Foto: Mirsad Filipović
KEMIN GARO Ili : Priča o crnom mrdorepu
Napisao: Ismet BEKRIĆ »Sasvim je sigurno da niko od ukućana nije znao kako je štene stiglo u dvorište naše kuće. Bilo je sasvim malo kada se to dogodilo, a iz naselja nije se javio niti jedan susjed koji je vidio kako se to štene crno kao mrkla noć ušuljalo u naše dvorište. Dugo će biti tajna i kako je, onako malo, znalo gdje da sačeka ukućane. Naslonjeno na zid kuće slalo je umiljate, reklo bi se i tužne, poglede. Iz tih pogleda kao da su izbijale riječi: Ja ovdje želim ostati.« Ovako počinje priča o jednom psiću i jednom dječaku, koju je napisao pjesnik i bajkar Kemal Coco. Male/velike čitaoce/Čitalčiće sigurno zanima da li je to štene ostalo u dvorištu kuće, i da li se sprijateljilo sa dječakom i njegovim drugarima iz ulice? I, kako se zvalo? Pa, pođimo prvo od imena... Ovo štene se našlo u dječakovom dvorištu upravo tog jutra, kad je i dimnjačar Ivica došao da očisti dimnjak. - Da li je to moj šegrt koji je stigao prije mene? – upitao je, ugledavši crnog psića koji je upravo tada pio mlijeko. – Baš je lijep. Ako ŠEHER 36 BANJA LUKA
mu niste dali ime, neka bude Garo, jer je crn kao gar koja izlazi iz dimnjaka. I tako je to štene dobilo ime: Garo. A sada, da vas nešto upitam: Razumijete li govor životinja? I, mogu li psi uopće govoriti? Jednom prilikom čuo sam razgovor dvojice dječaka na igralištu između zgrada. - Znaš li ti, da moj pas sve razumije šta mu kažem!? – hvalio se prvi. - Kad sam nedavno bio kod dide na selu, i ja sam razgovarao sa njegovim ovčarom; ja ga nešto pitam, a on meni odgovori, iz laveža mu prosto izviru riječi – nadovezao se drugi dječak. I Garo je bio takav pas! Pisac mu je u ovom romanu udahnuo čudesnu moć – mogao je govoriti ljudskim glasom. Razgovarao je i sa dječakom, ali i sa drugim životinjama. Tako je mogao doznati mnoge tajne, i spriječiti mnoge neželjene događaje. Kao onda kad je naselje spasio od najezde lisica i vukova. U ovom romanu, u kojem se prepliću realno i izmaštano, stvarnost i bajka, susrećemo još niz zanimljivih likova. Tu su mama, tata, djed, baka, pa dječakov drugar Mirza, koji je imao posebnog goluba, zvanog Bjeloglavi. A zašto se roman ne zove »Susret sa Garom«, nego »Rastanak sa Garom«, otkrijte sami. Život nije satkan samo od sretnih susreta i drugovanja, već i od tužnih rastanaka. Kad pročitate ovu knjigu Kemala Coce, možda ćete i sami poželjeti da nešto napišete o svome psu. Ili o nekom svom četveronožnom ili krilatom ljubimcu. Možda ćete dobiti i pismo od svog prijatelja, kao što je i dječaku Mirzi pisao njegov golub Bjeloglavi: