Šeher Banja Luka 55

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 55 - MAJ-JUNI - 2018. - MOTALA - GODINA IX

Uvodnik Riječ urednika

Šta nam nudi ovo ljeto Poštovani čitaoci, dragi prijatelji!

U našoj domovini, Bosni i Hercegovini, malo toplo, malo hladno, malo kišovito vrijeme pa bi se ono moglo uporediti i sa političkim nestabilnim događanjima. A ovdje, u Švedskoj, pratilo nas je, do sada nezabilježeno, toplo vrijeme tokom cijelog maja i početkom juna. Ljudi su to dobrano iskoristili kupajući i sunčajući se, a naši “Šveđani” su se podobro pripremili za vrućine koje nas očekuju u domovini. Švedska je zemlja u kojoj se mnogo roštilja pa je zbog velike opasnosti za požare, država objavila opštu zabranu roštiljanja na otvorenom. Uprkos tome zabilježeno je prilično dosta požara koji su, na sreću, ipak uspješno ugašeni.

Ovo nastupajuće ljeto nam nudi obilje zanimljivih i važnih događaja. Izborna je ovo godina i u BiH i u Švedskoj, a mi koji možemo glasati u obje zemlje trebamo se masovno odazvati i ispuniti našu građansku dužnost. Što se tiče glasanja u Švedskoj, tu nisam posebno zabrinut, naši ljudi redovno glasaju, možda i zato što na biračkim spiskovima ima mnogo Bosanaca i Hercegovaca na svim nivoima vlasti. Najviše, naravno, na lokalnim i regionalnim izborima, a imamo i nekoliko kandidata na državnom nivou. A kad su u pitanju bh. izbori, situacija je nepromijenjena. Sve manje i manje ljudi se odlučuje na glasanje, a razloga je puno, i onih objektivnih i, više, onih subjektivnih. Dosadilo je ljudima ponovo se registrovati na izbore, odraditi tu komplikovanu proceduru i na kraju odabrati neku stranku ili kandidata. Jer u BiH se malo toga mijenja na bolje, predizborna obećanja se godinama ne ispunjavaju, iste osobe i stranke su na vlasti, ali uprkos svemu ja vas pozivam da ipak glasamo. To je jedini način da se nešto i promijeni, a što se tiče našeg entiteta, tu je još važnije da se odazovemo na glasanje.

A 13. oktobra vas pozivamo na 24. tradicionalni susret Banjalučana koji će se, po treći put, održati u Örebru, prekrasnom gradu na pola puta između Geteborga i Stokholma. Zanimljivo je spomenuti da je upravo Örebro bio domaćin prvog susreta Banjalučana, davne 1995.godine.

U Zajednici građana Banjaluke su već počele intezivne pripreme za održavanje Vezenog mosta, najvećeg i najznačajnijeg kulturnog događaja u ljetnom periodu u našem gradu. Nadamo se da će uz svesrdnu pomoć našeg Saveza i ovaj Vezeni most opravdati naša očekivanja i pružiti našim sugrađanima izuzetan kulturni ugođaj. A mi, iz Saveza Banjalučana, u julu ćemo posjetiti i naše prijatelje u Donjem Vakufu, gdje ćemo predstaviti rad Saveza i njegove uspješne godine djelovanja, kako u Švedskoj tako i u BiH. Veliki doprinos u predstavljanju rada Saveza ima svakako i naš magazin koji će ove godine proslaviti mali jubilej, ulazak u desetu godinu izlaženja. Naš Savez će biti prisutan i na Kongresu Svjetskog saveza dijaspore, koji će se, pod pokroviteljstvom Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, održati u Sarajevu 7. jula.

A u ovom broju možete pročitati mnogo interesantnih priloga, osvrta i reportaža naših dopisnika širom svijeta, koji su se i ovaj put potrudili da Šeher izgleda kao prava novina. Vi, naši vjerni čitaoci, sponzori, naša udruženja i institucije, dobit ćete uskoro, na vaše adrese, i ovaj novi broj magazina “Šeher Banja Luka”. Nadam se da ćete uživati u čitanju, a slobodno nam pišite ako imate kakvu zamjerku ili kakav prijedlog, da bismo još više poboljšali kvalitet magazina.

Na ovoj stranici možete čitati sve dosadašnje brojeve “Šeher Banje Luke”. http://issuu.com/savezbl Na kraju, da se vama, koji ste nam već poslali dobrovoljne priloge, u ime naše male redakcije i u svoje lično, iskreno zahvalim na pomoći i razumijevanju, i nadam se da će vam se pridružiti i mnogi drugi naši čitaoci.

Vaš urednik Mirsad Filipović

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Zlatko Avdagić

Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 739 872 284 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Ozren Tinjić Nedžad Talović

Mirsad Filipović

Dopisnici/Korrespondenter

Urednik/Redaktor

Ismet Bekrić (Slovenija) Mišo Vidović (BiH) Radmila Karlaš (BiH) Mersad Rajić (Kanada) Ljubica Perkman (Njemačka) Reuf Jakupović (Švedska) Dr Severin D. Rakić (Australija) Dinko Osmančević (BiH)

Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete Gunić Zlatan, Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare Ismet Bekrić

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna strana Omer Berber

ŠEHER 2 BANJA LUKA

Sadržaj Kruh nasušnji naše Republike Srpske......................................................4 Od evropskog do našeg fašizma, i nazad...........................................................7 Ko će kome, nego svoj svome.....................................................................10 Chicago BALKAN SOCCER CAMP: Amerika je puna bh. talenata..........15 Kolumna: Silovanje pera ili slučaj Dežulović.............................................16 Vjera u pravdu je vjera u čovjeka.................................................................18 Dan kada je fudbal bio više od igre.............................................................20 Jubilarni ”Vezeni most”: Bio je juli u bašti poezije... ..............................22 Sjećanje: Građevine realizovane konkursima............................................24 ”Vezeni most”: Pečat zavičaja.....................................................................26 Kolaž: Dani ramazana...............................................................................28 E’ moj Lazo, jesam li ti kaz’o....................................................................30 Balada o crnom zlatu................................................................................32 Pred izbore.................................................................................................34 Kolumna: Gdje je nestala pravda.............................................................36 Djeca...........................................................................................................38 Nove knjige: I jutro pršti, pada niz sunčev vodopad... ............................40 Marama, da ili ne: Kad država odijeva.........................................................42 Gigantski mikroskop: ...................................................................................44 Susreti: Nadirova gitara................................................................................46 Nove knjige: Čekrk........................................................................................48 Nove knjige: Pod tribinama..........................................................................50 Lionel Messi i propaganda...........................................................................52 Reportaža: Trium Reginarum.......................................................................54 Zanimljivosti..................................................................................................56 Program ”Vezenog mosta” 2018.................................................................58 str.28 Ko l a ž :

Dani Ramazana str.20 Repor taža:

Dan kada je fudbal bio više od igre s tr. 36 KO l um na:

s t r: 5 4

Gdje je nestala pravda?

Trium reginarum

ŠEHER 3

BANJA LUKA

Foto: Ron Haviv

KRUH NASUŠNJI NAŠE REPUB Prijedoru, u cilju stvaranja “čiste” srpske opštine, čime su nezakonitim udarom srušili legalno izabranu vlast. Puč je izvršen 29 na 30 april.

Tekst: Suzana Sekulović Kadirić

I ove godine je obilježen Međunarodni Dan bijelih traka u Prijedoru, koji je već odavno prerastao same granice grada i koji se održao i u 50-tak drugih gradova zemlje i svijeta – Sarajevu, Beogradu, Zagrebu, Sisku, Varaždinu, Banjaluci, Stockholmu, Londonu, Beču, Oslu; Roterdamu, Čikagu….

Na ovaj dan, daleke 1992. godine vlasti bosanskih Srba u Prijedoru izdale su naredbu putem lokalnog radija kojom se naređuje nesrpskom stanovništvu da obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima, a da prilikom izlaska iz kuća stave bijele trake oko rukava, kako bi se jasno označili metom i bili pogodni za istrebljenje. Svi su ih nosili, i djeca i odrasli.

Izvještaj Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji (ICTY) jasno govori da je više od 1 500 naoružanih Srba uz pomoć JNA preuzelo noć ranije sve funkcije u 4

Ono što se dešavalo nakon ovoga u Prijedoru i okolnim mjestima bio je zločin bez presedana.

Masovne egzekucije, silovanja žena i muškaraca, ubistva djece, odvođenje u koncentracione logore, kao i nezamisliva mučenja u tim istim logorima, postale su svakodnevnica nekada pitome čaršije smještene između bosanskih brda.

Predsjednik Regionalnog saveza udruženja logoraša regije Banja Luka i bivši logoraš Omarske, Manjače i Trnopolja, Mirsad Duratović, naglašava sljedeće: “Bijele trake su jedan od dokaza namjere da se u Prijedoru počinio genocid, jer se obilježila grupa na vidljiv i jasan način zbog istrebljenja i progona s tog teritorija.

U Prijedoru danas ne podsjeća ništa na 3 000 ubijenih. Ni mala spomen ploča na zgradama gdje su bili logori ili gdje se nalaze masovne grobnice. U samom logoru Trnopolje izgrađen je spomenik poginulim borcima vojske RS, a njihove fotigrafije su postavljene u istim prostorijama gdje su logoraši mučeni na zvjerski način i ubijani, a žene i djevojčice sistematski silovane.”

Duratović je samo jedan u nizu onih čije se postojanje i pored

tezu za svoje tvrdnje u tekstu “Čudne draži, male bijele laži” mogao pronaći Danijel Simić, kao i njegov kolega, negator, Danijel Mihić koji u svom tekstu za Frontal uvijek napada tri ličnosti – Srđana Sušnicu, Srđana Puhala i Dragana Bursaća. Čudna je logika negatora, a pogotovo je interesantna, ako ne i smiješna izjava Mihića u njegovom tekstu: “Namećete nam priču o grobnicama, neprestano zveckate sa kostima pobijenih čak i onima gdje su procesuirani zločinci 26 godina od ubistva. Zamislite kako bi se gledalo na čovjeka u zapadnoj Evropi koji je 1970. ili 1971. godine premetao i dalje kosti u Njemačkoj i optuživao cjelokupni njemački narod da treba da se stidi čak i poslijeratne generacije koje upravo i prozivate (kad već tako slučajno pominjete usputno paralelu između RS i Trećeg Rajha)?”

BLIKE SRPSKE svih dokaza negira od strane srpskih vlasti, mada je živi svjedok najgorih mučenja u tri zloglasna logora. Čovjek je koji je u jednom momentu izgubio sve, kad mu je na kućnom pragu ubijena cijela porodica – otac, maloljetni brat, djed, nana, amidže i rođaci.

Ostao je bez 47 članova obitelji, a i samog su ga kao sedamnestogodišnjaka u to vrijeme koristili kao živi štit. O mučenjima u logoru kroz koja je prošao, teško je i pričati. Samo zahvaljujući malom zrncu sreće, ostao je živ, a kako preživljava ono što mu je učinjeno samo on zna. Pa, ipak i povrh svega, vratio se nakon samo par godina u Njemačkoj na svoje ognjište, isto ono ognjište na kome mu je nanesena najveća nepravda i najveća bol koju ljudski mozak teško može da shvati.

Kad sam ga pitala zašto se vratio, jednostavno mi je odgovorio: “Nisam mogao mirno sjediti u Njemačkoj dok su tuđi bageri iskopavali kosti ubijenih Prijedorčana. Morao sam biti prisutan i naći moje najmilije.”

Danas je Mirsad mirovni diplomat, međunarodni humanist, političar i borac za ljudska prava i istinu. Bavi se ratnom i poslijeratnom tematikom u posljednjih 20 godina i jedan je od najprepoznatljivijih govornika istine o strahotama i stradanjima nesrpskog stanovništva na području današnje Republike Srpske.

Možda bi baš tu, na tom mjestu, u razgovoru sa preživjelim ili bar u neiscrpnoj arhivi koja postoji kako u BiH, tako i u svijetu,

Mihić se očigledno već ovdje zanio u svom malom svijetu negacija zaboravljajući da ratni zločini nikad ne zastarjevaju, bez obzira koliko godina je od njih prošlo, te kada je riječ o “zveckanju kostima” i sam zaboravlja činjenicu da se često poteže upravo kostima, ali iz drugog svjetskog rata i iz logora Jasenovac koji se malo-malo spominje kao ekskluzivno pravo RS, mada su u njemu sem Srba stradali i Romi, kao i neki drugi nacionaliteti. Ako ne vjeruje neka postavi pitanje svome predsjedniku Miloradu Dodiku koji je ne tako davno, tačnije 22. maja ove godine otvorio u Banjaluci konferenciju o Jasenovcu i stradanje Srba u tom logoru okarekterisao kao genocid. Dakle, kako Simić, tako i Mihić zadržavaju za sebe i svog vođu ekskluzivno pravo “zveckanja kostima” dokih drugima bez problema oduzimaju. Ništa čudno od strane nacionalista i negatora zločina koji se vladaju u istom stilu kao i 1992. godine u Prijedoru kada je Krizni štab Srpske autonomne regije Krajine izdao odluku prema kojoj sva preduzeća, kompanije, državne institucije, komunalije, ministarstva i Vojsku Republike Srpske mogu voditi jedino osobe srpske nacionalnosti.

I za to gospodo postoje orginalni dokumenti; arhiva i svjedočenja preživjelih, a to što ih Vi ne želite vidjeti ne stavljajte drugima na dušu!

I kad smo već kod Trećeg Rajha i budućih generacija, koji Mihić tako zdušno spominje, nije li čudno da smo u našim školama, iz naših udžbenika, učili s ljubavlju sve o Jasenovcu i klanjali se žrtvama ovoga logora, pa samim tim i priznali sve njegove žrtve dok žrtve prijedorskih logora Mihić i kolega mu Simić žustro negiraju, a u udžbenicima današnjih škola na području RS nema ni slova napisanog o stradanju Bošnjaka i Hrvata na području RS? Treći Rajh je postojao u periodu od 1933. – 1943., a neslužbeni naziv sve do 1945. je bio Velika Njemačka. Neodoljivo podsjeća na težnju i čežnju za Velikom Srbijom.

Kako Simić, tako i Mihić zaboravljaju činjenicu da potraga za zločincima nije stala sa potpisivanjem mira nakon drugog svjetskog rata i da je Simon Vizental posvetio svoj život upravo procesuiranju i lovu na ratne zločince, te da su Andriju Artukovića iznijeli na nosilima zbog starosti iz aviona te daleke 1986., tačno 41-u godinu nakon potpisivanja mira. Bolovao je od Alzheimerove i Parkinsove bolesti, ali to nije spriječilo pravosudne organe da donesu presudu na smrt koja nije izvršena zbog lošeg zdravstvenog stanja, već je umro u januaru 1988. u bolnici Kaznenog doma u Zagrebu. Možda će Danijelu Mihiću i Danijelu Simiću biti bar malo jasnije nakon ovoga zašto Srđan Puhalo spominje Treći Rajh.Toliko o Mihićevom “zveckanju kostima” i odgajanju novih generacija u RS. Što se tiče spomen-obilježja za 102. ubijene djece Prijedora i ŠEHER 5

BANJA LUKA

sramne ponude gradonačelnika ovog grada, Milenka Đakovića, da spomenik bude izgrađen za ubijenu djecu 20. vijeka u svim ratovima, ona je koliko nacionalistička, toliko i izravna revitalizacija zločina, kao i vješto falsifikovanje i prikrivanje istorije.

Gradonačelnik Đaković predložio je izgradnju spomenika bez imena, prezimena, godišta i drugih obilježja i založiće se, kako je obećao roditeljima nastradale 102. djece, na skupštini grada da taj prijedlog prođe, a pokazao je roditeljima i nedovršen spisak nastradale djece iz predhodnih ratova. Nešto ne znam da je spomenik 12 beba ujedno i spomenik svoj umrloj djeci u banjalučkom porodilištu od njegovog osnivanja, pa do vremena kad je spomenik podignut. Žrtve i nastradala djeca, kao ni okolnosti se ni u kojem slučaju ne mogu mjeriti i uspoređivati, samo me interesuje za kojim i kakvim aršinima to poteže gradonačelnik Prijedora?

Sam pokušaj da se sastave liste sve djece ubijene na području Prijedora je potpuno nemoguć zadatak i ni jedan neovisan etički istraživač neće svojim potpisom stati iza konačnosti i preciznosti takvog spiska. To zna i gradonačelnik Đaković, te s toga njegova ponuda nije iskrena, već je potpuno lažna s obzirom da je nemoguće sastaviti spisak sve nastradale djece 20og vijeka, pa zato na kraju i predlaže bezimeni spomenik.

Sve u svemu – kako Simić, tako i Mihić, gradonačelnik Đaković i vladajuće strukture u RS, zdušno pokušavaju da zatru, unište i sakriju istinu, te ne pokazuju niti najmanje želje ili volje da se osvrnu niti na podatke Međunarodnog suda (mora da je opet zavjera i urota protiv njih u pitanju, po već uobičajenim izjavama), niti na izjave svjedoka, koji nisu samo bošnjački i hrvatski, već i srpski, s tim što oni ovu zadnju grupu klasificiraju kao izdajice njihove velikosrpske ideje, njihove klerofašističke politike, njihovog počinjenog genocida u ime RS! I svaki put, osuđuju po nekoliko lica, bez obzira na nacionalnu pripadnost ili bosansko-hercegovačku državnost obrušavajući se tako i vršeći napade na sve one koji se ne slažu sa njihovim negiranjem. Ovaj put su im krivi Srđan Sušnica, Srđan Puhalo i Dragan Bursać, jer su im oni najbliži, a nemaju pojma da Sušnica, Puhalo i Bursać nisu sami, da nas ima jako, jako puno koji širimo istinu, koji razgovaramo sa našim komšijama i koji znamo šta se desilo te 1992. godine.

Kad nauče brojati više od tri, i kad se odmaknu od tog njihovog famoznog broja, možda će se i iznenaditi koliko ljudi je spremno da ih pobije činjenicama i dokazima koji postoje, a na koje se Simić, Mihić i Đaković tako rado obrušavaju i pokušavaju da ih zanemare, negiraju i uprljaju.

6 ŠEHER

BANJA LUKA

A iznenađenja su uvijek moguća! Nije li tako bilo i sa Ratkom Mladićem, njihovim herojom, za kojeg su mislili da se nikada neće naći iza rešetaka? Znaju li oni uopšte za šta je odgovarao Mladić i znaju li da dokazi o masovnim grobnicama, egzekucijama, silovanjima,zločinima, koncentracionim, a ne sabirnim logorima, kako ih oni od milja zovu, ipak i u prkos svega, postoje i da su neuništivi, jer se ne nalaze samo u RS, na svu sreću, već u cijelom svijetu?

I znaju li da su im uzalud svi njihovi lobiji i negiranja, jer isti taj svijet i zapad koje spominju u svojim tekstovima, kao sto to Mihić radi, zna šta se tačno desilo?

Znaju li da iza ljudi u Prijedoru koji su nosili bijele trake oko ruke stoji SVIJET i da više ne mogu zločine i protjerivaja opravdati vječitim negiranjima na koje se više niko i ne obazire, jer ista im je priča već 25 godina!

Licimjerje im nema granica, jer se na kraju pitaju i za budućnost novih generacija!!!! Istih tih generacija koje masovno napuštaju RS u potrazi za hljebom, sad kad je etnički očišćena i kad više nema Bošnjaka i Hrvata koji bi se mogli i za ovo okriviti! Pa, upravo im oni sputavaju bolju budućnost, svjesno ili nesvjesno, nebitno je, sve do onog momenta dok ne nauče brojati više od tri!

A i ta generacija će jednom izaći u svijet i susresti se sa svim obilježjima, dokumentima i sjećanjima preživjelih Prijedorčana, kao i sa raznim institucijama koje postoje van granica BiH, i šta će onda? Kako će se oprati pred vlastitom djecom? Šta će im reći?

Kako će opravdati svoja negiranja, zločine i laži?

A Prijedor i bijele trake u njima, su već odavno prerasle kako same granice ovoga grada, tako i granice BiH, samo što oni to u svojim nacionalističkim, malim mikro svijetovima nisu ni primjetili!

PRIJEDOR je: - prvi grad po broju masovnih grobnica – prvi grad po broju ubistava i nestalih osoba – više od 31 000 Bošnjaka i Hrvata je prošlo kroz srpske logore – 3 176 Bošnjaka i Hrvata je ubijeno – ubijeno je i 102 djece – ubijeno je i 256 žena.

– za ratne zločine u Prijedoru izrečena je 51 pravosnažna presuda.

Nemoguće je to negirati gospodo! Pred Vama je mučan zadatak!

EVROPSKA PRESTOLNICA KULTUROCIDA:

OD EVROPSKOG DO NAŠEG FAŠIZMA,

I NAZAD Piše: Srđan Šušnica Foto: Slobodan Rašić Bobara Banjalučka Sahat-kula sa temeljima iz 16. vijeka srušena 15. decembra 1993. godine, 7 mjeseci nakon rušenja Ferhadije i drugih banjalučkih džamija.

Nije obnovljena i ne zna se da li će.

Fotografisano 1988. godine.

Među hiljadama dokumenata, svjedočanstava i audio-video materijala, u bogatoj arhivi SENSE Centra za tranzicionu pravdu u Puli o rušenju kulturno-istorijskog nasljeđa, koji su predstavljeni u Banjoj Luci 25. maja ove godine, naći ćete i nevjerovatni iskaz, dat pred Haškim tribunalom, Milana Tupajića, ratnog predsjednika skupštine opštine Sokolac u kojem on bez imalo zadrške i skrivanja, otvoreno i samoubijeđeno izjavljuje: “Kod Srba postoji vjerovanje da gdje nema džamija nema ni muslimanskog naroda i njihovim rušenjem će biti praktično uništen njihov motiv za povratak u ta sela.”

Pregledavajući SENSE-ine arhive, prvo pada u oči količina uništenog kulturno-istorijskog nasljeđa u ovom ratu. Neuporedivo više nego u posljednjem svjetskom ratu na ovim našim prostorima. To govori o pravom karakteru, ciljevima i sredstvima ovog zadnjeg nam rata. Zatim u oči upada sistematičnost i riješenost zločinaca i nametljivo odsustvo bilo kakvog osjećaja krivice, osjećaja da se činilo nešto protivzakonito i neetično. Frapira utisak da, koliko su se republikosrpski ali i drugi ratni zločinci trudili da sakriju i prikriju ratne zločine masovnih pokolja ljudi, toliko su bili neprikriveni u samim aktima razaranja, otvoreni u objašnjavanju svoje namjere i naglašavanju svojih uloga u uništavanju našeg kulturno-istorijskog i vjerskog nasljeđa. Šokira sa kakvom kristalnom jasnoćom i ležernošću repub-

likosrpski etno-fašisti legitmiziraju ciljeve rušenje vjerskih objekata U intervjuu New York Times-u u avgustu 1992. godine Simo Drljača otvoreno deklamuje: “Kod njihovih džamija nije dovoljno da se sruši minaret.

Treba da se rastresu temelji, jer se onda više ne može izgraditi nova. Ako to napravite i oni će htjeti da odu. Otići će sami od sebe.”

Treba li išta više reći.

Pravdali su svoje divljačke akte na različite načine od pozivanja na navodno srpsku tradiciju i vjerovanja, kako “inteligentno” priznaje Tupajić, preko pravdanja da su to bili pritisci i naređenja “odozgo”, do relativizacije u kojoj se ističe kako su tamo negdje uništavane “naše” bogomolje, groblja i spomenici, pa je to što “mi” radimo eto čista retribucija. Tako u intervjuu sa Haškim istražiteljima ratni predsjednik skupštine opštine Banja Luka Predrag Radić pokušava relativizovati rušenje banjalučkih džamija, ističući da to “nije specijalnost Srba”, već je to navodno krenulo iz Slavonije, gdje su rušene srpske crkve, pa evo karavana retribucije stigla u Banju Luku i, eto, moralo se.

