IN memoriam
PJESMA JE SVIMA DOM Piše: Ismet BEKRIĆ Moju novu knjigu »Palčić Čitalčić«, knjigu o knjigama, pjesnik, prozaist i novinar Kemal Coco, nažalost, nije imao u rukama, jer su se njegove oči sklopile onda kad su se otvarale stranice tek objavljenog izdanja. A radovao se što su njegove nove knjige, i njegova bogata književna riječ, dobili mjesto među najznačajnijim naslovima bosanskohercegovačke književnosti za mlade. Cocine knjige žive, kao i ovaj prilog osvjetljavanju njegovog djela; evo tog teksta na stranicama naše »Šeher Banjaluke«, koju je Coco morao napustiti, ali koju je volio i koju je opjevao i sretnim i tužnim stihovima. Kažu, da djedovi podjetinje uz svoje unuke. A pogotovo ako još od svoga djetinjstva pišu pjesme, i to i za djecu. Takav je i naš stari znanac, pjesnik i bajkar Kemal Coco. U svijet književnih riječi ušao je prije punih pet, i više, decenija - stihovima za djecu, u kojima se oslikavao i svakodnevni život, ali i čarobni svijet prirode i životinja. Svaka njegova pjesma imala je u svome slikovitom spletu i neku priču, neku nenametljivu poruku. Posljednjih godina Cocina pjesnička riječ pretapala se sve više i u pripovjedačku, bajkovitu, pa je objavio nekoliko proznih knjiga za djecu: »Djedove priče« (2005.), »Dukat kruška« (2007.), »Bajka o Bjelanu« (2008.), »Bajka o bajkama i Žar ptica« (2009.), »Slavuj iz zlatne doline« (2010.) i »Rastanak sa Garom» (2011.). Šta je to što pisca Kemala Cocu u njegovim zrelim svaralačkim godinama vraća i njegovim pjesničkim izvorima? Da li je to traganje za prvotnim inspiracijama, za djetinjstvom koje, godinama, dobija svoj neugasivi sjaj? Kao davne zvijezde koje se »u svojoj igri ponekad zanesu«. Ili kao pjesma koja je pobjegla i od samog pjesnika, i skrila se među djecu. »Dok je pjesnik snivao snove novog rukopisa iz knjige je pobjegla pjesma o proljeću, ostavila cipele i odjeću, požurila među đake, i one starije ali i prvake, i molila ih da je negdje skriju...« Za tom »odbjeglom pjesmom« djetinjstva Coco, evo, još uvijek traga, iako mu se na pleća svalilo više od sedamdeset godina. »Pjesma za djecu je, zapravo, uvijek mlada, uvijek nekako otvorena, nezavršena, kao što je i samo djetinjstvo uvijek ne-
doigrano«, kaže Kemal Coco, između svoje dvije pjesničke zbirke – »Zagrljenih pjesama i priča« i »Radoznalica«. Među korice knjige »Zagrljene pjesme i priče« Coco je utkao i priče kojima je bilo tijesno, pa su željele da svoja osjećanja iskažu kao dogodovštine, male bajke. Posebno su tu doživljene priče o djedovima koji se sjećaju svojih djetinjstava i koji čeznu za unukama i unucima, tamo negdje u svijetu, na sjeveru ili preko oceana. A kad se, ljeti, kod djeda u dvorištu, u domovini, ponovo svi okupe, onda djeda postane kao »kruška govoruša«. I nova stihovnica Kemala Coce – »Radoznale pjesme« - na tragu je i davnog i sadašnjeg djetinjstva, koje tako postaje svevremeno, vječito. Pjesnik-djed postaje istovremeno i pjesnik-dječak, onaj koji se živo prisjeća svoga djetinjstva i svojih prvih stihova o zeki koji trči šumicom, o medi koji se »ispod kruške smješka«, o golubu gaćanu koji je odletio u širni svijet, pa ga moli da mu se vrati. U današnjem svijetu kompjutera, mobitela, žurbe, pa i otuđenosti, pjesnik nam poručuje da su važne sve staze, i ona kojom krivuda rijeka, i ona kojom trči zečić, i ona koja đačića vodi u školu. Jer, »Svako gazi po svojoj stazi, prema cilju svom. I kad skreću, svi se sreću, svijet je svima dom.« Tako i onaj zeko, o kojem je Coco pisao i prije punih pedeset godina, ponovo trči kroz njegove nove pjesme, u kojima pjesnik poručje najmlađima da uživaju u svome djetinjstvu, ali i da »ipak ne zaboravimo, dječice odvažna, i pjesma o zeki svima nam je važna«. Nove pjesme za djecu Kemala Coce su mali poetski zapisi iz svakodnevnog života - o porodici, djedu kovaču i djedu koji uz pomoć svoga štapa odlazi do rijeke, o tati majstoru, o maminim osmijesima, o bakinim kolačima, o jednom poslijepodnevu u stanu, o jednoj nacrtanoj cesti po kojoj nam dolaze prijatelji. U ovim pjesmama živi u svojim raskošnim bojama i priroda – zima na selu, sunčeve zrake zimi, rosa, slike proljeća i jeseni, gromovi. Tu su i veliki prijatelji djece – životinje: puž kojem su ukrali kućicu, cvrčak koji ostaje vjeran svojoj pjesmi, lija, vuk, bolesni slavuj, jedan zec koji je otišao u robnu kuću, i jedan obični pas koji se iznenada našao u naselju i tu ostao, i dječakov-pjesnikov pas Garo. Djeca su uvijek radoznala, pa su takve i ove pjesme; zanima ih ko budi sunce, šta ptice žele kad lete, gdje stanje magla, i šta sve možemo pronaći u jednom podrumu? Zato pjesme ove zbirke imaju vedra lica, i svaka bi »sve htjela čuti«, »saznati«, »u svemu uživati i o svemu pisati«. Kemal Coco želi da piše »riječima svojih komšija«. Riječima koje se iz svakodnevnog govora prelijevaju u poeziju. Zato su njegove pjesme, i to ne samo one za djecu, jednostavne, mjestimično narativne, mjestimično »prepisane« iz dječijih rimovanki, ili iz pisama i uzdaha raseljenih i udaljenih, a uglavnom na onoj sunčanoj strani života i djetinjstva. Prvotne pjesnikove inspiracije ovdje kao da ponovo cvjetaju. Pjesma je svima dom! Š E H E R 37
BANJA LUKA