Seher Banja Luka 38

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 38 - JULI-AUGUST - 2015. - MOTALA - GODINA VII

Uvodnik Riječ urednika

DUGO, TOPLO, VEZENO LJETO Poštovani čitaoci, Vjerujem, da ste se uspjeli odmoriti tokom proteklog prevrućeg ljeta, čini mi se nikad toplijeg. Nije bilo lako biti u BiH u julu i augustu, pogotovu u popodnevnim satima, i mnogi, pa i ja sam, morali smo tražiti spas na obalama Vrbasa. Ni takve vremenske prilike nisu mogle spriječiti vrijedne članove našeg Saveza Banjalučana da se i ove godine angažuju u pripremi i realizaciji tradicionalnog «Vezenog mosta» pomažući Zajednici udruženja građana Banjaluke da nam i ovogodišnja manifestacija uljepša ljeto i boravak u zavičaju. Uprkos velikim ekonomskim problemima, nedovoljnoj pomoći grada i pomenutim vrućinama, možemo biti ponosni na ostvarene rezultate, jer treba imati u vidu da je manifestacija održana uz stvarno ogromne poteškoće. Ipak, naša udruženja u Švedskoj su još jednom pokazala izuzetnu solidarnost i razumijevanje i svojom materijalnom podrškom omogućila da se sve planirane aktivnosti i obaveze ostvare na opšte zadovoljstvo.

Ovogodišnji «Vezeni most» protekao je u svečanoj atmosferi, sa bogatim kulturnim i sportskim aktivnostima, održana je i zapažena tribina predstavnika lokalnih vlasti i građana Banjaluke, većinom izbjeglih i raseljenih širom svijeta. Raduje veliko učešće omladine i djece u sportskim takmičenjima, a vrijedno je spomenuti šahovski turnir, izložbu poznate likovne umjetnice Nerice Abdulić Osmančević, prekrasan nastup dječje grupe “Roda”, svečano otvaranje u kojem su prisutne, svojim odličnim interpretacijama, oduševili Dunja Simić i studenti banjalučke Akademije, te završnu večer Sevdaha u Domu kulture. O tim i drugim događanjima puno više ćete pročitati u tekstovima naših saradnika.

U našem gradu je i burna politička situacija, premijer RS-a stalno zagovara razne referendume, opozicija je za sada nemoćna, ekonomska situacija je katastrofalna, a narod, ko narod, trpi. Dokle, vidjećemo.

Po povratku u Švedsku dočekala nas je tužna vijest. Poslije dvadeset godina prestala je sa izlaženjem Bosanska Pošta, najpopularnija bh. novina u Skandinaviji. Zbog ekonomskih poteškoća i smanjenog broja pretplatnika ostali smo bez novine koja je redovno i realno izvještavala i pisala o našim ljudima diljem svijeta i bila izuzetno značajna za povezivanje domovine i dijaspore. Mojim prijateljima, Branku Tomiću i Fikretu Tufeku, upućujem veliku zahvalnost za izuzetnu saradnju i razumijevanje kroz sve ove godine, a pokretaču i uredniku Dževadu Tašiću hvala za decenije druženja na stranicama zajedničkog glasila. Možda se Bosanska Pošta opet pojavi na sceni u nekom drugom obliku, mjesečnika ili slično. U svakom slučaju Pošti treba odati priznanje za sve ono što je učinila za naše ljude u Skandinaviji i šire.

I, na kraju, da vas sve pozovem na 21. tradicionalni susret Banjalučana koji će se održati 17. oktobra u Halmstadu! Dobro nam došli!

Na ovoj stranici možete čitati sve dosadašnje brojeve “Šeher Banje Luke”. http://issuu.com/savezbl Na kraju da se vama, koji ste nam već poslali dobrovoljne priloge, u ime naše male redakcije i u svoje lično, iskreno zahvalim na pomoći i razumijevanju, i nadam se da će vam se pridružiti i mnogi drugi naši čitaoci.

Vaš urednik Mirsad Filipović

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Zlatko Avdagić

Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 739 872 284 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Haris Grabovac Nedžad Talović

Mirsad Filipović

Dopisnici/Korrespondenter

Urednik/Redaktor

Ismet Bekrić (Slovenija) Mišo Vidović (BiH) Kemal Coco (BiH) Radmila Karlaš (BiH) Mersad Rajić (Kanada) Rešad Salihović (BiH) Dr Severin D. Rakić Australija

Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete Gunić Zlatan, Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare Ismet Bekrić

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna strana Omer Berber

EHER 2 Š BANJA LUKA

Sadržaj Vezeni most 2015: Godine koje traju...................................................................4 Vezeni most 2015: Buketi sjećanja.......................................................................6 Vezeni most 2015: Dijalog za budućnost............................................................8 Reportaža: Dvadeset tužnih godina.................................................................10 Genocid-Democid.........................................................................................12 Sjećanje na KAB: “Mi smo sinovi ove zemlje”...........................................14 Kolumna: Vlakom prema jugu.....................................................................16 Sjećanja: Praznina zaborava........................................................................20 Zapis o Stambolu(5.): Zalazak carstva........................................................22 Sjećanje: Katedrala Svetog Bonaventure...................................................24 Priča o Vehabu 3: Šabesa i kitiri...................................................................26 Kolaž: Vezeni most 2015...............................................................................30 Reportaža: Halmstad........................................................................................32 Čaršija izgubljenih čari............................................................................................36 Lov na losa u Švedskoj.................................................................................38 Granične situacije nacionalnog i kulturnog identiteta u BiH................40 Reportaža: Donji Vakuf, Svi odlični, domaćinu pehar...................................42 Jadranka Stojaković: Za sva vremena obojena pjesmom........................44 Reportaža: Poklon iz Jezerskog........................................................................46 Banjalučka oaza mira.........................................................................................48 Reportaža: Igra zastava.....................................................................................50 Draganin kutak: Palačinke Gaga....................................................................52 Poezija: »Rimaginacije« Kolje Mićevića.....................................................54 Prođe i period od 1970. do 2015. godine.....................................................56 Poezija............................................................................................................57 str.4

Vezeni most 2015.:

Godine koje traju str.16

Vlakom prema jugu s t r: 4 0 s tr. 4 8

Banjalučka oaza mira

Granične situacije nacionalnog i kulturnog identiteta u BiH ŠEHER 3 BANJA LUKA

Vezeni most 2015.

Tekst: Ismet Bekrić, Mirsad Filipović i Mesud Mulaomerović Foto: Safet Isić, Slobodan Rašić Bobara, Ervin Kopačić i Atif Turčinhodžić

Vrlo zapažena izložba: Nerica Abdulić Osmančević

Otvorila Vezeni most: Jasna Brkić zamjenica gradonačelnika

GODINE KOJE TRAJU Izložba akvarela - Turniri u malom nogometu, košarci i šahu – Rafting od Krupe na Vrbasu do Karanovca – Veterani i kadeti na zelenom polju Igrokaz za djecu – Tribina - Večer uz sevdah Susret Banjalučana „Vezeni most - 2015.“, već dvanaesti, svečano je otvoren 13. jula u Banskom dvoru/Domu kulture koncertom u organizaciji Akademije umjetnosti Univerziteta u Banjaluci. Na programu su bila djela domaćih i svjetskih autora u izvođenju nastavnika i studenata Akademije. Pozdravne riječi brojnim Banjalučanima uputila je dogradonačelnica Jasna Brkić, u ime grada koji je pet julskih dana proživio i u znaku druženja, poetske riječi, slika, muzike i sporta, te predsjednik Saveza Banjalučana u Švedskoj Mirsad Filipović i predstavnik organizacionog odbora Mesud Mulaomerović.

U izložbenom salonu Kulturnog centra otvorena je izložba banjalučke umjetnice Nerice Abdulić Osmančević pod nazivom “Kultura akvarela”, a o radu ove istaknute umjetnice govorili su Alija Sarač i Veso Milinković.

Turnir u malom nogometu i košarci ,,Banjaluka u srcu“ održan je na igralištu OŠ „Milan Rakić“, za učesnike do 16 godina, a okupio je više od 30 ekipa sa preko 150 mladih koji su se takmičili po velikim vrućinama, a sportski dio programa imao je još jednu atrakciju - revijalne nogometne susrete kadeta i veterana ekipa „Banjaluka u srcu“ sa ekipama FK „Borac“.

Održan je i rafting karavan “Vezeni most”od Krupe na Vrbasu do Kara-

Izvrstan nastup: Hor Safikada EHER 4 Š BANJA LUKA

novca. Sportski entuzijasti Narcis Hadžiselimović, Enver Kučuković Tender, Muhamed Ibrahimbegović Palada, Mesud Mulaomerović i drugi zaslužuju sve pohvale za realizaciju sportskog programa. Šahovski memorijalni open turnir „Ahmet Ćejvan“, u organizaciji Šahovskog kluba „Ahmet Ćejvan“, ponovo je privukao brojne poklonike igre na 64 polja, a pobijedio je velemajstor Boris Đukić .

Tradicionalna tribina – otvoreni razgovori ove godine bila je posvećena temi “Dijalog za budućnost “ - Aktuelna zbivanja u gradu, RS-u i BiH i uloga dijaspore u razvojnom procesu grada. Moderatori su bili Jasna Brkić, Mesud Mulaomerović i Mirsad Filipović.

U već tradicionalnom programu djecu u gradskom parku „Petar Kočić“ Dječji studio glume ,,Roda“ izveo je igru „Smiješno putovanje“ po tekstovima Branka Ćopića, Nasihe Kapidžić Hadžić i Ismeta Bekrića. Stihove je uglazbio Janko Rodić, a za scenu pripremila Nevenka Nena Rodić.

Dani „Vezenog mosta“ završeni su u Banskom dvoru/Domu kulture nastupom pjevača sevdalinki: Elme Hadžić, Lejle Zahirović, Ibre Bublina, Atife Duna, Samke Seferović, hora “Safikada” i Asima Hodžića – saz i orkestra “Akustiko bend”.

Treba odati priznanje organizacionom odboru, Zajednici građana BL, Savezu Banjalučana i svima koji su svojim doprinosom pomogli održavanje ove, veoma zahtjevne, kulturno-sportske manifestacije. Posebno ističemo zahvalnost Muhamedu Kulenoviću, predsjedniku Zajednice, koji je svojim nesebičnim radom značajno doprinio održavanju i ovogodišnjeg „Vezenog mosta“.

Nisu im smetale velike vrućine: turnir u fudbalu za juniore

Sala je bila prepuna završne večeri

Veoma talentovana Lidija Bojinović i profesor Arsen Čarkić

Gost iz Srebrenika Elma Hodžić oduševila svojim nastupom

Položili cvijeće za nevine banjalučke žrtve ŠEHER 5 BANJA LUKA

Vezeni most 2015.

Pjesnička riječ na »Vezenom mostu«

BUKETI SJEĆANJA Cvjetovi u vrbaskim bistrinama: Ne ponovilo se! – Stihovi pred rodnom kućom pjesnikinje Nasihe Kapidžić Hadžić – Sanjar iz »bašte sljezove boje« Nagrada sarajevskoj književnici Ljubici Ostojić Obale i bašte kraj Vrbasa, ta najljepša mjesta susreta i sjećanja, ponovo su bile otvorene knjige sa čijih su živih stranica krenuli stihovi preko još jednog »Vezenog mosta« - 12. susreta Banjalučana održanog od 13. do 17. jula 2015. Počelo je u Gornjem Šeheru, sjećanjem na »sva ta draga lica«, kojih više nema, ali koja nismo zaboravili, odajući im dužno poštovanje poklanjanjem cvjetova bistrini Vrbasa. Na visećem mostu, koji iz sokaka sa desne obale izlazi u Čaršiju, tamo gdje je dom Kulturno-umjetničkog društva »Budućnost«, pisalo je krupnim slovima »Ne ponovilo se«; ne ponovile se one godine progonstava i zla, a vratile se, zaživjele, godine prijateljstva, zajedničkog života, povjerenja, dobrote! »Ovi buketi koje ponovo spuštamo u rijeku, kao izraz sjećanja i ljubavi, neka budu i dio mostova među svim Banjalučanima, i svim ljudima, mostova preko kojih će prolaziti ljubav a ne mržnja«, rekao je između ostalog Atif Turčinhodžić, predsjednik društva »Budućnost«, čija je inicijativa ovakvog sjećanja i uvažavanja postala već dio programa julskih susreta Banjalučana.

CVJETOVI I STIHOVI ZA NASIHU A istoga dana, tog 13. jula, jedan buket, u koga smo utkali zajedničku ljubav prema poeziji, rijeci i svome gradu, položili smo i na spomen-ploču pjesnikinji Nasihi Kapidžić Hadžić, na njenoj rodnoj kući u naselju Stupnica. U prisustvu brojnih ljubitelja poezije, svoje stihove govorili su dosadašnji dobitnici nagrade »Nasiha Kapidžić Hadžić - Vezeni most«: Enisa Osmančević Ćurić, Šimo Ešić, Ismet Bekrić, Muhidin Šarić i Predrag Bjelošević, uz koje su ovo priznanje dobili i Kemal Coco i Ranko 6 ŠEHER

BANJA LUKA

Pavlović. Oživljena su i sjećanja na »pletisanku« i »vezilju« Nasihu Kapidžić Hadžić, čiji su stihovi dio literarne baštine Banjaluke i BiH i najljepši most koji nas vezuje s rodnim gradom. Most kojem je »ogledalo zelena rijeka«, a u tom ogledalu ne blijede drage slike djetinjstva, zavičaja i svakodnevlja. A najviše – ljubavi. One koja je zablistala i na pjesničkom omažu Safikadi, dan kasnije, kraj kamenog spomenika banjalučkoj Juliji, kojoj je pjevao ženski hor »Safikada« i poklonili se stihovima pjesnici Šimo Ešić, Enisa Osmančević Ćurić, Ismet Bekrić, Šemso Avdić, Slobodan Bojić i Darko Tomić. To pjesničko-muzičko predvečerje bilo je najljepši uvod u već tradicionalno veče sa piscima i knjigama, održano u vijećnici Doma kulture/Banskog dvora.

SA PISCIMA I KNJIGAMA »Ma kakav bio moj rodni prag, on mi je ipak mio i drag.