U toj relativizaciji sopstvene uloge Radić otkriva da je bio potpuno svjestan projekta, kada kaže: “Ali ро ovome kako ste Vi razumjeli, šta је biо cilj uništavanja džamija? Isto što i cilj uništavanja crkava pravoslavnih, da se zatre vjera, da se ljudi ne vraćaju više tu. То је biо cilj, uništit duho ... duhovno tlo i neće se više vratiti ni Srbin tamo, ni ovaj

ovamo. То је ludost jedna” Pa ako je bila ludost što si bio dio nje? U istom razgovoru Radić kuka kako ga je republikosrpska etnofašistička vrhuška, čiji je i sam nominalno bio dio, pritiskala da sruši banjalučke džamije. Prepodobni Radić sa nekim čudnim shvaćanjem “ponosa” kaže: “…da vam odma' kažem, Banja Luka je bila posljednja u Republici Srpskoj u kojoj su porušene džamije. Godina dana poslije svih. I to је, to је neprekidno meni na dušu stavljano. Ја sam biо neprekidno kriv prema nekome kako sam ја, kako ја mogu dozvoliti da su džamije tu sve. Sve? Kako ја mogu dozvoliti kao predsjednik opštine, da, kad su sve džamije srušne u Republici Srpskoj samo da su kod mene sve čitave.” A kasnije na insistiranje istražitelja da im kaže ko ga je pritiskao da sruši džamije prepodobni Radić priznaje: “Ја ne znam da li su oni slali njega, ali meni је za vratom neprekidno biо Velibor Ostojić. А on je, otkuda? On је politkom, u najboljem smislu onome nekada ruskom, politički komesar biо, on је iz Fоčе. А inače је biо, biо је gore visoka čivija.”

Tako se udarila mjera republikosrpskog “ponosa” i “nevinosti” u ovom ratu! Prvo ide ono - eto to nisam ja htio ili nismo mi htjeli, ali evo rušilo se u Slavoniji srpsko, pa što ne bi u Banjoj Luci nesrpsko. I ako je tako onda to nije fašizam već osveta? Zatim ide ona eto pritiskali su ga visoke čivije, te je na kraju popustio i pristao na uništavanja. I otkriva se ŠEHER 7

BANJA LUKA

tu Radić kada za nepresuđenog ratnog zločinca Velibora Ostojića u kojeg on lično upire prstom da ga je pritiskao da pristane na ratni zločin, sa strahopoštovanjem kaže “politkom u najboljem smislu onom nekad ruskom”. Šta je tu “najbolje”? Iako je jasno i glasno istražiteljima priznao da je svjestan šta je bio cilj rušenja džamija i da je bio dio režima koji je rušio, Radić nikada nije ni pomislio da da ostavku, nije se odlučio izvući iz okupirane Banje Luke, nije napustio republiskosrpski etno-fašistički režim, već mu je nastavio služiti i poslije rata, prikrivajući sva svoja saznanja o istrebljenju naših sugrađana nesrpske etikete i uništavanju našeg zajedničkog kulturnog nasljeđa. Šta vise, ostatke banjalučkih džamija su čistili, iz zemlje temelje čupali, te na smetljišta odvozili, upravo radnici i mašine komunalnog preduzeća čiji je nominalno šef bio prepodobni Radić. Da je prepodobni Radić bio prepodobniji mogao nam je jasnije i dublje kazati nešto o svemu tome i o ulozi Stojana Župljanina i njegovog kuma Srede Vučenovića, danas uglednog preduzetnika u poslovima deminiranja, u uništavanju banjalučke istorije. Umjesto toga Radić samo što nije uskliknuo “ko nas bre zavadi”. E to je FAŠIZAM u svojoj najrafinjenijoj izvedbi.

Ali nije ovo slovo o Radiću, već o ideologiji koja od običnog čovjeka može stvoriti Radića, Brđanina, Kordića, Tupajića, Praljka, Drljaću, Karadžića i ine. Colin Kaiser, vještak na suđenju Radovanu Brđaninu, jasno ističe: "Uništavanjem sakralnih objekata šalje se poruka. Jedan dio te poruke glasi: 'Mi vas ne poštujemo, ne poštujemo vašu vjeru, ne poštujemo vašu kulturu, ni vaš mentalitet'. Drugi dio poruke je 'mi vas ne želimo'. Kada uvidite urbane obrasce uništavanja poput sravnjivanja sa zemljom, uklanjanja tragova spomenika buldožerom, to je kao da kažete: 'oni ustvai ovdje nisu ni bili'. Prekrajajući povijest, pišete povijest u kojoj nema drugih." Ovo što Kaiser opisuje jeste ideologija krvi i tla koja stoji u poda8 ŠEHER

BANJA LUKA

mentu fašizma i nacizma. Sam Kaiser na suđenju daje, meni jednu od najpoštenijih izjava jednog čovjeka koji dolazi sa Zapada, poštenu u svom pogledu na Balkan kao dio “Evropskih poslova”: “Ne bih da zvučim previše dramatično ili proročki, ali u svim našim društvima, u svim našim pokretima, postoje političke partije, ljudi ili intelektualci koji sanjaju o čišćenju svoje teritorije i pročišćavanju svoje istorije. A, rat u Bosni je pokazao kako se to može sprovesti u djelo, kao i to da je to moguće izvesti.” Kaiser je ipak bio prorok, jer je nepunu deceniju poslije njegovog svjedočenja Brejvik krenuo u svoj krvavi križarski pohod objavljujući manifest u kojem na više od 100 mjesta pominje RS i srpske ratne zločince, te glorifikuje način na koji su se “ti vitezovi hrišćanstva” kako im tepa razračunavali sa muslimanima i “islamskom opasnošću”. Deceniju poslije Brejvika u polovini zemalja EU ultradesničarske, islamofobne i neonacističke partije i pokreti čine od četvrtine do polovine političkog života a u mnogima su godinama na vlasti. I oni pale džamije!

A kod nas u Jugoslaviji, da bi se izmislila i narodu prodala nova desničarska i neofašistička istorija, potrebno je zatrti i uništiti onu objektivnu, naučnu istoriju. Kako? Pa prvo su zatirani komunistički, AVNOJ-evski, partizanski i revolucionarni spomenici i memorabilije, od brisanja naziva ulica, preko paljenja knjiga do miniranja memorijalnih ploča i spomenika NOB-a. To je počelo 1991. i još se nije završilo. Dakle, prvo su se trebali uništiti temeljni narativi o solidarnosti, zajedništvu, bratstvu i jedinstvu, o revolucionarnoj emancipaciji, slobodi i jednakosti svih građana, naroda i narodnosti Jugoslavije. Zatim ih je trebalo proglasiti lažnim i “nametnutim” i “totalitaristričkim”, da bi se time otvorio prostor za segregaciju, getoizaciju, dehumanizaciju i genocidnu anihilaciju sunarodnika, komšija, sugrađana, radnika i seljaka, nepoželjne vjerske i etničke

etikete. Zaboraviti na socijalističko i komunitarno nasljeđe da bi relativizirali fašizam i vaspostavili elemente etno-fašističkih režima u krvi, žici i kamenu.

Nemojmo zaboraviti da je od 27. novembra 1991. godine kada su u klupama skupštine opštine Banja Luke odbornici glasali da se izbriše naziv glavne banjalučke ulice Maršala Tita i zamjeni se etno-imperijalnom figurom Kralja Petra I Karađorđevića “oslobodioca” pa do rušenje banjalučke ljepotice Ferhadije prošlo svega 527 dana. Nakon brisanja temelja bratstva i jedinstva kreće se u smišljeno i divljačko odbacivanje i razaranje nepoželjnog nasljeđa onih “drugih”, koji u antikomunističkoj euforiji više nisu dio kulturno-istorijski i sui generis jednog naroda, već su dehumanizirani “turci”, “balije”, “ustaše”, “šokci”, “latini”, naši arhineprijatelji. Njihovi vjerski objekti nisu više dio naše zajedničke istorije i kulture, već nešto “strano”, “tuđe”, “nesrpsko”, “orijentalno” ili “latinsko-vatikansko”, plod nekakve “zavjere protiv Srba”, urote koja se uvijek može pripisati ono drugoj strani. Razaranje kulturnoistorijskog nasljeđa je imalo za cilj da podijeli ljude, da podvuče i naglasi razliku između "vas" i "nas", "vašeg" i "našeg" lebensraum-a ili "vaše" i "naše" kulture ili mentaliteta, “orijentalnog” i “hrišćanskog”.

Tako decidne, dramatične i oštre kulturrasističke podjele nisu postojale u Banjoj Luci i Bosni, i bilo je potrebno iskonstruisati.

To je san svakog desničara i ultrakonzervativca.

Jer u biti, svi smo govorili i još uvijek govorimo jednim ali policentričnim standardnim jezikom koji je imao i još uvijek ima svoje varijacije koje su daleko manje nego varijacije španskog ili engleskog jezika. Svi smo bili dio jedne te iste kulture, koja je imala svoje regionalne i mikro varijacije, mnogo manje nego što je to slučaj sa francuskom ili američkom kulturom. I danas je to manje više tako. Svi smo živjeli svoje male, nesavršene, nikada dovršene “unutarnje istorije” da se poslužim odličnom sintagmom Ivana Lovrenovića. Unutarnje istorije koju su dijelili svi stanovnici prostora današnje Bosne i Hercegovine kako god su se u nekom trenutku zvali i deklarisali. I još uvijek dijelimo tu istu istoriju. To je za pristojnog desničara nedopustivo.

Zločini protiv naše zajedničke istorije imali su za cilj ne samo proizvesti podjelu, već dugoročno iskonstruisati neke nove etnonacionalne identitete i razlike između njih podvući mržnjom i krvlju. I tako nastaše tzv. "pansrbi", "panhrvati" i "panbošnjaci", tzv. etno-nacije koje nemaju nikakav drugi identitarni sadržaj koji bi ih razlikovao jedni od drugih osim nominalne religijske pripadnosti, partijsko-pučke religioznosti i iskonstruisane

mržnje. U Bosni gajiti neki partikularni etnonacionalni identitet danas, htjeli ili ne htjeli, znači pristati pa čak i perpetuirati mržnju, netoleranciju, nepovjerenje i nekompromisnu podjelu – u suštini znači pristati na etnofašizam. Sve to sa identitetima u Bosni je otišlo u potpuno krivom smjeru, iznutrilo se od zemaljske istorije Bosne i Hercegovine i poslužilo je i sada služi samo takvima poput Karadžića, Krajišnika, Mate Bobana, Prlića, Čovića, Dodika, Stevandića, Izetbegovića, Silajdžića, Sebije i njihovih kvaziintelektualnih slugana.

U slučaju Srba, nakon svog tog rušenja, ispade da u tzv. “srpsko kulturno-istorijsko nasljeđe” u Banjoj Luci i RS, ulazi sve ono što nismo uništili, zaboravili i zatrli. To je u realnosti vrlo, vrlo skromno, falcificirano, maliciozno reinterpretirano i pohabano stalnoim korištenjem. Cijela RSovska i novobanjalučka kulturno-istorijska prezentacija se svodi na 12 godina Vrbaske banovine, na kultur-rasističko čitanje Andrića i Kočića, na neofašističko ignorisanje ili dehumanizaranje bosansko-hercegovačkih muslimana i osmanskog nasljeđa, na glorifikaciju nekakvih lokalnih hadjuka i na srbiziranje istorije Bosne, izmišljanjem neke “srpske Bosne” Nemanjića, Kulinove povelje na srpskom jeziku i konstrukcijom kosovskog mita u Andrićgradu. Tako pansrpski kleronacionalizam ustvari za bosanske Srbe konstruiše novi republikosrpski ili pansrpski identitet, koji ih treba otcijepiti od Bosne, od Hercegovine, od Like, od Dalmacije, od Slavonije i pretvoriti ih u pansrpske zombije. Nema više politkoma Velibora Ostojića, ali tu je politkom Nemanja Kusturica.

To je u RS-u još uvijek dominatna kulturno-politička matrica. Dovoljno je samo otići u republikosprske muzeje, galerije, kulturno-ideološke institucije, ili pažljivije sagledati tu RS-ovsku kampanju za kandidaturu Banje Luke za evropsku prestolnicu kulture. Količina institucionalnog i sistematičnog zatiranja i ignorisanja istorijskih slojeva i kulturnog nasljeđa Banje Luke, Bosanske Krajine ili cijele Bosne je ravna Gebelsovim propagandistima i nacističkim kreatorima doktrine o “Übermensch-u”.

Kusturičin Andrićgrad je kruna tih napora.

Zaista ne znam kako jedan grad koji je kao ova nova Banja Luka prestolnica zaborava i kulturocida može i pomisliti da bude kandidat za evropsku prestolnicu kulture. No to nije pitanje za mene već za one koji o tome odlučuju.

Ovaj rat nije bio rat plemena i međusobnih retribucija, niti samo građanski rat.

Ono što nam SENSE-in narativ i arhiv govore jeste da je ovaj rat bio projekat zatiranje istorije i sjećanja, rat za konstrukciju novih identiteta, konstrukciju nove etno-fašističke

matrice memorije i neke nove alternativne ultradesničarske istorije, koja se u svojoj cijelini i vrijednosno-etičkom toku zaista nije desila onako kako nam je danas žele prezentovati panosrpski, panhrvatski ili panbošnjački kleronacionalisti. Budimo iskreni i priznajmo da je velikosrpski etno-fašizam u tome bio primarni inicijator, neosporni lider i gospodar rata i mira. Rat je započeo kao pansrpski velikodržavni projekat uzimanja od Jugoslavenske federacije onoga što su Karadžićevi etno-fašisti i Miloševićeva crnocrvena koalicija mislili, a i sada misle da je “srpski grunt”. Taj grunt je trebalo okolčiti i markirati zatiranjem nepoželjnih kulturnih simbola i fabrikovanjem poželjnih pravoslavnih svetosavskih, novosrpskih narativa i markera. Pansrpski radikalizam je bio odlučujući faktor agresije nošen pod a) zlokobnim Ćosićevim tragizmom, kosovskim mitom, jasenovačkom viktimizacijom i vječnim srpskim fantazmom zaokruživanja etnoekskluzivnog “srpskog državnog teritorija” i pod b) skoro cjelokupnim arsenalom JNA i najznačjanijim dijelom obavještajnog i diplomatskog aparata bivše Jugoslavije. Naravno, ovo neće moći nikada ekskulpirati etnofašizme prisutne i probuđene u druga dva kleronacionalistička korpusa, pogotovo hercegbosansku zločinačku kliku, ali će im dati pravo mjesto u istoriji zločinačkog rata Srbije protiv svojih susjeda.

Novi balkanski fašisti, oličeni kleronacionalističkim i narodnjačkim partijama, ali skriveni i u nominalno “lijevim” partijama, i 23 godine nakon rata koriste selektovane fragmente istoriografije i nalaze istorijske nauke, a onda ih potpuno izolovano od konteksta i dominantnih tokova jednog vremena, reinterpretiraju na način da nam konstruišu neku novu “paralelenu istoriju”, kako ju je na okruglom stolu u Tuzli 26. maja ove godine definisala istoričarka Latinka Perović. Ta

nova “paralelna istorija” je kod svih etnofašizama u postjugoslovenskom prostoru bez izuzetka, u funkciji legitimizacije onih istorijskih domaćih fašizama i kolaboracija sa nacizmom - ustaštva, muslimanskog handžarstva, nedićevog, dražinog ili ljotićevog četništva i drugih. U funkciji su stvaranja ideološkog i političkog prostora u kojem će ti istorijski fašizmi postati legitimni, poželjni, vrijednosnoetički ispravni i glorifikacije vrijedni dijelovi naših novih “nacionalnih istorija”. Postjugolsovenski kleronacionalizmi prolaze kroz zakašnjelu, ali posljednju fazu svoje fašizacije koja je počela sredinom 1980tih ali kraj joj se ne nazire. Ustvari kraj se nazira, ali nije nimalo lijep. Posljednjih 200 godina balkanske istorije nam se opet pred očima nagomilava i nabreškava u gustim slojevima narativa koji nam se sabijaju ne više u prostor decenije ili godine, već u prostor jednog mjeseca i sedmice. To sabijanje 200 godine istorije u jednu sedmicu mora negdje i nekad eksplodirati.

ŠEHER 9

BANJA LUKA

Bilo, ne ponovilo se

Å EHER 10 BANJA LUKA

Bilo, ne ponovilo se

Å E H E R 11

BANJA LUKA

Bilo, ne ponovilo se

12 Å E H E R

BANJA LUKA

Bilo, ne ponovilo se

Å E H E R 13

BANJA LUKA

Bilo, ne ponovilo se

Å EHER 14 BANJA LUKA

Reportaža Spuštena je zavjesa na Chicago BALKAN SOCCER CAMP:

Amerika je puna bh. talenata Tekst i foto: BHDINFODESK - BIRMINGHAM Proteklog vikenda uspješno je okončan četverodnevni Treći po redu BALKAN SOCCER CAMP u Chicagu. Organizator kampa bio je US Soccer Education iz Denvera, čiji je trenerski tim, u saradnji sa predstavnikom NS/FS BiH gospodinom Darkom Ljubojevićem Višim stručnim saradnikom za sve nacionalne selekcije Bosne i Hercegovine, “skenirao” potencijalne Zmajeve iz Amerike. Preko 130 momaka i djevojaka naporno je treniralo sve u želji da se baš oni nađu na radaru Saveza. Borilo se za svaku loptu, upijali potezi i savjeti trenera i po ocjenam prisutnih svi mladi igrači imali su sta naučiti.

Svoje mišljenje o kampu iznio je i predstavnik NS/FS BiH Darko Ljubojević “Prije svega želim da čestitam svim učesnicima, njihovim roditeljima, trenerima, organizatorima na izvanredno odrađenom kampu. Na licu mjesta, mogao sam se uvjeriti da je ovako zahtjevan projekat, uz nepredvidive vremenske uslove ekselentno proveden.

Mladi fudbaleri i fudbalerke su se zaista trudili da pokažu svoj maksimum, ne bih želio licitirati imenima, ali bilo je tu nekoliko zanimljivih igrača i uz njih par djevojčica, koji će sigurno u budućnosti biti pozvani na daljnje provjere u trening centar reprenzentacije u Zenici. Ovaj kamp kao i predhodni je pokazao da je ovo dobar put kako doći do naših talenata u dijaspori, jer na otvorenoj sceni svi su imali priliku da se nametnu. Ako se nastavi sa ovako kvalitetnim radom siguran sam, da će se uspjesna saradnju NS/FS BiH i US Soccer Education iz Denvera nastaviti.”

O ovom sportskom događaju šef kampa Murat Alibašić trener iz Denvera kaže: “Još jedan uspješan projekat je za nama, drago nam je da su ljudi iz Saveza ponovo prepoznali ovakav temeljit i transparentni način rada u otkrivanju talenata. Hvala svim učesnicima, njihovim roditeljima, stručnom stabu, volonterima i svima onima koji su na bilo koji način doprinijeli da u teškim vremenskim uslovima okončamo ovu sportsku manifestaciju. Posebno veliko hvala gospodinu Darku Ljubojeviću predstavniku NS/FS BIH i sportskom direktoru NK Bosna Visoko Mirzi Laletoviću koji su zajedno sa nama proveli ovo vrijeme i pomogli nam, da niti jedno talentovano dijete ne promakne oku struke. Pozitivna stvar je da sportski radnici iz cijele Amerike već uveliko prepoznaju naš rad, zatrpani smo pozivima da baš u njihovim sredinama organizujemo slične manifestacije, i već početkom semptembra na poziv naših sportskih prijatelja iz St Luisa u tom gradu odradit ćemo naredni BALKAN SOCCER CAMP.” Inače, stručni štab u Chicagu predvodili su velemajstori svog posla: Erick French, Murat Alibašić, Slobodan Čobo Janjuš, Fahrudin Šehić, Nenad Starovlah, Bobo Gračanin, Semjon Milošević, Omer Hadžić, Elvir Sobo, Nedim Runda, te prijatelji kampa Nedžad Dervišević, Enko Husanović i Mirsad Čerimović. Š E H E R 15

BANJA LUKA

Kolumna

Tekst: Radmila Karlaš Slučaj jednog od najpoznatijih novinara iz regiona Borisa Dežulovića, koji je nedavno silom prilika prestao da bude kolumnista sarajevskog lista "Oslobođenje", podsjetila je na sličnu situaciju kada je Dežulović dobio otkaz i kao kolumnista banjalučkih dnevnih "Nezavisnih novina" na čijem čelu je tada bio Željko Kopanja. Princip je isti; Ne talasaj sredinu u kojoj pišeš. Kako je Dežulović uvijek talasao žabokrečinu prvenstveno u svojoj sredini, ovakav tretman zauzdavanja u nekoj drugoj, a u osnovi istoj sredini, krajnje je licemjeran i nalik čistom silovanju pera. I šta rade novinari bez dlake na jeziku, ma koji "Boss" sjedio iznad. Redovno ostaju bez posla. Urednica Impuls portala iz Banjaluke Mirjana Tešanović takođe je razmišljala o slučaju Dežulović; "Smatram da to treba posmatrati

prvenstveno kao odnos urednika i kolumniste koji već godinam piše za neku medijsku kuću. Ukoliko ne postoji uzajamno povjerenje, a pogotovo ako saradnika cenzurišu, onda se trebaju pitati kakvu uređivačku politiku vode. Mislim da je to ključno pitanje, čak i kada se radi o Dežuloviću ili posebno ako se radi o Dežuloviću. Objašnjenje da njegova kolumna vrijeđa osjećanja vjernika, pogotovo u vrijeme Ramazana, podilaženje je politici, a ne vjernicima. Vjernici je ne moraju čitati, a ako žele, mogu poslije Ramazana." Tešanović izražava zabrinutost što je takva vrsta cenzure kako kaže veoma prisutna u medijima, a da mi o tome baš mnogo ne znamo, a ovaj je slučaj dospio u javnost zato što se radi o jednom od najpoznatijih novinara sa ovih prostora. Ako se to dogodilo njemu, treba se zapitati kako i koliko se događa manje poznatima. "U svakom slučaju sam apsolutno protiv cenzure i mislim da odgovorni ljudi u medijima treba da kreiraju svoju uređivačku politiku na način da se takve stvari ne dešavaju. Mediji moraju biti nezavisni, pa i po cijenu 'povrjeđivanja nečijih osjećanja'. Ono što ne smiju je da prenose neistine, a to se kod nas dešava svakodnevno." Pitali smo još neke kolege u Banjaluci šta misle o slučaju Dežulović koji je manifestaciono najizraženiji primjer silovanja pera. Nismo dobili odgovor na pitanje. Ili ih nije zanimalo ili nisu imali vremena. Ili su polomili svoja pera o novinarsku solidarnost.

Silovanje pera ili slučaj Dežulović

Vjera u Pravdu je vjera u Čovjeka!

Danas tražimo pravdu za najljepše cvjetove u vremenu nepravde. lista je pitao Davora Dragičevića, kako to da on i grupa ”Pravda za Davida” ima podršku Bošnjaka i Hrvata, a sam je bio u vojsci Republike Srpske i ratovao protiv njih.

Napisao: Edin OSMANČEVIĆ Stara kletva kaže: ”Da bogda imao pa nemao!”. Valjda se u tim riječima oslikava i stalna ljudska težnja da se gradi jedno pravedno društvo sa uspostavljenim sistemom vrijednosti. Onaj ko nije svijestan koliko je pravda važna, mora da doživi nepravdu sa svim destruktivnim posljedicama da bi je, valjda, više cijenio! Ali cijena je previsoka, ponekad plaćena krvlju, kao što je to u slučaju Bosne i Hercegovine. Žrtve društva poremećenih vrijednosti Danas tražimo pravdu za najljepše cvjetove uvele u vremenu nepravde. Pravda za Davida! Pravda za Dženana! Pravda za Mahira!

Pravda za Vedrana! Pravda za Selmu! Pravda za sve one žrtve koje su svojim životima platile vrijeme nepravde. I koliko imena s dubokim pijetetom treba još pomenuti, pitajući se ima li svemu ovome kraja.

Je li moglo biti drugačije, jesmo li mogli da ih spasimo? Sociolozi tvrde da jesmo, da smo bili svjesniji što nam pravda kao društveno moralna kategorija znači i odlučniji da je po svaku cijenu branimo.

Ne vjerujem da možemo vratiti osmijehe na lica njihovih roditelja u njihovoj potrazi za pravdom. Ali svojom podrškom možemo im vratiti vjeru da nisu sami i da nas se tiče sudbina njihove djece. Vjeru da će istina ugledati svjetlo dana a krivci biti kažnjeni. Jer oduzeti im vjeru u pravdu, isto je kao i otrgnuti im vjeru u ljude.

I to je upravo ono što je predmet mog pisanja. Novinar jednog ŠEHER 18 BANJA LUKA

Davor mu je odgovorio ”da smo ratovali i protiv Njemačke, a naši su ljudi svejedno 50-ih i 60-ih godina prošlog vijeka išli na rad u Njemačku i imali dobre odnose sa njemačkim narodom”.

Davor Dragičević je jednom bio žrtva jer mu je nasilno otrgnuto njegovo vlastito dijete. Davor Dragičević nije dozvolio da ga pomenuti novinar ponovo ”napravi” žrtvom, oduzimajući mu pravo da vjeruje u ljude!

Roditelji nastradale djece su svjesni da su njihovi ”klinci i klinceze iz geta” u stvari žrtve jednog vremena i društva poremećenih vrijednosti.

Hoćemo li uzeti sudbinu u svoje ruke?

