju kao da će svakog časa povaditi svoje penise i povikati: ,,Budućnost je u jajima! Proizvodnja! Proizvodnja!“ Nikad se ne zapitaju kakve imbecile proizvode. Njihova nevaspitana đeca budući su političari: neobrazovana rulja željna novca i moći. To je nova klasa. Znaju da je život kratak i da vječnost ne postoji. Ne vjeruju ni u što, jer su njihovi očevi spalili vjeru u velike riječi. Oni stalno brbljaju, ali ne govore ništa. I otimaju, otimaju, otimaju. Nikakva iluzija, nikakva magija fikcije ne može ih odvojiti od realnosti. To su đeca banalnosti, naturalizma, hiperrealizma. Skandal i šok jedine su umjetnosti koje priznaju. Samo bi glad, čini mi se, mogla nešto da promijeni. Opšta nestašica hrane. Uzalud novac, uzalud milioni, ne može se potkupiti priroda – nema. Kakva moćna riječ: ništa! Smrt će prvo uzeti uvijek site i bahate. Preživjeće oni koji oduvijek jedu prašinu. Gledaće kako groteskno umiru bogati. Rodiće se novo doba, nastalo iz gladi, iz mulja i prašine. Nova bića iz močvare razvijaće novu humanost, jer je stara pojela samu sebe. Ja ne pripadam tom svijetu, iako ga sanjam. I tamo i ovđe bio bih stranac. Ali sanjam, sanjam, sanjam. U svojoj visokoj kuli. Zaštićen od praznih riječi, prezrivih pogleda, bjesomučne rutine življenja. A kad se probudim u krilu svoje majke i ljubavnice, samoće, vidim 43


njeno ružno lice, njeno smrdljivo crno perje i musavi kljun. Śetim se: umrijeće sve na zemlji. Dobijem ludačku želju da učestvujem u tom umiranju. Da se podam tuposti života. Tako, nakon samoće, bježim u svoju ulogu. Igram u ludačkom zanosu ne bih li zaboravio svijet. Moje su dužnosti: posjedovanje, dominacija, vrlina. Ja nijesam Otac, ja sam dijete koje se igra Oca. Uzvikujem: Kordelija, Regana, Gonerila, koja od vas me najviše voli? Koja misli da sam najpametniji? Neka vam iskrenost miraz bude! IRENA: Priroda, nepriroda, nepravda. Svijet je ovaj pun nepravde. Kako da ljudi budu bolji kad je priroda u svojoj srži zla. Otima od pametnih i daje glupima. Krade od onih koji nemaju i daje onima koji već imaju. Eto, i ona prodavačica ribe – petoro. Svi smrde na ribu. A tek njen muž – kad ga vidiš rekao bi da taj uopšte nije u stanju, znate već što. Pa ona bivša komšinica. Sedmoro. A nemaju, da oprostite, gaća na guzicu. Smatraju me bezvrijednom. Što je najgore, i sama počinjem da vjerujem u to. Bezvrijedna. Žena bez vrijednosti. Jalova. Gora od kurve. Da oprostite. Ona ne može da rodi. Jadnica. Greota. Sažaljenje je gore od prezira. Śutra ću prošetati sa svojom ćerkom. Tamo đe se svi okupljaju. Ja ne podnosim te žene. Zabrinutim glasom govore o problemima svoje đece, o podrigivanju, o grčevima. Užasno su dosadne. Ja nijesam takva. Ali neki đavo privlači me da budem dio njih. Taj đavo, to je priroda. Mrzim prirodu. Shvatam ja da sloboda ne postoji. Ne možeš pobjeći od prirode. To je kavez od krvi i mesa. Sve je predodređeno prirodom. Ili fizikom, što bi rekao moj muž. Priroda ili fizika, đavo ili bog – sve je to za mene isto. Gola sila koja te primorava da joj se pokoravaš. Ženu svi žele da pokore. Pa i muškarci se pokoravaju, u pravu ste. Ali se njima to manje vidi. Kako da nadmudrim prirodu? Morala bih da upravljam svojim željama, a to je nemoguće. Ne mogu sebe ubijediti da ne želim kad želim, niti da želim a ne želim. To sa željama je opštepoznata stvar. Ima tu neka simbolika, ali ja ne znam mnogo o tome. Ja sam stvarna, nijesam simbol. Kako to gledate na ljude kao na simbole? Ovaj predstavlja ovo, a onaj ono. Dođite, dodirnite moje lice. To je lice, nije maska. Uzmite nož, zasijecite kožu. Jel’ krvari? A koji to simbol krvari? Ja nijesam Majka, ja sam žena u ulozi Majke. Mogla bih biti i muškarac, pa što? Narušio bi se univerzalni simbolički sistem? Nijesam prorok, ali vjerujem da će se jednog dana pojaviti neko ko će sve to da sruši. Ko će uzviknuti: Jasone, kurvo! S oproštenjem. 44


Taj neko biće istovremeno i muškarac i žena. Eto vam vaše simbolike, glupaci. Eto vam vaše prirode, debili. Smijaće se odozgo, sa Helijevih kola, našoj gluposti. Kao što se mi danas smijemo našim praistorijskim precima. Onda će narediti da se u moru umore sve majke. Simbolike radi. A đeca, da divne li osvete, biće žrtvovana na oltaru pravde. Znaju bogovi ko začetnik je zla. KALINA: Živo rađa mrtvo, a mrtvo rađa živo. Baš volim zagonetke. Nešto je iz nečega moralo nastati. Što je starije: nešto ili ništa? Ništa rađa strah, a iz straha se rađaju čudne ideje. Teško je razumjeti ljude. Moraš stalno da rješavaš zagonetke, jer nikad ne kažu ono što misle. U knjigama postoje uputstva za razumijevanje ljudi, ali i ona su ponekad nerazumljiva. U jednoj staroj knjizi pisalo je kako postoji stalna opasnost da đetetu naškode različiti demoni. Tako je pisalo. A u drugoj, isto tako staroj, piše da je rađanje osnovni cilj sklapanja braka. Oni koji nemaju đecu treba da teže u-si-no-vlje-nju tuđeg đeteta, jer će ono ,,razvezati vreću“ – tako piše: razvezati vreću – što znači da će doći do rađanja i sopstvene đece. Neke osobine đece dolaze od postupaka roditelja, posebno majke u periodu trudnoće. Vjeruje se da se po spoljašnjem izgledu novorođenčeta i po njegovom ponašanju može prosuditi o dužini njegovog života, karakteru i uopšte o njegovoj budućnosti. Tako piše. Glavni cilj u obrednim radnjama koje se obavljaju u prvim danima poslije porođaja jeste obezbjeđivanje dugog života i zdravlja đetetu. Postoji niz mjera koje se preduzimaju da bi se dijete sačuvalo od smrti. Na primjer: ritualna prevara, prodaja, zamjena i slično. Ponašanje svih lica koja dolaze u dodir sa đetetom određeno je strogim pravilima. Cilj zabrana jeste da se đeca zaštite od strave, uroka, bolesti i nesanice, uticaja nečiste sile, da im se obezbijede uslovi za normalan razvoj. Mnoga svakodnevna pravila tiču se zaštite materinskog mlijeka: majka ne treba da viri kroz prozor, ni da prilazi vatri. Spoljašnjost đeteta takođe je briga okruženja. Neophodno je da sve bude u granicama normale i da odgovara narodnim estetskim idealima. Pol đeteta ima veliki značaj od prvog trenutka njegovog života. Obično u porodici očekuju rođenje sina, jer je ćerka ,,tuđa kost“, ,,tuđe ime“ i slično. U obrednim radnjama kada se radi o dječaku dominiraju predstave o snazi, a u slučaju djevojčica trude se da im na magijski način obezbijede srećnu udaju i umijeće u poslu. Djevojčici mažu ruke medom pri prvom miješenju hljeba, da bi njen hljeb uvijek bio sladak. Poseban 45


značaj pridaje se nekim osobenostima: postojanju zakonitog muža, redosljedu đece u porodici, broju braće i sestara, pojava nakaza, uključujući neka demonska svojstva. Kopile se smatralo za srećno, jer njemu pomaže nečista sila, a njegovo učešće u nekim ritualima je obavezno, dok se u drugim nije dopuštalo. Prvo i posljednje dijete u porodici obilježeni su posebnim sposobnostima, pripisivana su im natprirodna svojstva, ona mogu liječiti, zaustavljati grad i izazivati kišu. Priče iz života govore o tome da demoni često uzimaju oblik đeteta. Sve sam to pročitala u knjigama iz tatine sobe. Ali ja nijesam Dijete, samo se tako igram. Ja sam cvijet žudnje. Moje ime je otrov.

Vasko Raičević, rođen 20. IX 1979. u Podgorici. Osnovne i specijalističke studije dramaturgije završio na cetinjskom Fakultetu dramskih umjetnosti. Trenutno na master akademskim studijama na beogradskom FDU. Komad DOBRA SMRT postavljen u Crnogorskom narodnom pozorištu (režija: Filip Grinvald). Isti komad je postavljen i u pozorištu u Toboljsku, Rusija (režija: Pavel Zobnin). Komad PUT U OTADŽBINU objavljen u književnom časopisu Ars. Sa komadom KALINA PROCES pobijedio na konkursu za najbolji crnogorski savremeni dramski tekst 2012. Koautor komada POGLAVLJA 23 I 24, izvedenog u okviru festivala FIAT u Podgorici. Na istom festivalu učestvovao i kao član žirija 2013. godine. Dramski tekst KUĆA ZA RUŠENJE izveden u okviru projekta 19. DECEMBAR – DAN POSLIJE (produkcija ATAK). Drame su prevođene na engleski, ruski, slovenački i poljski jezik. Teorijske radove i eseje objavljivao u časopisima Lingua Montenegrina i Ars. Kratke priče objavljivane u časopisu Ars. Radio kao dramaturg na predstavama ,,Vjera, ljubav, nada’’ (tekst Eden fon Horvat, režija Ana Vukotić, CNP), ,,Slijepi’’ (tekst Moris Meterlink, režija Željko Sošić, ATAK) i ,,Život na pauzu’’ (režija: Mirko Radonjić, ATAK). Pisao pozorišnu kritiku za podgoričke Dnevne novine. Član Alternativne Teatarske Aktivne Kompanije (ATAK). Radio kao asistent na predmetu Dramaturgija na cetinjskom FDU. Trenutno asistent na predmetu Svjetska književnost na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost. 46


Ethem Mandić

IME ZLOČINA

Borhesu Prošlo je više od deset dana kako sam u svom domu u Staroj varoši u ulici br. 12, čiji prozori gledaju na Sahat kulu, jedne ugodne proljećne večeri pio vinjak i razgovarao sa svojim visprenim prijateljem Ogijem Dabovićem o neobičnom slučaju koji nije zavrijedio pažnju podgoričke policije, ali jeste pažnju mog prijatelja, inače privatnog detektiva i strastvenog kockara (u stvari špijuna koji je uobrazio da je privatni detektiv), i moju. Podgorička policija u tih nekoliko dana koliko je trajao ovaj neobični događaj o kojem će biti riječi bila je, kako su izvještavali mediji, na ulicama jer u su gradu bili organizovani parade i protesti, pa su ovako marginalni događaji ostajali van fokusa i medija i nadleženih organa. Upravo su takvi događaji bili oni koji su privlačili pažnju čuvenog podgoričkog detektiva Ogija, koji je riješio nekoliko poznatih misterija i zločina koji će biti u opisani nekom drugom prilikom. Ovaj događaj se zbio u Podgorici početkom proljeća. Moj prijatelj i ja provodili smo prozračno, mirno jutro ispijajući dojč kafu, autohtoni podgorički proizvod, u bašti novoizgrađenog hotela baroknog stila koji se nalazio preko puta gradske biblioteke. Ovaj hotel je svojim izgledom bio u kontrastu sa starim i niskim kućama u okolini (kontrast je najzastupljenija stilska figura u arhitekturi i umjetnosti Podgorice, te vjerovatno i omiljena stilska figura stanovnika Podgorice). Gledali smo prolaznike, čitali dnevnu štampu (pogotovo rubriku crna hronika, koja je u našem gradu nakon vikenda puna zanimljivosti i neobičnih slučajeva – pijanih tuča, ubistava, krađa, neobičnih pljački – svega što bi moglo da zanima dokone umove željne svakovrsnog saznanja kakav je bio um mog prijatelja Ogija). Iz crne kutije izvadio sam naočare za vid da bih malo razgledao ulice i prolaznike. Bilo je tiho, i slab vjetar pomjerao je lišće platana u Njegoševoj ulici. Ništa što bi mi privuklo pažnju nije se dešavalo, bilo je, naizgled, obično podgoričko jutro. Na platou ispred biblioteke stoji visoka, zgodna žena u tridesetim godinama, elegantna, ali nenametljivog stila kao lukavo namješteno iznenađenje za slučajne prolaznike. Vjerovatno 47


je čekala nekog. Na sebi je imala bijelu suknju do koljena, koja joj se pripijala uz bokove, i blejzer crne boje koji je pokazivao vrh bijelih grudi istačkanih biljezima kao malim sazvježđem. U meni je budila silnu želju da je upoznam. Bila je smirena i kao da se nalazila u oreolu; blagi vjetar pravio je tamne nabore na njenoj suknji u visini izvajanih koljena. Ovakvo stvorenje budi osjećaje od kojih vam se koža na tren naježi, a u stomaku osjetite toplinu sličnu onoj poslije prvog gutljaja toplog konjaka ili rakije. Podgoričanka u najboljim godinama. Kada se pokrenula, i moj pogled za njom, mogao sam da osjetim i prostor i vrijeme u kojemu se ona kreće, osvrnuh se oko sebe i viđeh kako je i ostali muškarci u bašti hotela, kao i ja, prate pogledom. Moje jasne i opuštene misli zatrovaše mi misli koje pročitah u očima drugih muškaraca. U očima srednjovječnog, oženjenog čovjeka koji je gajio sijede brkove, viđeh je golu, i viđeh njene oble grudi. Viđeh je u ljubavnim pozama među naborima bijele postelje, čuh njene uzdahe i osjetih njen topli dah. Njenu pojavu gledao sam i izgubio kroz poglede desetine muškaraca koji ispratiše lupkanje štikle o asfalat do kraja ulice, nakon čega se svi promeškoljiše, nakašljaše, tiho i nerazgovjetno izgovoriše neku psovku, ili gadnu riječ, i nastaviše s jutarnjim ispijanjem kafe. I ja se vratih svojoj kafi. Temperatura vazduha bila je idealna, skoro kao temperatura tijela, kao da je brisala opnu koja je razdvajala mene i moju okolinu. Moj prijatelj i ja odlučismo otpješačiti do moje kuće đe smo planirali nastaviti životarenje partijom šaha. Na putu prema kući morali smo proći, kao i uvijek, glavnom ulicom, preko Mosta braće Zlatičana na Ribnici. S tog mosta se vide Tabački most iz osmanskog perioda, kojeg su arhitekte kontrasta uništile sagradviši dvije višespratnice tik uz sami most, i bašta Hotela Crna Gora, nekad puna ljudi kao šipak. Tamo smo običavali piti kafu sve dok nijesu počeli da je renoviraju u neko kapitalističko tranziciono čudovište, ili je barem tako izgledalo mojoj generaciji, koja svoj život, najvažnije i najljepše trenutke provodila u toj bašti (ovaj podatak otkriva, makar približno, pripovjedačeve godine). U toj bašti sam sa rahmetli ocem jeo kolače, i za nju vezana su moja rijetka sjećanja na njega; sjećanja koja godine ne brišu, ali sjećanja koja tvore ljude i mjesta koja sad predstavljaju, kako reče moj prijatelj pjesnik, jedan potonuli svijet. Na kraju, ili početku samog mosta, zavisi iz kojeg smjera dolazite, jednog sniježnog dana kada bijah veoma mlad prvi put sam se i zaljubio. I to mi sjećanje na kratko osjenči misli i prođe. 48


Taj sam detalj čak i saopštio svome prijatelju, ali njega nijesu doticale svakodnevne i prolazne stvari, jer se njegov um uvijek kretao u predjelima misterije i nepoznatog. Stigosmo do Sahat kule, čiju starost odaje tamni kamen, ali njen oblik nosi utisak vječnosti i nepromjenljivosti kao ni jedan drugi objekat u gradu. U divnim podgoričkim večerima, slabo osvjetljena prizivala mi je misli i slike o nekim davnim i mračnim vremenima iz istorije našeg naroda (čak i oni svijetli momenti iz naše istorije gledajući ovo zdanje izgledali su mi mračno, jer su se uvijek ticali ratova i ubistava i broja žrtava, poginulih sa jedne i sa druge strane). Pomislih kako mi je drag njen oblik i kako mi kazaljke njenog sata (prema legendi poručene iz Italije) daju lažan osjećaj da vrijeme i prostor stoje i ne mijenjaju se, ne stare, pa tako ni ja. Uđosmo u kuću, lijepo se smjestismo, zapalismo po cigaru, uzesmo po čašu vinjaka i prosusmo figure po šahovskoj tabli. Sjedjeli smo u radnoj sobi, koja, već sam rekao, gleda na Sahat kulu, pili Rubinov vinjak, igrali šah i razgovarali o Poovoj priči pod nazivom „Ukradeno pismo“, koja je Ogija podsjetila na slučaj podgoričkog pljačkaša banaka koji šalje poljupce damama na izlasku iz banke. Mislili smo, obojica, kako ima nešto romantično-literarno i poovsko u tom činu slanja poljupca u toku pljačke banke kao kad đevojci pokloniš ukradenu ružu1, ali i šarmantne drskosti poput one u Poovoj priči u kojoj pljačkaš krade pismo na oči same vlasnice pisma znajući da je vlasnica pred njim potpuno nemoćna. Duboko zamišljeni i zagledani kroz prozor, iako nam je pogled bio pomućen velikom količinom vinjaka što smo popili, tad primijetismo, iako svakog dana prolazimo Sahat kule, da su neka imena ispisana na njenim zidovima– Andrej i Amir. (Ko ne vjeruje, može poći i uvjeriti se da na nekoliko vjekova starom kulturno-istorijskom spomeniku stoje imena zločinaca koje bi trebalo privesti pravdi, umjesto što bezbrižno hodaju podgoričkim asfaltom starim svega nekoliko godina.) U tom trenutku odlučio sam napisati podgoričku triler priču sa socijalnim motivima „Duh iz Sahat kule“, u kojoj duh Sahat kule Hadži-Hafiz paša, koji u njoj živi od 1

“Ukradena ruža“ je ime moje neobjavljene ljubavno-detektivske priče, čija se radnja odvija među zidinama starih podgoričkih zdanja, kao što je stari turski zatvor Jusovača, čuvenog podgoričkog zabita Jusa Mučina Krnića, koji je poginuo u 63. godini života, a čije je ubistvo ostalo nerasvijetljeno, iako se pretpostavlja da ga je ubio izvjesni čobanin Pero Ivanov Popović, što je tema moje nezavršene istorijsko-detektivske priče pod nazivom „Pad kuće Jusa Krnića“, koju i po završetku ne želim objaviti jer je u stvari prepisana priča „Pad kuće Ušera“ od Edgara Alana Poa.

49


izgradnje, tačno u ponoć, januara 2015. godine, dvadeset i više godina nakon što je posljednji put posjetio Podgoricu, izlazi kroz zamandaljena drvena vrata i šeta gradom. Njegova zbunjenost izgledom Podgorice i šokantno, traumatično saznanje da od Starog grada nije ostalo ništa, zapravo omogućava formalistički postupak očuđenja koji sam kao pripovjedač želio da postignem. Priču bih objavio da ne strahujem da ovaj fantastično-realistični događaj pun zapažanja i lokalne boje niko, osim nostalgičnih Podgoričana, dakle onih koji žive između brežuljaka Gorice i uzvišice Ljubovića, ne bi mogao pravilno ocijeniti. Uvjeren, kao i neki pisci koje volim čitati u trenucima dokolice, da stanovnike ovog grada ne može uzbuditi ništa osim prolaska novog modela njemačkog automobila, luksuzne višespratnice pune biznismena i butika s blještećim imenima svjetskih modnih kuća, novo piće egzotične boje i ukusa, lokalne predstave ili koncerta klasične muzike izvođača za čije ime nijesu nikad čuli, kratke suknje i dubokog dekoltea, novog romana punog trivijalnih zapleta i „seks“ scena, dobitka na kladionici, odlučih da taj svoj mogući rukopis predam lijepom i čarobnom zaboravu. Divno bi, takođe, bilo razmišljati o zaboravu i kako bi morao biti lijep i raskošan, bogat i razuman taj svijet, na koji idu najljepše tvorevine čovječanstva, dok na ovom svijetu ostaju krhotine te ljepote: prašnjavi Balzakov roman na policama gradske čitaonice, primjerak Miltonovog “Izgubljenog raja” iz Njegoševe biblioteke u privatnoj kolekciji, Sahat kula umrljana zelenom bojom, Tabački most na Ribnici stiješnjen modernim zgradama, slučajni prolaznik, ludak – genije koji recituje Hamleta ili Luču mikrokozma sebi u brk, starci koji prelistavaju štampu u gradskoj biblioteci dok njihovi hljebovi u kesama vise na čiviluku, posmatrač koji stoji na Mostu Blaža Jovanovića i gleda zalazak sunca na plavom i ljubičastom nebu koje presijecaju bijeli, osvijetljeni minareti starovaroških džamija, svijetla nezgrapnog Hotela Nikić, i sjetni, zeleni Ljubović u pozadini, slika koja se polako briše, a koju ni Podgoričani možda više ne primjećuju, dok se u pozadini čuje kako mujezin uči ezan sa minareta. Elem, pokrenut ovim, naizgled bezazlenim zločinom, neumorni um mog prijatelja Ogija (bez namjere da ga poredim s čuvenim detektivima klasičnih detektivskih priča) odlučio se pozabaviti imenima zločinaca i potražiti označene, koji su morali živjeti neđe u realnoj Podgorici. Ogija krasi trezvenost, ne baš tipična za naše sugrađane, koja mu je dolazila s majčine strane, čiji preci su se izmiješali s Njemcima 50


tokom Drugog svjetskog rata. Njegov đed zvao se Friedhelm Althaus, koji je valjda bio pripadnik Gestapoa prije nego što pobjegao u Crnu Goru, đe je oženio njegovu babu Mileniju, pa je Ogi za sebe govorio da ima germanske krvi i time objašnjavao svoju nevjerovatnu prilježnost, pedantnost i posvećenost špijunskom, pardon, detektivskome poslu, a svoju nastranost i kockarsku strast objašnjavao svojim „primitivnim“ balkanskim, očevim korijenima. Ogi je bio hodajući kontrast i često je volio sebi kontrirati. Ja sam njegovu rastuću uzrujanost smatrao prećeranom, ali sam ipak uzeo učešća u pripremi otkrića zločinaca čija imena izbiše oči stanovnicima Podgorice. Znali smo, naravno, kao i naš omiljeni junak iz detektivskih priča, da je upravo jednostavnost i očiglednost zločina ono što će nas dovesti u nepriliku. „Dobra strategija i pripreme ključne su u rješavanju ovakvih slučajeva“, reče moj prijatelj, crpeći ovakve izjave iz svog posla, ali i iz kartaškog iskustva, „dakle, ništa ne smijemo prepuštiti slučaju, trebalo bi ispitati sve aspekte i vidove, ali i puteve i scenarije koji su mogli ove skribomane da dovedu do izvršenja gnusnog i anticivilizacijskog zločina.“ Predložih da prvo pozovemo Informacije i među stanovnicima Stare varoši potražimo broj telefona potpisnika. Smatrao sam da bi takvo sužavanje potrage dovelo do brzih rezultata, iako mi je prvo palo na pamet da potražim podgorički telefonski imenik, sjetio sam se da takva knjiga vjerovatno postoji samo u američkim detektivskim filmovima, odakle mi je palo na pamet i da tražim lažna imena za svoje istinite likove, pa sam u nedostatku imenika, ali i mašte, morao da zadržim njihova prava imena. Osim toga, predložio sam da pitamo komšinicu Adliju, stariju, debelu, simpatičnu gospođu, koja je izgledala kao da je izašla iz turske serije Sulejman Veličanstveni, za moguće vinovnike zločina. Adlija je znala ne samo sve stanovnike Stare varoši, nego i što ti ljudi jedu, kad su došli iz grada (zanimljivo je da Podgoričani provod nazivaju gradom), ko je s kim koga prevario, ostao trudan, ali i nevjerovatne pojedinosti događaja kojima niko nije mogao prisustvovati2. Maštovitost u smišljanju tragičnih priča i čudesnih zapleta crpila je iz sapunica (turskih-a ove su joj bilje omiljene, latinoameričkih, indijskih, domaćih), koje je s komšinicama svakodnevno gledala, te je 2

Jedne mi je prilike pričala kako su neki čovjek i njegova ljubavnica sjedjeli za Osmi mart u njegovim kolima, a on joj je poklonio kovertiranih stotinu eura. Na moje pitanje kako ona to zna ako su bili samo njih dvoje i ako su pare bile u koverti, odgovorila mi je: „Pa tog hajvana i tu priču zna cijela čaršija!“

51


i meni poklonila zaplet za još jednu mističnu priču na bazi “istorijskih činjenica”, koju sam nazvao “Podgorička čaša”3, koju sam napisao u toku veoma dosadne, kišovite noći provodene na Draču u kafani “Lokanda”, jedno od onih mjesta u kojima se okupljaju ljudi iz kvarta i đe su nepoznate face nepoželjne i uvijek u opasnosti, dok sam ispijao Nikšićko zidarsko pivo. Tako je jedne zimske noći neki putnik zalutao i obreo se u tu kafanu, pa kao u nekoj priči zaljubio se u pogrešnu đevojku zbog koje su sijevali noževi i pucale pivske flaše i krigle, ali to nije dio ove priče, te je neću ni pričati. Kad se ispostavilo da ni Informacije, ali ni komšinica Adlija, koja znala šta Podgoričani sanjaju, ne poznaju nikog pod tim imenima našli smo se u ćorsokaku, u kojem se vjerovatno krije i rasplet našeg zločina. Na ovom mjestu zakazala je mašta i samog pripovjedača, ali i Ogijeva visprenost u rješavanju zločina, pa sam se okrenuo svom omiljenom zanatu – čitanju, tačnije učitavanju. Pokušao sam da zamislim svoje likove, gnusne zločince, gradsku fukaru kako prolaze pored Kule svakoga dana i smiju se, likuju – kako samo mogu likovati neotkriveni zločinci. Osim zadovoljstva sigurno osjećaju i blagu neizvjesnost i strah svaki put kad škripnu gume auta ispod njihovih prozora, ili se čuju sirene podgoričke policije. Zamislio sam ih kako podgrijani lošim pićem i još lošijom sevdalinkom, izlaze iz neke od starovaroških kafanica, dvije protuve u pratnji lokalne žene, prolaze pored Sahat kule i svoje trome bešike prazne po desetak godina starom staropodgoričkom pločniku. Zamislio sam gadove u raspaloj i od duvana smrdljivoj odjeći, pijanih kretnji, ne znajući đe bi mogli da produže svoju pijanku (jer podgorički elitni provod takvima zatvara svoja vrata) smišljaju kako bi bila odlična fora da napišu svoja imena na zid Sahat kule. Gospodin Andrej, čije ime stoji na vrhu, pijanim rukama otvrdlim od fizičkog rada, piše svoje ime i ime svoga prijatelja da bi tako isto pijano i nesigurno ušli u policijski izvještaj i u tužbu Glavnog grada za uništavanje gradske imovine i za narušavanje javnog reda i mira, te na kraju ušli i u moju priču. Zamislio sam i uradio ono što po kartaškom receptu mog prijatelja Ogija predstavlja ključ za rješavanje zločina, a to je identifikacija premišljačeva razuma s razumom njegovog protivnika. 3

"Podgorička čaša" je pronađena neđe na Duklji 1873. godine i danas se nalazi u Ermitažu u Petrovgradu, to jest njena vjerna kopija, jer prava “Podgorička čaša” je ukradena, o čemu govori moja priča.

52


U tom trenutku riješio sam zločin. Moj prijatelj je bio u pravu. Rekao sam mu: „Hoćeš li da se kladimo u stotinu erola (starovaroški naziv za euro) da sam riješio zločin?“ (ovu rečenicu integralno je prenijela Adlija cijeloj čaršiji na uvid, s tačnim podacima o uslovima razgovora „mirna, proljećna noć“, tačnom podatku o „pijanosti sagovornika“, s preciznim iznosom „od stotinu eura“, ali i načinom na koji sam riješio zločin na zaprepašćenje svog prijatelja detektiva, koji to naravno nije očekivao). Prošla su dva dana nakon opklade, dok smo ispijali dnevnu dozu jutarnje kafe, kada sam pokazao visprenome i nadasve poštenome Podgoričaninu, samozvanom detektivu i prijatelju, novine u kojima je na naslovnoj strani pisalo: Građanin pronašao vandale!, sa datumom X X 2015. Zaprepašćenje na njegovom licu bilo je ogromno, izgledao je kao čovjek koji je izgubio sto eura iz džepa neđe na ulici, koje je kasnije pronašlo dijete i nepovratno ih uložilo u svoje tandarije, ili “lokal-alkos” koji je odmah izračunao da je to tačno sto piva u Hamdovoj kafani na Draču, ili narkoman koji je odmah izračunao broj paklica džointa, ili starija žena, penzionerka sa prvog sprata, sa primanjima od stotinu erola, koja je odmah nemoćno razmišljala kome i kako da ih vrati, ali ih je na kraju dala unucima koji su ih potrošili na svoje tandarije. Kad sam primio kovertu s novcem, otkrio sam prijatelju rješenje zločina, kome su tokom mog izglaganja oči bile izbuljene, a vilica spuštena, kako izgledaju prevarene budale. Nakon što sam se uspješno identifikovao sa tom fukarom, nagrdio sam se od alkohola u kafani Boa u Staroj varoši, pribavio sebi ženu (zamislio sam da ja ona Podgoričanka u bijeloj suknji), pišao po ulici, urlikao i pjevao iz sveg glasa moju obradu starogradske pjesme „staaaaaraaaaa vaaaaarooooš pišooom popišaaaaanaaaa“, uzeo farbu i na Sahat kulu pored imena zločinaca napisao: Pronađeni ste! Izlišno je reći da sam te noći priveden i da sam noć proveo u betonjerci zbog narušavanja javnog reda i mira. Ispostavilo se da betonjerka nije tako neugodno mjesto za pijanog čovjeka, pogotovo ne za pisca i hroničara podgoričih dogodovština kakvih je u ovom gradiću bilo za izvoz. Te večeri upoznao sam dosta zanimljivih ljudi koji su bili okupljeni oko istog povoda – gutljaja, ili dva više nego što je trebalo. Tri čovjeka iz Zete, takođe veoma pijana, uhapšena nakon što su se pijani odvezli kolima jedan za drugim, pa su tako i zaustavljeni od strane policije. Jedan od njih kukao je kako će žena glavu 53


da mu otvori što su mu uzeli vozačku dozvolu, drugi će njemu reći da je Šekspir rekao “bolje biti dobro obješen, nego loše oženjen!”, nakon čega je između dvojice prijatelja izbila tuča u istražnom zatvoru u kojoj je treći popio najviše batina (onaj koji je popio i najmanje alkohola) u pokušaju da ih razdvoji. Ja sam sve vrijeme mirno posmatrao i trijeznio se. Jesam li vam rekao, strpljivi moji čitaoci, da sam prije nego što sam izašao u pijanku na prozor što gleda na Kulu i kroz koji u moju radnu sobu ulazi šmek Stare varoši, miris ćevapa s roštilja Pod volat i odjek udarca zvona sa Kule, postavio kameru i uključio da snima? Prošlo je pola sata od mog hapšenja kada je kamera snimila dva čovjeka kako prilaze Kuli s farbom i brišu svoja imena. Na noćnom nebu sijao je pun bijeli mjesec pa su Sahat kula i njeni zločinci bili vidljivi kao usred bijela dana. Sjutradan, kada sam pušten iz betonjerke, kameru sam predao lokalnim vlastima, na čijem se snimku odlično vide dva čovjeka kako prekrivaju svoje zlodjelo. Ta dva jadna čovjeka su dva fizička radnika, najamnici koji čekaju posao ispred Kule, na poznatom trgu Inteligencije, s bocama piva u rukama i žive kao podstanari u ćorsokaku na brijegu od Morače, u Staroj varoši, koju je moj prijatelj Gordan (koga ćete upoznati u drugoj priči) opisao na sljedeći način: “u haosu i zamršenosti ovih okomitih ulica svašta može da se naseli ili da se dogodi”. Uhapšeni su priznali su zločin, govoreći kako su to učinili iz zabave, jer su bili pijani i da su spremni platiti pritom učinjenu štetu. Ovim je slučaj riješen, moj prijatelj Ogi vratio se svakodnevnim poslovima i dužnostima i odlučio da za neko vrijeme prestane da se bavi slučajevima, koji su uostalom previše jednostavni i nijesu dio njegove kompleksne službe, a ja sam odlučio da napišem priču o događajima koje sam vam opisao. Očigledno je svakom načitanom Podgoričaninu da ova priča (istinita u svojoj osnovi) ima želju da bude detektivska (što će reći fiktivna), u mjeri u kojoj može biti fiktivna priča koja je iznikla u Podgorici (već sam neđe ustanovio da Podgorica pati od hronične bolesti “surova realnost”), ali je nastala i kao daleka epigonska reminiscencija Poovih, Borhesovih, Čestertonovih i drugih priča. Osim toga, pripovjedač, koji je ujedno akter ove neobične priče, skloniji je izmišljanju svojih priča nego krađi tuđih, pa je za svoju priču uzeo istinit događaj koji se zbio u Podgorici, i smjestio ga u jedan orijentalno-kapitalističko-socijalistički ambijent, što je i razlog zbog kojeg vam se priča tokom čitanja činila poznatom. Valja napomenuti da je priča zadržala sve elemente 54


fabule, ali je ispričana s više detalja, “sa malo više atmosfere” i “mnogo manje očiglednosti”. Ona dva čovjeka, Andreja i Amira, iz sokaka možete naći u Poovim, Borhesovim i jednoj Čestertonovoj priči, a mene ćete ponovo sresti u priči zvanoj “Podgorička čaša”, koja je zapravo prva prava detektivska priča s motivima Podgorice.

Ethem Mandić rođen je 12.12.1986. godine u Podgorici. Osnovnu školu i Gimnaziju završio je u Podgorici. Diplomirao je na Filozofskome fakultetu u Nikšiću, a jednu studijsku godinu proveo ja na Filozofskome fakultetu u Zagrebu kao stipendista Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Hrvatske. Magistrirao je na Filozofskome fakultetu u Sarajevu na odsjeku Književnost naroda BiH i bosanski jezik. Pripravnički staž završio je u Osnovnoj školi Milorad Musa Burzan. Godinu dana radio je kao programski asistent u Centru za razvoj nevladinih organizacija (CRNVO). Objavljivao je radove za više stručnih i časopisa za kulturu i književnost, između ostalih Lingua Montenegrina, Ars, Kod, Quest, Art i bio učesnik više domaćih i međunarodnih naučnih simpozijuma. Godine 2015. Fakultet za crnogorski jezik i književnost objavio je njegovu monografiju pod naslovom Pripovjedna proza Huseina Bašića i Zuvdije Hodžića. Radi kao saradnik u nastavi na Fakultetu za crnogorski jezik i knjiežvnost. 55


Balša Poček

CVRČAK I MRAVI (ŠTA SE STVARNO DESILO)

Maj je prolazio i topli dani su već bili tu. Cvrčak je sa svojom violinom išao u nepoznate krajeve. Bio je mlad, veseo i uvijek nasmijan. Imao je veliku želju za istraživanjem nečeg novog koju nisu mogla ugasiti ni sva upozorenja koja je dobijao od svoje porodice. „Mnogi te neće razumjeti“ – govorila mu je majka. Nije ga zanimalo. Sve čime ih je utješio bilo je obećanje da će se vratiti kada osjeti da je za to došlo vrijeme. Jednog dana je stigao u Braon zemlju. Prašnjave površine su bile velike. Na njima su se nalazile izbočine u obliku vulkana, različitih veličina. Prišao je najvećoj, nakon čega su iz nje počeli da izlaze mravi. Cvrčak nije mnogo znao o mravima. Slušao je priče starijih o njima, ali je znao da je samo dio njih istina (iako nikad nije bio siguran koji dio). A, uisitnu, mravi su bili vrijedna bića. Organizovani i disciplinovani, ono što bi zamislili to bi i ostvarili. Najveći mrav među njima je bio i vođa. Svi su ga slušali i u ispravnost njegovih odluka niko nije sumnjao. Svaka je bila u interesu zajednice. Nakon kraćeg osmatranja Cvrčak im je prišao. Onako nasmijan, mravima je djelovao čudno. Iz mravlje gomile je istupio Vođa, upoznao se sa njim i poželio mu dobrodošlicu u Braon zemlju. „Uskoro počinje Sezona“ – reče Vođa. „ To je vrijeme kada svi zajedno radimo, prikupljamo hranu za predstojeću zimu i čekamo Septembar. Da li si voljan da radiš sa nama?“ „ Ne znam kako da radim vaš posao, a i nikad nisam čekao Septembar.“ – odgovorio mu je Cvrčak. „ Ali zato znam da sviram violinu, i to najbolje u svojoj zemlji.“ Mravi se začuđeno pogledaše među sobom. „ Zato predlažem...“ – nastavi Cvrčak, „ ...da sviram i pravim muziku dok vi radite i tako vam učinim posao lakšim i podnošljivijim, svakako i veselijim. U mojoj zemlji tako funkcionišemo.“ Vođa mu objasni da mu se ta ideja dopada, ali da mora konsultovati i ostatak zajednice jer bi to za neke članove mogao da bude i previše radikalan potez. Prisutni mravi su se izdvojili i nakon kraćeg razmatranja vratili kod Cvrčka. „ Sve je dogovoreno, tvoj predlog je prihvaćen.“ 56


Mravima je u početku bilo čudno, ali su se ubrzo prilagodili. Dok su radili, Cvrčak im je svirao sve najljepše tužne i vesele pjesme. Posao im je postao manje stresan i kroz igru i pjesmu su ga mnogo lakše završavali. Cvrčak je dobrovoljno prihvatio i ostala zaduženja – svirao je najljepšu muziku i na vjenčanjima, rođendanima i sahranama. Muzika je Braon zemlji, u kojoj je Cvrčak postao glavna atrakcija, počela da dodaje i druge boje. Nekim mravima bi se ponekad, ali samo ponekad, iskrao i po koji osmjeh. Bila je to najbolja Sezona koju su imali. A onda su dani počinjali da budu sve hladniji. S vremenom se zahladnio i odnos mrava prema Cvrčku. Malo po malo, sve je više dobijao namrštenih mravljih pogleda ka sebi. Mravi su češće provodili vrijeme u kućama, a Cvrčak bi napolju ostajao sam. Kada je došla zima, svi mravi su se povukli kućama. U jednom trenutku, Cvrčak je došao do vođine kuće, one najveće. „ Šta želiš, prekidaš me u jelu?“ – ljutito ga upita Vođa. „ I ja bih nešto da jedem, gladan sam. Mislio sam da mi neko od vas da hranu.“ – kaza mu Cvrčak. „ Ne dolazi u obzir, ovo je moja hrana! Dok si ti svirao violinu, ja sam išao po nju i vrijedno radio!“ „ Ali, nismo se tako dogovorili.“ – tužno reče Cvrčak. Vođu to nije interesovalo. Zalupio mu je vrata od kuće. Snijeg je počeo da pada sve jače i jače, a Cvrčka je uhvatila panika. Obišao je čitavu Braon zemlju i išao je od vrata do vrata tražeći i moleći za hranu, ali je uvijek dobijao isti odgovor – nikog nije bilo briga za njegovo gladovanje. Onako izmoren i izgladnjen odlučio je da što prije ode iz Braon zemlje. Nije stigao daleko. U trenutku je ostao bez svijesti i srušio se na zemlju. Da li su ovo mravi unaprijed isplanirali, je li Vođina odluka da ga baš svi u Braon zemlji ignorišu, da li je dovoljno dobro svirao violinu, možda da je svirao bolje ovo mu se ne bi desilo, najbolje bi bilo da je ostao kući, nedostaje mu porodica, trebao je da radi, trebao je da nauči da radi, ipak je on cvrčak a ne mrav, majka mu je rekla da ga drugi neće razumjeti, zašto ga ne prihvate takvog kakvog jeste, zašto su ga slagali da su ga prihvatili, da su bili iskreni ne bi se zadržavao u Braon zemlji, da li je ovo izdaja, možda su bili iskreni, više nikada neće svirati violinu, ko će im sada svirati, nije trenutak da brine o drugima, više nikada neće putovati, ovdje niko više neće doći, znatiželja ga je ubila, muzika je mrtva, došlo je vrijeme da se vrati – sve su to misli koje su Cvrčku prolazile kroz glavu. 57


Ubrzo ga je pokrio snijeg. Kada je ponovo došao Maj i sa njim topli dani, mravi su izašli iz svojih kuća. Jedan od njih je pronašao Cvrčkovo tijelo i, u dogovoru sa Vođom, u djelovima ga je unio u svoju kuću i tamo ga sačuvao za zimu. Violinu, koju su pronašli pored njega, su iskoristili za pravljenje alata koji će im pomoći da lakše dođu do hrane. Dani su im ponovo postali sivi i sumorni, a Braon zemlja je ostala samo braon boja. Muzike više nije bilo.

Balša Poček - rođen 1988. u Podgorici. Diplomirao 2014. godine na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju na odsjeku Dramaturgija. Kao asistent dramaturgije radio je na predstavama Očevi su gradili (rež. Boris Liješević), Allegretto Albania (rež. Idriz Đokaj) i Predstava Hamleta u selu Mrduša donja (rež. Luka Kortina), a kao dramaturg na performansu Poslušaj me - odigraću ti (autorka prof. Sanja Garić). Sa kratkom dramom To sam ja, Breht, koja je objavljena u prvom broju SCRIPTa, bio je među pobjednicima konkursa Regionalna mreža akademija u sklopu festivala KRADU u Zagrebu 2014. godine. Bio je član žirija za studentske filmove na 18. filmskom Festivalu u Herceg Novom 2014. godine. 58


ESEJISTIKA


Aleksandar Radoman

PORODIČNA/PODGORIČKA TRILOGIJA LJUBOMIRA ĐURKOVIĆA Pozorišni život u Crnoj Gori u potonje tri decenije obilježila je snažna stvaralačka figura Ljubomira Đurkovića. Njegov pozorišni angažman bogat je i raznorodan – bio je jedan od osnivača FJAT-a/FIAT-a, dramaturg i urednik izdavačke djelatnosti Crnogorskoga narodnog pozorišta, direktor Kraljevskog pozorišta Zetski dom s Cetinja, autor vrijednih priloga iz istorije drame i teatra, antologičar, najprevođeniji i van svake sumnje najznačajniji crnogorski dramski pisac kraja XX i početka XXI vijeka... Premda je u književnost ušao poezijom, objavivši 80-ih dvije knjige poezije, Polifemov plač i Poslovi i dani, Đurković je savremenu crnogorsku književnost obogatio u prvome redu dramskim opusom izuzetne umjetničke vrijednosti, približavajući našu dramsku literaturu referentnim stranicama evropske i svjetske dramske produkcije. Potvrđuju to ne samo brojna priznanja, pa i ona najznačajnija državna Trinaestojulska nagrada, već i činjenica da su njegovi komadi igrani na pozornicama van Crne Gore, od Pariza i Londona do Sofije i Istanbula. Nevelikoga obima, taj se opus tematski, žanrovski i tipološki može podijeliti u tri cjeline. Prvu cjelinu čini porodična, odnosno podgorička trilogija, drame Pisac porodične istorije, Tobelija i Otpad. Drugu cjelinu čini antička trilogija, komadi Medeja, Tiresijina laž i Kasandra. Klišeji, objedinjeni nedavno pod nazivom Grci. U trećoj cjelini nalaze se manji dramski tekstovi, jednočinka Peti čin, radio-drama Petronije ili metuzalemi uživaju vječito proljeće i dramolet Presvlačenje. Cjelokupni dramski opus Ljubomira Đurkovića obilježen je toposom potrage za identitetom, bilo da je riječ o ličnome i porodičnome identitetu kao u Piscu porodične istorije i Otpadu, bilo da se radi o rodnome identitetu kakav se propituje u Tobeliji, Presvlačenju i Kasandri ili (re) strukturizaciji identiteta povijesti, kao u Medeji i Tiresijinoj laži. U svim tim dramskim tekstovima identitet se propituje, onako kako je to još Derida definisao, kao uzrok opštega 61


zakona zajednice (hegelovsko „pojedinačno opšte“) jer je to jedini način da se njegovi postupci stave u logičke odrednice odgovornosti. Identitet ne može biti polazište naših postupaka jer oni ne proizilaze iz slobodna izbora, već iz stanja uvijek-već-nagovorenosti Drugim kojemu mi uvijek samo od-govaramo.1 Tri drame Đurkovićeve porodične/podgoričke trilogije nastale su u rasponu od dvije decenije i tematizuju rasap tradicionalne crnogorske porodice u turbulentnim socio-političkim okolnostima završnih decenija XX vijeka: radnja prve od njih, Pisca porodične istorije, smještena je u ranu jesen 1979. godine, a radnja trećega komada trilogije, Otpada, odvija se tokom NATO kampanje, u proljeće 1999. godine. Ta su dva komada i u simboličkom smislu označila dva razdoblja savremenoga crnogorskog teatarskog života: upravo je Pisac porodične istorije posljednji komad odigran na sceni staroga Crnogorskog narodnog pozorišta, 9. 11. 1989. godine, veče prije no će staro zdanje CNP-a nestati u požaru, dok će Otpad od 2002. godine do danas na sceni novoga zdanja nacionalnoga teatra biti odigran na desetine puta i time postati jedan od najigranijih komada u novijoj istoriji pozorišta u Crnoj Gori. * Podnaslovom definisan kao „tragična farsa u deset slika“ Pisac porodične istorije nastao je krajem 1980, a prvi put publikovan u Đurkovićevoj knjizi Tri drame 1985. godine. Riječ je o žanrovski polivalentnom tekstu. Ostvaren u formi porodične drame s elementima farse, i to u tematskome a ne stilskom pogledu, komad se završnom scenom otvara za drugačija žanrovska čitanja. Zatvoreni prostor porodične kuće Milošića scena je na kojoj se odvija ova drama. Prostorno-vremenska zatvorenost u Piscu porodične istorije ima specifično tematske funkcije. Kako to veli teoretičar drame Manfred Fister, konstantnost mjesta radnje, enterijera ispunjenog brojnim namještajem i drugim objektima, izoluje ga od vanjskoga svijeta koji prodire samo pojedinačnim šumovima i pobuđuje utisak tjeskobe i bezizlaznosti, što i odgovara determinističkoj koncepciji likova. Oni su, naime, zatvoreni u svoju sredinu u tromosti i ukočenosti. Istovremeno, vremenska zatvorenost radnje, 1

Vladimir Biti, „Identitet“, u: Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije, Matica hrvatska, Zagreb, 2000, str. 191.