Prost je i skroman, ali je moj, tu sam slobodan i gazda svoj.« Ovi stihovi, iz poetske bajke »Ježeva kućica«, otvorili su literarno veče koje je započelo omažom velikom piscu Branku Ćopiću, u povodu 100-godišnjice njegovog rođenja. O sanjaru iz »bašte sljezove boje« govorio je pjesnik Šimo Ešić, predstavljajući njegova izabrana djela koja je potpisala i izdavačka kuća »Bosanska riječ« iz Tuzle. »Ćopićeva djela su svojevrsna bajka djetinjstva koja traje«, rekao je Ešić. Pjesme i priče iz te ode djetinjstvu objavljene su početkom osme decenije prošlog vijeka i u Banjaluci, u izdavačkoj kući »Glas«, u knjigama »Otac Grmeč« i »Pohod na mjesec«.

Vezeni most 2015.

Šimo Ešić je predstavio još dvije nove knjige banjalučkih autora koje su ove godine objavljene u poznatoj ediciji »Mali princ« njegovog izdavača – riječ je o izabranim pričama Ranka Pavlovića »Mašta na tufnice« i novim pjesmama i pričama Ismeta Bekrića u knjizi »Patuljci se uvijek vraćaju«, koja je na aprilskom Sajmu knjiga u Sarajevu dobila i nagradu kao najbolja knjiga za djecu.

Novim knjigama predstavile su se i dvije poznate banjalučke književnice – Enisa Osmančević Ćurić i Radmila Karlaš.

Postoje knjige koje nastaju iz dubina, iza tišina; takva je i zbirka pjesama Enise Osmančević Ćurić »Riječi iza tišine«, u kojoj majka/pjesnikinja razlijeva po bjelini papira, po listovima i laticama, po beskraju neba, svoju duboku bol za izgubljenom kćerkom, tražeći u riječima, u stihovima, neki novi smisao postojanja i bitisanja.

Smisao života, i suživota, traži i Radmila Karlaš u svojoj proznoj knjizi »Pogrešan peron«, otvarajući u sjeni rata/zla i svjetlosti prijateljstva/dobrote egzistencijalna pitanja humanizma: da li se nalazimo na »pravom« ili »pogrešnom« peronu.

Da li jedni druge gledamo preko ograda i nišana, ili smo istinski suputnici? – pita se u svojoj zbirci stihova »Suputnici« i slovenački pjesnik Vladimir Vekić, čije je djelo likovno obogatio banjalučki slikar i grafičar Enes Mundžić. Vekićeva zbirka, predstavljena na ovogodišnjem »Vezenom mostu«, nudi nam tako dva ugođaja – poetski i likovni.

Zanimljivo je bilo slušati još jednog gosta večeri – Asima Hadžiselimovića, koji je u svojoj 92. godini života napisao knjigu ljubavnih stihova, s naslovom »Ljepotice raja«. I Banjalučanka u Švedskoj, Sadeta Sokol, čije smo »Iskerane pjesme« listali prije dvije godine na »Vezenom mostu«, ponovo nas je obradovala novom knjigom pjesama i rukotvorina »Gradovi u pjesmama u rukotvorinama«.

Veče sa piscima i knjigama bila je također prava prilika da se predstave i novi brojevi magazina Banjalučana »Šeher Banjaluka«, o kojem je govorio njegov urednik Mirsad Filipović, te nova već 17. knjiga »Banjalučkih žubora«, s naslovom »Vrbaska priča«, u koju je prisutne uveo

urednik Ismet Bekrić. Tom prilikom čuli smo i neke pjesme i sjećanja sa stranica ovih publikacija čiji su autori: Nenad Radanović, Jovan Joco Bojović, Kemal Coco, Sead Mulabdić, Kemal Handan, Mustafa Bajagilović, Jasmin Zemić, Mirsad Omerbašić, Atif Turčinhodžić, Salih Đođić, Sakib Salama, Aljoša Mujagić. Program je svojom živom riječju obogatio i pjesnik Šemso Avdić, koji je napisao i knjigu o stradanjima banjalučkih Roma – »Kartu u jednom smjeru«.

SAMOSVOJNI KNJIŽEVNI GLAS Kruna večeri bila je, već tradicionalno, dodjela književne nagrade »Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most«, koju je ove godine žiri u sastavu Predrag Bjelošević, Enisa Osmančević Ćurić i Šimo Ešić, dodijelio sarajevskoj književnici Ljubici Ostojić. U njenom bogatom književnom opusu značajno mjesto zauzima i stvaralaštvo namijenjeno djeci, i u prozi i u poeziji. Poznate su njene prozne knjige »Tu stanuje Danijelova priča«, »Zašto dubiš na glavi, Danijele«, »Dječak sa ključem oko vrata«, a u poeziju za djecu unijela je mnogo savremenih akcenata i slika iz svakodnevnog života. »Ljubica Ostojić je samosvojni književni glas odnjegovanog stila, umjetnica koja je bosanskohercegovačku književnost za djecu obogatila (i obogaćuje) djelima neprolazne umjetničke vrijednosti, a značajan je i njen profesionalni i stvaralački doprinos razvoju lutkarske i teatrološke umjetnosti u BiH, posebno onaj dio njenog umjetničkog angažmana posvećen djeci i mladima«, zapisano je između ostalog u obrazloženju žirija. Recimo da se čestitkama ovogodišnjoj dobitnici značajnog priznanja pridružio i slikar Enes Mundžić poklonivši joj monografiju o svome djelu.

Pjesnička riječ dominirala je i u Galeriji zaslužnih Banjalučana, u kojoj je o djelu Jovana Joce Bojovića i Slavka Podgorelca govorili prof. dr Miodrag Živanović, Dr. Rade Dujaković i Slobodan Marić, naglasivši da su oni ostvarili duboke tragove u literaturi i duhovnom životu Banjaluke. ŠEHER 7 BANJA LUKA

OTVORENI RAZGOVORI

DIJALOG ZA BUDUĆNOST Rezime tradicionalne tribine: Izgradnja mira i suživota zasnovana na afirmaciji povjerenja, tolerancije i uvažavanja različitosti.

U okviru manifestacije 12. susreti Banjalučana „VEZENI MOST-2015.“ održana je, 16. jula 2015.godine, u Vijećnici Skupštine grada Banjaluka,Tradicionalna tribina dijaspore - „Dijalog za budućnost“- otvoreni razgovori predstavnika banjalučke dijaspore i povratnika sa predstavnicima zakonodavne i izvršne vlasti grada Banjaluke, o temi: „ Aktualna zbivanja u Gradu, RS i BiH i uloga sugrađana iz dijaspore u razvojnom procesu grada“.

Na tribini su učestvovali predstavnici izvršne vlasti grada Banjaluke: dogradonačelnica grada Banjaluke Jasna Brkić, načelnik Odjeljenja za društvene djelatnosti Radenko Đurica, načelnik Odjeljenja za privredu Radenko Komljenović i načelnik Odjeljenja za komunalne poslove Zoran Novaković, zatim predsjednik Saveza Banjalučana Švedske Mirsad Filipović i predsjednik UO Zajednice udruženja građana Banjaluke Muhamed Kulenović sa saradnicima i drugim zainteresiranim građanima. , Moderator tribine Mesud Mulaomerović u uvodnom izlaganju naglasio je određene konstatacije kao polaznu osnovu za razgovor na tribini, i to: -da se ove godine obilježava 20-godišnjica ustanovljenja mira u BiH dejtonskim mirovnom sporazumom i da su rezultati imple8 ŠEHER

BANJA LUKA

mentacije sporazuma ispod očekivanih, osim u dijelu koji se odnosi na prekid oružanog sukoba, a da su razočaravajući u obezbjeđivanju uslova za ekonomski održiv povratak i izgradnji dostojanstvenog mira zasnovanog na povjerenju za suživot, toleranciju i uvažavanju različitosti, -da se sa mirovnim sporazumom manipuliše i da ga svako tumači na svoj način, pa zbog toga nisu ni donesene sistemske strategije i programi izgradnje mira afirmacijom povjerenja u suživot, toleranciju i uvažavanje različitosti, bez čega se ne može uspostaviti dostojanstven mir , naročito u multietničkim i multikulturalnim zajednicama, što čini kočnicu ukupnom društveno-ekonomskom razvoju, -da je, na inicijativu Predsjedništva BiH i generalnog sekretara UN prepoznavanjem potrebe stvaranja prostora za dijalog i promociju suživota u BiH, pod pokroviteljstvom UN pokrenut projekat „Dijalog za budućnost“, a u implementaciji ovog projekta bi trebale učestvovati sve relevantne institucije i javne ustanove državnog i civilnog sektora, naročito iz oblasti obrazovanja i kulture, -da je osnovni programski cilj Zajednice udruženja građana Banjaluke i manifestacije „Vezeni most“ obnavljanje povjerenja za suživot, toleranciju i uvažavanje različitosti i ravnopravnosti, čime smo faktički pretača projekta „Dijalog za budućnost“, po kojem smo ove godine dopunili naziv tradicionalne tribine dijaspore u „Otvoreni razgovori - Dijalog za budućnost“ -da naši sugrađani u dijaspori, prvenstveno mladi obrazovani sa stečenim pozitivnim radnim iskustvom, predstavljaju značajan razvojni resurs i potencijal koji bi se mogao usmjeriti u razvojni proces grada Banjaluke, RS i BiH u cjelini i otvaranju puteva evropskim integracijama, ako se za to stvori povoljna klima i pre-

Vezeni most 2015. duvjeti -da je i dosadašnji priliv sredstava od sugrađana iz dijaspore među najznačajnijim deviznim stavkama, i da je na nivou BiH nekoliko milijardi eura godišnje, -da se kontinuirano ignorišu zamolbe, prijedlozi, zahtjevi i predstavke nevladinih organizacija i građana koja se odnose na: diskriminatorske odluke kod zapošljavanja u službama državnih institucija i javnim ustanovama, kod imenovanja naziva naselja i ulica, kod izgradnje i održavanja infra strukture u povratničkim naseljima, i dr., -da se dovodi u pitanje rad brojnih nevladinih organizacija koje su od šireg društvenog interesa zbog značajnog umanjenja sredstava od Grada za režije i programske aktivnosti.

Ovo su bila polazišta rasprave čiji su učesnici trebalo da pruže svoj doprinos otklanjanju brojnih problema i barijera i afirmisanju izradnje mira i pokretanja procesa društveno ekonomskog razvoja.Rasprava, u kojoj je učestvovala većina prisutnih, bila je veoma sadržajna i korektna, iako je bilo suprostavljenih stavova o pojedinim pitanjima, a u ovom rezimeu zbog ograničenog prostora iskazano je u nekoliko konstatacija: -da je bilo krajnje vrijeme da se pokrene projekat „Dijalog za budućnost“ koji doprinosi izgradnji mira afirmacijom povjerenja u suživot, toleranciju i uvažavanje različitosti, što je preduvjet za organizovan iskorak u društveno-ekonomskom razvoju, -da je neophodno donijeti strategije izgradnje mira zasnovanog na afirmaciji povjerenja, toleranciji i uvažavanja različitosti, koje bi se provodile i kroz sve institucije a naročito u oblasti obrazovanja i kulture, -da je banjalučka dijaspora, po broju i stukturi, značajan razvojni resurs i potencijal koji u proteklom periodu nije na organizovan način uključivan u razvojni proces Grada, -da ima veliki broj naših sugrađana raseljenih širom svijeta koji su obrazovani u prestižnim univerzitetima, koji su stekli vrlo značajna pozitivna radna iskustva, i koji obavljaju vrlo odgovorne i značajne funkcije i u mogućnosti su da svojim idejama i sugestijama usmjeravaju investicioni potencijal svojih firmi ili firmi u kojima rade u

Jedan od stubova Vezenog mosta je i neumorni Mesud Mulaomerović

razvojne procese Grada i šire, ako se za to stvori povoljna klima, -da sugrađani u dijaspori nastoje da afirmišu Banjaluku kao otvoreni multikulturalni evropski grad sa bogatom istorijskom, kulturnom i prirodnom baštinom i sa lijepim tradicijama i običajima, te da s pravom očekuju da Banjaluka bude lider u otklanjanju barijera u izgradnji mira zanovanog na afirmisanju povjerenju u suživot, tuleranciju i uvažavanje različitosti.

-da, prema riječima načelnika Odjeljenja za privredu Radenka Komljenovića, postoji spremnost za svestrano sagledavanje i davanje podrške svim ozbiljnim prijedlozima za uključivanje sugrađana iz dijaspore u razvojne procese Grada, i da je Banjaluka otvoreni grad i da će rado podržati svaku ponudu koja unapređuje razvoj, a naročito one kojima se otvaraju nova radna mjesta, -da je, prema riječima dogradonačelnice grada Banjaluke Jasne Brkić, rasprava bila vrlo korisna i da ima potrebe da se iznesena pitanja nađu u programimu Skupštine grada, da je raduje želja i mogućnost naših sugrađana raseljenih širom svijeta za uključivanje u razvojne procese svoga grada, te da će tome dati značajnu podršku, -da manifestacija „Vezeni most“ daje značajan doprinos afirmaciji povjerenja i izgradnji mira zasnovanog na toleranciji i uvažavanja različitosti, da je postala simbol povezivanja i prijateljstva i prepoznatljiva i izvan granica BiH, da je od posebnog interesa za Grad i otvorena za sve građane bez obzira na dobnu, spolnu ili bilo koju različitost, te da je treba i dalje podržavati i tradicionalno održavati na nivou primjerenom multikulturalnom evropskom gradu, Na kraju, predsjednik UO Zajednice Muhamed Kulenović je uručio PRIZNANJE „VEZENI MOST“ dogradonačelnici grada Banjaluke Jasni Brkić, koja je Skupština Zajednice, povodom 10godišnjice djelatnosti Zajednice i manifestacije „Vezeni most“, dodijelila pojedincima i institucijama za značajan doprinos ostvarivanju programskih ciljeva Zajednice i manifestacije „Vezeni most“.

Moderator tribine „Dijalog za budućnost“ Mesud Mulaomerović

SREBRENICA, 11. jula 2015.

DVADESET TUŽNIH GODINA

Na komemoraciji u Srebrenici i predstavnici Saveza Banjalučana Tekst i foto: Mirsad Filipović Srebrenica je 11. jula ove godine bila mjesto sjećanja i beskrajne tuge; obilježena je 20. godišnjica genocida komemoracijom za sve ubijene nevine žrtve i dženazom kojoj je prisustvovalo više od 50 hiljada osoba. Među prisutnima se osim rodbine, visokih zvaničnika, učesnika marša mira, našla i mala delegacija Saveza Banjalučana. U Srebrenicu sam stigao organizovanim prevozom, u jednom od 200 autobusa, sa mojim velikim prijateljem iz Olova Kasimom Hadžiabdićem.