Bosna i Hercegovina je uvijek bila ”žedna” pravde! Generacije svjedoče stotinama godina da nepravda nije nedostajala na našim prostorima.

Neozbiljni su oni koji kažu kako je na nas bačeno prokletstvo! Do nas je samih koliko smo spremni da se borimo za društvo u kome vlada pravda! Legende volim ali u njih ne vjerujem! Poput one koja kaže, da turski sultan Mehmed El Fatih, u svom snu, noć prije nego što je osvojio Bosnu, nije usnuo jednog od časnih ashaba Omera,.

Prema istoj legendi, tumač sna mu je predskazao kako u Bosni pravde nikad neće biti zbog ćega će se njen narod uvijek morati boriti za nju!

Najodgovorniji za današnje stanje nesigurnosti i nepravde su isključivo oni koji donose i provode današnje zakone. Najbolje na svojoj koži su to osjetili roditelji djece – žrtava jednog sistema poremećenih ljudskih vrijednosti! U ime svih dosadašnjih i budućih žrtava dužnost nam je da kažemo: ” Non Pasaran”!

Bara 5 km från flyggplatsen Rijeka Vi har öppet hela året

Privat strand, Restaruang och Pizzeria tillhörande själva pensionat Mer informatio på

Uspomene ne blijede: Generacija Borca, koja je osvojila Kup mašala Tita, nakon tri decenije ponovo na okupu.

DAN KADA JE FUDBAL BIO

VIŠE OD IGRE...

Tekst i foto: Željko Tica U istoriji svakog kluba postoje datumi, koji se pamte i ostaju upisani zlatnim slovima. Dok je Banje Luke, Borca i fudbala, uvijek će u sve klupske anale biti upisan 11. maj 1988. godine. Borac je golom Senada Lupića, u 60. minutu, poslije sjajnog prodora i još sjajnijeg centaršuta Amira Durgutovića, savladao moćnu, veliku Crvenu zvezdu u finalu Kupa maršala Tita i osvojio veliki pehar. Nikad se dotad nije desilo da drugoligaš trijumfuje u Kupu, a fudbaleri Borca su i po tome ušli u fudbalske anale eks-Jugoslavije.

U Borcu nisi zaboravili na taj veličanstveni trijumf. Nakon tri decenije u restoranu „Stara Ada“ okupili su se oni koji su učestvovali u tom nezaboravnom uspjehu, prisjetili su se tog majskog dana kada je fudbal bio više od igre, kada je Banjaluka živjela za klub, kada je Borac bio njen zaštitni znak.

Bili su prisutni: Damir Špica, Stojan Malbašić, Mario Mataja, Milorad Bilbija, Amir Durgutović, Božur Matejić, Ante Jakovljević, Željko Babić, Veselin Kovačević, Albert Pobor, trener Nenad Gavrilović, fizioterapet Milenko Kaurin...

Najljepša fudbalska priča Igrači i treneri ispisali su najljepšu fudbalsku priču koju su krunisali osvajanjem Kupa maršala Tita. Ali to im je marljivim, dugogodišnjim radom omogućilo klupsko rukovodstvo. Na njegovom čelu bio je legendarni predsjednik Mesud Mulaomerović, a pored njega bili su prisutni: Zoran Kalinić, Stojan Davidović, Džavid Gunić, Ante Marić, ŠEHER 20 BANJA LUKA

Živko Stanić...

- Lijepo se i danas, iako su minule tri decenije, sjetiti tog našeg velikog uspjeha. Bila je to kruna jednoj generaciji koju smo svi u klubu stvarali, a svakako najzaslužniji je bio trener Husnija Fazlić. Prošli smo trnovit put, mnogi nisu vjerovali u ovu ekipu, ali bili smo uporni, nismo odustajali ni kad su nas mnogi bili otpisali, pa mogu slobodno da kažem da smo iz ponora došli do najvrednijeg trofeja u istoriji kluba - rekao je Mulaomerović.

Najbolji predsjednik u istoriji Borca je istakao da postoje i druge važnije stvari od uspjeha i trofeja.

- Istorija govori da je Borac prolazio kroz teške periode, da je uvijek izlazio iz njih kao pobjednik. I sad se klub bori sa brojnim problemima, ali budite sigurno da će i od njih biti jači, jer samo ime mu kaže da je on – Borac. Ali važnije je od svega, i od pobjeda i od trofeja, to da je Borac stvarao, ne samo sjajne fudbalere, nego prvenstveno dobre ljude. Zato je bio i ostao veliki, na ponos naše Banjaluke - rekao je Mesud Mulaomerović i izmamio buran aplauz svih prisutnih na ovom fudbalskom slavlju.

Damir Špica, kapiten Borca, koji je prvi podigao uvis srebrni pehar Kupa maršala Tita, zahvalio se klupskom rukovodstvu što su im omogućili da se ponovo nađu zajedno nakon tri decenije.

Meč generacije - Vjerovatno je ta finalna utakmica sa Crvenom zvezdom bila možda i najbolji meč naše generacije. Niko nam nije davao ni gram nade na uspjeh, a mi smo napravili fudbalsko čudo. I Zvezda nas je potcijenila, nije nas shvatila ozbiljno. To im se debelo osvetilo, trijumfovali smo, u igri za pamćenje i u našu Banjaluku donijeli najvredniji trofej, pehar maršala Tita - rekao je Špica.

Amir Durgutović, banjalučki „tajfun sa krila“, koji je uputio onaj najbolji centaršut u istoriji kluba, a u gol ga je pretvorio nenadmašni Senad Lupić, prisjetio se tog velikog uspjeha.

- Sam put ka Beogradu nije slutio na dobro. Otišli smo autobusom sa drvenim stolicama, kada smo došli na stadion Partizana da se parki-

Datumi koji se pamte ramo čuvar nam u prvi mah nije dozvolio, jer je misli da smo navijači.

Tek poslije nekoliko minuta uspjeli smo da ga ubijedimo da smo fudbaleri Borca o čijem podvigu je dan kasnije pričao čitav fudbalski svijet – rekao je Durgutović.

Zvezdino dijete Božur Matejić, majstor driblinga kojeg i danas pamte i slave navijači Borca, kaže da nikad neće zaboraviti doček na Trgu Krajine.

- Naš uspjeh je stvarno bio istorijski, ali meni se urezala u pamćenje ona nepregledna masa ljudi, koja nas je dočekala, ispred „Boske“, ali i pjesma „Procvjetala bela lala, uzeli smo Kup maršala“. I sad se naježim kad se toga sjetim, to nikad dok sam živ neću zaboraviti. Iako sad živim u Beogradu, Borac će uvijek biti moj klub, Banja Luka moj grad. I tako će biti do kraja moga života - istakao je Matejić.

Dok god se bude fudbal igrao u Banjoj Luci, uvijek će se pamtiti 11. maj 1988. godine.

Pamtiće se, za sva fudbalska vremena, da je Borac pobijedio Crvenu zvezdu i osvojio Kup maršala Tita.

To je najljepši fudbalski biser u Borčevoj riznici.

Najveći uspjeh u istoriji: Igrači i stručni štab

To je istorija...

Crvena zvezda - Borac 0:1 (0:0) Strijelac: Lupić u 60. minutu, sudija: Blažo Zuber (Bačka Palanka), stadion Partizana, gledalaca: 25.000.

Crvena zvezda: Stojanović, Milojević, Marović, Jurić, Radovanvoić, Krivokapić, Binić, Prosinečki, Cvetković, Stojković, Đurović (Joksimović). Trener: Velibor Vasović.

Borac: Karalić, Malbašić, Mataja, Bilbija, Lipovac, Špica, Durgutović (Šijaković), Matejić, Beširević, Popović, Lupić (Lemić).

Trener: Husnija Fazlić.

Igrač utakmice: Slobodan Karalić.

Damir Špica, Božur Matejić i Albert Pobor

Predsjednik Borca Branko Kovačević i potpredsjednik Vico Zeljković uručili su skromne poklone igračima i rukovodstvu Borca, koji su bili učesnici finalne utakmice Kupa maršala Tita.

- Organizovali smo ovu proslavu, jer smo morali da ispoštujemo legendu Borca, od igrača do tadašnje uprave. Oni su ispisali najljepšu stranicu Borčeve fudbalske istorije i njima su vrata klub uvijek otvorena – rekao je Zeljković.

Prije početka svečanosti minutom šutnje odana je počast rano preminulim, golmanu Slobodan Karaliću, koji je odbranio šut Dragana Stojkovića Piksija sa 11. metara, i direktoru Miloradu Slavniću. Njih dvojica dali su ogroman doprinos u trijumfalnom putu Borca ka osvajanju Kupa maršala Tita.

Ante Marić i Džavid Gunić

Tri pobjede Na svečanosti u Skupštini grada Beograda, koja se tradicionalno održava poslije finalnog susreta, Banjalučani su priredili jedno iznenađenje. Naime, prilikom razmjene poklona Mesud Mulaomerović, prvi čovjek Borca, uručio je Antonu Čiliću, predsjedniku Fudbalskog saveza Jugoslavije, i Milošu Slijepčeviću zastavicu na kojoj je pisalo: Borac, pobjednik Kupa maršala Tita.

- Bio je to baš šok za sve. Svi su na trenutak zanijemili, a onda se prolomio aplauz. Za te zastavice, koje smo uradili u Banjoj Luci, znali samo Milorad Slavnić i ja, držali smo to u strogoj tajnosti. I danas je čuvam kao uspomenu - prisjetio se tog lijepog događaja Mesud Mulaomerović.

On kaže da mu je predsjednik Beograđana Miloš Slijepčević rekao da je Borac tri puta pobijedio Crvenu zvezdu.

- Prvi put kada su svi u Borčevoj ekspediciji došli jednoobrazno obučeni, a igrači Zvezde su obukli šta je ko htio, drugi put ste nas pobijedili na terenu, a treći put je bilo ovo sa zastavicom. Uvijek ću se sjećati tih njegovih riječi – kaže Mulaomerović.

Zoran Kalinić Amir Durgutović

Foto: Arhiva »Šehera«

BIO JE JULI, U BAŠTI POEZIJE… Bio je juli, prije punih petnaest ljeta; u dvorištu rodne kuće porodice Kapidžić, u banjalučkom naselju Stupnica, u kojem je prve stihove nanizala i pjesnikinja Nasiha Kapidžić, okupili su se Banjalučani, rasuti svijetom, da se susretnu u tom ambijentu, i da se druže uz riječi dobrote, iako ih je zlo prognalo iz rodnog grada. Tako je počeo jedan spontani, srdačni susret na obalama voljene rijeku, nazvan »Vezeni most«, po jednoj pjesmi banjalučke pletisanke i stihovezilje.

Još je jedan juli, vrbaski, zavičajni, još jedan susret Banjalučana u svome gradu, na obalama svoje rijeke, još jednom oživljena sjećanja i viđenja, još jedan – »Vezeni most«, satkan od stihova, nota, boja, čamaca, druženja. Još jednom »Oda radosti«, ali i sjete, zbog toga što lišće u »gradu od lišća« zna dobiti i tamnije odsjaje. Jubilarni, 15. susret Banjalučana, u organizaciji Zajednice udruženja građana ŠEHER 22 BANJA LUKA

Banjaluke, počinje u petak, 13. jula, poetskim omažom u dvorištu rodne kuće pjesnikinje Nasihe Kapidžić Hadžić, te svečanim programom u velikoj Sali Kulturnog centra Banski dvor, koncertom i stihovima. I ovog puta ponoviće se riječi dobrodošlice i radosti zbog novih druženja, jer, kako je toliko puta rečeno, »Svaki put se radujemo kada se događa Vezeni most, svaki put je ovaj grad bogatiji i ljepši. Bogatiji pozitivnijim i lijepim emocijama koje donosimo u svoj i naš grad.« »Naš cilj je da se ljudi upoznaju sa gradom i da mu pomognu koliko god možemo, pokazujući i kulturnim sadržajima da smo mi i dalje Banjalučani.«

Cvjetovi u rijeci »Vezeni most« zapravo počinje na obalama Vrbasa u Gornjem Šeheru, gdje brojni Banjalučani cvjetove u vodi i sti-

hove utkivaju u zajednička sjećanja na sugrađane čiji su životi ugasnuli u ratnim progonima i vihorima, i u prostranstvima svijeta u kojima su pokušavali da pronađu novi dom i bar djelić svoje slobode. »Željeli bismo da se te godine nikad više ne ponove, i da svako živi mirno i slobodno u svome gradu, i u svome srcu«, žubore riječi Atifa Turčinhodžić, inicijatora ovog uzvišenog odavanja počasti i međusobnih uvažavanja. »Zelena rijeka i cvjetovi u vrbaskim bistrinama naša su nadahnuća«, rekla je likovna umjetnica Sabaheta Hadžikadić. »Osjećaj nostalgije teško je izbaciti iz duše, a najbolje to znaju oni koji su morali otići iz svoje domovine«, zapisale su banjalučke Nezavisne novine, obavještavajući o 14. susretu »Vezeni most«.

Tako će biti i ovog jula, u dvorištu rodne kuće pjesnikinje Nasihe Kapidžić Hadžić, na izvoru poezije, polaganjem cvijeća na njenu spomen-ploču i oživljavanjem sjećanja na pjesnikinju koja je baš tu, među cvjetovima i vrbaskim žuborima, svoja prva nadahnuća pretakala u stihove. »Vrbaska voda serdžade izatkala…« Domaćini ovog poetskog druženja, uz Nasihinu sestru Bebu Kapidžić, likovnu umjetnicu, biće dosadašnji dobitnici književne nagrade »Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most«: Enisa Osmančević Ćurić, Šimo Ešić, Ismet Bekrić, Ranko Pavlović, Muhidin Šarić, Ljubica Ostojić, Enes Kišević, Predrag Bjelošević, Mirsad Bećirbašić…

Sa piscima i knjigama Tradicionalan je i književni susret u vijećnici Kulturnog centra Banski dvor, na kojem će svoje nove knjige poezije i proze predstaviti: Ranko Risojević, Ranko Pavlović, Ismet Bekrić, Šimo Ešić, Predrag Bjelošević, Denis Dželić, Elvira Krupić Šamlija, Mustafa Bajagilović i dr. Predstaviće se i izdavačka kuća »Bosanska

Jubilarni »Vezeni most« riječ«/«Lijepa riječ« iz Tuzle, te Savez Banjalučana Švedske svojim magazinom »Šeher Banjaluka«. U središtu pozornosti bit će i jubilarna, već 20. knjiga edicije »Banjalučki žubori«, s naslovom »To svjetlo u nama«. Na toj večeri bit će dodijeljena i nagrada »Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most«, za domete u književnosti za djecu.

Treći književni program ovogodišnje »Vezenog mosta« bit će u znaku poezije posvećene banjalučkoj Juliji – Safikadi, Uz goste pjesnike učestvovat će i ženski pjevački hor »Safikada« iz Banjaluke.

Mir, prijateljstvo, ljubav…

I ovogodišnji »Vezeni most« bit će i u znaku likovne umjetnosti – banjalučki slikari predstavit će se zajedničkom izložbom u Malom salonu Banskog dvora. Nastupit će, tradicionalno, i Dječja dramska grupa »Roda« Nevenke Rodić, planiran je i rafting niz vrbaske bukove, bit će i sevdaha, a posebno sportskih susreta i druženja. I tradicionalni šahovski brzopotezni turnir »Ahmet Ćejvan« uvijek privuće velik broj učesnika.

Prilikom nedavnog boravka u Banjaluci, saznali smo u Zajednici udruženja građana Banjaluke, da bi željeli najbolje, uz domaće snage i goste, ali im nedostatak sredstava ne omogućava neki veći pomak.

No, kao što rekoše, važno je da se družimo, i svima su vrata širom otvorena. I ovaj juli bit će u znaku mira, prijateljstva i ljubavi.

Redakcija »Šehera«

Zgrada Zavoda zdravstvenog osiguranja radnika / ZZOR i Penzionog i invalidskog osiguranja / PIO

Arhivski snimci magazina ”Šeher Banjaluka”

Građevine realizovane konkursima

BANJA LUKA KROZ PROSTOR I VRIJEME

ADMINISTRATIVNI I POSLOVNI OBJEKTI Tekst i foto: Adem Čukur

Početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka, Skupština opštine grada Banjaluka odlučila je, da se za najznačajnije slobodne lokalitete i nove građevine u širem gradskom jezgru raspišu arhitektonski konkursi/natječaji, kako bi se dobila što kvalitetnija urbanističkograđevinska rješenja. Konkursi su realizovani kao Javni, na kojima su mogli učestvovati arhitekti iz tadašnje Jugoslavije, te kao Pozivni najčešće za arhitekte iz banjalučkih projek-

24 Š E H E R

BANJA LUKA

tantskih firmi ”Projekt” , ”Plan”, ”ZSP / Zavod za studije i projektovanje ” i Urbanistički zavod . Ovi konkursi su doprinijeli da slika Banjaluke bude obogaćena s nekoliko vrijednih arhitektonskih ostvarenja na značajnim lokacijama.

Putem javnih konkursa realizovani su prvonagrađeni radovi autora za slijedeće objekte: Urbanističko-arhitektonsko rješenje Centra I. / Robna kuća ”Boska”, Dom radni-

čke solidarnosti (u koji su naknadno smješteni Narodna i univerzitetska biblioteka, Muzej i Dječije pozorište), i dogradnja hotela ”Palas” (opisani u člancima Titanik/Boska, Kulturni objekti, Hoteli), arhitekata Ljerke Lulić, Velimira Neidhardta i Jasne Nosso iz Zagreba, i Hotel ”Bosna” (opisano u članku Hoteli) arhitekata Ante Džebe i Predraga Bulovića iz Sarajeva. Radi nedostatka finansijskih sredstava nisu realizovani prvonagrađeni radovi za

Sjećanje slijedeće objekte: Urbanističko-arhitektonsko rješenje Centar II. autora Vladimira Sobota i Edvina Smita iz Zagreba; Muzej Bosanske Krajine autora Marka Musića; Narodna biblioteka i Dječije pozorište autora Ivana Strausa iz Sarajeva (opisano u članku Kulturni objekti). Za Urbanističko-arhitektonsko rješenje Gornjeg Šehera i Spomenik Veselinu Masleši i uređenje ulice Sime Šolaje prva nagrada nije dodijeljena.

Putem pozivnih konkursa realizovani su prvonagrađeni radovi za slijedeće objekte: Tehnički fakulteta/dogradnja (opisano u članku Univerzitetski centar ) autora Hasana Ćemalovića i Nemanje Bašića iz Sarajeva; Robna kuća ”Triglav” (više u članku Kastelov ćošak) autora Nebojše Balića iz Banjaluke; Regionalni medicinski centar (opisan u članku Zdravstveni objekti poslije zemljotresa) autora Bogoljuba Kurpjela, Vedada Hamšića, Rajka Mandića i Stjepana Brosa iz Sarajeva; Poštanski centar u Predgrađu (opisan u članku Pošte i telekomunikacije) autora Šefke i Saida Jamakovića iz Sarajeva; Zanatski centar u dvorištu ulice Veselina Masleše/ Gospodske ulice (opisan u članku Srce grada/Kompleks ulice Veselina Masleše) autora Besima Seferovića iz Banjaluke; Hotel ”Palas” sa dogradnjom (u članku Hoteli ) autora Nebojše Balića , Bore Koteka i Besima Seferovića iz Banjaluke. Zbog nedostatka finansijskih sredstava nisu realizovani prvonagrađeni radovi za slijedeće objekte: Palata pravde, autora Seada Zahirovića iz Banjaluke; Pedagoška akademija, autora Besima Seferovića iz Banjaluka i specijalna nagrada autoru Branku Buliću iz Sarajeva. Putem pozivnih konkursa realizovano je i nekoliko poslovnih objekata: Poslovni objekat Zavoda za zapošljavanje autora Rade Markovića i Predraga Mitrakovića iz Banjaluke; Poslovni objekat Zavoda za zdravstveno osiguranje radnika / ZZOR i Penziono invalidsko osiguranje /PIO autora Ferida Hozića, Bože Čalma i Adema Čukura u svojstvu odgovornog projektanta iz Banjaluke; Objekat Preduzeća za izgradnju (kasnije nazvanog Zavod za izgradnju Banjaluke/ZIBL) autora Seada Zahirovića iz Banjaluke. Pored navedenih, na širem prostoru gradskog centra izgrađeno je još nekoliko poslovnih objekata među kojima se ističu: Poslovni objekat Projektnog zavoda ”Plan” sa salonom namještaja ”Vrbas” i Poslovni objekat Medicinske elektronike ”R. Čajaveca”, oba prema projektima arhitekte Besima Seferovića, Poslovni objekat ”Urbanističkog zavoda” arhitekata Rade Markovića i Predraga Mitrakovića... Istovremeno, u sklopu novoizgrađenih industrijskih cjelina, izgrađeni su i odgovarajući poslovni objekti/Upravne zgrade.

Zgrada Zavoda za izgradnju Banjaluke / ZIBL

Zgrada Urbanističkog zavoda i zgrada Zavoda za zapošljavanje radnika u pozadini

Zgrada Medicinske elektronike ŠEHER

BANJA LUKA

25

„Vezeni most“

PEČAT ZAVIČAJA Uz novo jubilarno izdanje „Banjalučkih žubora“ đanima, da bar ponešto otrgnu od zaborava, a među njima stasali su, uz slikare, muzičare, naučnike, i pisci koji već imaju zapažene opuse.Jedan od njih je i naš stalni saradnik Denis Dželić, koji je za uvodnik ovog jubilarnog izdanja odabrao nekoliko odlomaka iz svoga zapisa „Pečat zavičaja“.

Napisao: Ismet BEKRIĆ Kad smo, prije skoro dvadeset godina, objavili prvu knjigu „Banjalučkih žubora“, u čije smo stranice utkali i ono što je „Prepisano sa sedara“, što je bilo duboko u nama, kao Vrbas u tjesnacu i među lukama, nismo ni slutili da ćemo doći i do broja dvadeset. I da će se žubori, bar ponekad, više čuti od huke i riječi mržnje.

Iz takvih „Žubora“ uzdigao se i „Vezeni most“, susret Banjalučana u rodnom gradu, raširile su se ulice i stranice „Šeher Banje Luke“, novog magazina Banjalučana u Švedskoj, i svijetu. Pokušavali smo da i mi, iako prognani i rasuti, pomognemo u zajedničkim nastojanjima da naš grad ne izgubi svoj identitet, svoju dušu. Jer, kako iskreno napisa i uvažena novinarka Gordana Katana, „ta duša bili su njeni ljudi koji su prognani, kojih se grad odrekao ne trepnuvši“. Ali mi se nismo odrekli svoga grada, svojih korijena, svojih sjećanja, tražeći i čuvajući u njima one svjetlije boje i odsjaje. U „jedan cijeli ispražnjeni život“, u kojem se onda, kako u jednom razgovoru reče profesor Miodrag Živanović, pažnja sa najvažnijih stvari skreće na međunacionalne tenzije i optuživanje drugih, mi nenametljivo, ali uporno utiskujemo riječi povjerenja, optimizma i ljubavi, ma koliko se one činile daleke, nedosegljive.

Trudimo se, koliko god je to moguće, da to svjetlo u nama, koje nam je u svojim porukama ostavio i jedan između brojnih, slikar i humanista Alojz Lojzo Ćurić, nikad ne izgubi sjaj, i da nam obasjava, makar ponekad i titrajući, ne samo staze budućnosti, nego i one male trenutke svakodnevlja, „Banjalučki žubori“ su probudili riječi u mnogim našim sugra26 Š E H E R

BANJA LUKA

„Gdje je moj dom?

To je autobus koji juri ka cilju koji nije moj cilj, to sam ja koji nisam ja.

A misli nasrću kao osice...

Zahvaljivao sam se proviđenju što sam rođen baš u Banjaluci. Ima nešto čarobno u tom gradu, vidljivo samo sanjarima i umjetnicima, ali i svim ljudima koji ga iskreno vole. U dugim noćima hladnog svijeta, negdje u izbjeglištvu, duboko u snovima bez želja, pod jorganom među sjenama, najčešće se javlja sjećanje na rodni grad. Oh... kako je tu lijepa. U mašti. U snovima... ...I tako, svaku veče hodam pustim ulicama sjećanja. Izgubio sam grad, oteli su mi ga zli ljudi, ali je ostala njegova ljepota koja me je stvorila pjesnikom. U meni je pečat zavičaja kao obećanje voljenom gradu da će ga veličati i pisati o njemu. Tako je bilo svih ovih godina progonstva i biće sve dok sam živ – razmišljao je putnik...“

Svi smo mi sada, manje-više, ti putnici, između grada nekad i sad, između ovdje i tamo, između sna i nesna, između sebe i nas, između žubora i huke, između želja i stvarnosti... Između... U to „Između“ utkali su se i brojni tekstovi – sjećanja, snoviđenja, stihovi, proza, susreti, prožimanja, traženja... Treba ih pročitati, i iščitavati, jer oni su dio nas, dio zavičaja kojega nismo zaboravili... Tu su i slike i fotografije, kao jedno od ogledavanja grada u vodi, u nama...

