Dobrota Lošić, Milena Bojović i Fuad Balić
STOTINU HILJADA TISUĆA Banja Luka je godinama bila grad u kojem su svoja dopisništva imali skoro sve dnevne novine, radio televizije i agencije tadašnje države – Gol je pao oko pola pet . Piše: Kemal COCO (Bila je ono što su njeni stanovnici željeli - grad. Grad ljudi koji su uživali Život. Voljeli su se, šalili. poštovali na svoj – banjalučki način. Bila je ...) Možda današnje stanje daje odgovor na pitanje zašto je Banja Luka prije 40 i više godina bila zanimljiva redakcijama svih dnevnih listova, radio televizija i agencija tadašnje države. Svoja dopisništva sa stalno zaposlenim novinarima imali su: beogradske redakcije „Borba“ (Milenko Marić), „Politika“ (Vezuv Tinjić), „Večernje novosti“ (Slobodan Pešević), „Politika Ekspres“ (Kemal Coco), agencija „Tanjug“ (Salih Konjhodžić), zagrebačke redakcije - „Vjesnik“ (Aleksandar Ravlić), „Večernji list“ (Slavko Podgorelec“, Radio televizija (Zagreb) (Refik Slabić), te sarajevske redakcije - „Oslobodjenje (Ahmet Salihćehajić i Milan Rakić), „Večernje novine“ (Milenko Pajić), Radio Sarajevo ( Drago
Milenko Pajić
38
ŠEHER
BANJA LUKA
Perić), Televizija Sarajevo (Dobrota Lošić) dok su mnoge redakcije dnevnih novina ili radio televizija imale honorarne dopisnike čija su imena i prezime bila poznata samo urednicima tih medija. Istina, dolazilo je do promjena jer su pojedini novinari svojim radom zaslužili odlazak na urednička mjesta u redakciji. Tako je Dobrota Lošić otišao na rad u Sarajevo, a njegovo mjesto u dopisništvu zauzeo Hamid Husedžinović, dok je Salih Konjhodžić otišao za dopisnika Tanjuga iz Ankare, a na njegovo mjesto došao Jovan Babić. Bilo je i drugih promjena jer su „banjalučki dopisnici“, bar tako se govorilo, veoma dobri novinari i dolazili su kao pojačanja svojim redakcijama.
NE „BENDAJU“ UREDNIKE Iako su pristigli sa svih strana, banjalučki dopisnici veoma brzo su postali istinske kolege
Vezuv Tinjić
i prijatelji. Nastojali su da „ne izdaju kolegijalnost“ i ni jedan dopisnik nikada nije ostao bez informacije koja bi mu mogla zagorčati život u njegovoj redakciji. Znalo se dogoditi, i to veoma često, da kolega – dopisnik dan ranije malo više popije i dan provede „bolestan“ u svom stanu. Da tog dana nije viđen u gradu dopisnici brzo primijete i , ako je bila kakva novost, ona njemu bude proslijeđena. A današnja tehnika, i ona početkom 70-ti godina prošlog stoljeća, toliko su različne, da „ona ranija“ liči na pećinsku u odnosu na današnje „sve moguće pogodnosti“ koju novinari imaju. Istina, bilo je pokušaja pojedinih redakcija (naročito novina), da svoje dopisnike „odvoje“ od konkurentskih novinara, ali banjalučki dopisnici nisu „bendali“ takve želje svojih urednika. Sasvim slobodno se može reći, iako je povremeno bilo manjih nesuglasica, da su banjalučki dopisnici bila jedna složna porodica čiju su članovi svoje za-
Vezuv Tinjić