Tog dana bilo je veoma vruće i mnogi stariji su tražili malo hlada i tekućine. U nepreglednoj koloni ljudi, od Srebrenice do Potočara, sreo sam i svoje rođake, prijatelje iz Švedske, predstavnike Saveza žena i mnogobrojne Banjalučane.Tog dana je ukopano 136 nevinih, od kojih je bilo18 maloljetnika, žrtava stravičnog zločina kojeg su počinili pripadnici tadašnje vojske i policije bosanskih Srba pod rukovodstvom ratnog zločinca Ratka Mladića.

Na komemoraciji su govorili mnogi visoki dužnosnici: Bill Clinton, lični izaslanik američkog predsjednika Baracka Obame, Serge Brammertz, glavni tužilac Haškog tribunala, Theodor Meron, predsjednik Haškog tribunala, Valentin Inzko, visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH, Jan Eliasson, zamjenik generalnog sekretara UN, jordanska kraljica Noor, Ahmet Davutoğlu, premijer EHER 10 Š BANJA LUKA

Turske, Kolinda Grabar - Kitarović, predsjednica Hrvatske, Borut Pahor, predsjednik Slovenije, Dragan Čović, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, te Ćamil Duraković, predsjednik opštine Srebrenica. Bilo je zaista veoma teško i potresno gledati preživjele Srebreničane koji su se opraštali od svojih najmilijih nakon punih 20 godina. Majke su ukopavale svoje muževe i sinove, sestre svoje očeve i braću. Ima li išta strašnije od toga? - pitali su se mnogi od preko 50000 prisutnih, koji su došli odati posljednju počast stradalnicima, otklanjati dženazu i proučiti fatihu. Osjećaji koji su navirali, tuga i bol kod prisutnih, suze na mnogim licima, teško se mogu opisati. A trebalo je biti tu!

Broj ukopanih žrtava u Potočarima se popeo na više od 6400, a ukupan broj ubijenih i nestalih Srebreničana je 8372. Da li će i kad svi biti pronađeni i dostojno sahranjeni velika je nepoznanica, ali nadati se je da će se to jednog dana dogoditi i da će sve žrtve ovog nezapamćenog genocida ipak naći svoj mir. Ipak ove godine obilježavanje nije prošlo dostojanstveno i mirno. Dolaskom Aleksandra Vučića na mezarje počelo je negodovanje mnogih prisutnih. Srbijanski predsjednik je dočekan salvom zvižduka, protesta, dovikivanja, a pojavili su se mnogi transparenti koji su oslikavali šta prisutni misle o njegovom dolasku i njegovim prijašnjim izjavama.

Reportaža Uprkos tome nije bilo u redu da se napadne i umjesto da se on izvini i pokloni žrtvama, svi su se morali izvinjavati njemu. Reisul-ulema, Husein ef. Kavazović, pozvao je prisutne da ostanu dostojanstveni iz poštovanja prema žrtvama i nakon toga se situacija primirila, te je klanjana dženaza. Nakon dženaze i ukopa posmrtnih ostataka, nad mezarima su ostali uplakani članovi porodica.

Pri povratku u Olovo, u autobusu mukla tišina, Kasim i ja smo

bili svako u svojim mislima, poneki komentar i konstatacija da se ovakva tragedija ne smije nikad i nigdje ponoviti. Bošnjački narod srebreničkog kraja platio je veliku cijenu za samostalnu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, a na nama je da to svake godine dostojno obilježavamo i nikad ne zaboravimo. A Banjalučani će i ubuduće dolaziti u Srebrenicu i pokloniti se nevinim žrtvama genocida.

Foto: Mirsad Filipović

U Srebrenici je počinjen

GENOCID Nad čitavom Bosnom se već stoljećima provodi DEMOCID Piše: Marjan Hajnal Autor pojma democid je politolog Rudolph J. Rummel kojim je označio širi geo-politički kontekst pomora ljudske populacije pod sistemskom kontrolom vlasti. Za Rummela je genocid nešto uži pojam, a democid se odnosi na doktrinarno uništenje jedne specifične vrste ljudi, klasificiranih prema ideologiji, vjeri, rasi, naciji, kulturi.

Prema definiciji genocida registriranoj u „Konvenciji o sprečavanju i sankcioniranju genocida iz 1948. godine“, pod tom anticivilizacijskom pojavom podrazumijeva se svako nasilno sistematsko djelovanje protiv određene ljudske populacije, s namjerom da se njeni EHER 12 Š BANJA LUKA

pripadnici ubiju, prognaju, dislociraju, njihova pokretna i nepokretna imovina otme ili prepusti drugom nezakonitom vlasniku. U tu definiciju spadaju teror i lišavanje slobode, mučenje zarobljenika, zlostavljanje i zloupotreba slabih i nezaštićenih osoba.

U OSCE je parafiran Opći okvirni sporazum za mir u Bosni, započet u Daytonu 21. novembra 1995, a potpisan u Parizu 14. decembra 1995. poznat kao Aneks 7 – Sporazum o izbjeglicama i raseljenim licima. Dogovor su potpisale i njim se obavezale Republika Bosna i Hercegovina, Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska.

Ako se pažljivo pročita svih osamnaest članova Aneksa i uporede sa stvarnom situacijom u Bosni, lako je ustanoviti da je provedeno samo nekoliko odredbi, a opća situacija u mnogim regijama je čak i gora nego što je bila u vrijeme potpisivanja Sporazuma o miru. Tvrditi da u Bosni nije bilo genocida znači nesumnjivo doprinijeti jačanju i reviziji genocidne ideologije i prakse, i, što je najgore, amnestirajući prethodni, unaprijed se afirmira svaki mogući novi genocid.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY, Haški tribunal) u desetak slučajeva je presudio da je nad muslimanskim građan-

ima RBiH izvršen GENOCID. Niko nema protivargumente kojima bi oborio dokaze da je priprema razbijanja suverene članice UN vršena dugotrajno i planski i da je agresija paravojnih jedinica i regularnih novouspostavljenih vojnih formacija VJ i HVO predstavljala samo završni čin hegemonističkih aspiracija Srbije, Crne Gore i Hrvatske.

Analizirajući proporcije uzastopnih genocida provođenih nad bosanskim stanovništvom, može se bez sumnje govoriti o democidu.

Letimičnim uvidom u statističku analizu najvećih democida, lako je doći do zaključka zašto je Rusija uložila veto na Rezoluciju o genocidu nad Srebreničanima. Od 1917. do 1987. u Rusiji je ubijeno 62 miliona ljudi. A u Kini od 1948. do 1987. stradalo je više od 77 miliona njenih građana, s tim što se i danas u Kini vrše genocidne represije nad desetinom njene populacije, posebno nad praktikantima Falung Gonga.

Democid se također provodi i eliminacijom ženskih fetusa. Kako od vlada tih zemalja očekivati da kritički gledaju na (bilo koje) etničko istrebljenje u Bosni i da osude počinitelje za genocid?

Samo djelomično utješno djeluju i više liče na post festum posipanje pepelom odluke Kongresa SAD o jednoglasnom usvajanju Rezolucije o Srebrenici kojom se zločin iz jula 1995. godine definiše kao genocid, i suviše zakasnila inicijativa Parlamenta EU o proglašenju Rezolucije o genocidu u Srebrenici.

Ako je rat oružani produžetak politike, onda i povratno, ako se rat provodi u miru političkim sredstvima, nema nikakvog razloga da se on ne dovrši u centrima koji ga uvijek iznova generiraju. Sve dok se to ne shvati, uloge Moskve, Rima, Rijada, Berlina, Pariza, Londona, Vašingtona, Teherana, Ankare, Jerusalima, samo su marginalni liliputanski odbljesci velikih aspiracija koje su i doprinijele raspadu Jugoslavije i nesmetanom ataku na Bosnu, na bastion dotadašnjeg mira i bratstva, makar i prividnog, ali, koje je funkcioniralo, u radničkoj klasi, među brigadirima omladinskih radnih akcija, bardima kulture, sportistima, umjetnicima, graditeljima, među običnim građanima.

Sagledavajući retrospektivu svih povijesnih užasa na Planeti, ne

može se bez duboke rezignacije konstatirati da svi dušebrižnički pokušaji izbjegavanja pune spoznaje o posljedicama democida u Bosni liče na namjeru da se umilostivi gnjev troglave goropadi. Oduvijek je Bosna bila raj za njene građane i trn u oku punom zavisti i podlosti njenih dušmana. Zato Bosancima nije prioritet dobiti zaštitu već priznanje prava na pravdu.

Kako Bosnu mogu zaštititi oni koji su i sami počinili i čine genocide? Ako su oni garant slobode i mira, neće biti ni slobode ni mira.

Došli su da pokore, porobe, otmu, zagade, pokradu, siluju, ubiju, prevedu na „svoje“, da eksploatišu, da odnesu.

Velika je mala Bosna u svojoj tihoj napaćenoj ljepoti, veličanstvena u svojoj nesreći i dostojanstvenoj tuzi. Stranac je i kada bi htio nikada neće razumjeti ni voljeti. Može joj se diviti, ali trpjeti njenu nemuštu studen, nepokornost, vilajetsku začaranost, humor, prosjeve vrhunaravne umnosti i prirodnog šarma, nikada. U tome je njena snaga i u njenoj snazi uvijek tinjajuća nada. Mrak europskih vilajeta donijeli su sa svim svojim ostalim smećem oni koji je nikada nisu sagledali u njenoj nevinoj dobroćudnosti, otvorenosti, predusretljivosti, poštenju, iskonskoj nepatvorenosti.

Bosni trebaju mir, poštovanje, plemenita namjera, a ljubavlju i dobrodošlicom ona sama uvijek zrači. Njene mostove, nažalost, okrvaviše, porušiše, oskvrnuše ljudima njihove najbliže. Trebaju li Bosni njihove rezolucije? Koliko Bosanaca uopće razumije tu rogobatnu riječ? Intuitivno i instinktivno Bosanac zna da tamo gdje su rezolucije, guše se revolucije kulture i humanosti. Guše ih ponajviše domaće dodvorice. A protiv rušitelja mostova i silnih silnika koji krvlju ljubopitljivih djetinjasto naivnih “domorodaca” zamutiše Drinu, Vrbas, Miljacku, Neretvu, Sanu, Unu, jedna je jedina adekvatna kazna: njima mira da ne bude ni na ovom ni na onom svijetu. Neka vječno kruže u krvavim vrtlozima svojih „rezolucija“.

Bosni trebaju poštovanje i mir. Sve ostalo ona ima, a što nema, smoći će sama. Š E H E R 13 BANJA LUKA

SJEĆANJE NA KAB

„MI SMO SINOVI OVE Pripremio: Mišo VIDOVIĆ

Mnogim Banjalučanima još uvijek je u sjećanju djelovanje Kluba akademičara Banja Luka (KAB). „Mi želimo da služimo socijalnom progresu, a ne socijalnom mračnjaštvu, i želimo da naš rad bude društveno koristan“, bilo je jedno od osnovnih programskih načela Kluba akademičara Banja Luka, osnovanog 16. avgusta 1934.

14 Š E H E R

BANJA LUKA

I danas, Kabovci s ponosom ističu da nikada nisu bili ničiji, nego samo svoji, i da su radili u interesu svoje zemlje, slobode i napretka. godine. Stoga je u Banjoj Luci 16. avgusta ove godine, polaganjem cvijeća na spomen-ploče na Narodnom pozorištu i Domu kulture, uz postavku fotografija i dokumenata koje podsjećaju na rad KAB-a, iz arhive banjalučkog fotografa Slobodana Rašića-Bobare, obilježen ovaj značajan datum iz banjalučke prošlosti.

Reportaža

ZEMLJE...“ Nekadašnji članovi i veterani KAB-a, okupljeni pred ovim spomen-pločama, prisjetili su se aktivnosti i druženja, ali i još jednom podsjetili da su Klub akademičara Banja Luka osnovali napredni intelektualci i studenti, svojim ekonomskim, socijalnim i kulturno – prosvjetnim programom u Banjoj Luci i Bosanskoj Krajini.

Klub akademičara Banja Luka bio je oduvijek društvo onih koji su malo drugačije mislili, onih koji su otvorenije i šire mislili - kazali su neki od prisutnih, i još jednom podsjetili da su ideje KAB-a oduvijek bile avangarda u svim sistemima i društvenim uređenjima.

I danas, “Kabovci” sa ponosom ističu da nisu nikada bili ničiji, nego samo svoji, i isključivo su radili u interesu ljudi i građana. Svojevremeno, organizovanjem tribina, predavanja, kao i drugih vrsta manifestacija, radili su na prosvjećivanju građana Banje Luke, ali i Bosanske Kra-

jine. Iako Klub akademičara Banja Luka više ne postoji (prestao radom sedamdesetih godina godina), to nije spriječilo njegove nekadašnje članove da se okupe i obilježe godišnjicu osnivanja. I ovom prilikom poručiše da bi se „mnogi naši sugrađani trebali ponekad zaustaviti ispred ove ploče i pročitati ovaj tekst“: ...Mi hoćemo da služimo socijalnom progresu, a ne socijalnom mračnjaštvu i reakciji. Da naš rad bude stvarno društveno koristan, da savremena naučna istina postane svojina najširih narodnih slojeva. Mi tražimo slobodu našeg kulturnog rada i obezbijeđene kulturne podloge. Mi nismo došli sa Marsa , mi smo sinovi ove zemlje, dio ovog naroda te golih šaka i praznih džepova mi hoćemo da radimo u interesu svoje zemlje, slobode i napretka svog napaćenog naroda...

Nekadašnji članovi KAB-a, progresivni intelektualaci i građani, dali su svoj doprinos u narodnoslobodilačkoj i antifašističkoj borbi od 1941-1945.: Za izuzetna djela devet članova KAB-a proglašeni su narodnim herojima, a njih više od 50 učestvovalo je u NOB-u od 1941. do 1945. Š E H E R 15 BANJA LUKA

Foto: Iz arhive Mirsada Filipovića

VLAKOM PREMA JUGU, podnaslov IZBJEGLICA NA VRBASU

Tekst: Radmila Karlaš

EHER 16 Š BANJA LUKA

Jest, kažem sama sebi jednog jutra u kupatilu, dok posmatram reakciju u ogledalu. Po ko zna koji put, pada mi na pamet da mi sebe zapravo nikada ne vidimo, izuzev u ogledalu. Ove ili one vrste.

Dakle, kažem to jutro, u pravu si, nisam joj se javljala izvjesno vrijeme. A zašto, kad svaki dan mislim na nju. A kada se neko nekom ne javlja neko vrijeme, a taj ili ta "nekom" je teško bolestan(a), objašnjenja su samo dva. Ili vam nije stalo ili vas je pretjerano briga. Toliko da svaku misao o bolesti sa ishodom kakvu podrazumijevaju neizlječive bolesti naprosto preinačite u izlječive. Takav je bio slučaj sa mnom i mojom Nadom Štefanac iz Zagreba. Naime, nije ona iz

Kolumna Zagreba, živjela je u mom gradu do potopa, dok je nisu kao i mnoge druge "nepodobne" protjerali. Da više ne načinjem tu temu krvi i tla, četvrt vijeka trubiti o tome, a i dalje živjeti u posvemašnjem fašizmu, doduše sad više korporativnog tipa, suviše je i za moju malenkost. U Nadinom slučaju nisam vjerovala u bilo kakav fatalan ishod. A nevjerica će se pokazati kao moje prirodno stanje i kad budu u pitanju Arsen Dedić, te 21-ogodišnji Nikola Č. Tačnije, moj mozak nije se snalazio sa informacijom smrtnosti u vezi ta tri draga bića i odaslao je impulse koji me nisu činili svjesnom opasnosti po njih. Anesteziran mozak. Da mi je da takav ostane.

Ove godine Avgust je bio kao Avgust kad hoće. Meni paše svako vrijeme, bez ekstremnih situacija poput prošlogodišnje poplave, ali ovo ljeto je bilo kao da sam ga naručila u kafani. Može li jedno ljeto ovaj put. Tuš! Sav u vrućini i u Vrbasu. Prelijep. Toliko da sam se poslije mnogo vremena kupala sa neviđenim ćeifom. Nije poslije mnogo vremena, jer sam se u Vrbasu kupala samo jednom kad je Zvjezdanin Žika pravio ostrvo ispod Kastela, poput onog Alinog. Bilo je takođe vrelo ljeto, ali sam ipak vrištala kao Kristina iz Maratonaca, dok me Đeđa pratila lupajući o vodu, "Kupačice moja!" Gazila jesam, kvasila se jesam, ali kupanje jok. Uvijek sam govorila da je leden i tačka. I dalje sam ona ista persona koja je nadasve zimogrožljiva, ali mi se valjda mozak užario od svega. Borisa sam zamolila da ne pali TV, pogotovo informativu, ali do mene je ipak došao info o Malom od Velikog i paradi pijanstva i kiča. Najveća poratna svadba. Pošto je nas kao običan puk već odavno od Orkestra za svadbe i sahrane zapalo ovo potonje, možemo samo svirati k. pardona me. Veliki Poglavica La Mažnjava što u prevodu znači žemo sve, zaista može sve, jer ste vi to tražili. I tačka! To što je oženio sina manje više, ali ono ostalo, opet ste vi to tražili ili dopustili. Dođe na isto. Veliki Poglavica sazdan je od vas dragovoljci, vaš je produžetak, esencija. Baš kao što i Staljin nije bio fenomen s Marsa, da ne spominjem ostale, manje ili više brkate. A opozicija. Stekla sam vrlo utemeljen dojam da su ljubomorni. Jer, cijenjeni puku, svi oni jesu, ali niko toliko. Poslije ove bratije ni trava neće rasti. A mir kao u mejtefu. Dok se u Manjem bune da sve pršti, u Većem do mog, tajac. Bez obzira što ne gledam TV, informacije dolaze kao influenca. Samo što skole jedan virus, drugi mutira. Tako opet sve znam, nažalost. Izbjeglička kriza. Sjetih se Milaninih priča o Siriji. Živjela je tamo u nekoliko navrata. Sviđao joj se, između ostalog, odnos prema protoku vremena. Ležerniji, opušteniji. I nadasve, usporeniji. To me oborilo s nogu, imati usporeniji odnos prema protoku vremena. Može da teče kako hoće, ali je bitno kako vi na to gledate. Tad sam se zaljubila u Siriju na neviđeno. O tamošnjim kulturno istorijskim spomenicima, kojih je oho ho, Milana je napravila nekoliko dobrih dokumentarnih serijala. Lijepo je, pričala mi je birvaktile, da ti pamet stane. Osim izbjeglica iz Sirije, uobičajeni planetarni izvještaji. Masakri, nesreće, poplave, zemljotresi, ratovi. Planeto, povrati! Elem, da se vratimo Avgustu kad hoće. Vreli mozak u hladnu vodu, savršenstvo! Užitak je bio kao kad maestro u kafani potrefi žicu na instrumentu, pa na uvce. Iz perspektive Vrbasa sve je drugačije. Jebe se rijeci što je svekrvi za uhom ruža na sabahu. A i meni. Poneki ribar na obali, kozar s kozama što brste preko puta, a voda kao mlijeko. Poravnavanje je došlo isuviše brzo, onako balkanski. Na Balkanu Jin i Jang funkcionišu baš bezbeli. Prvo je otišao Arsen, pa Nikola Č., a za njima Nada. Ne vjerujem. Ja nikad ne vjerujem u loše vijesti, u dobre da, prema lošim sam prosto po prirodi nepovjerljiva. I zaista nisam vjerovala. Koji dan ranije, slušajući o Arsenovoj bolesti, rezonovala sam, Arsen je Arsen, prema tome besmrtan. S druge strane, ako su Arsen i Nada i bili bolesni, Nikola Č., je prštao od života. Poznavala sam ga samo jedan dan. Imao je 21 godinu i u mom životu se pomolio poput leptira. Jednodnevni leptir. Naravno da nisam vjerovala, bilo bi to potpuno nastrano. Kad ne vjerujete, to vam saopšti tijelo. Potpuno je zaleđeno, nema tuge, užasa, plača, samo led. Moje tijelo me izuzetno poznaje i uvijek mi da vremena da se pripremim za bol naročite vrste.

Iz nekog razloga, o Arsenovoj smrtnosti počela sam razmišljati početkom ljeta. Ta misao koja me spopala na prepad, bila je tako nedolična njegovoj energiji i mjestu koje je zauzimao u mom životu da sam je otjerala. "Sigurno ste lijepi", kaže Arsen u telefonsku slušalicu otresito, a opet nježno. Gabi oprosti, tvoj suprug je poeta i pjesnik svih žena. Kako odoliti. Priča mi o svojoj kćerki mojih godina i kako je postao deda. Dida moj, dida moj. "Mislite da je meni bilo lako svih ovih godina." Naravno da ne. Moja Niskana je imala udjela. Ljudi koji me vole za mene uvijek strahuju više na daljinu, biće da imaju bolji pogled. Tako je i ona njega dobro "informisala."

I tu ništa ne mogu. "I, kako da vam pomognem kad dođete u Zagreb. Šta ja mogu da učinim oko promocije vaše knjige." Vrlo je decidan i zahvalna sam mu. Tačno onakav kako sam ga oduvijek osjećala. I oštar je, reže po potrebi. Nema uljepšavanja. Cijenim to, zvuči mi poznato. Prihvatio me kao Djevojku iz njihovog kraja. Naime, Niskana i Nada Štefanac idu tih dana s njim na "pregovore." Godina je 2011. i ljeto je. One po svaku cijenu žele da moju prvu knjigu "Četverolisna djetelina" predstavimo u Zagrebu. Karika u tom zamišljenom lancu realizacije je i on. Kako, to još niko ne zna. On pristaje, tek tako, Veliki čovjek pristaje. Kafa, razgovor, one njemu predaju moju knjigu, on njima svoju za mene. Naumila sam da na promociji recituje ili otpjeva jednu od meni najdražih, Odlazak. Pa da se svi otisnemo brzim preko Bosne. Pa, kud puklo, da puklo. Potonji problemi u Bosanskom kulturnom centru u Zagrebu raspršiće naše planove. Ta institucija namjenjena za prigode slične pomenutoj ne funkcioniše, jer u BiH nije konstituisana vlast kako treba, pa tako se ni uposlenici tamo ne rotiraju kako bi u najmanju ruku bilo normalno.

Nada i Niskana su uporne, zovu, obilaze. I ništa. Uvijek isti odgovor, nema rukovodstva u Centru, problemi. Ako je, kao što kažu, u socijalizmu preovladavalo mediokritetstvo, u ovom sad tranzicijskom i šugavom kriminalnom političkom ustrojstvo preovladava kretenstvo.

Sudbinu nam pečate neki XY debilkani. Do promocije u Zagrebu nikada nije došlo, a svi smo postali krhkiji, sjebaniji. Nema rezervnih života i prilika. Šteta, velika šteta.

Kada me Avgust umjesto da se bavi sobom ljetnim, tresnuo viješću o Arsenovoj smrti, bila sam pometena u potpunosti. I nepovjerljiva prema stanju stvari kakvo slijedi. "Nikad nisam dao na sebe", kaže Arsen. "I ti ostani takva." Nije da sam zapamtila ovaj naš razgovor, ne izlazi mi iz glave. Moje "penzionisano" srce najavilo je da mu je svega dosta i potpuno izgubilo ritam. Arsena sam voljela i trebala, naročito u proteklih usranih 25 godina. Bajatim od pomisli na utjehu sjećanja na mrtve, trebam žive ljude. Očigledno je da imam s kim biti mrtva, problem je šta ću sa sobom živućom. I ovo malo mrdajućih ponašaju se kao mrtvaci. Ostalo je samo da se počnu kočiti.

Uostalom, šta tu ima da bude čudno. Na tragu serbskog izuma u laboratoriji s natpisom diplomirani Srbin ili akademik Srbin, da se slavi jedna izgubljena kosovska bitka uporno i nekrofilski, Poglavica Šenuli Lakat traži, ne, on insistira da se vaskoliko slavlje narečenog nastavi. I naš poglavica je po zanimanju Srbin, pa tako ima da slavimo sve pokradene investicije, Telekome i ine, zalud poginule i da se na koncu potpišemo. Da verifikujemo svoju propast koja je, gle čuda, više do vidna. Referendum svjetino, stavi potpis na činjenicu da, gdje je svita u protelih četvrt vijeka prošla, tu trava još nije izrasla. Potpiši se na trajnost zanimanja Srbin, ne pomisli nikad da je to možda nacionalnost, jbš nacionalnost, zanimanje donosi korist. Stavi potpis na trajnost kosovskog polja gdje lete samo lešinari iznad leševa. Na činjenicu da i dalje gazi gamad. Zadrigla, osiona, fašistoidna, kriminalna do muda. Ali, nije to bilo kakva gamad, neka nikogovićka, to je gamad sa zanimanjem u vidu nacionalnosti. I ne zaboravi mirovati dragi puku, a na sljedećim izborima, jopet, gluvo glamočko. Aferim!

I onda ti jebena gospođa Smrt koja očigledno ima ukusa uruši uporište. Uzme ti troje ljudi koji su te, svako na svoj način, držali na okupu. I to za jedan mjesec, šta jedan mjesec, za nekoliko dana. Ko stoji iza mene, pjeva Arsen. Niko, kažem ja. Boris me pita šta sam Š E H E R 17 BANJA LUKA

Kolumna rekla. Brzo uviđa da je to moj uobičajeni poremećaj ponašanja u vidu mrmoljenja same sa sobom. Zaozbiljno me pita bih li kod nekog dr.

U zadnje vrijeme nije siguran jesam li za bolnicu ili za ludnicu. Prekidam mu dileme sugerišući da sam prije za ovo drugo, tamo bar ne moram da navedem nacionalnost kao zanimanje, a da me ne izopšte zbog toga. Tako je, odoh u ludaru. Tamo da putujem, tamo da tugujem. Da više ne znam sebe sama. Ni dima bola u maglama Ideš ti na Vrbas, kaže Boris naredbodavno. Moja terapija. I odemo sutradan da preživim. Plivamo uzvodno i podaleko do naše Stijene, gdje se borimo sa strujom. Prekrasno je i teško održati se nogama na stijeni uronjenoj u vodu. Ljepota košta, mislim i opstajem, a onda se puštam u vodu. Kad eliminišemo ludnicu od koje nema ništa za sada, treba stajati u redu, naredno jutro je počelo zahtjevno. Trebalo je ovo, ono i na koncu, da promijenim filter za gorivo. I idem ja, idem, svakodnevne sitnice, blagodetne da potisnem misli o Arsenu, sopstvenoj ludnici, krhkosti i zemnom kraju. Nikola Č. je automehaničar, ima 21 godinu kako ću saznati poslije i laća se posla. Tada, on je samo dječko XY kojeg mimo njegovog nagomilanog posla molim za uslugu. Hoće. Vidim ga prvi put u životu. A onda, komplikacije. Iz nekog razloga dva nova filtera se ne uklapaju, rad na oldtimerskom Citroenu AX-u odužio se. Boris i ja kružimo oko njega i automobila, žao nam je što se toliko pati. Naizgled je jednostavno, ali nešto neće, do neke gumice je, jogunasta je. Nakon izvjesnog vremena, ipak je gotovo. Hoću da platim, Nikola neće ni da čuje, odmahuje rukom i iz ozbiljnog izraza lica preobražava se u sušti osmijeh. A ja stojim kao magare i polupatetično mislim da mi taj osmijeh znači kao sopstveni udah, blistav i vrckav od mladosti i života.

Nikola nastavlja sa svojim uobičajenim poslom, potpuno nesvjestan doze nitroglicerina koji je dao mom srcu. Niti kako njegov ljudski gest regeneriše, neda mi da krepam i to je to otprilike. Bez suvišne filozofije, u Nikolinom osmijehu pronalazim i Arsena. Bez obzira kakve crne noći bile, suština svega je ovaj osmijeh. Da nije bilo tamne noći, osmijeh ne bi ovoliko blistao, sve se dopunjava, uvezuje, nastavlja i opet, sve je krug. I ima smisla. S mislima punih najvećih bombonjera i čokolada koje ćemo mu koliko ujutro odnijeti Boris i ja, osjećam da moja sopstvena ludnica odstupa. Ima nade za ovu Planetu otprilike.

A Avgust opet kao Avgust kad hoće. I neizostavni Vrbas. Svaki put kad se prepustim i zaplivam, imam osjećaj da sam ponovo rođena.

Smrt je napokon na pristojnoj udaljenosti. Te iste noći, Nikolu je izdao sopstveni automobil. Kod Prijedorske petlje njegov automobil probio je bankinu. Ujutro mi Boris javlja loše vijesti. Naprosto ne vjerujem. Ponovo. Raspitujem se kakvo je stanje. Zovem sve koje poznajem, a i koje ne. Šta ste mu, pitaju iz Šok sobe banjalučke hirurgije. Ništa, kažem, samo neko kome je pomogao. Moj prijatelj ljekar, Rade Dujaković šalje mi potpun izvještaj. Istina ne obećava, fraktura lobanje, nagnječenje mozga, prsla vratna kičma, izvađena slezena. Svi smo se ipak nadali. Smrt kao smrt, prefrigano i opasno poput grabljive ptičurine opet likuje. Toliko mi ta vještica s nazubljenom kosom u rukama ide na živce da to već postaje nesnosno. Umjesto da se probudi iz kome, Nikola ostaje zauvijek u njoj.

Aparati više nisu ni od kakve pomoći. Dijete rođeno ratne 1993. Na mjesnom groblju, iz ženinog grla dopire ropac. "Nemojte, nemojte", šušti iz grla napuklinom. Ima li išta strašnije. Nikoline godine, vapaj, sve me podsjeća na sahranu mog brata od tetke, Dragana Dade marta 1992. U potonjim godinama sopstvene reanimacije, zamišljala sam ga kako se od dvadesetogodišnjaka preobražava u nekog odraslijeg. Šta bi radio, gdje bi bio. Ipak je negdje za mene ostao u toj dobi, živ da življi ne može biti, nalik mi mnogo, posebno u osmijehu. Smijali smo se svim zubima u glavi. Dado je otišao kako dolikuje, zbog ustoličenja zanimanja koje glasi Srbin. To što je on život vidio u drugačijim bojama, što je bio vrhunski poliglota, načitan, lucidan i đak generacije u banjalučkoj Gimnaziji, njemu je bilo breme kad se sve 18

ŠEHER

BANJA LUKA

svelo na crno-bijelo. Ravnoteže radi, dodato je malo i crvene boje krvi. U ime onih koji su ratovali do posljednjeng tuđeg sina. Nikola je bio produžetak njegovog osmijeha, za mene je taj mladi momak, vršnjak mog brata, bio sam život. I Dadin i moj. Reanimacija bi možda i uspjela. Do tog momenta. Ne pouzdajem se više u sopstvene noge. Nisam posmatrač, bol Nikoline majke probija sve blokade u meni, oslobađa ono što nikad nije nestalo i imam osjećaj da se gušim zajedno s njom. Tog dana i noći moje srce iz penzionisanog stanja prelazi na gerijatriju. Noć je tako mračna i tegobna da ja ne mogu ni da ležim, već koračam, koračam kao lav u kavezu. I što je najgore, osjećam da ima još. Još jedno. Kako znam, znam, čujem jasno, kao da mi ista ona grabljiva spodoba šapuće. I ja u onom svom istom aritmičnom i tegobnom srcu slutim da je to istina. Te noći, u Zagrebu, umrla je moja Nada Štefanac. Što se mene tiče, Avgust može da ide u finu materinu.

Nada je bila i to svakako i dalje jest trajanje na istoj frekvenciji na daljinu. Kao kada uključite radio i lagani jazz časkom preleti Atlantik ili Sjeverno more da bi se uselio u vaše uši. Tu frekvenciju ništa nije remetilo. Ni naša povremena "ćutanja" izazvana poslovima i obavezama svakojake vrste kojima nas je život teretio. A koja su poslije poprimala intonaciju važnih, mahom loših vijesti. Mama mi je bolesna, kaže Nada...Umrla je...Moj Miro nas je zauvijek napustio...i tako redom. To su bile tužne vijesti uključujući i onu da boluje.

"Mislila sam da sam sve suze isplakala za svojim Mirom, a sad sam se zabavila sama sa sobom. Odstranili su mi želudac, imam tumor.

Idem na zračenje." Nada maltene telegrafski prenosi vijesti o svom stanju, kao da razgovaramo o tome kakvo će vrijeme biti narednog dana. Jedna od njenih posljednjih fotografija objavljena je na Cajinom blogu uzBLuz. Povrh njenog lica nalazi se moja posljednja knjiga Pogrešan peron. Vidi se samo Nadina ruka koja ju pridržava i veseli šeširić na glavi. Naziv knjige čini se zlokoban.

S Nadom je stvar stajala tako da nas dvije nikada nismo izlizale naš razgovor, bez da smo željele da ga redukujemo. Uvijek je po obe bio od naročite vrste i značaja. Planirala je da jednom i negdje, kada bude odmaka od svakodnevnih banalnosti i trčanja za kruhom nasušnim, sjedimo dokono u penjoarima i kućnim papučama na nekoj terasi, pijuckamo pićence, pušimo cigarete i Razgovaramo. Podrazumijevale smo da ima vremena. Onda je umro njen Miro. Dovoljno sam je poznavala i znala šta ju je sve snašlo, kao i da njen organizam ne može da svari sve to. Loša vremena zahtijevala su jak želudac, ona ga nije imala. Bila je jaka, a krhka. Snagu je pokazala u plivanju po opasnim i teškim strujama izbjeglištva, nakon izgona iz Banjaluke.

Mogla je ona to. Podizati djecu, biti pravi stub kuće. Kada se Miro iznenada razbolio, njegovala ga je u kući do posljednjeg daha. Jer je bila jaka. Takva je bila u odnosu na druge. Slabošću nikog nije zarazila, krhkost je ostavila za sebe i za svoje tijelo. Tako je i meni, maltene se izvinjavajući, saopštila vijest da boluje. Jeste, imale smo telepatskih momenata, kao sve srodne duše na Planeti, ali ona je i nakon odlaska ostavila jedan za mene. I to je suština mog pisanja.

Nada mi je kroz procjep vremena ostavila nadu. Naime, te noći sam obamrlo, rezignirano i nadasve ojađeno, sažaljevajući samu sebe u stilu šta ću ja bez nje, htjela da joj uputim jedan od zadnjih omaža na Coovom blogu koji je često koristila. Bila sam spremna da postanem izbjeglica na Vrbasu zauvijek. Kada sam ugledala njeno pismo, upućeno mi na pomenutom blogu još davne 2011. nisam se pitala kako je to moguće. Naime, na Coovom blogu u proteklih deceniju i kusur ima milion postova Banjalučana širom svijeta. Moguće je i tačka.

Bila sam joj toliko zahvalna za ovu katapultiranu dozu hrabrosti kakvu mi niko živ odavno nije dao, da je to neopisivo. Očigledno je i dalje živa da življa ne može biti. I još nešto, nekih prošlih godina, ispunjavajući test zabavne sadržine "S kojeg drveta si pao", Nada i ja smo ustanovile da smo Jabuka, odnosno Smokva.

Saturday, April 30, 2011

Kolumna Smokvice moja Zbunjuje me ova telepatija... Odem na mail i prije nego sto kliknuh na Milanovu adresu, ugledah Tvoju pošiljku. Hajde rekoh si, prvo ću to pročitati pa onda pisati za blog. Sve je točno izuzev jedne stvari, a o čemu je riječ, prišapnuću Ti, nije za javnost.

A sad zaozbiljno.

Moj dragi ima običaj reći: 'Dozvoljavam svakome reći da je volio Banju Luku kao i ja.' Iza toga bi slijedila druga rečenica, izrečena prilično teatralno: 'Ali nikome ne dozvoljavam reći da je Banju Luku volio više od mene.' Poznavajući ga, nisam dovodila u sumnju to što govori. I sebe sam svrstavala u klub obožavatelja i prijatelja zelenog grada i zelene rijeke, neskromno smatrajući da svojim načinom života, radom i odgojem djece doprinosim da grad bude gradskiji. Ratno vrijeme je pokazalo da sam bila u zabludi. Trebalo je puno, puno više. Šta znači voljeti svoj grad pokazuješ Ti svojim radom. Ostati u tom glibu i vijoriti zastavom ponosa i čista obraza zaista je hrabro i divljenja vrijedno. Lako je nama iz daljine dijeliti savjete i davati podršku, Tvoja ledja znaju kako je teško breme koje nosiš. Iskreno se nadam da će Ti Banja Luka jednog dana biti zahvalna, ne zbog Tebe, nego zbog nje same. Eto Smokvice moja, i ne zaboravi da arhaično drvo smokve svojim korijenom probija i najtvrdje zidove od kamena i betona u potrazi za onim što mu je potrebno za život. A da budem pomalo u dosluhu sa drugim dijelom svog teksta, podsjećam Te da nam je njen list bila prva garderoba.

Nadam se da ćemo Ti i ja jednoga dana uživati u slasnim plodovima smokve koju je posadio moj tata.

Voli Te Jabuka Nada Š. D.

Boris proviruje i kaže, Može li jedna za tebe i tvoje društvo. Još malo gledam Nadinu fotografiju gdje u ruci drži knjigu Pogrešan peron koja joj zaklanja lice. Naravno, odgovorim zamišljeno. Strasno audofilski prčka oko svojih uređaja. Uvijek moram ocjenjivati savršenstvo zvuka, naprosto je lud za tim stvarima. I napokon sam mu zahvalna zbog toga. Jer, Arsen umaršira direktno u sobu. Uvijek ima pravih vozova, kaže moj dragi mudro. I ukrcasmo se bogami. A sutra neka bude šta hoće, kad se vratim s puta. Ako se uopšte i vratim. Moraćeš da se vratiš, kaže Boris. Zbog Hane Bošnjak. Almi i Ostoji rodila se unuka! To je već valjan razlog. Ali da bih se vratila, moram prvo da odem. Maestro, muzika!

Spremam sreću za te i budućnost drugu, Krenut ćemo, draga, vlakom prema jugu, Pobjeći iz svega u začaranom cugu, Zlatnim kolosijekom, vlakom prema jugu.

Ostaviti dane i godine posne, Kao davno nekad, brzim preko Bosne, Samo vjetar s mora ljubit će ti lice Kad krenemo jednom s ove raskrsnice.

U tom kraju više nećeš sresti tugu, Stići ćemo sunce, vlakom prema jugu, Ostaviti dane i godine posne, Kao davno nekad, brzim preko Bosne.

Bara 5 km från flyggplatsen Rijeka Vi har öppet hela året

Privat strand, Restaruang och Pizzeria tillhörande själva pensionat Mer informatio på

PRAZNINA ZABORAVA Piše: Srđan Šušnica

Količina toga što se želi zaboraviti u Banjaluci je tolika da prazninu koja tom prilikom nastaje ništa ne može ispuniti. Pa ni silni novi pop-mitološki i nacionalistički narativi i spomenici.

Moji baka i deda Šušnice bili su ponosni Krajišnici, Bosanci sa Grmeča i podgrmečkog kraja, iz sela Dabar i Podlug. Oboje su sa 16 godina stupili u NOB. Deda Đuro zajedno sa četvoro svoje braće u Šestu krajišku partizansku, a baka Mira u Drugu proletersku brigadu. Baka je bila ranjavana na Sutjesci u nekoliko uzastopnih bitaka sa četnicima i Es-es-ovcima a prehodala je tifus u povlačenju sa preživjelim Dalmatincima. Krajem rata su se upoznali i vjenčali.

Ponosni unuk partizana Deda je prihvatio garnizonsku službu prvo na bugarskoj granici, pa se moj stari rodio u Pirotu, a onda i na albanskoj granici, pa su stari i stric odrastali u Tetovu. Kad su došli u Banju Luku 1960., pričali su makedonski a jedva razumjeli srpsko-hrvatski. Bili su i do kraja ostali istinski partizani i komunisti (a ne komunjare) koji su pazili svoj komšiluk, prijatelje i uživali u zajedničkom životu sa svim ljudima i narodima u Bosni. Što bi kod nas rekli – nisu se dali vagnuti u stranu ni za jotu kad su došla ova nevjerna vremena. Nisu nikada bili vjernici, niti se kod njih mogao osjetiti taj nacionalistički konstrukt srpstva.

Sad sa ovom pameću znam da su kao i svi Krajišnici smatrali sebe Srbima, pravoslavcima, ali nisu tome pridavali politički značaj ili životnu bitnost. Njihova etnografija, kultura i ekonomija življenja tokom 20. vijeka je bila daleko od monolitnog i ujedinjavajućeg političkog konstrukta svetosavskog srpstva koji je dopirao iz Beograda i Vojvodine dvadesetih, tridesetih i ponovo osamdesetih i devedesetih godina – već je bila istinski bosanska, ili još preciznije, autohtono bosansko-krajiška.

Sjećam se bakinog komentara na slike četnika i srpskih dobrovoljaca na barikadama u Hrvatskoj 1991. – Sine, rekla mi je, evo opet ovih bradonja četnika i popova, a mislila sam da smo mi to pobijedili jednom za svagda. Oni će nam svima glave doći.

I deda Ostoja, majčin otac, sa šesnaest je otišao u partizane, sa doktorom Mladenom na Kozaru gdje je učestvovao u podizanju ustanka. Preživio je prvu nacističku, ustašku i četničku ofanzivu na tu planinu. Kada se vratio u selo Bistricu podno Prosare, počela je odmazda. Ubijanja ili odvođenja zarobljenika, antifašista i seljana, u Staru Gradišku i Jasenovac. Muškarce su odvozili u radne logore u Austriji i Njemačkoj. Tako i mog dedu, no on je iz tog logora pobjegao nakon četiri mjeseca i vratio se u partizane. Prvo u štajerske a onda ponovo na Kozaru i dalje po Bosni.

Smailaga, Albin, Boro, Pota… Takmičenja u kajaku na rijekama širom bivše Juge. Zezancije sa rajom iz zgrade: Džimi, Smaja, Roske, Darma…

Prva zaljubljivanja i simpatije. Sjećam se djevojke sa imenom Elizabeta Sotelo, zvali smo je Beti Bup. Samo njeno ime je bilo dovoljno da mi uši otpadnu. Banja Luka i Borik mog djetinjstva u odnosu na ovo sada - bile su to šarolike, izmiješane i stopljene oaze različitih ljudi, imena, porodičnih priča, običaja i istorija, različitih vjera i narativa, različitih temperamenata.

Sjećam se da je pred sami rat u Banjaluci svako pokretao neki svoj mali biznis. Ljudi su pravili i izvozili posteljinu, kožnu galanteriju i ko zna šta već.

Kafići i slastičarne su radili ko ludi, naročito oni borički od kafića K4 preko Venecije, Moneta i Kajaka do Tilta, Džoja i Moskve. Bilo je svega, sve dok nam nisu počeli obećavati da ćemo svi jesti zlatnim kašikama. Tada je iz komšiluka isparilo više od polovine mojih drugara.

Sumrak zbog zlatnih kašika U gimnaziju sam krenuo u jesen 1991. i prve šokove rata sam doživio u tim danima. Sjećam se kako su moji drugari iz razreda nestajali jedan po jedan.

A onda, par dana ili sedmica poslije, neko donese haber u razred da se Selma, ili Valentin, ili Mario više neće pojavljivati u školi i da su izašli iz Banjaluke.

To su za mene bile traume.