Sadržaj novih, jubilarnih, već dvadesetih „Banjalučkih žubora“, još jedan je poziv na čitanje i saradnju.

Kontakt email: ismetbekric@yahoo.com

DRUGA OBALA Enisa Osmančević Ćurić

PISMO MAJKI U KANADU Emira Bijol A gdje da spustim kofere svoje, u njima su nabacane sve olovne godine moje, dvije… tri… pa još pet.

Cijeli svijet!

I ljiljan cvijet!

Onda tu je radost moja, prva… druga… pa sad treća!

Kakva sreća!

Nina nana! Želja živa!

Na drugoj obali rađa se vrelo, i zrake sunca duže žive.

Moja je obala puna kupina i vrba što se rađaju krive.

Između obala rijeka svira sunčanu himnu ovom trenutku, ribe skoče iz svrtka vira, odnesu sunce svakom oblutku.

Kotrljaju se na dnu škrlje, Vrbas ih slaže kao note, tako sklada svakoga časa za nas, novu pjesmu ljepote.

I ko u snu što se zbiva, razbacaše vjetri hitri, po Torontu, pa po Istri, razbacaše, utihnuše, u kofere zatvoriše: i taj busen bosanski, i nebo torontansko, i to more Jadransko…

Bonaca je, ničeg nema!

Niti smijeha, niti suza od kamena (nit' oluje, da se sprema).

U kofere šta sve stane, Majko moja!

Izza devet, izza deset tu još čeka…

Cijela jedna Modra Rijeka.

Pružah pažljivo joj ruke.

Ipak tiho, i bez buke, pade nada… i od pada razbi se u sto komada.

Skoro ništa ne ostade, samo sjenka stare nade i zjene otvorene…

Još samo da se na sutona sjene priviknu…

I na noći, kada niknu…

(2002.)

KAD OTAC IGRA ŠAH Sead Mulabdić Otac igra šah Na stubištu zgrade Napeto je kad se Drvene vojske zavade Lovac vreba iz potaje Konjić juri na zidine Za prvog pješaka Niko previše ne brine A kad Mati postavi ručak Za vojsku gladnu Obadva kralja Po njenoj komandi padnu (Iz knjige »Cipele za vratima«, »Bosanska riječ«, 2017.)

Š E H E R 27

BANJA LUKA

Dani Ramazana Foto Goran Mulahusic

E' moj Lazo, jesam li ti kaz'o!

Zapisao: Mersad Rajić U Banja Luci Juna 2016.godine Prema pričanju Emira Bušatlića, praunuka hadži Hamida Husedžinovića.

Nastavak iz prošlog broja Narod obično pamti lijepe stvari i događaje koji su njima lagahni da ih uhavizaju i mogu da se prepričavaju. Ono što narod ne more da uhaviza, najčešće on zaboravlja ili propušća da projde mimo njega, jer su im tak'a dešavanja nerazumljiva i ne mogu da ih upamte. Među zaboravljenim događajima je i njegov odlazak iz kasabe na Vrbasu, kasabe koja mu nije nikad prirasla srcu. Kako je on zaboravio Bosnu, kasabu i đematlije, tako su i oni njega isprat'li u zaborav.

Nekim čudnim i rijetkim priviđenjem, jednog lijepog jutra mnogo godina ranije nego što naša sjećanja dopiru, u onoj staroj banjalučkoj čaršiji, kad je vladalo manje buke a više merhameta i zelenila, čaršijom kojom dominira muslimanski milet, brojniji i uspješniji nego danas, desio se događaj koji je evo zapisan u ovom vašem i našem časopisu i koji bi treb'o ostati upamćen i pričan kroz god'ne koje dolaze ako bude ostalo onih koji poštuju i cijene banjalučku proslost i tradiciju.

A počelo je naizgled nevino. Bilo je to 'vako.

Zavada: Smještena na povoljnom položaju, banjalučka varoš se opružila na obe, vrlo plodne obale Vrbasa, okružena i stisnuta brdima na kojima leže rasuta, sitna, okolna sela, smještena na plodnoj i rodnoj zemlji punoj voćnjaka, pašnjaka i obradive zemlje.

Jedini problem koji je pritisk'o ovu čaršiju je taj što se para koja se slivala u nju zastajala najčešće u minderima bogati' trgovaca svi' konfesija među kojima su se naročito isiticali srpski i poneki židovski trgovci koji su došli u ovu čaršiju. Prvi su došli iz Hercegovine, a ovi drugi iz Španije. Mudri srpski trgovci su kupovali zemlju na sjeveru čaršije, otvorali dućane i polahko nadirali prema centru čaršije zauzimajući zemlju kupovinom, što od vlasnika, a najviše kupovinom vakufske zemlje. Malo, po malo, banjalučka vakufska zemlja je prelazila u vlasništvo srpskih trgovaca. Pored njih bilo je tu i nekoliko bogatih jevrejskih familija koje su imale svoje trgovačke dućane a od muslimanski' familija moglo se izdvojiti samo njih nekol'ko. Čaršinlije, bilo koje vjere, ni sami nisu, na žalost, uvijek bili pravični. Ponekad bi džematlije bile kadar 30 Š E H E R

BANJA LUKA

da brez vel'ki razloga ocrne nekog, pogotovu ako se taj neko zahatori s nekim pa bi ocrnio dotična insana ne vodeći računa kol'ko će to nekom naškoditi. Po starom čaršinskom adetu glasine bi se šir'le često do te mjere da bi se od jednog insana il' događaja, način'la strašila s kojim se narod i svi u džematima naslađivali.

Tako je nekako desilo se i ovog prolića poslije isteka dugačke zime sa onim dugačkim noćima, ledenim i dosadnim, s onim beskrajnim akšamskim s'jelima i razglabanjima i praznom eglenom, s prvim bujicama s okolni' brda, odigr'o se ovaj događaj koji će prom'jen'ti cjeli tok jednog života i koji je uzburk'o puno strasti neobuzdani' ogovaranja. Čaršijskim džadama prskala je voda praveći klizav glib i blato žureći svojim tajanstvenim putovima. Tog je dana proljetna kiša pojako padala i čitave mahale, zajedno sa plotovima, malim kućercma i šutljivim, mokrim drvećem u voćnjacima, činila ih nevidljivim i pustim. Samo bjeličasti dimovi iz odžaka i s ćeramide mahalski' krovova dižu se l'jeno k nebu. Dokaz da je bilo živi' insana.

Sa ćoška sokaka, iz prelijepe kuće iznad gradske ćuprije na lijevoj obali Vrbasa nedaleko od čaršijske mešćeme i stare kuće Mutisarifata otvori se ogromna kapija a iz kapije se pomoli njezin vlasnik i gazda kuće, hadži Hamid Husedžinović, ponosna figura krupna insana sa vel'kim fesom i šarenom ahmedijom. Sunce je sjalo punim sjajem a trava oko kuće je bila visoka i vrlo zelena.

Zgrada Mutisafirata je izgrađena još u danima Omer-paše Latasa, a bila je to stara zgradurina u kojoj je smješten turski sud i Mutisarifat il' okružno načelstvo. Prvi mutisarif u ovoj kući bio je Adem Eftadija, zatim 1859. godine za mutisarifa dolazi Ali Riza-paša, koji je ranije bio turski vojni komandant u Karsu u Maloj Aziji. Danas poslije mnogi' izmjena na čelo okružnog načelstva je postavljen, niko drugi, do austrijski predstavnik, baron Pius Lazarini.

U toj tugaljivoj havi punoj nelagodna alameta glavnom džadom užurbano se kretala krupna prilika sa hadžiskom ahmedijom na glavi i tamnoj džubi podbačajući se bastunom od pravog hašlamskog drveta. Ličio je na insana koji znade šta hoće, korak mu brz i energičan, ko da leti sokakom, znade kuda će i šta hoće. Ličio je na arslana koji žurno grabi prema žrtvi. Zaminu za ćošak kuće i polahko se pođe

penjati basamcima prema kancelariji austrijskog prestavnika gosp. Piusa Lazarinija. Treb'o je sa njim obav'ti ozbiljnu eglenu i razgovore oko mnogi' arzuhala što mu su se nakup'li od njegovi' ahbaba, komšija i džematlija protiv očite netrpeljivosti koju narod osjeti kod Lazarinija kad mu obrate za savjet, il' pomoć. Baron čak nije ni skriv'o svoje očito gađenje prema domaćim ljudima koji su ulazili u njegovu kancelariju da obave neki pos'o.

Ogromno predvorje, u sred mutna dana i ono u nekekvoj žmirkavoj tami, iz svih duvara izbija miris stareži, mirisi ustajale have, vjerovatno nikad, il' samo malko i rijetko, prozračeni' kancelarija. Svuda na duvarima koje-kakve tužne slike, teško razumljive i mračani' boja, nekol'ko prostirki po podovima halvata, a i one su ofucane, stare i olinjale ko i tuga što izbija iz duvara ovi' prostorija. U halvatu, po ćoškovima paučina visi i leluja, dok paukovi vješto love i umotavaju poneku zalutalu muhu. U halvatu se osjećala krajnje začuđujuća i tmurna tišina.

Hadži Hamid je korač'o uspravno, uzdignute glave, korak mu je živahan i brz, valjda ljut od predstojećeg susreta dok mu misli lutaju po mogućem ishodu sastanka kad je ugledo jednog pogrbljenog, brkatog službenika koji je sporim koracima prelazio iz jedne kancelarije u drugu. Kosa mu je tanka i uljem namazana, razd'jeljena po sredini tjemna. Hadžija mu se ljubazno obrati.

- Treb'o sam se naći sa gosp. Lazarinijem, da li je još u kancelariji il' je otš'o da se malko prolufta. To mu je post'o ružan i čudan adet kad treba prim'ti neku stranku iz banjalučke čaršije.

- Tu je na kraju ovog hodnika - glasio je skrušen odgovor i pogrbljeni, pomalo ponizni čovjek, uđe na druga vrata koja se tiho, ali sa škripnjavom, za njim zatvoriše.

Hadži Hamid produži njegovim sad lagahnim i umjerenim korakom do kraja halvata i kad priđe poznatim vratima na koja je ulazio mnogo puta, češće u vakat Lazarinija, nego njegovi' prethodnika. Ali je dobro poznav'o njegova vrata. Priđe vratima i bastunom lupnu o vrata. Nakon izvjesna vremena čuo je grub i osoran glas.

- Izvolte, molim ! - ću on poziv te krenu da otvori vrata, pa umjesto da ih otvori rukom, on ispruži bastun pritisnuvši kvaku da se vrata otvore. Čula se neprijatna lupnjava kad se kvaka vratila u

prvobitni položaj. Kad se vrata širom otvoriše, hadžija uđe unutra, i s vrata mu nazv'a selam.

- Selam alejkum gosp. Lazarini. Kako si ti, i kako ti je familija?

Baron Lazarini poskoči sa stol'ce ko oparen kad je ugledo čvrstog i krupnog posjetioca. Sa lica mu nesta one njegove maske dobrog i poštenog predstavnika vlasti, u grud'ma se jav'lo poznato osjećanje nelagodnosti koje se uvjek javlja prilikom susreta sa domaćim stanovništom. On ponovo osjeti onaj tupi bol bijesa, a pred očima mu je u isti mah zatitralo hiljade crni' tačkica koje su prouzrokovale izliv nekontrolisane ljutnje i crven'la u licu. On se izdera na pridošlicu.

- Jesi li ti to sa svojim štapom otvorio MOJA vrata?- bjesno lupnu šakom o sto Lazarini i zapita krupna posjetioca naglašavajući riječ ''moja'' a njegove tamne, vrane oči se ukosiše piljeći u pridošlicu.

Glas mu je podrhtav'o od nemoći i bijesa.

- Jesam - mirnim glasom mu odgovori hadžija a sa njegova lica nije salazio ljubazan osmijeh.

- Ja ne volim da se MOJA vrata tako otvaraju.Ovo nije TVOJA posernica - ražljućen, užasnuta pogleda, stisnuti' usana, uzvrati smrknuti baron mirnom hadžiji pa ga još oštrije pogleda njegovim vranim očima. Njegov pogled, leden i nestvaran, ko u Azraila, zastade na hadžiji.

Dok je ovo govorio nagnuo se prema hadži Hamidu a iz usta mu suknu sladunjav al' odvratan zadah. Čuvši ponovo ružnu naglašenost riječi ''moja'' i ''tvoja'' hadžiji ne bi, ni milo, ni pravo, što ražljuti dotad mirnog hadžiju koji mu uzvrati pogled očima koje su sijevale varnicama ispod dugački', gusti', starački' obrva koje su jasno štrčale ispod duboko natučenog fesa sa šarenom ahmedijom. Hadžija ga prostrijeli svojim živim očima pa mu kaza: - Šta je MOJE, a šta je TVOJE, to ćeš tek da vidjaš! Pomalo drhtuljava avaza od bijesa i srdžbe zbog njegovi' riječi, al' otresito i čvrsto, hadžija nastavi.

- A ja ti sad garantujem, dinom i imanom, da ćeš ti uskoro otić' odavde, iz ove čaršije! - ljuto mu mu kaza hadži Hamid gledeći ga pravo u oči, a zatim iz njega sunuše i bijes i ljutnja Ost'o je on ispred razjarenog Lazarinija još koji minut, dva. Da baron osjeti da ga se gazda ne boji.

Na usnama mu lebdi sleđen, o'sutan smiješak mudra insana, i to još hadžije, učena i iskusna čovjeka.

Između njih ko da protiče nabujali Vrbas, mutan i strašan kako samo on zna biti s prolića, kad kiše ospu s neba, a sa brda i planina okopnjeli snjeg se s potocima sunovrati u njega.

Zatim se okrenu polahko i mirno, oslanjajući se na bastun koji je bučno odjekiv'o daskama poda u halvatu Mutisarifata, hadži Hamid se bez pozdrava uputio prema vratim, gurn'o ih bastunom i polahko se primic'o izlaznoj kapiji ostavljajući zabezeknuta, crvena od bijesa, predstavnika Austrougarske vlasti.

Ljubaznost zbog građanske prisutnosti u kancelariji, često su se pretvarali u neljubaznost, ružne i nelagodne riječi, ko i danas, pa bi baron, nakon žučni' rasprava i svađa, otiš'o u šetnju.

Znalo se je odavno da je ovaj mučni predstavnik vlade bio hladan, prećutan čovjek, sa malo ljubavi prema onima koji su neposredno ispod njega, a ipak su ga poštovali jer su ga se bojali, sada je bio zapjenio i naduli' vratni' žila. Crven ko bulka. Pogleda oko sebe, očiju stisnuti’ ispod gusti’ crni’ obrva, pa se zagrcnu od navale kašlja a lice mu poprimi još više crvenila. Gnjev i srdžba sijevali su u očima barona, onaj isti izraz očiju kojima je strašio posjetioce u njegovoj kancelariji.

- Zar on, Turčin, zar on da mi to kaže! - šetkajući

po sobi, vik’o je baron crven od nemoćna b'jesa.

Sutradan, po čaršili se pročulo kako su se gazda Hamid i gosp. Lazarini sporječkali jer je, navodno, gazda Hamid, zaprijetio bastunom da će ošnuti dotičnog carskog predstavnika. Riječ po riječ, čaršijsko ¸ogovaranje, dodavanje i oduzimanje od oni’ koji su uz kahvu eglendisali i uveličavali i izmišljali događanja u kancelariji, te je po običaju čaršije, ovaj događaj poprim'o čudne i nerazumljive razmjere po čaršijskim kafanama. Ni prvi ni zadnji, pa se čaršija brzo podijelila na dva tabora. Jedni uz hadži Hamida a drugi, a zna se i koji, uz predstavnika vlasti. Teško je razum'ti kako se ljudi za dan okrenu u svom karakteru i da se insan izobliči za sat, za dekiku, u tren oka.

Međutim, ubrzo se shvat'lo da gazda Hamida nejma u kancelariji i da nije u nju dolazio od jučerašnje posjete Lazariniju pa je čaršija probubala da ga je policija uhapsila po njegovu nalogu. A džematlije nisu bile daleko od istine. Iako je Lazarini glasno prijetio da će ga uhapsiti, gazda Hamid nije pridav'o velk'u pažnju njegovoj prijetnji. Kad je gazda Hamid izaš'o iz zgrade Mutisafirata, radi svake sigurnosti, otiš’o je pravo kući. Kad je doš'o u kuću pozv’o je i naredio momku da doveze kola sijena pred kapiju i da ga tu sačeka što je ovaj i učinio.

Uspevši se uz merdev'ne, hadži Hamid se uvuče pod sijeno i kaza momku da vozi sijeno u Okućane što je momak i učinio. U Okučanima je gazda Hamid sjeo na voz i pravac za Beč.

U Beču na prijemu kod cara Franje.

Došavši u Beč, on nađe nekog našeg čovjeka koji mu je pomago oko prevođenja. Najprije se hadžija raspitiv'o koja od mnogobrojni' crkava u Beču zvoni kad se sahranjuje rodbina, plemići grofovi i ostala bečka gospoda sa dvora Franje Josifa.

Kad je sazn'o koja je to crkva koja zvoni, on ode i sa dukatima plati crkvenoj vlasti da crkva zvoni cijeli dan. Posebno, on je dao jedan dukat zvonaru i usput mu kaz'o: - Kad te upitaju ko je umro, ti im kaži da je umrla pravda u Bosni!

Pošto je crkva bila u blizini carskog dvora car je začuđen tol'kom zvonjavom, upit'o ko je to od familije umro a da on ne zna. Međutim, niko od službenika sa dvora mu nije znao odgovor'ti pa je car posl'o ađutanta da se raspita u crkvi ko je to značajan

umro da crkva ne prestaje da zvoni.

Tako je ađutant doš'o u crkvu kazavši da ga je lično car posl'o da se raspita kod crkveni' vlasti ko je to umro da crkva zvoni cijeli dan. Ovi su mu dali vrlo jasan odgovor.

- Doš'o je neki hadžija iz Bosne i traži prijem kod cara i bogato nam je, zlatom, platio da zvonimo cijeli dan dok ne dođe carski predstavnik.

Kad je sazn'o istinu, ađutant se vratio u dvor i podnjeo izvještaj zašto crkva zvoni. Tada je car, zaintrigiran mudrošću hadžije iz Bosne, naredio da se pošalju kočije po njega i da mu se obezbjedi audijencija kod njega. Kako je car naredio tako je i urađeno. Poslana je kočija po čudnog hadžiju iz Bosne koji je bio primljen kod cara.

Car ga je primio, a pored njega je bio jedan carski ađutant, ko prevodioc, što je jako obradovalo hadži Hamida koji je uz dužno poštovanje i respekt, se prvo zafalio caru za prijem i izvinio zbog neobičnog načina sa kojim je izmamio prijem kod cara. Car se nasm'ješio i upit'o kakva je to njega muka natjerala da se zaputi u Beč i kakva je to pravda umrla u Bosni.

Hadži Hamid se blago nakloni caru i okrenu se prevodiocu te ga zamoli da prevodi onako kako on kazuje što mu je prevodilac obeć'o.

-Poštovani care, po Bosni,Vaš namjesnik, grof Lazarini, čini zulume i teroriše moj narod te sam doš'o da Vam javim da ću, ukol'ko se on ne sm'jeni sa tog položaja, ja lično dignuti moj narod na bunu po Krajini.

Car ga je gled'o i saluš'o ono što mu je prevodilac govorio te uz blagi osmjeh odgovorio gazda Hamidu da će njegov zahtjev biti uslišen. Kad je pozvanik iziš'o, car je naredio ađutantima da se grof Lazarini hitno, bez odlaganje, odma' javi njemu u Beč.

Nakon prijema kod cara i njegovog čvrstog obećanja, gazda Hamid se sav sretan uputio na željezničku stanicu i krenuo prema rodnoj Banjoj Luci.

Njegov voz iz Beča je staj'o na zagrebačkom kolodvoru kad je pred njega naišao voz iz Banje Luke koji je iš'o za Beč. Na prozoru jednog vagona, hadži Hamid je ugled'o poznato lice mrskog grofa.

Brzo je otvorio pendžer svog vagona i iz sveg glasa mu dovikn'o.

-E, moj Lazo, jesam li ti kaz'o da ćeš ti otići iz moje čaršije. Š E H E R 31

BANJA LUKA

Iz privatne arhive Mirsada Filipovića

BALADA O CRNOM ZLATU Tekst: Mišo Marić

Družih se u Mostaru, kasnije po Blacama, s neobičnim čovjekom. Zvao se Ante Hercig.

Po obrazovanju je bio neuropsihijatar, po naravi dobroćudan, drag čudak. Pronašao me kao trećeg za preferans. Mostarci nisu marili za pref. Žandara, tablića manje i više, šnapsa, ajnca, razvlake, poklape... A nema igre iznad tavle...

Hercig je imao sina, posinka, suprugu, psa, izdrndani Mercedes, veliku biblioteku i kolekeciju singlova i LP-a. Sin Caco je pošao u Gimnaziju, posinak Mišo u Canadu, a mi smo, s Milom Vojvodićem, beogradskim ekspertom za veterinu i vino, udarali kontre i rekontre na IV spratu, uz staro korzo, prekopŠEHER 32 BANJA LUKA

uta “Jagnjeta”. Suprugu Olgu Ante je persirao i zvao Gospođom, pas je bio plemenit, njega je zvao fon Burko, a iznad televizora stajao je natpis: “U ovoj se kući ne psuje”!

Ante je točio “Blatinu” iz demižone, motao škiju: pola u ćat pola na tepih, a čim bi sjeli za stol, naručivao: - Gospođo Olga, molim vas, hoćete li nam isprigati malo ribe, da meznemo.

Nakon pet minuta, pošto riba nije bila na stolu, govorio je: - Gospođo Olga, jebem ti Gospu, hoćeš li izvaditi ruke iz guzice, gdje je ta riba?

Hercigova biblioteka bila je neobična.

Samo X romani na njemačkom i Šekspir u originalu. Hercigova kolekcija ploča bila je jedinstvena. Samo Franky Lane i ništa drugo.

Sve što je ikad Franky snimio,Hercig je imao. Frenky je bio obavezna muzička podloga svih američkih melodrama, kaubojaca i naših kartaških sijela. Brat moj, Šiba Krvavac, mi govorio: “Kad gledam kakav američki vestern na TV-u pa ako je muziku komponovao Dimitri Tiomkin i pjeva Frenki Lejn, mogu ići u kupatilo da se brijem.

Ostavim otvorena vrata, slušam muziku i svaki kadar vidim, ništa neću propustiti.”

Ante Hercig je ostavio Olgu, Mostar i medicinu, prekvalifikovao se u ribara u Blacama, pa umro, Šiba je moj najveći neprebol u ratu, Tiomkinu je ispalo pero, Frankiju mikrofon. Kad neko u Vranju umre govorilo se, valjda još govori: Ispala mu kašika. Meni sem domovine još ništa nije ispalo pa tvrdoglavo i s dragošću čuvam sjećanja na sve njih a stalno zaboravim zamoliti Emira Balića, on svu fi lmsku muziku ima, da mi snimi kasetu s Frenkijevom “Granadom”, “Džezabel”, “Baladom o crnom zlatu”...

Crno zlato tepaju nafti. Nafta, krv majčice zemlje, je crna. Krv sina majčinog je crvena... Tu “Baladu o crnom zlatu” čujem kao tužnu i opominjuću muzičku podlogu aktuelnih političkih talasanja s ovu i s onu stranu Atlantika.

Odakle je upravo sletio Toni Bler. Kod nas se mislilo da je pamet u komitetu, kod sekretara. Bler vjeruje da je u Vašingtonu, u glavi Džordža Buša. Šta je još u glavi Prvog u Amera o tome se malo priča iz razloga na-

Foto: Goran Mulahusić cionalne sigurnosti. Ali je javna tajna da mu je u ruci povodac. Na kraju povodca je premijer Velike Britanije.

Tako misli većina Britanaca. Malo – malo pa mu tepaju “Bušov pudl”. Kučence. Što ga posebno ne uzbuđuje. I sutra će sazvati konferenciju za štampu u Downing Street 10 i prepričati lekciju. Njegovo mišljenje je Bušovo, njegov engleski je oksfordski, neuporediv. Buš nije najbolje stao sa spelovanjem. Na govorima predsjednika USA ostrvski učitelji tumače osnovcima kako ne treba govoriti. I to nije jedina šuplja Prvog u Amera.