62


svedena na nekoliko neđelja, ima funkciju pojašnjenja neizbježnosti tokova događaja koji se pojavljuju kao krizno, fatalistički konsekventno rasterećivanje napetosti, napetosti koje su se nakupile u prošlosti, u pretpovijesti.2 Zatvoreni u prostoru i vremenu protagonisti Đurkovićeva komada igraju svoje uloge determinisane položajem u tradicionalnoj crnogorskoj familiji. No upravo u rascjepu između očekivanih i ostvarenih uloga razvija se farsični segment ovoga komada. Patrijarhalni koncept crnogorske familije narušen je već odsustvom njenoga središta, pater familiasa. U Đurkovićevu komadu to je policijski pukovnik Antonije Gorčinov Milošić čija je funkcija u drami svedena na uokvirenu fotografiju, tik uz slavno porodično ordenje, na kojoj se, iznevjeravajući realističku motivaciju i beščujno „komentarišući“ radnju, od scene do scene mijenja izraz lica. No u njegovoj śeni i po njegovoj volji uobličile su se sudbine tri njegova sinovca, Slobodana (Šoba), Stevana i Blaža. Hroničar porodične istorije, Stevan, penzionisani je učitelj kojemu je ugledni stric dao u zadatak da napiše porodičnu istoriju. Blažo je penzionisani policajac, alkoholičar, dok je Šobo, vezan za invalidska kolica, sve do raspleta nijemi svjedok zbivanja i žrtva porodične pravovjernosti iz vremena Rezolucije Informbiroa. Porodični usud reflektuje se i na drugu generaciju Milošića, pa su Blažova đeca svako na svoj način u nesaglasju sa slavnim porodičnim istorijskim statusom, bar onakvim kakvim ga po nalogu velikoga strica u svojoj istoriji projektuje Stevan – Lazar je buntovni i nezadovoljni bivši bokser, Mirko cinični propali student, Danja obilježena nepriličnom vezom s momkom koji je pobjegao sa zakazane vjeridbe, dok je najmlađi, četrnaestogodišnji Nino, sitni delinkvent u stalnoj potrazi za skrivenim porodičnim novcem. Porodičnu galeriju uokviruju i dva ženska lika: Jovanka, Blažova žena, jedini djelatni lik u drami dosljedno realizovan kroz funkcije majke/žene i u osnovi replika odsutnoga središta familije, i Mileva Kokotović, koja u porodičnu hroniku Milošića ulazi kao Stevanova vjerenica. Tako se u prostoru porodične istorije u ovoj drami uobličavaju dvije paralelene stvarnosti – ona koju finalizuje Stevan svojim rukopisom, oslobođena epizoda koje mogu ugroziti herojski registar naracije, i ona koja je zapravo u središtu komada, raspad fingiranoga patrijarhalnog autori2

Manfred Pfister, Drama. Teorija i analiza, Hrvatski centar ITI, Zagreb, 1998, str. 360.

63


teta, posvemašnje rastakanje familije i ubistvo kao posljedica tragičke krivice. No baš kao što su konvencije antičkoga teatra istovremeno i poštovane i iznevjerene jedinstvom mjesta koje je ovđe s javnoga prostora izmješteno u privatni, tako je i tragička krivica u izvjesnoj mjeri zaista posljedica fatuma, ali ne i rezultat neznanja. Fatum je u ovome slučaju upravo inercija porodične pravovjernosti, ona koju Stevan (re)konstruiše svojim rukopisom, ali i ona koja je Blaža koju deceniju ranije, vođena Antonijevim direktivama, usmjerila na brutalno prebijanje brata, sumnjičenog da je pristalica Rezolucije Informbiroa. U završnoj sceni te farsične tragedije istovremeno s nestankom Stevanova rukopisa, što je posljedica Antonijeve smrti i razočaravajućeg zavještanja koje je Milošiće lišilo dragocjenoga ordenja, ali i očekivane imovine, pijani Blažo, nakon što njegovi pokušaji da odglumi središte najprije porodičnoga, a potom i društvenoga autoriteta, završavaju u poniženju i alkoholnim isparenjima, ispaljuje hice u najmlađega sina Nina, na pragu kuće, korak od zamišljene rampe koja zatvoreni svijet porodičnoga usuda Milošića dijeli od vanjskoga svijeta. Povijest Milošića tim sinoubistvom dobija finalni, konsekventni pečat, odraz u iskrivljenom ogledalu herojske (i) storije Stevanova rukopisa, a komad se od porodične drame transformiše u tragediju. * Već samim naslovom i podnaslovom drame Tobelija (1995) – „Pozorišna igra za tri glumice i jednu mušku sjenku“ sugerisan je određeni dramski koliko i scenski kontekst. U tome se tekstu u jedanaest slika, naime, pojavljuju samo tri lika, i to ženska, a ti likovi − determinisani ulogama koje zauzimaju u strogo ustrojenu poretku patrijarhalne zajednice: majka (Vida), sestra (Ana) i supruga (Bojana) − obilježeni su upravo odsustvom središta porodične zajednice – muškarca. U uvodnoj didaskaliji dat je šturi mizanscen dnevne sobe kojom dominira brižljivo uređeni stilski namještaj u stilu 60-ih i portreti muškaraca, porodičnih predaka, simboličke oznake okoštaloga poretka moći koje nagovještavaju atmosferu višestrukoga izmještanja. Budući da se kao mjesto radnje u uvodnoj didaskaliji definiše „stan jedne periferijske dvospratnice“, a da naslov upućuje na arhaični fenomen patrijarhalnih zajednica Crne Gore i śeverne Albanije, 64


taj tekst konstituiše dvostruko prostorno izmještanje. Drevni socio-kulturni fenomen rodne transvestije izmješten je iz svoga „prirodnog“ ruralnog konteksta i upisan u savremeni urbani prostor, a sam taj prostor, s druge strane, obilježen odsustvom nosioca principa moći, izmješten je iz prostora i vremena, pretvoren u muzej ili, kako to sugeriše jedna od junakinja, „mrtvački sanduk“ u kojem su pohranjeni tragovi prisustva jedne patrijarhalne tradicije. Likovi Vide, Bojane i Ane dati su samo kao funkcije, djelovi cjeline čiji se identiteti urušavaju u odsustvu središta koje ih određuje. Tri godine nakon što je sin/brat/muž, središte patrijarhalne zajednice, izgubio život u saobraćajnoj nesreći, životi te tri junakinje poprimaju formu nemogućega održavanja simboličkoga poretka, iscrpljujući se u svako­ dnevnim međusobnim optuživanjima i samooptuživanjima. Junakinje nedostatak središta familije nastoje nadomjestiti različitim strategijama. Majka Vida, koja se legitimiše kao čuvar vrijednosti tradicionalne Porodice (kroz stalno podgrijavanje idealizujućih mitologema o „slavnim“ precima), za smrt sina krivi snahu Bojanu, i onako kako to nalažu konvencije patrijarhata svoju posesivnu vezanost za sina transformiše u mimikrijsku mržnju prema njegovoj ženi. Njena potraga za uspostavljanjem ravnoteže manifestuje se u nekoliko pravaca. Na nivou oznake njena kćer Ana figurira kao „sin“. To je, naime, način na koji se ona od početka obraća kćeri. Iz perspektive savremenih poststrukturalističkih teorija taj iskaz zapravo bi trebalo sagledavati kao performativ, čija je funkcija „stvaranje“ subjekta. Izvan strukture Porodice, obilježene nedostatkom središta, nalazi se još jedan muški lik koji se ne pojavljuje u samoj drami, već samo u dijalozima, mahom Vidinim – Kosta, nagoviješten kao mogući Anin prosilac, pa stoga upravo nedostajući suplement za ponovno formiranje patrijarhalne porodice ostaje samo na nivou oznake koju je Delez nazvao simulakrumom (fantazmom) – pojave. Bojana i Ana nedostatak nastoje potisnuti rutinom svakodnevnih obaveza i međusobnim razumijevanjem. No tako ustrojen sistem porodičnih odnosa emanira konstantnu tenziju i histerične ispade. Posebno je zanimljiv postupak karakterizacije lika Ane. Od prve pojave đe, nakon povratka kući referiše o tome kako je bila očevidac samoubistva nepoznatoga mladića, preko stalnih aluzija na po njen identitet određujuće „prisustvo“ brata (motiv sna i bratovljeva odraza na komadićima stakla) ili reminiscencije o izboru Hamleta a ne Ofelije kao uloge u srednjoškolskoj 65


predstavi, Đurković brižljivo taj lik usmjerava ka konceptu rodne transgresije i upravo tu se dolazi i do fenomena određenoga samim naslovom drame. Fenomen tobelije pojavljuje se tek u sedmoj slici u formi mise-en-abîma. U toj sceni, naime, Vida Ani čita odlomak novinskoga intervjua s holandskim etnologom koji je istraživao crnogorsko-albanske patrijarhalne običaje: Tobelije su djevojke, u porodicama bez muških nasljednika, koje se zavjetuju svojim roditeljima da se neće udavati. Preuzmu mjesto i ulogu njihovog nepostojećeg sina i obećaju da će se brinuti o roditeljima kako bi im starost učinili lakšom. (...) Djevojka koja preuzme takav zavjet zauzima respektivno mjesto među muškarcima. Oblači se kao muškarac, ponaša se kao muškarac, nosi oružje i učestvuje u bojevima. Baš kao i muškarac, glava porodice, pater familias. U tome pojmu zrcali se cijela struktura Đurkovićeve drame. Već u narednoj sceni, u zategnutoj atmosferi novogodišnje noći, događa se i formalna transvestija – Ana oblači muško odijelo, pali cigaretu i zavodi Bojanu, pred očima zgranute Vide. Scenu zaključuje didaskalija u kojoj prepoznajemo nešto o čemu su Delez i Gatari, povodom Kafke, pisali kao o čistoj, intenzivnoj zvučnoj materiji, koja je „uvek povezana sa sopstvenim ukidanjem, deteritorijalizovan muzički zvuk, krik koji izmiče značenju, kompoziciji, melodiji i govoru, zvučnost koja se oslobađa i otrže iz još odveć označavajućeg lanca“3: Svijetlo se gasi. U mrklom mraku prvo se ništa ne čuje, a onda izvana dopre prasak, pucnji pištolja, veseli povici, smijeh, pjesma... Potom se sve stiša, čuje se samo otegnuto Vidino cviljenje. U intertekstualnoj ravni taj fragment neodoljivo asocira na motiv žice iz Čehovljeva Višnjika. Prema Deridi, kretanje igre, omogućeno nedostatkom, odsutnošću središta, zapravo je kretanje suplementarnosti. Preuzevši ulogu suplementa koji, iako i znak prisustva i znak odsustva, nije ni jedno ni drugo, budući da ostaje zauvijek zavisan od onoga što nadopunjuje, a s druge je strane njegovo mjesto zamjenjivanja takođe neka vrsta novoga korpusa4, Ana, postajući ljubavnica svoje snahe, time, kako to primjećuje Nataša Nelević, ne transvestira samo svoj rodni, već i svoj seksualni identitet: „Odluka glavne junakinje da preuzme ulogu mrtvog sina svoje majke i muža svoje snahe zapravo (...) gest koji označava potrebu za opresijom bez koje srod Žil Delez & Feliks Gatari, Kafka, Izdavačka Knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci – Novi Sad, 1998, 10. 4 Novica Milić, A, B, C dekonstrukcije, Narodna knjiga – Alfa, Beograd, 1997, str. 33. 3

66


nička porodica nije moguća.“5 Tim činom Ana, „alegorizuje gubitak koji ne može da ožali, alegorizuje otelovljujući fantaziju o melanholiji kojom je objekt fantazamski prisvojen ili sprečen da ode.“6 No upravo je transvestija seksualnoga identiteta, uprkos Aninom vještom prihvatanju novoga rodnog identiteta, tačka socijalnoga konflikta koji vodi tragičnome raspletu. Završni Vidin monolog, izgovoren iz invalidskih kolica kao mjesta simboličke nemoći, zapravo otkriva, kroz postepenu promjenu intonacije, od glumljene brižnosti do histerične euforije, tragički završetak kao posljedicu duboke zatočenosti normama patrijarhalne kulture. U završnoj, jedanaestoj slici, u prostor i formalno oslobođen svakog prisustva, upisuje se, u obliku utvare, nedostajući, žuđeni, muški princip. * Treći komad, kako po vremenu nastanka tako i po hronologiji dramske radnje, Đurkovićeve porodične/podgoričke trilogije, Otpad (2002), u podnaslovu ne sadrži žanrovski, već tematski signal – „Otadžbinsko-porodične trice i kučine u trinaest slika“. Tumačen kao ratna i politička drama, i ovaj je komad u prvome redu porodična drama u čijem je središtu, baš kao i u Piscu porodične istorije i Tobeliji „tipična“ crnogorska familija s kraja XX vijeka. U kontekstu savremene crnogorske dramske produkcije valja imati u vidu da Otpad pripada krugu tekstova u kojima prepoznajemo odjeke novih trendova evropske dramaturgije. Riječ je o korpusu drama s izrazitim socijalno-psihološkim bekgraundom i elementima IN-YER-FACE dramaturgije koji čini zaseban stilsko-tematski krug savremene crnogorske drame. Drame Happy end Igora Bojovića, Otpad Ljubomira Đurkovića i Sanjivi nagon Željka Stanjevića najznačajniji su predstavnici toga kruga. Posežući za nekim od prepoznatljivih postupaka nove evropske drame, Đurković na scenu uvodi motive nacionalističke euforije, nasilja, narkomanije, brutalne seksualnosti, prekida humanih odnosa unutar porodice, virtuelnog eskapizma, kriminalizacije zajednice,7 kao simptome jednoga razorenog društva i zajednice. Nataša Nelević, Dramski tranzit, antologija dramskih tekstova u Crnoj Gori 1994-2005, Nova knjiga – Kraljevsko pozorište Zetski dom, Podgorica – Ce­ tinje, 2008, str. 32. 6 Džudit Batler, Tela koja nešto znače: o diskurzivnim granicama „pola“, Samizdat B92, Beograd, 2001, str. 288. 7 Nataša Nelević, isto, str. 26. 5

67


Kao i u prvim dvjema djelovima trilogije, i u Otpadu je prisutan zatvoreni prostorno-vremenski koncept. Scenu čini preśek stana porodice Markošević u jednoj od višespratnica podgoričkoga naselja Zabjelo, a vremenski je okvir određen jednim dramatičnim trenutkom naše bliže prošlosti: radnja se odvija počev od aprila 1999. godine, tokom NATO intervencije u tadašnjoj SR Jugoslaviji. U središtu komada je Stanislav Ćano Markošević, jedini lik koji je sve vrijeme prisutan na sceni, ratni invalid prikovan za kolica, ironični „komentator zbivanja“ koji iz svoje pozicije nemoći, zapravo razobličava velike totalizujuće naracije o patriotizmu, naciji, slavnoj prošlosti i sličnim „tricama i kučinama“. Ćanov život dijeli se na dva dijela, onaj do dubrovačke ratne operacije u kojoj će ostati oduzet od kukova na dolje i onaj nakon toga u kojem je bez lažnih ideala, prepušten eskapističkoj letargiji, na teret drugima, običan „otpad“, „trunja“. Nosilac tradicionalističkoga svjetonazora i Ćanov opozit je njegov brat Janko, sitni švercer, glava porodice i patriota, kojem prilike nikako da dozvole da svoju sklonost uniformi i domoljublju iskaže ličnim primjerom, izvan diskurzivnoga konteksta. Jankov devetnaestogodišnji sin Andrej predstavnik je nove generacije, formirane u postkomunističkome, „tranzicionom“ rasulu, lišen ideala države i nacije, ali i ośećaja privrženosti roditeljima, traži izlaz u internet četovanju, konzumaciji lakih droga i planiranju velikoga bijega na Novi Zeland. Bijega koliko od sumorne, trome i okovane svakodnevice, toliko i od vojne obaveze. Njegov najbolji drug Igor Romanić, zarobljen dugovima i propalim poslovnim transakcijama, prepušten drogama, i lakim i teškim, ne njeguje ni iluziju o velikom bijegu, pomiren s ulogom luzera koja mu je dodijeljana. Dva ženska lika, Ćanova žena Nada i Jankova bivša žena Novka Prisojević, dio su storije porodičnoga rasula. I dok Nada, premda posvećena njegovanju muža invalida, svoje seksualne nagone zadovoljava odnosima s đeverom, a ipak do kraja ostaje posvećena održavanju kakvog-takvog privida funkcionisanja porodice, Novka je epizoda, njeno je prisustvo gotovo na granici halucinacije i svedeno na pokušaj da davno ostavljenog sina povede sa sobom u Australiju, no suočena s tragičnim raspletom, napušta scenu bez trunke kolebanja. Rasplet ove porodične drame podražava stari mit o cikličnome kretanju vremena obremenivši ga farsičnim elementima. U razmaku od osam godina dva člana familije Markošević završavaju u invalidskim kolicima. Dok je prvi 68


od njih, najmanje svojom željom ratnik, stradao na ratištu, drugi, pak, bježeći od rata upada u ulični obračun i zbog „šporke“ riječi ubija čovjeka, ali i biva teško ranjen i osuđen na prikovanost za invalidska kolica. Junačka povijest Markoševića, čiji su preci zbog ideala ośetili kazamate Gologa otoka, a zbog teške riječi znali i ubiti, završava se u invalidskim kolicima, simboličkom mjestu nemoći. Socio-kulturni kompleks zaokružen je i sudbinom glave familije, Janka, koji završava u zatvoru cinkaren od vlastitoga kuma, Gaja Slona. Ratna, samo u domenu uokvirenosti dramskoga zbivanja posljednjim balkanskim ratom u XX vijeku, antiratna i politička u domenu angažmana teksta, Otpad je u prvome redu porodična drama, koja svjedoči raspad tradicionalnih vrijednosti, pravih koliko i lažnih, i rasulo zajednice u postkomunističkim, tranzicijskim vremenima. Veliki ideali svedeni su na realnu, životnu mjeru dnevnoga preživljavanja i svijeta u kome je porodica tek zbir otuđenih jedinki prepuštenih fatalnoj kobi balkanske istorije. * Dramski opus Ljubomira Đurkovića obogatio je crnogorsku dramsku književnost kako novim stilskim i poetičkim postupcima, tako i tematikom. Drame Pisac porodične istorije, Tobelija i Otpad čine tako posebnu cjelinu i u ravni hronotopa – dramska radnja smještena je u Podgoricu potonjih decenija XX vijeka – ali i u domenu tematske usmjerenosti na fenomen porodice i njeno preoblikovanje u turbulentnim socio-političkim okolnostima. Stoga smo za taj korpus Đurkovićeva dramskog opusa odabrali dvojaki naziv – Porodična/podgorička trilogija. Posvetivši se drami, formi koja je u crnogorskome književnome kodu tradicionalno bila zapostavljena, Đurković je ostvario obimom nevelik, ali raznovrstan i umjetnički vrijedan dramski opus kojim se upisao u istoriju crnogorske književnosti ne samo kao najznačajniji savremeni dramski pisac, već i kao autor čiji je stil i literarni senzibilitet dio recentnih evropskih i svjetskih dramskih tokova.

69


Aleksandar Radoman rođen je 1981. godine u Podgorici. Završio je Filozofski fakultet u Nikšiću. Doktorand je filologije na Sveučilištu „Josipa Jurja Strossmayera“ u Osijeku. Saradnik je u nastavi i prodekan za nastavu Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju. Učestvovao je na desetak naučnih skupova i publikovao šezdesetak naučnih i stručnih radova u zemlji i regionu. Priredio je desetak i uredio pedesetak izdanja objavljenih u Institutu za crnogorski jezik i jezikoslovlje „Vojislav P. Nikčević“, Institutu za crnogorski jezik i književnost i Fakultetu za crnogorski jezik i književnost. Autor je knjige Studije o starijoj crnogorskoj književnosti (Matica crnogorska, 2015). Predmet njegova naučnoga interesovanja je starija crnogorska književnost, osobito crnogorsko dramsko i prozno nasljeđe. Član je redakcija časopisa Lingua Montenegrina i Quest. Član je Matice crnogorske i Udruženja pozorišnih kritičara i teatrologa Crne Gore. 70


Barbara Simović

ANGAŽOVANOST U SARTROVIM DRAMAMA Mi bismo htjeli da se ne stidimo što pišemo i ne bismo željeli da govorimo a da ništa ne kažemo. (Ž.P.Sartr) Danski filozof Kjerkegor pjesnikom naziva pojedinca koji otkriva svjetove i najdublje istine i upravo zbog toga on nikad ne može biti srećan. Pjesnici smo svi. Kao odgovor na dotadašnju dominantnu filozofsku misao Kjerkegor ističe da mnoga pitanja koja su stavljena pred pojedincem nijesu riješena sasvim te otvara nove mogućnosti na putu spoznavanja čovjeka. Stavivši akcenat na samoga čovjeka, Kjerkegor se smatra začetnikom pravca koji je u filozofiji poznat kao egzistencijalizam. Iako pokrenuta već u 19. vijeku, pitanja egzistencijalizma posebno se utemeljuju u 20. vijeku, naročito nakon dešavanja koje su sa sobom donijeli Prvi i Drugi svjetski rat. Jedan od najglasovitijih predstavnika egzistencijalističke misli jeste francuski filozof i pisac Žan-Pol Sartr. Svoju filozofiju gradi na temeljima marksizma, fenomenologije i egzistencijalizma, a istakao se i jakim političkim angažmanom koji je u vezi i sa vanevropskim dešavanjima. Ukoliko pođemo od pretpostavke da se vrijednost jednoga pisca može ocijeniti komplementarnošću njegovoga djela i života, onda sa punom odgovornošću možemo tvrditi da je Sartr jedan od njih. Razumijevanje istorijske i političke situacije Francuske toga doba izuzetno je bitno polazište u tumačenju Sartrovog djela a kako ističe Gabriel Marsel1 prilagođenost situaciji mladih ljudi na neki način objašnjava njihov veliki uspjeh. Nakon Drugog svjetskog rata i pokreta otpora čovjek se našao u prelaznom dobu; onom đe je teško vratiti se normalnome životu i podjednako teško ostati u novom bezličnom stanju. Pasivnost čovjekova, koju Sartr na određeni način smatra i akcijom, tad postaje vodeći način života i tome se trebalo oduprijeti. Čovjeku je dat izbor. No, prije toga, bitno je uvesti još jedan pojam: sloboda. Čovjek je slobodan. 1

Gabriel Marsel: Egzistencijalizam i savremeno pozorište (1956) u knjizi Lazić, Radoslav: Filozofija pozorišta, Biblioteka Teoija dramskih umjetnosti, Beograd, 2004. str.247.

71


Egzistencija prethodi esenciji U svom opširnom filozofskom djelu Biće i ništavilo, Sartr izvodi dva ključna pojma: biće po sebi i biće za sebe. Pojmovi su preuzeti od Hegela ali ih Sartr koristi u fenomenološkoj analizi sadržaja svijesti, odnosno pojava, doživaljaja i iskustava. Biće po sebi predstavlja spoljašnji svijet i ono jeste ono što jeste; ono je beskonačno, masivno, nesvjesno sebe, bez odnosa, bez nužnoga razloga. Nasuprot tome, biće za sebe postoji kao mogućnost, određeno je kao svijest i odsustvo bilo kakvog postojanja. Biće za sebe nema unaprijed određenu esenciju, već treba kroz biće po sebi da egzistira a zatim postane biće za sebe i stvori svoj smisao. Takvu je misao u tekstu Egzistencijalizam je humanizam Sartr definisao rečenicom koja se smatra osnovnom tezom egzistencijalističke filozofije: Egzistencija prethodi esenciji. Čovjek se najprije rađa, egzistira (biće za sebe), potpuno oslobođen i slobodan i tokom života (bića po sebi) nalazi smisao odnosno esenciju. U svijetu, dakle, ne postoji ništa što bi unaprijed determinisalo čovjeka, ni Bog niti ljudska priroda, sve je u čovjekovom izboru. Mi nijesmo ubili Boga - Boga nema. Čovjek je apsolutno slobodan, u toj slobodi on snosi odgovornost za svoj život jer ga sam oblikuje. Najčešća i vrlo naivna antiteza Sartrovom shvatanju slobode jeste da čovjek nije slobodan jer bi to značilo da može da čini što poželi. Činjenica je da čovjek zapravo ne može raditi što poželi2 a da je ipak odgovoran za svoje postupke. Mi smo naš sopstveni izbor. Čovjek je osuđen na slobodu. Situacija prethodi karakteru Sartrove filozofske misli dobile su i svoj praktični književni oblik u njegovim dramama i samom promišljanju o pozorištu. Situacija prethodi karakteru kao što egzistencija prethodi esenciji. Bliže: kao što čovjek prije svega egzistira, biva „bačen u život“, a potom sam sebi određuje smisao, slično se dešava i u pozorištu: prije svega postoji situacija, 2

Riječ je o bahatom biranju i ugađanju sebi samome bez obzira na posljedice koje sa sobom takvi izbori nose. Sam Sartr o tome bilježi u tekstu Angažovana književnost: Činjenica je da čovek ne radi šta hoće, a ipak je odgovoran za ono što jeste. Čovek, koga možemo objasniti simultano s toliko uzroka, ipak sam mora da ponese svoj sopstveni teret. U tom smislu sloboda može da liči na prokletstvo: ona i jeste prokletstvo. Ali je i jedini izvor ljudske veličine. (Sartr, Žan-Pol: O književnosti i piscima, Kultura, Beograd, 1962, str.17.)

72


karakter se, tek kasnije, kroz tu situaciju slobodno gradi. Ovakvo tvrđenje podrobnije ćemo objasniti. Dotadašnja aktuelna i tradicionalna dramaturgija akcenat stavlja na pojedinca čiji se karakter izražavao kroz određenu situaciju. Situacija u pozorištu, dakle, služi samo lakšem ili boljem ispoljavanju one ljudske prirode koja je već unaprijed određena. Iznošenje takvih karaktera na scenu u pozorištu uvijek daje očekivani ishod, ma u kojoj situaciji se oni našli. Francuski dramatičari, na čelu sa Sartrom, poriču takav postupak i negiraju postojanje bilo kakve ljudske prirode kao činioca determinacije, poriču urođeno, naslijeđeno ili ono što je nametnuto kao žrtva. Univerzalne su, zapravo, situacije u kojima se čovjek nalazi i u pozorištu treba težiti prikazivanju situacija toliko univerzalnih da budu zajedničke sveukupnoj publici. Kao što nam je svima samo jedno iskonski zajedničko: život. Razlika leži u načinu njegove izgradnje, izborima koje mi sami načinimo, stepenu prihvatanja sopstvene slobode pri kojoj te izbore pravimo, a u pozorištu nam se upravo to prikazuje. Sartr o tome kazuje:„Nešto najuzbudljivije što pozorište može da prikaže jeste karakter u nastajanju, trenutak izbora, slobodna odluka koja angažuje moral i čitav jedan život. Situacija je poziv, ona nas hvata u mrežu, ona nam predlaže rešenja, na nama je da odlučimo. A da bi odluka bila duboko ljudska, da bi dovela u pitanje čovekovu sveukupnost, treba na sceni svaki put predstaviti zaoštrene situacije, što će reći one situacije koje pružaju alternative gde je i smrt jedno od ishodišta.”3 Iz navedenoga svakako se može zaključiti da Sartr kritikuje psihološko pozorište4, naročito međuratno, no bitno je napomenuti da se on opire i terminu filozofsko pozorište. Okarakterisati Sartrove drame kao psihološke ili filozofske sasvim je pogrešno, i laiku bi se vrlo lako dala učiniti takva greška. Ukoliko psihološki ili filozofski faktori već postoje u svijesti nas kao gledaoca, i nas kao ljudi, onda je to u redu. Ove nas misli vrlo lako mogu povesti na put razmišljanja o funkciji pozorišta, no prije toga osvrnimo se na jedno od primarnih pitanja pri bilo kakvom promišljanju o samome pozorištu. Žan-Pol Sartr: O pozorištu situacije (1947) u knjizi Žan-Pol Sartr: Drame, Nolit, Beograd, 1984. str.389. 4 Psihologija u pozorištu ne smeta zato što je u njoj odveć toga, već zato jer ga je premalo; velika je šteta što su moderni pisci došli do tog polovičnog saznanja i nerazumno ga primenili. Oni su se odrekli volje, zakletvi, ludila, oholosti, svih tih vrlina i mana tragedije. (Žan-Pol Sartr: O pozorištu situacije (1947) u knjizi Žan-Pol Sartr: Drame, Nolit, Beograd, 1984, str.389.) 3

73


Zašto pozorište? U svom tekstu Dramski stil, Sartr nastoji objasniti neke od razlika koje postoje između pozorišta, filma i romana i na taj način objasniti i pitanje stila. No, mi ćemo pažnju usmjeriti na prvo pitanje. Osnovna razlika između pomenuta tri vida umjetnosti leži u distanci, kako to ističe Sartr. Ono što pozorište pruža, a nema ga ni na filmu ni u romanu, jeste distanca koja postoji između publike i samoga pozorišta. Krenimo redom. No, prije svega, treba napomenuti da su pojmovi poput identifikacija i distanca lišeni svakog subjektivnog ośećaja i postoje jedino kao mogućnost i kao takvi se i istražuju. Ovakva podjela ne služi ocjeni vrijednosti različitih tipova umjetnosti. Roman sa svojom formom pruža nam nešto što se može nazvati potpunom identifikacijom. Kao čitaoci, obično pratimo jednog lika5; pratimo njegove misli koje vremenom postaju i dio naših, njegove su oči i naše oči. Na taj način mi se stapamo sa likom i distanca između nas gotovo da se ukida. Osnovni zaključak ovakvog mišljenja jeste da svijet u romanu, koji je prvenstveno tuđi, identifikacijom postaje i naš. Ja više nijesam ja nego smo ja i on, kao jedno. Na filmu nailazimo na nešto što Sartr naziva fenomenom dvosmislenosti; vidimo samo ono što kamera prikazuje a ipak dolazi do identifikacije, samo ne one potpune. Naime, identifikacija na filmu proističe iz činjenice da između nas i lika postoji i oko kamere koje kasnije postaje oko samog lika ili junaka. Kamera drži obostranu distancu. Tek nakon što se kamera okrene i junak sam vidi određeni predmet i mi dobijamo mogućnost da ga uočimo. Oči junaka tad neminovno postaju i oči gledaoca i obično se načini opažanja poistovjete. Nemoguće je da mi našim očima vidimo sve ono što bismo htjeli viđeti i stvorimo sliku kakvu bismo sami, slobodno napravili. Nešto nam je dato. Ja više nijesam ja nego smo ja i on, ali na određenoj distanci. Međutim, u pozorištu postoji nešto što bismo mogli nazvati slobodom samostalnog postojanja. Ona nam pruža potpunu distancu. Najprije, ja vidim svojim očima i sve vrijeme ostajem na istom planu, na istom mjestu, ne postoji dakle ni 5

Nije, svakako, isključena mogućnost ni identifikacije sa više likova odjednom ili sa objektivnim pripovjedačem, budući da je riječ o romanu, a pažnju treba posvetiti i tome da li je on pisan u ja ili on formi. No, treba imati na umu da pojam identifikacije u romanu služi našem objašnjavanju gotovog nepostojanja distance između čitaoca i djela, pa se nećemo zadržavati na gore pomenutim faktorima.

74


saučesništvo romana, ni ono dvosmisleno saučesništvo filma i ličnost je za mene nepovratno drugi, neko ko nijesam ja i u čiju kožu, po definiciji, ja ne mogu da se uvučem6. Sloboda pozorišta krije se u tome što nam ono takođe pruža identifikaciju ali sa sobom samim. Mi se ne identifikujemo sa likom već sa sobom a postupak kojim se to postiže lišen je upotrebe bilo kakvih psiholoških metoda. Riječ je o isključivo društvenoj funkciji književnosti i metoda kojom se ta funkcija opet stavlja u prvi plan jeste korišćenje takvih tema koje za svoj predmet uzimaju aktuelni događaj, problem ili ideologiju, sve ono što je naše, što se događa upravo sad i ovđe. Stvaralac, ukratko, ne treba težiti da svom primaocu otkrije njega samoga; treba otkriti njega samoga u okviru Društva i na taj način ukazati mu moguće akcije. U pozorištu je, dakle, pred nama nešto što je samo naše, cjelokupna slika jedne situacije i mi biramo koji dio želimo da vidimo. Pred nama smo mi. Ja sam, dakle, i dalje ja, a on mi pomaže da to i budem. Distanca koju pozorište pruža zapravo nas ne udaljava već sasvim suprotno - približava nas, postaje ispunjena refleksijom nas samih i time pozorište ne gubi svoju moralnu funkciju ili funkciju katarze već ih samo proširuje. Kako se to postiže? Jedan od pojmova koje ističe Sartr kada je riječ o pozorištu i publici jeste nemoć. Gledalac pozorišta nemoćan je da promijeni tok ili krajnji ishod drame ma šta god on želio da uradi; čovjek pred nama nije Hamlet već običan glumac, i mi nijesmo u Danskoj već u pozorištu. Nemoć koja izranja iz nas pri situaciji na čiji ishod nemamo nikakav uticaj može samo služiti našemu iskustvu koje će nas dalje voditi izboru pri narednoj situaciji na koju ćemo moći da utičemo. Naime, navešćemo jednu situaciju čije izvore ne možemo utrvrditi niti sa sigurnošću govoriti da se desila ali bi takav ishod bio krajnje moguć. U toku je pozorišna predstava. Atmosfera i reakcije publike odaju utisak njihove istinske uključenosti u tok radnje. Glumac na sceni se nevjerovatno saživio sa negativnim likom kojeg glumi, reklo bi se - odličan glumac! U toku dalje radnje, jedan od gledalaca vadi pištolj i ubija ga. Nakon toga otvorene su mnoge polemike i pitanja da li se previše uživio glumac ili gledalac i vjerovatno je postojao podjednak broj teorija za krivicu i jednog i drugog. No, nas ne interesuje da polemišemo o krivici na nivou ka6

Žan-Pol Sartr: Dramski stil u knjizi Žan-Pol Sartr: Drame, Nolit, Beograd, 1984. str.391, 392.

75


kvih teorija već konstatovanje da gledalac nije podnio nemoć i saznanje da ne može da promijeni išta. Primjenjujući Sartrove riječi, ne tvrdimo da je gledalac trebalo da aplaudira glumcu i nasilnički ośećaj koji mu se javio u pozorištu primijeni kasnije u životu i pri sličnoj situaciji ubije drugog čovjeka. Ne, pozorište nam zapravo pruža priliku da kao gledaoci stanemo licem u lice sa našom nemoći, suočimo se i prihvatimo. Tek kad je takav ośećaj prošao kroz psihološki zid nas samih može se primjenjivati u praksi. Na ovaj način pozorište i dalje zadržava i proširuje i svoju funkciju pročišćavanja (jer nas dovodi do određenih samosaznanja) i moralnu funkciju (jer nas to samosaznanje vodi određenim zakonopravnostima nas samih u okviru onih univerzalnih). Treba, međutim, osloboditi tog slobodnog čoveka proširujući njegove mogućnosti izbora. U izvesnim situacijama ima mesta samo jednoj alternativi čiji je jedan termin smrt. Treba postići da čovek u svakoj prilici može da izabere život.7 U jednom intervjuu8 Sartr govoreći o svom scenariju o Frojdovom životu koji je pripremao za Džona Hjustona iznosi sljedeću misao: „Mi smo dakle nastojali da spojimo unutrašnje i spoljnje elemente Frojdove drame; da pokažemo kako je on od svojih pacijenata saznao istinu o sebi samom.“ Upravo to je ono čemu drama treba da teži i pozorište treba da postigne: otkrivanje istine o sebi. To se postiže postiže davanjem primata situaciji u pozorištu a ne karakteru, jer nam je na taj način dato ogledalo i mogućnost izbora. Istina o čovjeku zaokružuje se Sartrovim uvođenjem još jednog pojma: angažovanost. Čovjek nije samo slobodan - on je i angažovan. Totalni čovjek: slobodan i angažovan Angažovanošću možemo smatrati sve oblike pokretanja ljudske svijesti i djelanja u skladu sa njom. U književnosti se pojam angažovanosti najčešće dovodi u vezu sa Sartrom, no na samome početku termin otvara brojna pitanja o shvatanju njegove prirode. Ko angažuje i ko se angažuje, na koji način se to postiže i kakav krajnji ishod ona ima? U najširem smislu shvaćeno sva je umjetnost angažovana jer u čovjeku budi nešto. No sam Sartr se ograđuje od Žan-Pol Sartr: Angažovana književnost u knjizi Žan-Pol Sartr: O književnosti i piscima, Kultura, Beograd, 1962. str.18. 8 Razgovor s Kenetom Tajnanom (1961) u knjizi Žan-Pol Sartr: O književnosti i piscima, Kultura, Beograd, 1962. str.430. 7

76


pokušaja da čovjeka angažuje na duševnom (ili bar ne samo na tom) nivou, već želi to da postigne na onom praktičnom koje je opet lišeno zadržavanja na onom nivou đe su Drugi izuzeti. Sartrova je angažovanost društveno-praktične prirode. Ukratko rečeno, naša je namera da doprinesemo izvesnim promenama u Društvu koje nas okružuje.9 Mladen Kozomara razlikuje dva tipa jedne iste angažovanosti10: ontološku, koja je jednaka samom bitisanju i drugi tip koji se odnosi na praktično-političku aktivnost. U Sartrovoj filozofiji, oba su tipa podjednako bitna i na određeni način uzajamno povezana. Čovjek je sam po sebi, svojim rođenjem angažovan. Tek kada uvidimo da je čovjek svojim rođenjem slobodan i da je njegova angažovanost uslovljena postojanjem te slobode možemo shvatiti suštinsku prirodu pojma angažovanosti. Totalnog čovjeka Sartr vidi kao totalno angažovanog i totalno slobodnog. Postavlja se sljedeće pitanje: budući da su svi ljudi po svom rođenju i slobodni i angažovani, da li to znači da su i svi totalni? Posrijedi je zapravo velika razlika između onoga što jesmo i onoga što prihvatimo da jesmo i voljni smo da učinimo. Čovjek je samim svojim rođenjem slobodan, a da u životu nikad ne učini bilo kakvo djelo, opet bi bio angažovan. Čovjek ne može da izabere neslobodu jer je samim tim potvrđuje. Svojom pasivnošću ili ćutnjom uveliko je angažovan. Krug se zatvara tek onda kada čovjek prihvati svoju slobodu i voljno krene u akciju. On postaje totalan. Na isti način Sartr pristupa piscima i zamjera onima koji nikad perom nijesu reagovali na dešavanja svoga doba11 jer i njihova ćutnja nešto govori - i ona je svojevrstan angažman. Književnost treba da povrati svoju društvenu funkciju. Mijenjati svoj život za besmrtnost time što će se stvoriti djela koja izuzimaju sadašnjost sasvim je besmisleno. Svoje doba treba prigrliti; baviti se svakodnevnicom i aktuelnim problemima, mitove prenijeti na aktuelni plan i podsticati angažovanost. Ne postoji vrijeme izvan ovog koje je naše i njemu treba služiti, kakvo god ono bilo. Žan-Pol Sartr: Angažovana književnost u knjizi Žan-Pol Sartr: O književnosti i piscima, Kultura, Beograd, 1962. str.8. 10 Mladen Kozomara, Jedna sartrovska ideja: angažman u knjizi Sartr u svom i našem vremenu, Filološki fakultet, Beograd, 2006. str.118. 11 Ja smatram Flobera i Gonkura odgovornima za represalije koje su usledile posle Komune, jer nisu napisali nijedan redak da bi ih sprečili. (Žan-Pol Sartr: Angažovana književnost u knjizi Žan-Pol Sartr: O književnosti i piscima, Kultura, Beograd, 1962, str.6.) 9

77


U vezi sa svim pomenutim izuzetno je važno napomenuti da društvena angažovanost obično zahtijeva specifičnu političku situaciju, koju najprije možemo naći i u samim Sartrovim dramama. Drame U svojoj drami Muve Sartr otvara pitanja slobode i ljudskog izbora (sin.angažovanost) a u vezu sa istim dovodi se i određeno političko poprište. Gabriel Marsel o tome piše: „Komad je izveden u Parizu tokom okupacije i mnogi gledaoci su, verovatno s pravom, verovali da u njemu mogu da vide parodiju na pokajništvo maršala Petena zbog odgovornosti za formiranje vlade iz Višija. Sartr je očito želeo da napadne jedno opredeljenje koje je u njegovim očima predstavljalo sramotu i podlo licemerstvo, i po njegovom mišljenju je trebalo da posluži prikrivanju nezakonitosti ustanovljavanja novog režima.“12 Ipak, s obzirom na činjenicu da nije na nama da utrvđujemo vjerodostojnost ovakvoga iskaza, bavićemo se drugim pitanjima. Drama za osnovu uzima antički mit o Orestu koji sveti smrt svoga oca Agamemnona tako što ubija Egista i majku Klitemnestru. Svi likovi Sartrove drame nose jednaku važnost i autoru služe za iskazivanje određenih stavova. Na samome početku Orest biva zatečen među žene koje su obučene u crno i svojim ponašanjem otkrivaju zlokobnost grada. Grad Argos nosi grijeh ubistva kralja i svi su jednako osuđeni na kaznu: Starica: „Ah! Ja se kajem, gospodaru, da znate koliko se kajem, i moja kći se kaje, i moj zet prinosi na žrtvu jednu kravu svake godine, i mog malog unuka, koji puni sedmu godinu, i njega smo odgajili u kajanju: miran je kao bubica, plavokos i već prožet osećanjem svog iskrenog greha.“13 Radnja se dešava na dan petnaeste godišnjice ubistva kralja Agememnona i sprema se veliko pokajanje i prinošenje žrtve. Orest, sa svojim učiteljem, Pedagogom, došao je u grad u kojem je rođen. Pokušava da nađe put međutim ne nailazi na pomoć građana koji se kupaju u svom grijehu. Dolazi Jupiter koji, pretvarajući se da je neko drugi, govori im o polumrtvom gradu, njihovom jadu, muvama i bubama, Gabriel Marsel: Egzistencijalizam i savremeno pozorište (1956) u knjizi Lazić, Radoslav: Filozofija pozorišta, Biblioteka Teoija dramskih umjetnosti, Beograd, 2004. str.249. 13 Čin I, scena I 12

78


ubistvu kralja i njegovom sinu, Orestu, za kojeg se smatra da je mrtav. On odlučno poručuje Orestu, koji se takođe namjerno predstavlja lažnim imenom i porijeklom, da bi se strašan grijeh grada sručio i na Agamnenonovog sina ukoliko je preživio i poželio da se vrati u svoju domovinu. To na kraju i biva: Orest ubija Egista i Klitemnestru, oslobađa grad od grijeha i preuzima ga na sebe. Ali odlazi slobodan, slobodan sa muvama, u grijehu. Čovjekova angažovanost u drami iskazana je otvorenim pitanjima koji su u vezi sa tim pojmom: bog, pravda, opravdanost zločina, pasivnost i akcija. Pojam same angažovanosti koja se otjelotvoruje najprije kroz slobodu i izbor prikazan je upravo u Orestovom liku. Na samome početku on se javlja kao slobodan čovjek i čovjek koji je svjestan te slobode, no ipak to nije zaokružena cjelina. On govori o angažovanosti, o davanju smisla sopstvenome životu kroz svoje ja, kroz vlastite izbore. Na kraju drame, Orest odlazi upravo takav: slobodan jer je onu već datu slobodu i zaokružio. Orest: „...Gledajte me, građani Argosa, shvatili ste da moj zločin pripada meni; ja ga uzimam na sebe pred suncem, on je smisao mog života i moj ponos ... Sve uzimam na sebe, vaše grijehe i grižu savesti, vaše noćne more, Egistov zločin – sve je moje. ... Zbogom, ljudi moji, pokušajte da živite: sve je novo ovde, sve se može iznova početi. I za mene život počinje. Jedan čudan život.“14 Orestov život počinje ispunjenjem cilja, akcijom, koja mu je dala smisao i slobodu. Nasuprot njemu, Elektrin život počinje izborom Drugoga, onoga kojeg čeka i kojem su zločin i nesreća u krvi. Njena se pasivnost u drami tumači i kao akcija: Elektra čeka spas ali i predstavlja jedan od činilaca koji pokreću Orestovu osvetu. Osim toga, pitanje čovjekovog izbora pri akciji ogleda se i u samom narodu: Jupiter: „Ovdašnji ljudi nisu ništa rekli, jer su se dosađivali i želeli su da vide jednu nasilnu smrt. Ništa nisu rekli kada su videli svoga kralja kako se pojavljuje na gradskim vratima. I kada su videli Klitemnestru kako mu pruža svoje lepo namirisane ruke, nisu ništa rekli. U tom trenutku bila bi dovoljna jedna reč, jedna jedina reč, ali oni su ćutali, i svakom od njih bila je u glavi slika velikog leša smrskanog lica.“15 Očigledno je da Sartr svoje likove oblikuje pojmom akcije i za isti vezuje ostala pitanja egzistencijalističke filozofije, pa iz toga možemo zaključiti sljedeće: 14 15

Čin III, scena VI Čin I, scena I

79


1) Javljaju se dva oblika oblika angažovanosti: angažovanost autorova (iskazana u želji da djelom nastalo u specifičnoj situaciji poruči nešto, dio vanliterarne stvarnosti) i angažovanost unutar samoga djela (kao stilska, formalna, unutrašnja odlika iskazana u otvorenom pitanju angažovanosti koju nose sami likovi). 2) Svi navedeni pojmovi pronađeni u drami (sloboda, izbor, smisao, akcija, bog, pravda) dio su Sartrove filozofije, pa je potrebno dati i objašnjenje za već pomenuti stav da se njegove drame ne mogu tumačiti kao filozofske. Naime, treba uzeti u obzir stav Vladimira Jevtovića16 da je književnost samo sredstvo filozofije, i to filozofije koja je uvijek u svom procesu izgradnje (Sartr nije prvo definisao svoju filozofiju pa je unio u književnost). Na taj način književnost i filozofija kod Sartra ne postoje jedna unutar druge već jedna uz drugu; u međusobnom su odnosu izgradnje, dopunjavaju se i uporedo razvijaju pa na taj način postoje kao dvije sasvim zasebne cjeline. Važan dio drame predstavlja i sama atmosferu koju Sartr slika: grad opkoljen muvama koje progone čak i novorođenčad, krv, smrad, jad kojim se ljudi hrane, erinije koje podsjećaju na grijeh, dva vojnika koji razgovaraju o takvoj situaciji. Specifična atmosfera dramske radnje odslikana je i u drugim Sartrovim dramama a možda najbolji primjer jeste slika Pakla u jednočinki Iza zatvorenih vrata u kojoj autor iznosi stavove iz trećega dijela Biće i ništavilo. Prostor Drugoga carstva bez prozora i ogledala, skučen do te mjere da se iznosi zaključak da Pakao su drugi ljudi. Čovjek ogoljen do srži svoga grijeha nosi sad i grijeh Drugoga, a najveću kaznu predstavlja mu postojanje i prihvatanje drugih. Pitanje Zar nisam lepša od ogledala?17 koje Ines upućuje Esteli nosi snagu istinitosti da su oni sad zapravo ogledalo jedni drugima i u tome pronalaze kaznu. Ines, Estela i Garsen, okupljeni na isto mjesto zbog opozitnih grjehova, bivaju osuđeni jedno na drugo. Svako od njih ima različite želje: Ines želi Estelu, Estela želi Garsena a Garsen želi svoj mir. Garsenovom rečenicom Pusti me. Ne mogu da te volim dok me ona gleda.18 prikazuje nam se nemogućstvo zajedničkog postojanja dok je tu onaj Drugi; granice naše slobode su pri Vladimir Jevtović: Sartrova književnost kao medijum njegove filozofije u knjizi Sartr u svom i našem vremenu, Filološki fakultet, Beograd, 2006. 17 Čin I, scena V 18 isto 16

80


hvatanje tuđe slobode. Oni ostaju u Paklu, postaju svjesni da su osuđeni na zajedništvo. Zauvijek. Pitanje Drugoga ogleda se i drami Đavo i gospod Bog, u međusobnom gledanju Geca i Hajnriha kroz ključaonicu i Gecovoj nagloj promjeni od vrhovnoga Zla do vrhovnoga Dobra. Iako zamišljeno kao napad na hrišćanstvo, ovo djelo otvara i brojna druga pitanja. Radnja drame predstavlja rekonstrukciju Njemačke seljačke bune i u njoj autor iznosi svoje egzistencijalističke i marksističke stavove, koji, kao takva kombinacija, predstavljaju svojevrsnu opomenu, poruku i poziv na akciju. Sartr bira tehniku pisanja koja odgovara smeru njegovog angažmana: romanom i pričom se služio da bez posrednika prenese na čitaoca unutrašnji svet misli i mašte glavnog junaka, a dramom je hteo da osvetli spoljne odnose među likovima čime je pokušao da navede publiku na razmišljanje o određenim temama.19 Radnja počinje opsadom Vormsa koji se podigao protiv sveštenika i pohodom Geca koji juri na narod, a u Hajnrihovim rukama je velika odluka: da li da žrtvuje sveštenike koji se kriju u franjevačkom manastiru ili da izgubi narod. Na samrti biskup Hajnrihu daje ključ od vrata koja vode napolje, i na njegovu odluku stavlja život dvjesta sveštenika. Iako Hajnrih odbija da čuje koja vrata otvara ključ na njemu ostaje teška odluka. Hajnrih: „...Hvala ti, dobri biskupe, hvala. Ili će sirotinja poklati sveštenike, ili će Gec poklati sirotinju. Dvesta popova ili dvadeset hiljada ljudi. Lep izbor. Dvadeset hiljada ljudi, to je, naravno, mnogo više no dvesta; treba samo videti koliko ljudi vredi jedan sveštenik...“20 Iako se Gec u drami pojavljuje okarakterisan kao kopile21 i Hajnriha na neki način možemo tumačiti kao takvog: on ne pripada ni Crkvi ni narodu. Hajnrih: „Nasti! Nasti! Zašto me ne volite? Šta sam vam učinio?“ Nasti: „Pop si, a pop ostaje pop ma šta učinio.“ Hajnrih: „Vaš sam, vaš. Siromah, i sin siromaha.“ Nasti: „Ništa zato: to samo dokazuje da si izdajnik, i gotovo.“ Neprekidni trzaji suštih suprotnosti i (ne)mogućstva donošenja pravog izbora koji će čovjeka učiniti čovjekom Vladimir Jevtović: Sartrova književnost kao medijum njegove filozofije u knjizi Sartr u svom i našem vremenu, Filološki fakultet, Beograd, 2006. str. 142. 20 Čin I, scena I 21 Nadbiskup: To je kopile najgore vrste: zna mu se samo majka. Jedino mu je zadovoljstvo – da čini zlo. (Sartr: Đavo i Gospod Bog u knjizi Drame, čin I, scena I, str.180.) 19

81


izjednačavaju Hajnriha i Geca, predstavnika naizgled dvaju krajnosti. Na taj način Gecova izjava upućena njemu dobija svoju istinitost: Ne uznemiravaj se: toliko ličiš na mene da bi mi se učinilo da sam to ja.22 Problem Drugoga u ovoj drami postavljen je kao Bog i ogleda se u različitom percipiranju glavnih nosilaca radnje, njihovih promjena na putu do postizanja slobode i totaliteta. Drugi u drami Prljave ruke javljaju se ne kao Bog već kao sami ljudi, pa ovaj komad problematizuje pitanje kako čovjek da bude sa drugima, kako da postane čovjek među ljudima. Igo se u drami pojavljuje kao i Orest, slobodan, pri čemu se njegova sloboda ogleda u mogućnosti izbora i akciji koju preduzima, a neophodni su mu da bi sebi dao cilj. Radnja se dešava u izmišljenoj zemlji, Iliriji, za vrijeme Drugog svjetskog rata i prati sukobe tri različite ideologije. Igo je mladi intelektualac, čvrst u svojim stavovima, komunista, ali neprihvaćen od strane Partije pa samim tim i socijalno nesvrstan. On na sve načine pokušava da postane upotrebljiv i odlučuje se za izvršenje zadatka: otići sa suprugom Džesikom u Ordererovu rezidenciju, služiti mu, iskoristiti priliku i ubiti ga. U drami, međutim, dolazi do obrta situacije: Orderer se pokazuje kao jedini koji može da razumije i istinski prihvati Igoa, pa njega to navodi na dilemu vezanu za čin ubistva. Na pragu svoga odustajanja, Igo ipak ubija Orderera ali ovaj put iz drugih razloga: ljubomore. Igoova očaranost Ordererom prenijela se i na Džesiku pa ih on zatiče kako se ljube i počini ubistvo. Igoovo prihvatanje toga zločina, međutim, zanimljivo je: Igo: „Slušaj: Ja ne znam zašto sam ubio Orderera, ali znam zašto je trebalo da ga ubijem: jer je vodio rđavu politiku, jer je lagao svoje drugove i jer je mogao da zatruje Partiju. Da sam imao hrabrosti da pucam kad sam bio sam s njim u kancelariji, on bi bio mrtav iz tih razloga i ja ne bih morao da se stidim. Ja se stidim jer sam ga ubio posle.“23 Igo za sebe tvrdi da je postao upotrebljiv ali njegov zločin nije. Kraj drame i Igoove rijeci Nisam upotrebljiv! tumače se kao čovjekovo preduzimanje odgovornosti za sve svoje akcije, u ovom slučaju, preuzimanje odgovornosti za zločin koji od čovjeka učini da on sam to i postane: svoj zločin. Na ovaj način i pitanjem opravdanosti zločina Sartrova drama Prljave ruke može se uporediti sa Kamijevom dramom Pravdenici. Da li je moguće učiniti bolje lošim postupkom? 22 23

Čin II, scena IV Sedma slika, jedina scena

82


Zaključak Bitno je zaključiti da su svi pojmovi Sartrove filozofije u vezi sa čovjekovom angažovanošću, pa se na taj način otvorena pitanja u drami koja se odnose na slobodu, izbor, pravdu ili Boga uvijek tiču i čovjekove akcije. Na taj način konstruiše se jedan neprekidan krug koji je utisnut kako u autorovu filozofiju tako i u književna ostvarenja. Sartrove drame poslužile su mu za iznošenje gotovo svih postulata filozofije koja se tiču čovjeka i njegove sveukupnosti. Upravo tad pozorište dobija svoju vrhovnu funkciju, prikazivanjem situacija toliko sličnih samome čovjeku da je neminovan efekat identifikovanja i angažovanja, ne samo na psihološkom, nego i na onom nivou đe se ishod u praksi ispoljava. Ono što Sartrove drame čini vrhunskim dometom dramaturških ostvarenja nije samo kombinacija filozofskih ideja sa književnošću već i nevjerovatna verbalna tehnika kojom se pisac služi da iznese ne psihološke motivacije svojih likova već filozofske misli koje dobijaju svoj estetski smisao. Ovakvim mišljenjem osporavamo tvrđenje Sretena Marića24 da Sartru nedostaje estetski doživaljaj, jer je kombinacijom filozofije (misao) i književnosti (lijepo) dao neke od drama koje svojim kvalitetom pobjeđuju sve vremenske granice. Na kraju, čovjekova riječ sam je gest, a ništa ne uzbuđuje toliko koliko sklad misli i akcije, što se svakako može dovesti u vezu sa dvostrukom prirodom autorove angažovanosti: realna i fiktivna. Možda je upravo taj sklad jedan od razloga što ćemo se Sartru uvijek vraćati i primjenjivati njegovu filozofiju u svim nadolazećim vremenima.

24

„Nedostaje mu estetski doživljaj koji je i najbitnija funkcija književnog i umetničkog dela. „Umetnost je, ukoliko je umetnost, pre svega jedna vizija, jedan izraz sveta, a nikako uputstvo na akciju.“ Sreten Marić: O Sartru, Službeni glasnik, Beograd, 2009. str.42.

83


Literatura:

Primarna:

• •

Sartr, Žan-Pol: O književnosti i piscima, Kultura, Beograd, 1962. Sartr, Žan-Pol: Drame, Nolit, Beograd, 1984.

Sekundarna:

Lazić, Radoslav: Filozofija pozorišta, Biblioteka Teoija dramskih umjetnosti, Beograd, 2004. Filološki fakultet Beograd: Sartr u svom i našem vremenu, Beograd, 2006. Marić, Sreten: O Sartru, Službeni glasnik, Beograd, 2009. Raičević, Vasko: Neki aspekti Sartrove dramaturgije, u časopisu Lingua Montenegrina, Cetinje, 2009.

• • •

Barbara Simović rođena je u Podgorici. Student je II godine osnovnih studija na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju. Istakla se u pisanju eseja i književne kritike pa su njeni radovi objavljeni u međunarodnom časopisu Quest i u prvom broju Scripta u kojem je i član redakcije. 84


Andry Zholdak

PISMO GLUMCIMA

Prevod i bilješka o autoru: Damjan Pejanović Razumijem. Mi nemamo ansambl, nemamo grupu. Sve što imamo je iluzija. Pitanje ostaje otvoreno... Prva varijanta je ako dobijemo ansambl. Ali, u slučaju da nemamo ansambl, ili – ako ga ne napravimo, od performansa neće biti ništa. Doći će vrijeme kada ćete morati da mislite jedino na sebe. Da bi se stvorio ansambl potrebno je vrijeme. Danas – ansambl ne postoji. Svaki glumac od vas ima problem. Problem zbog kojeg ansambl ne postoji jeste vaša ravnodušnost prema misiji u teatru, različitost u shvatanja pozorišta - vaše raznolike želje. Potopljene, gluve. Kako ja mogu da vam prenesem tajnu – da li vam je tajna potrebna? Ne želim da vam zadajem mizanscene, postavljam scene i govorim vam kako da igrate. To je jasno! Moram vam prenijeti tajne, ali ih vi morate razumjeti. Ne znam kako da doprem do vas, kako da vam kažem tajnu. Ne znam kako. Tajne koje ćete prenijeti u gledalište, u publiku. Ne znam da li su vam ove tajne potrebne. Vaše želje za materijalom i tekstom – one su minimalne. Vaša psiha na probama uklapa se u dvije stvari, u dva standarda: uradi jedno, misli drugo, kaži treće. Neistiniti ste... vaša povučenost je intenzivna. Jako ste zatvoreni. Vaše oči ne mogu da vide, srce ne osjeća, usne su vam suve. Ruke su vam čvrste, jaki ste, vi ste funkcija! Vi ste ispunjenje želja i volje reditelja. U vama nema sreće, niti čuda. Ovo je tačka u kojoj ste trenutno, ovdje i sada – uopšte se ne pitate, ne čudite – vi nemate život. Ne možete da dišete punim plućima. Vaša kontrola – logička kontrola pokriva sve, a sa druge strane – sve paralizuje. Prije svega – paralizuje vas! Na probama nemate osjećanja kao što su tuga, samilost, saosjećajnost. Nemate organsku neposrednost u reakciji. Gdje su vam impulsi? Vi ste u uskim korsetima. Ne dajete mi šansu da vas ogolim, da pokidam sa vas te teške korsete. Vi samo stupidno i primitivno učite mizanscene, akciju i tekst, kao da to može biti uloga. Gledate me prekorno. Ali, svaka nova proba mora biti – odbacivanje jučerašnje, odbacivanje jučerašnjih uslova. Današnja proba je prilika da priznate sebi da ne znate. Da priznate sebi da danas 85


ne znate. Izgubili ste vezu sa scenskim životom. Izgubili ste nepredvidljivost, nije vam poznato kako promijeniti ritam, kako promijeniti duh – ostaće ovako dokle god u vama nema iznenađenja, dokle god ste logični i dosledni. Zaglavili ste se u takozvanom realizmu. Vaše oči su bez iznenađenja, u njima nema reakcije za stvari koje trenutno vidite – ova scena, scenografija, dekor, partner – sve ovo je za vas jedino navika. Praktično, vi ne znate kako da uspostavite konekciju sa rediteljem. Kako da napravite interakciju, kako da dođete do duboke, suštinske konekcije sa mnom. Ne znate kako ostvariti kontakt, koji nije baziran na logičkim objašnjenjima. Vaše oči - četvrto, peto i šesto nisu otvorene. Četvrto, peto, šesto, sva su tu! Ali ne rade. Za njih ,ili u potpunosti ne znate, ili ste zaboravili da postoje. Vaša vizija je ograničena. Ona ne dopire do vaše unutrašnjosti. Radite po inerciji. Inercija znači da radite kao svi, da se krećete kao svako. Inertni ste i pasivni. Čekate na naređenja, čak podsvjesno čeznete za instrukcijama: da vam kažem kako da postojite, šta da radite. U vašim venama teče ledeno hladna krv. Na svakoj probi moram da vas udaram po rukama, kako bih vam ugrijao krv, kako bih vam ugrijao vene. Na vašim rukama i venama želim da vidim rezove, da osjetim da ste se preplašili i trgnuli. Da osjetite kako vam je krv postala topla. Krv koja će liti iz vaših isječenih vena. Uopšte niste razdražljivi. Instinkti koje ste naslijedili od divljih životinja su u vama zamrli, otupjeli. Dobro ste uhranjeni, napredni, tražite balans i komfor da se u njima smjestite. Bojažljivo se držite za balans i komfor koji ste našli. Ostajete u uslovima običnih ljudi. Na vašim rukama i nogama ne postoje kandže, kao kod divlje mačke koja vrijeba plijen, na koji će skočiti. Instinkti za napad su vam oslabljeni. Instink za uživanje, seksualni nagoni, želje - seksualni instink ne postoji. Veoma ste normalni – civilizovani. Vi ne znate, zaboravili ste šta su podrhtavanja, šta je drhtanje, šta je bol ubadanja, šta su divlje pobude. Zaboravili ste gdje se rađaju i odakle dolaze istinska osjećanja. Zatvoreni ste za ova osjećanja, od njih se bojite, bježite od njih. Bježite od istine u sebi. Veoma ste daleko. Gubite sebe. Ne znate kako se pobuniti protiv toga. Nemate ni želju za pobunom. Kulturni ste, tajanstveni i druželjubivi, ali istovremeno – potpuno pokriveni maskama koje nosite – maskama koje prave daljinu među vama. Predvidljivi ste. Vaše ruke i oči emaniraju lažnu iskrenost. Prazni ste. Umorni. Preplašeni. 86


Vi ste kao zadovoljni, sterilisani psi i mačke, koji su izgubili svoje instinke i pobude. Vaša psiha nije uznemirena, nemirna, poremećena. Vi niste ostali u granicama ljudskog bića i životinje. Inficirani ste spokojstvom, ispravnosti i ogromnom željom da marljivo ponavljate stvari koje ste već uradili ranije. Kada provodim vrijeme sa vama, među vama, vaša smirenost, mekoća – te vaše osobine počinju da me penetriraju. Širite otrov vazduhom, trujete ljude oko sebe, trujete druge glumce – glumce koji osjećaju. Vašim otrovnim dahom od njih pravite normalne, obične glumce. Vaše zračenje je minimalno. Riječ ,,hipnoza“ vam je nepoznata i ilegalna. U trenucima kada vam ponestaje dara, brzo se ujedinite – postajete gomila kamenih stubova. Ti stubovi, u koje ja udaram su neprobojne supstance. Kroz ne mogu da penetriram. Izgubili ste ženstvenost, muškost. Riječi teksta koje izgovarate su prazne. Pokušavate da ih kažete na svoj način, kao da su dio vašeg svijeta. Ali, to su otrovne laži, koje izlaze iz vas, to su neistinite obrade, koje pokušavaju da sakriju vaš komfor, komfornost i ravnodušnost. Vaš tekst je isprazan. Podsjeća me na kamene pećine drevnih ljudi, koji nisu znali šta je vatra. Vi ste ljigavi. Preplašeni. Lažni. Glumite po inerciji, na silu, kao da vas neko tjera da to radite. Radite naporno, kao ljudi u kamenolomima i čekate na zvižduk koji će označiti vrijeme za ručak, ili odmor. Jeste li zaboravili da je prvi glumac na Zemlji bio Prometej, koji je izazvao bogove, ukravši im vatru. Ukrao je vatru za ljude. Izvadio je sebi oči, na njihovo mjesto stavio vatru, pa ih vratio nazad. Onda je prešao ogromnu distancu po Zemlji u tami. To je bilo dugo putovanje do Zemlje, gdje su živjeli ljudi u potpunoj tami. Onda im je Prometej darivao svjetlost, tu vatru. Glumac je biće koje daje, rasplamsava i podržava svjetlost u ljudima. On pokreće i rasplamsava vatru u njima, dajući im nadu za život. Glumac govori ljudima kako da žive bolje. Ja svakako dižem pobunu protiv vas. Apelujem da pomognete Prometeju. Zaboravili ste na svoj pedigre. Kada vas vidim i kada stojim u vašoj blizini, osjećam da se moja unutrašnja vatra gasi. Vi nalivate i nalivate vodu po plamenu. Vi ne znate za osjećanja kao što je predviđenje. Kao što je osjećanje spasa. Percepcija vam je potpuno izvrnuta. Ne vidite, niti ste svjesni da se nalazite na brodu koji se ljulja, 87


bacajući vas sa jedne na drugu stranu. Mi smo na olujnom, burnom moru. Ali, vaše ruke su trome i spore, vaše djelanje je nerazumljivo. Zaboravili ste na osjećanja onih koji otkrivaju. Vi ste kao putnici koji su putovali sa Kolumbom, premoreni od plovidbe, umorni da bi plivali. Vi želite obalu na koju ćete se nasukati i odmoriti. Ali, nema mjesta odmoru. Ovo je borba za opstanak, borma između istine i neistine. Borba života i smrti. A ova epidemija – ova svjetlost munja, koja obasjava ovaj brod sa tamnog noćnog neba, ovo su munje poludjelog Artoa – za mene to je osvjetljenje koje otkriva vaša zbunjena lica i ravnodušne oči. Ranjeni Van Gog, ili ogluvljeli Betoven vama ne dolaze u snove. Ja lupam na vaša prestrašena, mirna srca. Ja vas molim, apelujem vam da razumijete. Na probama moramo raditi kao da nam je poslednji dan u životu. Moram se zatrčati, naći ubrzanje ,zaletjeti se i preskočiti zid. Boriti se protiv zida. Protiv vašeg ogromnog zida. Moram, da bih vam dokazao i otkrio da se možemo odvojiti od tla, da možemo biti leteći mravi-ili ptice. Vi ste polu-božanstva, kao što to piše u drevnim knjigama. Vi niste obični radnici, nalik onima što svakodnevno i marljivo obavljaju svoje poslove u Njemačkoj banci. Vi niste kao oni, kako da vas na to podsjetim! Vi ste odabrani i obilježeni, vi ste posebni – vi ste proroci i propovjednici. Vi ste supstanca koja se nalazi u iskrenim, divljim, otvorenim i gladnim stvorenjima. Vi volite i voljeni ste. Niste napravljeni od plastike, u vama ključa crvena krv i daje vam istinske i prave životne instinkte. Kako da vas podsjetim na to da ste vi plemeniti i velikodušni, da su vaša srca jača od svake male nepravde i ružnoće. Vi ste branioci unutarnje ljepote ljudskih bića, vi – predskazatelji. Krijete se, očuvani ste. Vaše želje i ideali su veoma snažni. Vi ste usred borbe između dobra i zla, između čistog i prljavog. Sve zavisi o vama. O vama zavisi toliko stvari. Veoma mnogo zavisi od vas. Direktno ste povezani sa duhovima, sa duhovima umrlih. Vaš posao je da radite sa fantomima i halucinacijama velikih ličnosti. U bliskom ste kontaktu sa sjenkama i bljeskovima autorovog mozga. Vi ste dio impulsa i nastavak Čehova, Dostojevskog, Ibzena, Šekspira. Ali, vi niste šakali, koji će jesti što god da vam drugi bace. Vi morate odbijati loše probe! Vi ne smijete jesti lešine koje se raspadaju. U vama, svake sekunde, svakog trenutka, mora postojati moralna se88


lektivnost između dobrog i lošeg. Direktno ste vi odgovorni za sve što se danas dešava sa ljudskim bićem. Vi ste dio tog ljudskog bića. Danas, ljudsko biće može da propadne. Čovjek propada. A mi, svi mi, ne smijemo stajati sa strane i posmatrati, pretvarajući se da se ništa ne događa. Da nas se to ne tiče. Vi niste oni koji stoje sa strane i ćaskaju o onome što vide, već proroci. Vaša igra bi trebala da bude savremena, neposredna, strastvena, intenzivna i iskrena, snažna i stroga – kao stvaran život. Vi ste umorni. Gubite konekciju sa Vremenom. Bolesni ste. U opasnosti ste. U opasnosti ste. * Ovo pismo je Andrij Žoldak napisao tokom proba Višnjika, kojeg je postavljao u Turku City Theatre u Finskoj, Maja 2012. godine za glumački ansambl koji je igrao u pomenutoj produkciji PISMO NEROĐENIM REDITELJIMA I GLUMCIMA Znam, sada – tu su dječaci i djevojčice, muškarci i žene koji će se morati upoznati, ući u veze – žene će zatrudnjeti. Vjerovatno, u nekoj od tih žena će biti i embriona budućih reditelja. Onda, one će roditi tu djecu – dječake i djevojčice. Oni će odrasti. Ovo je moje pismo upućeno njima. Nikad ne vjeruj glumcu. Ljubav prema glumcu ubij u sebi. Glumac će ti priznati ljubav, začaraće te, oduševiće te, šokirati i opčiniti. Njegova ljepota i dar će te lagano stezati. Gorećeš dok od tebe ne ostane samo crna rupa. Gorećeš, bićeš u agoniji kada se tvoje oči sretnu sa očima pravog glumca – treperićeš! Svijet oko tebe će se izokrenuti i izgubićeš balans. Oči, um, duša i dah glumca će ući u tebe. Njegova psihička i seksualna energija će od tebe napraviti prvo ljubavnika, pa roba, a onda zavisnika. U tom trenutku bićeš spreman da se odrekneš svega, da propadneš zbog njega. Sve što ti je ranije bilo važno izgubiće na značaju. Pravi glumac će htjeti da ,,spava“ sa tobom, da dijeli noći ljubavi i mržnje sa tobom. A onda dolaze te slike kokainskog drthanja, a između vas se već uspostavila intelektualna i psihološka povezanost – svjetlost između vas. To otkriće sopstevne dislokacije će te pogoditi pravo u srce. Glumac će da grebe, da se bori, kako bi kod tebe isprovocirao beskrajnu igru flertovanja. On želi da te raskomada 89


na sitne djelove, da ti isisa krv i da te takvog odbaci. ,,Ovo je za tabe, uzmi“ - reći će ti - ,,sve ovo je za tebe, za mog jedinstvenog i prvog reditelja“, iako je prije tebe bio još neko. Ovo će izgovoriti zapanjeno, napunjen tvojom krvlju i spermom. ,,Tvoj sam, uzmi me. Samo za tebe. Nikad nisam volio nikoga osim tebe. Ti – ti si moj mladi Bog. Ti-moja krv. Moj dah. Moj san. Moja trudnoća. Moja sreća. Oplodi me, siluj me, ukradi me, zavaraj me i na kraju me kupi, kupi me cijelog. Odbijam sve. O, moj ludi reditelju!“ Ne vjeruj ničemu od ovoga. Sve ovo je rekao i ranije, drugima, a sad tebi. Na tebi je da odlučiš. Ovo će se neminovno desiti sa tobom, ili sa nekim drugim – bez tebe. GLUMAC JE PROGRAMIRAN ZA IZDAJU. Izdaće te sa ciljem da te pobijedi, da te natjera u njegovu rupu, tako da ćeš postati njegov trofej. Agresivno i pohlepno će te uništiti, izvadiće ti utrobu, dolje u njegovoj rupi, a onda će te zaboraviti. Postaćeš dio njegove kolekcije. Čim se zaljubiš u glumca, on se popne na tvoju spuštenu, palu glavu, pritisne tvoj vrat nadolje, na kojem bubri tvoja arterija ,,požude i strasti“, a onda... otkine ti glavu sa mnogo sažaljivo, ili bez sažaljena uopšte. Onda glavu baci na tanjir, dok prste čisti o zidove. Na njegovim prstima je i dalje tvoja krv, a ti si i dalje živ. On ima širok, pijan i zapanjujući osmijeh na licu, prije nego što će angažovati orgije u susjednoj sobi, u kojima će potražiti novog autora- novu žrtvu zajedno sa svojom braćom – glumcima! Tvoje oči, kojima još vidiš – na tvojoj odrubljenoj glavi gledaju poprijeko ka drugoj strani sobe, gdje jasno vidiš divlji ples pored vatre kroz polu-otvorena vrata, u drugoj prostoriji pozorišta. U ljepoti tvoje poslednje tišine vidiš polu-gole glumce kako piju, plešu, divlje se smiju. Već izgledaju kao čudovišta, sa životinjskim prsima, sa vunom kao kod fauna, i kopitima divljih koza. Ovo su ,,svete životinje“ o kojima je Jean Cocteau jednom pisao. U glavi će ti odzvanjati samo jedno pitanje: kako je moguće da se ovo dogodilo? Kako sam ja mogao upasti u to? Dok razmišljaš tako i dalje vidiš glumce koji biraju tekst, novog autora, reditelja – novu žrtvu koju već sjutra žele da upoznaju. Divljački će razbacivati papire na kojima su upisane role, raspravljajući se ko će šta igrati. Za nove uloge se međusobno bore , istovremeno bijesno i sa suludom radošću, kao kod divljih životinja. Ovi glumci 90


trebaju žrtve. Tokom godina njihovi mozgovi, zbog beskrajne igra i glume na sceni su toliko deformisani da više ne znaju – ko su i što su. Jesu li muško, žensko, ona ili on, djevojčica ili dječak. Oni su istovremeno oboje – Hamlet i Ofelija. Njihova psiha je dvopolna. Njihova unutrašnjost – želi sve i želi svakoga, što pokazuje da su iznutra potpuno isprazni. Neki među njima vjeruju u Boga, ali su veliki grešnici, koji nastavljaju da glume u čistoti, ljubavi i istini. Oni su prepredenjaci. U ovim ,,svetim“ čudovištima, u njihovim najvećim skokovima, konvulzije ljubavi, oni zaista u određenim trenucima predstavljaju brilijantan odsjaj vatre, varnicu za vrijeme žrtvovanja – u tih nekoliko sekundi oni imaju magičnu moć hipnoze kojoj niko ne može odoljeti, niti jedan reditelj, niti bilo ko iz publike. A, onda, ne ostaje ti ništa nego da budeš vezan za jarbole broda, čvrstim pletom, kako je radila Odisejova družina da bi obezbijedila da posada noću ne traži izlaz skačući u uzburkani Okean. Njihovo nesvakidašnje pjevanje ,,divna srdžbo – sirene“ priziva te kao magija i ti je pratiš, za ovo sveto žrtvovanje... Glumci te prinose kao žrtvu u čast Boga pozorišta! Stoga, budući reditelji moraju znati pravila i tajne – kako da prežive u glumačkoj džungli teatra, kako da prežive u ovoj novoj – staroj realnosti? NE DOZVOLI IM DA FUNKCIONIŠU U GRUPAMA, RAZDVOJ IH. Tvoja snaga, kao reditelja, dolazi do izražaja kada sa glumcima ostaneš nasamo. U suprotnom, kada su zajedno, dešava se kao u starom mitu – ti otkineš glavu odličnom glumcu, ali na njeno mjesto izraste nova, čak još ljepša od prethodne. Onda je ponovo odsječeš, pa iznikne nova. Koja te gleda, smije ti se, sve dok te ne zgrabi. NE PADAJ NA NJIHOV ŠARM. Zapamti da je sve to samo njihova hipnoza i velika iluzija, pa opet – kao u starom mitu: moraš da držiš distancu sa njima i nikako im ne smiješ gledati u oči. Zapamti da je Perseus gledao refleksiju na svom štitu i tako je pobijedio borbu sa Meduzom. Kroz njihove oči – kroz tvoje oči. Dijabolički božanski kontakt. Ne puštaj ih u svoje srce, ako to uradiš – poginućeš. SVE VRIJEME,KONSTANTO OBMANJUJ GLUMCA. Ali tako da on misli da si ga već zavolio, tako da zaboravi na sve. Obećaj mu sve i odmah, uradi to samo za njega, za tog unikatnog glumca. Smisli specifične akcije kojima ćeš mu 91


pokazati da je jedino on taj kojega ti trebaš, da je jedino on poseban. Probudi i razvij patološku sebičnost kod glumca. Oni su jako pohlepni zbog osjećanja sopstvene ogromne vrijednosti i superiornosti. Užasan poljubac glumca – dugi, sisajući poljubac na probama... nahrani ga neobičnim i napuni ga duboko, šokiraj ga, obori ga, dovodi ga u rizične situacije koje su stresne i zastrašujuće, tako da nema vremena da planira, da nema vremena za taktiku, razmišljanje i logiku. Ozrači ga istinom koju nikada ranije nije čuo – to je kao rentgen za tebe! Tada će glumac, kada bude stalno proganjan, izgubiti svoju ,,ubilačku“ snagu, jer će morati da preživljava svakog sekunda na probama situacije ekstremnog rizika. Svaki susret sa glumcem na probi mora biti takmičenje i probijanje u nepoznato. Grdi ih i razdvajaj. On (glumac) se plaši nepoznatog. On se boji da se svuče mentalno i psihološki. Sa njega moraš pokidati sve maske, hiljade štitova, dok ne dođeš do njegove esencije, do njegovog pravog JA. I onda, kada glumac postane bespomoćan, ogoljen, kada nema potrebu da igra i preplašen je kao divlja ptica koja upada u zamku – onda je počeo ,,sastanak“ sa njegovom esencijom, sa njegovim pravim JA. MIJENJAJ GLUMCE, ZALJUBI SE U NJIH, ALI U SEBI, NEKA SU PRESTRAŠENI I U DRHTANJU PRED TOBOM, ODBACI IH PRVI. Uzbudi njihovu seksualnost i tajno sakrivenu emocionalnost, kao i senzorne impulse, polomi im srca! Neka iz njihovih arterija lije krv. Onda, kada si već bez srca i okrutan, ciničan i potpuno nemoralan u odnosu sa glumcem, onda postoji šansa za tvoj spas. UBIJAJ IH SPORO I BRZO, LOVI IH, POSTAVLJAJ IM ZAMKE, RAZAPINJI GLUMCE. Ne dopusti im da žive i dišu punim plućima, jedi glumce, isisaj sve sokove i svu snagu iz njih. Spavaj sa njima, a onda ih obavezno prevari tako da osjete Bol. Veliku Bol i mučenje za istinu, mučenje za prevereni Raj. Onda, usreći ih, ponekad ih učini tužnim, ponekad pametnim, ponekad glupim. Ne boj se da ih poniziš, pa da ih potom bodriš. IDOLIZUJ GLUMCA. Daj im svu ljubav koju imaš, svakoga dana i noći, da bi kasnije, ona ili on – kao Ana Karenjina ili Ema Bovari, pobjegla od svog muškarca, žene i djece, napustila familiju i jurila za tobom. Glumac treba da poželi da bude tvoj sluga, tvoj pas, tvoj prosjak i prostitutka, jer je glumac to u suštini. KORUMPIRAJ GLUMCA, NAPRAVI OD NJEGA ČUDOVIŠTE I VELEIZDAJNIKA. Prestraši ga toliko da mu ne 92


padne na pamet da bude ovakav. Učini da ne može provesti dan bez tebe. Učini ga zavisnim i zlim. Razvij njegov intelekt kroz predavanja i tragaj za njegovim izgubljenim moralnim mormama. Učini ga dobrim, jer se boji da bude loš. Postidi ga. Pronađi gdje se krije njegova Svijest, pa probudi Svijest u njemu. Glumac mora revoltirati. Uradi sve stvari koje on osjeća da bi trebao da okaje. Ubij vjeru u glumcu, a onda će prava vjera doći do njega. Moraš biti u stanju da spavaš sa glumcem, ali istovremeno, da ne radiš to fizički. Flertuj, igraj se sa njima, dominiraj i ne boj se da daš njemu inicijativu. Pokušaj da se nikad ne oženiš glumicu/udaš se za glumca (postoji izuzetak kada je to susret jednakih). NE DOPUSTI IM DA GOVORE MNOGO, KADA IM SE UKAŽE PRILIKA DA GOVORE, TO JE POPUT HIPNOTIČKOG PJEVANJA koje je nemoguće prekinuti. Ono te opčni, pa te ostavi usred oluje i kiše, na mjesto gdje sebi ne možeš naći zaklon. MIJENJAJ TAKTIKU SA NJIMA, nemoj se bojati da kažeš – Ja ne znam-, Ja učim od tebe, bolji si nego ja, plemenitiji si nego ja, ti i samo ti si trenutno moja prva briga. Ti si poseban, jako sam srećan sa tobom...onda nešto izađe iz glumca, nešto što je bilo sakriveno i od njega i od tebe, glumac počinje da se širi u dužinu, da raste – a onda pitanje ne postoji: on je živ, ili je mrtav. BUDI OPREZAN SA PRLJAVIM I PIJANIM GLUMCIMA, jer teško je doći njihove prave prirode kroz zamagljene oči, ali možeš uočiti njihovu okrutnost, kao kod Kerbera, kao kod nadzornika koncentracionih logora (koliko ovakvih glumaca radi u velikim teatrima?). PRONAĐI SKRIVENOG LIDERA GRUPE I UNIŠTI GA, kada cijela grupa gleda moraš uništiti lidera. Stvori sopstvenog lidera – glumca budućnosti. Ponašaj se bez žaljenja, brutalno i neočekivano sa svim mediokritetnim glumcima, koji su zaslijepljeni, primitivni, uobičajni, koji su pričalice, ali isto tako se ponašaj sa njihovim predstavnicima, unikatnim glumcima, administracijom, menadžmentom, kao i sa trenerima ovih glumaca – kao u cirkusu, jer svi oni imaju jedan cilj: Cirkus mora biti pun, karte moraju biti prodate, glumci moraju skakati po areni kao životinje, dok se na kraju ne vrate u svoje kaveze umorni, ali srećni, gdje će čekati do sledeće večeri. Ako sretneš lijenog glumca – kako da ga prodrmaš? Šta da radiš sa glumcem koji je opšt? Šta da radiš sa ciničnim glum93


cem? Ovo su pitanja na koja ćes sam odlučivati o odgovoru. Zastraši onog koji je strašljiv, uništi vulgarnog,ali pokušaj da u njih usadiš veliku ideju i daj im ozbiljne zadatke, otvori im perspektivu i uči ih da vide nevidljivo. GLUMCI SE BOJE SMRTI I GRIJEHA, KAO NIKO DRUGI NA SVIJETU, ne čak smrti, već autopsije hiljadu malih i velikih prevara koje su već akumulirale u njihovim životima, kao i na sceni. Oni su oplođeni ovim prevarama, ogrnuti njima kao mekom odjećom, kojom možeš obrisati pet metara lokve krvi. Njihovu kožu, te krv hrane sudovi kojima teče Prevara. Njihova esencija, Esencija glumca jeste da izda, da igra lažno, vara, igra i igra ponovo...Iz ove pogubljenosti oni postaju nitkovi, ubice, varalice, smicalice. Koliko velikih, kao i drugih reditelja je prevareno, prebijeno, maltretirano, pojebano, stradalo zaljubivši se u njih (glumce) zbog njih u istoriji svjetskog pozorišta u mnogim državama i erama. Oni izmiču kao zmije. Glumac jeste zmija, što je jako opasno. Oni nam se svete, jer nešto što su zaželjeli na kraju nije bilo ispunjeno. Oni krive naše sudbine. Oni nas optužuju, tračare za nama, upiru prstom u nas, onda glasno slave kada dobiju titule Umjetnika. Ali, sve ima svoju cijenu i na sve ima odgovora... postoji nova generacija mladih, iskrenih i buntovnih reditelja koja tek dolazi, zbog koje moramo uništiti i kazniti današnju tradiciju i pripremiti teren za nove generacije. Svako od nas to mora uraditi individualno, ja to radim takođe: moramo uništiti ove prevarante-glumce, ove robove-glumce. I zato moramo podmetnuti ovaj ogromni požar, zapaliti pozorišne kuće, kako bi buduće generacije vidjele sjaj, refleksiju ovog požara. P.S. Pitanja za mene od mene Voliš li glumce? -Volim i mrzim. Poznaješ li prirodu glumca? -Ne i da. Jesi li želio da budeš glumac? -Ne Kada glumac izdaje? -Svaki u različito vrijeme.

94


Koliko često? -Uvijek. Da li postoje izuzeci? -Da. Izuzeci su 3 na 97 Da li se bojiš da će se glumci jednom dići protiv tebe? -Već su dugo vodili bunt. Postoji li rešenje? -da Koje je? - ne znam Kojeg glumca vidiš kao idealnog? - Teško pitanje, ne mogu naći riječi... to može bitiDijete, Anđeo, Isus, ne Juda, srce Anđela, čistota djeteta, marljivost, iskrenost, borilac za istinu, saosjećajan, hrabar, inteligentan, otvoren, religiozan, moralan, intelektualan, onaj koji ne izdaje, onaj koji ne ubija, ko voli planetu Zemlju i materinstvo, ko duboko voli svoje roditelje, ko je harizmatičan, ko ima empatiju i saosjećajnost, šaman, revolucionar, nježan, jak, onaj koji štiti prava na ljudsku slobodu, onaj koji voli životinje i biljke, onaj koji brani siromašne i beskućne, veliki radnik, lojalan, onaj koji zna i osjeća – šta je ljubav,onaj što je spreman da se žrtvuje, onaj koji propovijeda, koji će uvijek doći da spasi nekoga, onaj koji sija, onaj koji je smiješan, tužan, srećan, mudar, iznenađen, iracionalan, prelijep, onaj koji nema niti vrelu niti hladnu krv, čiji je um otvoren na sve nove stvari, hipnotičan , dubok, čist, onaj koji ima savjest, ko je divalj, ko pjeva, ko je tih, glumac koji noću ima snove, onaj koji nije robot, koji nije ciničan i prazan iznutra, onaj koji nije prevarant – glumac na kojeg se možeš osloniti. Neki od glumaca koji su saglasni sa ovim tekstom imaju priliku da razmisle i pobjegnu od ovog robovsko- gladijatorskog (ranije, glumce su koristili kao takve). Danas, samo je promijenjena scena Koloseuma sa nekom scenom današnjih teatara. Takođe, publika danas plaća više da ode u pozorište, kako bi doživjela ugođaj i akutna osjećanja. Tada su dolazili da gledaju krvave borbe gladijatora, a danas dolaze da vide 95


nas koji smo i srećni i prokleti i koji ćemo izumrijeti u borbi za opstanak. U ovakvom začaranom krugu desi se da se rode i eksplodiraju i drugačiji glumci. Glumci koji su buntovnici, glumci koji već nemaju šta da izgube. Jedan od njih može biti Spartakus. Glumac-Spartakus je nova vrsta glumca iz budućnosti. On je Glumac-Propovjedač, Glumac-Autor. Od ovakvog glumca će se roditi Reditelj-Reformer, Reditelj-Buntovnik, Reditelj-Posmatrač-iz-daljine. On će biti rođen od ovakvih glumaca kao larva, iz koje će nastati leptir. Ali prvo mora živjeti u cocoonu. Bilo ko ko je odrastao i prošao kroz horor egzistencije ovakvih glumaca će razumjeti o čemu govorim. Stari glumci su teški, a novi glumci koji tek dolaze u pozorište – kako ih je najbolje obmanuti, zadržati, kako od njih napraviti iste takve glumce. Ali oni već znaju odgovor na to, njihova koža i krv zna šta znači vratiti se u barake i kaveze za životinje. Za njih je glavno pitanje: pobuna, život ili smrt? Sloboda ili zaborav? Istina ili seppuku? Harakiri – postaje istina. To je idealan put... Ustaj, ustaj, stvarajmo korijenje, živimo punim srcem, diši, organizujujte revolte u svojim pozorištima. Crpite sopstvenu kontaminiranu krv i rodićete bolju Sudbinu. I dalje, čim sam upotrijebio ovako užasnu metaforu spašavanja u pozorištu, podsjetio sam samog sebe na jednu priču. Ovako: Postoje ogromni teatarski kompleksi, teatarske fabrike, koje štancaju planske teatarske produkcije, u kojima žive i rade glumci, tehničari, administracija i producenti. Isto tako postoje institucije i akademije gdje isti ti predaju i uče buduće glumce, kao i druge pozorišne radnike – ali doći će dan...u mojim mislima, kada će sva pozorišta i akademije biti zatvorena. Tada će početi njihove opsade. To je moja teorija Kolere. Ovo nam je potrebno, da bi se pojavio veliki Iskreni umjetnik. Pozorišta su za ovakve umjetnike sada većinom zatvorena... U ovakvim velikim pozorištima-grobnicama možete vidjeti glumce-pacove, ali jednom će mladi daroviti glumci(Iskreni glumci) doći u te teatre: ovi mladi glumci, sa vatrom u očima, doći će naučeni da traže istinu i da se bore za pravdu. Pacovi-rezidenti iz ovakvih teatara će ih pozvati da se pridruže njihovom lažljivom pozorištu, gdje se širi trulež i smrad, sa lažnim riječima i nepisanim pravilom ,,budi jedan od nas, bićeš kao mi“. I onda će ih inficirati. 96


Njihovi ujedi - njihovo tegobno disanje postaće dio buntovne mladosti novih glumaca – usijanih glava. Njihova krv je inficirana, srca takođe, a glumci-pacovi čekaju sa strane na trenutak kada će mladi postati mutanti – koji će takođe zavidno i sa prezirom posmatrati nove, mlade glumce, buduće generacije koje će doći u pozorište posle njih. Iako su obmana i licemjerje glavni faktori u međusobnom odnosu glumaca u pozorištu, a ti to dobro znaš – ipak ne vjeruj ni mladim ,,neiskvarenim“ glumcima. Ne vjeruj tim osmijesima ,,braće po lancima“. Oni su nalik slabićima, koji ne mogu da izdrže ni trenutak u prisustvu žene, a da ih stres ne proždere. Njih ne možeš dodirnuti, ne možeš ih oploditi. Oni nemaju splovila. Njihovi penisi su otkinuti i bačeni u septičke jame. Oni su djelo penektomije. Sledeći put, kada se budu pojavili mladi glumci sa snažnom erotskom, emocionalnom i intelektualnom potencijom – slabići, kojima su splovima uklonjena, će ih uništiti. Ovi kastrati sanjaju o tome da ih unište, kao što je i njih neko uništio. Ovo je prost mehanizam. Mehanizam koji postoji još od vremena Euripida, a traje i posle Šekspira. Ovo je mehanizam koji je i danas prisutan u pozorištima. Zbog toga mislim da su pozorišta trenutno pod opsadom. Prometej, Spartakus i novi ,,mladi i netaknuti“ glumci su ih porazili. Njihova Troja je pod opsadom. Ostalo im je jako malo zaliha hrane, vode i municije – vrijeme radi protiv njih, a pozorište im je zatvoreno. Onda maštam, kako bih u takva pozorišta najrađe podmetnuo Nacističke slatkiše – otrov odozgo preliven čokoladom. To bi bio moj poklon gladnim pacovima-glumcima, koji jako čeznu za slavom i poklonima. Glumci-pacovi bi pojurili na ove slatkiše, proždirali bi dok ne bi otrovani poumirali. Neki od njih umire brzo, a neki biraju sporu – smrt u konvulziji, kako bi se što duže opraštali sa prošlošću. Najpametniji među njima, a to su svakako glavni glumci, kao i oni iz administracije, menadžmenta, su sakriveni u jazbinama, iskopanim duboko ispod zemlje. Te jazbine su za njih godinama, pa i vjekovima kopali drugi glumci-pacovi. Oni su zakopani svuda (ispod i okolo pozorišta). Oni međusobno komuniciraju tajnim, mračnim podzemnim kanalima. Oni su ukorijenjeni u te bunkere. Kako ih namamiti da izađu? Kako ih izvući iz njihovih rupa? Gdje li su sakrili svog kralja, svoju kraljicu, jaja? Gdje li im je žaoka? Maštam kako(ja ih se ne bojim, jer ovo nije tekst za njih!) u njihove rupetine i bunkere Spartakus pušta otrov – gas, 97


pravi gasnu komoru od njihovih podzemnih koridora. Onda – tišina. Uništeni su. Sledeće što se dešava je dolazak spasilačkih timova, koji će povaditi njihove smrdljive ansamble iz pozorišta, zatim očistiti zidove, scenu, sjedišta. Sva mjesta koja su prožima njihova sjenka i smrad. Sve će biti očišćeno i deaktivirano, kao što se i radi kada se čisti nakon radioaktivnih supstanci. Pozorišta i akademije će biti zatvorene – zapečaćene. Trebaće da prođe vremena da bi se ponovo nastanile. Kada se ponovo otvore vrata, ko će kroz njih ući? Koje misli i ideje će ući kroz ta vrata? Ko će biti ti novi ljudi, novi glumci i reditelji? Šta ih čeka? – Ovo su pitanja za tebe i na njih sam moraš naći odgovor. Ali, ovaj ogromni ožiljak, ova katastrofa u pozorištu će biti zapamćena za sva vremena. Ostaće žar i plamen, od ovog velikog požara - velikog terora u umjetnosti... U pozorištu će se raditi novi tekstovi, tražiće se forma i adekvatni umjetnički jezik – koji će u tom vremenu biti prikladan.