U gimnaziji su moju raju prvi put popisivali po nacionalnosti. Negdje u maju 1992. profesor Mile Sumrak, zamjenik direktora i član SDS, ulijeće u razred kod nas i kaže: – Ajmo, djeco, napišite ovdje svoje ime i prezime i nacionalnost. I dade da po razredu kruži taj obrazac. Dođe i do mene i tada sam prvi put vidio da djeca nisu samo djeca već i Srbi, Muslimani i Hrvati. Bio sam šokiran, nisam se mogao pomjeriti.

Sad sa ovom pameću shvatam da je popisivanje po nacionalnosti prvi korak u dehumanizaciji čovjeka. Ja nisam znao kojoj kategoriji pripadam i kraj svog imena pišem – Jugosloven. To čini i Bojan, drug do mene u klupi. Ode Sumrak sa spiskom, ali se nakon nekog vremena vrati. Prozva mene i Bojana i kaže nam da nacionalnost Jugosloven ne postoji, da ta država više ne postoji i da se izjasnimo drugačije. Kažem mu da ja ne znam šta drugo da napišem i da moram pitati majku. Zbunjeno je izletio iz razreda.

I sada razmišljam kako je simbolično da je sav taj jad i čemer srpskog nacionalizma i rata u naš razred donio čovjek koji se preziva Sumrak. Te ’92. nestalo je pola mog razreda, a tih godina i pola moje Banjaluke. Sumrak rata je počistio ulice, naselja, sela, sjećanja… I sada nam srpski nacionalisti pokušavaju prodati priču da ta vremena, ti ljudi, ta djeca, taj život, nikada nisu ni postojali. I da je ovako bolje.

Ne znam ni za šta, ni zbog čega Šarolike, izmiješane i stopljene oaze Kad se sjetim svog djetinjstva, neke svoje lične prošlosti, uvijek se sjetim doživljaja, slika i raje iz dva banjalučka naselja u kojima sam odrastao – Rosulja i Borika. Najljepša i najnostalgičnija sjećanja i slike su ipak iz radničkog naselja i raje u Boriku, jer sam tu proživljavao one slatke prijeratne tinejdžerske i gimnazijske godine. Vrbas, kajak, raja iz kluba: Mufta, Muhamed, Sina, 20 Š E H E R

BANJA LUKA

Početak rata za mene predstavlja spoznaja da je moj burazer od strica Boris, dijete iz mješovitog braka, iz kasarne JNA najednom završio na Vukovaru sa svojih 18 godina. Bio je tenkista, preživio je i kada se vratio krajem ’91. imao je priče zbog kojih mi se sve to sranje zgadilo odmah na početku. Pričao mi je: – Ulazimo mi tenkovima u Vukovar na samom početku. Ne znam ni za šta, ni zbog čega, ali tu sam. Po tenku počeše zvonit meci, a moja noga odmah pade

Sjećanja sa gasa. Tenk stade a meni počeše suze ići niz lice. Jebote, gdje me ovo guraju!

Cijela se kolona zaustavi, a Šljivančanin urla na nas ko na robove.

Još te zime, moj stari je uspio pokupiti sa fronta na Strugu kod Okučana, Andreju, Beograđanina, doveo ga kući i meni rekao: Spremi ga, on danas ide kući da ne bi poginuo. Bukvalno ga je skinuo sa oklopnjaka i u uniformi doveo u Banjaluku. Momak je bio crn ko ugarak, imao je blata po kosi i u ušima, oči su mu bile ko fildžani. I sav se tresao. Navuko je svoju civilku koju je držao kod nas, stavio minđušu u uho i pravac Beograd. Mislim da sada živi u Italiji. Njegova su vojnička pisma još uvijek kod mene u kući.

Regrutovani Banjalučani svih nacija 1992. sve češće su se vraćali iz Hrvatske u kovčezima. Sjećam se kako se drvoredi kod parka Petar Kočić, na mom putu ka gimnaziji, sve više pune smrtovnicama.

Legli s petokrakom probudili se s kokardom Marta 1992. stari i ja smo išli na pecanje, na Plivu, sa tatinim kolegom Zokom iz SUP-a. Na po puta, Zoka izbaci kasetu Merime Njegomir i ubaci drugu sa nekim četničkim pjesmama. Od Topole, od Topole, Oj, vojvodo Sinđeliću, itd. Pita ga stari: Matere ti, Zoka, od kad to ti slušaš te pjesme? A Zoka mu odgovori da je on njih oduvijek slušao. Ja se na zadnjem sedištu Juga 45 u trenu nasmijem: Aha, baš si ih slušao ranije, al’ na vokmen! Uhvatio sam ljutit tatin pogled u retrovizoru. Dok sam trepnuo dobio sam po nosu. Ćutao sam dok se nismo vratili kući. Stari me stavio pred sebe i rek'o da moram paziti šta pred kim pričam. Taj njegov savjet nikad nisam poslušao.

Većina Srba je prosto legla sa petokrakom a probudila se sa kokardom i ne shvatajući šta im se dešava. Kad su shvatili, bilo je kasno i za njih i za njihove familije. Sve ostale šprehe su bile samo traženje opravdanja zašto su od partizana i komunista postali četnici i nacionalisti.

U aprilu 1992. moja porodica je osjetila svu žestinu srpskog nacionalizma.

Mog starog, Miodraga Šušnicu ubile su paravojne formacije SDS, tzv. SOSovci, po nalogu Stojana Župljanina i vrha SDS, a onda su za to ubistvo u banjalučkim dnevnim novinama Glasu okrivili banjalučke Muslimane i Hrvate.

Nama su u nekoliko navrata poslije ubistva pretresali stan, iznosili tatine stvari i pratili staru. Tatine kolege i istinski prijatelji su uspijeli policijski riješiti to ubistvo, ali taj slučaj nikada nije procesuiran na sudu. Izvršioci, organizatori i nalogodavci žive sa mnom u istom gradu. Da apsurd bude veći, taj novinski članak koji je za ubistvo mog oca inkriminirao i dehumanizirao sve Muslimane i Hrvate optužujući za to porodice Beganović i Klindić, napisao je naš porodični prijatelj – novinar Boro Marić. Kad ga je stara pitala – Zašto, Boro, bolan, lažete i izmišljate? On je odgovorio: Moralo se! Nakon toga nismo imali više kontakta sa njim.

Odrekli se komšija i prijatelja Tog aprila 1992. počelo je organizovano teroriziranje, zastrašivanje i protjerivanje nesrba iz Banjaluke. Ja sam gubio prijatelje iz komšiluka, iz kajakaškog kluba, iz gimnazije… Do kraja rata u Banjaluci je ubijeno oko 220 civila, a protjerano je oko 75.000 ljudi! Samo zato što su bili Muslimani ili Hrvati. A u Banjaluci nije bilo ni dana rata. Srbi su se odrekli svojih komšija i prijatelja za imaginarno ljotićevsko i velimirevićevsko srpstvo.

Bio sam svjedok kako grupe nacionalista hodaju gradom i tjeraju momke da se prekrste a ako ovi to ne bi znali ili bi to uradili na „pogrešan“ način – tukli su ih. Sjećam se da su skidali gaće momcima da vide da li su osunećeni ili nisu, pa ako jesu – tukli su ih. Gledao sam kako ljude izbacuju iz stanova, upadaju im u kuće, kako ih tuku kundacima na cesti, kako ih odvode ko zna gdje.

Sjećam se i dana kada je srušena Ferhadija zajedno sa još nekoliko džamija tog dana. Bio je maj 1993. i sva stakla na okolnim zgradama i robnoj kući Boska su popucala. Osim stakala na SUP-u, oni su znali da će džamije biti rušene pa su pootvarali sve prozore. Ja nisam mogao vjerovati, nisam želio vjerovati da se to desilo. Neki su slavili, neki plakali.

Sjećam se dana kada su naše komšije Kalkani i moj drug Samir izašli iz Banjaluke. To jutro je bilo tiho. Nedugo poslije njih izašli su i Džonlići.

Samirov burazer se krio od vojske i praktično nije izlazio napolje osim da promijeni mjesto skrivanja. Krio se i kod nas u kući. Bio je floater – osoba koja živi po krajevima grada u kojem ga neće prepoznati da je Musliman ili Hrvat.

O da, stranci su imenovali i ovu kategoriju ljudi.

Organizovana amnezija i ignorisanje Današnja Banja Luka ne liči na onu staru. Nove srpske vlasti su još za vri-

jeme rata obrisale sve muslimanske, hrvatske i nedovoljno srpske identifikacije iz naziva ulica, naziva mjesnih zajednica i škola. Porušili su sve džamije u Banjaluci i franjevački samostan na Petričevcu. Na prostoru banjalučke biskupije ubijeno je 8 katoličkih sveštenika, a nekoliko ih je bilo zatvarano i premlaćivano! Srpski nacionalisti su u septembru 92. nasred ulice izrešetali imama džamije na Hisetama!

U godinama poslije rata porušili su ili pustili da propadne dosta spomenika kulture, skulptura akademskih BH umjetnika, srednjovjekovnih utvrđenja i starih bosanskih kuća. Skoro sve što je ostavština osmanske, muslimanske, katoličke, austrougarske i naše bosanske naracije. Pod udarom zaborava su bili i spomenici iz NOB-a, ali su par godina nakon rata vratili dio bista narodnih heroja u Banjaluci, što nije slučaj u drugim sredinama. Sve što ima bosanskohercegovačko nasljeđe ili govori o nekadašnjem interetničkom i zajedničkom životu je nepoželjno i pod udarom je organizovane amnezije i ignorisanja.

Palili su arhive i službene evidencije policije, sudova i opštine – isprva za novac i po želji, a poslije rata sistematski i masovno. Količina toga što se želi zaboraviti u Banjaluci je tolika da prazninu koja tom prilikom nastaje ništa ne može ispuniti. Pa ni silni novi pop-mitološki i nacionalistički narativi i spomenici. Banja Luka je dobila spomenik Stefanu Nemanji (?), banu Milosavljeviću, dobila je i desetine novih pravoslavnih crkava, neke na mjestima na kojima nikada nije bilo crkve. Srpske i državne zastave Srbije se mogu vidjeti svugdje a zastave BiH samo na institucijama BiH u gradu.

Trovanje se nastavlja Moje istraživanje pokazuje da su srpske vlasti u Banjaluci promijenili naziv 50 odsto ulica, njih oko 240, brišući sve nesrpske narative a namećući samo srpske i pravoslavne. Ljude, stare Banjalučane, možda najviše pogađaju ove posljedice urbicida i kulturocida vidljive u Banjaluci u nazivu skoro svake ulice i na svakom kutku. Ni meni se ne mili živjeti u ulici koja nosi naziv četnika iz Drugog svetskog rata, a kamoli nekom čovjeku kojeg su srpske snage protjerale ili mu pobile najmilije.

U zadnjih šest, sedam godina Dodikove vladavine javni i medijski prostori, politička arena i umovi mladih ljudi su do daske zatrovani srpskim klero– nacionalizmom i etno-fašizmom. Uporedo sa tim Dodik i njegova klika bjesomučno pljačkaju javni novac i resurse maskirajući svoj kriminal nacionalističkim populizmom. Dodik i njegova bratija tajkuna godinama izvlače novac i vrijednosti u Srbiju, Rusiju i Švicarsku.

Zašto?

Ima u Banjaluci dosta raje koja ne prihvata ova nacionalistička sranja i među njima sam stekao prijatelje. Pokušavamo da markiramo događaje i mjesta i tako skrenemo pažnju javnosti na zločine istrebljenja i genocida nad nesrbima u Banjaluci, Prijedoru, Srebrenici i drugim opštinama ove RS. Zajedno sa našim komšijama, Bošnjacima i Hrvatima, obilježavamo stratišta svih naroda u BiH, ali ja sam se fokusirao na zločine nad nesrbima koje su počinile srpske snage a u ime srpstva. Zašto? Zato što će nam se pokoljenja stidjeti za ono što smo učinili na pragu 21. vijeka.

Srpske vlasti i snage devedesetih, osvajajući i čisteći opštinu po opštinu u Hrvatskoj i Bosni u halucinogenom piru odbrane tzv. srpske zemlje – obezvrijedile su srpske žrtve Jasenovca, Jadovnog i drugih stratišta. Ginter Gras je lijepo govorio Nijemcima: Tek kada osjetite istinski sram za ono što je počinjeno u vaše ime i doživite istinsku katarzu, tek tada imate pravo na vlastite suze!

Ima li ičeg takvoga u Banjaluci, u RS, u Srbiji? Nema! Jer da ima – ne bi Banja Luka bila dio RS, i ne bi bilo RS jer bi je se odrekli kao najsramnijeg perioda u srpskoj istoriji. I ne bi taj grad bio centar poricanja genocida i sistematskih zločina koje su srpske snage počinile. Ne bi bio grad zaborava i amnezije svega što je nesrpsko.

Možemo se svi mi pozivati i na čojstvo i na petokraku, i na Tita i na partizane, ali naši ratni lideri su bili oberčetnici, obernacionalisti i ludaci, a ova sadašnja vladajuća politička elita u tom mom gradu Banjaluci, a bogami i u Srbiji, ne razlikuje se ideološki ni za jotu od tih ratnih zločinaca. Samo su im metode i maske donekle prefinjenije. Bojim se novih sukoba u Bosni.

Srđan Šušnica, kulturolog, rođen je u Banjaluci 1976. Završio je banjalučku gimnaziju a potom diplomirao na Policijskoj akademiji u Beogradu, nakon toga i na Pravnom fakultetu u Banjaluci. Magistrirao je na Fakultetu za društvene nauke Univerziteta u Ljubljani na programu Kulturolgije. Bavi se kulturološkim istraživanjima bosanskih i balkanskih tema, pisanjem i društvenim aktivizmom okrenutim protiv kulture zaborava, istorijskog revizionizma, nacionalizma i fašizma. Živi i radi u Banjaluci. Š E H E R 21 BANJA LUKA

Eseji i putopisi

Zapis o Stambolu (5):

Zalazak carstva Napisao: Dr Severin D. Rakić

Napoleon je jedanom rekao: “Da je svijet jedna država, Istanbul bi bio njegova prijestonica.” Iako bi se, u kulturnom i historijskom smislu, ova konstatacija velikog Bonaparte o Stambolu mogla transponirati čak i u današnja vremena, otkriće Amerike i otvaranje trgovačkih putova prema Novom svijetu, znatno je umanjilo značaj Mediterana, kao centra tadašnjeg svijeta, te neumitno vodilo ka propadanju Otomanskog carstva i Istambula kao njegovog glavnog grada. Nasuprot ovome, kao i svaka imperija na zalasku, Osmansko carstvo je doživjelo pravi kulturni i urbani procvat, baš u vremenima, kada su se državne kase počele rapidno prazniti, a njena politička i vojna nadmoć bila na izdisaju. Veleljepne istambulske građevine i urbanistički pothvati toga doba, pravo su ogledalo svekolike raskoši i dekadencije polupropalog carstva.