Objavili su ovdje da je pred posjetu Vatikanu sasvim ozbiljno pitao:“Je li Papa katolik...”?

Neki đavo ih gura. Nešto ih strašno gura iz rata u rat. Za Nijemce se mislilo da je zao bog iz Vagnerovih opera. Ameri nemaju Vagnera. Oni imaju Tiomkina. Tiomkin je komponovao muziku i za “Alamo”. Udarna numera iz fi lma zove se “Deguelo” - “Marš koljača”. Počinje trubom. Svi napadi počinju truboma završavaju lelekom... Sjećate li se “Alama”? Čitavu noć pred napad mućaćosi su im svirali “Deguelo”. Ujutro je meksički general Santa Anna s 10 hiljada vojnika napao. Skasapili su 200 Teksašana. Poginuli su Jim Bowie i Davy Crockett. Volio sam Crocketta, imao je tako smiješnu kapu, s repom... 167 godina kasnije evo se jedan Teksašan sprema da smakne jednog Iračana...

Dok se brijem, čujem “Deguelo”... Neki đavo ih gura.

Nešto ih strašno gura iz rata u rat...

Ovaj rat nije objavljen, ali je počeo.

Prema izvorima Pentagona koje prezentira ovdašnja štampa, scenario je slijedeći: Po običaju, krenuće s neba. Za prvih 48 sati Sadam Husein će biti gađan s 3000 pametnih raketa i bombi. S 5 nosača i iz 600 aviona.

Deset puta ubojitije nego 1991. Ako ga ne ušicaju u prva 2 dana, nastaviće istim tempom još 5. Onda kreću kopnene snage iz Kuvajta i Turske. Dvije divizije i Marinci. To su onimože braniti na tlu Iraka, sa ili bez UN saglasnosti. Posebno nije jasno Tony Bennu. Čovjek ima iskustvo. Jedan je od rijetkih živih pilota “Spitfajera” za koje istorija tvrdi, a narod ne zaboravlja, da su dobili bitku za Britaniju u II svjetskom ratu.

Tony je lord koji se odrekao titule, član Parlamenta koji se odrekao članstva i laburista koji se nije odrekao osnovnih načela demokratije. Tony se upravo vratio iz Iraka gdje je razgovarao sa Sadamom. Tony ne misli da je irački lider cvjećka, ali ništa bolje ne misli ni o USA predsjedniku i Prvom ministru G. B. U otvorenom studiju Chanela 5, sučeljen s troje bivših, ratobornih kolega iz parlamentarnih klupa od kojih mu jedna dama stalno gura pod nos Sadamovo oružje za masovno uništenje, 77-godišnji britanski heroj se smješka i veli: “Draga gospođo, ne budite smiješni, pa čitavom svijetu je jasno da se radi o

nafti”. Kad nahorožena Lady potegne pitanje demokratije u Iraku, odmahne rukom i uzvraća: “Bolje je da se pozabavimo demokratijom u našoj zemlji gdje Prvi ministar bez dozvole UN-a protiv volje javnog mnjenja vodi zemlju u američki rat...” Od 200.000 telefonskih poziva, njegovo miroljubivo viđenje riješenja krize kroz pregovore i institucije UN-a podržalo je 91 odsto gledalaca, a duvači u Alamo trube podijelili su ostatak...

Većina Britanaca, većina stanovnika ove planete nije za rat. Kome je do CNN-a u sopstvenom dvorištu, a sva je prilika da će rata biti. Jer sudbinu rata i mira, ne samo u Iraku, odlučuje cowboy (mi zovemo čoban ili kravar) koji loše govori maternji jezik, meksikanski natuca, nijedan drugi ne zna, a nije siguran koje je vjere Papa. Još uvijek stenjem s dva rata za vratom, pun mi je kufer svega, dok ste nad ovim redovima, ja sam u Mostaru da skupljam građu za knjigu “Mostarenje” – dešifrujem šta je stvarno bilo iz najljepših

ljubavnih pjesama Aleksinih, Osmanovih, Zupčevih “Kiša”... Početkom februara definitivno se vratio otac mog drugara Ivana, a i moj drugar, Venislav Veno Džidić u čijim je venama kolala krv sva tri naša naroda. Fini, tihi, pošteni Mostarac. Njegovim zubima mnogi su grickali hljeb nasušni. Bio je stomatološki tehničar, “kaldrmisao narodu čeljusti”, rekao bi Zuko Džumhur, a liske su ga zvale: “Doktore”...

Sijelismo ljetos, s rajom, pred konobom u Starom gradu. Fisnulo se, pa ispričah poneku anegdotu na njegov račun. Nije se ljutio, samo se smješkao umorno, bolećivo.

Popio je još par gemišta, naslonio glavu na stol i zaspao. Od početka februara vječno spava na gradskom groblju Sutina. A ja ću, zasad, u potrazi za svojim i tuđim sjećanjima i davnim ljubavima, odsjesti u Arhivu i Muzeju Hercegovine.

Tamo, i Mostara i ljubavi, još najviše ima...

Pred izbore Jasenko Selimović: Iz Evropskog parlamenta

POVEZIVANJE EVROPE:

ZAPADNI BALKAN NE SMIJE BITI ZAPOSTAVLJEN

Tekst: Jasenko Selimović

Dragi prijatelji, Prošla je još jedna plenarna sjednica u Strazburu. U obilju posla uspjeli smo i puno toga da uradimo. U maju i junu imao sam ove aktivitete: Intervju za RTV Slovenije - Val 202 Imao sam veoma ugodan razgovor za RTV Slovenije, u kojem sam govorio o svom životu u Sarajevu, svom poslu, studiju, odlasku u Švedsku i mom radu danas. Intervju će biti objavljen u emisiji Nedjeljni gost u narednim danima.

Govor o povezanosti Evrope 2020 U plenarnoj sjednici sam govorio o projektu povezivanja Evrope 2020. Napomenuo sam kako Zapadni Balkan ne smije biti zapostavljen u ovom projektu jer je on dio Evrope, te da će se ulaganjem u ceste, infrastrukturu i povezanost region ekonomski bolje razviti, a i građani će vidjeti rezultate ovih investicija. Moj govor možete pogledati ovdje.

Dan bijelih traka U subotu sam prisustvovao obilježavanju Dana bijelih traka i sjećanje na Prijedor u Štokholmu. To je bila dostojanstvena svečanost sa ljudima iz našeg regiona na kojoj smo govorili o prošlosti, našoj sadašnjosti u Švedskoj i budućnosti.

Izložba: Sjećanje na Srebrenicu U Evropskom parlamentu sam organizovao izložbu o genocidu u Srebrenici. Izložba će biti prikazana u Parlamentu do kraja sedmice.

“Moramo se sjećati šta se dogodilo u Srebrenici jer time širimo poruku da nasilje i zločini ne smiju relativizirati. Svaki pokušaj toga označava novo nasilje nad svima onima koji su preživjeli Srebrenicu. Sjećanje, nažalost, ne funkcioniše kao vakcina protiv zla, ali je potrebno sjećati se i odati počast žrtvama." Izložba fotografija ŠEHER 34 BANJA LUKA

je omogućena zahvaljujući Dadi Ruviću, mladom bosanskohercegovačkom fotografu novinarske agencije Reuters. Teufika Šabanović, rođena u Srebrenici, potpredsjednica Evropskog parlamenta Livia Jaroka, Ambasadorica misije BiH pri EU Lidija Topić i ja smo otvorili izložbu. U emotivnim obraćanjima, govornici su podsjetili na patnju i bol u Srebrenici i užasnim zločinima koji su se dogodili prije 23 godine na evropskom tlu. Interes za izložbu je bio izuzetno veliki. Vijesti možete pročitati i ovdje.

Pitanje Evropskoj komisiji o Pelješkom mostu Postavio sam pitanje Evropskoj komisiji o tome kako će Pelješki most biti izgrađen, ukoliko granica između BiH i Hrvatske još uvijek nije određena. Pitanje, na koje odgovor očekujem u narednim danima, možete pročitati ovdje.

Okrugli stol: Uloga umjetnosti u izgradnji mostova gdje to politika ne čini Izložbi je prethodila diskusija o široj ulozi umjetnosti u izgradnji mostova gdje politika to ne čini, i umjetnosti u suprotstavljanje nacionalizmu. Učesnici okruglog stola bili su zastupnici u Evropskom parlamentu, Borka Pavićević, direktorica centra za kulturnu dekontaminaciju iz Beograda, autor i novinar iz Švedske - Göran Rosenberg, dramaturginja Aleksandra Saša Broz, te autor i pregovarač u Rambouilletu sa Kosova i bivši urednik Koha Ditore, Veton Surroi.

O evropskim integracijama i ulozi umjetnosti u pomirenju Nakon izložbe održana je večera na kojoj se razgovaralo o perspektivama Zapadnog Balkana i proširenju Evropske unije. 15 zastupnika, umjetnici i predstavnici ambasada su prisustvovali večeri.

Pratite me i dalje na Facebooku i javite se ako imate savjete ili primjedbe.

Pred izbore

SMISAO BESMISLA "Kad nepravda postane zakon, otpor postaje dužnost!"

Napisao: Edin OSMANČEVIĆ

Zima prođe , svibanj /maj dođe! Izbori se raspisaše a kad će se sprovesti presude Europskog suda – ne zna se!

Opšti izbori 2018. održaće se bez provedene presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, kao i oni 2014. i 2010. godine. To znači da predstavnici iz reda ostalih i dalje neće moći da budu birani prvenstveno za članove Predsjedništva BiH i delegate u Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH, na indirektnim izborima koji se provode nakon opštih.

Predstavnici romske i židovske nacionalne manjine Dervo Sejdić i Jakob Finci, Bošnjak iz RS-a, Ilijaz Pilav i bh. građanka bez prava na nacionalno neizjašnjavanje Azra Zornić, građani su BiH koji u svojoj domovini i unatoč presudi Suda za ljudska prava u Strasbourgu, nemaju pravo biti birani na izborima.

I Mostar već godinama čeka da bosansko-hercegovački parlamentarci izmijene dio Izbornog zakona i statuta Grada Mostara i Zakona o državljanstvu. Ne provodi se Odluka o konstitutivnosti Srba, Hrvata i Bošnjaka na cijelom području BiH, ali ni odluke Suda za ljudska prava u Strasbourgu itd.

Već devet godina politički lideri u BiH uporno tvrde kako žele izgraditi tolerantno, moderno europsko, inkluzivno društvo, dok istodobno neke građane tretiraju kao manje jednake od drugih.

Tužiteljstvo BiH ne sprječava neprovođenje odluka Ustavnog suda Tužiteljstvo BiH je posebna priča. Premda su odluke Ustavnog suda konačne i obvezujuće a ne sprovode se, Tužiteljstvo BiH nije podiglo ni jednu jedinu optužnicu za opstrukcije jer značajan broj tih odluka ima političku pozadinu. Bh. političari ih godinama ignoriraju i ismijavaju pravnu državu a Tužiteljstvo BiH im služi kao instrument te „nedodirljivosti“. Od države se namjenski pravi „država slučaj“ jer se mnoge važne odluke donose izvan institucija što bh. političarima daje ogromnu moć. Jesu li bh. političari iznad Ustava i zakona što rad sudaca Ustavnog suda čine uzaludnim?

odluke Suda u Strazburu ništa konkretno nije preduzeto kako bi pravna država mogla zaživjeti i kako bi BiH imala neovisno pravosuđe.

Pitam se u kom svijetu živi gospodin Inzko jer potpuno je iluzorno očekivati od neodgovornih političara, koji su na ovakve pozicije u najvećoj mjeri i došli različitim oblicima izbornih prevara, korupcije, da riješe bilo koje pitanje koje pred njih stavlja razvoj Bosne i Hercegovine u pravom smislu riječi. Čini se da poslije toliko godina gospodin Inzko lekciju nije apsolvirao posmatrajući svijet očima bečkog idealiste i sanjara.

Pravni haos u pitanje dovodi smisao izbora u BiH! Obespravljeni građani BiH dobivaju sudsku satisfakciju samo na papiru. Niko i ne razmišlja o rješavanju slučaja ''Sejdić-Finci'' na tragu izbornog modela koji bi garantirao da se članovi Predsjedništva BiH i ubuduće biraju na direktan način te simetrično u oba entiteta. Taj model bi omogućavao i svim građanima, bez obzira na nacionalnu pripadnost, da se pod jednakim uvjetima kandidiraju za funkciju člana Predsjedništva BiH. Za to vrijeme se bh.političari sastaju po kafanama, zaobilaze i bh. institucije i postaju „gospodarima života i smrti“, jer se za sve pitaju!

Pjesma pokojnog Davida Dragičevića u kojoj sebe naziva jednim klincom u getu postaje naša java! Deklarativno su bh. političari za ustavne izmjene i izmjene Izbornog zakona ali ništa ne rade da bilo što promijene. Jer, bože moj, ima se - može se!

Njihov direktni saučesnik je Tužilaštvo BiH a indirektni visoki predstavnik Intzko! A što bi i mijenjali kad su za svoj (ne)rad debelo plaćeni parama tih istih poreskih obveznika koji, koje li parodije, pravdu traže u sudovima!

Vrijeme je kao što su to i moji Banjalučani uradili, davaju i svoju podršku Davoru Dragičeviću – ocu pokojnog Davida, da se pesnica digne visoko u vazduh!

Što rade visoki predstavnik Valentin Inzko i OHR? Što za njih znači izreka „Acta non verba!“?

Bez ozbiljnijeg međunarodnog pritiska teško je očekivati da budu provedene presude Suda za ljudska prava. Visoki predstavnik Valentin Inzko kao vrhovni tumač Daytonskog mirovnog sporazuma mirno sve to promatra i kao saučesnik ovog pravnog kaosa kaže da je to stvar političkih stranaka. Ovakvim stavom gospodin Inzko je već odavno izgubio kredibilitet zbog čega bi trebao da se povuče s dužnosti. Premda ima široke Bonske ovlasti gotovo ništa nije urađeno kako bi se bh. političari natjerali na provođenje odluke Sejdić-Finci i ostali. Osim deklarativnih riječi da se moraju poštovati Š E H E R 35

BANJA LUKA

Gdje je nestala pravda?

Tekst i fotografije: M.VIDOVIĆ

U trenuku kada nastaje ovaj tekst (druga polovina juna), do održavanja opštih izbora ostalo je oko tri mjeseca. Zakazani za 7. oktobar, dok bi, 7. septembra, trebala i zvanično otpočeti predizborna kampanja.Tri mjeseca prije izbora vlast u Republici Srpskoj,“oličena“ u koaliciji SNSD-DNS-SP povećala penzije (za oko 2,5 posto), plate zaposlenih u realnom i javnom sektoru obećavaju, iz vladajuće koalicije, trebaju ići „gore“-i to od avgusta, dok sindikalci navode kako je „njihova“ potrošačka korpa za četveročlanu porodicu u maju ove godine godine koštala 1888, 50 maraka- koju prosječna neto plata u iznosu od 847 maraka pokrivala sa svega 44,99 posto.

Elem, kako će u predizborno vrijeme izgledati predizborno povećanje plata. Prema „zamisli“ vladajućih u RS, plate će biti uvećane za oko 30 maraka (?!), a možda povećanje „doskoči“ i na pedeset maraka. Pa je entitetska premijera Željka Cvijanović, krajem juna saopštila da će prosvjetari, koji su imali oko 400 dobiti za oko 50 maraka veće plate. Premijerka dalje ustvrdila, da će oni koji imaju zaradu od 500 maraka u javnom sektoru, trebali ubuduće imati 545, a svi drugi, „dobiće od 27 do 30 maraka“. Ustvrdila i da ŠEHER 36 BANJA LUKA

se „radi o dobrom putu“, čiji je „cilj“ da minimalna plata u entitetu bude 500 maraka. A za povećanje plata, prema tvrdnjama iz entitetske vlade, na godišnjem nivou biće potrebno 80 miliona maraka, od čega bi vlada osigurala 60 miliona, a lokalne zajednice ostatak sredstava, odnosno 20 miliona maraka. A premijerka tvrdi „da će gubici koji će nastati u budžetima lokalnih zajednica zbog mjera usmjerenih na povećanje plata radnicima biti sanirani kroz povećanje prihoda po osnovu poreza na potrošnju, povećanje broja radnika i pojačani rad inspekcijskih organa“.

U predizbornu priču uključila se i opozicija-kao da su jedva dočekali da repliciraju vladajućim. Ekonomija u RS nalazi se u komi i na aparatima, upozorili su iz Partije demokratskog progresa.

Ocjenjujući pojedine „poslovne poteze“ vlasti, koji su kazali su u ovoj političkoj partiji, jedan od indikatora u kakvom se stanu nalazi ekonomija, podsjećaju da su obveznice RS u iznosu od 168,3 miliona eura na Bečkoj berzi kupili neki "sumnjivi fondovi, formirani na bazi novca koji je iznesen iz RS-a, pa se sad vraća u legalne tokove uz kamatu, onda je takav vid zaduživanja jako loš".

A što se tiče kandidata i kandidatskih listi za izbore uglavnom sve poznato: Milorad Dodik, predsjednik SNSD-a kandidat je vladajuće koalicije SNSD-DSN-SP za člana predsjedništva BiH. Kandidat ove koalicije za predsjednika RS je Željka Cvijanović, aktuelna entitetska premijerka. Iz opozicionog Saveza za promjene kandidat za člana Predsjedništva BiH je Mladen Ivanić, dok je Vukota Govedarica, predsjednik SDS-a, kandidat za predsjednika RS. Osim što su ustvrdili da će njihovi kandidati pobijediti na

Kolumna izborima za pojedinačne funkcije, iz vladajuće koalicije na čelu sa SNSD-om već sada licitiraju i mogućim brojem osvojenih glasova.

- Očekujemo 370.000 glasova za člana Predsjedništva i predsjednika RS, te 300.000 glasova podrške našim listama za Narodnu skupštinu RS-a i nešto više za Predstavnički dom parlamenta BiH, i sa našim koalicionom partnerima napravimo zajedničku listu – riječi su lidera SNSD-a Milorada Dodika. Koliko će ko imati podršku od birača biće poznato nakon izbora kada budu prebrojani glasovi, poručuju Dodiku i SNSD-u, iz Saveza za promjene, a predsjednik NDP Dragan Čavić izmedju ostalog je poručio da „ne vjeruje u nekakve bombastične procjene i kvalifikacije bilo ko da ih iznosi i mogla bi biti tijesna bitka na izborima za člana predsjedništva BiH i predsjednika RS“. Lideri Saveza za promjene još poručuju da će ovaj koalicioni blok biti „pobjednički tim koji treba da se izbori protiv apsolutizma, mora da se izbori protiv siromaštva, bijede, nezaposlenosti, mora da se izbori protiv odlaska mladih ljudi iz RS, i mora da se izbori protiv korupcije“. Iz Saveza za promjene najavili su, ukoliko dođu na vlast da će mandatar za sastav nove entitetske vlade biti predsjednik NDP Dragan Čavić, ali su i poručili da će jedan od njihovih prvih koraka biti donošenje Zakona o ispitivanju porijekla imovine.

A više od tri mjeseca, svakodnevno u Banja Luci traju okupljanja i protesti zbog smrti mladog Banjalučanina Davida Dragičevića -„Pravda za Davida“. Nakon što je 24. marta njegovo tijelo pronađeno u ušću Crkvene u Vrbas, Banjalučani se okupljaju na Trgu Krajine, ispred robne kuće „Boska“. Građani traže od policijsko-pravosudnih organa da razjasne okolnosti njegove smrti, jer ne vjeruju u policijski nalaz da se radi o tzv. „zadesnoj smrti“, odnosno nesretnom slučaju. Jasno i glasno poručuju – David je brutalno ubijen. Jasno i glasno tvrde da odgovornost za njegovu smrt snose i pojedini visoki policijski i pravosudni organi. Poručuju da policija, ali i neki drugi organi i institucije pokušavaju zaštiti počinitelja ili počinitelje zločina i ubistva nad Davidom Dragičevićem. Ovaj slučaj osim u BIH, izavao je i veliku pažnju u regionu, pa su mediji iz regiona ocjenili da se radi „o jednom od najvećih građanskih protesta i okupljanja u poslednje vrijeme, gdje se traži istina i pravda za ubijenog Davida, ali i „zato što su gradjani nezadovoljni policijom, pravosuđem, a i politikom. Protestna okupljanja na izvjestan način pretvorena su i svojevrstan otpor autokratskoj vlasti u bh entitetu Republika Srpska“. O slučaju Davida Dragičevića raspravljala je i Narodna skupština RS. Parlamentu se obratio i otac Davida, Davor Dragičević, koji je tada rekao da se radi o planiranom ubistvu njegovog sina, te optužio jedan broj visokih policijskih i pravosudnih funkcionera da snose odgovornost za njegovu smrt. Porodica, kao i članovi grupe „Pravda za Davida“ posebno su ogorčeni na Okružno tužilaštvo Banja Luka, koje ni nakon tri mjeseca nije dalo pravnu kvalifikaciju slučaja.

NAJAVA: Narodna skupština RS trebala bi naredne sedmice da razmatra izvještaj Anketnog odbora koji je formiran da utvrdi okolnosti smrti Banjalučanina Davida Dragičevića. U izvještaju Anektnog odbora navodi se da postoji osnovana sumnja da je banjalučki mladić David Dragičević ubijen. Predsjednik RS i SNSD-a Milorad Dodik potvrdio je da poslanici vladajuće koalicije SNSD, DNS i SP na sjednici entitetskog parlamenta neće prihvatiti izvještaj Anketnog odbora. Dodik je ustvrdio da je, kako je kazao, Anketni odbor izabran sa namjerom da pokaže koliko je opozicija nedostojna bilo kakvog zadatka.

Elem, Narodna skupština RS formirala je Anketni odbor sa ciljem da se razjasne okolnosti smrti Davida Dragičevića. Pred odborom su saslušani policijski i pravosudni funkcioneri, a ovo tijelo je zaključilo i zauzelo stav da su građani s pravom uznemireni, da su bile pogrešene i neutemeljene tvrdnje o vezi sa slučajem od strane MUP-a RS, a jedan od glavnih zaključaka Anketnog odbora

jeste da postoje osnovi sumnje da je David Dragičević ubijen.

Međutim, ovakvim zaključcima i stavovima Anketnog odbora usprotivili su se iz vladajuće strukture u RS, tvrdeći, kako navode „da se radi o političkim manipulacijama od strane opozicionih političkih partija i da se prema onome što su čuli, ne bi se moglo reći da se može izvesti bilo koja kvalifikacija, a po onome koga nisu saslušali oni su izveli kvalifikaciju, i to je jedna potpuna zloupotreba“. U trenutku zaključenja ovoga teksta, o izvještaju Anketnog odbora, konačno bi trebalo da raspravljalju poslanici Narodne skupštine RS. Takođe, Grupa „Pravda za Davida“, koja na društvenim mrežama broji više od 330.000 članova, osnovana s ciljem rasvjetljavanja okolnosti stradanja dvadesetjednogodišnjeg Davida Dragičevića, najavila je za 7.juli masovno okupljanje na banjalučkom Trgu Krajine pod nazivom “Pravda za Davida i svu našu djecu”. Očekuje se dolazak građana iz čitave BiH, kao i zemalja regiona, a na okupljanju građanima će se obratiti pored Davora Dragičevića, i Muriz Memić, otac tragično nastradalog Dženana Memića iz Sarajeva, te Spasenija Aranđelović, majka takođe tragično nastradale Danijele Aranđelović iz Tuzle. Uz roditelje djece čija ubistva do danas nisu riješena, sankcionisana i adekvatno okarakterisana, skupu će se obratiti i pojedini članovi grupe „ Pravda za Davida“.

Š E H E R 37

BANJA LUKA

DJECA

Foto: Goran Mulahusić pomoć?

- Pa i nije, zaista mi i nije tada trebala pomoć. Imao sam vas?- nasmija se.

Napisao: Idriz SALTAGIĆ Sunčano je i toplo u tvrđavi. Ispod nas rijeka, virovita i pohotna, na kojoj se, u odbljescima, otimaju zrake sunca. Opušteni smo, zagledani u sure i tajnovite zidine, omamljani sunčevim sjajem i hukom rijeke.

- Sjećaš li se kad smo se spuštali odozgo, niz rijeku? Plivali smo tamo gdje je bilo najdublje i najopasnije, spuštali smo se niz njene brzake… Uh, što je bilo lijepo i uzbudljivo? - iznenada će Pjesnik, pokazujući rukom na rijeku.

- Da, baš je bilo uzbudljivo i lijepo! A, niko, niko od nas nije htio da se spušta šlaufom… Htjeli smo da se pokažemo da smo najhrabriji, hrabriji od svih! Ljudi su nas bodrili, mahali, dovikivali… - rekoh, zagledan u opustjelu obalu i iskriċavu vodu na kojoj se pomaljala modrina.