Adnrij Žoldak, rođen 1962. godine je pozorišni reditelj iz Ukrajine. Pozorišnu režiju je završio u Moskvi kod čuvenog profesora Vasiljeva. Na njegovu rediteljsku poetiku snažan uticaj napravili su filmski stvaraoci kao što su: Felini, Bergman, Paradžanov, Tarkovski, Godar...) Od 2002. do 2005. godine je bio direktor Harkov Taras Ševčenko Akademskog Drama teatra u Harkovu, gdje je postavio pet predstava koje su, mimo Ukrajine, bile izvođene u preko trideset različitih država, kao i na svim prestižnim festivalima. 2005. godine Žoldak je režirao Šekspirovog Romea i Juliju, u koprodukciji sa Berliner Festspiele. Premijera je bila u Berlinu, a zatim u Varšavi. Ukrajinske vlasti su zabranile igranje ove predstave u Ukrajini, a Žoldak je bio primoran da napusti pozorište. Nakon toga, Andrij živi i radi u Berlinu, svuda po Njemačkoj, Rusiji, Finskoj, Rumuniji, Švedskoj i Švajcarskoj. Bavi se i predavanjem. Posebno ga interesuje budućnost pozorišta, kao i teorija pozorišta. Napisao je dva manifesta: Pismo glumcu, Pismo nerođenom reditelju i glumcu. Dobitnik je UNESCO nagrade za doprinos i razvoj pozorišne umjetnosti, pet nagrada u Makedoniji, za najbolju režiju, najbolju predstavu, najbolja ženska glavna uloga (Elektra), najbolja muška glavna uloga (Orest), Dvije Zlatne maske za najbolju operu i najbolju režiju opere (E. Onjegin – Rusija), Thalia prize u Italiji, kao i nagradu za najbolju predstavu u Finskoj, za Anu Karenjinu, najbolja režija FIAT, najbolja predstava FIAT, najbolja ženska glavna uloga FIAT. U CG je gostovao sa predstavom Elektra (MNT Skopje) na Festivalu internacionalnog alternativnog teatra (FIAT) 2015. godine. 98


Mirza Lekić

BIOGRAFISTIČKI I ISTORIJSKO-POLITIČKI ASPEKTI ROMANA MEFISTO KLAUSA MANA Zbivanja u njemačkoj kulturi tridesetih i četrdesetih godina prošloga vijeka umnogome su obilježena političkim i društvenim prilikama koje su zadesile njemački narod toga vremena. Dolazak nacističkog režima na vlast u Njemačkoj donosi sopstvenu kulturu koja odgovara na novonastale vrijednosti i ideale. Dok jedan dio njemačkog kulturnog miljea prihvata nastalu političku situaciju i odlučuje da živi i radi pod nacističkim državnim pokroviteljstvom, drugi će pružajući otpor i iskazujući neslaganje utočište tražiti van svoje domovine. Ne samo zbog neslaganja, već i zbog ideja bliskih socijalizmu ili svog jevrejskog porijekla ugledno njemačko građanstvo biće primorano na život u emigraciji. Među njima su se našli mnogi intelektualci i čuveni njemački književnici koji će svojom književnom djelatnošću označiti jedinstven period u istoriji njemačke književnosti koja nastaje u egzilu. Klaus Man je bio jedan od onih koji se svojim književnim i političkim angažmanom posebno istakao. Njegovo stvaralaštvo u publicistici i književnosti bilo je oblikovano politikom toga vremena. Kao predstavnik mlađe njemačke emigrantske književnosti Klaus Man je ogledalo kako njemačke omladine tako i njemačke intelektualne misli tridesetih i četrdesetih godina XX vijeka. Važan doprinos dao je popularizovanju njemačke antifašističke književnosti kroz posebna književna izdanja i uređivanje časopisa, a kako i sam ističe: „Što se mene osobno ticalo, svojski sam se trudio da gospodi iz Trećeg Reicha idem na živce“. 1 Na crnogorskome jeziku i jezicima razumljivim govornicima na južnoslovenskom prostoru oskudne su studije koje se bave ovim autorom i njegovim djelom kao i problematikom perioda u kojem je stvarao. S obzirom na značaj i genijalnu lucidnost ovoga autora može se reći da ni u istoriji svjetske književnosti i kritičke misli Klaus Man ne zauzima mjesto koje mu pripada, što je po mišljenu nekih teoretičara posljedica autorovog ostajanja u śenci ličnosti svoga oca To1

Klaus Man, Prekretnica, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1987, str. 240.

99


masa i strica Hajnriha Mana. Pojedine teoretičare zanimao je biografski pristup u proučavanju Manovih djela, odnosno kako su neki aspekti njegovog života i ličnosti uticali na njegovo djelo i kako određene teme reflektuju neke aspekte njegovog života. Pored toga, najranije studije o Manovom stvaralaštvu uzimaju u obzir njegov politički stav i fokusiraju se na uticaj politike antifašizma na autorovo pisanje, dok novije studije koriste psihoanalitičku teoriju i bave se vezama između Manove seksualnosti i portretisanja homoseksualnosti u njegovim djelima.2 Ovaj rad bavi se biografskim i istorijsko-političkim aspektima u proučavanju Manovog najznačajnijeg književnog djela, romana Mefisto, sa nastojanjem da se proučavanju romana pristupi iz uglova psihoanalitičke i kritike novog istoricizma. Objavljen 1936. godine Mefisto-Roman jedne karijere posebno je važno književno ostvaranje koje ovaj autor piše u emigraciji. Mefisto je, prije svega, roman karaktera, odnosno roman pojedinca i njegovog izbora (Individualroman)3 u kojem „odnos takva karaktera prema drugim karakterima ili likovima postaje predmetom pažnje autora koji sam, preko svojega pripovjedača ili dajući riječ samome „junaku“, prati njegov razvitak“4. To je roman o umjetniku u kojem se postavljaju bitna pitanja o odnoso umjetnosti prema životu i umjetnika prema svijetu.5 O Mefistu se može razmišljati i kao o svojevrsnoj društveno-političkoj analizi tridesetih godina prošloga vijeka pisanoj kao reakcija na uspon nacističke ideologije u vrijeme samog događanja radnje romana. Navodeći u samom podnaslovu da se radi o romanu jedne karijere autor na neki način i sam određuje tipološku pripadnost romana. Glavni protagonista djela je Hendrik Hofgen, glumac kojeg u nedostatku moralnih kvaliteta odlikuju talenat i ambicioznost. Uspon Hofgenove karijere prati uspon nacističke ideologije, on je „klaun eksponent, simbol komedijaškog, potpuno lažnog i pokvarenog režima, glumac koji trijumfuje u državi lažova i podlaca“.6 Od provincijskog glumca socijalističke profilacije lik Hofgena postaje nacističko kulturno čedo i direktor berlinskog Narodnog teatra. Za bolje prilike u karijeri Hendrik Hofgen spreman je na skla V. Choubey, C.A.M.T.W, Künstler dieser Zeit: Klaus Mann’s Novels of the 1930s, University College London, 2011, str. 9,10,11, url:http://discovery. ucl.ac.uk/1301771/1/1301771.pdf 3 V. Choubey, isto, str. 13. i 14. 4 Aleksandar Flaker, Period, stil, žanr, Službeni glasnik, Beograd, 2011, str. 287. 5 V. Dragiša Živković, Rečnik književnih termina, Romanov, Banja Luka, 2001. 6 Man, isto, str. 267. 2

100


panje saveza sa đavolom. On zbog karijere izdaje prijatelje koji ga okružuju kao što nacističko vođstvo izdaje njemački narod kojim vlada. Lik Hofgena baziran je na ličnosti Gustafa Grundgensa7, istaknutog njemačkog glumca poznatog po ulozi Mefistofelesa u njemačkoj dramatizaciji Fausta. Prije no je postao glavni umjetnički reprezent Trećeg Rajha Grudgens je bio piščev prijatelj i suprug njegove sestre Erike Man. Njegova karijera dostiže vrhunac dolaskom nacista na vlast u kojoj on obavlja dužnost direktora Narodnog teatra. Ovakvom karakterizacijom glavnog protagoniste i odnosom prema pozicioniranju njegovog mjesta u društvu, Klaus Man u romanu Mefisto nudi dva vida razumijevanja odnosa pojedinca i društva prikazujući individualnu sudbinu kao izraz kolektivnog iskustva i kolektivnu sudbinu u iskustvu pojedinca.8 Zapravo postavlja se pitanje koliko je nacistički raspoloženo društvo krivo za kvarenje jednog Hendrika Hofgena, odnosno koliko su oni poput Hofgena krivi za uspon fašističke ideologije? Stoga, roman Mefisto se može tumačiti na osnovu individualno-psihološkog i političko-filozofskog nivoa djela. Individualno-psihološki nivo ticao bi se glavnog protagoniste djela kao pojedinca, njegovog unutrašnjeg svijeta i odnosa prema spoljašnjem svijetu i ostalim likovima, dok bi političko-filozofska dimenzija podrazumijevala odnos totalitaristički organizovanog društvenog života i pojedinca u njemu. Antijunak i njegov svijet “Jedan autor može paralelno da postigne i efekat životne ubjedljivosti i efekat strukturalne povlašćenosti negitivnog junaka.”9 Strukturalnim favorizovanjem negativnog junaka na uštrb onih koji se mogu označiti kao žrtve junaka pisac Mefista nastoji da životna vjerodostojnost glavnog lika djeluje uvjerljivo na čitaoca. Hendrik Hofgen je negativni junak romana, antiheroj u pravom smislu. To je čovjek lišen empatije kojeg vodi samo lična ambicija i spreman je da zbog karijere gazi preko živih i preko leševa u državi koja svoje političke ciljeve ostvaruje putem ubistava i koncentracionih logora. U prologu romana pripovjedač nas upoznaje sa Hofgenom na vrhuncu svoje karijere kao šarmantnom i popu V. Ante Peterlić, Filmska enciklopedija I, JLZ Miroslav Krleža, Zagreb, 1986, str. 505. 8 V. Choubey, isto, str. 14. 9 Nikola Milošević, „Negativni junak“, u Milivoj Solar, Moderna teorija romana, Nolit, Zagreb, 1979, str. 326. 7

101


larnom zvijezdom nacističkog režima u ulozi intendanta i državnog savjetnika. To je najveća uloga u životu Hendrika Hofgena kao što će Mefistofeles biti njegova najveća uloga u pozorišnom svijetu. Rođen u miljeu koji nije odgovarao njegovim karijerističkim planovima odlučuje se da promijeni život mijenjajući svoje pravo ime Heinz aristokratskim, ne tako čestim i običnim imenom Hendrik. Hofgen je nesiguran, ne vjeruje u svoju glumačku sposobnost, smatra sebe drugorazrednim glumcem u Hamburškom umjetničkom pozorištu. Njegova nova ličnost biće prožeta kontradiktornostima i Hofgen će težiti da sakrije nesigurnost i nestabilnost svog karaktera. Da bi napredovao u karijeri, a to je ono što okupira Hofgenove misli, njegovom okruženju potrebni su odgovarajući ljudi i izvjesna povezanost sa njima. Iako je u sebi duboko nezadovoljan, publika je oduševljena njegovom glumom; on je zabavan, uvijek spreman da odgovori na sve teme, dobar je govornik i popularan je među ženama. Međutim, njegova prava duševna mora jeste sopstvena karijera zarad koje je spreman da žrtvuje svoj odnos sa tri najznačajnija ženska lika u njegovom životu. Upravo veze sa ženama najviše otkrivaju pravo unutrašnje stanje lika Hendrika Hofgena. Inferiorna seksualnost ovoga glumca koja donekle oslikava kakav je on zapravo lik vidljiva je najprije u odnosu prema Juliette. Princeza Tebab ili Crna Venera, kako je Hofgen naziva i koju unajmljuje kao učiteljicu plesa, postaje njegova ljubavnica i sadomazohistička gospodarica. Seksualna privlačnost Juliette, koja je po majci crnkinja, dovodi Hofgena do toga da u njenom društvu neskriveno ispoljava ośećanja svoje psihičke lucidnosti i nesigurnosti. Da bi piktoresno dočarao seksualnu atrakciju i prirodu veze između Juliette i Hofgena pripovjedač nas uvjerljivo uvodi u svijet magijskog obreda nekog afričkog plemena: „Njezino je lice stajalo pred njim kao strašna obrazina nekoga nepoznatog boga: on sjedi na prijestolju na skrovitu mjestu usred prašume, pokazuje zube i koluta očima, traži ljudske žrtve. Prinose mu ih , kraj njegovih nogu prska krv, svojim spljoštenim nosom njuška sladunjavo-prisan, neugodan miris, klateći pomalo veličanstveno gornji dio tijela u ritmu pomahnitalog tam-tama.“10 Ironija je da, zapravo, samo Juliette, čiju će boju kože arijevski ideolozi omrznuti, jedina vidi pravu prirodu budućeg intendanta Trećega Reicha. 10

Klaus Man, Mefisto, roman jedne karijere, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1980, str. 63.

102


Na pripremama za jednu komediju u kojoj će igrati glavnu ulogu Hofgen upoznaje Barbaru Bruckner. Kći uticajnog tajnog savjetnika Barbara Bruckner odgajana je u buržaoskoj porodici i odlikuju je prefinjeni maniri.Kod Barbare će ga privući blagost njene prirode i jednostavnost fizičkog izgleda. Hofgena ona podśeća na madonu i mladiće, „Barbara će biti moj dobri anđeo“11, mislio je. Za razliku od Juliette koja u Hofgenu otkriva duboke instikte njegove nesigurnosti i neugodnosti, Barbara je neko ko svojom dobrotom može popraviti ovu stranu Hofgenove ličnosti koje je on i te kako svjestan. Iako u početku o Hofgenu razmišlja kao o kakvom lakrdijašu, Barbari se javlja ośećaj sažaljenja. Što se Hofgena tiče brak sa Barbarom mogao bi mu obezbijediti društveni ugled i povoljno uticati na njegovu karijeru: „Tajni savjetnik Bruckner bio je velik čovjek, i nimalo siromašan; veza sa njegovom kćeri donijela bi i koristi, osim sreće.“12 Njihov zajednički život od početka je bio osuđen na propast. Okolnosti dolaska nacista na vlast okončaće vezu ovo dvoje različitih likova. Barbara emigrira u Pariz đe počinje sarađivati sa časopisima koji okupljaju emigrante antifašiste. Lik Barbare Bruckner podśeća na neke detalje iz života Erike Man, piščeve sestre koja je dvije godine bila u braku sa glumcem Gustafom Grundgensom. Ona je emigrirala dolaskom Hitlera na vlast i sarađivala u publikaciji časopisa čiji je Man bio urednik. Piscu ovoga romana Barbarin lik koristi kao Hofgenova krajnja suprotnost i ona je njegovoj ličnosti tačka antipoda. Pozitivne odlike lika Barbare Bruckner razvijaju se u romanu paralelno i nasuprot usponu Hofgena kao karijeriste.13 Dugo poznanstvo sa glumicom Nicolette, Barbarinom prijateljicom i Hofgenovom poslovnom saradnicom, takođe će biti značajno za Hofgenov poslovni napredak. Zbog svog nesretnog djetinjstva Nicolette će odgajiti prijatelj njenog oca Teophil Murder, koji je u romanu specijalista za komedije i kulturni boljševik. Kada su nacisti preuzeli vlast Murder emigrira zbog svog jevrejskog porijekla što će Nicoletti predstavljati prepreku za ostvarivanje dalje karijere u Njemačkoj. U tom slučaju druženje i veza sa intendantom Hofgenom pospješilo bi njen društveni status, a kako su se počele javljati glasine o Hofgenovoj povezanosti sa Juliette, prosti Man, isto, str. 87. Man, isto, str. 89. 13 V. Choubey, isto, str. 155. i 156. 11 12

103


tutkom crne boje, Hofgen mudro odlučuje da stupi u brak sa Nicollete. Ona je na neki način kombinacija likova Juliette i Barbare. Nicollete istovremeno zadovoljava Hofgenovu seksualnost i pogodna je za njegovu karijeru. Vlast ga više neće povezivati sa tamnoputom Juliette. A kakva je prava priroda njihovog braka i koliko su oni slični i povezani likovi u romanu opjevaće lik nacističkog pjesnika Benjamina Pelza: „ Kakav par, Hendrik i Nicoletta- oboje s nekom mrskom draži, dva opasna i jezivo šarmantna božanstva podzemlja... Vi vodite ples, vi podzemna veličanstva! - zanosio se liričar, za kojega je diktatura rasističkog fašizma značila neku vrstu krvavofantastičnog „sna ljetnje noci“. Očaravate nas svojim osmijesima i čudesnim pogledima. Ah, kako vam se rado povjeravamo! Vi nas pratite pod zemlju, u najdublji ponor, u čarobnu pećinu, gdje krv šumi sa zidova, gdje se pare oni koji se bore, gdje se ubijaju oni koji se vole, gdje se ljubav, smrt i krv miješaju u orgijastično jedinstvo...“14 Stupanje u brak Hofgen i Nicolette ispunjavaju svoju personalnu artističku satisfakciju u naručju maliciozne nacističke ideologije. Na hronološkom početku romana neki će drugi likovi osvijetliti pojedine aspekte Hendrikovog lika u periodu prije dolaska nacista na vlast dok je još bio zapošljen u Hamburškom umjetničkom pozorištu i okružen tamošnjim prijateljima i saradnicima. U prednacističkom periodu dvadesetih godina pristalica je komunističkih ideja, kritikuje buržoasku klasu i maštari o pokretanju Revolucionarnog teatra, koji bi predstavljao neku vrstu marksistički angažovanog pozorišta. Međutim, njegovo naklanjanje komunizmu samo se poistovjećivalo sa vladajućim mišljenjem u društvu koje mu je tada ispunjavalo sigurne poslovne prilike. Nasuprot Hofgenu, njegov prijatelj i saradnik Otto Urlichs bio je istinski pobornik komunističkih ideja dok nije smaknut od strane Gestapoa. Prijateljski je vjerovao Hofgenu i neprestano iščekivao njegovo zalaganje za osnivanje Revolucionarnog teatra, koji nikad nije osnovan. Urlichs je bezuslovno iskren i odlučno spreman da žrtvuje posao, novac, pa čak i svoj život vjerujući u pravednost ideja za koje se borio. Dok lik Hofgena politiku doživljava kao praktičnu korist, Ulrichs je lik pravoga idealiste koji se za svoju politiku nesebično zalaže. Hendrikov drugi kolega iz Hamburškog umjetničkog pozorišta, Hans Miklas od početka je sumnjao u iskrenost Hofgenovog političkog stava naklonjenog komunizmu. Miklas je 14

Man, isto, str. 271.

104


vjerovao da je Vođa spasitelj njemačkog naroda i istinski je pripadao nacionalsocijalistima. Njegov lik predstavlja njemačku nacističku omladinu koja vjeruje u novu Njemačku. Međutim, dešavanja koja su pratila dolazak nacista na vlast, ubistva, koncetracioni logori i proganjanja razočarali su Miklasovu vjeru u boljitak njemačkoga društva. Miklas će stradati od strane tog istog režima u koji je vjerovao, dok će Hofgen, bivši komunista i Miklasov politički protivnik, u nacističkoj vlasti dočekati vrhunac svoje karijere. Hendrik Hofgen je antiheroj koji je glumac i u životu i na sceni. Potpuno je slijep za dešavanja oko sebe. Na društvena previranja u vlasti gleda kao na pozorišnu scenu. Odnos prema drugim likovima pokazuje koliko Hofgen nema ośećaja za ljude oko sebe. Brak sa Barbarom okončaće ostavivši je u emigraciji u Parizu da bi se vratio u Njemačku i nastavio svoju karijeru. Nakon jedne rasprave o Lotte Lidenthal, koju je Hofgen smatrao provincijskom glumicom, utiče na upravu da Hansu Miklasu daju otkaz iz Hamburškog umjetničkog pozorišta. Jedino će smrt njegovog najboljeg prijatelja Urlichsa duboko potresti ovog bezośećajnog čovjeka. A upravo će glumica Lidenthal, zbog koje je Hofgen priredio Miklasovo izopštavanje iz kolegijuma Hamburškog pozorišta, biti njegova veza sa ministrom predśednikom i generalom avijacije, u čijem se liku prepoznaje Herman Gering. Pod generalovim patronatom Hofgen postaje nacistička glumačka zvijezda i budući državni savjetnik. Sporedni likovi i druge mogućnost koje se u romanu nude glavnome liku, piscu služe da čitaoce upozna sa svim mogućnostima Hofgenovog izbora. Osim životne uvjerljivosti u oblikovanju negativnog junaka, sudbina i izbori njegovih žrtava, odnosno drugih likova, izgrađeni su na način da pripovjedač time ne bira i ne favorizuje samo jednu istinu, već postavlja pred čitaoca mogućnost izbora i donosi svestranost i zaokruženost romana kao literarne cjeline. Pripovjedač je u tom smislu u odnosu prema drugim likovima samo ravnopravni sudionik književne zbilje. Izmedju Barbara i Nicolette, komunizma i fašizma, provincijskog glumca ili pravog umjetnika, Hofgen se po svaku cijenu odlučuje za ono što odgovara njegovoj karijeri.

105


Politička arena kao pozorišna scena Povlašćeni odnos u strukturi književnog djela i dominatno građenje negativnog junaka kao glavnoga lika romana Man će koristiti i kao sredstvo da u romanu reflektuje i naglasi svoje filozofsko-ideološkogo angažovanje. Osim toga što govori o pojedinom karakteru, odnosno tipu karaktera na primjeru pojedinca, roman Mefisto nudi i dijagnozu jednog nezdravog društveno-političkog uređenja. Pisac izražava svoja politička uvjerenja i stavove odnosom institucija sistema na pojedinca u romanu. Klaus Man se u ovom djelu direktno angažuje protiv nacističke politike i njenih društvenih vrijednosti, a kako i sam autor romana navodi u svojoj autobiografiji: „Pisac koji u svoje umjetničko stvaranje želi uključiti političke teme, mora doživjeti politiku, patiti zbog nje isto tako duboko i gorko kao što mora patiti zbog ljubavi da bi o njoj mogao pisati.“15 Roman Mefisto donosi sliku jednog umjetničkog svijeta. Prvenstveno se ispituje uloga umjetnosti u okviru nacističkog državnog uređenja. Umjetnički svijet pozorišta u kojem je sve unaprijed iscenirano i u kojem su odnosi samih glumaca izvještačeni simbolizuje društvene odnose i njihovu prirodu u vrijeme nacističke ideologije. Autoritativni i totalitaristički sistem vladavine dovodi do politizacije društvenih i međuljudskih odnosa i opšte teatralizacije stvarnosti. Politička arena postaje pozorišna scena u kojoj glavne uloge igraju nacističke vođe. Pisac se u romanu bavi političkom psihologijom i načinom na koji su se nacisti služili sredstvima pozorišne umjetnosti. Narod je poput publike koja gleda izvođenje nacističke demagogije u ulogama istaknutih predstavnika režima. Kao što pozorišna predstava zavodi i utiče na svijet publike, tako nacisti svojevrsnim teatralnim spektaklima manipulišu masom naroda. Paljenje Rajhstaga, javno spaljivanje knjiga kao i masovna okupljanja neki su od motiva koji se javljaju u romanu. Kada nacisti preuzmu vlast Hofgen se kaje, ćuti i strahuje o svom bivšem socijalističkom opredjeljenju sve do trenutka dok ne odluči da se povjeri i ispovijedi ministru predśedniku. Tako Man promatra ideju nacional-socijalizma i kao religiju u kojoj je počinjeni grijeh bivši politički stav, a vođe te ideje su bogovi koji vladaju. U vezi sa ispitivanjem prirode umjetnosti u konkretnom političkom sistemu na početku romana govori se o revolucionarnom pozorištu o čijem osnivanju maštaju Hendrik Hof15

Klaus Man, Prekretnica, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1987, str. 173.

106


gen i Otto Urlichs. Po njima pozorište treba da ima didaktično-poučnu svrhu. Međutim, dolaskom nacista na vlast pozorište poprima sasvim drugu ulogu i stoji samo u funkciji veličanja ideologije. Na taj način umjetnost degradira. Jedina umjetnost postaje umjetnost nacističke propagande. Raspravom o didaktičnoj ulozi umjetnosti između Hofgena i Urlichsa s jedne, i njenoj propagandnoj svrsi u stavovima Hofgena i ministra predsjednika s druge strane, pisac Mefista kroz različite likove nudi različita i uzajamno suprotna razmišljanja o prirodi politike i umjetnosti. Ovakvim načinom pripovijedanja narator kao da stalno ispituje čitaoca i time mu daje mogućnost sopstvenog izbora. Faustovski motiv univerzalnog poimanja prirode umjetnosti od suštinske je važnosti za razumijevanje i tumačenje ovoga romana. Hendrikova uloga Mefistofelesa u izvedbi Fausta u Državnom pozorištu u Berlinu, kojoj će prisustvovati ministar predśednik i general avijacije, biće posebno značajna za Hendrika Hofgena i njegovu glumačku karijeru. Imajući u vidu da je Hofgen glumac na sceni kao i u životu nameće se pitanje koliko zapravo lik Hendrika Hofgena u romanu igra ulogu sebe samoga, koliko on (ne)glumi i đe je granica između običnog života i glume na sceni. Već na prvim stranama knjige stoje Geteovi stihovi iz Wilhelm Meistera: „Svaku ljudsku grešku oprostit ću glumcu, nijednu glumačku grešku neću oprostiti čovjeku“16 U tom smislu dolazi do izjednačavanja lika glumca Hendrika Hofgena sa likom Mefista kojeg glumac igra. Upravo naslov romana upućuje na naglašenu istovjetnost ovog fiktivnog junaka i glavnog lika unutar same romaneskne fikcije. Izvrsnim i lucidnim kretanjem na sceni sa crnim plaštom i satanskom maskom Hofgen-Mefisto šarmiraće generala avijacije toliko da će glumac biti pozvan na prijem u generalovu ložu. Trenutak njihovog susreta predstavlja vrhunac Hofgenove karijere. Susret Hofgena u kostimu Mefista sa nacističkim generalom u pozorišnoj loži svojom će teatralnošću zaśeniti i samu predstavu Fausta. Pakt koji Faust sklapa sa đavolom u inkarnaciji Mefistofelesa simbolizuje poznanstvo i savez koje Hofgenov lik sklapa sa generalom i naci16

V. Klaus Man, Mefisto, roman jedne karijere, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1981.

107


stičkim pokretom u romanu. Hofgenovo ljudsko lice i naličje likuje i nalikuje u masci Mefista i upravo se u toj ulozi glumac ośeća najudobnije. Oduševljen Hofgenom-Mefistom lik generala avijacije i ministra predśednika nadahnuto promišlja o značaju toga dijaboličnog junaka za sudbinu njemačke nacije: „Ta to je lud momak! Pa zar svi mi nemamo nešto od njega? Mislim, zar se u svakom pravom Njemcu ne krije jedan dio Mefistofelesa, dijelom vragolan, dijelom zlikovac? Kad ništa drugo ne bismo imali do Faustove duše - kamo bismo stigli? To bi moglo odgovarati našim brojnim neprijateljima! Ne, ne- Mefisto, to je njemački nacionalni heroj. Samo se to ne smije ljudima reći...“17 Iako se Klaus Man prije svega bavi političkom tiranijom nacističkog režima jasno je da on u romanu uviđa i posljedice uticaja na kulturu i umjetnost. Ođe je pogodno navesti tvrdnju Jamesa Kellera u studiji The Role of Political and Sexual Identity in the Works of Klaus Mann kako politička moć postaje povezana sa podesnim umjetničkim stvaralaštvom koji joj odgovara dovodeći umjetnost u stanje u kojem nema eksperimentisanja, progresa i razvitka novih ideja.18 Problematika publikacije i recepcije romana Specifične okolnosti koje su pratile izdanje ovoga romana bitno su uticale i na njegovu recepciju kod publike. S obzirom na političko stanje u Njemačkoj tridesetih godina kada je roman napisan, Mefisto će prvi put biti objavljen u Amsterdamu 1936. godine. U Njemačkoj će biti publikovan tek 1956. i to samo u Istočnom Berlinu. Ovaj roman ostaće upamćen i po čuvenom dugogodišnjem književnom sudskom procesu koji je vođen u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj. Naime, pravni nasljednik Gustafa Grudgensa koji je poslužio kao model za gradnju glavnoga lika romana pokrenuo je 1965. godine sudski proces sa ciljem da spriječi publikovanje Mefista. Ova sudska presuda trajaće sve do 1981. kada roman počinje da se štampa i distribuira i u prozapadnoj Njemačkoj. Imajući u vidu političku orijentaciju nekadašnje Jugoslavije i njena antifašistička stremljenja, roman Mefisto će na južnoslovenskim prostorima biti slobodno prevođen i publikovan i prije ukidanja pomenute sudske presude. Nakon prvog objavljivanja roman Mefisto će u jednom 17 18

Man, isto, str. 216. V. Choubley, isto, str. 168.

108


pariškom časopisu biti okarakterisan kao roman s ključem (roman a clef). Radi se o djelu u kojem se pod drugim imenom govori o ličnostima i događajima iz stvarnog života.19 U recenziji romana u časopisu „Novi dnevnik“, sa kojim je Man u emigraciji sarađivao, zapisano je: „Možda je (autor) jezivom teatru krvožednih diletanata želio suprotstaviti portret istinskog komedijaša no uspio je više od toga: prikazao je tip poslušnog građanina, jednog od milijuna sitnih sukrivaca koji ne čine velike zločine, ali jedu kruh ubojica; nisu krivi, ali postaju krivcima; ne ubijaju , ali šute o ubojstvima; žele više nego što zaslužuju, i zato ližu noge moćnih čak i onda kad te noge gaze po nevinoj krvi. Ti milijuni sitnih sukrivaca lizali su krvi i oni su oslonac moćnika.“20 Kao reakcija na komentare u časopisima i to koliko se lik Hendrika Hofgena može poistovjećivati sa stvarnom ličnošću i životom glumca Gustafa Grundgensa, autor Mefista će sam prokomentarisati u svom životopisu pod naslovom Prekretnica: „Je li državni savjetnik i intendant Hendrik Hofgen, glavni lik mog romana, portret državnog savjetnika i intendanta Gustafa Grundgensa, koga sam poznavao u mladim danima? Ne sasvim. Hofgen se u mnogo čemu razlikuje od mog bivšeg šogora. Ali i uz pretpostavku da je lik iz romana mnogo sličniji originalu no što stvarno jest, Grundgens ni tada ne bi mogao figurirati kao „junak“ te knjige. U tom pokušaju socijalne kritike nije riječ o pojedinačnom slučaju nego o tipu. Kao uzorak mogao mi je isto tako poslužiti i bilo tko drugi. Izabrao sam Grudgensa- ne zbog toga što bih ga smatrao izrazito negativnim (možda je bio čak i bolji od mnogih drugih uglednika u Trećem Reichu), nego jednostavno zato što sam ga, slučajno, vrlo dobro poznavao. I upravo zbog toga, zbog naše nekadašnje bliskosti, njegov su mi preobražaj i njegovo otpadništvo bili toliko nevjerovatni, toliko čudni, da su me potakli na pisanje romana.“21 Pojedini detalji u književnom života lika Hendrika Hofgena pokazuju u kojoj mjeri je glavni protagonista baziran na stvarnoj ličnosti Grudgensa. Kao primjer može poslužiti to da je pravo ime lika Hendrika Hofgena bilo Heinz, koje je glumac u romanu promijenio kako bi ono dobilo aristokratski ton. Slično tome pravo ime Gustafa Grundgensa bilo je V. Dragiša Živković, n. d. Klaus Man, Prekretnica, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1987, str. 267. 21 Man, isto, str. 267. 19 20

109


Gustav.22 Međutim, autorovo citirano objašnjenje jasno podvlači da se radi o tipu, ne o pojedincu. Zaključak Svojim književnim radom Klaus Man hrabro i odlučno progovara kritikujući politička skretanja i zločine u vremenu u kojem je živio. Roman Mefisto tako postaje pečat i svjedok jednog mračnog perioda koji će obilježiti cijeli XX vijek. Kao što su se mnogi borili oružjem u rovovima i po frontovima, Man je pisanjem i perom glasno i oštro osuđivao fašističku ideologiju. Djela Klausa Mana potvrđuju postojanje njemačkog vizionarskog pacifizma i književnog antifašizma u godinama kada on postaje nadasve upitan. U prilog Manovoj književnoj originalnosti na tom polju stoji činjenica da Mefisto nastaje deset godina prije romana Doktor Faustus njegovog oca Tomasa Mana koji problematizuje poprilično istu tematiku. Klaus Man pripadao je grupi intelektualaca koja je prijetila da će svjesnim samoubistvima odgovoriti na dešavanja u svijetu toga vremena.23 U nemogućnosti da podnese napore emigrantskog života i pritiske otpora fašizmu, Klaus Man prevelikom dozom pilula oduzima sebi život nedugo nakon završetka Drugog svjetskog rata. I pored rane smrti i ostajanja u śenci djela njegovog oca Tomasa, Klaus Man zavređuje značajno mjesto u istoriji svjetske književnosti i adekvatan tretman u oblasti kritičke misli.

22 23

url: https://en.wikipedia.org/wiki/Gustaf_Gr%C3%BCndgens url: http://www.fantompowa.net/Flame/klaus_mannlife.htm

110


Literatura • • • • • • • • • •

Choubey, C.A.M.T.W: Künstler dieser Zeit: Klaus Mann’s Novels of the 1930s. Doctoral thesis, University of London, London, 2011. Man, Klaus: Mefisto, roman jedne karijere, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1981. Man, Klaus: Prekretnica, životopis, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1987. Milošević, Nikola: “Negativni junak”, u knjizi Milivoj Solar, Moderna teorija romana, Nolit, Beograd, 1979. Peterlić, Ante: Filmska enciklopedija I, JLZ Miroslav Krleža, Zagreb, 1986. Flaker, Aleksandar: Period, stil, žanr, Službeni glasnik, Beograd, 2011. Živković, Dragiša: Rečnik književnih termina, Romanov, Banja Luka, 2001. url: http://discovery.ucl.ac.uk/1301771/1/1301771.pdf url: https://en.wikipedia.org/wiki/Gustaf_Gr%C3%BCndgens url: http://www.fantompowa.net/Flame/klaus_mannlife.htm

Mirza Lekić- rođen 1988. god. u Podgorici. Student II godine osnovnih studija na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju. Suosnivač i urednik studentskog časopisa za književnost i kulturu Script. 111


Teodora Kovačević

NEKE FONOLOŠKE KARAKTERISTIKE GRAHOVSKOGA GOVORA Postoji neka neulovljiva impresionistička linija koja nam pomaže da čim otvori usta, odmah prepoznamo Crnogorca i razlikujemo ga od svih drugih, pa i Crnogorca novoštokavca od drugih novoštokavaca. Dalibor Brozović (Crnogorski govori, CANU, 1984, str. 60)

Ovaj rad produkt je obrade snimaka nastalih u toku terenskoga rada koje je autor obavio u ljeto 2015. godine. Rad je pisan uz konsultaciju literature o štokavskim govorima i na osnovu autorova iskustva s terena. U dosadašnjoj literaturi postoje brojni opisi crnogorskih govora te oni spadaju među dijalektološki najobrađenije. Zbog raznovrsnosti akcenatskoga sistema, kao i posebnosti leksike, izraza te padežnih oblika, ovi govori nijesu u potpunosti ispitani. Velike promjene koje su se vjekovima događale na teritoriji današnje Crne Gore probudiše interesovanje brojnih lingvista poput Danila Vušovića, Milije Stanića, Mata Pižurice, Dragoljuba Petrovića, Branka Miletića, Radosava Boškovića, Adnana Čirgića i ostalih da se počnu baviti ovim jezikom. Danilo Vušović u studiji Dialekt Istočne Hrecegovine, objavljenoj 1927. godine, kojom i počinju sistematska istraživanja crnogorskoga govora, navodi da Grahovo, Banjani i Rudine pripadaju istočnohercegovačkome govoru.1 Naime, crnogorski govori podijeljeni su u dvije različite dijalekatske grupe štokavskoga sistema. Zapadnocrnogorskome govoru, koji je uvršten u centralnu grupu, čak je i negirano samo ime, jer je predstavljen kao jedan od subdijalekata pod istočnohercegovačkim imenom. Za śeverozapadne crnogorske govore usvojen je termin istočnohercegovački, dok je preostali dio govora različito imenovan: istočnocrnogorski dijalekat, zetsko-lovćenski dijalekat, zetsko-sjenički dijalekat, zetsko-južnosandžački dijalekat, zetsko-gornjopolimski dijalekat i sl. 1

Danilo Vušović: ,,Dialekt Istočne Hercegovine’’, Srpski dijaletkološki zbornik, knj. III, Srpska kraljevska akademija, Beograd – Zemun, 1927.

112


Prema današnjem izgovoru staroslovenskoga ě klasifikuju se štokavski govori. U nekim govorima dugo ě alterniralo je sa: ii̯ e (snȉi̯ eg, brȉi̯ eg) - đe se između e i i čuje samo prijelazno j, dok se u drugim čuje kao ie, i ije – u Grahovu je tipičan ovakav izgovor ě i tu se jasno čuje svako j. Kao i u ostalim crnogorskim govorima i u grahovskome govoru se bez izuzetka javlja jekavska jotacija: cě > će (ćèdilo), dě > đe (đȅd), tě > će (ćȅrāt), sě > śe (śȅme). Fonemi ś i ź i u ovome su govoru uobičajeni i javljaju se ne samo kao produkt jekavske jotacije no i u drugim spojevima sj (śutra) ili kao produkt jednačenja suglasnika po mjestu tvorbe (ìźđeljāt). Kako Adnan Čirgić navodi u svojoj knjizi Crnogorski jezik u prošlosti i sadašnjosti, proširenje crnogorskoga konsonantskoga sistema glasovima ś i ź, koji se javljaju i van crnogorske jezičke teritorije, ne znači da se ti glasovi ne mogu smatrati opštecrnogorskim niti tipično crnogorskim osobinama u okviru štokavštine – jer u Crnoj Gori oni predstavljaju markantna jezička obilježja i podjednako su prisutni na cijelome terenu, dok u okolnim državama imaju status lokalizama i dijalektizama koji su danas u iščezavanju (ako već nijesu iščezli), a porijeklo vode uglavnom s crnogorskoga jezičkog terena.2 Asim Peco je śeverozapadne crnogorske govore odvojio kao poseban tip govora i u okviru istočnohercegovačkoga dijalekta obradio pod naslovom Ijekavski govori hercegovačkog tipa van granica Hercegovine,3 istavkaši samo nekoliko njihovih distinktivnih osobina u odnosu na preostale govore hercegovačkoga tipa. Peco dalje navodi da govori istočne Hercegovine ne poznaju neke oblike koje pośeduju govori zapadne Crne Gore. Grahovski govor uveliko pośeduje osobine koje ga znatno odvajaju od istočnohercegovačkih govora. Kao i u govorima Pive i Drobnjaka, o kojima detaljno govori Jovan Vuković,4 u govoru ovoga područja, karakteristično je sažimanje ao > o (ùkrō, glȅdō), dok je u većini crnogorskih govora tipično sažimanje ao > a te ae > ē (jedànēs, pètnēs); eo > ō (próśutra, gróta). Nakon detaljne obrade snimaka tipičnih govornika Grahova, autor nailazi na promjene m > n pored velara (mòmka > mònka). Takođe, suglasnička grupa tst se uprošćava, gubi se t u osnovi (brastvo). Adnan Čirgić: Crnogorski jezik u prošlosti i sadašnjosti, Institut za crnogorski jezik i književnost – Podgorica i Matica crnogorska, Montenegrina knj. 4, Podgorica, 2011. 3 Asim Peco: Pregled srpskohrvatskih dijalekata, Naučna knjiga, Beograd, 1978. 4 Jovan Vuković: ,,Govor Pive i Drobnjaka’’, Južnoslovenski filolog, knj. III, Državna štamparija Kraljevine Jugoslavije, Beograd, 1938 – 1939. 2

113


U grahovskome govoru često nailazimo na upotrebu pripovjedačkoga imperativa (zȍvi jâ strînu). Umjesto današnje upotrebe prijedloga prema uz dativ, u ovome govoru taj se prijedlog upotrebljava uz genitiv, u značenju naspram (nȁ brijēg prema kȕćē). Fonem f je stabilan u današnjem grahovskom govoru. U pojedinim područjima zasvjedočen je oblik vàmelja, dok u ovome govoru autor potvrđuje oblik fàmīlija. Zanimljivo je i to da se u ovome govoru fonem h potpuno izgubio u određenim oblicima (ĺûbī ga u vȑ glāvē) ili je zamijenjen drugim fonemima, npr. muva, činjagu (3. lice mn. imperfekta), dok je h zasvjedočeno u riječi hvala (hvála), što je svakako noviji uticaj. U štokavskim dijalektima složenice glagola iti – idem i potom sâm simpleks mogu još u najranije doba sadržati ć – đ: doć – dođem, ići – idem, što se obično objašnjava metatezom oblika dojti – dojdem, koji još i danas postoje u štokavskim govorima. Milan Rešetar navodi da je pretpostavka da je razvoj bio sljedeći: *doiti – *doidem, dojti – dojde; *dotji – *dodjem, doći – dođem.5 U ovome govoru javljaju se četiri akcenta (kratkosilazni, dugosilazni, kratkouzlazni i dugouzlazni) kao i neakcentovane dužine. Najbitnija razlika između śeverozapadnih govora Crne Gore i ostalih govora tiče se akcenatskoga stanja, koje je najvažnija osobina ovih govora. Upravo akcenatski sistem śeverozapadnih govora učinio je da oni budu tretirani kao dio istočnohercegovačkih govora Ono što je tipično za ovo govorno područje jeste prenošenje akcenata na proklitike i čuvanje dužine na mjestu dugosilaznoga akcenta (ù Brājkoviće, ù drugōm). Jednosložne imenice s kratkosilaznim akcentom čuvaju taj akcenat i u jednini i u množini svih padežnih oblika (zlȍ,zlȁ; ȍko, ȍka). Bez obzira na to što se na ovome govornome području javljaju četiri akcenta, svaki od njih ima ,,svoje mjesto’’ u riječi. Akcenatski sistem śeverozapadnih govora vrlo je blizak standardnome akcenatskome stanju u Crnoj Gori. Višesložne riječi mogu imati sve vrste akcenata, dok u jednosložnim riječima nailazimo isključivo na silazne akcente. Uzlazne akcente takođe srijećemo na bilo kojem slogu (osim na posljednjem) u riječi, dok je za silazne ,,rezervisan’’ prvi slog u riječi. O daljem akcenatskom stanju ovoga govora govori nam i tekst koji slijedi. 5

Milan Rešetar: Štokavski dijalekat, Matica crnogorska, Podgorica, 2010.

114


***

115


116


Bibliografija: • • • • • •

Brozović, Dalibor: Crnogorski govori, CANU, 1984, 60. Čirgić, Adnan: Crnogorski jezik u prošlosti i sadašnjosti, Institut za crnogorski jezik i književnost – Podgorica i Matica crnogorska, Montenegrina knj. 4, Podgorica, 2011. Vuković, Jovan: ,,Govor Pive i Drobnjaka’’, Južnoslovenski filolog, knj. III, Državna štamparija Kraljevine Jugoslavije, Beograd, 1938 – 1939. Vušović, Danilo: ,,Dialekt Istočne Hercegovine’’, Srpski dijaletkološki zbornik, knj. III, Srpska kraljevska akademija, Beograd – Zemun, 1927. Peco, Asim: Pregled srpskohrvatskih dijalekata, Naučna knjiga, Beograd, 1978. Rešetar, Milan: Štokavski dijalekat, Matica crnogorska, Podgorica, 2010.