Za moje prve posjete Istanbulu šezdesetih godina, moja rahmetli nana Emina, koja zauzima ključno mjesto u mom intelektualnom i duhovnom razvoju, uzela me za ruku i odvela da mi pokaže građevinu pred kojom zastaje dah, pred čijom ljepotom i najveći bezbožnik pada na koljena. Dugo smo posmatrali hram elegantne vanjštine, sa šest vitkih minareta i unutrašnjim dvorištem, okruženim kolonadama, gdje se vjernici spremaju za namaz. Ništa dodati, niti oduzeti toj perfekciji, samo uzdisati na tu ljepotu. Stara majka, najzad, prekinu tišinu ove naše meditacije: “Sve džamije u Istambulu su podignute od plijena donešenog sa ratnih osvajanja i to je haram para. Jedino je ova džamija napravljena novcem iz državne blagajne i zato je najljepša od svih”. Uistinu, do Ahmeda I, svaki sultan je gradio džamije vlastitim financijskim sredstvima, uglavnom sakupljenim u osvajanjima po Evropi, Sjevernoj Africi, Mediteranu i Aziji, kao dug i zahvalnost Alahu, za njegovu milost i zaštitu u ratnim operacijama. Uz džamiju podizani su javni objekti, obično medresa, kuhinja ili bolnica. Što je vladar bio moćniji, to je građevina bila grandioznija. Kako sultan Ahmed I nije bio uspješan u ratovanju, kao njegovi prethodnici Sulejman I i njegov sin Selim II, a odlučio je da podigne neko monumentalno zdanje po kome će biti zapamćen, džamiju je izgradio sredstvima iz državne kase. Pored toga, mjesta za podizanje građevina ovakvih razmjera više nije bilo u tadašnjem Istanbulu, pa je dobar broj javnih objekata toga doba morao da bude uklonjen na lokaciji stare carske palače bizantskih vladara i dijela nekadašnjeg hipodroma, podignutih u vrijeme cara Konstantina. Na kraju, položaj Sultan Ahmedove džamije naspram Aya Sophie; tadašnje glavne džamije u Istanbulu; bio je krajnje konfrontirajući za tamošnji mešihat. Kada se neutješni reisulema suprotstavio sultanu u njegovom naumu da Plavu džamiju izgradi sa šest minareta; jednakom broju munara kao na Ka’aba džamiji u Meki; Ahmed I je dao da se podigne sedma munara na Ka’aba džamiji. Cijeli projekat izgradnje Plave džamije je bio povjeren Sedefhar Mehmed-agi, tadašnjem sultanovom arhitekti, učeniku i najbližem saradniku slavnog 22 Š E H E R

BANJA LUKA

Sinana. Za razliku od ranijih projekata, iza kojih nije ostala nikakva građevinska dokumentacija, kompletan projekat Sultan Ahmedove džamije, u osam debelih knjiga, sačuvan je i nalazi se u Enderun biblioteci u Topkapi palači. Koliko god sporan i moralno neodobren projekat ovog zdanja u njegovom začetku bio, jednom kada je ova veleljepna džamija završena; za vrijeme vladavine sultana Mustafe II; pa sve do današnjih dana, Plava džamija je bila i ostala, po mnogima, najljepša sakralna građevina na svijetu. I zaista, ako svojom veličinom, značajem ili akustikom nije uspjela prevazići Aya Sophiu i Suleymaniyu, onda je unutrašnjost džamije; dekorisana ornamentom od plave keramike po čemu je i dobila ime Plava džamija; ta koja jasno pokazuje gdje je Alahova kuća. Mjesto je naprosto božansko i čovjek ne može odvojiti pogleda od ornamenta, sačinjenog od 20000 komada keramike iz Iznika, svaki ponaosob ručno izrađen i pečen. Krajem šezdesetih godina, nakon zemljotresa koji je potresao Istanbul, jedan komad keramike sa kupole Plave džamije je otpao. Bilo je potrebno čitavih deset godina da se oštećeni ornament popravi odgovarajućim nadomjestkom, poslije čega ni Lloyd nije više htio osigurati ovu veleljepnu građevinu od štete nanesene elemantarinim nepogodama.

Još kao dijete naučio sam, da je mnogo važnije zbog čega je nešto nastalo na ovom svijetu, nego kako je nastalo. Svakako da pojedine građevine ili ličnosti fasciniraju svojom ljepotom, pojavom ili pak mudrošću, ali po meni su uvijek okolnosti bile te, koje su diktirale slijed događaja u povijesti. Tako, do dana današnjeg, nije razjašnjeno zašto je Sultan Selimova džamija izgrađena u Edirni, a ne u Istanbulu? Evlija Ćelebija (1) navodi kao razlog san, koji je Selim II usnio noć nakon osvajanja Kipra. U snu se sultanu prikazao prorok Muhamed i rekao mu da sada, pošto je Alah uslišio sultanove molbe i pomogao mu da osvoji Kipar, sultan ima da mu se oduži svojim dobročinstvima, u prvom redu da izgradi džamiju u Edirni, gradu pod Alahovom zaštitom. Ipak, datumi povijesnih događaja oko pada Kipra i izgradnje Selimiya džamije se ne slažu kod Ćelebije u potpunosti: Kipar je osvojen 1571. godine, a radovi na Selimiya džamiji su otpočeli 1569. godine. Prema zapisima Sinanovim, u njegovoj Knjizi o građevinama (2), Selimiya je napravljena u Edirni zbog fizičke i moralne podrške sultanu u njegovim osvajanjima u Evropi. Zabuna u datumima kod Evlije Ćelebije, pretpostavlja se, nastala je usljed putopiščeve opčinjenosti ljepotom građevine, pa je u potpunosti zanemario povijest i datume. Kada putnik dođe u Edirnu i posjeti Selimiya džamiju, postaje mu jasno zašto se Evlija Ćelebija, u svom zapisu o ovom zdanju, prepustio emocijama, radije nego pisanju ispravnih, ali vehtih, historijskih činjenica. Sinanovi savremenici kažu da je Šehzade džamija bila neimarov diplomski rad, Suleymaniya džamija njegov najznačajniji rad, a Selimiya džamija njegovo remek djelo. Kad je džamija završena, Sinan je imao 85 godina i tada je izjavio: “Sada mogu s mirom umrijeti. Moj posao na ovom svijetu je završen.” I zaista, rob ostaje skamenjen pred ljepotom građevine, u nevjerici da ljudska ruka može izgraditi takvo što. Savršena simetrija ovog zdanja omogućava da se pogledom u perspektivi sa svake strane, dva od ukupno četiri minareta džamije u milimetar poklope, dajući vizualni osjećaj postojanja samo tri minareta. Unutrašnjost džamije, iako impresivna, skromnije je dekorisana od Suleymanove džamije ili kasnije Plave džamije, ali zato akustički i konstrukcijski, prevazilazi sve i jedan vjerski objekat, u koji sam ikada ušao. Glavna kupola, koja je zaista masivna, te pomoćne ku-

Eseji i putopisi

pole, koje podržavaju glavnu sa četiri strane, su konstrukciono riješeni tako da ne ometaju pogled, te se mihrab (3) za vrijeme namaza, jasno vidi iz svakog kutka džamije. Selimiya džamija i Katedrala u Chartres-u su možda jedine dvije sakralne građevine, u kojima čak i ateista poput mene, osjeća božije prisustvo. Danas je svima potpuno jasno, da je ovakav dragulj graditeljstva mogao sijati svojim punim sjajem, samo izvan Istanbula.

gova vojska ovdje bivakuje. Opijen zrakom i mirisima prirodnog raslinja, ubrzo je zaspao i usnio san. U snu mu se prikaza njegovo brodovlje, spojeno jedno do drugog, preko usta Egejskog mora (današnji Dardanele tjesnac, što spaja Mramorno i Egejsko more, a razdvaja Evropu od Male Azije, širok samo jedan kilometar na tom mjestu). Sutradan Xerxes naredi da se načini prvi pontonski most u historiji, Perzijanci prijeđoše preko, u Evropu i iznenadiše Atinjane.

Moja prva posjeta Istanbulu ostat će još i zapamćena po bolesti, koja umalo nije tragično završila po mene. Par dana po dolasku u Stambol obolio sam od teške dijareje i gastroenteritisa, kome niko nije znao uzrok. Istanbul je šezdesetih godina, još uvijek, bio pravi azijski grad i standardi opšte higijene su bili daleko ispod evropskog nivoa, osobito kada je u pitanju snabdijevanje vodom ovog velikog grada. Ja sam svakog dana kopnio, sve više i više, u izolaciji odjela za karantinske bolesti i čekao se samo dan moga kraja, dok se Dr Ferihan, tada mladi pedijatar u Američkoj bolnici u Istanbulu i naš porodični prijatelj, nije sjetila kako da me izvuče iz ovog smrtnog belaja. Donijela je jogurt iz Anadolije, spravljen na tradicionalni način i rekla: “ Dovoljno je samo gutljaj ovoga da popije, pa ako to ne pomogne, možemo mu halaliti.”

Tako je i bilo; uzeo sam sip ovog “božanskog nektara” i vratio se iz mrtvih. Naš narod bi rekao: “Mrtva bi ga usta pila!” Sutradan sam nastavio sa “ajran terapijom” i niko me više nije morao tjerati na to. Naprotiv, otkrio sam napitak, kojem sam se kasnije mnogo puta vraćao.

Zamagljena slika starog Stambola se polako bistrila, kako se ferry približavao Kabatas pristaništu. Dok je brod lagano promicao kraj Dolmabahce Palače, gornja paluba je već bila puna Japanaca, sa fotoaparatima, koji škljocaše u ritmu brodskih mašina. Svako vrijeme ima svoj početak i kraj. Ko bi rekao da će ovakvo veleljepno zdanje, Versailles na Bosforu, kada je bilo završeno 1856.godine i kada su Otomani, u prvom redu tadašnji sultan Abdulmecit, pomislili da su konačno postali dio Evrope, označiti početak kraja Otomanske imperije. Grobnica koju je sultan Abdulmecit sagradio, svojim dugom od pet miliona zlatnika, do kraja je progutala ono što je još ostalo od najmoćnije carevine nove ere.

Kad god bih ponovo došao u Istanbul, prvo bih se počastio yogurtom iz Kanlice, pa nastavio sa Adana kebabom i đulbastijama iz Burse, te završio kadaifom iz Adapazara. Ostatak dana bih provodio izležavajući se u parku na Buyukadi, jednom od Prinčevih ostrva u Mramornom moru, udaljenog svega petnaestak minuta ferry-em od Bostancija na azijskoj strani Bosfora. Nekad azil za bizantske, a potom otomanske prinčeve i princeze; danas, osobito u ljetnim mjesecima, bijeg od istambulske gradske vreve, idealno je mjesto za opuštanje. Kažu da je i Leon Trocki našao ovdje sklonište, nakon odlaska iz Sovjetskog saveza 1929. godine, prije nego što se trajno naselio u Meksiku. Cvrkut ptica i šum mora u daljini jedini su zvuci, koji prekidaju tišinu u ovoj oazi mira.

Poneko se i okupa na obližnjoj plaži, tražeći spas u vrelom ljetnom danu. Čini se da ni ladanjske kuće prominentnih istambulskih familija, izgrađene tridesetih godina prošlog stoljeća, nisu narušile ‘tranquilu’ ovog otoka. Perzijski car Xerxes navodno je zastao ovdje u svom pohodu na Atinu 480. godine BC. Opčaran ljepotom ovog otoka, odlučio je da nje-

Sutradan sam imao avion za Zagreb. Na sjedištu iza mene, sjedi starija gospođa, sa djevojčicom od jedva tri godine. Pošto se avion uspeo i izbio kroz oblake u smaragdno plavetnilo, gdje sunce vječno sja, otraga čujem glas djevojčice: “Baka, jel’ ovdje stanuje Bogec?”

1. Evlija Ćelebija (1611.-1682) u njegovoj zbirci putopisa od deset knjiga (Seyahatname) gdje opisuje građevine, gradove i predjele sa svojih putovanja po Otomanskoj carevini pominje Selimiya džamiju i legendu o njenom nastanku.

2. Koca Mimar Sinan-aga (1490.-1588.) Carski arhitekta za vrijeme sultana Sulejmana I, Selima II i Murata III u svom autobiografskom djelu Tezkiretu’I Bunyan, knjizi o građevinama koje je gradio, piše o nastanku Selimiya džamije, hastahane, medrese i hamama Selima II u sklopu kompleksa u Edirni.

3. Mihrab, sveto proćelje u džamiji ispred koga se klanja (nešto kao oltar u kršćanskim bogomoljama). Obično je okrenuto prema Mecci i ispisano ajetima iz Kur’ ana. Š E H E R 23 BANJA LUKA

Katedrala nova

Arhivski snimci Šeher Banjaluka

BANJA LUKA KROZ PROSTOR I VRIJEME

Katedrala Svetog Bonaventure Vrijeme Ferhad paše Sokolovića, kad je Banjaluka bila sjedište pašaluka/beglerbegata i kad je dobila mnoga značajna zdanja.

Tekst i foto: Adem Čukur 24

Ordin zgrada

Po dolasku Austrougarske monarhije 1878. na naše prostore mijenja se i demografska slika grada jer se u Banjaluku iz ostalih pokrajina Dvojne monarhije doseljava određen broj stanovnika različitih nacionalnosti i profesija: činovnika, tehničkih stručnjaka i zanatlija različitih profila, profesora, privrednika...

Godine 1881. dolazi do preustrojstva katoličke crkve u Bosni i Hercegovini kojim se formira i Banjalučka biskupija, a Banjaluka pritom postaje njen stolni grad. Kako u to vrijeme u Banjaluci nije postojala odgovarajuća crkva, neposredno po dolasku prvog biskupa u Banjaluku, fra Marijana Markovića, 1884. g. počinje izgradnja nove stolne crkve / Katedrale Svetog Benaventure u uprošćenom stilu rane gotike. (Đovani Fidanca, zvani Bonaventura je živio u XIII-om vijeku, bio je biskup i kardinal i proglašen je za sveca. Bio je teološki pisac i njegova cjelokupna djela ”Opera omnia” štampana su krajem devetnaestog vijeka u deset tomova. Najpoznatije mu je djelo ”Itinerarium” / ”Put duše k Bogu” ).