Jesen je , sjedimo podno Kastela, na obali. U leđa me dotače šarena lopta. Okrenuh se i ugledah djevojčicu kako, raširenih ruku, trči po svoju loptu. Uzimam tu njenu igračku i ne dam joj, a ona se duri i doziva čovjeka koji se smiješi.

Djevojčica naglo zgrabi loptu i otrča prema njemu. Uhvati ga za ruku i zagleda u nas, moćna i prkosna.

- Ti si najviše volio da se kupaš na Studencu, na sedrama… Sjećam se, satima si ostajao u vodi, skakao sa sedre na sedru, ronio… Jednom si povrijedio koljeno? Skočio si, htio si da uhvatiš kamen koji smo bacali… Kao da je bilo juče? – nastavljao je Pjesnik.

- A ti tamo, niže Zelenca i sedara, na bukovima, mogao si da se udaviš? Plašio si se bukova i virova, ali htio si da doplivaš tamo gdje smo svi mogli? Zagrcnuo si se, nije bilo dna, mahao si i mi smo začas bili pored tebe! Nikada, nikada nisi htio da priznaš da ti je trebala ŠEHER 38 BANJA LUKA

Pored nas prođe grupa dječaka. Odoše niz kosinu, dolje na obalu.

Veseli su, kikoću se, povlače jedan drugoga i nešto dobacuju.

- Otkada se mi nismo spustili niz rijeku? Sjećaš li se vožnji u Liberovom čamcu? Što su to bile fešte! Voljeli smo i po noći, donosili smo kruha i voća, pa u čamac, niz rijeku… Eh, taj Liber, nikada mu nije bilo teško, uvijek je htio da nas vozi, da dajaka! Dugo ga nismo vidjeli, dugo?

- Godinama? Šta je s njim? Čuo sam, pričao mi je nedavno Doktor, da se oženio, da ima dva sina?

Pjesnik me pogleda znatiželjno, obradovan.

- On stanuje u istoj onoj kući… Nije odavde daleko…Nešto su on i braća dogradili, žive zajedno, s majkom… Šta misliš da ga iznenadimo, da odemo do njega? Nije nam daleko!

Dječaci su na obali bacali kamenčiće. Onaj, najniži među njima, uporno je pokušavao da baci kamen na drugu obalu. Čavrljali su i prali cipele u zamućenoj vodi.

- Hajde, hajde da vidimo kako nam je stari drugar? Volio bih da ga vidim, poslije toliko godina?!

Sjurismo se niz stazu, žurimo pored rijeke i zidina, preko Studenca, hitamo tamo gdje je bio čamac našeg drugara.

- Eno, eno onog mjesta! Koliko si samo puta rekao da je to najljepše mjesto na svijetu… - Pjesnik je pjevušio, hitajući uz obalu.

Kraj kamenog postolja, iz kojeg je tekla studena voda, djeca su se igrala klikera. Zastajemo i gledamo kako se šarene kuglice kotrljaju po sasušenoj zemlji. Dječak, pirgav i namrgođen, viče kako se kuglice nisu bacale baš sa mjesta koje je određeno.

Slušamo kako voda, u slapovima, udara u beton i gledamo kako pršti u hiljade čudesnih kapljica. Pijemo tu studen i pljuskamo po licu!

Pred Liberovom kućom istrča dijete, zagleda se u nas, ljubopitljivo i zadihano od trčanja.

- Moj Tajo je tamo, dol’, kod našeg čamca…Možda će i danas da nas provoza? A rekao je da neće, da je sada hladno…

- Sad ćemo i mi kod njega… Mi ćemo ga nagovoriti da nas sve vozi.

Barem malo, uz obalu… Ništa ti ne brini…

Pjesnik mu priđe i uhvati ga za ruku.

- Hoćeš li i ti s nama, dolje, kod Taje?

Liber je, zavrnutih nogavica, u plićaku, zetezao lanac na čamcu. Dijete se istrže i potrča mu u naručje, vješto preskačući kamenje i lokve. On ga podiže i ubaci u čamac. Bio je nasmijan, razgali se kad nas ugleda, iznenađen, obradovan: - Bože, Bože moj, koga ja to vidim? Da ne povjerujem svojim očima? Pjesnik i Grof? Otkuda vi, gelipteri, godinama vas nisam video?!. Čujem, fakulteti, škole,.visoka nauka?

Zagrli nas, pruži nam ruke, pljesnu po stomaku Pjesnika i reče mu nešto što ga nasmija. Okružiše nas djeca, zaprskaše i zagnjuriše glave u hladnu vodu.

- Mado, materi, brzo, brata za ruku, pa kući, dok sam izbrojao do pet. Kad nešto pojedete, opet dođite, neka vas mati dovede.

Njegov stariji sin, Mado, uhvati brata za ruku i otrčaše kući. Gledamo u šiblje i sedre i mirnu vodu, slušamo kako djeca nešto dobacuju i trče, ko će prije, uz obalu.

- Upadajte, lafovi, znam da će vam prijati ova vožnja! Pjesniče, jesi li naučio plivati? Ako se i prevrnemo, ne brini, ja sam tu…

Skinusmo cipele i uskočismo u čamac. On ga snažno odgurnu dajakom, čamac kliznu na sredinu rijeke i ponese nas prema mostu i dalje, prema Adi. Pjesnik zapjeva potiho. Liber je sjedio na kraju čamca i netermice gledao u nas. Naletjesmo na bukove, između sedara, pa ispod mosta sa kojeg su nam mahali neki ljudi i dovikivali. Ispod zidina ugledah i djevojčicu sa šarenom loptom i dječake kako bacaju kamenčiće.

Sunce je nestajalo za tvrđavom. Rukama smo pljeskali po vodi!.

Pjesnik je pjevušio, pjesma nas je razgaljivala i toplo razbuđivala! Čamac

nas je nosio čas niz mirnu vodu, čas preko bukova i virova. Mrak je sneno klizio na zidine sure i tajnovite tvrđave.

Na opustjeloj Adi navukosmo čamac na kameno-pjeskovitu obalu.

Sjedosmo na sparušenu travu. Pjesnik odjednom skide košulju, uleti u vodu i okrenu se prema nama: - Momci, ko je hrabar?! Kupanje, pa šta bude! Hajde, brzo, hajde!

Uroni u vodu i zapljusnu! Pljuskao je po nama sve jače i jače, kapi su pljuštale po našem tijelu. Liber mu priđe, stade kraj njega i zapljusnu ga žestoko! Vikali su i dobacivali, dozivajući i mene da zagazim u hladnu vodu.

Gledao sam u njih netremice, u tu njihovu djetinju igru, u njih razgaljene, vesele i bučne. Priđoh im i onda se svi, u kolu, kao djeca, zavrtismo u plićaku!

Vratili smo se kraj opustjele obale, tiho pjevušeċi. Bili smo, kao nekada, u čamcu našeg djetinjstva, koji je klizio sredinom rijeke obasut mjesečevim sjajem i našim čežnjivim pogledima!

ŠEHER

BANJA LUKA

39

Foto: Sanela Husić Musabašić

Pola stoljeća jedne knjige i njene poetike: drugo jubilarno izdanje prvjenca Ismeta Bekrića, pjesničke zbirke »Jutro tate Mrguda«, u izdanju »Planjaxa«, 2018.

Vezeni most – Nove knjige

I JUTRO PRŠTI, PADA NIZ SUNČEV VODOPAD…

Piše: Dr. Bajruzin Hajro Planjac Prije punih pedeset godina — sredinom 1968. — sarajevska »Svjetlost« je objavila jednu knjigu pjesama za djecu, koja je, prema ocjeni književne kritike, označila prekretnicu i otvorila šire prostore modernije poetike i za mlađe naraštaje. Put od prvih stihova njenog autora, Ismeta Bekrića, još u klupama banjalučke Gimnazije, pa do kraja studija književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i do korica njegovog prvjenca, čije su objelodanjivanje podržala i velika imena literature, Meša Selimović, kao glavni urednik izdavačke kuće, i istaknuti pjesnik Milovan Danojlić, kao recenzent, označio je novo poglavlje u poeziji za djecu u BiH, u čije se tradicionalno »pjevanje« sada upliću novi motivi i moderni oblici.

Ta pjesnička knjiga zvala se, kako je kasnije napisao pjesnik Šimo Ešić, »pomalo neobično Jutro tate Mrguda... Ko je tada uopšte mogao i pretpostaviti šta će sve ona značiti u dječjoj literaturi Bosne i Hercegovine, i do kojih će pjesničkih visina kasnije stići njen autor?! To se samo moglo naslućivati po ljepoti njegovog poetskog govora o običnim ljudima, o njihovim svakodnevnim velikim brigama i malim radostima, o skrivenim vrijednostima običnog,

stvarnog života, onakvog kakav on jeste, a kakav do tada u našoj dječjoj poeziji nije postojao.« Izlazak ove knjige dočekao je s pohvalama i književni kritičar iz Beograda, prof. dr Voja Marjanović, ističući u toj poeziji »prije svega moderan, današnjem djetetu blizak način kazivanja utisaka iz života i djetinjstva, težnju da se o svemu govori istinito i neudešeno — a odmah zatim toplo i nježno, što je posebna pjesnikova vrlina«. Profesor dječije književnosti Marjanović na kraju zaključuje: »Najzad, pjesme Ismeta Bekrića posvećene su djeci i odraslima. Nema u njima nikakvih pregrada ni granica. Jer, sve što je život pripada svima.« Ismet Bekrić spada među rijetke pjesnike koji je već iz svoje prve knjige dobio mjesto u antologiji poezije za djecu BiH, koju je, s naslovom »Na stazama djetinjstva«, priredio pjesnik Husein Tahmiščić. Zbirka »Jutro tate Mrguda« dobila je i prestižnu nagradu — »Veselin Masleša«, a otvorila je pjesniku i vrata najznačajnijeg književnog susreta — Zmajevih dječjih igara u Novom Sadu, gdje će za svoj poetski opus nakon dvadeset godina dobiti i veliko priznanje, Zmajevu nagradu.

Već u pjesmama na prvim stranicama ove zbirke susrećemo jedan novi lik, jednog brkajliju, mehaničara i iznad svega tatu koji ustaje prije prvih pijetlova i običnim biciklom kreće na posao, ulicom punom blata, i dok »svježi prsti jutra štipaju Mrgu za lice, a on tek zijevne, ponekad«, »bezbrižno spavaju djeca«, i »jutro pršti, pada niz sunčev vodopad«. A uveče Mrgudovo lice, »kad se

nađe u krugu porodice«, »liči na veliko, dobro more koje se ućutalo od nježnosti, na poljski cvijet što se na suncu kruni…«.

Pjesnik nas zatim uvodi u sivilo gradskih ulica, pjevajući da »gradovi imaju drvorede i parkove da bi što ljepši bili, da bi imali gdje odmarati umorene oči«. Jer, »da nema drvoreda i parkova, gdje bi gradovi sanjarili, i gdje bi gledali kako se kap po kap niz lišće toči«. A u tim gradovima žive zajedno i ulice i školice, i plavi neboder koji zablista »kad se prsti sunčani po drveću šire«, »pa kao da nebo iz njega izvire«, i jedan prehlađeni djeda, i dječaci u jesen, koji su žutim bojama zaneseni, jer »djevojčice tada nose žute mašne usred kose«, i jedan mrav koji je umoran od rada »zaspao na dlanu dobrog dječaka«, i »svidjela mu se ta mala livada, topla kao ljeto, mekša od oblaka«. »Pjesnik, pak, vjeruje da su upravo djeca u stanju da sivilo preobrate u sjaj, da svojim smijehom razmaknu zastore magle«, napisala je prof. dr. Zorica Turjačanin, ističući da je Bekrić pjesnik grada. »Većim brojem svojih pjesama Bekrić se uvrstio upravo među pjesnike koji djecu vide kao vječnu mladost svijeta«, napisao je pjesnik i kritičar Josip Osti. »Zato, mada su namijenjene prevashodno djeci, dio njegovih pjesama mogu čitati i odrasli, odnosno svi oni koji su očuvali djetinju osjetljivost.« Takva je i ova prva Bekrićeva pjesnička zbirka, koja nas je odmah na početku uvjerila da je djetinjstvo ishodište istinske poetike u kojoj se, kao tata Mrgud, svi budimo sretni što se pred nama otvara još jedan dan. Kao jedna nova stranica knjige. Š E H E R 41

BANJA LUKA

Foto: Goran Mulahusić

MARAMA - DA ILI NE ?

KAD DRŽAVA ODIJEVA Piše: Rudolf Kalajdžić

Malo bolji poznavaoci istorije sjetiće se Kemala Ataturka, velikog turskog vojskovođe i državnika, koji je kao general na čelu turske vojske pobijedio na Galipolju udružene trupe Velike Britanije, Australije i Novog Zelanda, a kao državnik stekao ŠEHER 42 BANJA LUKA

MARAMA, SIMBOL KAKAV JEST – NEJASAN, NEOMEĐEN, FLUIDAN – OPISUJE RAZNA OSOBNA I DRUŠTVENA TKANJA, OD ONOG KOJI SLAVI LJEPOTU I ŠTITI INTIMU, DO ONOG KOJI UGNJETAVA. titulu “Oca nacije”, jer je nizom reformi preobrazio Otomansko carstvo, koje je bilo u fazi raspada, u modern državu.U želji daTursku što više učini sličnom Zapadu, 1925. donosi zakon o odijevanju. Ovim zakonom zabranjuje se nošenje fesa, turbana,

čalme i zara.

Umjesto ovih tradicionalnih odjevnih predmeta, preporučuje se nošenje šešira ili kapa sa šiltom,odnosno takvih odijevnih predmeta koji su” svojstveni svim civiliziranim narodima”.

ljeća tradicionalisti politički jačaju. Razlike u stavovima sve češće se “potkrepljuju”terorističkim akcijama.

Tada,sredinom šezdesetih godina, marama se javlja kao simbol, uvjetno rečeno, fundamentalističke orijentiranosti, kao simbol protesta protiv sekularne Ataturkove države. Marama je u Turskoj zabranjena 1989. godine.Država se jednostavno osjetila ugroženom.

Zašto zabrane?

Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih u oružanim sukobima pripadnika različitih političkih opcija u Turskoj dnevno gine od 10 do 20 osoba. Na kraju je 1982. intervenirala vojska - tradicionalni zaštitnik i nosilac Ataturkovih reformi i ideja. Pohapšeni su gotovo svi vodeći političari - lideri svih stranaka prije svega.

Vojska je zabranila ekstremne političke partije, propisala stroga pravila igre u političkom životu i stvarno vratila red i mir u zemlju. Bio je to pravi vojni udar, koji štampa i zvanična politika bivše Jugoslavije nisu osudili. Kamioni koji su snabdijevali velika radilišta “Higrogradnje”, “Energoinvesta”,”Končara” i drugih YU firmi na Bliskom Istoku su ponovo prolazili kroz Anadoliju bez problema, a vozači su odahnuli.

Čitavo stoljeće prije Ataturka, 1826. godine, turski sultan – želeći donosi da reformira i modernizuje vojsku - mijenja vojničke odore, zabranjuje upotrebu čalme i umjesto nje uvodi fesove. To je bio drastičan rez. Fes je docnije u Evropi smatran nečim izrazito orijentalnim, dok je u samom islamskom svijetu na početku izazivao žestoki otpor i negodovanje.

Ataturkov raskid sa tradicijom bio je međutim mnogo dublji, pa je i otpor reformama bio žešći. Nerijetko je dolazilo do oružanih sukoba između vojske i policije, s jedne strane, i pripadnika tradicionalnih i konzervativnih krugova. Ataturk je vjerovao da je pretjerano vezivanje za tradiciju dovelo do zaostajanja Turske za Evropom, što je u krajnjoj liniji dovodilo u pitanje i sam opstanak Turske kao države. Čovjek čelične volje, čvrsto riješen da stvori pretpostavke za nastanak i opstanak suvremene države, Ataturk se nije obazirao na otpore. Jedan dio stanovnika, međutim, ostao je trajno frustriran. Stvorena je svojevrsna pat pozicija između sukobljenih strana. U drugoj polovici dvadesetog sto-

Pripadnici desnih, islamističkih, organizacija bili su politički progonjeni. Zapadne zemlje davale su im politiški azil i primale ih pod svoje okrilje. Kada su se politički aktivirali u Evropi i počeli jačati svoj uticaj među brojnom ekonomskom emigracijom iz islamskih zemalja -pogotovo među Turcima u Njemačkoj, čiji broj premašuje četiri miliona, i Zapad se počeo osjećati ugroženim. Pred prijetnjom jačanja islamističkih tendencija u svojim zemljama zapadne vlade se počinju ponašati kao Turska i pribjegavati zabranama prema ovoj logici: ako je u njihovoj matičnoj zemlji marama simbol islamističke orijentacije, zašto ne bi bila i u zapadnim zemljama simbol istoga? Tako su i uslijedila zabrane. Njemačka savezna vlada za sada se vješto izvlači, i u skladu sa odlukom Vrhovnog suda, prebacuje ovlasti nad odlukom o zabrani na pokrajinske vlade.

Sve ili ništa Marama može biti sve ili ništa. Može biti simbol pripadnosti grupi, što je sve jača potreba, pogotovo mladih u vremenu globalizacije.U Kabulu je mogla značiti zatvor

za ženu, koja nije poštovala pravila odijevanja. Isto tako i fizičko maltretiranje na ulici, pred prolaznicima. Šta je marama - to pitanje valja rješavati fleksibilno, uzimajući u obzir kontekst.

Mora postojati mogućnost racionalnog omeđivanja.Pogotovo kada otpor tim ograničenjima predstavlja oblik ispoljavanja mržnje mladih, u evropsko društvo neintegrisanih muškaraca, radikaliziranih u vjeri, što zbilja predstavlja evropsku pošast.

Poznat je njemački slučaj mlade Turkinje, koju su običajno udali sa 16 godina, koja je nakon rastave od svog muža nastavila živjeti kao Njemica, skinula maramu i upisala fakultet.Pronašla su je i ubila trojica njezine braće.

Nešto mi govori, da su ta trojica mladih nesretnika bili u prvim redovima protestanata, kada se demonstriralo protiv zabrane nošenja marame. Teško da su protestirali protiv kršenja ljudskih prava svoje još nesretnije sestre.

Ljudi se okreću religiji kada tragaju za odgovorima na temeljna egzistencijalna pitanja, kada tragaju za sigurnošću. Okreću se religiji, koja po pravilu, braneći svoj privilegirani pristup etičkim istinama, napušta područje privatnosti i osnažuje svoju moć. Mnogi teoretičari smatraju kako je pojavu poput radikalnog islama nemoguće promatrati izvan mnogo šireg konteksta jačanja religioznosti. Proziran komad tkanine namijenjen pokrivanju glave, zakonskom odlukom biva lišen svoje estetske dimenzije i otkriva žensku glavu, otkriva i niz ličnih, porodičnih i religijskih nedoumica.

Bio sam osnovac,kada mi je otac pripovijedao o događaju kome je nazočio; bilo je to vrijeme ranih tridesetih, kada je BiH bila dio Kraljevine Jugoslavije. Otac se došao obrijati u brijačnicu kod Karabegovića - mjesto gdje su se u centru Dervente sastajali ugledniji ljudi, ne samo da se obriju ili ošišaju, nega popiju kahvu i razgovaraju. Tom prilikom nekoliko uglednijih derventskih begova razgovaralo je o reformama, koje je Kemal Ataturk provodio u Turskoj. Svi su glasno kritizirali njegovu odluku o ukidanju zarova i otkrivanju žena.

Na berberskoj stolici, napola obrijan, sjedio je ugledni direktor gimnazije Muhamed Granov. Iznenada je skočio i oštrim glasom se obratio prisutnima : ”Kada govorim o velikom Kemalu Ataturku ja skinem šešir, a vi ustanite!”

Nakon ovoga, niko više nije progovorio ni riječi.

Š E H E R 43

BANJA LUKA

Za bolji svijet Najveći mikroskop na svijetu gradi se u Švedskoj, u Lundu: prvo testiranje iduće godine

GIGANTSKI MIKROSKOP Piše: Nedžad TALOVIĆ Na Skånskim prostranstvima, na jugu Švedske u toku je izgradnja, zvanično, najvećeg i najsnažnijeg neutron-mikroskopa na svijetu! Radi se o prestižnom projektu, koji zadivljuje ne samo po svom investicijskom obimu nego prije svega svojom namjenom te savršenom i jedinstvenom konstrukcijom, pa trenutno predstavlja, može se slobodno reći, jedan od najvećih naučnih poduhvata u svijetu.

Uz poznatu transvezalu E22, nadomak starog univerzitetskog grada Lunda intenzivno se grade sveukupno 23 objekta koji će kao cijelina činiti najveći mikroskop na svijetu. Investitor i većinski vlasnik projekta ESS (European Spallation Source) zajedno sa izvođačem radova, poznatom švedskom firmom Skanska, čini sve da se ovaj kompleks uspješno okonča te svojom upotrebom pridonese daljnjem civilizacijskom razvoju. Naime, namjere su da se ovaj gigantski mikroskop koristi u nizu naučnih oblasti, kao što su istraživanje materijala, ispitivanja u oblasti hemije, biomedicine, geofizike, farmacije, energetike, arheologije i sl. Radi se o 537 metara dugom tunelu, čija je izgradnja trajala dvije godine, i kroz koji će se kretati protoni brzinom gotovo jednakoj brzini svjetlosti, te po principu spalacije (rasprskavanja) otkriti strukture tvari, sve do nivoa atoma, bez ikakvih oštećenja ispitivanog materijala, te na taj način omogućiti nova saznanja. Na kraju tog tunela gradit će se tzv. ”ciljna stanica” visoka devet spratova, prema kojoj se ”ispucavaju” protoni. S obzirom da se radi o masivnom monolitnom dijelu, to zahtijeva mnogo bušotina u samome tlu – postavljanje sipova kako ne bi došlo do neželjenog pomjeranja objekta.

Sam monolitni dio se gradi od 5800 tona željeza i betona, 13 metara je visok, a bit će zatvoren u rotirajućem krugu od volframa koji se hladi heliumom.Kada ispaljeni protoni pogode rotirajuću površinu oslobađa se velika količina neutrona i ti neutralni partikli atomske jezgre se odvode staklenim cijevima u eksperimentalne stanice poredane u krug. Sam taj ŠEHER 44 BANJA LUKA

proces spalacije iziskuje ulaganje od 18 milijardi kruna, a Švedska kao zemlja domaćin od toga je uložila 6 milijardi kruna, nadajući se uspješnoj saradnji sa ostalih 16 članica ovog projekta, kako bi opravdala i umanjila investirano.

I pored urađenog preostaje naporan daljni rad. U tom smislu država treba veliki angažman u promociji i podržavanju znanstvenog rada te saradnji s ostalim državama svijeta kako bi se izgrađeni objekti iskoristili maksimalno. U tom smislu u planu je izgradnja popratnih objekata u obliku modula - pokretnih dijelova koji su ujedno i sabirni centri sa instrumentima za obradu i pohranjivanje podataka dobijenih istraživanjem.

Suština je, da se u toku jednog procesa spalacije istovremeno obavlja više neovisnih istraživanja čime se najoptimalnije iskorištavaju raspoloživi resursi. Za sada je planirano da se koriste 22 takva modula, ali biće ih i više. Ako sve bude teklo po planu, 2019. testirat će sam mikroskop, a 2023. objekat biti dat na upotrebu znanstvenicima, tako da ESS vjeruje da će se do 2065., dokad oni rukovode objektom doći do naučnih saznanja o kojima do sada nismo mogli ni sanjati.

Dakle, na površini od dva kvadratna kilometra, od 50.000 kubnih metara betona sa 450 zaposlenih stručnih ljudi, piše se historija. Ovo naučno zdanje bit će mjesto okupljanja 2000 do 3000 nučnih radnika, koji će svojim znanstvenim radom, svako u svojoj oblasti, pridonijeti boljem i modernijem svijetu.

Å E H E R 45

BANJA LUKA

Nadir Garčević, banjalučki muzičar u Švedskoj, za svakoga od nas po jednu pjesmu ima…

NADIROVA GITARA voli da priča i teško je „izvući“ riječi, kada ga nešto pitaš, radije će ti zapjevati, a uz njegov specifični glas i zvuk gitare, vrlo brzo ćeš zaboraviti šta si ga pitao i prepustiti se ljepoti pjesme...

Takav je bio i ostao Nadir Garčević, autentičan u svom stilu, "gitara i raja" , i to je sve, i evo prilike da ga malo bolje upoznamo.

