Kolumna
PAGANSKA POEMA Piše: Marjan Hajnal
I mnogo ot moje ruke na zemji bi, a ni ot mene niko ne bi mrtav i ubit (Zapis sa stećka, 1094.)
Neki je zovu najluđa noć. Za mene je ona – od trenutka kad brat slučajno zapali jelku pa pobježe u tridesetprvodecembarsku predponoć 1961. i od kada sam počeo memorisati svijet, a bijahu mi tek nepune tri godine – oduvijek bila samo luda noć. To je ono kad ljudi luduju, nekontrolisano piju, jedu, troše, grle se i pipaju, kupuju poklone da operu savjest i potkupe do tada zanemarivanu djecu. Nešto oni kao slave. A upitam li koga, zna li šta slavi, odgovara spremno upitani: ma pusti to, važno je da si sa društvom, nek se nešto slavi. E, to nešto, nije obično nešto. Drugo pitanje koje je i Sokrat volio da pita pa ga spališe… Ne, njega otrovaše, ne, ispi on otrov sam umjesto njih, što je po smislu trebalo biti isto: Čemu mudri ljudi? – Pa, – rekao bi moj vrli polupijani prijatelj kad na novogodišnje-bijelom Prokoškom jezeru, na minus dvadesetsedam, tokom pripremanja doručka naloži i rukavice, – mudrovanje, to ti je, hm… To ti je kao kamen u cipeli! Kome je kad trebalo mudrovanje kad se “slavi”? Mudar stavi kamenčić u cipelu, blentav ga odmah odbaci. Upravo tako odbaciše Bruna jer se pobunio ne radi ravne ploča-planete, već prvenstveno protiv pedofilije, kao i protiv progona neobično vidovitih pametnih i blagoglagoljivih žena proglašenih vješticama. Odbaciše i Isusa, jer toljagom on razjuri čopor lopova i natovariše njemu društvo lopovsko na krstu pored njegovog. I, tu počinje naša priča. Ne, ona se tu završava, a počela je u davna snovita vremena kad je plemenski vrač uz bajalice niz stub dima spuštao boga u pećinu među saplemenike okupljene oko vatre. Zovu ih paganima u istočnoj verziji, a u zapadnoj poganima. Da budu još poganiji pogani barbari, zovu ih i sektašima, jereticima. Sekta je otpad. Kao da nisu svi otpali? A svi svetkuju “svoje” novogodišnje i druge svetkovine kao vlastite i ne znajući da su i one paganske. Ne bih ja da kvarim slavu i proslavu, ali, nije to više za šalu, nema našeg-njihovog Tite, a praslavjanski vožd Slav, koji ujedini nesložnih 76 slavenskih plemena – zabranjen je. Kako? Pa, lijepo: sad smo svi – Iliri! Pa dobro, a kako se na Ilirskom kaže proslava? I gdje nam je tu sad neka slava, il’ pro-slava, obilježavanje promjene u Zodijaku kad joj nije vrijeme? Lažu li astronomi, ili barbari? Ili, neko treći, pod Prokrustovim krevetom kašu meteža muti… Kao i uvijek, svi putevi vode ka grotlu istog epicentra podjela, zavjera i obmana, na Tibru. Po istom receptu, antihristovski anti-alevitski pagani u Saudijskoj Arabiji zabranili proslavu Nove godine, a uhodiće se i oni koji bi na sektaško-pagansko Valentinovo kupili izabranici buketić ruža. Kao što sudski, ili, i bez suda, kažnjavaju žene-šofere, ni Djeda Mraza također ne trebaju. Ni u nekršćanskom dijelu Sarajeva bjerobradog crvenokapog đeda ne trebaju, ni njegove poklone s prepravljenim datumima na ionako genetski modificiranim GMO slatkišima, jer, “NG je hrišćanski praznik”. Ma, kažem ja, pa u pravu su ljudi. Nije to što živim u državi aparthejda. Kod jevreja je kalendar lunarni, kao i u muslimana. A u Kineza kalendar… samo da se na nogama zadržiš, sve neke zmije, psi, svinje i majmuni… Sigurno su zato te životinje tamo najistrebljenije, “žutima” najslađe poslastice. Kad je kalendar, nek se jede. I u Grka je Kronos jeo, i to svoju vlastitu djecu, samo Zeusa sakrila majka Rea, a on uškopi rođenog oca i spasi civilizaciju. I on, dakle, poslije Nimroda, bijaše Mesija. I puno još tih mesija povijest zabilježi. Ali, ništa su svi ti pagani spram onih što dekretom i papskom bulom narediše da se slavi pomen duhovnom imperatoru, i to šest dana poslije Hristovog rođenja. A sedmi dan, po zakonu nordijskog Valhale, pardon ŠEHER 12 BANJA LUKA