Teodora Kovačević- rođena 1995. godine na Cetinju. Student je II godine osnovnih studija na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost. 117


118


POETAE NOVI

119


Marko Vujović

*** Čujem čaršave Čvrst čvor čežnje Čudotvorni čamac četvoronoži čistilištem čula Četvrti čin čarolije Čuvstvujem čovječanstveno

121


Marko Vujović

*** Poput palimpsesta postaću Piši poljupcima poruke po prsima Pleća preumorna preori preoštrim prstima Potocima pljuvačke prebogate proteinima Prepuni pećinu presahlu Prikuj pacijensa poput Prometeja po posteljini prevrućoj Priđi poučena panterovim prilazom Predigrom pauka potpuno porazi plijen Presudni potezi potčinjavanja Plava polifonija požude pritiska prostoriju...

122


Marko Vujović

UVERTIRA U urama uramljenosti u usamljenost Ugruvano umovanje ustaje Ustajali ukus umora umiruje udove Ućutkujem usta, uspavljujem usne Ukočena uvula Uvlačim uši udavljene u urbanom Usluškujem unutrašnje uzvike Ugraviran u umbrom uklonjenom uglu Uvijen u ustajale uspomene Uhom uhodim uhodane ugnjetače ukrivene u uskim uličicama Ući unutra? Ukroćujem udomljene utvare Ustuknuh uplašen ubrzanim usponom užasnih utjeljenja Ugrožen uticajem umostvorova Uostalom, umujem: Uljeza urgentno umoriti!

Marko Vujović- rođen 07.05.1981. u Titogradu. Završio Filološku gimnaziju u Podgorici. Apsolvent je engleskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Zaposlen u privatnoj firmi kao prevodilac. Piše poeziju, ima objavljene tri pjesme u časopisu “Znak” pomenute Filološke gimnazije. 123


Tijana Rakočević

NJOJ Otisak sreće tarem na sagu Ko pozni oblog polažem luk. Naramak ljubavi sirotom blagu Planula. Disala. Umrla. Muk. Vrelom joj hladnu milujem glavu Za sva ta vrata jedan je ključ. Zrno u smokvu, biser u travu, Tkivo u tlapnju, tmušu i žuč. Udovica pažnje. Siroče spasa. Puhor maslačka. Obojen mak. Još uvijek ona. S izrazom užasa Uzlovima tame očiti znak. Prstima svojim uzalud dražim Topao gejzir sapet u val. Mrtvac na grobu tvome. I tražim Od očiju tvojih svetiji gral...

124


Tijana Rakočević

BEZUHA Upozorenje Ne umijem voljeti kad pritisneš dugme Još manje prestati Vive mon amour vive U brutalnostima mojim Kao humana religija Koja propovijeda odsijecanje ruke Protivna samoj sebi Kao fantazmagorija u sivom Kao odugovlačenje namjeravanje preznojavanje Ko bi rekao da je tako lako reći volim Jezikom koji je alergičan na riječ ljubav Ne mora da znači a može da bude Što udara u glavu ne udara u srce i obrnuto Onaj ko čita brzo nikada neće stići do suštine Onaj ko sporo voli ne ide nikuda To je ipak samo upozorenje Neko će jednom obuzdati tvoj smijeh I u staklo ti zatočiti usne Bez razloga bez imena bez pitanja Vive mon amour vive Sa krvlju vrelom kao samum I rastankom hladnim kao zemlja Zaključkom kratkim kao smrt Bezazleno je nemoćno tužno Upozorenje Ali me svojom vedrinom Prisiljava da ga se bojim

125


Tijana Rakočević

PASIJANS Vjerujem u ružne ćorsokake sobe nad kojima šiklja nesvjetinska kiša, njome vrele sapi tamane i grobe stranstvovanja duga smanjena u ništa. Kad svrha u malim zavjerama sunca sa zidova sroza mahunaste śenke, u hiljadu smoždi śečivo harpunca pučinasto nježna obilježja ženke. Za njega se modri drže šipuraci dok napetim tučkom rasrpe kulise i smrtnička sputnja zastenje u šaci, ko uzdušni steznik za nagotu tise. Bliži su mi suvi zvuci anonime, nadobudno čujni u suludom boju, u njima i umre nemajući s kime samozvana zemlja prosunuti koju...

126


Tijana Rakočević

ŽIVA SODA Fond za zaštitu depozita Druga vrata lijevo Direkcija za kontrolu javnih prihoda Treća vrata lijevo Odjeljenje za naplatu potraživanja Druga vrata desno Služba za osiguranje motornih vozila Četvrta vrata lijevo Komisija za hartije od vrijednosti Peta vrata desno Šta čekaju ljudi pred svim tim vratima Gužva smrad galama Samo dolje niz hodnik U Kancelariji za ljudska prava Čovjek mirno ispija svoju dnevnu dozu gorčine Ne radeći ništa

127


Tijana Rakočević

HIMNA MOJE NOĆI Ogovaram Mrzim Pomalo lažem I životom smatram Razmjenu izduvnih misli sa okolinom Ali moja laž nije povrijedila nikoga Moja mržnja nije nikome zatvorila oko I moj život nije ni nalik Klopotu prozorskog krila Već srcu Plišanoj zvjerci Punjenoj divljim pjesmama

128


Tijana Rakočević

NEMOJ ME GLEDATI Nemoj me gledati dok nekome sam drugom zanosna, lijepa. Nemoj me gledati, samo su prostote otrovi plavih i prozračnih stepa, Kozaci ih svojim plućima ne krote. Nemoj me gledati. Dok neđe drugđe cvat sa orhideje pada; i moje srce treperi ludo, neđe sasvim skromno zaćute aleje, a ja svojim čudom prelazim u čudo. Nemoj me gledati, ne. Zacijelo moja mis’o lakovjerna ne smije se znati, gledati se ne da. A bila je, davno, i blaga i smjerna; sada lako prozre svakoga ko gleda. Nemoj me gledati, nemoj. Pogledi su tvoji zvon lastinog plesa; ne volim što gledaš, ne volim te zato! Nečista a divna ljudska su tjelesa. Kako hrabro voliš duši nepoznato… Nemoj gledati, ne mene. Oči ti ne vide, oh dragi, ne vide suprotnosti tihe trenu potčinjene, u opskurnoj zemlji korijenje, zide. I ne gledaj zato, ne gledaj mene.

129


Tijana Rakočević

VARIJACIJE I Iznebuha ževnu oživljena lutka kao krinka glatkom pilom pretrgnuta, i kao da žednu širinu mi utka u pagansko moje zazivanje puta. Niko, niko ne bdi nad vrištanjem zgloba. Apsoluti kruti slabije se čuju; to je zato što se zavjetuju oba tugaljivo, nježno da me pośeduju. Mlazovima cure potočići limfe kupajući moga crna poluboga, u meni se biju zagrljene nimfe, oskvrnule dušu šrapnelima gloga. Očima ti nazrem sram u interesu, spominje se onaj na koga se čeka... Ja sam jagnje tvoje poznato u mesu i viteški teško kao zvuk čovjeka. II Neimarski čedno muljajući vodu, nasrneš na moje tmurne lavirinte; moje krilo jesi u orkanskom hodu, prokrvljeno suncem iz pisarske tinte. Makaze su tvoje u pulpi kartona, nehotično meke u smrti alata, u veni je baklja mladih epigona i prezreno pleme slavnog Herostrata. Ti si očajanje u nabreklom danu, ožiljak u rani od zarasle brži, ti si jeres u mom muklom samostanu koja upre dublje, oporo, do srži.

130


Spuštajući svoje molećive źene, mislim kako zgodno prozorom je biti, ugledati zemlju u sljepoti mrene, pronići u stvari – i zabašuriti. III Bestrva... U nisko okrilje muškarca sazdano da svojom gordošću me kosne. Svenulo si moje grlo naudarca, sumnje moje česte i parfemski rosne. Bestrva sa šutnjom. Steže li me steže zakrpljeno truplo golim flasterima. Skalpelske su moje pokidane mreže, ja sam svoje borbe ubila sa njima. U ležećem stavu, mrtvi, oduzeti režu zupčanici čežnje naprasite na njedrima noseć šal od kostrijeti. Beskrvni te oci od ljubavi štite. Pomamljeno srce struji ispod čipke. Kad ućute srećom smrvljeni eoni, čujem tvoje lične i tragične tipke ko praporce zimske u sutonskoj zoni. IV Nije moje vlakno natrunjeno solju ko nesrećan slučaj raspršen u kliše, paralelne šine vozovima kolju preskamuke moje na svijetlu tiše. Mi smo dvije mrlje u zalasku žbice beskorisno divne u nakaznoj sferi, spučene u koži vječne činjenice, ophrvane bolom, zbunjene u vjeri...

131


Tijana Rakočević

CRNOJ GORI Odriču te se. Šibaju riječima teškim. Gaze tvoju svilu i pjesmi se tvojoj smiju. Ali, ne daj se, ne daj se, zemljo! Dok ima mene. Pogledaj, kupuju tuđe zvijezde da te njima žigošu, mati... Tvoja su stabla prokleli, ali izdanke, izdanke tvoje jedino u slavu mogu. Zemljo, ustani. Oni te obaraju, oni te krše, oni, i kad te grle, sablju ti u njedra zavuku, oni... ...oni su nekad bili mi. Meni si ti sva zlatna. Ko krila, skiptar i žezlo. Mirišeš, kao čast. Ne, ne vole te oni. Čak i kad se za te bore, odbraniće te, a zatim drugome dati. Da robuješ. Korijen će ti tražiti, da ti ga utru. Dan će ti tražiti u kojem te neće imenom ponositim tvojim zvati. Srce će ti tražiti, srce! Ali, oteti ga neće. Ti! Nepokoriva. Ti! Nesalomiva. 132


Ti! Ovjekovječena životima svojega naroda... Ne daj se! Jer, sa bilom tvojijem bridi hiljadu željeznijeh luča... Ko nekad, kad su za tebe koplja se śekla i pucali jatagani! Ko nekad, kad rane bijahu jedina usta a krv jedini jezik. Zemljo, ljubim ti stope. I volim, volim... ... jer si moja.

Tijana Rakočević- rođena 23.06.1994. u Podgorici. Student je III godine Odsijeka za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti u Nikšiću. Ostvarila je značajne rezultate iz oblasti literarnog stvaralaštva. 133


Balša Vulević

*** Posmatrao sam usnulu ulicu. Opalo lišće ko roj leptira se kreće. Ona vjetar okrenu stranicu i za tren me vrati u proljeće. Da ne kisne gazila od straha, Alejom lipa, Batom poput nota Baha, Ubrzavaše, poče da sipa. Kiši, a meni oči gore. U snenim bojama se ulica preliva. Grane se tresu, hoće da prozbore, iz samog raja stigla za te diva. Davno je minula iza ugla i jesen opet stranicu okreće. Kiša je tukla, tukla , a ja ostah još u proljeće.

134


Balša Vulević

*** Iz daljine polje zeleni se svako, zar ne vidiš to, pogled ti ne sluti?! Daj priđi bliže, tek da vidiš kako trava zelena po malo se žuti . Ni svježim dahom neće vjetar, ni prirodni parfemi cvjetni, ni praskozorjem rosni nektar, ozeleniti je neće ni dani proljetnji. Dah tvoj treba to je njena rosa i bujna put svoda će da krene, i kad dodirneš je rukom i zamiriše joj kosa i zavole je oči te šarene. I neće ovo polje zelenit olako, osjećaš li to, da l’ razum ti budi?! Daj priđi k meni da iz blizine tako buja moja duša tu na tvoje puti.

135


Balša Vulević

MOLBA ZA OPROŠTAJ MOM PSU TEU VULEVIĆU Osojna je strana moga srca, studenom lako se oplela, sasušena skoro bi da puca, kao uvrh ogoljela jela. Kad usamljen... staza koja pamti šetnje naše, druže moj, sjećanje na tebe mi vrati, sliku dragu, vjerni pogled tvoj. Ah, ta pseća duša, blagorodna ne zamjera što bijah prost, šetasmo li zajedno od podna kupovah sebi piva a tebi ni kost. Najiskreniji prijatelju , blagi, kraj tebe premnogo sam pio i ako te kada šupih,dragi, sada ob’je sebi bih slomio. Gledasmo li nebo kako vene, nebo tužno bez sunca i ptica, lavež me tvoj tad prene da obriše sjetu mi sa lica. Ti kao da si pojmio mladalačku glad, svu nestalnost što mladost donosi. Ne misli mladost da stići će i pad, ni što će biti kad sijeda u kosi... Dugo je tugom dvorište odisalo, kružio si njime, vraća se na mjesto, pogled ka verandi nadom je bitisao no drug tvoj nije dolazio često. Tad njuška tužno u šape se snuždi, kad sutonom eto, našeg blagog đeda, uz tepanje rukom starom nudi zaboravljeno jelo da ti da. O, ta pseća duša blagorodna vjernost daje, kao miris cv’jet . Šetasmo li zajedno od podna i kad nemah prebijeni cent. U ovom svijetu da duša opstane, 136


čovjeku u taj hladan v’jek u red stotinu drugova da stane, pas je samo prijatelj i l’jek. U godini jednoj sedam psećih njuška brzo sijede nađene. Toliko je vrlina u te većih, sedam puta bolji si od mene. Otišo si u plavetni maj. Pseći doktor sa tom iglom kletom... brat kroz suze: ‘ svi psi idu u raj’... i oprosti se sa zlobnim svijetom. Suzama ovim u san me privuci i ispričaj kako eden s’ja i lizni me onako po ruci, jer pitanje da l’ ću tamo ja. Oprosti mi. Još molim te, Teo, pomazi li Gospod divnu njušku tvoju i sjajnu dlaku taj mekani veo daj mu šapu ti za dušu moju .

Balša Vulević je rođen na Cetinju, 1984. godine.Do sada nije objavljivao poeziju. 137


Maja Ljiljanić

NJOJ „Možda živi i doći će posle ovog sna. Možda spava sa očima izvan svakog zla.” Vladislav Petković Dis Bogumile su padale preko visoke ograde, narušavajući naš jednolični ambijent. Kad kažem „naš”, mislim na dvadesetak ljudi kojma je ova klinika već neko vrijeme dom. Moja majka ih je voljela. Željele smo da krase naš balkon, kojem su se godinama divili sugrađani, turisti i svako ko bi se našao pod njim. Ali to je neka druga priča... Danas se primaju pośete. Očešljali su me i śeli na klupu okrenutu ka moru. More me smiruje, iako mi se ovaj grad nikad nije posebno sviđao. Izgleda da danas poznati kruzer uplovljava u luku, jedan od onih kojima sam uvijek željela putovati. Polako dolaze rođaci i prijatelji da pośete drage ljude. Koliko drage kada su ih mogli ovđe ostaviti? Ja ne očekujem nikoga. Moja prijateljica, koja me oduvijek voljela, bila je tu prošle neđelje. Neće doći niko, a ja čekam i dalje. Odavno sam prestala čekati spas, nema nade za boljim vremenima. Ali ipak prilazi mi četrdesetogodišnja žena. Vitka kakvu je i pamtim, strogog lica, s par bora više. Znam da satima stoji pred ogledalom i analizira svaki trag starenja, kojeg se oduvijek plašila. Dodiruje moju kosu i pita prepoznajem li je. Kako bih ikad mogla zaboraviti osobu koja me je ovđe poslala? Odsutno odmahujem glavom. Budim se u svojoj sobi, nozdrve mi para miris acetona. Po ko zna koji put medicinska sestra, jedna od onih žena kojima je najveća tragedija slomiti nokat, lakirala ih je u mojoj sobi. Ali ne zamjeram, bilo je i meni to nekada bitno. Bol u mišićima je sve jača i imam potrebu da ustanem. Obuvam svoje crvene papuče, izlazim iz sobe i krećem niz hodnik. U susret mi ide niska, plava medicinska sestra. Znam da se preziva kao neko, neko ko mi je davno značio. Njeno ime ne mogu da upamtim. „Kako si sada?” „Što se desilo danas?”, pitam je. „Nešto te u razgovoru s njom uznemirilo. Ošamarila si je.” Ostavljam medicinsku sestru za sobom. Prilazim velikom prozoru koji gleda na baštu. Vidim tamo nju i sebe. Do138


diruje mi kosu, iz tašne vadi Tofife. Izbjegavam njen pogled, gledam more, gledam bogumile, gledam ptice. Gledam sve osim nju. Tada počinje da me ubjeđuje da priznam. Govori mi da ako priznam mogu da se vratim kući. Prima šamar, jedini dodir koji će od mene dobiti. Vraćam se u realnost, podsvijest se ponovo igrala sa mnom. Ne mogu da zadržim suze. Da li ste ikad izgubili nekoga? Ne kao što se gubi nevjerni muž, lažni prijatelj ili teško bolestan rođak. Da li vam je ikad neko nestao bez traga? Da li ste ośetili tu nemogućnost da uradite bilo što za bližnjeg, da li ste sklapali tajne paktove s Bogom, pregovarali da vam tu osobu vrati? Ja jesam. S tim se gubitkom ne mirim. A prolaze sati, sati kao godine kad se nađeš okovan bijelim zidovima i blijedim śećanjima. Nikad nijesam voljela čekanje. Paradirala bih okolo kao vojnik dok ne bi kucnuo čas za polazak. A tako dugo čekam da mi vrate nju. Ali je nema. Otrgli su od mene njen nježni pogled i topli zagrljaj. Iščupali su mi srce, a na njegovo mjesto ostala je duboka rana. Ta rana ne zarasta, znate, bol nije prolazna. Oni misle da imam ranu na mjestu đe je bio razum, ne vide moje rane đe je nekad bilo srce. Gomila šarenih pilula zakopana je u vazi mog malog ljiljana. Ne trebaju meni pilule, ja oću nju. Neka mi vrate moju djevojčicu. Gledam u doktora Stevana, odbijam da odgovorim na njegova pitanja. Tiho protestujem što jedini čovjek s kojim sam mogla razgovarati odlazi da radi u Hrvatsku. Ne znam što me tačno vezuje za njega. Možda to što me razumije. Govorio bi da meni nedostaju zagrljaj, podrška, oslonac, ali ne i razum. Ali moja sudbina nije bila u njegovim rukama. Nije bila ni u mojim, što je najgore. Uvijek bi mi neko mrsio konce. Kad god bih pomislila da je konačno sve na mjestu, tlo pod nogama bi mi izmaklo. I tako u krug. Pozdravljam se sa Stevanom i izlazim na hodnik. Čujem Milu kako vrišti. Plače. Mila je prelijepa žena. Jako rijetko postane svjestna đe se nalazi i što se oko nje dešava, tada plače. Doziva Sergeja, svog muža koji vjerovatno mirno spava u krevetu neke druge žene. Kad im je umrla trogodišnja ćerka Sergej je Milu ostavio ovđe. U početku je pośećivao, raspitivao se za njeno stanje pa sve manje dok Mila nije pala u zaborav. Kad je dobro, Mila šeta po bašti, priđe mi i govori da treba da prihvatim da je više nema. Ali moja djevojčica je živa. Ne vjeruje mi ni Mila, ni doktori, ni ona, ni on. On. Prošlo je pet mjeseci od kad mi je zadnji put bio u pośetu. Ne znam ništa o njemu osim da je još uvijek sam. Bio je uporan ali nijesam pristala 139


da ga vidim. Ne dolazi više. Moja ljubav prema njemu i dalje živi. Priznajem to. Naša ćerka jako liči na njega. Ali i on je odustao od nje. Sahranili su je, a nemam đe odnijeti ružu, ni plakati. Njeno ime ne stoji ni na jednoj nadgrobnoj ploči. Moja djevojčica je nestala ali je živa. Znam da ću joj ponovo češljati kosu pred spavanje. Sve se desilo toga dana, kad je ona došla po nju. Gracija je obukla svoj mali, zeleni kupaći kostim i krenula s tetkom na more. Bilo je šest sati kad je zazvonio telefon. Ne śećam se kako sam stigla u bolnicu. Bol me razdirao, ruke su se tresle, čekala sam na hodniku da mi neko kaže što se to desilo. Na poziv sam ušla u malu prostoriju, na krevetu je ležala moja sestra. Rekla mi je samo da policija traži Graciju i da će sve biti u redu. Ostatka tog dana se ne śećam. On je bio jak za oboje. Pored svega što se dešavalo, podnosio je moju otuđenost, brisao moje suze, klimao glavom na priču da je živa, govorio mi da ću vremenom biti bolje. Poslije dvije godine pristao je na zahtjev moje sestre da me smjeste na psihijatrijsku kliniku. I dalje ga volim ali mu neću oprostiti. Ne to što je odustao od mene, već što je odustao od Gracije. I uvijek ista bol u prsima. Nekad mi se čini da će i sopstveno srce odustati od mene. U noćima poput ove, u noćima bez sna, čujem kazaljke ručnog sata kako odzvanjaju neđe s police. Čujem medicinske sestre kako tiho raspravljaju o stvarima koje ih se ne tiču. Čujem talase kako zapljuskuju obalu. Čujem njega kako diše i Graciju kako se smije. I onda utonem u san, znajući da ću je sresti. Šest je sati, telefon je pozvonio. Ustajem iz kreveta, jos uvijek pospana. Njen broj. Dišem sve teže. Javljam se ali to nije glas moje sestre. „Mama, mama, otvori vrata. Tu sam.” Nesigurno silazim niz stepenice, suze se slivaju niz moje lice. Mokra kosa se nazire ispod njenog malog šešira, iz ruku ispušta loptu i ide mi u zagrljaj. Moja djevojcica je tu. Držim svoju ćerku u naručju. Svanuo je novi dan. Klinika ima jedno upražnjeno mjesto više. Odnose tijelo prekriveno bijelim pokrivačem. Ona je sada s Gracijom.

Maja Ljiljanić- rođena 1995. godine, na Cetinju. Završila je cetinjsku Gimnaziju, student je II godine osnovnih studija na Fakultetu za crnogorski jezik i knjizevnost. Njena prva objavljena priča našla se u prvom broju časopisa Script. 140


Milo Bešović

PJESMA Pišite mi da li ste ikada bili srećni. Pjevajte mi o ljubavi i ljubavnicima i njihovom svečanom noćnom činu. Njene mršave ruke znale su da mole, Njene usne znale su da ljube, čak i vatru. Slava tebi, tebi i tvojoj djeci. Ne traži mi se više Jerusalim, niti pepeo njegovih misli, rasut po vrhovima prstiju. Pod oblakom sijaju trube i vojnici su u zelenom. Pričajte mi o danu koji se budi zbog dana. o pjesmi koja nastaje iz pjesme. Pričajte mi o njoj,mada ne znam više ni kako se zove... Nekada, kad je čovjek bio ptica, njegova djeca letjela su nebom, želeći da gaze zemlju i vjetar je ratovao na strani zla... Blagosloven bio, nek iz tvojih ruku teče med, nek u tvom oblaku ne bude prašine Pretvori te vino u vodu, vodu u kamen i zakopajte sreću.

141


Milo Bešović

BORHES Otrijezni se, plači pristiglo je voće na stolu gosta, uz zvuk muzike, pristiglo je sunce. Vani dan igra nebom na krevetu, krajevima sobe danas bih mogao voljeti, jače, nego juče...

142


Milo Bešović

MATOAKA POCAHONTAS Veselo ti pjevam da si tužna, radosno tvoje sunce i oblak nad krovom golemog zida. Pod glasovima ljudi zahvalnost. Hvala danu i jutru, čovjeku i ženi, svakom rođenom djetetu okupanog sunca. Za nju, za nju, sunce se smrzlo, oblaci utonuli u more, zvuk... Nasta talas i šum... Pod leđima neba, negdje izviše vode, kosi njenoj dadoh ruke... I bješe kao stvarnost, i bješe kao sad, ali uopšte ne djelovaše tako. Uzdah, teški izdisaj, priča koju još uvijek teško pričam... ton, koji još uvijek teško slušam...

Milo Bešović- rođen 1996. godine u Podgorici. Student je II godine na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju (odsijek Dramaturgija). 143


Damjan Pejanović

OPŠTA MJESTA LJUBAVI (po Rejmondu Karveru) LICA Stjuart Kler Din Den Nensi Suzan Džek Bukovski Lili Ralf Merijem Mark Mari SLIKA PRVA Podne. Dnevna soba velike kuće. Za stolom sjedi Stjuart u bade-mantilu. Pije viski i puši cigarete dok bulji u naslovnu stranu novina. Ulazi Kler, takođe u bade-mantilu. U kosi su joj vikleri. Stjuart joj prilazi sa leđa, hvata je rukama oko struka. Ona ga odgurne. Odlazi do stola i sipa šoljicu kafe. On joj opet priđe sa leđa. Kreće da joj podigne bade-mantil. Ljubi je u vrat. KLER: Prekini...Uskoro će se Din vratiti iz škole...Šta se dešava? STJUART: Sjedi. (ćute neko vrijeme.) Nešto se dogodilo dok smo bili na pecanju. KLER: Okej, slušam te. STJUART: Ovaj, na pecanju... KLER: Da, kaži... STJUART: Ovako – Mel me pozvao u trenutku, tačnije nije samo mene, već i Gordona, tačnije sve nas je pozvao, ili – zvao je neodređeno. Vikao je da priđemo kao da... KLER: Nebitno, progovori zaboga. 144


STJUART: Ovaj, prišli smo. Mel je bio zaprepašten. Rekao nam da je pronašao leš. Onda nam ga je pokazao. KLER: Šta? Leš? STJUART: Bila se zaglavila. KLER: Ona? Misliš kao - ženski leš? STJUART: Ležala je na leđima, naslonjena na stijenu. Voda je tu donijela ko zna odakle. KLER: Šta su vam rekli u policiji? Jesu li vas mučili sa pitanjima? STJUART: Nije imala više od dvadeset i dvije godine.Nismo znali šta da radimo. Ja sam predložio da je odmah iznesemo vani, ili da prijavimo policiji. KLER: Ček, ček. Znači to niste odmah uradili? STJUART: Nismo. Nismo mogli da... KLER: Niste?! Nego šta ste uradili? STJUART: Vratili smo se do kampa da bi razmislili šta ćemo sa njom.Gordon je predložio da je ostavimo tu neko vrijeme, dok ne smislimo šta ćemo. Mel je stalno pominjao kako treba da je oslobodimo i pustimo nizvodno. Kako je loša ideja zvati policiju. Bio je paranoičan. Mislio je da će ga okriviti. Jedini sam ja bio za to da se odmah zove policija. KLER: Zašto onda niste?! STJUART: Trebalo nam je vremena. KLER: Pričaj sad. Šta je još bilo? STJUART: Pa, vratili smo se pecanju. Pecali smo dok se nije smračilo, a onda smo shvatili da je premračno i prekasno da išta radimo povodom djevojke. KLER:Niste prijavili policiji na kraju dana?! STJUART: Ne. KLER: Kako ste mogli? STJUART: Nismo prijavili ni dan poslije. Tek preksjutra. Malo prije nego smo krenuli. Već smo se bili spakovali. (pauza) KLER: Šališ se? Jesi li mi upravo rekao da niste prijavili uopšte do trenutka kada ste se pokupili da idete? STJUART: Mislili smo da je tako bolje. KLER: Zašto mi sinoć nisi rekao? STJUART: Bilo je prekasno i mislio sam da će biti bolje ako sačekam jutro. KLER: Zašto mi sinoć nisi rekao da puna tri dana vas tri idiota niste mogli da prijavite leš koji pluta u vodi, na dva metra od vas i od vaših jebenih štapova, nego ste 145


čekali da se ucrvlja? Pa ta sirota cura je imala familiju. Kako ne razmišljate ni o čemu?!(Stjuart joj gura novine u ruke. Ona čita naglas): ,,...neidentifikovana djevojka stara između osamnaest i dvadeset i četiri godine... tijelo tri do pet dana u vodi... silovanje kao mogući motiv... preliminarni nalazi ukazuju na smrt gušenjem...posjekotine i modrice na grudima i karličnom dijelu...obdukcija...silovanje, istraga je u toku...“ STJUART: Nemoj tako da me gledaš. Obrati malo pažnje, najozbiljnije ti kažem. Samo polako. Kler! KLER: Zašto mi sinoć nisi rekao? Evo te u novinama, na naslovnoj... i to kao heroj! STJUART: Prosto, nisam... U čemu je problem? KLER: Znaš ti u čemu je problem. STJUART:U čemu? (Kler ćuti, ali ne miče pogled sa njega.) Šta je sad važno je li sinoć ili jutros. Bilo je kasno. Spavalo ti se, mislio sam bolje da pričekam do jutra, pa da ti kažem. KLER: Niste je tek tako ostavili tamo? STJUART: Šta sam to uradio? Pažljivo me slušaj sad jednom zauvijek. Ništa se nije desilo. Ni zbog čega ne treba da se izvinjavam, niti da se osjećam krivim. Čuješ li me? (Neko zvoni na vratima. Kler ustaje i odlazi sa scene. Stjuart sjedi i pali cigaretu. Naginje viski. Pogleda novine, nalije malo viskijem po podu. Ulazi Kler sa Dinom. Din dolazi do oca, grli ga. Kler mu postavlja da jede u kuhinji.) DIN: Zdravo, tata... STJUART: Zdravo šampione! (Stjuart uzima telefon i okreće broj.)Ej, Gordone... ha,ha, istina - dobro je, dobro je – ne valja se žaliti. I sam znaš... jesam... nego, da te pitam – kakve su ti obaveze večeras... da, rekoh da pijemo piće...nema veze, drugi put...ajde.... da nije Mel tu... daj mi ga... kako si Mele...da-da, nemaš ti vremena da se družiš sa starim drugom –aha okej. Javite se onda kasnije. Važi. Čujemo se!(Kler ga je sve vrijeme nepomično posmatrala. Stjuart ugleda Dina kako jede za stolom pa mu se obrati.) Jedi sine. Mora da si umoran. Kako je bilo na časovima? Imaš li mnogo da učiš? (Din glavom signalizira negaciju). Ee, kaži mi – majstore, gdje su Marta i Leni. Nisam ih odavno vidio. Ne dolaze više. Jesu li i dalje tvoji najbolji drugari. (Dinklima glavom potrvrdno).E, tako treba. Više valja jedan prijetelj nego išta u životu. To moraš zapamti146


ti sine.(Din klima glavom dok žvaće. Svi ćute, Stjuart pije. Kler pere suđe. Din završava obrok) DIN: Tata, gdje si bio ovih dana. Nisi dolazio kući. Mama kaže da puno radiš. STJUART: Ovog puta nisam radio. Bio sam na pecanju sa čika Gordonom i čika Melom. Je li te bilo strah samog u kući? DIN: Nisam bio sam. Bila je tu mama i njen prijatelj Majk. (Stjuart samo pogleda u Kler brzo, pa onda vrati pogled.) STJUART: Majk, kažeš. (Kler se ne okreće.) DIN: Da tata. Čika Majk. A tata, jesi li ulovio šta? Nisam vidio nikakvu ribu u kući. STJUART: Ni ja. (gledajući u Kler.) DIN: Znači nisi ništa ulovio tata? STJUART: Jesam sine. Dođi da ti pokažem. U zamrzivaču je. (Gledaju ribu, Din je uzima u ruke. Kler dolazi do stola. Nanovo čita naslovnicu). DIN:Znači, istina je tata... STJUART: Šta, sine? DIN: U školi su pričali da si našao mrtvaka u vodi...Je li to istina? (Stjuart hvata Dina za ruku i odvodi ga u stranu. Sijedaju na kauč) DIN: Je li tata? STJUART: Jeste sine. Sad će tata da ti objasni. Ovako: bili smo na pecanju, čika Gordon, čika Mel i ja. Čika Mel je ugledao tijelo u vodi, pa nas je zvao da vidimo. (Kler samo digne pogled, kratko pogleda Stjuarta. Pogledi se sretnu.) DIN: A tata, kakvo tijelo? Je li bila djevojka? STJUART: Da, bila je djevojka, sine. Žena. Onda smo pozvali policajce. DIN: Šta su oni rekli? STJUART: Oni su nam se zahvalili. Pa su rekli su da će se pobrinuti za to. DIN: Kako je izgledalo, tata? Je li bilo strašno? STJUART: Dosta priče. Operi svoj tanjir i brzo u sobu. DIN: Ali kako je izgledalo? Hoću da znam! STJUART: Čuo si me, sine. Operi tanjir i brzo u sobu. Sine! KLER:Dine, poslušaj oca. Bilo je to samo tijelo, ništa više od toga.(Din klimne glavom, pogleda oca, pa lagano ode u svoju sobu, izlazeći sa scene.) STJUART: Prokleta djeca! Ne znam kako su saznala tako brzo. 147


KLER: Dobro je što su uopšte saznala. STJUART: Ne budi takva.(Stjuart joj prilazi sa leđa. Stavlja ruku preko njene. Ona je brzo izvuče. On je ljubi u rame, ona se izmakne.) STJUART: Ne puštaš me da te dodirnem. Strašno me to nervira. KLER: Nije mi do toga sad. STJUART: Nije ti do toga? To govoriš proteklih šest godina. Jedva da smo spavali nekoliko puta otkad si rodila Dina. Na prste mogu da prebrojim, kad malo bolje razmislim! KLER: Ne počinji. (pauza) STJUART: Majk, a? Čika Majk? KLER: Bolje ne počinji. STJUART: Ko je sad koji kurac Majk? KLER: Stari drug sa fakulteta. Došao posle desetak godina u državu. Svraćao je, zaboravih da ti kažem. Rekli su mu da tu živim, pa je došao da se pozdravi. STJUART: Mislimo li na istog Majka? KLER: Da. Začudila sam se kad sam ga vidjela na vratima. Pitao je može li ući. Prijao mi je razgovor. STJUART: Njemu sigurno nisi rekla: nemoj, prekini, nisam raspoložena i slično. KLER: Stvarno si odvratan. STJUART: Ja sam odvratan, je li? (ulazi Din.) KLER: Sine, idi u svoju sobu. Mama i tata pričaju. DIN: Ne volim kad tako pričate. KLER: To je normalno, dušo. STJUART: Vidjećeš i ti nekad, sine. Normalno, nego šta. (Din ih posmatra, pa izađe sa scene.) STJUART: Normalno, nego kako. Čika Majk, stari znalac, tvoja stara ljubav u mojoj kući, dok mene nema, a tebi je prijao razgovor. Normalno, nego šta! KLER: Prekini više. Gadiš mi se. (pauza)(Kler sijeda za sto, gleda naslovnicu, pa otvara i čita članak. Izgleda zaprepašteno.) STJUART: Povešću Dina uskoro kod tvoje majke. KLER: To bi bilo divno. Biću prilično zauzeta danas... STJUART: Nisam te baš najbolje razumio. Nešto propuštam? KLER: Idem na sahranu. STJUART: Čiju? KLER: Ketrininu. Ketrin Kejn. Zove se Ketrin Kejn. STJUART: Ketrin Kejn? Šališ se? 148


KLER: Slučajnost? STJUART: Ne mogu da vjerujem da se zove isto kao tvoja majka... KLER: Zvala. Da se zvala isto kao moja majka... STJUART: Strašno... Ma daj, Kler. Zajebavaš ti mene malo sa tim? KLER: Ni najmanje. Uskoro ću da krenem. Piše da primaju saučešće do 15 časova u Kapeli borova u Samitu. Morala bih otići kod frizerke prvo. Ne mogu da idem ovakva. STJUART: Ti se ne zajebavaš? Stvarno ćeš da ideš? Ne razumijem. KLER: Imam potrebu da odem. Osjećam to. Ne tiče te se. I na kraju krajeva – šta tu ti imaš da razumiješ? STJUART: Tako, a? Idi onda. Ne znam što bih ti rekao. (Odlazi do stola uzima viski, ide do kauča, sijeda, pali TV, ćuti i puši.) KLER: Posle toga moram na sastanak. Treba potpisati neke papire. STJUART: Kako god. Uostalom - jebe mi se šta ti radiš. KLER: A onda ću te pokupiti kolima, oko sedam i dvadeset. Okupaj se. I dalje smrdiš na ribu. STJUART: Pokupićeš me kolima? KLER: Večera. Sjećaš se? STJUART: Kakva večera? KLER: Pozvali su nas one večeri, u galeriji. STJUART: Ko? KLER: Sjećaš se umjetnice u koju si buljio čitavo veče? Ona i njen muž. STJUART: Ao, zajebavaš? Totalno sam zaboravio na to. KLER: Bio si pijan k’o letva. Uvijek dobiješ muda kad si pijan. STJUART: Ko te jebe. Neću da idem. KLER: Moraš, obećali smo. STJUART: Zabolje me. KLER: Zvali su telefonon, dok si bio na pecanju. STJUART: Šta me se to tiče? KLER: Pa rekla sam da si na pecanju i predložila da bi mogli jesti ribu. STJUART: To ne mijenja stvari. KLER: Obećala sam da ćemo doći večeras u osam i donijeti ribu. Obradovali su se. STJUART: Nema šanse. Odjebi. Ne idem. KLER: Ne budi snob. Pokupiću te u 19 i 20. Već je dogovoreno. Okupaj se, molim te. 149


STJUART: Odjebi. KLER: Moram se spremiti. (pauza) STJUART: Stvarno želiš ići na sahranu? KLER: Da. Obući ću i crninu. STJUART: Niko te tamo ne poznaje. Ne znam kako možeš. KLER: Moram. Osjećam to. Je li ovaj sako odgovarajući? (Stjuart je i ne pogleda). STJUART: Jeste, to je taj. KLER: Okej. Molim te, odvedi Dina kod mojih što prije, znaš da vole kad ruča kod njih. STJUART: Pa već je ručao. KLER: Neka je. Treba da jede. Raste. STJUART: Napravićete od njega svinju. Ti sa tvojim roditeljima, naravno. KLER: Samo ti ne brini o tome. Vidimo se u 19 i 20. Ne zaboravi ribu. STJUART: Odjebi. KLER: Volim te. STJUART: I ja ebe. SLIKA DRUGA Iznajmljena kuća. Dnevna soba, sa starim namještajem i ognjištem, iz koje vrata vode u spavaću sobu, hodnik i kuhinju.Ulaze Den i Nensi, smiju se. Ostavljaju štapove za pecanje. Donose punu kesu ribe. NENSI: Godinama nismo pecali. Još od onda kad je Ričard bio mali. Tada smo bili da kampujemo blizu Maunt Šaste. Sjećaš se? DEN:Naravno da se sjećam. Sjetio sam se i koliko mi je nedostajalo pecanje. NENSI: Hajde da vidimo šta smo upecali. DEN: Pastrmke. Rekao sam ti da će biti dobro ako odemo. NENSI: Bio si u pravu. Pecanje me baš odmorilo. DEN: Nisam mislio na pecanje, nego na naš dolazak ovdje. NENSI: Da, svakako. Dobro smo postupili. DEN: Činilo mi se da ćemo se slomiti ako ne dođemo i provedemo ovo ljeto zajedno. NENSI: Da. U početku sam bila skeptična, ali si me kupio. DEN: Svakako ne bih uspio bez Ričarda.

150


NENSI: Da znaš da mi jako fali otkad smo ovdje. Jesi li zvao danas da pitaš kako je? Majka kaže da radi i da dobro jede. Rekla je da je srećan tamo. DEN: Jesam. Kaže da je sve okej. Pozdravila te. Rekao sam ti to već jednom danas, čini mi se. NENSI: Bravo, jesi. Nije mi ni čudo. Ovo mjesto utiče na mene. Zaboravljam stvari. Nekako je magično. DEN: Sjećaš se – dok smo se vozili ovamo, stali smo pored puta da prezalogajimo. NENSI: Misliš na onaj lokal, gdje smo pili kafu i jeli sendviče? DEN: Da. NENSI: Sjećam se, naravno. DEN:Kolibri. Ne mogu da prestanem da razmišljam o njemu. NENSI: Dobar znak! DEN:Da, čuo sam to negdje! Dobar znak!(priđe i poljubi je u čelo. Ona se nasmije, on je zagrli.) NENSI: Mislim da bi trebali da nabavimo psa! DEN: Kako to misliš? Dok smo ovdje, ili kad se vratimo? NENSI: Što prije! Baš odavno želim psa! DEN: Sviđa mi se ideja. Mislim da će se i Ričard obradovati. Aaa, zato ti meni pokazuješ na svakog psa iza ograde kojeg vidimo i komentarišeš ,,nije li divan, nije li predivan“ NENSI: Nekako sam se raznježila ovdje. Volim što sam s tobom tu. DEN: I ja volim što sam s tobom. Slušaj, prije nego smo krenuli ovamo, pričao sam sa Ričardom. Srce me je boljelo. Znaš li šta mi je rekao? NENSI: Kaži. DEN: Pitao je ,,Da li ćete ti i mama da se razvedete“. NENSI: Šta si mu rekao? DEN: Rekao sam mu da ćemo učiniti sve što možemo da do tog ne dođe. NENSI: Da, to sam mu i ja rekla. DEN: Htio je da zna da li moramo otići na čitavo ljeto? Rekao sam da moramo. Htio je da zna zašto. NENSI: Šta si odgovorio? DEN: Pa, rekao sam mu da smo naprosto imali probleme i da su nas mučile različite odgovornosti, kao i svakog drugog, a da nam je sad potrebno da budemo sami i da sredimo stvari. Rekao sam mu još i da ne brine za nas. Da ide i lijepo provede ljeto. NENSI: Postupio si ispravno.

151


DEN: Pitao me je da li te volim. Prije nego što sam odgovorio, rekao mi je ,,Tebe mama voli“. Rekao sam mu da znam i da i ja nju volim. NENSI: Nisi ga lagao! DEN: Naravno da nisam...Nensi, drago mi je što smo ovdje. (Nensi ustaje, grli Dena i ljubi ga u oba obraza.) NENSI: Ne želim štene! DEN:Zašto? NENSI: Ne želim nešto za čime ćemo čistiti i što će glodati drvenariju. To nam ne treba. Ali bih voljela da imamo psa. Odavno ga već nemamo... Mislim, ovdje bismo mogli da držimo psa. DEN: Vidjećemo. Pronaći ćemo nešto u međuvremenu. NENSI: Da, potražićemo psa od prave vrste! Pravog rasnog psa! DEN:Kakvog psa želiš? NENSI: Ne znam šta bih željela dok ne vidim. DEN: Meni je svejedno. Ti biraš! NENSI: Oduvijek mi se sviđao Rotweiller. DEN: Ne volim tog psa. NENSI: Zašto? DEN: Nebitno. NENSI: Kaži zašto. DEN: Ne želim. Možeš izabrati bilo kojeg psa, samo nemoj Rotweiller-a. NENSI: Kaži. Ne vidim razlog da ne kažeš. DEN: Ne želim. Bolje ne. NENSI: Daj progovori. Neću odustati sad. DEN: Znaš dobro da ne volim tog psa. Tačnije povraća mi se od njega. NENSI: Zašto? Jer ga Del ima? DEN: Eto, sve si rekla. NENSI: Ne budi takav. DEN: Izvini, nisam imao lošu namjeru. Samo ne volim tog psa. NENSI: Bi li ga volio da ga on nema? DEN: Ne znam da li bih ga volio u tom slučaju. Vjerovatno bi bio ravnodušan. NENSI: Tako, dakle. DEN: Izvini, opet kažem. Ali ne mogu, a da ne kažem. Znaš da mi je teško da potiskujem. NENSI: Znam. Oduvijek je i bilo. (pauza)(Den pali cigaretu. Nudi Nensi. Ona uzima i pali. Ćute dok puše cigarete, onda Den ustane i otvori pivo) 152


NENSI: Slušaj, upravo razmišljam o tome. Ta tvoja ljubomora me uvijek strašno nervirala. DEN: Nije ljubomora. NENSI: Nego šta je. DEN: Jeste ljubomora, jebi ga. Ali, nije to baš tako jednostavno. NENSI: Ništa nije jednostavno. DEN: Zajedno smo od srednje škole. Poznajemo se već dobro. NENSI: Ali i dalje ništa nije jednostavno. DEN: Tu si u pravu. NENSI: Slušaj – mislim da ovo neće ići. DEN: Zašto to kažeš? NENSI: Mislim da ovo neće ići. Treba da se suočimo sa tim. DEN:Daj, krenulo nam je. Ovdje smo već dva mjeseca i prelijepo je. Došli smo da počnemo nanovo. I počeli smo. NENSI: Neće ići, Dene. Znam to. DEN: Je li to jer ne volim Rotweiller-e? NENSI: Ne seri. DEN: Je li to jer sam rekao da ne volim Rotweiller-e, pošto je to ljubimac čovjeka koji jebe moju ženu već godinama? NENSI: Slušaj. Mislim da ne želim psa. Niti da večeras prespavam ovdje. DEN: Daj, polako. Hajde da se smirimo i krenemo ispočetka. NENSI: Ne. Ozbiljna sam. Želim da što prije vidim svog sina i svoju majku. DEN: Polako, molim te. NENSI: Ne. Želim da vidim sina koliko je večeras. Fali mi strašno. Uskoro če odrasti i otići. Baš mi nedostaje. DEN: A Del? Da li ti nedostaje i Del Šreder? Tvoj dragi ,,Rotweiller“. Da li ti on nedostaje? NENSI: Večeras mi svako nedostaje. DEN: A je li? NENSI: I ti mi nedostaješ. Odavno mi nedostaješ. Toliko mi nedostaješ da si se nekako izgubio. Ne umijem to da objasnim. DEN: Ne budi patetična. NENSI: Izgubila sam te. Odavno nisi moj. DEN: Nensi, prestani. NENSI: Ne, ne. Želim da večeras odletim odavde i vidim majku i Ričarda. DEN: Znači, odlučila si. Ne mogu te nagovoriti da ostaneš i da probamo nanovo? NENSI: Čim odem možeš pozvati svoju dragu. 153


(pauza) DEN: Ne želim to da uradim. Neću to uraditi. Nemam namjeru to da radim. NENSI: Nazvaćeš je. DEN: Ti ćeš nazvati Dela. NENSI: Uradi šta god želiš. (kroz plač.) DEN: U redu, smiri se. Nemoj da plačeš. NENSI: Slušaj. Ne želim da zvučim histerično. Iscrpljena sam. DEN: Mislio sam da si se odmorila. Govorila si da jesi. NENSI: Nisam. Iscrpljena sam od ovoga. Ovog našeg. Nemam više snage da počinjem iznova. DEN: Ne sa mnom, to sigurno. NENSI: Žao mi je zbog nas oboje, Dene. Neće nam poći za rukom. Onaj ribolovac danas... Poželio nam je sreću. DEN: I ja nam želim dobru sreću, biće nam potrebna. NENSI: Ne mogu da te ne pitam ovo. DEN: Pitaj. NENSI: Jesi li razmišljao o ona dva studenta kojima smo izdali kuću dok smo na ovom ljetovanju? DEN: Čujem se sa njima kad treba da plate kiriju. Bili su redovni za ova dva mjeseca. Na šta tačno misliš? NENSI: Jesi li razmišljao da li spavaju u našem krevetu? DEN: Nije mi palo na pamet, zašto? NENSI: Ja jesam. Mislila sam da su spavali sigurno. I kako je čudno što vode ljubav, onamo gdje smo je i mi nekada vodili. Možda su taman naših godina, kada smo i počeli da živimo zajedno. DEN: Da... NENSI: Čime si rekao da se bave? DEN: Studiraju matematiku, čini mi se. Rekli su mi da će se uskoro vjenčati. NENSI: To je lijepo i tužno u isto vrijeme. Kroz petnaest godina varaće jedno drugog, postaće međusobno nepodnošljivi. DEN: Nekad će i oni nekome iznajmiti kuću, u pokušaju da otputuju negdje kako bi sačuvali brak. NENSI: I neko će voditi ljubav u njihovom krevetu. DEN: I sve tako iznova i iznova. NENSI: Da... (pauza)(oboje ćute dugo i gledaju prazno ispred sebe.) NENSI: Ajde da spavamo poslednji put, prije nego odem. DEN: Nemoj.. NENSI: Hajde. 154


DEN: Nisam siguran. Nije mi do toga. NENSI: Toliko smo barem dužni jedno drugom. (Nensi mu priđe, poljube se i nestanu sa scene. Mrak. Posle sat vremena na sceni se pojavljuje Nensi sa koferima, Den joj pomaže) NENSI: Dovoljno je. Zvala sam taksi da me prebaci. Vozač je rekao da će se popeti da pomogne. DEN: Okej. Reci majci da je pozdravljam. Kaži Ričardu da ga volim. NENSI: Oću. I on tebe voli, mnogo. Sigurna sam da ćete se vidjeti na jesen. DEN: Do viđenja. (grle se.) NENSI: Nekako mi je drago što odlazim ovako, posle ovih dva mjeseca sa tobom. Posle ovog razgovora. Imam osjećaj da smo mnogo toga zauvijek zatvorili i raščistili. DEN: Piši mi, hoćeš li? Želim da primim pismo od tebe, kao nekad. Nisam mislio da bi nam se ovo moglo dogoditi... Ne nama. NENSI: Pisaću. Veoma duga pisma. Najduža koja si ikada vidio otkako sam počela da ti šaljem - još od srednje škole. DEN: Čekaću na njih. Još nešto - nikad nisi voljela tehnologiju, uvijek sam zaboravljao da te pitam zašto. NENSI: Prosto, nikad je nisam voljela. Nema tu filosofije. (smiju se, pa se grle.) E, za malo da zaboravim. Večeras smo pozvani na večeru. DEN: Kakvu večeru? NENSI: Sjćaš li se galerije? DEN: Ne. NENSI: Bio si pijan. Pozvali su nas na večeru onaj doktor i njegova cura. Večeras u 20 časova. Adresa ti je zapisana na papiru. Evo izvoli. Ne mogu da se sjetim kako se zovu. DEN: Hvala, ali neću ići. Nema smisla ovako. NENSI: Molim te, pođi. Obećali smo da ćemo doći. A i mislim da ti treba druženje večeras. Možda da popiješ još koje piće. Hej, ponesi ribu koju smo ulovili. Sigurno će biti oduševljeni! DEN: Možda odem, nemam pojma. NENSI: Otišla bih i ja, ali me čeka prevoz. DEN: Ajde, da ne kasniš. NENSI: Okej, krećem.