Tekst i foto: Muharem Sitnica-Sića

U neko davno doba kojeg više nema, u jednom lijepom gradu kojeg također više takvog nema, u jednom prostoru, u ulicama od džamija Ferhadije, pa prema Arnaudiji, potom, malkice uzbrdo, na Pobrđe, do Taline džamije, pa preko brda do Pućila, Šibova i sve dalje, rodila se jedna cijela generacija nadahnuta pojem ptica, žuborom Suturlije i Vrbasa, i zvukovima i ljepotama krajolika....

Još od malena sastajali smo se na svojim zelenama, brdašcima, samo nama znanim uvalama kraj rijeka i potoka, i starine "Kastela", opijeni pričama iz prošlosti o Safikadi i ljubavi, romantičnom dobu serenada i lijepe muzike, „ćukali“ smo na svojim gitarama, prebirali žice i svirali u to vrijeme jedni drugima, ko je šta znao i naučio. Nije bilo puno gitara, a svi smo htjeli prebirati po njima i lijepim pjesmama i dodvoravati se prekrasnim curama iz komšiluka...Tako se živjelo i odrastalo u to vrijeme, a od početnih samoukih svirača iz mnogobrojnih familija, Kapidžić,Tufekčić, Jakupović, Delalić, Garčević, Memišević, Kozaragić, i drugih, kasnije se iz tog velikog muzičkog klupka, pojavio niz talentiranih muzičara, koji su u svom vremenu ostavili tragove u muzičkom životu Banjaluke.

Jedan od njih je bi - NADIR GARČEVIĆ.

Na ponovnom, i ko zna kojem našem susretu, utonuli smo u svoje priče i sjećanja, i tako nastade valjda i prvi intervju sa njim. Jer on ne ŠEHER 46 BANJA LUKA

Prva gitara Prvi susret s gitarom Nadir Garčević imao je još kao dijete sa samo sedam podina, zahvaljujući njegovom rođaku, u to vrijeme poznatom banjalučkom harmonikašu, Muharemu Delaliću, koji je bio i umjetnički stolar i izrađivao razne predmete od drveta, pa je tako, čuvši za silnu želju svog malog rođaka, izradio mu drvenu gitaru bez pragova, neka se, četo, mali Nadir lijepo igra. Ali svi smo se prevarili, to njemu nije bila igračka, toliko je silno zavolio tu gitaru i tih šest žica, da je s njom i ispavao, i više se nije od nje odvajao.

Jednog dana, ugledao ga je poznati očni ljekar, dr. Sefić, koji je u tom dječaku prepoznao veliki muzički talent, a i sam je nekad svirao gitaru. Svakodnevne dužnosti ljekara učinile su da je njegova zaboravljena gitara ležala negdje na tavanu kuće, i tako je prva prava gitara došla u Nadirove ruke.

Njegovoj sreći nije bilo kraja, svirao je neumorno iskazujući svoj talent i lijep glas. Sa samotrinaest godina počinje stvarati bendove, prvo akustičnim gitarama, kasnije na ručno pravljenim električnim gitarama i pojačalima. Bilo je to i ono čudno vrijeme stvaranja muzičkih grupa preko noći, promjene ritma i muzičkog zvuka i prodora strane muzike na naše podneblje. Gotovo pune tri godine Nadir svira u takvim bendovima, a 1970. formira grupu "TNT", od koje je kasnije nastao bend "Kiklop", koji je brzo privukao veći broj poklonika njihovog muziciranja, jer su bili progresivniji od tadašn-

Susreti jih grupa koje su svirali Bitlse, Bee gees-e, i tu "mlaku" muziku, dok Nadirov bend svira muziku Deep purple, R.Stounse, Hendrixa, Mauntin, itd.

Muzička prekretnica I sve je to trajalo godinama, u duhu vremena u kom se živjelo,u amaterskom zanosu i želji da se muzikom upozna cijeli svijet. Prva muzička prekretnica dešava se 1976. godine kada Nadir dobija prvi profesionalni angažman. Bio je to svojevrstan događaj i pomalo presedan da jedan tako mlad muzičar, bebastog lica, svira u tada poznatom i čuvenom hotelu "Palas", jedinom koji je imao otvoren noćni bar sa programom i živom muzikom, gdje su svirali najpoznatiji banjalučki muzičari tog vremena. Taj ugovor, na godinu dana, zapisao je Nadirov životni put. I dalje mu je blues i rock na srcu, sevdah u duši, ali u profesionalnom angažmanu mijenja stil svirke na jazz i evergreen. Poslije isteka ugovora u hotelu "Palas", sad već kao poznat muzičar, svira neko vrijeme po poznatim banjalučkim restoranima i po okolnim gradovima. Slijedi odlazak u Austriju, Italiju i Njemačku gdje u toku pet godina nastupa po poznatim skijaškim centrima i disko klubovima.Vraća se sa tog putešejstva s ogromnim muzičkim iskustvom i dobija angažman u bendu Ane Bekute, tada popularne mlade pjevačice koju prati na svim njenim estradnim nastupima pune dvije godine, kao i druge poznate umjetnike tog doba.

Vremena za odmor i predah Nadir nemah - novi angažmani, s mnogo grupa, u mnogim gradovima i državama, i dolazi godina 1992.

Nadir odlazi u Njemačku, i pet godina svira u grupi "Zlatni ljiljani", i grupi "Bosanski lonac", nastupajući po diskotekama i prateći sve poznate pjevače iz BiH. Godine 1997. dolazi u Sanski Most, svira u kafani "Čičak", tu ostaje tri godine, a - kako sam ukaže - sudbina ga dovodi u Dansku, a potom u Švedsku. I tu se konačno skrasio sa svojom životnom saputnicom, tu je ponovo zajedno sa svojom rajom, s dragim Banjalučanima i mnogim muzičarima. U samom početku bio je to bend "Nadir & Kona", da bi sada u svojoj punoj muzičkoj zrelosti okrenuo još jedan list svog uspješnog muzičkog puta i postao ono isto što je oduvijek i bio i kako je i počeo; "One man bend".

Note nostalgije Sada s novom opremom nastupa sam, a poznavanje gotovo svih

stilova muzike, bluz, džez, rock, pop, španska i grčka muzike,naša domaća zabavna i narodna muzika, folk i sevdah, pomoglo mu je da stvori izuzetno bogat repertoar s kojim zabavlja publiku svih uzrasta u Švedskoj, Norveškoj, Danskoj i svugdje gdje treba. I svi su zadovoljni njegovim svirkama, jer - kako kažu - Nadir za svakog od nas po jednu pjesmu ima....

A u svojoj svakodnevici, Nadir je najviše u svom skromnom studiju sa svojom opremom i notama. Malo je poznato da je autor posebne instrumentalne muzike s neobičnim nazivima: "Kastel","Vrbas", "Odlazak" i druge, gdje on - prebirući po onih šest žica s početka priče, iskazuje svoju ljubav za rodni grad, svoja osjećanja, radosti i tuge i sve svoje boli, za svoju dušu i za sve Banjalučane, ma gdje bili, i sve je to poklonio svima koji muziku vole, na stranici; http://www.skibyusa.com.

Nadam se da ćete i vi, jednom, Nadira negdje sresti i uživati u njegovoj muzici i pjesmi, koja nas sa ovih prostora za trenutak vrati tamo gdje smo nekad bili….

Čekrk Upravo objavljena nova knjiga iz dijaspore. Uskoro na Sajmu knjiga u Sarajevu, Skenderija 18-23 Aprila 2018. Izdanje male izdavačke kuće DAORSON , Skövde ,Svedska Međuuvjetovanost individualnih i kolektivnih sudbina, konflikti, lomovi i preokreti životnih puteva bližih i daljih rođaka, prijatelja i sunarodnjaka su autorova neiscrpna tema kojoj se neprestano vraća. Rezultat toga su i dvije dosad objavljene knjige – Vojskovođa Timošenko u prijedorskom mektebu (2013) i ova nova zavičajna panorama sjećanja, legendi i zapisa pod metaforičnim naslovom Čekrk. Autor živi i nastavlja sa pisanjem u svom mirnom domu u starom švedskom univeerzitetskom gradu Uppsali. ”………, prateći pojedine sudbine svojih daljih i bližih srodnika, Medić pravi osebujnu vivisekciju društvenih i političkih prilika u kojima su oni bivstvovali, što čitaocu daje sliku raznih vremena i odnosa u različitim društveno-političkim prilikama. I, osim tog drugog i šireg nivoa, koji se jasno ističe u autorovoj priči, nazire se i treći, najširi nivo, a to je općenita slika ovozemaljskog ljudskog života, satkanog od raznih mijena, uspona i padova koji se poput »čekrka« vrte ukrug do konačnog smiraja. Stoga treba istaći činjenicu da se ovaj diskurs, koji je u osnovi baziran na dokumentarnom tkivu, dopunjava literarnom dogradnjom, te općim porukama i spoznajama o najširim problemima čovjekovog fatuma i bitka. U skladu s tim, ovo djelo nadilazi autentičnu dokumentarno-narativnu bazu i ima vidljive elemente zanimljivog književnog teksta.”

Iz recenzije Dr Izeta Muratspahića : „Literarna nadogradnja dokumentarnog diskursa” Medić svoje virove nosi sa sobom, pokušavajući osvijetliti svoj život unazad, preko mrtvih i predaka, ne bi li ga načinio dostojnim smisla.

Ali smisao mu često izmiče. On hirurški precizno pokušava racionalizovati bosansku zbilju. Traga, ispituje, uči. Jedan čovjek, proizvod trusnog bosanskog tla na kojem se ljudi prepliću u svojim mahnitostima, ljubavima i mržnjama, posmatra sebe sa distance u dalekoj Skandinaviji. Ali, može li se ikad imati odmak, kada Bosna polegne u krvotok, pa je svaki njen stanovnik nosi u sebi, ma gdje bio. Jer, Bosna jest zemlja, ali je više od svega stanje.

Iz recenzije Radmile Karlaš : Riječ o »Čekrku« 48 Š E H E R

BANJA LUKA

Nove knjige

O autoru Midhat Medić je rođen u Prijedoru 1944.Profesor ekonomije. Po vokaciji je ekonomista sa visokim akademskim zvanjima i karijerom nastavnika, bankovnog direktora, ekonomskog analitičara, analitičara društveno-ekonomskih processa i fenomena. Književnim radom se oficijelno nije bavio niti do sada objavljivao radove. Ima veći broj neobjavljenih rukopisa. Živi u Uppsali (Švedska), Prijedoru (BiH) i Medulinu (Istra-Hrvatska). Penzioner je .

BUĐENJE ŠIŠMIŠA SAMOTNJAKA U NEVAKAT Sad kad pišem ova sjećanja, ovu romansiranu kroniku, obuzima me inspirirajuća sjeta, melankolija i nadasve jedna smjesa »slatke topline oko srca« što me tjera i iz mene cijedi i na dlan, na svjetlo dana iznosi i svjedoči o vremenu kad sam imao, odnosno »raspakivao« svoju budućnost i naslućivao sve one virove, dubine i plićake u koje se moj misaoni i osjećajni svijet povremeno »zaglavljivao«, ostavljajući otvorenim vječno pitanje: koliko smo ponijeli, odnosno naslijedili »duše« naših predaka i koliko je ta »torba« oblikovala našu sudbinu. O takozvanom slijepom mišu, šišmišu nisam puno znao. Uživo sam ih prvi put izbliza vidio jedne lijepe ljetne noći u trošnoj kući moje tetke Raseme pod Velečevom uz cestu na putu između Ključa i Varcar-Vakufa. Ta trošna, nakrivljena, riglovana kuća je ustvari bila ostatak nekadašnjeg hana koji je zapaljen 1942. Ostao je za stanovanje neupotrebljiv dio što su ga kasnije moji već odavno rahmetli rođaci popravili, skromno dogradili i nastavili tu živjeti do kraja. Šišmiša sam vidio jednog popodneva u totalno mračnom podrumu uz svjetlost petrolejke, odnosno kako je tetka govorila »gazne lampe«. Bio je povelik, veličine povećeg goluba i bio nogama zakačen o podrumsku gredu s glavom okrenutom nadolje. Taj položaj i sav taj prizor uz prigušenu svjetlost gazne lampe, kao i prateći komentar tetke Raseme su mi se urezali u pamćenje i pokrenuli masu sjećanja od kojih jedan dio pokušavam rekonstruirati i o njima ostaviti trag, odnosno zapis.

– Polahko, Midho, polahko da ne probudimo slipog miša. – – Hoću, hoću, polahko! Nisam znao da šišmiš po danu spava i da mu je glava kad spava okrenuta naopako.

– Nisi znao i sad znaj! polušapatom dodade tetka i dade mi znak da iziđem iz podruma. Zatim i ona iziđe zamandalivši trošna i crvotočna podrumska vrata. – – Otkad se ovaj šišmiš uselio ovdje kod tebe?

– Kad sam se udala 1915. i došla ovdi’ u Ramin han vajik je bilo šišmiša u podrumu i vani pod hanskom strihom znao je pođeki ugnjizditi se.

– Koliko je star ovaj, šta misliš tete?

– Ne znam ja koliko godina je ovaj ovdi’ što si ga viđ’o star. Bio je jedan školnjak, jednoč ovdi’ u avtu doš’o, sa ženom se navratio. Pili vode, gazali po Sani i odmarali se. Slučajno otkrio šišmiša pod gredom vanjskom, pod strihom. Islik’o ga, jamda deset puta te, s ove te s one strane… I tad mi reče neku stranjsku riječ kako se ovaj slipi miš zove… I reče jošte da more živiti do, pa i preko tri’es’ godina… I još je rek’o da obično šišmiši žive i letaju u jatima ali da je ovo ritka vrsta i da je najviše ima u tamo neđe u Arabiji i Egiptu, i da se zove šišmiš samotnjak.

– A tako znači, baš interesantno! Ovaj je povelik…

– Jes’, jes’ pogolem i ja mislim da je to taj isti što ga je onaj čo’ek slik’o… Ja ga tuvim iz vremena kad će se zaratiti 1941. i mislim da je isti…

– A ima li mladih? – nastavih ja sa svojom radoznalošću. – – Ima, ima… Gori kažu pod Velečevskim kamenom da im je famelija i da samo pođeka kuća ima gnjizdo… Kod nas je bilo gnjizdo dok je han radio. – – Čime se hrani? Jesi li opazila?

– Jesam, jesam! Jede sve, najviše napada na jabuke, kruške, maline ali se zasladi i jede i muhe, baje, male leptire… – – A šta misliš što mu je glava naopako okrenuta i što se nogama drži za gredu?

– Ne znam, ali mi se čini da je to vrlo pametna životinja. Prvo i prvo, spava po danu dok se haman svi ostali hajvani i insani »pate« rade i između se »glođu…« To što oni po danu »zarade«, poberu ili nakupe, oni dojdu po noći čeprknu malo od ovog, od onog i tako siti opet se zakače za gredu čim svane… A okrenu se naopako da ne vide belaje što ih insani i ostali hajvani jedni drugima prave… Tako sigurno ne piše u knjigama… Al’, tako ja mislim… Sad kad bi ovoga ovdi’ upit’o, ko je ubio moga Osmu, ko je ubio moje komšije i naše rođake… – Kad bi ga pit’o on ti ne bi umio odgovoriti, jerbo on to nije vidio po danu kad se desilo, a po noći on samo gledi u gredu i svoje noge dok ne zaspe!

A ovdi’ nejma koja vojska nije prošla, ko nije har’o, klao i krao… A more biti da je tako i najbolje ne buditi ih… Zamisli ti, moj Midho, kad bi ovaj ovdi’ progovorio i otvorio se šta je sve čuo od svojih onih što su zapamtili još kad je Ramin otac otvorio han pa do danas… A han je otvorio zadnje godine prije nego će Švabo ovdi’ doći… Pa ti onda kontaj čega se on nasluš’o u tim noćima. Znaš, ljudi prave belaje uglavnom po danu, a šišmiši onda sačekaju da se smrači, obajdu18 sva mista i ljude što su taj dan neke belaje doživili, posvađali se, pobili se i onda po noći sve to »pobilježe« i utuve… Ha, ha – nasmija se glasno, zadovoljna pričanjem ove svojevrsne basne.

– Boga mi tete, ti toga dobro znaš o šišmišima i njihovom »poslu«! – nastavih i ja u polušaljivom i zadirkujućem tonu.

– Tako ti je to moj, Midho! Zato polahko, nećemo ga buditi, grihota je a i svašta bi se »naslušali« što ni nami ni ostalima ne bi bilo fino čuti.

Insan pola zaboravi, pola ne smi’ pripoviditi šta je bilo i kako je bilo. Insan je tako stvoren i skrojen ali šišmiš nije.

1. Rousettus aegyptiacus – vrsta šišmiša što se pored kukaca i insekata hrani i plodovima. Š E H E R 49

BANJA LUKA

Napisao: Denis Dželić

Foto: arhiva Šeher Banjaluka

POD TRIBINAMA Svijet sazdan od betona: Rukometni stadion

...Poznavao je cijeli grad, bar onaj glavni dio oko centra, naravno u zabačene dijelove grada sam nije ni smio ići jer bio je još malen. Jednom je tako dolutao čak do Gradskog mosta. Spustio se strmom stazom do same vode, čučnuo pod most i prepustio uživanju. Rijeka mu je ulijevala mir i spokoj.

Pojavio se neki čovjek i zagalamio na njega.

Parkić se nalazio u blizini gdje je stanovao, pa mu je već dosadio. Volio je sjediti u rašljama jedne jele, skriven od očiju radoznalaca, u druženju s njenom mirisnom krošnjom. Crnogorično drvo mirisalo je oporo i ljepljivo kao i smola koja je curila iz njega.

Zašto se volio osamiti, nije znao objasniti.

Nije mu bilo dosadno, dapače, to su bili njegovi najljepši trenuci. Kad bi vrijeme provodio u kući, uglavnom se zavlačio pod krevet.

Nijedno dijete ne uživa šetajući ulicama, ono ne razgleda izloge niti vidi išta uzbudljivo i interesantno u ljudima okupiranim svakodnevnim brigama, zato je projurio kroz Šetačku ulicu, spustio se do Pozorišta, tu skrenuo lijevo i natrag pored Gradske pekare do parka gdje se popeo na svoje omiljeno drvo s kojeg voli posmatrati ljude i život... ...Tu u blizine Štreke bile su i dvije livade, gdje su se djeca okupljala i igrala, ali njihove igre ga nisu zanimale, u njima je bilo previše grubosti i takmičarstva čiji on pristalica nije bio. Vođeni su pravi ratovi među djecom iz različitih ulica i kvartova, bilo je ljutih okršaja i borbi. On je bio nezavisan i stoga bježao od svakog djeteta, od svakog svog vršnjaka. Nekih se bojao, nekih se gnušao i gadili mu se. Bilo je vrlo malo onih s kojim se slagao. Naravno, i on sam, pripadao je grupi djece Iz dvorišta Hotela. Bio je tu Gogi, njegov mlađi brat Goran, Irfan, Izudin, Dragan, Žarko. S njima se družio jer je bio prinuđen, tu je pripadao, tu je živio.

Izbjegavao ih je onoliko koliko je bilo potrebno da ne bi otkrili da mu se ne dopada njihovo društvo. S njima je učestvovao u velikim tučama protiv druge djece kod FudbalŠEHER 50 BANJA LUKA

skog stadiona.

Pacifizam je od njega napravio usamljenika.

Tumarajući poznatim ulicama, gdje je poznavao svaki kamen, svako drvo, zaustavio se pred Rukometnim stadionom. To zdanje za njega je tada bilo veliko kao Koloseum. Uvijek zaključana vrata mamila su ga jer je vjerovao da se iza debelih lanaca i katanca krije nešto mistično. Kružeći oko velikog betonskog zida s one druge strane od pruge, ugledao je jednu pukotinu, skrivenu prijetećim listovima koprive i jednim velikim žbunom čička. Procjep je dovoljno širok da bi se uz malo napora mogao provući. Pažljivo Raja iz Parkića 1960. godine

je obišao prirodne prepreke, ispustio dah da bi bio što tanji i uz malo koprcanja i istezanja napokon uspio ući.

Preda njim se stvorio svijet sazdan od betona.

Ovaj osjećaj mogao se porediti s francuskim egiptologom Jean Francois Champllionom kad je prvi put ušao u jednu piramidu.

Betonski lukovi i betonske kocke, kao kocke ledenih napolitanki poslagane su jedna na drugu, čineći tunele nekih sedamdeset do osamdeset centimetara visoke i pola metra široke, protezali su se kružno oko cijelog igrališta. Potporni polu lukovi podsjećali su na one iz Hiljadu i jedne noći. To ga je

„Vezeni most“ – Nove knjige radovalo.

Bio je to njegov hram, hram gdje su ležali opušci cigareta, pljuvačka, špice sjemenki, papirni fišeci, stare novine, krhotine razbijenih flaša. Tu su se nalazile raznovrsne izgubljene stvari. Poneki novčić, upaljač, ključ, kliker, bilo je tu i nekih prljavština koje su zaudarale na izmet i urin. Nije mu to smetalo, osjećao se slobodnim u svom carstvu.

Bile su to njegove hijeroglife.

Vidno uzbuđen pojurio je tunelom i udario glavom o niske tribine. Oštri brid betona rasjekao mu je čelo tik pod zvrkom podignute kose, osjetio je strahovitu bol ali nije odustajao. Očaran i opčinjen simetrijom betona i samoće nije se obazirao na bolove.

Carstvo od betona stajalo je pred njim.

- Moje carstvo samoće - šapnuo je.

Sjeo je po turski, prekrstio noge i zažmurio. „Kako bih nazvao ovo stanje?“ – pitao se. „Sreća!“ – odgovarao je sebi samom.

Počeo je svakodnevno tu dolaziti, zavlačiti i lutati tunelima. Sve svoje slobodne vrijeme, kad bi završio sa školskim obavezama, provodio je tu. Kao lopov obazriva koraka, neprimjetno bi se provukao kroz pukotinu, strogo pazeći da ne bude otkriven.

Detaljno je pretraživao dugačke hodnike i uvijek bi našao nešto zanimljivo i interesantno što bi ga razveselilo.

Posebno je uživao kad bi kiša padala.

Kišnica bi kapala u mlazovima i kvasila samo linije zemlje, crtala i ostavljala iza sebe suhe kocke kao table čokolade za kuhanje.

Osjećao je miris mokre zemlje u nozdrvama.

Bio je zaštićen debelim betonskim pločama.

Uživao je i kad je sunce sijalo, njegove kose zrake sjekle su kvadrate ploča polumraka, sjenke paralelograma, crno-bijela čarolija, magična igra svjetlosti u simetriji.

Sunce je pravilo kaleidoskop duginih boja.

Betonske ploče široke pola a duge dva i pol metra složene su po potpornim stubovima kao divovske Lego kocke.

Napokon je stigla i nedjelja, zavukao se i čekao nekoliko sati dok utakmica nije počela.

Nije imao za kartu, nije ni volio rukomet ali nešto ga je privlačilo da otkrije šta se tu dešava. Mogao je vidjeti druge ljude dok oni njega nisu. U početku su posjetioci dolazili u grupama, širili se po tribinama, sjedili izvaljeno, kasnije je nagrnula cijela bujica sve dok i posljednje prazno mjesto nije bilo zauzeto.

Morali su ustati. Poslije zvižduka sudije zaurlali su. Nekoliko stotina posjetilaca frenetično su navijali. Poslije svakog gola prolamali su se poklici, promašaji su izazivale uzdahe.

Tribine rukometnog stadiona s vana podsjećaju na velike stepenice, na amfiteatar, akteri su tu na sceni, publika na tribinama a jedan dječak pod njima. On posmatra utakmicu kroz desetak centimetara razmaka između betonskih ploča, vidi samo cipele i par centimetara hlača, čarape, čuje žagor, navijanje, uzdahe poslije promašenog udarca,

doteturao se do kupatila i pogledao u ogledalu.

Iz mokre kose stršio je jedan zvrk.

Svoju tajnu krio je nedjeljama sve dok se nije odao svom drugu Gogiju koji je želio da i njemu pokaže kuda se tu ulazi. Poslije je on razglasio i drugima i tako je izgubio svoje betonsko cartvo. Izgubio je tad na kratko svoju betonsku samoću.

Na livadi kod stare željezničke stanice 1959. godine

navijanje, zvižduk, pištaljku sudije, grickanje sjemenki, ali ne vidi igrače, ne vidi publiku.

Ponekad se između nemirnih nogu ukaže teren, ali na trenutak.

Jedan opušak neugašene cigarete pade mu na glavu, stresao se kao da ga je napala pčela, ali tiho i bez riječi. Stražari kruže okolo i kontrolišu da netko neće ući bez karte, hodaju samim tribinama i budno prate da li je sve u radu.