sinajskog Mojsija, da bude posvećeni Dan od odmora, tj. Šabat (u Hebrejskom se pojmom švita iz kojeg je izvedena riječ šabat označava prestanak, obustava, pauza, odmor). Nema veze što se Hrist rodio u junu. Kad papa Silvester I naredi da se slavi njegov rođendan ima i Hristov da se slavi i to dva puta u roku petnaest dana, dva rođendana, svetoslavna, a oba krivoslavna. A u sredini, Silvest(e)rovo, noć 31. decembar na 1. januar. Silvester I, oslobodio je svijet svog nečasnog fizičkog prisustva 31. decembra 335. godine, nakon 22 godine papstvovanja). Poslije njega, nastavila su se sva zlikovačka napastvovanja. No, zaboravih li, šta mu ga ono bijahu decembar i januar? Guglajte malo i vi, nisam valjda samo ja okovani galiot na ovoj ukletoj galiji s kojom ćemo svi ovako okovani potonuti, jer, kad se tone, robove ne oslobađaju. Ako! Lijepa smrt u dubinama plavim. Suđena nam od onih koji nekrofilnom svekontrolom banaka potapaju svijet. Iako ne inkliniram ni Istoku ni Zapadu, u sredini sam Globusa, lakše mi je, i to upravo voždu Slavu zahvaljujući, da shvatim šta su prosinac i siječanj. Ali, Janus, komplementarno-dvolični… to je već metafizika, magija, mitologija i ostale paganske bajalice za stupanje s dozvolom u svijet mrtvih i dolazećih-još-nerođenih-živih. Moji bi poznanici-znalci prave duhovnosti to lako odmah pojasnili karmom, ali, za mene je prekasno da pratim tu spiralu-spiritualu-magistralu uma pa sam na tek nerazvijenom nivou samozvano-rado-viđenog gosta za raskošnom vegetarijanskom večerom, ali, ako ništa drugo, kod njih nema alkohola, droga, ni pipanja da se javno vidi, a tajno… Pa, rađaju se… Suzdržani Hindusi vrtoglavo jure da brojčano prestignu Kineze. Griješe ljudi, nije tajna u mesu, već u začinima. Kakva Nadalina, nije ni u predvorju kulinarskog čarobnjaštva.
A sada, gugleri i kuglageri, koji se znate kotrljati kroz neradne dane od samog pape naređene da ih slavite. Stvarno, šala na stranu, znate li šta slavite? Ne znate? A da li vas je briga? Samo pet, šest podignutih ruku!? Dovoljno, sad slušajte koji ne znate, a vi koji znate i lukavo krijete znanje, razmišljajte: Silvester nije samo praznik, to je u prvom redu politički falsifikat. Znači, svetkujete nešto izmišljeno, nezakonito, iznuđeno. Drugo, to slavljenje je bilo obilato škropljeno ljudskom krvlju! Da! Kako onda, tako i 1991. Ko se zadesio u Sarajevu na prokletu “Novu” ’91./’92. zna šta je bila ta noć. Ili, još se nije slutilo? Izgubivši volju da još ikada bilo šta slavim, rekoh: Ovo je rat! Počeo je rat! Treštalo je kratkometno i dalekometno, jednocjevno i dvocjevno, heklerovski i škorpionski, po krovovima, po prozorima. Pojedinačno i rafalno, a ponegdje bi se čuo i tromblon. Bila je to noć užasa i prijetnje samom nebu u koje su se zabadale žaoke šarenih vatrometnih raketa od čijih prasaka se naš šnaucer Džambo izbezumljen bacakao na sve strane, polegnutih ušiju i repa od straha, puzao i bezuspješno pokušavao sakriti, a nigdje ne bi neke rupe ili pećine da pobjegne, nemoguće ga je bilo smiriti. Samo živ-