155


DEN: Srećan put moja najmilija i neka te bog čuva. (grle se, Nensi odlazi, Den zatvara vrata od stana. Odlazi do telefona, okreće brojeve.) DEN: Suzan, ja sam. Hajde dođi kod mene. Sam sam.Noćas te vodim na večeru. (spušta slušalicu.) SLIKA TREĆA Poslijepodne u iznajmljenom stanu. Iz stana izviše dopire buka kao sa gradilišta. Suzan stoji u ćošku sa telefonom u rukama. Džek je iza nje, u naručju nosi Ketrin koja spava. Čeka svoj red za telefonski razgovor. SUZAN: Okej, pokušaću. (Spušta slušalicu). DŽEK: Evo. (pruža KetrinSuzani). SUZAN: Požuri, molim te. Preumorna sam. (Džek telefonira.) DŽEK: Postao sam otac. Hvala ti. Dobili smo djevojčicu. Dobro je, Karl. I dijete je dobro. Svi su jako dobro. Želim, naravno. Zato sam i zvao. Koliko? Okej. Vidimo se! Ćao, ćao. SUZAN: Evo je tebi malo. Ne mogu da izdržim više. Budila sam se na svakih pet minuta. Čitave noći. Uh, kako bih zaspala sad... DŽEK: Ma, to je normalno. Odmorićeš. SUZAN: Znam, znam. Uzmi je, molim te. DŽEK: Okej. Zašto plače. Da nije bolesna? SUZAN: Ne, zaboga. Sve bebe plaču. DŽEK: Plače već tri nedjelje. To je čudno. SUZAN: Treba da plače. Babica je rekla da je to zdravo. DŽEK: Ovoliko plača ne može biti zdravo. Treba li da se zabrinemo? SUZAN: Ma ne. To je normalno, vjeruj mi. DŽEK: Okej. SUZAN: Idem malo da prilegnem. DŽEK: Oćeš li da spavaš? SUZAN: Oću. DŽEK: Molim te nemoj. SUZAN: Zašto. Ne razumijem. DŽEK: Mislim... bilo bi dobro da ostaneš budna još malo, barem dok beba ne zaspi. SUZAN: Pa ti ćeš biti sa njom. Preumorna sam, moram prileći. DŽEK: Znam, znam... SUZAN: Šta je problem? Izgledaš čudno. 156


DŽEK: Suzan, dogovorio sam lov sa Karlom. Moram ići... Izvini. Ostani još malo budna, barem dok Ketrin ne zaspi. Brzo će. Djeluje izmorena. SUZAN: Lov? DŽEK: Da. Nisam vidimo Karla otkad smo dobili Ketrin. SUZAN: Okej. Kad bi se vratio iz lova? DŽEK: Ne prije sedam. Je li to kasno? SUZAN: Ma, u redu je. Mi ćemo se snaći. Idi, zabavi se. Zaslužio si. DŽEK: Hvala ti. I ti si. SUZAN: Možda da sjutra obučemo Ketrin i odemo posjetiti Sali? DŽEK: Dobra ideja. Možemo se dogovoriti. SUZAN: Džek, je li istina da nisi mene oženio da bi pokušao da smuvaš Sali. DŽEK: Jeste, rekao sam ti već. SUZAN: A šta je sa Betsi? Žao mi je što moram priznati, ali ona izgleda bolje i odod mene i od Sali. DŽEK: I ona dolazi u opticaj. Mada, mislim da se čovjek u stvarno može zaljubiti u Betsi. Doduše, kad bih morao birati, izabrao bih Sali. SUZAN: Znači, više ti se sviđaju moje sestre nego ja? DŽEK: Naravno. (Podrugljivo. nasmije se glasno.) SUZAN: Koga stvarno voliš? Koga voliš najviše na svijetu? Ko je tvoja žena? DŽEK: Ti si moja žena. SUZAN: I mi ćemo se uvijek voljeti? DŽEK: Uvijek. I uvijek ćemo biti zajedno. Mi smo kao kanadske guske. SUZAN: Šta to znači? DŽEK: Pa, one se ,,žene“ samo jednom. Odaberu partnera u mladosti i zauvijek ostaju zajedno. Ako jedno od njih ugine, drugo se nikad ne ženi. Ili ode živjeti u osami, ili ostaje sa jatom, ali bez partnera među svim tim guskama. SUZAN: Tužno. DŽEK: Tužno, no takva je priroda. SUZAN: Jesi li ikad ubio neki takav brak? Znaš što mislim reći. DŽEK: Da. Dva-tri puta sam ustrijelio gusku. SUZAN: Šta je onda bilo. DŽEK: Onda, nekoliko minuta kasnije sam vidio da se druga izdvaja iz jata, počinje kružiti i dozivati onu koja je ležala na dnu. 157


SUZAN: Jesi li ustrijelio i nju? DŽEK: Kad sam mogao. SUZAN: Kako to misliš? DŽEK: Nekad sam morao da promašim. SUZAN: I to ti ne smeta? DŽEK: Ne. O tome ne razmišljaš u takvom trenutku. Znaš ja jako volim sve što je vezano sa guskama. Čak, volim da ih posmatram i kad ne lovim. SUZAN: Pa zašto ih onda ubijaš? DŽEK: Pa, ne znam. Život je pun protivrječja... Sa tim se ne valja boriti. SUZAN: Oh... Opet plače. Poludjeću. DŽEK: Siguran sam da će brzo prestati. SUZAN: Nisam sigurna. DŽEK: Vjeruj mi. Moram se spremiti. SUZAN: Okej. DŽEK: Nunaj je. Možda će prije zaspati. SUZAN: Da. Dijete moje malo...(Džek se oblači. Pakuje stvari u ruksak. Suzan nuna dijete šetajući kroz kuću. Beba plače neprestano.) Jadnica mala. DŽEK: Neumorna je. To je na mene. SUZAN: Da,da. Mora da jeste. DŽEK: Okej, ja sam spreman. Doći ću oko sedam. Možda i malo prije. Zovi me ako ti zatrebam SUZAN: Hej... Mislim da ne treba da ideš. DŽEK: Kako to misliš? SUZAN: Mislim da treba da odložiš lov za drugi put. DŽEK: Zašto? Šta nije u redu? SUZAN: Bojim se. Možda je bolesna. DŽEK: Nema šanse. Rekla si da je normalno kad djeca plaču. I da ti je to babica rekla. SUZAN:Možda je boli želudac. DŽEK: Ne pretjeruj. SUZAN: Ozbiljna sam. Jadnica naša mala. DŽEK: Okej, moram ići. Već kasnim. Bićete dobro. Vidimo se prije sedam. SUZAN: Džek, čekaj. Ne mogu te pustiti da ideš. Nemoj nas ostavljati same. DŽEK: Jesi li ozbilnja? SUZAN: Jesam. Ne ostavljaj me sa bolesnim djetetom. Treba mi pomoć ovdje. Iscrpljena sam. DŽEK: Šta hoćeš? SUZAN: Hoću da budeš tu.

158


DŽEK: Da budem ovdje, jer misliš da nam dijete ima probleme sa želucem? Heeej, pa jedva da je napunila tri nedjelje. To je dijete, a ne alkos. SUZAN:Žao mi je što ti ovo kažem, ali moraš se odlučiti. Ili Karl, ili mi. DŽEK: Šta to kog đavola znači? Već smo se dogovorili. SUZAN: Baš me briga šta ste se ti i Karl dogovorili. Čuo si me. Ako želiš porodicu moraš se odlučiti. Čak ni ne poznajem Karla. (Gledaju se. Džek skida ruksak. Skida maskirno odijelo. Odlazi do telefona.) DŽEK: Karle, hej. Slušaj. Viđi ovako. Ketrin je nešto loše, moram ostati kući. Ne zamjeri mi. Okej, okej. Hvala puno. Vidimo se drugi put. Izvini. (dijete prestaje da plače.) SUZAN: Ne plače više. DŽEK: Mora da joj je izrastao novi želudac. SUZAN: Odvratan si. DŽEK: Znam, izvini. SUZAN: Hej. Nema potrebe da se izvinjavaš. Ja sam pretjerala maloprije. Žao mi je. Ne znam šta me spopalo. Ne znam zašto sam ti rekla sve ovo. DŽEK: Nema veze. Sve je u redu. SUZAN: Evo je i zaspala. Sve je u redu. Bože, sve je u redu. Izvini još jednom, bila sam grozna. Nemoj se ljutiti na nas dvije. DŽEK: Ne ljutim se. Ne budali. (Džek odlazi do plejera i pušta muziku. Suzan ga prijeteći pogleda. On je brzo ugasi.) DŽEK: Oprosti, totalno sam zaboravio da je zaspala. SUZAN: Nema veze. Neka odmara sad. Moram i ja. DŽEK: Okej. Ja ću paziti dijete. SUZAN: Hvala ti. Ej, nećemo se više svađati. Ništa nije vrijedno toga. DŽEK: Tako je. SUZAN: Nećemo se više svađati. DŽEK: Nećemo. (priđe i poljubi Suzan, onda natoči čašu i stane gledati kroz prozor.) Sve se mijenja. Ne znam kako i zašto, ali mijenja. Mijenja se, shvatali mi to, željeli mi to ,ili ne. SUZAN: Da, istina, samo... DŽEK: Šta? SUZAN: Promijeni temu... DŽEK: Oslanjali smo se više jedno na drugo ranije. SUZAN: Kako to misliš? DŽEK: Imam osjećaj da se na tebe sve manje mogu osloniti. 159


SUZAN: Ne počinji. Jako sam umorna. DŽEK: Smijali smo se više, sjećaš se? SUZAN: Prekini, molim te. Ne počinji. DŽEK: Hladnija si nego ranije. Vara li me osjećaj? SUZAN: Da znaš da ne vara. Molim te, prekini sa pričom. Nemam snage. DŽEK: Okej. Nemoj da se opterećuješ. Samo kažem. SUZAN: Gdje si to pošao? DŽEK: Pa u lov. SUZAN: Molim? DŽEK: U lov. Lov na guske. Gu-ske. SUZAN: Da li si ozbiljan? DŽEK: Zašto ne bih bio? SUZAN: Okej. Ako izađeš sad preko vrata sa tom puškom i u toj uniformi, večeras izlazim i ja. DŽEK: A je li? A gdje je naumila izaći moja dobra žena? Oće li i Ketrin sa tobom? SUZAN: Idem na večeru kod prijatelja. Dobila sam poziv. DŽEK: Kojih prijatelja? I kako da ideš bez mene? SUZAN: Ne znaš ih. Upoznala sam ih u galeriji. DŽEK: Kakvoj galeriji? SUZAN: Nije bitno. Kažem ti da ću ići na večeru večeras, ako se odmah ne makneš sa tih vrata. DŽEK: Šta ćeš sa bebom? SUZAN: Ostaviču je kod Sali. Neće im biti teško da je pričuvaju. DŽEK: Okej. Ja idem sad. SUZAN: Ajde. DŽEK: Gdje ideš, gdje se nalazi ta kuća? (Suzan iz džepa izvadi komadić papira i baci Džeku. Ovaj uzme i izađe preko vrata.) SUZAN: Vrati mi papir, ej! (krene da ga stigne sa bebom u rukama, ali odustane. Ode do telefona, nazove.) E, ja sam. Ponovo mi izdiktiraj adresu. Aha, okej, okej. ( na komadić papira zapisuje adresu.)

160


SLIKA ČETVRTA Jednosoban stan. Zadimljena prostorija dnevne sobe u kojoj je veliki bračni krevet. U pozadini se čuje Rahmanjinov, treći koncert za klavir u D-molu. LILI: Prekini da me gledaš tako. Pijan si. BUKOVSKI: Mogu da popijem tri gajbe ovog piva. I ništa! Kao voda je. LILI: Barem nema više žestine... BUKOVSKI: Daj mi žestinu i počeću da izbacujem stvari kroz prozor. Izbacivaću ljude kroz prozor! (smije se) LILI: Dosta je više sa tim pićem. BUKOVSKI: Nemoj ni da pokušavaš. LILI: Daj, ne mogu da te gledam kad si pijan. Ajde, molim te. BUKOVSKI: Okej. LILI: Eto. Znaš da moram da te čuvam. BUKOVSKI: Imam pedeset i jednu godinu i ti si prva koja oće da me čuva, a da nisam odrastao na njenom mlijeku. LILI: Daj, ne pominji. Sjutra je sedam dana. Ajde, ustaj. Moraš da se središ. BUKOVSKI: Evo. LILI: Šta to radiš? Sad sam ti uzela flašu iz ruke, a ti otvorio drugu!? BUKOVSKI: Morao sam. LILI: Sad je dosta. Puštaj to. BUKOVSKI: Ček, ček, ček... Kako ti ono kažeš: ,,Bukovski“. Ajde, kaži. LILI: Bukovski. BUKOVSKI: Volim kad me tako zoveš tim piskavim glasom. LILI: Ajde sad, dosta je pića. Treba da jedeš nešto. BUKOVSKI: Gladovanje je dobra fora. Ne može čovjek razmišljati punog stomaka. Imam pedeset i jednu godinu, nisam ja od juče! Imao sam kad naučiti te stvari. LILI: Ne počinji opet o životnom iskustvu. Pedeset i jedna godina u kafani. BUKOVSKI: U kafani. Sa djevojkama i to mnogo njih. LILI: Ti si jedini koji je u kafani proveo doslovice čitavi svoj život. BUKOVSKI: Nije istina. Išao sam i u školu, kad bih ugrabio, naravno... Mogu komotno da kažem – stigao sam sve da završim... Samo nju još sjutra da zakopam i miran sam. LILI: Da, samo još to. 161


BUKOVSKI: Čak sam stigao i tebe da upecam. LILI: Mislim da sam ja tebe upecala. BUKOVSKI: Prišla si mi prva, istina. Sjećam se - bilo smiješno. LILI: Pričao si mi to stotinu puta. BUKOVSKI: I opet ću! Kako i ne bih. Nema svako privilegiju da mu prilaze djevojke trideset godina mlađe. I to u pedeset i prvoj godini života! LILI: Tada si imao pedeset, ne laskaj sebi. Dušo, kako možeš da slušaš klasiku? BUKOVSKI: Ovdje je strašno tiho i ima previše drveća. Ne mogu da pišem kada je tiho i onda puštam Bramsa, Rahmanjinova, Bartoka, Telemana. LILI: Sjedneš za mašinu. Zapališ cigaretu. Pišeš i pušiš. Ti si jedan srećan čovjek, Bukovski. BUKOVSKI: Ne žalim se. LILI: Zaljubljena sam u tebe. BUKOVSKI: Dobro je biti zaljubljen. LILI: Zvuči glupo kad ti to kažeš. BUKOVSKI: Ali je istina. Svačija, samo nije moja. A i šta ti znaš o tome. Kao da znaš šta znači biti zaljubljen. LILI: Voliš li me? BUKOVSKI: Ne volim što si ljubomorna. LILI: Rekla sam ti da ću ti oči iskopati, ako saznam da jebeš nešto sa strane. BUKOVSKI: Dođi da te zagrlim. LILI: Smrdiš. BUKOVSKI: Znači, draga moja i ti si jedna od onih što priđu da vide jesu li pjesniku prljave čarape i smrdi li ispod pazuha? LILI: Pijan si. Idi kupaj se, pa da jedemo. BUKOVSKI: U ovoj sobi je samo jedan pjesnik. Samo je jedan pjesnik danas u ovom gradu. Možda je samo jedan pravi pjesnik danas u čitavoj zemlji. A to sam ja! LILI: Bukovski, ti si jedan težak serator. BUKOVSKI: Mala, tebi je sve jasno. LILI: A šta to? BUKOVSKI: Ti si jedina riba na svijetu koja može da mi kaže tako nešto. LILI: I ona je mogla... BUKOVSKI: Jeste. Ali, nju sam sahranio prije sedam godina. LILI: Pričaj mi o njoj. Uvijek sam to preskakao. BUKOVSKI: Pa, bila je lijepa. Nešto kao ti. Ali, jebi ga – nije mogla da ima djecu. LILI: Šteta... 162


BUKOVSKI: Šteta. Ajde, živjela. LILI: Uzdravlje!(ćute i piju) LILI: A, Bukovski. Znaš, nisam ti ovo dosad rekla. Ja bih htjela da imam dijete. BUKOVSKI: To je super! LILI: Sa tobom, naravno. BUKOVSKI: Nadam se da se šališ. LILI: Mrtva sam ozbiljna. Eto, morala sam da ti kažem. BUKOVSKI: Oboje znamo da je to nemoguće. LILI: Nije. Lako bi nam palo. Ali, morao bi da smanjiš alkohol i duvan, naravno. BUKOVSKI: Ne opterećuj se. O tome nema ni govora. LILI: Hajde. Imamo stan, imamo novac. Volimo se. Imamo sve što nam je potrebno. Oću tvoje dijete... Samo još nju da sahranimo sjutra i slobodni smo kao ptice... BUKOVSKI: Ni govora. LILI: Izvini. Nisam tako mislila. BUKOVSKI: Ne kažem zbog toga. Kažem – ni govora o djetetu. LILI: Onda mi moraš reći zašto! BUKOVSKI: Pusti me. Oću da pišem. LILI: Pijan si! BUKOVSKI: Pa šta? LILI: Ajde, kaži mi. Moram da znam. Tiče me se. Zaljubljeni smo, ne bi nam ništa falilo. BUKOVSKI: Znaš, samo zaljubljeni čovjek može pisati poeziju, a ja u poslednje vrijeme ne mogu ni red da složim. LILI: Šta oćeš da kažeš? BUKOVSKI: Ništa, samo razmišljam na glas. LILI: Nisi zaljubljen,a ? BUKOVSKI: Smiri se, bejbi. Otvori nam po pivo. LILI: Jebi se. BUKOVSKI: Požuri, molim te. Umrijeću od žeđi. LILI: Donesi sam sebi piće. BUKOVSKI: Okej. Evo.(Ustane, uzme pivo iz gajbe, otvori ga i sjedne za sto. Ćute neko vrijeme. Bukovski zviždi Rahmanjinova) LILI: Nisi zaljubljen, kažeš. BUKOVSKI: Nisam. LILI: Zašto mi ranije nisi rekao? BUKOVSKI: Ne znači to ništa. LILI: Kako to misliš? Ne znači to ništa?! BUKOVSKI: Nisam bio zaljubljen otkad sam nju zasadio. Ne opterećuj se. Lijepo mi je s tobom. 163


LILI: Mrtva je već sedam godina i ti i dalje o njoj pričaš. Mrzjela te je, a nikako da je zaboraviš. Ostavila te kao psa. Mislila sam da me voliš. BUKOVSKI: Pa volim te, bejbe. LILI: Šta? BUKOVSKI: Volim te, kažem. LILI: Pa rekao si mi da nisi zaljubljen prije minut, a sad me voliš?! BUKOVSKI: Da, nisam zaljubljen, ali te volim. LILI: Ti si veliki serator! BUKOVSKI: Ne znaš ti šta je ljubav.(ćute neko vrijeme) LILI: Ne znam, kažeš. Okej, onda. Mislim da je vrijeme da naučim. BUKOVSKI: Krajnje. Niko od vas seratora ne zna šta je ljubav. LILI:Naučiću večeras na večeri sa nekim mlađim. Daću mu da me nauči – kad već ti nećeš! BUKOVSKI: Slobodno, svakako ćeš mi se posle vratiti. LILI: Neću, više nikad! BUKOVSKI: Uvijek se vraćate, sve se vi vraćate. Osim one koju sam zasadio... LILI: Jebi se, Bukovski. Ne mogu da se naljutim na tebe... BUKOVSKI: Naravno da možeš. LILI: Iskopaću ti oči ako te vidim sa drugom, to znaš? BUKOVSKI: Sigurna budi. (pauza) LILI: Idemo večeras na večeru, umalo da zaboravim da ti kažem. BUKOVSKI: Kakvu večeru? LILI: Pozvali su nas one noći u galeriji, slikarka i njen muž. BUKOVSKI: Ne sjećam se. LILI: Ne bih se ni ja sjećala da sam bila u tvom stanju. Simpatični su, treba da odemo tamo. BUKOVSKI: Gdje je to? LILI: Kod njih kući. Imaju veliku kuću koliko sam shvatila. Biće ljudi. BUKOVSKI: Pa nisam siguran... LILI: Ajde, Bukovski. Ne budi serator. BUKOVSKI: Znaš da ne volim da napuštam stan i da mi se jebe za ušminkane pedere na privatnim žurkama, večerama i ostalim preseravanjima. LILI: Biće lijepo, obećavam, treba da odemo. A i valjalo bi ti malo opuštanje prije sjutra. Čeka nas naporan dan na groblju. 164


BUKOVSKI: Okej, okej. Idemo onda. LILI: Požuri. Moraš se okupati, ne možeš takav. BUKOVSKI: Zabolje me, daj da pijemo. LILI: Spremi se, pićemo tamo. Treba da budemo tamo u 20 časova. BUKOVSKI: U pičku materinu više. Shvatio sam.(oblače se) LILI: Bukovski, dušo, znaš da ne volim kad stojiš blizu otvorenog prozora. SLIKA PETA (Ogromna, bogato uređena, dnevna soba. Po sobi skulpture i slike. Dnevnu sobu od dvorišta odvajaja samo stakleni zid, na čijem se središtu nalaze vrata. Merijem slika. U pozadini glasno svira jazz) RALF: Dušo, stigao sam! (ona se ne obazire, Ralf ulazi u dnevnu sobu). Hej! (poljube se, ona sjedne da slika, on gleda njenu novu sliku). Moraju li uvijek da budu gole? MERIJEM: Šta ti to sad smeta? RALF: Ne smeta. Današnja umjetnost mora da bude gola. Mora da je to neki trend. MERIJEM: Kako je bilo na poslu? Oćeš sok? RALF: Čudan dan, ne bi vjerovala. Može. Žedan sam. MERIJEM: Izgledaš premoreno. RAPLH: Težak slučaj danas. Našli udavljenu curu. Neko je silovao. Meni dopalo da radim obdukciju. MERIJEM: Požuri. Uskoro nam dolaze gosti, presvuci se. RAPLH: Kakvi gosti? MERIJEM: Ma, upoznao si ih u galeriji one noći. Mada, bio si pijan, ne sjećaš se sigurno. RALF: Nemam pojma... Ko nam dolazi? MERIJEM: Stjuart i njegova žena i još nekoliko njih. Nisam sigurna koga sam sve pozvala. RALF: Ko je, dođavola, Stjuart? MERIJEM: Muž neke žene sa kojom sa razgovarala one večeri u galeriji. RALF: Kako se ona zove? MERIJEM: Nemam pojma, nisam je pitala. RAPLH: A kako se onda sjećaš njega? Jesi li njega pitala? MERIJEM: Predstavio se. Šta je tu čudno. E, da – on će donijeti ribu večeras. Sjećam se, to smo se dogovorili! (pauza)(Merijem donosi Ralfu sok). 165


RALF: Oćeš li stvarno da nosiš tu haljinu. MERIJEM: Da, šta joj fali? RALF: Ništa. Ja se neću presvlačiti. MERIJEM: Oni će vjerovatno doći lijepo obučeni. RALF: Takmičiš li se to? MERIJEM: Sa kim? RALHP: Sa njegovom ženom. MERIJEM: Ma, daj – zašto bih? Doći će još dosta ljudi, ne budi glup. RALF: Jer se žene takmiče, nije li tako? Misliš li da je privlačan? MERIJEM: Ko? RALF: Stjuart, muž. MERIJEM: Pf. RALF: On je onaj tip koji se sviđa ženama, nije li tako? Sportista tamnog tena. Prelijepo! MERIJEM: Oćemo li jesti napolju ili unutra? Nisam sigurna. Mislim da bi trebali razmisliti o tome kad dođu gosti. Malo mi je neprijatno što im ne znam imena. RALF: Merijem, zar to nije divno? MERIJEM: Šta? RALF: Ovaj predivni način izbjegavanja tema. Ove naše igre. MERIJEM: Igre! Pa, da! Treba napraviti neku igru upoznavanja, dok ne probijemo led. Onda će svima biti lakše, kad budu opušteni. Koju igru sad da smislimo za goste? (Ralf ćuti.) MERIJEM: Možda kviz?! RALF: Oću da pričamo o nama i to sad! MERIJEM: Što o nama? RALF: Znaš ti dobro. MERIJEM: Znam šta? RALHP: Zaboravi. MERIJEM: Šta da zaboravim? O čemu pričaš? RALF: Nema veze. Bilo je davno... Predavno! MERIJEM: Nije. Nešto te muči. Govori. RALF: Okej. Ona žurka. Sječaš se? MERIJEM: Koja žurka? RALF: Znaš na koju mislim! Ona sa Mičelom Andersonom... MERIJEM: O bože... To je bilo prije tri godine! RALF: Jesi li ga poljubila? MERIJEM: Ne! RALF: Ruž ti je biorazmazan kad ste se vratili. MERIJEM: Otkud znaš? Bio si pijan! (nagne da pije i prospe po haljini). Pogledak šta si uradio! Htjela sam da idem u ovome! 166


RALF: Tako si i izgledala one večeri dok si se ljubakala sa njim po ćoškovima! MERIJEM: Ne seri! RALF: Ljubio te je, zar ne? MERIJEM: O, daj Ralfe. Prestani! To smo već rasčistili. RALF: Oću da mi pričaš o toj noći sa njim. MERIJEM: Nemam ti što reći. RALF: Važi. Onda mi ispričaj o tome što nemaš. Ispričaj mi to ,,nemam ti što reći“. Oću da čujem sve o tome! Šta si radila puna tri sata sa njim? MERIJEM: Zašto je to tako važno? To je bilo prije tri godine! RALF: Dobro, nije važno. Bilo pa prošlo... MERIJEM: Eto! RALF: Ono što me jako iritira, ako mogu tako da kažem, je to što mi ti nećeš reći jebenu istinu! Ti ne možeš priznati da si lagala. To me zaista izluđuje i u tome ne mogu učestvovati! MERIJEM: Bože, Ralfe, kako smo uopšte stigli dovde? Znaš li ti kako smo stigli, jer ja stvarno nemam pojma kako i zbog čega je počelo! RALF: Obuci jebenu suknju, uskoro treba da stignu ovi govnari, a ti ideš gola po kući! MERIJEM: Kako možeš tako da se ponašaš?! RALF: Obuci se, šta misliš ti da si – jedna od tvojih slika?! Dajem ti šansu da kažeš istinu, da izbrišeš prošlost, da živimo na višem nivou! I onda, nemoj me više nikada lagati! Merijem! MERIJEM: Ovo ne liči na tebe, Ralfe. RALF: Šta?! Da tražim nešto? Da zahtjevam? Da, u pravu si, Merijem. Ali, ja moram znati. Hoću istinu! MERIJEM: Mi samo pričamo, je li tako? RALF: Samo pričamo! MERIJEM: Oćeš da ti kažem istinu? RALF: To je jedino što sam ikad tražio od tebe! MERIJEM:Dobro. (pauza) MERIJEM: Poljubio me. Jesi li sad zadovoljan? Je li te to zadovoljilo? RALF: Ne, pitanje je – da li je tebe to zadovoljilo? Je li te zadovoljio poljubac, Merijem? MERIJEM: Ralfe, svi su bili pijani, daj. Niko nije znao gdje je. Glupost. RALF: Slušaj, interesuju me samo činjenice! MERIJEM: Okej, Ralfe. Nekako je ispalo da nas dvoje odemo 167


za piće, nekako – ne znam kako! Otišli smo do radnje, koja je bila zatvorena, pa do druge – koja je takođe bila zatvorena. U stvari, sve je bilo zatvoreno! Nije mi palo na pamet da išta radi u blizini. Razmišljala sam gdje su svi ti jebeni dragstori sa pićem. Mislila sam da se više nikome i neće piti, dok se vratimo, jer nam je trebalo pola noći da nađemo bilo što da radi. On je bio veoma pijan. Nisam to shvatila dok nije sjeo za volan. Vozio je presporo – užasno sporo! Sjećam se da se naginjao na volan i da smo pričali. Pričali smo o raznim glupostima, ni o čemu bitnom, na primjer o religijskim slikama, besmislicama uglavnom. Pričali smo o Leriju Riversu, slikaru. Onda je on počeo pričati o Normanu Mejleru i o tome kako je Mejler izbo svoju ženu nožem. Kako joj je izbo grudi. Onda mi je rekao da ne bi volio da to neko učini meni. Rekao je da bi volio da ljubi moje grudi. Zatim je skrenuo i stao na proširenju pored puta I poljubio me! (pauza) RALF: Koliko dugo? MERIJEM: Koliko dugo, šta? RALF: Koliko dugo te ljubio? (pauza) I onda, šta je dalje bilo? MERIJEM: Rekao je ,,želiš li da ga osjetiš“ RALF: Ha, ha. Zajebavaš li me ,,želiš li da ga osjetiš“. Želiš li da ga osjetiš?! Želiš li da ga osjetiš?! Šta to znači, Merijem?! Želiš li da ga osjetiš?! Je li ti ljubio grudi, jesi li ga dirala?! MERIJEM: Dirala?! Okej, Ralfe. Da li stvarno želiš da znaš što se dogodilo? Ljubio me je i ja sam uzvratila poljupce! A onda smo se pojebali! U autu! Jebao me je u autu! Bila sam pijana, nije mi ništa značilo. Ne osjećam ništa prema njemu! Voljela bih da se nije dogodilo, ali jeste! Da li je to sve?! Je li to sve što si želio da čuješ?! (pauza) RAPLH: Da, Merijem... To je sve. (Ustane i krene da izađe sa scene). MERIJEM: Ralfe, nije svršio u mene! Kunem se! RALF: Dobro, dobro... MERIJEM: Gdje ideš Ralfe? RALF: Neko je na vratima. Dolaze nam gosti. Neko treba da upali roštilj...(Ralf izlazi. Kucanje na vratima se pojačava. Merijem navlači donji dio suknje brzo i izlazi sa scene. Uskoro se vraća. Sa njom su Lili i Bukovski.) MERIJEM: Izvolite! Osjećajte se kao kod kuće! 168


BUKOVSKI: Hvala! LILI: Hvala! BUKOVSKI: Vi ste radili sve ove slike? MERIJEM: Da. Sviđaju li vam se? BUKOVSKI: Da, jako. MERIJEM: Hvala. Molim vas da me ne persirate. BUKOVSKI: Okej i meni je lakše tako. LILI: Gdje Vam je muž? MERIJEM: Molim te, nemoj me persirati. Jedva da sam starija od tebe koju godinu. Sad će doći. Otišao je da raspali roštilj. BUKOVSKI: Roštilj, super! Jedva čekam. LILI: Izvinite zbog njega. Pili smo cijeli dan. MERIJEM: Ma, sve je okej. Uživajte. Izvinite me sad, još je neko na vratima. (Merijem se udalji. Lili i Bukovski se pogledaju i nastave razledanje stana. Iz hodnika dopire graja više glasova. U sobu ulaze Stjuart, Kler, Den, Suzan i Merijem.) Hvala vam puno što ste donijeli ribu, čak je ima i previše! STJUART: Nije to ništa! DEN: Nema na čemu! MERIJEM: Sjednite i opustite se, uskoro će roštilj biti raspaljen.(svi sijedaju za sto, međusobno se upoznaju, Merijem donosi alkohol za sto, piju i pričaju. U sobu ulazi Ralf.) RALF: Kakva radost, kuća je puna! MERIJEM: Ovo je Ralf. Moj dragi muž. (svi se međusobno pozdravljaju.) RALF: Zadovoljstvo mi je što ćemo vas ugostiti večeras. Roštilj je skoro raspaljen, tako da ćemo se uskoro prebaciti u dvorište. LILI: Divno. BUKOVSKI: Jeste. DEN: Upravo gledam ove slike. Sve su tvoje djelo, je li tako Merijem? MERIJEM: Jeste. DEN: Divne su. STJUART: Da. KLER: Naravno! Stjuart voli gola ženska tijela, nije li tako dragi? STJUART: Pa, ko ne voli! (momci se nasmiju.) SUZAN: Gledam ove slike i obuzima me neki osjećaj tuge. Sva ta gola tijela, sve te maske. Ogoljeno je sve bez lice, lice je uvijek sakriveno. Čini mi se kao da svaki 169


povez sakriva dušu. Čudno, no nije li takva i ljubav? Ogoljena, a sa maskom. (dostina ih klimne glavom.) STJUART: Sviđa mi se kako govoriš. KLER: Budi sigurna. DEN: Merijem, šta ti misliš o ovome što je rekla? Je li to bio neki tvoj cilj kada si radila sva ova umjetnička djela? MERIJEM: Pa, stvar je jako kompleksna. Nisam imala sve to na umu, ali mi se motalo jako mnogo drugih stvari. Više kao neko preobražavanje, zaborav, laž, oprost. Ne bih znala jednostavnije da kažem. RALF: Zaborav, laž, oprost. MERIJEM: Da, moj dragi Ralfee. Moj mili muž je danas imao težak dan. On je ljekar, znate. DEN: Nadam se da ste kardiolog. Trebaće mi pomoć dok gledam ove divne slike. MERIJEM: Vjeruj mi da ne zna ništa o srcu. STJUART: Stvarno, Ralfe, čime se baviš? Slušao sam razne priče o ljekarskom pozivu - šta sve čovjek mora da trpi i sa čime se sve susrijeće. RALF: Ja sam ginekolog. MERIJEM: Rekoh vam da o srcu nema pojma. STJUART: Danas je vjerovatno bilo dosta posla, izgledaš umorno! RALF: Pa, danas sam morao da se bavim drugim poslom. Donijet je leš u bolnicu. Kako u trenutku nije bilo dežurnog ljekara, pozvali su me da radim obdukciju, iako to nisam radio od fakulteta. Bilo je strašno. DEN: Stvarno strašno. Kakav leš? Nešto sam čitao u novinama. KLER: Da, stvarno, kakav leš? MERIJEM: Jadni moj Ralf. RALF: Bila je djevojka. Prelijepa. Neko je našao u rijeci. Udavila se. Danas je utvrđeno da je silovana. STJUART: Stvarno? KLER: Stvarno? RALF: Da, težak dan, no takav je život. KLER: Stjuarte, dragi moj, da li bi bio ljubazan da ispričaš svoj dio priče ljudima. STJUART: Ja sam našao leš. Nema tu mnogo šta da se priča. Javili smo policiji. Oni su ga odnijeli u bolnicu. Slučajnost, sad nas dvojica večeramo zajedno. KLER: Preskačeš stvari! DEN: Ja bih da promijenimo temu. SUZAN: I ja sam za. MERIJEM: I ja! 170


LILI: Pa dobro... Ja bih samo rekla – jako mi je žao zbog djevojke. Bila je lijepa kažete. Vjerovatno neko nije mogao to da izdrži. Mislim – tu njenu ljepotu. Ne treba osuđivati ljude unaprijed. Želim da kažem - možda je to bila ljubav...(svi je pogledaju i ćute.) BUKOVSKI: Ne znate vi šta je ljubav. Pogotovo ne ti, moja mlada golubice. KLER: Ima smisla u tome što govoriš. STJUART: Pa da, Kler ne može da zaboravi svog bivšeg. Čovjek sa kojim je živjela prije nego je mene upoznala je toliko volio da je pokušao da je ubije. KLER: Da. Prebio me jedne noći. Vukao me je za noge po dnevnoj sobi. Samo je ponavljao ,,Volim te, kučko, volim te!“ I vukao me po dnevnoj sobi. Glava mi je udarala u namještaj. Šta da radiš s takvom ljubavlju? STJUART: Daj, ne budi smiješna. To nije ljubav i ti to znaš! Ne znam kako bi ti to nazvala, ali sigurno ne ljubav. KLER: Reci šta god hoćeš, ali ja znam da je to bila ljubav. Možda tebi i svima vama zvuči suludo, ali je bila istina. Ljudi su različiti. Naravno, ponekad se možda ludački ponašao, priznajem! Ali, volio me je. Na svoj način, možda. U tome je bilo ljubavi, Stjuarte. Nemoj reći da nije! STJUART: Čovjek je prijetio da će je ubiti! Meni je to gomila gluposti, a i Kler je romantik. Ona je jedan od udrime-da-bih-znala-da-me-voliš škole. Daj, Kler, dušo ne gledaj me tako. KLER: Sad ovo radi da se iskupi. STJUART: Da se iskupi za šta? Šta tu ima da se iskupi? Znam ono što znam i to je sve. KLER: Kako smo uopšte došli na ovu temu? LILI: Pa, ja sam pomenula da je sirotu curu koja je ubijena, neko ubio iz ljubavi. Možda, naravno... KLER: Da, ja mislim da je to moguće. BUKOVSKI: Šta, je li se taj tvoj ubio na kraju? DEN: Da, stvarno, šta je bilo sa njim? STJUART: Naravno da jeste! KLER: Patio je dugo i na kraju se ubio. STJUART: A do tada smo morali da se osjećamo kao bjegunci zbog njega. Izluđivao nas je. DEN: Kako to misliš? KLER: To je bila ljubav, Stjuarte.

171


STJUART: Ne bih ja takvo ponašanje nazivao ljubavlju. To je sve o čemu govorim, srećo. A šta mislite vi drugi? Zvuči li ovo vama kao ljubav? DEN: Ne vrijedi pitati mene. Čak i ne znam čovjeka. Samo sam čuo da pominjete njegovo ime. Trebalo bi znati detalje. Čini mi se da hoćeš da kažeš da je ljubav apsolut? STJUART: Ljubav o kojoj ja govorim jeste. Ljubav o kojoj ja govorim nema nikakve veze sa ubijanjem ljudi. RALF: Zaborav, laž, oprost. MERIJEM: Ne znam ništa o njemu, niti o čitavoj toj priči. Ali, ko uopšte može da sudi o tuđoj situaciji? LILI: Ja mislim da je to bila ljubav. BUKOVSKI: Ja mislim da mi treba još pića.(Merijem donosi još alkohola za sto. Piju đžin. Korpica sa ledom kruži stolom.) KLER: Kad sam ga ostavila i otišla od njega, popio je otrov za pacove. Odveli su ga u bolnicu. Tada smo živjeli desetak kilometara van grada. Spasili su mu život. Ali desni su mu poludjele od toga. Mislim, povukle su se iznad zuba. Zubi su mu posle toga štrčali kao kljove. Gospode bože... LILI: Šta sve ljudi neće da urade! STJUART: Sad je izbačen iz igre. Mrtav je! KLER: Još je gore. Pucao je sebi u usta. Ali je i to zabrljao. Siroti Ed. STJUART: Siroti Ed. Mani se toga. Bio je opasan! KLER: Ipak me je volio. Priznaj mi to. To je sve što tražim. Nije me volio kao što vole drugi ljudi. To je jasno, ali me volio. Možeš li bar to da mi priznaš? RALF: Kako to misliš zabrljao? SUZAN: Da, kako zabrljao kada se ubio? DEN: I ja se isto pitam. STJUART: Ja ću vam reći šta je bilo. Uzeo je taj pištolj kalibra dvadeset i dva, koji je kupio kako bi mogao da nam prijeti. Da, da – ozbiljno govorim. Trebalo je da vidite kako smo živjeli tih dana. Kao bjegunci. Čak sam i ja kupio pištolj. Bojao sam se. Kupio sam ga za samoodbranu i držao ga u kolima. Ponekad sam morao da izlazim iz stana usred noći. Kako bih otišao na posao. Radim kao čuvar, znate već. Mračno je bilo napolju, na parkingu i sav bih se preznojio čak i prije nego bih stigao do kola. Nikad nisam znao da li će da iskoči iz žbunja ili, iza kola i zapuca. Mislim, čovjek je bio lud. 172


Bio je u stanju da podmetne bombu, bilo šta. Prijetio mi je telefonom. Govorio je ,,Kurvin sine, dani su ti odbrojani!“ Da se isprepadaš, kažem vam. KLER: Meni ga je i sad žao. LILI: I meni... SUZAN: Zvuči kao noćna mora. DEN: Da. RALF: Da. MERIJEM: Da. BUKOVSKI: Šta je na kraju bilo, pričaj sve. STJUART: Pucao je sebi u usta u svojoj sobi. Neko je čuo pucanj i prijavio domaru. Nekako su uspjeli da uđu unutra. Pozvali su hitnu pomoć. Donijeli su ga u bolnicu. Bio je u nesvijesti, ali živ. Glava mu je bila toliko otekla da je bila dvaput veća od normalne. Rekli su mi to u bolnici. Nikad nisam vidio ništa slično i nadam se da neću. Kler je pitala da uđe unutra i sjedi uz njega, kad je čula za to. Posvađali smo se oko toga. Smatrao sam da ne treba takvog da ga vidi i još uvijek to mislim. SUZAN: I kako se to razriješilo? KLER: Bila sam sa njim u sobi kad je umro. Do kraja se nije osvijestio. Ali, sjedjela sam uz njega. Nikog nije imao. STJUART: Bio je opasan. Ako je to za tebe ljubav, eto ti je! KLER: To jeste bila ljubav! Naravno, potpuno nenormalna za većinu ljudi. Ali, on je bio voljan da umre za nju. I umro je. STJUART: Ja to nikad ne bih nazvao ljubavlju. Mislim, niko ne zna zašto je to učinio. Vidio sam mnoga samoubistva i ne mogu da kažem da je iko ikad znao zašto su učinjena. LILI: To je bila ljubav! STJUART: Ne zanima me takva vrsta ,,ljubavi“. Ako je to ljubav, eto vam je! KLER: Stjuart je u pravu, živjeli smo kao bjegunci. Plašili smo se. Zvala sam policiju da nam pomogne, ali nisu mogli ništa da učine, dok Ed nešto ne uradi. Zar to nije smiješno?! SUZAN: Den i ja znamo šta je ljubav! LILI: I Bukovski i ja. STJUART: Bukovski, zoveš ga tako? Lijepo! DEN: Da! (Bukovski ustaje, penje se na stolicu. Svi su u šoku. Jako je pijan.)