Bilo je nekog slatkog uzbuđenja u tom nevidljivom ratu s njima.

Tribine su ušle i u njegov san. Tako je jednu veče sanjao da je ušao na stadion na glavni ulaz. Ulazna kapija nije bila zaključana, ušao u prazan prostor, nigdje nikoga, nema ni publike, nema ni igrača, nema ni sudija. Pred njim su prazne klavirske tipke stadiona, slobodan kao ptica pojurio je njima, skakao s jedne na drugu, pentrao se gore, spuštao dolje, skakao jednom nogom pa drugom, kao ždrijebe koje je dugo vremena bio u štali pa, kad se dočepa slobode, pojuri silovito, svom snagom.

Uskoro mu je to dosadilo, počeo se osjećati usamljen. Tribine su postale velike, hladne, dosadne.

Osvrtao se oko sebe, smetala mu je neprijatna tišina.

Začuo je disanje. Osvrtao se oko sebe ali nikoga nije bilo na vidiku. Učinilo mu se da disanje dolazi negdje ispod njega. Zavirio je između dvije ploče i ugledao jednog dječaka desetak godina starog, kako čuči, sa zvrkom u kosi i sjenkom u očima. Dječak je pobjegao i tu se krio od histerične matere, pijanog oca, strogih nastavnika, surove djece, zlih ljudi; rođen s klicom depresije u sebi, našao je prividan mir pod tribinama.

Preplašio se, preplašio je i onog pod tribinama. Jeza i trnci prostrujaše mu niz kičmeni stub. Ništa čovjeka ne uplaši kao kad u snu ugleda samog sebe.

Tad se probudio. Mokar. Kao prebijen pas

Tribine straha natkrile su mu i starost.

Danas, pedeset godina poslije, situacija je ista. Iz betonskog kaveza stana posmatra život. Ponovo se krije od histerične mase, pijanih nacionalista, strogih životnih kodeksa, zlih ljudi. Prozori su njegove oči, zastori kapci na njima, zidovi mu uši. Jezika nema. Šuti i trpi. Čeka, šćućuren, da oslabe potporni stubi, da ga zatrpaju betonske tribine.

I inače, njegov život podsjeća na Egipat i faraone. Daleko od toga da je opsjednut faraonstvom ili egiptologijom, naprotiv, on je samo jedan običan čovjek koji je zajedno s faraonovom svitom zatvoren u piramidi.

Faraoni ne vole biti sami čak ni u smrti, zato sa sobom vode svoje žene, ljubavnice, sveštenstvo a ponekad tu zaluta i po neki obični čovjek.

Njegov stan nema raskoš jedne piramide ali zato ima njenu hermetičnost, nema tu velikih kovčega iz kojih se osipa zlato i srebro, nema bisernih ogrlica ni dijamanata ili amfora s vinima i mirišljivim uljima. Tu su samo dva puna vrča, u jednom suze, u drugom gnjev. Zazidan u njega živi sa sjećanjima i uspomenama.

Betonske ploče, izolacije nesreće, čvrsto su zabravile sve izlaze van. Zrake boga sunca Amon- Raa ne mogu probiti hladne kamene blokove i unijeti malo topline i svjetlosti u nju.

Po zidovima stoje hijeroglifima ispisane poruke, faraonov život, hvalospjevi njegovim uspjesima i njegove vrline. Za njega je potreban samo jedan redak: Izvinite što sam živio! ...Prozor sobe je kobaltno plav. Kroz njega se nazire vedrina. Na maglenom nebu vedrina je udarila jednu plavu tačku, kao kist umočen u plavu boju vodenih bojica pa se razlio po praznom listu bloka, potom ga umočio u čistu čašu vode koja se zamutila plavetnilom. Popuca papirna kesa neba i njome zaplovi modra rijeka. Rijeka se izli iz korita oblaka, posta jezero potom more pa okean, tek na rubovima vidokruga da se naslutiti obala oblaka. Razli se vedrina, a on se polako uvuče pored koprive kroz uzak procijep između dvije betonske ploče svijeta i vremena, u svoje carstvo. Čučnu i tiho izgovori.

- Rušite se sad!

(Odlomak iz knjige priča „Svijet kao predstava“)

Š E H E R 51

BANJA LUKA

Piše: Marjan Hajnal

LIONEL MESSI I PROPAGANDA Za vrijeme održavanja olimpijskih takmičenja, u antičkoj Grčkoj, međusobno zaraćeni mikro-polisi sklapali su primirja. Sport je u bio u funkciji povezivanja, pa često poslije održane olimpijade ratovi nisu ni nastavljani. Iako prastar sport, nogomet je čedo 20.vijeka, ali, kult se prenio i u tekući 21. Nažalost, sport se često zloupotrebljava, mnogim klubovima vlada mafija, a individualni sportisti se ucjenjuju, navode na upotrebu dopinga, a nerijetko su i mete fizičkih napada. Moniki Seleš je manijak iz publike bacio nož u leđa u toku meča sa Štefi Graf.

Zbog fudbala se 1969. vodio i rat, između Hondurasa i El Salvadora, kada je poginulo između 3000 i 6000 ljudi. Potpuni apsurd, u suprotnosti sa ciljevima svakog sporta, jer, cilj je sportskih vještina da se upravo obuzdaju rušilački destruktivni nagoni i da se energija preinači u viteštvo. Bolji, sposobniji, jači, treba još biti i plemenit, treba se znati obuzdati, u pravom trenutku poštedjeti pobijeđenog.

U žiži svega nemilog i nesportskog što prati sport našao se i nesuđeni pripremni susret izraelske i argentinske reprezentacije. Joseph Goebbels ima svoje vjerne sljedbenike, svaku

52

vijest će prefabrikovati za neke svoje ciljeve. Na takvu propagandu obično se hitro zalijepe oni kojima ona imponira. Projekcija željenih sadržaja podsvijesti na realne sadržaje kao lakmus otkriva nekritičku kleronacionalnu privrženost.

U toku agresorskog genocidnog rata koji se vodio protiv Bosne pronijela se “vijest” da muslimani bacaju lavovima djecu svojih komšija pravoslavaca. A stvarnim pijanim i zaluđenim krvožednicima na brdima nije padalo na pamet da provjere takve maloumštine. Nevjerovatan je učinak pristrasnosti. Svoja se ne primjećuje, a tuđa preuveličava, ili se implantira onima koji je i nemaju.

Održavanje svih fudbalskih utakmica, a posebno pripremnih za Mundijal, pobuđuje žestoke strasti navijača – obožavatelja svojih miljenika preformiranih gladijatora. Sve što je vezano za fudbal i strasti navijača predstavlja posebno osjetljivo područje. U pitanju su ogromni transferi novca i niko neće rizikovati da se ogluši o prijetnje terorista.

U ovom slučaju kad je iz preventivnih razloga otkazan susret na stadionu Teddy u Jerusalimu, propagandisti su požurili da prikažu Messija kao blagodarnog solidarnog Mesiju. Na

sreću, ili nažalost, on to nije. Njegov privatni odlazak do Zapadnog zida Hrama (Britanci ga nazvaše ‘Zid plača’) Palestinci mu nisu zaboravili ni oprostili, kao ni nekoliko razmijenjenih lopti sa Šimonom Peresom. U trenutku kada se utakmica iz Haife trebala prebaciti u Jerusalim, počele su urnebesne prijetnje ne samo Messiju lično, već i njegovoj porodici. Postoje snimci spaljivanja dresa, prethodno umrljanih crvenom bojom, sa njegovim brojem. Poruke su jasne. To je jedini pravi razlog otkazivanja utakmice. I zvanični argentinski izvori potvrđuju isto.

Nažalost, sve to asocira na 1972. Može se samo konstatovati koliko je žalosno da Palestinci gube podršku do sada blagonaklonih im država.

O tome financijeri iz Teherana koji dnevno liferuju desetine fingiranih filmova i “vijesti” iz propagandnih studija ne razmišljaju. Kao ni moji sugrađani koji vide “što je babi milo”.

Da ne bilo bilo zabune u shvatanju dosljednosti moje autorske malenkosti, ja bih otkazao kompletan Mundijal, utrke basnoslovno skupih bolida, tenis i sve drugo od čega dobro žive sportske mecene i menadžeri, sve dok se svuda u svijetu ne okončaju svi ratovi i silan kapital koji odlazi mafiji preusmjeri na pomoć svoj gladnoj djeci cijelog svijeta.

Marketing

Vršimo usluge čišćenja i održavanja grobova i mezara u Banjaluci. Svi zainteresovani nam se mogu obratiti putem maila vasblasistent@gmail.com ili na telefon 00387 65 696 767 Prodaje se kuća na moru na otoku Šolta, zainteresirani mogu vidjeti detalje na ovim adresama: anastazija nekretnine@gmail.com ili www.anastazia-nekretnine.hr adresa V.B. Put Grohota 33, 21430 Rogač, otok Šolta, Hrvatska. Š E H E R 53

BANJA LUKA

ZAŠTO VOLIM BIJELO POLJE?

TRIUM REGINARUM Tekst i foto: Dinko OSMANČEVIĆ

Susret pisaca i ljubitelja fantastike u mjestu umjetnosti, tolerancije i prijateljstva: Širimo mir, prijateljstvo i ljubav!

I ne dozvolimo da nas papci svađaju!

Pisci i ljubitelji fantastike ponovo su se, po šesti put, sastali u Bijelom Polju, na festivalu Refesticon, koji je malo kasnio u odnosu na prethodne, i održan je od 14. do 17. juna. Iako jedan od najmlađih u regionu, izrastao je u značajno okupljalište izuzetnih imena fantastike i u evropskim i u svjetskim okvirima, kao što su Zoran Živković, Goran Skrobonja, Slobodan Vukanović, Adnadin Jašarević i drugi. Upravo Slobodanu Vukanoviću dodijeljena je ovogodišnja nagrada Zlatni zmaj, za ukupni doprinos fantastičnoj književnosti. Da podsjetim, radi se o književniku (i novinaru) iz Podgorice velikog opusa, prevedenom na dvadesetak jezika svijeta, inače prvom sf pjesniku u Jugoslaviji i jednim od prva tri u svijetu.

Nagradu je uručio ministar kulture Crne Gore, Aleksandar Bošković, koji je istakao je da je njegovo ministarstvo prepoznalo značaj ove manifestacije za razvoj književnosti, ali i za povezivanje cijelog regiona kroz kulturu. To su i neki od najbitnijih razloga što su Opština Bijelo Polje i ŠEHER 54 BANJA LUKA

Ministarstvo kulture Crne Gore generalni pokrovitelji festivala. A prvi čovjek Bijelog Polja, Petar Smolović, naglašava da je ovo grad festivala i da se pored Refesticona u Bijelom Polju održavaju festivali kratkog filma, džeza i tamburaša, Ratkovićeve večeri poezije i drugi.

Naglasio je da se sve veća pažnja posvećuje turizmu, i s tim u vezi obećao uređenje Đalovića pećine koja bi trebalo da postane prava atrakcija sa svojih 200 kilometara podzemnih hodnika i dvorana.

Pored pećina, tu su i predivne rijeke i kanjoni, bistri Lim i Bistrica i planina, vječno bijela Bjelasica. Uz netaknutu prirodu, tu su i spomenici kulture, kao što je crkva Svetog Petra, u samom gradu, koju je sagradio humski knez Miroslav 1.196. godine, sin Zavide i brat rođeni Stefana Nemanje, rodonačelnika srpske dinastije Nemanjića. Za potrebe ove crkve napisano je četvorojevanđelje, poznato kao Miroslavljevo jevanđelje, najstarija sačuvana ćirilična knjiga na srpskom jeziku.

Ali, vratimo se Refestikonu i dešavanjima na ovom festivalu. Pored

Reportaža predstavljanja partnerskih festivala i gostiju iz Zagreba, Pazina, Herceg Novog, Beograda i Niša, održano je više predavanja vezanih za fantastičnu književnost, strip i film. Predstavljene su i nove knjige, a pored ranije pomenutih imena, svakako treba istaknuti našeg Antu Zirduma iz Viteza, Dejana Ognjanovića, horor majstora iz Niša, značajne bjelopoljske pisce Slobodana Zorana Obradovića i njegovog sina Aleksandra, ali i najavu izuzetne antologije Regia fantastika 3, čija je promocija održana 1. juna u Beogradu. Radi se o obimnom, rekao bih kapitalnom djelu autora iz cijele nekadašnje Jugoslavije, čiju je selekciju izvršio pisac Tihomir Jovanović iz Beograda, a izdavač je SCI-FI društvo iz Beograda.

Na kraju, predstavljena je i zbirka Trium Reginarum, nastala na pratećem konkursu. Tema su bile tri vladarke iz regiona, Mara Crnojević, Milica Hrebeljanoviċ i Katarina Kosača, koje ne povezuje samo to što su bile rodice, već ponajviše zla sudbina, u teška vremena.

"Doprinos očuvanju kulturne baštine, razvoj kulture na sjeveru Crne Gore, njegovanju dobrih odnosa u državama regiona jugozapadne Evrope , edukacija mladih o istoriji i književnosti, uloga žene u svijetu danas, samo su neki od ciljeva koje su organizatori imali pred sobom," istakao je mr Dragić Rabrenović, direktor festivala. Izazovu je uspješno odgovorilo 29 autora iz zemalja regiona, koji su izabrani i koji su zbirku učinili vrijednim izdanjem. (Među njima, šest je iz Bosne i Hercegovine.) A, Dragić Rabrenović i Mirko Grdinić, direktor najstarijeg regionalnog festivala, iz Pazina, bili su uspješni voditelji programa predstavljanja izabranih autora na centralnoj književnoj večeri.

Pa ipak, nisam još odgovorio na pitanje iz naslova ovog teksta. Bijelo Polje, iako mali grad, ima ogromno srce i svoje goste dočekuje raširenih ruku i otvorene duše. Bijelo Polje je izrazito multietnička i multikonfesionalna sredina u kojoj nikada nije vladala nacionalna ili vjerska mržnja, čak ni u ona najgora vremena devedesetih godina prošlog vijeka. Nije bilo čak ni najmanjih incidenata. (Vjerujem da će i danas prisutne tenzije između prosrpske i procrnogorske struje takođe uskoro potpuno splasnuti, poštovanjem i uvažavanjem različitih mišljenja.) Sigurno da je Bijelo Polje jedan od najtolerantnijih gradova ne samo Crne Gore već i cijelog našeg regiona. A, u Bijelom Polju upoznah i sada već drage prijatelje, Tatjanu Milivojčević i njenu majku Mirjanu, Tiku, Gorana, Almu, Fahrudina, Anu, Mirka, Relju, Nemanju, Gorana, Sanelu, Mašu, Danicu, Dada, Anu, Enisu, Enidu...

Bijelo Polje, sa svojim smaragdnozelenim Limom, podsjeća me na našu nekadašnju Banjaluku (i ne samo nju) i Vrbas, a Refesticon na banjalučku manifestaciju Vezeni most, koja će se odžati sredinom jula u Banjaluci i koja takođe gradi mostove pomirenja, povjerenja i tolerancije.

I, kao što reče predsjednik žirija Refesticona, Adnadin Jašarević, u svom obraćanju, "Ne dozvolite da vas papci svađaju! Širimo mir, prijateljstvo i ljubav." Upravo to jesu najveće vrijednosti ovog festivala i odgovor na gore postavljeno pitanje.

ŠE HE

55

Zanimljivosti

Pripremio: Vlado Bojer

56

Zanimljivosti

57

JUBILARNI 15. SUSRETI BANJALU^ANA

"VEZENI MOST - 2018" ZAJEDNICA UDRU@ENJA GRA\ANA BANJALUKE Kalemegdanska broj 7, Banja Luka Tel./fax: 051/ 432-780; mob: 065/ 402-202 Mail: zugbl@blic.net; www.zugbl.ba

Petak, 13. juli

Banjaluka, 13. - 17. juli 2018.

Ponedeljak, 16.juli juli Nedelja, 15.

PROGRAM

Obale Vrbasa {eherskog vise}eg mosta

10h

Sje}anja na civilne `rtve rata - pu{tanje cvije}a niz Vrbas sa

Pla`a "Abacija"

vise}eg mosta uz prigodan program, sa porukama "NE PONOVILO SE" i “GRADIMO MIR ZAJEDNO”

13h

Moderator: Atif Tur~inhod`i}-Aki Koordinatori: S. Isi}, B. Maglajli} i S. Radulj

Sve~anost otvaranje kolektivne izlo`be:

Izlo`beni salon KC Banski dvor

Revijalni “VRBASKI DAJAK KARAVAN - Vezeni most” -banjalu~ki brendU organizaciji Dajak kluba Banjaluka Vje{ti banjalu~ki dajaka{i provozat }e sudionike od “Had`ivzine sedre” do “prvih mlinova” (Alibabe) i nazad Moderator: A. Zamola Koordinatori: R. Dizdarevi} i V. Alvir

"GRADIMO MIR ZAJEDNO"

banjalu~kih slikara: Neboj{a Bosni}, Alija Sara~, Branko Babi}, Sonja Biki}, Vladislav Dacesin, Sabaheta Had`ikadi} , Ljubica Janjetovi}, Biljana Gavranovi} - Muzi~ka uvertira: Braco Skopljak Moderator: Branko Babi}

19h

- Izlo`ba }e biti otvorena do 30. jula.

Stadion FK "Borac"

Revijalni nogometni susreti „VEZENI MOST“ kadeta i veterana

18h

ekipa "Banjaluka u srcu" sa ekipama FK "Borac" (ekipe “Banjaluka u srcu” za kadete su najbolji igra~i turnira “Banjaluka u srcu”, a veterani iz dijaspore su poja~ani veteranima FK-va: “Naprijed”, “BSK”, “Jedinostvo”, “Vrbas” i dr.)

Koordinator: Elmir Muj~i}

*Sve~ano otvaranje 15. susreta Banjalu~ana

Koncertna dvorana KC Banski Dvor

Moderatori: M. Mulaomerovi} I E. Ku~ukovi} Tender Koordinatori: N. Had`iselimovi}, S. Isi} i B. Paji} Pajo

"Vezeni most - 2018”

20h

- Himna "Oda radosti" iz IX simfonije Ludwiga van Beethovena * Pozdravne rije~i: - predsjednika Org. odbora Rasima Dizdarevi}a, - gradona~elnika Grada Banjaluke, mr Igora Radoji~i}a, generalnog pokrovitelja koji }e otvoriti manifestaciju.

- predsjednika Saveza Banjalu~ana u [vedskoj Mirsada Filipovi}a * Tradicionalni sve~ani koncert - Vezeni most

“VE^E UZ PRIM - OD BAHA DO SEVDAHA” U izvo|enju “Ansambla Zdravko ]osi}”

Muzi~ki paviljon Park "Petar Ko~i}"

20h

*Igrokaz za djecu "VESELA ULICA" Lutkarska igra za djecu sa muzi~kim numerama u izvo|enju Moderator: Nevenka-Nena Rodi} Dje~ijeg studija glume "Roda"

Koordinator:Elmir Muj~i}

Ponedeljak, 16. juli Vije}nica Skup{tine Grada

* Tradicionalni - ¨DIJALOG ZA BUDUÆNOST¨ Otvoreni razgovori predstavnika dijaspore i povratnika sa predstavnicima zakonodavne i izvr{ne vlasti Grada, RS i BiH - na temu: “Uloga lokalne zajednice u implementaciji Politike o saradnji sa iseljeni{tvom” - dijasporom sa porukom

11h

Moderator: Neboj{a Ku{trinovi} Koordinator: Elmir Muji~i}

Subota, 14. juli

Za u~esnike do 14 godina (ekipe sa tri igra~a) Prijave ekipa od 9 do 10 ~asova

10h

Moderator: E Ku~ukovi}-Tender Koordinatori:N. Had`iselimovi} i S. Isi}

Prostorije Zajednice Kalemegdanska 7.

11h

Dvori{te porodice Kapid`i}

18h

“GRADIMO BUDU]NOST ZAJEDNO”

Tradicionalni revijalni susreti u malom nogometu, basketu i odbojci „Banjaluka u Srcu“

Igrali{te O[ "Milan Raki}" Novoselija

[ahovski memorijalni open turnir "Ahmet ]ejvan" U organizaciji [ahovskog kluba "Ahmet ]ejvan" Banjaluka.

Prijava u~esnika i izbor parova od 14 do 15h Turnir je nagradni: za osvojeno I, II i III, mjesto, za najbolje plasiranu u~esnicu, za najuspje{nijeg u~esnika do 18. god Moderator: M. Karabegovi} i seniora iznad 65. god.

Koordinator: I. D`aja, V. Milinkovi} i @. Tuni}

* Polaganje cvije}a na Spomen-plo~u banjalu~ke pjesnikinje Nasihe Kapid`i} Had`i}

Moderatori: A. ^avka, M. Mulaomerovi} i M. Filipovi} Koordinator: Z. Vukoja i R. Dizdarevi}

Na prostoru kod mezara-groba Safikadi

20h

20h

Uz prigodan program: legende o Safikadi - pjesnici Safikadi.

Dje~iji studij glume "Roda" i hor "Safikada" Moderatori: E. Osman~evi} ]uri} i N. Rodi} Koordinatori: Atifa Duna

Utorak, 17. juli Od krupe na Vrbasu * Revijalni do Karanovca

RAFTING KARAVAN - Vezeni most

Kanjonom Vrbasa od Krupe do Karanovca

9h

za zaintresovane gra|ane u partnerstvu sa KKK klubom i Rafting klubom Polazak kombijem od Ronila~kog kluba “Buk” do Krupe i obilazak slapova i vodenica rijeke Krupe.

Prijave na tel: 065/ 246 - 224 i 065/ 402 - 202

Prigodan program uz u~e{}e dobitnika Knji`evne nagrade “Nasiha Kapid`i} Had`i} - Vezeni most” i gostiju Moderator: E. ]uri} Osman~evi} Koordinator: B. Kapid`i}

Vije}nica KC Banski dvor

*Cvije}e i svije}e Safikadi

Knji`evno ve~e “ VEZENI MOST ” Predstavljanje knjiga i periodi~nih publikacija: - Ranko Risojevi}: “Besku}nik”, roman - Ranko Pavlovi}: “Plavet”, pjesme - Predrag Bjelo{evi}: “Kovrd`ava ta~ka”, pjesme za djecu - Ismet Bekri}: “Jutro tate Mrguda”, pjesme za djecu - Muhidin [ari}: “Bajka o gavranu Gaku” - Elvira Krupi} [amlija: “U sjeni uspomena”, pjesme - Danis D`eli}: “Svijet kao predstava” pri~e - Mustafa Bajagilovi}: “Zagrljaj sje}anja” pjesme - 20. izdanje edicije Banjalu~kih `ubora "To svjetlo u nama", urednik Ismet Bekri} Magazin Saveza Banjalu~ana u [vedskoj "[eher Banjaluka", urednik Mirsad Filipovi}

* Predstavljanje izdava~ke ku}e “Bosanska rije~”, u povodu 25-ce rada: Urednik [imo E{i} i saradnici * Dodjela knji`evne nagrade "Nasiha Kapid`i} Had`i} - Vezeni most" za 2018. godinu, za opus i domete u knji`evnosti za djecu. * Muzi~ka pratnja: Braco Skopljak, klavir

Partneri:

Koordinatori: N. Jankovi} i N. Had`iselimovi}

Hol Koncertna dvorana KC Banski Dvor

19h Dvorana KC Banski dvor

20h

* Otvaranje izlo`be "STARA BOSNA" iz fundusa Galerije Preporoda iz Zenice Moderator:Amna Sofi} Koordinatori: Elmir Muj~i}

Tradicionalno VE^E SEVDAHA “Vezeni most” U organizaciji BZK “Preporod” iz Zenice i Banjaluke i izvo|enju Orkestra BZK “Preporod” iz Zenice sa voditeljem Halidom Kobi}em i vokalnim solistima: Senad Ali}, Emina Sinanovi}, Muris [ari}, Emna D`aferovi}, Amina Bajramovi} i Hud`eima Terzi} Gost ve~eri: Hor “Safikada”, Samka Seferovi} i Atif Tur~inhod`i} Moderator:Amna Sofi} Koordinatori: Elmir Muj~i}

Moderator: I. Bekri} i [. E{i} Koordinator: Z Guni}

Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske

Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine

KULTURNI CENTAR BANSKI DVOR SAVEZ BANJALU^ANA U [VEDSKOJ

Plivit renodlar

Plivit förblir Plivit.

Recepten är de ursprungliga men med ett snyggare yttre.

Plivit Trade renodlar sin grafiska profil och tar ett steg framåt för att tydliggöra rollen som ledande producent och leverantör av livsmedel från Balkan.

Den nya logotypen som mognat fram under våren speglar det bördiga Balkan: en sinnebild för sol och åkrar.

www.plivit-trade.com