173


BUKOVSKI: Vi ne znate šta je ljubav! Pedeset i jedna mi je i gledaj me! Zaljubljen sam u ovu mladu ribu. Nije mi lako, ali i ona se primila, tako da je sve u redu, čovječe! Slušaj: zarazim ih sobom i one ne mogu da me otkače! Baš se lome da pobjegnu od mene, ali se sve na kraju vrate! Sve se vrate osim one koju sam zasadio! Plakao sam za njom! Dajte mi još piva! Samo nemojte žestinu! (Ralf mu dodaje pivo. Svi ga gledaju. Merijem se smije. Den takođe.) BUKOVSKI: Mogu da sjedim ovdje i cijelu noć pijem pivo sa vama hipicima! Mogu da popijem tonu ovog piva i ništa, ali mi ne dajte žestinu, jer ću da počnem da vas izbacujem kroz prozor. Vi ne znate šta je ljubav! Ne znate jer nikad niste bili zaljubljeni. To je jako prosto. Imam ovu mladu ribu, zove me Bukovski. Zamislite, Bukovski. Ali, vi ne znate šta je ljubav! Nema nikoga u ovoj sobi ko bi je prepoznao kada bi se pojavila i zveknula vas u dupe. Dobro je biti zaljubljen. To morate da znate, ali vi ne znate o čemu ja pričam. Jebeš ga. Ja sam star, meni je pedeset jedna, a njoj svega dvadeset i pet. Mi se volimo, ona je ljubomorna. To je predivno! Rekla je da će mi iskopati oči, ako odem i pojebem nešto sa strane. To je znači ljubav? Šta uopšte iko od vas zna o tome? Vi nemate pojma o tome. Ne znate kako je kad ti se sve uvijek vraćaju, osim one koju si volio. Jedine koju si volio. Nju sam zasadio. Već odavno je mrtva. To vam je ljubav. Ljubav je kad se vraćaju, ali ti ne žeiš njih. Ljubav je ispod zemlje i trune. Ljubav je ona zbog koje stojiš pored otvorenog prozora. I vama to nikad neće biti jasno. (Bukovski pada sa stolice. Svi se pokupe oko njega. Zaspao je koliko je pijan. Lili plače.) LILI: Stari setaror. Mislila sam da me voli. Stalno govori o njegovoj mrtvoj ribi koju je volio. Njoj piše i pjesme. Bio je u pravu kada je rekao da sam premlada. Pogriješila sam što sam zavoljela ovo matoro govno. Čitave dane trčim oko njega, teroriše me klasikom. Kaže da mu je potrebna dok piše. Moja mladost je propala, iako je ima još malo. Ali, jebi ga. Pratila sam srce, a ne mozak... Pu, popišaću ti se na grob, seratoru. To će vjerovatno onda biti ljubav! DEN: Zaspao je. RALF: Da.

174


SUZAN: Možda bi trebali pozvati nekoga da ga prebaci u bolnicu. LILI: Ne. Navikao je. Ne obraćajte pažnju na njega. STJUART: Da ga prebacimo u dvorište. RALF: To je bolja ideja. Otrijezniće se prije na vazduhu. (Muškarci ga iznose u dvorište. Djevojke naginju džin iz flaše.) SUZAN: Biče dobro, ne brini se. Svi oni pretjeraju sa alkoholom. MERIJEM: Da. Svi osim ovaj moj. On je toliko čist da mi dođe da ga ubijem. LILI: Ti si srećna žena. To je nešto što treba čuvati. KLER: Šta, Ralf ne pije, ne vara, ne izlazi? MERIJEM: Da. Jebeni puritanac. (momci se vraćaju) RALF: Eto, biće u redu. (Den prilazi Suzan i ljubi je u obraz.) DEN: Suzan i ja znamo šta je ljubav! STJUART: Bolje da ne počinjemo opet. DEN: Ljubav, za nas, mislim naravno. SUZAN: Da. DEN: Sad bi i ti mogla da kažeš nešto. (smije se) SUZAN: Mi smo srećni! MERIJEM: Vas dvoje, prekinite više, muka mi je od vas. Još uvijek ste na medenom mjesecu. Još uvijek ste sluđeni, vidi se iz aviona. Čekajte samo, koliko ste već zajedno? Godinu dana? Duže od godinu? SUZAN: Pa, godinu i po. DEN: Da, već je toliko prošlo. RALF: O la la. MERIJEM: Pričekajte još malo... Samo se šalim, dajte! DEN: Evo, ljudi, da nazdravimo! Predlažem zdravicu, da nazdravimo za ljubav! Pravu ljubav! SVI: Za pravu ljubav! (kucaju se čašama i ljube se, svako sa svojim partnerom. Lili je zagrlila bocu i plače. Čuje se lajanje psa u dvorištu. U kuću ulazi Džek u vojnom odijelu sa puškom na ramenu i bebom u rukama.) SUZAN: Džek... DEN: Ko je ovo? RALF: O čemu se ovdje radi? MERIJEM: Izvinite, ko ste vi? DŽEK: Dobro veče, ne bih da prekidam druženje. Vidim lijepo vam je. Bliski ste. A Suzan? Ovo je moja žena, a ja u rukama nosim naše dijete. Naše malo dijete. Vidite, dok ja nosim nasu malu djevojčicu, za koju je danas 175


rečeno da je boli želudac, ona se ljubaka sa drugim. I pijana je. Nije li to divno? SUZAN: Molim te, Džek, spusti pušku. Kako si nas našao? DŽEK: Da spustim pušku. Hoću, nikakav problem. Evo, papir koji si mi dala. Mislila si da ću ga baciti, ali ipak nisam. Imao sam nekakav predosjećaj.(prilazi do Suzan. Suzan se krije iza Dena. Den se pomjera i odlazi u stranu, napuštajući Suzan.) DŽEK: Evo drži je. (Suzan plače, Džek joj pruža Ketrin. Suzan prihvata ćerkicu.) Ne voliš me više, je li to? Svetiš mi se možda? Svetiš što sam izašao iz kuće posle mjesec dana. Dobili smo dijete, bila si srećna. SUZAN: Prestani, molim te! DŽEK: Govorila si kako smo odabrani da budemo srećni na ovoj zemlji gdje takvih nema. Sada, ljubiš drugoga, a dijete ti se tek rodilo. Jebi ga, srećo. Nisi znala da je dijete obaveza, a da ja nisam neko ko će cijeloga dana izigravati služavku. Mjesec dana sam to radio i prekurčilo mi je. Znaj da mi je prekurčilo. Otišao sam u lov, a ti si dijete odnijela kod Sally, da bi došla da se kurvaš ovamo! E, pa dušo, zbogom! (repetira pušku i cilja u Suzan, Suzan krije dijete iza sebe. Plače. Mrtva tišina.) DŽEK: Znaš, volim te. Volim i nju. Zapamti to. ( puca sebi u glavu. Pada na pod. Ketrin počinje da plače. Svi ćute, dugo. Niko ne prilazi Džeku.) LILI: Mislim da je vrijeme da zovemo policiju... RALF: Mislim da nije. Evo, izgleda da su stvari počele da izlaze na vidjelo. Mislim da bi večeras svi sve međusobno trebali da razjasnimo. Samo neka ga neko nečim pokrije. Izgleda užasno. Prosuo je mozak svuda po sobi... (niko ne čini čišta povodo toga.) STJUART: Imam i ja šta za reći... KLER: I vrijeme ti je više... DEN: Ja idem. Meni je dosta ovoga. Imao sam ženu, moram vam reći. Došli smo da spasimo brak. Nismo uspjeli. Otputovala je nazad kod djeteta, našeg dječaka. Voljeli smo se, dok jedno drugom nismo dosadili. Onda smo našli druge ljubavnike. I sve tako do dana današnjeg. Izvini Suzan, nisam znao da imaš dijete i to tako malo. Ne mogu da budem dio toga. Izvini. Laka vam noć. (izlazi sa scene.) MERIJEM: Donesi još pića, dušo. Nije mi do hrane. Biće ovo duga noć. 176


RALF: Odmah, draga moja. (donosi još pića.) Pa, šta ćemo. Predlažem da odigramo malu igru. Muškarci sa jedne, žene sa druge strane. Nema veze što vas je više. Prvo vi nama postavite pitanje, a mi moramo odgovoriti istinom. Da li vam se to čini kao dobra ideja? LILI: Kako ćemo znati da je izgovorena istina. MERIJEM: Mislim da bi bilo lijepo da se večeras ne lažemo. Takva je noć i sama vidiš. KLER: Čini mi se kao dobra ideja. MERIJEM: I meni. LILI: Meni je svejedno. Možemo početi. STJUART: Da. Ko će prvi? Žene, ipak. Ja sam džentlmen. MERIJEM: Stjuarte, pitaću tebe. Varaš li. STJUART: Ne. Nisam nikad varao. Volim Kler. Tačnije volio sam je. Postala je hladna. Ne da mi da je pipnem, ali je nikad nisam prevario. Nikad. Do prije neki dan, razumije se. Danas je čudan dan, moram priznati.Bio sam siguran da nikad neću priznati ovako nešto nikome na svijetu, ali evo – jako mi je lako da ti kažem, Kler draga moja, da sam te prevario. Želiš li da znaš kako i sa kim? KLER: Polako, dragi. Odgovorio si na pitanje koje ti je postavljeno. Idemo dalje. Varaš li ti Ralfee. RALF: Ne. Nikad nisam. A žao mi je zbog toga. LILI: Zašto ti je žao? RALF: Jer sam išao protiv sebe - zbog nje. Zbog ove mlade dame koja sjedi preko puta mene. Potiskivao sam nagon, znao sam da ću pući ako je prevarim, a nisam je nikad prevario. KLER: Okej. Momci, sada je vaš red. RALF: Merijem, dušo, jesi li uživala dok te jebao u kolima? MERIJEM: Nisam, nije mi ništa značilo. Bila sam pijana, kao što sam sad. Isto kao što mi ni ti više ništa ne značiš. STJUART: Zašto govoriš tako o čovjeku koji te nije nikad prevario, Merijem? MERIJEM: Jer ne mogu više da trpim tu njegovu čistotu. Tu njegovu etiku, taj besprekoran izgled i ponašanje. Pun mi je kurac ovog puritanca. Jebeno je besprekoran, što mi jako ide na kurac! LILI: Ima li iko u ovoj prostoriji da i dalje voli. Makar malo. Je li u bilo kome od nas ostalo išta ljubavi posle večerašnje noći?

177


STJUART: Ja sam volio nedavno. Prije neki dan. Volio sam u vodi. Curu, bila je prelijepa. A i bila je mrtva. Nisam mogao da izdržim. Jebao sam je dok nisam svršio. Bila je hladna. Moram priznati da sam u tom trenutku osjećao ljubav. Požudu. Šta god. Eto. To je moja istina. Kler, možda je to ljubav. Ne kao kod normalnih ljudi, ona uobičajena, ali siguran sam da je bila ljubav. Nismo imali seks godinu dana i to me ubijalo. Odbijala si me od sebe, nisi mi dala ni da ti priđem. Mislio sam da odem na kurve, ali nisam mogao. Gadno mi je. Ona mrtva cura koju sam našao i pojebao - ona je naša veze. Naša požuda. Eto, morao sam to da ti kažem. Izvini. (svi ćute.) KLER: U redu je, dragi. Možda je bila ljubav... RALF: Jebeno... MERIJEM: Sada bih nacrtala ribu. Pogledaj je samo. Vidite li ove oči. Mrtve oči, bez trunke osjećanja, bez ikakve emocije. Šta mislite, da li ribe vole? Da li osjećaju ljubav, da li se ubijaju zbog nje? RALF: Ne. LILI: Moguće. STJUART: Šta znam. Više ni u šta nisam siguran... MERIJEM: Ni ja. KLER: Hajdemo kući, dragi. STJUART: Hajdemo, pozvaću taksi. Previše smo pili. KLER: Volim te. STJUART: I ja tebe. LILI: Mogu li sa vama? KLER: Naravno. LILI: Evo vam adresa da pošaljete pijanog govnara kući, kad se probudi – ako se ikad probudi. MERIJEM: Važi. Sada bih naslikala ribu. Ali, ne bih joj naslikala oči. Kažu da oči nikada ne lažu. Jebi ga i to se desi. Naslikala bih je sa maskom preko glave. Da sakrijem dušu. (pada sa stolice, pijana i zaspi. Niko se ne obazire.) RALF: Želim vam sreću. Žao mi je što nije bilo prilike da probamo ribu koju ste donijeli. Biće dana. STJUART: Osim ako ne presuše sve rijeke u međuvremenu. KLER: Ništa nije nemoguće. LILI: Istina. Ajmo, čeka nas taksi. RALF: Zbogom. SVI: Zbogom. 178


(Stjuart, Kler i Lili izlaze sa scene. Ralf gleda Merijem koja leži na podu. Sjedne i nategne iz flaše. Počinje pakovati svoje stvari. Izbacuje namještaj i svoje stvari u dvorište.) SLIKA ŠESTA

Dvorište kuće sa kamenim roštiljom pored kojega leži Bukovski. Na travnjaku je namještaj. Go madrac, prugaste plahte pastelnih boja, komoda i dva jastuka. Noćni stolčić i svetiljka na obije strane kreveta. Koferi na travi. Pored kreveta komoda, pored komode grijalica, pored grijalice televizor. Sve izgleda kao spavaća soba, samo u dvorištu. Na krevetu sjedi Ralf, gleda u psa. RALF: Noćni stolčić i svetiljka na mojoj strani, noćni stolčić i svetiljka na njenoj strani kreveta. Njena strana, moja strana. Jebeš ga, ti si pas, pa ti je isti djavo.(ustaje i ulazi u kuću . Iz daljine se čuju glasovi. Smijeh. Pojavljuje se dvoje mladih ljudi. Zagrljeni su. Ona je u vjenčanici. On u odijelu.) MARI: Sigurno neko prodaje stvari. MARK: Oćeš da pogledamo? MARI: Ajde! MARK: Pitam se koliko košta televizor. MARI: Ajde da vidimo koliko traže za krevet. (prilaze i razgledaju stvari.Mari pipa prekrivače. Mark je ukopčao mikser u struju i ubacio ga u najvišu brzinu. Mlati njime kroz vazduh. Mari sazuva cipele i liježe na krevet . Mark pali TV, pa cigaretu.) MARI: Mark, dođi ovamo, da probaš krevet. Donesi one jastuke! MARK: Kakav je? MARI: Probaj sam. MARK: Osjećam se glupo. Bolje da provjerim ima li koga u kući. (Mari poskakuje po krevetu.) MARI: Prvo ga probaj.(Mark se ispružio na krevet i stavio jastuk pod glavu) Kako ti se čini? MARK: Bolje da se dignemo. MARI: Poljubi me, dušo, poljubi me! (Mari grli Marka. Stavlja mu ruku preko očiju. On se diže sa kreveta.) MARK: Idem da provjerim ima li koga u kući. (ustaje, zatetura se i padne. Vraća se na krevet.) MARI: Zar ne bi bilo smiješno... ovdje na krevetu, a? 179


MARK: Idem da provjerim ima li koga u kući, a mislim da nema nikoga. Ali, ako je neko tamo, pitaću koliko traže za stvari.) MARI: Koliko god da ti traže, ti ponudi dolar manje. Sigurno su očajni ili tako nešto... MARK: Možeš li malo da pojačaš TV? (smiju se.) MARI: Odlična televizija, nema šta! Pitaj koliko traže. (dolazi Ralf. U rukama nosi bocu viskija i sendviče. Ugledao je ljude u dvorištu. Zastao na trenutak, pa nastavio.) RALF: Zdravo. Vidim, pronašli ste krevet. MARI: Zdravo. Samo sam isprobavala...(ustane i potapše krevet rukom.) Prilično dobar krevet! RAPLH: Dobar je krevet. Što sad da kažem? (pauza) MARK: Mislili smo da nema nikoga. Zanimali smo se za krevet i možda televizor. Možda i radni sto. Koliko tražite za krevet? RALF: Pa rekao bih, pedeset dolara za krevet. MARI: Može četrdeset? RALF: Može. MARK: A televizor? RALF: Dvadeset pet. MARI: Može dvadeset? RALF: Dvadeset je u redu. Mogao bih pristati na dvadeset. (pauza) Djeco, jeste li za piće? Čaše su u onoj kutiji. Ja ću sada sjesti...(Mark je izvadio čaše, nasuo im piće.) MARI: Mi smo se danas vjenčali. MARK: Da! RALF: To je divno, nego - da niste premladi? Koliko vam je godina? MARI: Po dvadeset!(Mark naginje viski. Dosipa sebi još.) MARK: Dušo, hoćeš li da kupimo još nešto? MARI: Ja bih pisaći sto. Koliko za pisaći sto? RALF: Recite sami...(Mark je ugasio televizor i upalio ploču na gramofonu. Krenula je pjesma ,,Alone Together“ Čet Bejkera.) I gramofon je na prodaju. I ploče. (listaju ploče.) Odaberite što volite. MARI: Ovu. RALF: Hvala vam. (Mark ispija na eks čašu za čašom i smijulji se. MARK: Mari, draga, stvarno smo srećni. Hoću da pijem dok ne umrem koliko sam srećan. MARI: Ovo nam je najljepši dan u životu, znate...

180


RALF: U to ime! (nazdravljaju.) Djeco, zašto ne zaplešete? To je dobra ideja, zašto ne zaplešete? MARK: Ne, mislim da ne bih. Mari, jesi li za ples? RALF: Slobodno, ovo je moje dvorište. Možete plesati. (Grle se i plešu uz Čet Bejkera. Numera se završava. Meri prilazi Ralfu.) MARI: Jeste li za ples? RALF: Pijan sam. MARI: Niste pijani. MARK: E, ja jesam! (Ralf ustaje, pušta istu stvar još jednom. Zaplesali su.) MARI: Oni ljudi tamo gledaju, to je u redu? RALF: U redu je, ovo je moj prostor. Možemo da plešemo. Bili su sigurni da su večeras vidjeli sve, ali ovo nisu očekivali. (Mark je pao i zaspao na travnjaku. Plesali su neko vrijeme, onda se Mari priljubila uz Ralfa.) RALF: Nadam se da će vam se krevet svidjeti. MARI: Hoće! (Mark se budi na trenutak. Posmatra ih ležeći na travi.) MARI: Mark? MARK: Mari, sjećaš li se onog udesa od večeras. Rekli smo da ćemo zvati policiju, ali smo zaboravili. RALF: Kakvog udesa? MARK: Taksi. MARI: Dvije žene i čovjek. Jedna od njih je bila mlađa, tako su rekli. Udarili su u stub. Svi su mrtvi. Ni taksista nije preživio. Rekli su da je bio pijan. MARK: Da... RALF: Šteta... MARI: Šteta...(Mark je pao natrag na travu i zahrkao. Ralf je duboko uzdahnuo. Pjesma se završila. Mari guraRalfa na krevet. Vode ljubav dugo. Mari onda zaspi. Ralf ustane, obuče se, osmotri oko sebe i ode.) (Jutro) MARI: On je bio nekako srednjevječan. Kako se ne sjećaš. Sjedio je sa nama u dvorištu. Napili smo se i plesali. Puštao je ploče. Evo, pogledaj gramofon. MARK: Ne sjećam se, džaba. Glava me ubija... MARI: Zaspali smo zajedno. MARK: Ti i on? MARI: Ne, ne. Ti i ja. On nas je pokrio dekom. MARK: Okej. Na trenutak pomislih da si me prevarila. MARI: Mark! MARK: Šalim se! Hajdemo kući, mila. 181


MARI: Ja ću zvati taksi. MARK: Šta ćemo sa svim ovim stvarima. MARI: Vratićemo se po njih kasnije. MARK: Dogovoreno. MARI: Volim te, Mark. MARK: Volim i ja tebe, mila. KRAJ

Damjan Pejanović (1993., Cetinje) studira pozorišnu režiju na Fakultetu dramskih umjetnosti u Cetinju. Preveo je dva manifesta Andriyja Zholdaka: Pismo glumcu i Pismo nerođenom redatelju i glumcu. 182


Dušan Vukotić

KAD SE NATAŠA BUDI Nataši Vučinić Kad se Nataša budi Budi se vjera. Padaju sistemi, protesti gube smisao, Ona je moja politika. Kad se Nataša budi u meni zaspu sumnje, Nevidljiva sila me voli. Rable i Šekspir mi postaju nebitni u nedjelji ispita jer Nataša dolazi, da me probudi. Kad se Nataša budi padaju sve moje teze o mladosti, o ludilu jednog vremena, o istini. Istina je uvijek negdje u sredini, govorio sam, A kad se Nataša budi sredina više ne postoji. Ona je moja istina.

183


Dušan Vukotić

TEBI Tvoja sam sjena Sjena ovog svijeta sam Njegov sam rob I sluga časni sam tvoj Prah sam tvoje istorije Zarobljen u ukrašenoj urni Tvoj Sam a opet nemam ništa s tobom S tobom nemam ništa osim imena što sam dobio po rođenju, njega se ipak neću odreći. Ubili su te. Groba nemaš. Vjeru su ti uzeli, jedino ti ja robujem, ja koji sam te se odrekao u suzama, a mrtvoj ti služim. Ne mogu. Ne mogu. Ne mogu. A jesam... Tvoja sam sjena. Sjena sam slutnje što si trebala postati. Duša sam koja služi kletvu predaka u vremenu što je dželat tvoj.

Dušan Vukotić- rođen 1994. god. u Nikšiću. Student je II godine osnovnih studija na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju. Svoje radove počinje da objavljuje u prvom broju časopisa Script. 184


ANTOLOGIJA


Božo Koprivica

ŽIVOT I SMRT IZGOVARAM S FUSNOTOM Danici M, Ani Sam Kiša sam upoznao kao zvuk. To je Fest 1973, hladni februar, a na Festu Anatomija jedne ljubavi, Andrej Rubljov, Poslednja bioskopska predstava, Francuska veza, Smrt u Veneciji, Paklena pomorandža, Kum, Demoni, Pozdravite laste, Režija – Džon Ford, Priviđenja, i poslednja projekcija, poslednji film na Festu, te 1973. Diskretni šarm buržoazije Luisa Bunjuela. Neko od organizatora izašao je na “binu” i rekao da se Bunjuel odlaže, zbog gosta iz Italije. Prvo će biti prikazan film Odsustvo gospodina Di Noi i “far” je, dijagonalno, otplovio prema loži italijano. Najvažniji gost je tu bio Alberto Sordi. Publika je gunđala, mrmljali su ljudi sebi u bradu. A onda je, tu negde iz trećeg reda, ustao vitak čovek u kožnoj vindjaci sivozelene boje, i počeo da protestuje, a onda sa dva prsta na usnama počeo da zviždi u pravcu italijanske lože. I taj zvižduk imao je veću snagu od onog snopa svetla. Bio je to Danilo Kiš, kao zvuk. Čini mi se da je gospođa koja je pocepala pisma u priči Crvene marke sa likom Lenjina, lako pobledela.

189


Zašto je Kiš protestovao? Zbog energije. Jer ne može se gledati Bunjuel onako kako valja posle dva sata italijanske komedijice. Nije to više ista radoznalost, ista strast, ista prisutnost. Kiš nije imao rezervne varijante, ili Bunjuel ili ništa. Ta slika Danila Kiša koji se mačuje rukama i buni – to je Kišov stav, i u životu i u literaturi. On je svaku frku, svaku priču i u književnosti i u životu rešio sâm, kako dolikuje dečaku Andreasu Samu. Ili, ili. Don Žuan... Zganarel, ugledavši utvaru: “Jaoj! Evo vam nebo šalje poruku da vas opomene.” Don Žuan: “Ako me nebo opominje, treba da govori malo jasnije, ukolko želi da ga razumem.” To je prepev Danila Kiša. (Znam ja da je Molijerov Don Žuan u prozi) ali to jeste prepev i to jeste Danilo Kiš. Sam i protiv neba. Ta odlučnost, ta energija, ta hrabrost Don Žuana. Kiš kao Don Žuan ili, ili kao Orfej: Od krvi – srebrn, od srebra / krvav trag lijući pun boja/ duž obamirućeg Hebra/ Brate moj nežni! Sestro moja! To je Marija Cvetajeva. Kiš i Marina Cvetajeva. A šta fali melodrami? Poslednji put Kiša sam video 7. avgusta 1989. Sedeli smo Paskal, Danilo, Žunja i ja. Tek sam bio stigao s mora (dan ranije, pre ostalog dela ekipe Kanjoša Macedonovića Kišovi su odlazili 8. avgusta na more, “za Argentinu”. Bilo je tiho i obično te večeri, čule su se reči. Kiš me izdaleka savetovao nešto o mom “ocijalnom ponašanju”. I Kiš je, iz čista mira, tražio da čuje vesti. Dnevnik je već bio pri kraju i jedna od poslednjih vesti, poslednja vest, umrla je Mira Trailović. Kiš je đipio, tako, celim telom, i strašno opsovao. Telo kao volej. Šta smo, o čemu smo dalje pričali ne mogu, i ne želim da se setim. Ne volim anegdotski ton pogotovo kada je Kiš u pitanju. Paskal i Danilo odleteli su za Dubrovnik, to je bio mislim ponedeljak, a u subotu 12. avgusta pročitao sam u “Politici” pesmu Na vest o smrti gospođe M. T. I ilustracije Dragane Milosavljević “Iz starih albuma”. Barka, i u barci kovčeg, i dve i dve siluete. Ja sam sad opsovao onako iz dropkika: Kakav dobro obavljen posao, Smrti, / kakav uspeh/ srušiti takvu tvrđavu!/ Požderati toliko mesa,/ skrckati toliko kostiju/ za tako kratko vreme./ Potrošiti toliku energiju,/ brzo, kao kad se ispuši cigareta./ Kakav je to bio posao, Smrti,/ Kakva demonstracija sile./ (/Kao da ti ne bismo/ verovali na reč.) Kakav ritam Mira – Smrt – Trailović i kakav zvuk, kakva orgija slova “r” u stihovima... 2-2-1-1-2-2-2-1-1-1. I kakvo gospodstvo Danila Kiša. I ta dva poslednja stiha. On, koji je uvek 190


bio ja, ja sam to, i u trećem licu znalo se da je to Danilo: Kao da ti ne bismo verovali na reč, a ne kao da ti ne bih... Kakva elegancija autoportreta, smrti. Te jeseni (i Kišova pesma Jesen: Umetnost sviđanja je beskrajno raznolika... 1962) umro je Danilo. Mirko Kovač me zvao, negde, posle podne: “Bota, umro je Danilo.” A, pre dva dana, “okrenuo sam” Pariz, br.... i Paskal, evo Danilo. Šta radiš? Odlazim. I moj napad šizofrenija montenegrina: Ma ti si sve pobedio, i logore, i led, i glad, i Dunav, i ružu i smrt i ludilo i ne zanima me... Umro je Kiš. I stid, stid, stid, još mi bridi lice od tog stida. (Iako je stid plemstvo.) Otišli smo Mirko i ja kod gospođe M.M., Ranka Tajsića br. 40 i plakali smo, samo se čula tišina. Na taj dan gospođa M.M. zamolila me da nađem 36 belih ruža. Nije u celom Beogradu bilo 36 belih ruža, ali našao sam ruže. Naspram nas, u kapeli, (“Prijatelji! Bratstveni zbore!” i M. Cvetajeva”) Paskal Delpeš držala je ružu, jednu crvenu ružu, ružu boje čelika. Taj dan i Kišova pesma Novo Groblje, pre 30, pre 50 godina: “Grobar izvlači kučinu iz usta jednog topa i uvlači glavu u cev. Unutra se čuju zvuci usne harmonike. Ajnc, tref, pik, kec... Mladić sa karnevalskom maskom gubi ravnotežu i pada na jednu svežu humku sa belim ružama.” Taj dan, sunčan i sa svetlošću kao u priči Livada: “U vazduhu se osećao miris ozona pomešan s mirisom već prezrele zove.” Pa ipak činilo mi se da je tog dana Beograd bio grad na moru. I sunce, kao sneg kad je odlazio Miloš Crnjanski. Taj, takav dan je Kišova zasluga. Sve je to njegova režija, ili svetlo iz filma Božanstveni dan. Baš to svetlo, Terensa Malika. ZAŠTO: Zašto je Kiš odlučio da se sahrani u Beogradu, zašto po pravoslavnom obredu, a zašto ne Pariz, Cetinje, Jerusalim? Zašto je govorio Amfilohije Radović, zašto je lagao Amfilohije Radović, a lagao je... trice i kučine. Kiš je odlučio Beograd, i znam zašto. Kiš je vratio dug. On nikad, i nikom nije ostao dužan. Kavalir. Taj dan, vidim, samo, vidim ta lica, taj mladi svet, devojke. Spustili smo kovčeg s Kišovim telom, a taj mladi svet nije odlazio, niko nije odlazio. (I tišina.) Sve drugo je tlapnja i ništa. Znao sam da je Kiš pobedio, “pobednik nad vremenom”. Da, da, pobeđuje se i u književnosti. Pobedio je taj Kišov ton, ritam. Onaj što preti da nadjača smrt i zvuk. To je Rilke. Kaže mi Oto Tolnai da se obraduje kad u tekstovima mladih pisaca prepozna Kišov ton. Ovog sam maja pitao mlade, one najdarovitije pisce “iz Jugoslavije”, sa Miljenkom Jergovićem na čelu, da napišu tekst(ove) za cr191


nogorski časopis “Ars” o Danilu Kišu. I svi su pristali: Olja Savičević-Ivančević, Faruh Šehić, Srđan V. Tešin, Muharem Bazdulj, Marko Čudić (prevodilac), Saša Ilić, Ognjen Spahić, Pavle Goranović, Vladimir Vujanić. U tekstu “Kiš, Una, Bosna” Faruh Šehić kaže: “Najznačanija stvar koju sam od Kiša naučio jeste osjećaj odgovornosti prema vremenu i društvu u kojem živim. Njegova etičnost, i moralna nepotkupljivost.” Danilo Kiš jeste priča tih mladih pisaca. Oni znaju da prepoznaju taj ritam, taj sluh i Piter Bruk. NIŠTA, BEZ FUSNOTE: “Profesori crtanja su terorisali oko i ruku činili nespretnom; profesori pevanja su blokirali glas; profesori geografije su svet pretvarali u jednolično i suvoparno mesto; profesori veronauke su čudesno zatvarali duh; dok su profesori gimnastike od pokreta tela činili izvore kazne, a ne veselja. Izuzetak je bio gospodin Tejlor koji je muziku predavao... Jednog dana, razgovarajući s malom grupom đaka o temama za sastave koje je trebalo da napišemo za vreme raspusta, odjednom se okrenuo prema meni i upitao: Zašto je ritam zajednički faktor svih umetnosti? Od hiljada reči opomena, kritika i moralnih saveta, koje su izgovarali moji profesori zapamtio sam samo tu rečenicu.” Ritam, trijumf ritma Danila Kiša. Ritam je iskrenost. Iskrenost stilu daje čitkost, preciznost i otmenost. I zavodljivost. To su prepoznali mladi čitaoci i mladi pisci i tako to ide iz generacije u generaciju. A dar i šarm Kišu bubašvabe, i smrdibube nikada nisu oprostili. Dar i talenat, i radost života, i radost dara (Džordan je leteo na toj radosti). Tu oluju koja ih je sve oduvala. To je energija dečaka s ružom u srcu. Kiš je Klint Istvud književnosti. On je bolovao od polarne usamljenosti (nije imao sagovornika u onim poslednjim pitanjima koja su ga opsedala) i od neizlečive mladosti. I zato, idemo, u veselu fusnotu, ili Danilo Kiš, čovek koji se igra (vratiću se na iskrenost, kao vrhovni estetski princip). VESELA FUSNOTA ILI DVA PRIJATELJA: Dubrovačka kavana “Ekvinocij”. Milan Milišić i Danilo Kiš u živom razgovoru. Kiš uzima od konobara “papir za račun” i piše “iz ruke” stihove za Milana M. pesmu Natura Morte: A l’horizon jedna ptica / A u tanjuru hladna pizza./ Sunce zalazi, sjedim u shadow/ takvoj se sreći nisam nado;/ takvoj se nisam nadao sreći/ (evo stiže i batak pileći)/ Uskoro ću Herren und Damen, / prileći/ zauvijek/ pod ciklame(n)./ Amen. I potpis Jean Slamni. Slamni je Milišićev prijatelj Ivan Slaming. I on već odavno, s Kišom i Milišićem u carstvu senki. FUSNOTA U FUSNOTI: Kad smo se vratili onaj dan s 192


Novog groblja (društvo živih prijatelja u strašnoj samoći) u Kišov stan, u ulici Miloša Pocerca br. 30: Milan Milišić stoji dugo u dovratku između Kišove radne sobe i hodnika. Stoji u plavo-zelenom mantilu i kaže mi, u poluglasu, da mu je tek sad jasno, kad smo svi na okupu, kakav je bio Kišov izbor prijatelja. I još kaže da je Danilo Kiš na taj dan postao norma i institucija. Onda smo se setili našeg profesora, sa svetske književnosti, Vojislava Đurića, Zeusa. On je ovako dočekivao klase novih studenata, i moju generaciju: “Ovu grupu je završio, kao prvi, i kao najbolji Danilo Kiš, a vi, vi se vidite...” Pa dobro, igra se košarka i posle Majkla Džordana, to kaže B.K. I kakva je radost profesora zbog otkrića, jer nema otkrića lepšeg od srodstva. A Kiš je tu bio majstor. Kakva su bila njegova oduševljenja, njegovi zanosi. Flober, Nabokov, Cvetajeva, Adi, Petri... i Bitef. Mislim da je godina 1982. i predstava Mara Sad i mladi glumci iz Kapošvara, i reditelj Janoš Ač. U finalu te predstave onaj koji priča, mlad glumac, u mantilu, na proscenijumu drži umotanu ciglu u ruci. I grca, a tamo u dubini scene padaju veliki zastori i otkriva se panorama, lice Budimpešte. Budimpešta iz 1956. kada su Mađari grudima išli na ruske tenkove i 2000 mađarskih građana ostalo je na ulicama Budimpešte. Još su crveni pločnici na ulicama Pešte, i na trgovima, kao ruže. Osetio sam to na svojim stopalima. A mi, mi smo od šetnje napravili revoluciju, i od šetnje hrabrost.

193


Kakav je kermes napravio Kiš u Srpskoj kafani posle predstave iz Kapošvara. Kakva radost otkrića, kakva furija, radost kao zaraza, kao poplava. Tako smo sa Danilom Kišom postali (tako sam postao) deo te predstave Mara Sad. A Kapošvar simbol, šifra pravog pozorišta. Eh, kakva je to bila iskrenost glumaca. Ne, ne nisam zaboravio... Ali ima još jedna priča o Kišovoj radosti. Radost kao narcis, kao igra. Teško je odoleti, pa onda odoli, pa onda odoleti ne možeš. S jeseni 1993. Miroslav Karaulac doneo mi je rukopis Kišove pesme Ja odavno senka i komentar. M.K.: “Tražili smo, kako smo umeli, načina da od jezika iznudimo da kaže više nego što obično kazuje (okušavali se u raznim pesničkim žanrovima). Najrađe u domenu skarednog... Toga dana, negde krajem 60-ih, sastavljali smo žalopojku, smrću prerano odnetog pesnika, za dragom koju ostavlja. Nezadovoljan i suviše dešperatnim tonom koji mu se činio da izbija iz poslednjih strofa moga soneta, sa svojom pasijom da sve ispravlja, uzeo je da u njih unese nešto više vedrine. Ovo je ta Kišova vedrija varijanta pesnikovog lamenta za dragom, koji joj iz samog groba upućuje.” Obavezno čitati uz Bahovu Pasiju, to je Fasbinderov fazon: Ja odavno senka u kraljevstvu mraka / al se pitam dok prolaze sati / ko te sada drnda, ko te sada aka / ko te sada cima, ko te sada klati./ Dok godine idu prelazim u cveće / prelazim u trave i rastem u žitu,/ al se stalno pitam ko ti sada meće,/ ko te sada guzi, kome pušiš kitu,/ i tako ja ležim, senka krute smrti,/ a neko te vrti a neko te trti./ Moje mrtvo srce još jednako zebe/ jer znam sred žalosti što sa tebe kriči/ neko će već tako snažno da ti zbiči/ da ćeš najzad reći: e, ovaj me jebe! Ovu sam pesmu objavio s jeseni 1993, na naslovnoj strani “Književnih novina” i to je bilo jedino pravo ozarenje u književnom životu Beograda, u javnom životu, te jeseni 1993. Evo još, o iskrenosti, nisam zaboravio, i opet Molijer. On je uveo iskrenost kao vrhunski, kao prvi estetski princip. Ili melodrama kao vrhunska iskrenost: Ko čovek od časti. Nikad ne izreći / reči koje neće iz srca poteći. Kiš je najiskreniji pisac u našoj, u jugoslovenskoj književnosti u drugoj polovini dvadesetog veka. Iskrenost kao jezik, kao čudo. Iskrenost i krvav trud doveli su Kiša do čitkosti, do otmenosti stila. Iskrenost je tačnost. Kiš je najveću odgovornost u književnosti imao pred samim sobom. To je samurajska disciplina. Kiš nije kalkulisao, nije očijukao, nije mislio šta će reći ako, ako oni vide, možda oni ne bi dobro ovo, jer onda, ma sigurno će oni to uzeti za... Nije nikad mislio – posao, urednikovanje, profesura, lova, karijera, nagrada, putovanje. Kiš je bio ap194


solutno posvećen književnosti. Sve ili ništa, sve je uložio na svoj dar. Krleža u pismu Kišu iz 1973. godine kaže: “Vama dar nisu oprostili.” A Krleža, jelte, zna šta je dar. Gospodo, bedne smrdibube. Potpuna iskrenost moj dar je najveći, opet Molijer. To je (i) Kiš – apsolutna iskrenost. I Molijerova oda Kišovoj moralnoj rigoroznosti: Na drugim mestima nemamo potporu/ ni titule koje dugujemo dvoru, al’ lišavajuć’ se te prednosti skupe,/ ne moramo igrati ni ličnosti glupe,/ gutati svirepih uvreda stotinu,/ hvalit sonet tom i tom gospodinu,/ toj i toj gospođi odat poštovanje,/ naših markiza trpet mudrovanje.” Iskrenost kod Kiša prelazi u otmenost fraze, u otmenost zvuka. Iskrenost (ni)je, ne mora biti autobiografskog porekla. Evo u Grobnici... “Oprostite, Zina, i nosite me u svom srcu; to će biti bolno, kao nositi kamen u bubregu.” E sad, zvuk iskrenosti iz priče Dok mu bištu kosu. Iskrenost koja mi je potrebna, ovde, u mom tekstu kao vazduh. Jer ovo jeste priča o ruži. O ruži, i o gladi, o ruži, i o gladi, i o plemstvu jednog dečaka: “Andi, ostani posle časa, rekla je gospođa Rigo, njegova učiteljica... Znači opet će morati da joj očisti kokošarnik... Sasušeni kokošiji izmet hvata mu se za jezik i ulazi mu u pluća... Mete i struže klečeći na kolenima. Kada više ne može da zadržava dah, podiže dva crepa sa krova i pomalja glavu. Njegova raščupana glava na dugom tankom vratu iznad kokošarnika liči na divlju pečurku... Olinjalu kratku metlu naslanja na ugao klozeta u dnu dvorišta, a izmet prosipa u ružičnjak. Jesen je, ruže se već krune. Bele se popadale latice na suvom lišću. Jedna jako crvena ruža bukti kao sunce na zalasku... Posle kuca (ne zamišlja; kuca) na staklena vrata. Otvara mu Atila, sin gopođe Rigo, njegov vršnjak... Postavljaju mu večeru u kuhinji. Na tanjiru čvarci, malo već sasušeni. U porcelanskoj beloj činiji – jabuke, rumene, jedna narandža. On je gladan, ali ne može da jede, jer ga posmatraju. Prevrće u ustima masni zalogaj; premešta noge ispod stola. Ne vidi, ali zna – na betonu ostaje vlažan trag njegovih stopala. Biće mu krivo sutra, kada ogladni. Zažmuri – narandža liči na ružu... Gospođa Rigo stavlja mu u kesu čvarke koje nije mogao da pojede. I još mu daje jednu jabuku koju on, zbunjen, stavlja u njedra... A kod kuće, malo zatim: leži u krevetu potrbuške go, samo mu glava viri ispod jorgana. Njegova majka i Ana, njegova sestra bištu mu kosu. I šavove na košulji. I dok mu majka prebira po kosi, pucketajući noktima, njega savladava san, nagao kao nesvestica. Dolazi 195


mu, ko zna zašto, da zaplače. Ali nema snage ni za to. Oseća samo miris u ovoj kući iz svog jastuka i dolazi mu u svest ona crvena ruža što se raspala u ružičnjaku... I to je poslednje što može jasno da razabere... Kapci mu se zatvaraju, a san, poput nesvestice, naglo ga uljuljkuje. Još samo čuje, kao iz velike daljine, odnekud iz ružičnjaka glas svoje sestre Ane: Gle ti nje, gde se zavukla, prokletnica! Čak pod pazuho. Mislila je da je tu neće pronaći!” RUŽA, BUDIMPEŠTA: Bazajući krajem septembra, gluvareći po Budimpešti, sa Žunjom i sa Jovanom video sam talase i talase turista a ispred poslastičarnice “Žerbo” svirao je Ciganin-patuljak 11. mađarsku rapsodiju Franca Lista. Ispred zdele za novac pisalo je da je taj patuljak-violinista iz loze Janoša Biharija, čuvenog violiniste... U kafani “Rustiko” videli smo kako Eduard Sam degustira vina: muškataljoš, harševelu, kišheđeški šardone, badočanjski rizling, šomloi olasrizling. Pa je Eduard Sam počeo da nazdravlja uz kiškereško što ne trpi samoću, đenđeško što starije to vatrenije, viljansko crno daje otmenost, seksardsko je za strastvenu ljubav... Na poljani, u Kišpeštu, gde su 1930. i neke igrala dva dečaka Ferenc Puškaš i Jožef Božik sada je, niklo đubrište (o dečacima, bratstvu po lopti, o jednoj utakmici, ujka Rudiju, lopti i kobasici, drugi put): Koštice od višnje kao vitamini/ zgužvani indigo sa šiframa/ muštikle požutelih prstiju/ Ptičiji skelet suncobran/ salvete na kojima je utisnuta posmrtna maska usana/... Lale, narcisi i gladiole/ krinovi koji daju đubrištu svečani izgled groblja/... Stare cipele koje polako postaju zelene kao trava/ dečiji crteži sunca i neba na koje kiša stavlja svoje potpise pretvarajući ih u remek dela/ drečeći omoti knjiga kao krvava materica muza poezije/ boce sa ustima mastiljavim kao usta osnovca/ marke crvene, žute, plave zelene/ marke žigosane kao stoka/ marke na kojima cveta cveće i reže lavovi/ marke sa pečatima gradova/ marke sa datumima kao na bocama s pasterizovanim mlekom kako bi đubrište bilo uvek sveže/ pisma pisana na kolenima u vozu/ pisma sa mandatima čuvenih hotela/... grozdovi jorgovana što se raspada veličanstveno kao izvađena pluća pušača/... Ruže / ruže koje divno pristaju đubrištu kao što pristaju i pesmi./... Ruže vezane žicom kao zločinci/... Ruže sa lišćem tako nalik na veštačke/ ruže zbog kojih sam se probudio u 3,30 noću kako ih ne bih do sutra zaboravio.” I potpis ispod Đubrišta, Danilo Kiš Budimpešta 1966. Tačno u 3.30 noću 24. septembra bio sam na recepciji hotela “Astorija” u Budimpešti. Na recepciji me sačeka J.K. iz sobe 444. Tačno u 3.30 noću, 26. septembra probudio sam se 196


u hotelu “Promenada”, 506 u Vaci ulici. Sanjao sam ružu koju je pronašao jedan dečak u svom srcu. Bio je to onaj dečak što mu bištu kosu, Danijel Mali koji je napisao pesmu Ruža: Saint-Exupéry u Budimpešti 24. juna 1966. A zašto baš 24. juna, to znamo samo Ž. i ja. I nećemo to nikada nikome reći. Bio je to onaj dečak koji je napisao najlepše i najiskrenije stranice, na ovom jeziku, u drugoj polovini dvadesetog veka. SREĆAN TI NOV ZVUK, DANILO: Brodski kaže da je Marina Cvetajeva strašno iskren pesnik, “možda i najiskreniji u istoriji ruske poezije”. I da je njena poema Novogodišnja, napisana na vest o smrti Rilkea, najbolja pesma ruske poezije u dvadesetom veku. U svakoj pesmi “Povodom smrti...” nekog postoji nešto od autoportreta pesnika. Novogodišnja je neprevodiva pesma. Gotovo je nemoguće snaći se u lavirintu zvučnih aluzija, korenskih rima, opkoračenja (opkoračenje kao autograf – kao otisak prsta Cvetajeve), cezura, krnjih stopa. “Prezasićen akcentima harmonični stih Cvetajeve je nepredvidiv”, kaže Brodski. I baš zbog toga što je nemoguće prevesti Novogodišnju Kiš se i latio tog posla i prepevao Novogodišnju, zbog naklonosti i bratstva po sluhu, i zato što je znao, i ja znam, da se Cvetajeva zagledala u Kiša i volela kako on (Danijel Mali) peva jednu katoličku božićnu pesmu. Danijel Mali ili Luiđi Fernani. Novogodišnja je ispovest i pismo. I prepev Novogodišnje je poezija najvišeg reda i jedna od najlepših pesama napisanih na ovom jeziku, i ispovest i pismo. I nekrolog Andija Sama (u njega je imao najviše poverenja) Danilu Kišu jer: Ako si ti, ako se takvo oko ugaslo, smračilo / Znači život nije život, smrt nije smrt. Znači/ (Smračuje se: shvatiću kad se sretnemo – uspeće/ Nema ni života ni smrti – već nešto treće, Novo. Jer: Gde ti jesi i stih jeste tu:/ Sâm i jesi stih!” I zato srećan ti nov sluh i novi zvuk, Danilo. Srećan ti dvadeseti rođendan. P.S. U kafani “Njujork”, Eržebet ulica, 26. septembra ove godine videli smo Eduarda Sama sa jednim dečakom, a u srcu, srcu tog dečaka ruža koja bukti. Čuo sam kako Andi Sam poručuje badočanjsko vino, a Eduard Sam tokai furnit. Original iz sela Disnoko. U Eržebet ulici kupio sam kod cvećarke Hananke, ružu. I doneli smo je u Beograd. Evo je na stolu, i slušam kako peva Danijel Mali, Danilo Kiš: Još Koke nije legla, još joj gori svića... i pesmu to što na srcu u menja. 15. oktobar 2009.

197


Božo Koprivica rođen je u Nikšiću 1950. Diplomirao je Svetsku književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu kod profesora Vojislava Đurića. Objavio je knjige: Volej i sluh (1992), Vreme reči, Razgovori sa Borislavom Pekićem (1993), Kiš, Borhes, Maradona (1996), Dribling 1001 noć (2006), Samo bogovi mogu obećati (Ljevak, Zagreb, 2010; izmijenjeno i dopunjeno izdanje – Geopoetika, 2014), u koautorstvu s Vulem Žurićem objavio je knjigu Derbi, moj derbi (Beograd, 2014) i knjigu eseja Luđak je vječno dijete (Podgorica, 2015). Radio je kao dramaturg u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, Narodnom pozorištu, Bitef teatru, Zvezdara teatru, Kraljevskom pozorištu „Zetski dom“, Crnogorskom narodnom pozorištu, festivalu „Grad teatar“ u Budvi. Sa Emirom Kusturicom snimio je igrano-dokumentarni film Sedam dana u životu jedne ptice za francusku televiziju. Igrao je oca u filmu Boa Viderberga Klinac, fudbalski reprezentativac. Živi u Beogradu. Navija za Partizan. 198


Danilo Kiš poezija i proza Povodom osamdeset godina od rođenja


Danilo Kiš

RAŠTIMOVANI KLAVIR avenijom crnih šuma prođe jedna opatica na biciklu jedan se policajac krsti pred katedralom jedna katedrala od čipaka jedna starica što nudi ljubav za svega trideset franaka plus soba u jednoj radnji na uglu prodaju tople pidžame i žvakaće gume za pse jedan pijani mornar u zagrljaju ulice u jednoj se kafani toče kakao i gorki likeri jedan visoki kongoanac što liči na kengura umire javno od nostalgije oči jedne mlade konobarice u kafani italija podsećaju na oči modiljanijevih žena jedan se pijani nemac seća poljakinje marije kazinske koju je ljubio 1943 s jednom rukom na pištolju s drugom na levoj sisi jedan me raštimovani klavir podseća na luku spasa u parizu gde sam plakao jedne večeri gledajući jedan ljubavni par kako se grli 200


Danilo Kiš

JESEN počinju bračne svečanosti ljubavni krici detlića liče na udaranje po bubnju umetnost sviđanja je beskrajno raznolika divlje se patke zaručuju u novembru događa se tako da se jata putnika doletelih čak iz rusije nađu sa starosedeocima na istim jezerima na il-de-fransu i tada dolazi do velikih ljubavi praćenih tragedijama i ogovaranjem

201


Danilo Kiš

OPROŠTAJ S MAJKOM Majko! tvoj staklen pogled dušu moju muti i režu mi zjene izlomljene bore… Skamenjena, modra, tvoja usna ćuti, a ja čujem tihe, nježne razgovore. Još jednom, majko, o još samo jednom tople prste ti u kosu mi uroni, da osjetim, majko, u tom jutru lednom žar ljubavi tvoje… I dok zvono zvoni, samo jednu riječ utjehe mi kaži, pa sklopi oko što u beskraj zuri, osjećam da taj pogled mene traži, dok niz svelo lice zadnja suza curi. O, ta bi suza htjela reći mnogo: poljubac majke što se na put sprema, i savjet prije no se kaže ”Zbogom…” nježnu ljubav majke koje više nema!

202


Danilo Kiš

NA VEST O SMRTI GOSPOĐE M.T. Kakav dobro obavljen posao, Smrti, kakav uspeh, srušiti takvu tvrđavu! Požderati toliko mesa, skrckati toliko kostiju, za tako kratko vreme. Potrošiti toliku energiju, brzo, kao kad se ispuši cigareta. Kakav je to bio posao, Smrti, Kakva demonstracija sile. (Kao da ti ne bismo verovali na reč.)

203


Danilo Kiš

SAVETI MLADOM PISCU Gaji sumnju u vladajuće ideologije i prinčeve. Drži se podalje od prinčeva. Čuvaj se da svoj govor ne zagadiš jezikom ideologija. Veruj da si moćniji od generala, ali se ne meri s njima. Ne veruj da si slabiji od generala, ali se ne meri s njima. Ne veruj u utopijske projekte, osim u one koje sam stvaraš. Budi jednako gord prema prinčevima i prema gomili. Imaj čistu savest u odnosu na privilegije koje ti tvoj zanat pisca donosi. Prokletstvo tvog izbora nemoj brkati sa klasnom opresijom. Ne budi opsednut istorijskom hitnjom i ne veruj u metaforu o vozovima istorije. Ne uskači, dakle, u „vozove istorije“, jer je to samo glupava metafora. Imaj uvek na umu misao: „Ko pogodi cilj, sve promaši.“ Ne piši reportaže iz zemalja u kojima si boravio kao turista; ne piši uopšte reportaže, ti nisi novinar. Ne veruj u statistike, u cifre, u javne izjave: stvarnost je ono što se ne vidi golim okom. Ne posećuj fabrike, kolhoze, radilišta: napredak je ono što se ne vidi golim okom. Ne bavi se ekonomijom, sociologijom, psihoanalizom. Ne sledi istočnjačke filozofije, zen-budizam itd; ti imaš pametnija posla. Budi svestan činjenice da je fantazija sestra laži, i stoga opasna. Ne udružuj se ni sa kim: pisac je sam. Ne veruj onima koji kažu da je ovo najgori od svih svetova. Ne veruj prorocima, jer ti si prorok. Ne budi prorok, jer tvoje je oružje sumnja. Imaj mirnu savest: prinčevi te se ne tiču, jer ti si princ. Imaj mirnu savest: rudari te se ne tiču, jer ti si rudar. Znaj da ono što nisi rekao u novinama nije propalo zauvek: to je treset. Ne piši po narudžbini dana. Ne kladi se na trenutak, jer ćeš se kajati. Ne kladi se ni na večnost, jer ćeš se kajati. Budi nezadovoljan svojom sudbinom, jer samo su budale zadovoljne. 204


Ne budi nezadovoljan svojom sudbinom, jer ti si izabranik. Ne traži moralno opravdanje za one koji su izdali. Čuvaj se „užasavajuće doslednosti“. Čuvaj se lažnih analogija. Poveruj onima koji skupo plaćaju svoju nedoslednost. Ne veruj onima koji svoju nedoslednost skupo naplaćuju. Ne zastupaj relativizam svih vrednosti: hijerarhija vrednosti postoji. Nagrade koje ti dodeljuju prinčevi primaj s ravnodušnošću, ali ništa ne čini da ih zaslužiš. Veruj da je jezik na kojem pišeš najbolji od svih jezika, jer ti drugog nemaš. Veruj da je jezik na kojem pišeš najgori od svih, mada ga ne bi zamenio ni za jedan drugi. „Tako, budući mlak, i nijesi ni studen ni vruć, izbljuvaću te iz usta svojih“. (Otkrivenje Jov., 3,16) Ne budi servilan, jer će te prinčevi uzeti za vratara. Ne budi naduven, jer ćeš ličiti na vratare prinčeva. Nemoj dozvoliti da te uvere da je tvoje pisanje društveno nekorisno. Nemoj misliti da je tvoje pisanje „društveno koristan posao“. Nemoj misliti da si i ti sam koristan član društva. Nemoj dozvoliti da te uvere da si stoga društveni parazit. Veruj da tvoj sonet vredi više od govora političara i prinčeva. Znaj da tvoj sonet ne znači ništa spram retorike političara i prinčeva. Imaj o svemu svoje mišljenje. Nemoj o svemu reći svoje mišljenje. Tebe reči najmanje koštaju. Tvoje su reči najdragocenije. Ne nastupaj u ime svoje nacije, jer ko si ti da bi bio ičiji predstavnik do svoj! Ne budi u opoziciji, jer ti nisi naspram, ti si dole. Ne budi uz vlast i prinčeve, jer ti si iznad njih. Bori se protiv društvenih nepravdi, ne praveći od toga program. Nemoj da te borba protiv društvenih nepravdi skrene sa tvoga puta. Upoznaj misao drugih, zatim je odbaci. Ne stvaraj politički program, ne stvaraj nikakav program: ti stvaraš iz magme i haosa sveta. Čuvaj se onih koji ti nude konačna rešenja. Ne budi pisac manjina. Čim te neka zajednica počne svojatati, preispitaj se. 205


Ne piši za „prosečnog čitaoca“: svi su čitaoci prosečni. Ne piši za elitu, elita ne postoji; elita si ti. Ne misli o smrti, i ne zaboravljaj da si smrtan. Ne veruj u besmrtnost pisca, to su profesorske gluposti. Ne budi tragično ozbiljan, jer to je komično. Ne budi komedijant, jer su boljari navikli da ih zabavljaju. Ne budi dvorska luda. Ne misli da su pisci „savest čovečanstva“: video si već toliko gadova. Ne daj da te uvere da si niko i ništa: video si već da se boljari boje pesnika. Ne idi ni za jednu ideju u smrt, i ne nagovaraj nikog da gine. Ne budi kukavica, i preziri kukavice. Ne zaboravi da herojstvo zahteva veliku cenu. Ne piši za praznike i jubileje. Ne piši pohvalnice, jer ćeš se kajati. Ne piši posmrtno slovo narodnim velikanima, jer ćeš se kajati. Ako ne možeš reći istinu – ćuti. Čuvaj se poluistina. Kad je opšte slavlje, nema razloga da i ti uzimaš učešća. Ne čini usluge prinčevima i boljarima. Ne traži usluge od prinčeva i boljara. Ne budi tolerantan iz učtivosti. Ne isteruj pravdu na konac: „s budalom se ne prepiri“. Nemoj dozvoliti da te uvere da smo svi jednako u pravu, i da se o ukusima ne vredi raspravljati. „Kad oba sagovornika imaju krivo, to još ne znači da su obojica u pravu.“ (Poper) „Dozvoliti da drugi ima pravo ne štiti nas od jedne druge opasnosti: da poverujemo da možda svi imaju pravo.“ (Idem) Nemoj raspravljati sa ignorantima o stvarima koje prvi put od tebe čuju. Nemoj da imaš misiju. Čuvaj se onih koji imaju misiju. Ne veruj u „naučno mišljenje“. Ne veruj u intuiciju. Čuvaj se cinizma, pa i sopstvenog. Izbegavaj ideološka opšta mesta i citate. Imaj hrabrosti da Aragonovu pesmu u slavu Gepeua nazoveš beščašćem. Ne traži za to olakšavajuće okolnosti.

206


Ne dozvoli da te uvere da su u polemici Sartr-Kami obojica bili u pravu. Ne veruj u automatsko pisanje i „svesnu nejasnost“ – ti težiš za jasnošću. Odbacuj književne škole koje ti nameću. Na pomen „socijalističkog realizma“ napuštaš svaki dalji razgovor. Na temu „angažovana književnost“ ćutiš kao riba: stvar prepuštaš profesorima. Onoga ko upoređuje koncentracione logore sa Santeom, pošalješ da se prošeta. Ko tvrdi da je Kolima bila različita od Aušvica, pošalješ do sto đavola. Ko tvrdi da su u Aušvicu trebili samo vaške a ne ljude – isti postupak kao gore. Segui il carro e lascia dir le genti. (Dante) 1984.

207


Danilo Kiš

IZMEĐU NADE I BEZNAĐA Kada bih hteo da sažmem na najkraćem mogućnom prostoru ono saznanje koje sam stekao iskustvom, ličnim kao i civilizacijskim, dakle lektirom, saznanje koje čini kvintesenciju moga pisanja, onda bi se to moglo svesti na sledeće: u osnovi ljudskog iskustva leže dve u suštini kontradiktorne pozicije (i tu se pozivam na Kestlera, jednog od mojih učitelja): pozicija “jogija” i pozicija “komesara”. Pozicija “jogija” jeste metafizički i ontološki status, obuzetost poslednjim pitanjima (života i smrti), a ona druga jeste pozicija društvenog bića, čoveka koji metafiziku svodi na sociologiju, nalazeći u društvenom statusu totalitet bića. Dve borbe, dakle, dva načina gledanja na stvari, na egzistenciju. Ako se osvrnem sada na svoje sopstveno “delo” (reč koju stavljam pod navodnike, sledeći Borhesov primer), onda vidim da se te dve pozicije dijalektički prepliću u tih mojih sedam-osam knjiga, i to još od one prve, u kojoj su se pojavila, godine 1962, u jednom tomu, dva moja kratka romana. Prvi se zvao Mansarda a drugi Psalam 44. Prvi je imao podnaslov satirična poema i bio je nekom vrstom mladalačkog portativnog inventara metafizičkih razmišljanja i sanjarija, dok je drugi bio nekom vrstom dokumentarne proze sa temom iz Aušvica. Ta se linija naizgled protivurečnih no u suštini komplementarnih pristupa svetu i pojavama nastavila u mojim knjigama sve do dana današnjeg i te se dve osnovne linije mogu pratiti ne samo iz knjige u knjigu nego, najčešće, i u okviru jedne te iste knjige. “Jogi” i “komesar” uzajamno se razdiru. Gledano dakle iz aspekta tog ambiguiteta, ja pokušavam u svojim knjigama autobiografskog žanra da postavljam pitanja o smislu života, odakle sam? ko sam? kuda idem?, uzimajući najčešće samog Pripovedača kao specimen ljudske vrste (jer tu je sasvim nevažno koji je čovek u pitanju, pred osnovnim pitanjima svi smo isti). To su knjige tipa Bašta, pepeo ili Peščanik. Na drugoj liniji, sa predominantnom pozicijom komesara, napisana je Grobnica za Borisa Davidoviča i već pomenuti Psalam 44. Svi moji tekstovi, dakle, kao što rekoh, svedoče o toj dvojnosti, o tom razdiranju, o tom menjanju ugla gledanja. A šta bi literatura i mogla biti drugo do to: krik i pitanje, uvek novo i uvek bez odgovora, čoveka zagledanog u paskalovske užasavajuće prostore a, s druge 208


strane, sagledavanje svoje sopstvene epohe i svog vremena iz neke mogućne istorijske perspektive, hoću da kažem iz nekog mogućnog socijalnog i sociološkog aspekta, kako bi se kroz pisanje i samim aktom pisanja čovek pokušao razabrati u klanici istorije, koja nije nikakva “učiteljica života”, nego krik i bes i mrmljanje jednog idiota. I, naravno, pisanje i nije ništa drugo do pokušaj, uvek uzaludan i beznadan, da se svi ovi golemi problemi dodirnu, da se na trenutak osmisle sredstvima književnim, da se tom sveopštem haosu istorije i ljudskog postojanja dâ, trenutno, neki smisao i ostvari neka nada. Jer književnost jeste oblik nade, književnost zatrpava, treba da zatrpava, ponore koje je sama stvorila, kako to govoraše Marsel Rejmon. No književnost jeste i to: strasno opredeljenje i borba “komesara” za socijalnu pravdu, za osmišljavanje istorije i njenih tokova. Naravno, pisac zna, mora znati, da sve što čini i na tom planu jedva da je efikasnije od njegove “borbe sa smrću”, da se tako izrazim, no on ipak ulazi u tu unapred izgubljenu bitku, jer se on kladi jednako na večnost kao i na sadašnjost, mada zna da je svaka opklada unapred izgubljena. Tako on živi i piše između nade i beznađa... Dozvolite mi još samo jednu primedbu. Što se tiče pisca danas i ovde, hic et nunc, hoću reći u današnjem našem svetu, on će biti suđen, verujem da će biti suđen – i čini mi se da je taj strašni sud istorije i pravde već počeo da zaseda – u prvom redu u zavisnosti od njegovog stava, od njegovih pozicija prema dvama krucijalnim fenomenima ovoga veka (ukoliko to nije jedan te isti fenomen): prema logorima istrebljenja, onim hitlerovskim i onim staljinskim. Svaki pokušaj, makar i najzaobilazniji, makar i u zametku, bilo kakvog ideološkog opravdanja tog fenomena – logorâ – u ime takozvane “istorijske nužnosti”, “klasne borbe”, “rasne čistote”, “novog čoveka” i slično, diskreditovaće svako delo, svakog pisca, jednom zauvek i nemilosrdno. Usuđujem se reći: da će u skoroj budućnosti, ako sve ne ode dođavola, odgovornost pisca biti odmeravana u prvom redu u odnosu na njegov stav prema stvarnosti logorâ. Jednih i drugih, podjednako. Kako je ovaj tekst napisan pro domo mea, to se usuđujem da izrazim i svoju nadu i uverenje da knjige koje je velikodušno nagradio ovaj žiri ne dozvoljavaju čitaocu da, u odnosu na logore, Aušvic i Kolimu podjednako, podmiri svoju savest nekom lagodnom teorijom “istorijske nužnosti” i svetle budućnosti kojima se pravdaju masakri istorije. A da, istovremeno, te knjige nisu doprinele mržnji, ni klasnoj, ni 209


rasnoj. I to je sve. Možda nedovoljno za jednu savest i za jedno “delo”. Ali ja sam želeo da opravdam ovu nagradu pred svojom vlastitom savešću i da u svoju pesimističku koncepciju literature unesem zračak optimizma. Literatura, ipak, nečemu služi. Ljudskoj savesti. [Govor održan prilikom uručivanja nagrade Le Grand aigle d’or de la ville de Nice, 1980]

210


Danilo Kiš

HOMO POETICUS, UPRKOS SVEMU Mi smo egzotizam, mi smo politički skandal, mi smo, u najboljem slučaju, lepe uspomene sa Marne i savest starih poilus d’Orient i članova pokreta otpora. Mi smo, uz to, još i lepi sunčevi zalasci na jadranskoj obali, blaga turistička sećanja na lepe i spokojne sunčeve zalaske na Jadranu... uspomene zalivene šljivovicom. I to je sve. I mi jedva da smo deo evropske kulture... Politika, to da! Turizam, takođe! Slivovitz (u nemačkoj ortografiji), i to, svakako! Ali ko će, dođavola, da traži književnost u toj zemlji! I ko bi bio u stanju da se razabere u tim njihovim nacionalističkim govnarijama i u svim tim jezicima i dijalektima tako bliskim a tako različnim (kažu), u svim tim religijama i regijama! Što se tiče literature, mi, Evropejci, imamo toga podosta, i ne od najgore vrste; a oni, kakosezvaše, srbo-krkr, neka oni izvole pisati o takozvanim delikatnim temama, neka se izvole izrugivati sa svojim političarima i sa svojim sistemom, nek opišu neki politički skandal stavljen u jedan lep, egzotični okvir... i eto vam dobre literature. A mi, Evropejci, mi, civilizovani, mi ćemo opisivati, čiste savesti i čista srca, lepotu sunčeva zalaska i egzotiku našeg detinjstva-mladosti (kao Sen-Džon Pers), mi ćemo pisati pesme ljubavne i svakojake... A oni neka se, oni, brate, bave svojim političko-egzotičko-komunističkim problemima. Nama – prava literatura, nama – sluškinjice za sve, slatke sluškinjice našeg dečaštva i mladosti. Jer ako bi i oni krenuli da pišu o istim stvarima o kojima pišemo i mi (poezija, istorija i mit, ljudska sudbina, razbijena igračka taštine zvučne i druga sazvučja), to nas se zaista ne bi ništa ticalo; ako oni to čine na naš način, to onda postaje takođe literatura, to postaje Andrić, to postaje Krleža (oh! kakvo teško ime za izgovor!), to postaje Miloš Crnjanski (opet to kr-krr!), to postaje Dragoslav Mihailović, i drugi, i drugi, bez kojih se, sve skupa, lako može... Nama, dakle, Jugoslovenima, nama homo politicus, ostalima sve ostalo, sve ostale dimenzije tog čudesnog kristala sa stotinu površina, tog kristala što se zove homo poeticus, te poetične životinje koja pati jednako od ljubavi koliko i sa svoje smrtnosti, od metafizike koliko i od politike... Da li smo 211


zaslužili takvu sudbinu? Bez sumnje. Mi smo krivi i dužni smo da snosimo svoju krivicu, ćutke. Jer mi sami nismo odoleli iskušenju da eksportujemo u svet naše male (ili velike, baš me briga) probleme nacionalizma i šovinizma, da objavljujemo na sva zvona celom svetu da mi, pre svega, i nismo Jugosloveni, nego, razumete, pre svega Srbi ili Hrvati, Slovenci ili Makedonci, ili šta-ti-ja-znam, pažnja, to je vrlo-vrlo važno, gospođe i gospodo, to se ne sme nikako pobrkati, ima nas katolika i ima nas pravoslavnih, i muslimana, a naravno, i poneki Jevrejin (nikako zaboraviti!)... i eto nas ponovo, eto nas, jadnih Jugoslovaka, u srcu naših porodičnih kavgi, a hteli smo zapravo da govorimo o literaturi, a hteli smo da citiramo tog hrvatskog monstre sacré Miroslava Krležu (krr, krrr!), i tog drugog monstre sacré Ivu Andrića, Srbina ili Hrvata, kako vam drago... i eto kako se razbila, našom sopstvenom nepažnjom, ta (već) razbijena igračka (bibelot aboli) zvana literatura, eto zašto i kako ne zaslužujemo da budemo uzeti ozbiljno... A osim toga – i to već više nije naša greška, to je Božja krivica – kako, dođavola, situirati tu literaturu i taj jezik, te jezike? Da je to slovenska literatura, s tim ćemo se lako složiti, da je to jedan od slovenskih jezika, u redu i to, u pitanju je, dakle, slavjanska zemlja, važi i to, jedan socijalistički poredak, ne sasvim isti kao drugde... pa to vam dođe nešto kao Rusi! E pa, lepo, prevodimo, dakle, Ruse! Oni barem ne prave nikakve probleme, i njih ima svakojake vrste, ali njih je bar lako tutnuti u istu vreću, u istu rubriku Sovjeti, za njih imamo čak i jednu posebnu kolekciju gde mogu svi lepo stati (Azerbejdžanci i Rusi, Baškirci i Kalmici). E pa? E pa, ništa. Ne treba da se ljutimo; treba samo da budemo svesni činjenice da ima i da je oduvek bilo velikih tradicija, velikih literatura, i da ima i oduvek je bilo malih jezika i malih naroda, kao što ima i velikih i malih novčanica (dixit Andrić). Budimo, dakle, skromni, ne urlajmo, i ne mešajmo ceo svet u naše porodične kavge. I, pogotovu, ne bismo smeli da nasedamo na onaj ofucani mit da mi, Jugoslovaci i ostali Mađari, treba da se odreknemo literature, da mi treba da zabavljamo beli svet jedino našim političko-egzotičko-komunarskim temama, da mi moramo po svaku cenu biti samo homo politicus, uvek i na svakom mestu, a da poezija i forma, a da igra i igrarije, a da metafizičke opsesije (ko sam? odakle sam? kuda idem?), da zanosi ljubavi tobože nisu za nas, i da se sunčani zalasci nas tobože ne tiču, jer oni pripadaju samo turistima zanetim 212


literaturom i poezijom, i koji, dakle, imaju pravo da posmatraju zalaske sa divljenjem i mirne savesti. Jer poezija, jer literatura (i tu stavljam znak jednakosti između te dve reči, kao što to činjaše Pasternak), to su, i za vas i za nas podjednako, naši barbarski snovi i vaši snovi, to su naše ljubavi i vaše ljubavi, naša sećanja i vaša, naša svakodnevica i vaša, naše nesrećno detinjstvo i vaše (i ono možda nesrećno), naša opsesija smrću i vaša (identična, nadam se). Poezija (= literatura), to je, takođe, znam ja to dobro, i biva sve više, opis socijalnih nepravdi, i patetična osuda tih nepravdi (kao što beše još u vreme Dikensa), i opis i osuda logora, psihijatrijskih klinika i svih vrsta opresija, svih opresija koje žele da svedu čoveka na jednu jedinu dimenziju – na zoon politikon – na političku životinju, i da ga tako liše svih njegovih bogatstava, njegove metafizičke misli i njegove poetičke senzibilnosti, koje žele da unište u njemu svaku neživotinjsku supstancu, njegov neokorteks, da ga svedu na dimenziju militantne životinje, na golog angažovanog čoveka, na mahnitu, slepu, angažovanu životinju. Jer taj princip – što ga, treba priznati, i mi sami često zastupamo – na osnovu kojeg književnost mora biti angažovana ili više nije književnost, pokazuje samo do koje je mere politika prodrla u sve pore života i bića, kako je sve poplavila kao kakva baruština, i do koje je mere čovek postao jednodimenzionalan i siromašan duhom, do koje je mere poezija poražena, i do koje je mere postala privilegijom bogatih i dekadentnih – oni mogu sebi dozvoliti luksuz pesništva – dok mi, ostali... Eto opasnosti koja nam preti svima. Ali mi moramo biti svesni da je literatura, da je poezija brana protiv barbarstva, i ako poezija možda i ne oplemenjuje čuvstva, ona ipak služi nečemu: daje nekakav smisao taštini postojanja. I, makar na osnovu ove antropološke činjenice, mi smo deo iste porodice evropskih naroda, a po našoj tradiciji, istovremeno judeo-hrišćanskoj, i vizantijskoj, i otomanskoj, mi imamo pravo isto koliko i oni, ako ne i više, na pripadništvo istoj kulturnoj zajednici. A posle toga, ali samo posle toga, dolaze tehnički problemi: prevođenje, komentari, reference, paralelizmi i slično... Jer sve je ostalo... literatura. 1980.

213


Danilo Kiš

CENZURA / AUTOCENZURA U jeku poljskih događaja vezanih za ukidanje sindikata Solidarność, primio sam pismo sa pečatom NIE CENZUROWANO. Šta ove reči treba da znače? Njima se, valjda, želi reći da u zemlji odakle je pismo poslato nema cenzure. Ali to može da znači i to da su sva pisma bez te oznake podvrgnuta cenzuri, što bi svedočilo o selektivnosti zvaničnih organa, koji u neke građane imaju poverenja, dok drugima to poverenje ne ukazuju. To bi moglo, naravno, da se tumači i tako da je upravo pismo na kojem piše da nije cenzurisano prošlo kroz ruke kontrole. No, sve u svemu, taj mnogoznačni amblematični pečat govori nam o duhu cenzure, koji istovremeno želi da istakne svoju legitimnost i da se, kroz sopstveno poricanje, prikrije. Jer cenzura, ma koliko sebe smatrala istorijskom nužnošću i institucijom namenjenom zaštiti javnog reda i poretka, nerado priznaje svoje postojanje. Ona se ponaša kao nužno i privremeno zlo sistema u večnom ratnom stanju. Cenzura je, dakle, samo privremena mera, koja će se ukinuti onoga časa kada svi koji pišu, pisma ili knjige svejedno, budu punoletni i politički zreli, i kada starateljstvo države i vlasti nad građanima neće biti potrebno. Pošto je, dakle, proizvod nužnosti, i stoga privremena, cenzura posmatra sebe kao već prevaziđenu, ukinutu. Stoga ona svoje postojanje ne priznaje i želi da se prikrije u okrilju demokratskih institucija koje vrše i druge funkcije (izdavačke i novinske redakcije i saveti) ili da se supstituiše u ličnosti direktorâ izdavačkih kuća i novina, urednikâ kolekcija, recenzenta, lektora itd. Ukoliko sumnjiva poruka promakne budnosti svih ovih supstituta cenzure – a oni vrše svoju dužnost mirne savesti jer oni nisu cenzori, nisu samo cenzori – onda postoji još jedna mera: slovoslagači koji će, kao najsvesniji deo radničke klase, odbiti da štampaju inkriminisani tekst. Ova naizgled demokratska mera jedan je od najciničnijih vidova prikrivanja cenzure. Ukoliko to nije ona kada se knjige ili tekstovi zabranjuju in extremis od strane sudskih organa – supstituta cenzure – a u ime javnog mnenja, tamo gde javnog mnenja nema. U jedan od manje poznatih vidova cenzure treba svakako ubrojiti još i vrlo raširen fenomen takozvane prijateljske cenzure – koja predstavlja neku vrstu prelaza od cenzure 214


ka autocenzuri – gde vam urednik, i sâm čovek od pera, savetuje da za vaše sopstveno dobro izbacite iz svoje knjige određene pasuse ili strofe. Ukoliko time nije uspeo da vas uveri u dobronamernost svog zahteva, on će se poslužiti moralnom ucenom, i svoje strahove svaliti na vašu savest: od vašeg gesta – da preuzmete na sebe prerogative cenzure i da je time prikrijete od javnosti – zavisi i njegova sudbina. Ili ćete, dakle, postati svoj sopstveni cenzor, ili ćete uništiti jednu karijeru i jednu egzistenciju. On će, zauzvrat, ne samo objaviti vašu knjigu, nego će i prećutati činjenicu da su se u njoj nalazila i takva mesta koja bi, da su objavljena, uništila i vas i njega. Bez obzira na to koje će vidove da poprimi, cenzura je međutim samo spoljna manifestacija jednog patološkog stanja, signal jedne hronične bolesti koja se razvija uporedo sa njom – autocenzure. Nevidljiva a prisutna, daleko od očiju javnosti, potisnuta u najskrivenije predele duha, ona svoj posao obavlja efikasnije od svake cenzure. Mada se obe služe istim sredstvima – pretnjom, strahom i ucenom – autocenzura prikriva ili bar ne denuncira postojanje prisile. Borba sa cenzurom je javna i opasna, stoga herojska, dok je borba sa autocenzurom anonimna, usamljenička i bez svedoka, stoga u subjektu izaziva osećanje poniženja i stida zbog kolaboracionizma. Autocenzura je čitanje svog sopstvenog teksta tuđim očima, gde vi sami postajete svoj sopstveni tužilac, sumnjičaviji i stroži od svakog drugog, jer vi u toj ulozi znate i ono što nikad nijedan cenzor neće otkriti u vašem tekstu, ono što ste prećutali i ono što nikad niste stavili na hartiju, ali što je, čini vam se, ostalo “između redova”. Stoga tom imaginarnom cenzoru pripisujete i one osobine koje vi sami nemate, a svom tekstu značenja koja on ne sadrži u sebi. Jer taj vaš dvojnik prati vašu misao do apsurda, do njenog vrtoglavog kraja, tamo gde je sve subverzivno, gde je pristup opasan i kažnjiv. Subjekt autocenzure je dvojnik pisca, dvojnik koji mu se naginje preko ramena i zaviruje mu u tekst in status nascendi, opominjući ga da ne počini kakvu ideološku nepodopštinu. I tom dvojniku-cenzoru nemogućno je doskočiti, on je kao Bog, svevideći i sveznajući, jer rođen iz vašeg sopstvenog mozga, iz vaših sopstvenih strahova, iz vaših sopstvenih fantazmi. Ali to rvanje sa svojim dvojnikom, ta intelektualna i moralna koncentracija ne mogu da ne ostave jasne tragove na rukopisu, ukoliko se ceo napor ne svede na jedan jedini 215


moralni gest – na uništenje rukopisa i odustajanje od projekta. Ali i to odustajanje od borbe, i ta pobeda, izazivaju isti efekt: osećanje poraza i stida. Jer što god uradili, taj dvojnik uvek trijumfuje: ako ste ga prognali, on se smeje vašem strahu, kad ste ga poslušali, smeje se vašem kukavičluku. Tako taj dvojnik pisca uspeva na kraju da načne i kompromituje svaku i najmoralniju osobu, onu koju cenzura nije uspela da skrši. Ne želeći da prizna svoje postojanje, autocenzura je sestra laži, duhovna korupcija. Uspe li pisac da nadvlada radikalni potez samoponištenja, i da snagom talenta, koncentracije, hrabrosti i dovitljivosti nadmudri svog dvojnika-iskušitelja, tragovi te borbe ostaće vidljivi na rukopisu – u vidu metafore. To je dvostruka pobeda: ne samo što je tekst, uprkos iskušenjima, zadobio milost uobličenja, nego je tim lukavstvom, tim svođenjem ideje na metaforu (u etimološkom značenju prenošenja pravog smisla na figurativno), autocenzura skrenula misao u stilsku figuru, u polje poetika. Iz ovoga bi se mogli izvesti dalekosežni književnoistorijski i književnoteorijski zaključci, i ovim bi se merilom – preovlađivanja metafore – mogao protumačiti nastanak mnogih dela, u ruskoj avangardnoj književnosti dvadesetih godina, na primer. Autocenzura daje određenu boju i ton toj avangardi. Piljnjakova i Babeljeva proza, poezija Mandeljštamova i Cvetajeve, iz te borbe sa autocenzurom izvukle su maksimalne književne efekte. Gorka i tragična pobeda. Autocenzura je negativan naboj stvaralačke energije, ona sputava i iritira i, u dodiru sa pozitivnim nabojem, može da ukreše varnicu. Tada pisac, prezrevši svoj strah, ubija svog dvojnika, i u toj moćnoj provali dugo gomilane opreznosti, srama i poniženja, metafore se raspadaju, perifraze se rasturaju, ostaje samo goli jezik činjenica, pamflet. Nema tu više vaš cenzor-dvojnik da išta otkriva između redova, tu sve piše crno na belo, do poslednjeg atoma vašeg nezadovoljstva. (U takvom će času napisati Mandeljštam svoju pesmu o Staljinu, onu drugu, koja je oslobođenje od autocenzure i od poniženja. Onu koja će mu doći glave.) Pobeda moralnog principa ubija ili pisca ili delo. Cenzurisano ja, koje je dugo trpelo tiraniju straha, uzima pamflet kao osvetnički mač. I upravo ova pobeda nad sopstvenim dvojnikom-cenzorom izjalovila je ne jednog pisca u emigraciji. Kao žrtve dugogodišnje autocenzure, oni su odjednom prešli onaj pedalj prostora koji deli umetnost od propagande; došlo je do onoga što Česlav Miloš naziva “sužavanje”. 216


Kakav se iz svega može izvući zaključak? Da dugotrajno delovanje autocenzure dovodi neminovno do stvaralačkih i ljudskih katastrofa, ne manjih od onih koje nanosi cenzura; da je autocenzura opasna mentalna manipulacija sa dalekosežnim posledicama po literaturu i po ljudski duh. (Pročitano 16. oktobra 1985. u Budimpešti, na međunarodnom skupu u organizaciji Federation for Human Right)

217


Danilo Kiš

O NACIONALIZMU Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te, prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo do zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma. Ako pojedinac, u okviru društvenog projekta, nije u stanju da se izrazi, ili zato što mu taj društveni projekt ne ide na ruku, ne stimuliše ga kao individuu, ili ga sprečava kao individuu, što će reći ne daje mu da dođe do svog entiteta, on je primoran da svoj entitet traži izvan identiteta i izvan tzv. društvene strukture. Tako on postaje pripadnik jedne skupine koja postavlja sebi, bar na izgled, kao zadatak i cilj probleme od epohalne važnosti: opstanak i prestiž nacije, ili nacija, očuvanje tradicije i nacionalnih svetinja, folklornih, filozofskih, etičkih, književnih, itd. Sa teretom takve, tajne, polujavne ili javne misije, N.N. postaje čovek akcije, narodni tribun, privid individuuma. Kad smo ga već sveli na tu meru, na njegovu pravu meru, pošto smo ga izdvojili iz krda, u koje se on sam smestio ; ili gde su ga drugi smestili, imamo pred sobom individuu bez individualnosti, nacionalistu, rođaka Žila (Jules). To je onaj Sartrov Žil, koji je porodična nula, čija je jedina osobina da ume da prebledi na pomen jedne jedine teme: Engleza. To bledilo, to drhtanje, ta njegova tajna, da ume da prebledi na pomen Engleza, to je jedino njegovo društveno biće i to ga čini značajnim, postojećim: nemojte pred njim pominjati engleski čaj, jer će vam svi za stolom početi namigivati, davaće vam znake rukama i nogama, jer Žil je osetljiv na Engleze, zaboga, pa to svi znaju, Žil mrzi Engleze (a voli svoje, Francuze), jednom rečju, Žil je ličnost, on postaje ličnost zahvaljujući engleskom čaju. Ovaj i ovakav portret, primenjiv na sve nacionaliste, može se slobodno, a po ovoj shemi, razviti do kraja: nacionalista je, po pravilu, kao društveno biće, i kao pojedinac, podjednako ništavan. Izvan ovog opredeljenja, on je nula. On je zapostavio porodicu, posao (uglavnom činovnički), literaturu (ako je pisac), društvene funkcije, jer su one isuviše sitne u odnosu na njegov mesijanizam. Treba li reći da je on, po opredeljenju asketa, potencijalni borac koji čeka svoj čas. 218


Nacionalizam je, da parafraziram Sartrov stav o antisemitizmu, potpun i slobodan izbor, globalan stav koji čovek prihvata ne samo prema drugim nacijama nego i prema čoveku uopšte, prema istoriji i društvu, to je istovremeno strast i koncepcija sveta. Nacionalista je, po definiciji, ignorant. Nacionalizam je, dakle, linija manjeg otpora, komocija. Nacionalisti je lako, on zna, ili misli da zna, svoje vrednosti, svoje, što će reći nacionalne, što će reći vrednosti nacije kojoj pripada, etičke i političke, a za ostale se ne interesuje, ne interesuju ga, pakao to su drugi (druge nacije, drugo pleme). Njih ne treba ni proveravati. Nacionalista u drugima vidi isključivo sebe tj nacionaliste. Pozicija, rekosmo li, komotna. Strah i zavist. Opredeljenje, angažovanje koje ne iziskuje truda. Ne samo pakao to su drugi, u okviru nacionalnog ključa, naravno, nego i: sve što nije moje (srpsko, hrvatsko, francusko...) to mi je strano. Nacionalizam je ideologija banalnosti. Nacionalizam je, dakle, totalitarna ideologija. Nacionalizam je, uz to, ne samo po etimološkom značenju, još poslednja ideologija i demagogija koja se obraća narodu. Pisci to najbolje znaju. Stoga je pod sumnjom nacionalizma svaki pisac koji deklarativno izjavljuje da piše iz naroda i za narod, koji svoj individualni glas tobože potčinjava višim, nacionalnim interesima. Nacionalizam je kič (a, da se podsetimo, Kič bi se mogao meriti stepenom banalnosti svojih asocijacija; A. Mol.), u srpsko hrvatskoj varijanti, nacionalizam je borba za prevlast oko licitarskog srca. Nacionalista, u principu, ne zna ni jedan jezik, niti tzv. varijante, ne poznaje druge kulture; ne tiču ga se. Ali stvar nije tako prosta. Ako i zna neki jezik, što će reći da kao intelektualac ima uvid u kulturno nasleđe neke druge nacije, velike ili male, to mu znanje služi samo tome da uspostavlja analogije, na štetu onih drugih, naravno. Kič i folklor, folklorni kič, ako vam se tako više sviđa, nisu ništa drugo do kamuflirani nacionalizam, plodno polje nacionalističke ideologije. Zamah folklorizma, kod nas i u svetu, nije antropološke prirode, nego nacionalističke. Insistiranje na famoznom coleur locale-u takođe je, ako je izvan umetničkog konteksta, što će reći da nije u službi umetničke istine, jedan od vidova nacionalizma, prikrivenog. Nacionalizam je, dakle, prevashodno negativitet, nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja. Mi nismo ono što su oni. Mi smo pozitivan pol, oni negativan. Naše vrednosti, nacionalne, na219


cionalističke, imaju funkciju tek u odnosu na nacionalizam onih drugih: mi jesmo nacionalisti, ali oni su to još i više, mi koljemo, kad se mora, ali oni još i više; mi smo pijanci, oni alkoholičari; naša istorija je ispravna samo u odnosu na njihovu, naš je jezik čist samo u odnosu na njihov. Nacionalizam živi od relativizma. Ne postoje opšte vrednosti, estetičke, etičke, itd. Postoje samo relativne. I u tom smislu, u prvom redu, nacionalizam jeste nazadnjaštvo. Treba biti bolji samo od svoga brata ili polubrata, ostalo me se i ne tiče. Skočiti malo više od njega, ostali me se ne tiču. To je ono što smo nazvali strah. Ostali čak imaju pravo da nas dostignu, da nas prestignu, to nas se ne tiče. Ciljevi nacionalizma uvek su dostižni ciljevi, dostižni jer su skromni, skromni jer su podli. Ne skače se, ne baca se kamena s ramena da bi se dostigao svoj sopstveni maksimum, nego da bi se nadigrali oni, jedini, slični a tako različni, zbog kojih je igra i započeta. Nacionalista se, rekosmo, ne boji nikog, osim svog brata. Ali od njega se boji strahom egzistencijalnim, patološkim: pobeda izabranog neprijatelja jeste njegov apsolutni poraz, ukidanje njegovog bića. Pošto je strašljivac i nikogović, nacionalista ne ističe sebi više ciljeve. Pobeda nad izabranim neprijateljem, onim drugim, jeste apsolutna pobeda. Stoga je nacionalizam ideja beznađa, ideologija mogućne pobede, zagarantovana pobeda, poraz nikad konačan. Nacionalista se ne boji nikoga,nikoga do Boga, a njegov bog jeste bog po njegovoj meri, bledi rođak Žil, negde za nekim drugim stolom, njegov brat rođeni, isto toliko nemoćan kao i on sam, ponos porodice, porodični entitet, svesni i organizovani deo porodice i nacije ; bledi, blesavi rođak. Rekli smo, dakle, biti nacionalista znači biti individuum bez obaveze. To je kukavica koja ne želi da prizna svoj kukavičluk; ubica koji potiskuje svoju naklonost ka ubistvu, nemoćan da je sasvim priguši a koji se, ipak, ne usuđuje da ubije, osim iz potaje ili anonimnosti gomile, ili u nekakvom pravednom ratu. Nezadovoljnik koji u mirnodopsko vreme ne usuđuje da se pobuni iz straha od konsekvenci svoje pobune - slika i prilika citiranog Sartrovog antisemite. I odakle, pitamo se, taj kukavičluk, to opredeljenje, taj zamah nacionalizma u naše doba? Pritisnut ideologijama, na marginama društvenog kretanja, zbijen i izgubljen među konfrontiranim ideologijama, nedorastao individualnoj pobuni, jer mu je ona uskraćena, individuum se našao u procepu, u praznini, ne učestvuje u društvenom životu a društveno biće, individualista a individualnost mu uskraćena u ime ideologije, 220


i šta mu preostaje drugo nego da svoje društveno biće traži drugde? Nacionalista je refulirani individualista, nacionalizam je refulirani (kolektivni) izraz tog i takvog individualizma, ideologija, i antiideologija... Čas anatomije (1978)

221


Danilo Kiš

ZAŠTO PIŠEM? Pisanje je vokacija, mutacija gena, hromozoma; pisac se postaje kao što se postaje davitelj. Pišem jer ne znam ništa drugo da radim; jer od svega što bih mogao da radim, ovo radim najbolje i (I hope) bolje od drugih. Pisanje je taština. Taština koja mi se ponekad čini manje ništavnom od drugih oblika egzistencije. Pišem, dakle, jer sam nezadovoljan sobom i svetom. I da bih iskazao to nezadovoljstvo. Da bih preživeo! [Les écrivains répondent: POURQUOI ECRIVEZ-VOUS ? – Paris: Le Journal Libération, 1985]

222


IZNAD HORIZONTA Rumunska poezija


Nikita Stanesku (1933 – 1983) je rumunski pjesnik i esejista. Svojevremeno je sarađivao i radio u redakcijama časopisa. Njegova djela prevođena su na mnoge strane jezike, a poznato je i da je on na rumunski preveo Vaska Popu. Najpoznatije su mu zbirke poezije: Smisao ljubavi (1964), Pravo na vrijeme (1965), 11 elegija (1967), Neriječi (1969), Ljubavni stihovi (1973).

PESMA Uspomene još ima sadašnji tren. Što je zapravo bilo ne zna se. Mrtvi razmenjuju navek među sobom imena, brojeve, jedan, dva, tri... Postoji samo ono što će biti, samo događaji koji se nisu zbili, obešeni o granu drveta nerođenog, skoro kao utvara... Postoji samo telo moje ukočeno, poslednje, ostarelo, skamenjeno. Tuga moja čuje pse nerođene kako na ljude nerođene laju. O, zaista će to oni biti, zacelo! Mi, stanovnici ove sekunde, jesmo san noćni, tanan, sa hiljadu nogu jureći kud bilo. Preveo Radu Flora

227


NEREČI Pružio je prema meni list kao ruku neku sa prstima. Ja sam prema njemu ispružio ruku kao zubati list. On mi je pružio grančicu jednom rukom. Ja sam ispružio prema njemu ruku kao grančicu. On je nagnuo prema meni stablo kao jabuka. Ja sam nagnuo prema njemu rame kao čvornovato stablo. Čuo sam kako se zbija sok njegov udarajući poput krvi. On je čuo kako se usporava krv moja penjući se kao sok. Ja sam prošao kroz njega. On je prošao kroz mene. Ja sam ostao usamljena voćka. On usamljen čovek. Preveo Radu Flora

228


PANTOMIMIČAR Prebrzo se menja ono što zovemo duševna stanja to je kao kad bi isti pantomimičar u jednoj kasarni navek spavao u neizmjernom nizu dvostrukih kreveta u meni samome. Umorni pantomimičar, sa ustima na hladnom kamenu, isparavajući se sa donjeg kreveta – da bi se na gornjem krevetu sabio tužnije i lepše. Pantomimičar bez razgovetne granice koji ne razdvaja istinu od laži, ostavljajući ih da spavaju ugušene na istom jastuku, zajedno. Klizeći prema hladnom, iz toploga, i opet prema uzavrelom na gornjem krevetu, sa brojem deset iz polarne svjetlosti. Kletva – da uvek možeš početi iznova, život svoj koji se ne rađa. Preveo Radu Flora

229


CIP - Каталогизација у публикацији Национална библиотека Црне Горе, Цетиње ISSN 2337-0491 = Script COBISS.CG-ID 27408912


Script br. 2  

Časopis za književnost i kulturu

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you