Crkva je bila tada locirana na sjevernom dijelu grada, istočno uz sadašnju ulicu Mladena Stojanovića, u mjestu zvanom Urije. Zabilježeno je da je njen graditelj bio Nazario Smojver. Do marta 1885. crkva je ozidana, pokrivena, iznutra omalterisana i opremljena neophodnim mobilijarom za bogosluženje, kada je i blagoslovljena i predata na upotrebu.

Do kraja 1887. crkva je bila i izvana omalterisana, urađen je glavni oltar i biskupska stolica, unutrašnjost (zajedno sa sakristijom i bočnom kapelicom) uređena i opremljena odgovarajućim inventarom i mobilijarom, i u potpunosti završena, a nešto ranije i zvonik u koji su ugrađena dva zvona. Zemljotres iz oktobra 1969. ju je znatno oštetio, pa je potom i srušena.

Pored katedrale je, sjeverno uz ulicu Mladena Stojanovića, godine 1885. sagrađena i biskupska kuća / ordinarijat. u kojoj je bilo i sjedište biskupije. To je objekat sa dvije etaže (mansardni prozori su kasnije dograđeni), na fasadi sa blago naglašenim okvirima oko prozorskih otvora i vijencem između spratova, te asimetrično postavljenim balkonom na zapadnoj strani i simetrično na južnoj strani. Kuća je u više navrata preuređivana, a u njoj je jedno vrijeme bila i biskupova kapelica. Skoro na istom mjestu prethodno srušene crkve godine 1972-73. gradi se nova biskupska stolna crkva - Katedrala Svetoga Bonaveture. Pri izgradnji novih katoličkih sakralnih objekata u Bosni i Hercegovini u drugoj polovini XX-og vijeka prisutan je i duh tadašnje savremene arhitekture, što se odnosi i na objekat nove banjalučke crkve - katedrale. To je moderna građevina koja svojim oblikom asocira na šator (okupljanje).

Projekat je uradio arhitekta Ljubo Matasović iz ”Industroprojekta” iz Zagreba, a radove izvela G.P. ”Bosna” iz Sarajeva. Njena zaobljena armiranobetonska ljuskasta krovna konstrukcija je prekrivena bakarnim limom, a osvjetljenje unutrašnjeg prostora je i zenitalno sa svjetlosnim kupolicama postavljenim u sljemenu krova. Unutrašnjost objekta čine prostor za bogosluženje (liturgiju), sakristije i zasebne kapelice. U prostoru su kasnije ugrađene i kvalitetne orgulje čije oglašavanje u tom akustičnom prostoru stvara poseban ugođaj.

Posebnu umjetničku vrijednost predstavljaju vitrazi / viraji, rad poznatog hrvatskog umjetnika Ive Dulčića, iznad oltara i kora sa scenskim prikazima iz istorijata katoličanstva. (Vitrazi – slikarska tehnika u kojoj se kompozicija ostvaruje pomoću raznobojih komada stakla i olovnih spojeva. Najveću primjenu imali su na

prozorskim otvorima gotskih katedrala gdje su zamjenjivali zidno slikarstvo. ) Zapažen je takođe i par mozaika, rad umjetnika Rudolfa Slacale. Iako nedovršena u potpunosti, crkva je potom, do konačnog završetka, kao takva služila svojoj namjeni. Godine 1990-91. izgrađen je i zvonik čiji je autor arhitekt Bojstan Furst iz Ljubljane. To je građevina jedinstvenog oblika i složene izvedbe, visoka 44 metra, opremljena sa pet zvona, u potpunosti izvedena u armiranom betonu bijele boje. Godine 1989., sjeveroistočno od crkve, izgrađen je i Svećenički dom, dvospratni objekat sa mansardom. U njemu su, pored prostora za smještaj starih i bolesnih svećenika, smješteni i biskupska kancelarija, biskupski arhiv i biblioteka, te ekonomat.

Katedrala stara

ŠABESA I KITIRI Napisao: Mersad RAJIĆ

Naslonio se na duvar i mutna pogleda osvrnu se oko sebe: tišina mukla i vrela, pomrčina iz koje ko pendil sahat izbijaju ubrzani otkucaji njegova srca. Uranj'o je u on tu patnju i bol ko da ih pije, a nije htjeo, niko ga nije ni pit'o, a ona nikako da stane, da projde, pa još nadolazi ko mutan Vrbas poslije nevremena. Bjež'o bi od nje da more, ni sam ne zna đe, nikuda, puta nejma osim tame, radosti je nestalo u njemu, davno, gluha bol se uvukla i obrisala sve osjećaje, više ništa nije ni čuo ni vidio, samo je plovio prema davno željenoj mladosti, u treperavu svjetlost momkovanja gdje sve blista i treperi veselom ljepotom, u vakat bez prepreka, u slobodu koja ga čeka dole na Studencu, ispod kamena zida, ispod iscvali' Bešlagini' kajsija. Ta ga miso ponese pa poleti praznim prostorom ko uzvik, ko glasna jeka, ko poplašena 'tica što poleti iznad kajsija.

U kratkom bujanju i blagom nadiranju čudne i iznenadne svjetlosti, na demir pendžeru, ugleda svoju Mejru kako mu maše s mahramom u ruci, on je sretan što je vidi i gleda je kako odleprša s vjetrom koji nanese miris behara dok je on čučn'o i pio bistru vodu, ko da je nikad dotad nije tako željno pio.

I nije mu bilo dosta. I nije prestaj'o piti. Godi mu i kvasi sasušene usne, htjede da uroni u lednu mokrinu, nešto mu se popriječilo, ne zna šta 26 Š E H E R

BANJA LUKA

Fotografije: Arhiva Šeher Banjaluka

je pa ga to još više prepade sve dok ne osjeti mekahan miris behara koji se pomiješa s mirisom Vrbasa i on poče da udiše tu mirisnu ljepotu koja ga je strasno opijala, pa mu se učini da se valja obalama Vrbasa po mehkoj travi, željan da je dotakne, da je omiriše, ko što je, nekad davno, radio u mladosti.

A oko njega bije ustreptali sokak, pust i težak ko da je od olova, dva reda kuća šutke miruju, nikog nejma kad zatreba. Niko da zaluta ovim, suncem zapaljenim sokakom, baš sad, kad mu je neko potreban. Bilo ko.

A nikog nejma. Tako je to skoro uvijek u životu, kad nekog trebaš, njega nejma, ni da te pogleda, a kamol' da ti pomogne.

Mutna pogleda, smrtno umoran, snaga mu je ponestala, pojedena, a samo komadić duše što je ost'o u njemu postade svjestan da se nešto sa njim dešava. Nije osjetio kad su noge popustile, izdale ga i on je čučn'o ostavši oslonjen na duvar i sve teže udišući ovaj teški zaparni dah ljetnog podneva.

Usne su se jedva primjetno micale pretvarajući se u nečujni šapat molitve koja budi nadu. Mislio je na kraj koji mu se neminovno bližio.

-Dragi Allahu, usliši ovu moju molitvu i Dženet mi podari, kraj moje Mejre!-šapnu on tužno, a niz ostarjelo, smežurano lice, iz duboko us-

Istinita priča o Vehabu i Studencu ječenih očnih kapaka, poleti niz obraz i skliznu, jedna suza, pa druga, ko da i hoće i neće da teku dalje, valjda zbog duboki' bora, otkotrljaše se prema neobrijanoj bradi koja se 'nako ovlaš, ko da se odmara, naslanjala na starčevo lijevo rame.

Te suze ko da ponovo oživiše prošlost, al' on nije bio ničeg svjestan, nit' je znao jel' sanja? nit' jel' zbilja? dal' je i šta je to san? pit'o se kad je osjetio da ga nešto vuče kroz prošlost, teška koraka, spotic'o se i pad'o, pa se diz'o i iznenada mu se učini ko da ga nešto ponese u zrak, u havu, pa je letio iznad Šehera, Potoka, Šehitluka, Starčevice, obilazio Mejdan, Hiseta, hodio alejama iscvali' i mirisni' lipa, bijelim cvatom okićenog kestenja, vrać'o se Pobrđu i Sitarima, Medreskom brodu, bio je svuđe i u istom momentu je osjetio i znao, da je umro!

Da su se ugasili i on i njegova teška muka. I bi mu lakše. Bio je na obali rijeke okružen njenom hladnoćom koja probudi u njemu drhat.

-Ako je ovako umiranje i nije tako teško - šapt'o je kad je ispred sebe ugled'o vitku munaru Ferhadije pa i Arnaudije, onda se naš'o ispred Halilpašina turbeta, pa svojim sokakom krenuo uz Potok na Tekiju gdje ga je čekala njegova niska kuća sagrađena od ćerpića. Sve se izmiješalo, i dan i noć, nije čuo ništa, sve je zamrlo, i glas i vjetar, pa i muke je nestalo.

Nekakvo staro strpljenje i pomirenje vratilo ga je ponovo u hod života.

Vratio se ponovo Studencu i njegovim izvorima. Nije mog'o razaznati jel' san il' java il' nešto drugo?

Naslonjen na vreli duvar, Abdulah je čuč'o u njegovoj vrućoj sjeni, ko biljka kome se korijen sasušio; blijed, umoran, željan sna i odmora, pored njega leži izvrnut džugum iz kojeg je klokotom isticala tek spravljena šabesa. Suha zemlja ju je gutala ne dajući vremena lokvi da se širi al' Abdulah nije za to brin'o, a nije ni mog'o jer je sve dublje tonio u ružičasti kovitlac hajra i ljepote, muke i neznanja, pomamno je hodio beskrajnom travom po bistrom Zelencu i Abaciji slušajući vlastite korake kako šušte po mehkoj i ponegdje sasušenoj travi. U daljini ponovo ugleda Mejru kako stoji na Studencu ruku izduženi' ko labuđi vratovi, ruke su joj bijele ko snijeg, a sa njeni' mehki' dlanova, niz laktove, tekla je bistra i hladna izvorska voda.

-Piiiii Abdulahu, piiiiiii... bolan, ovo će te povra'ti i dušu razgal'ti!?čuo je Mejrin glas i bi mu lakše. On ga je čuo, nije se prevario, jasno ga je čuo i razgovjetno, al'mu se učini ko da dolazi iz daljine, ko iz duboka sna, a Mejrine vitke i duge ruke su bile blizu, tako blizu da ih je jasno vidio, osjetio je njihovu studen, tu kraj sebe, a i osjetio je i slast vode koja se slivala niz njih. On je pio, pio, pio brzo i halapljivo. Cijelim tijelom je osjetio prijatan i okrepljujući dodir toliko željene studeni koja mu povrati i dah i dušu i on progleda. Iznad njega, saget, umjesto njegove Mejre, kleč'o je plav dječačić i drž'o u ruci malu čašu sa njegovom limunatom. Tek je tad skonto da čuči uza zid, malaks'o, slabašan, iznemog'o, skoro polumrtav.

-Deder, popi još malko, čika Abdulahu!- progovori piskav dječiji glasić i on ponovo prinese čašu sa limunatom njegovim ustima i on je hlapljivo popi ko da je abuzemze. Ledena tečnost mu je jako prijala i postepeno ga vraćala u život.

-Nek' te dragi Allah sačuva i zakloni od svakog zla, drago dijete moje. Čiji si kad si tako pametan i dobar?- isprekidana glasa, dolazeći sebi iz tog čudnog stanja i nekakva bunila, tog lijepa i nestvarna, ni sna ni jave, što mu je, učinilo mu se, ličio na umiranje, na njegov vlastiti odlazak.

Bio je lagahan, letio uokolo, slobodan i po prvi put bez boli i umora.

-Ovdašnji sam, iz ovog sam sokaka i poš'o sam na kupanje pa te viđa' kako tude čučiš i jaučeš, pa stado' da ti dadnem malko šerbeta, jer i moja mati to uvijek radi i daje ebejki kad njojzi bude slabo - odgovori dijete slabašnim glasom.

-Deder naspi i sebi jednu čašu pa popi!... Ma piii... drago dijete, popi kol'ko god moreš!- uzvrati starac i polahko poče da se uspravlja. Bio je umoran, vrlo umoran.

-Neka fala ti, ja sam već popio jednu čašu dok si ti dolazio sebi, a i raja me čeka da idemo sa čamcem do Prvi' mlinova - vik'o je dječak dok je trčeći zamic'o iza duvara i brzo nest'o iza zida. Niz puteljak, ispod bijelog duda, uputio se prema Studencu i Vrbasu.

U silnoj vrevi, gužvi i stisci ljudi konja, kola, goveda na Govedarnici,

narod koji se ovdje sakupio, ljudi što su došli prodavat' i oni što su došli pazar'ti, izmiješani' mirisa i smradova hajvana, znoja i balege, narod se tisk'o između drveni' kola i konja natovareni' sepetima i vrećama i na placu a u toj gunguli i šarenilu svijeta, sklapale su se pogodbe o kupoprodaji, odmahivalo se rukama, rukovalo u znak dogovora. A drugi, najviše žene, sa zembiljima, cekerima il' s pletenim korpama u rukama hodale su u toj i takvoj gužvi tražeći jeftine paprike, paradajz, jab'ke, krastavce il' kruške i sve to vrijeme promicale su i provlačile se između kola i hajvana koji su glasno zobali iz zobnica nataknuti' na njihovim vratovima, dok su drugi mirno jeli sjeno bačeno na kameni pločnik Govedarnice.

Neki hajvani, mirno klateći glavom il' mahajući repom, uporno su tjerali bezbroj dosadni' muhetina koje su bile naročito napasne i dosadne u vrijeme ljetni' žega, seljaci su se nadvikivali nudeći svoje proizvode a njihova galama se m'ješala sa blejanjem žedni' ovaca, mukanjem teladi i krava, pripetim za kraj drveni' kola i željezni' štangi stočne pijace.

Poneko bi glasno prokleo il' o'sov'o kad ugazi u hajvansku balegu il' nagazi ustajalu lokvu njihove mokraće zaostale između golemi' kameni' ploča čaršinske Govedarnice. Svakog utorka na Pazarni dan, ovde se tiska buljuk naroda i seljaka u potrazi za nečim. U toj haotičnoj vrevi i mješavini ljudi, hajvana, glasni' ponuda i neobičnog dovikivanja i dernjave, samo jedan glas bio je svima drag i uvijek isti.

-Haaaj šabesa, haaaj' himber...Limunata, friška, ledena - i svi su kupovali jer su svi jednako bili žedni i svi pili iz jedne, te iste, Abdulahove čaše.

Već dugo nejma visoke ograde Hamzagine avlije, sevlije su davno Š E H E R 27 BANJA LUKA

posječene, a ni one stare klupe više nejma. Ni sokak onaj nije više prašnjav, ni džombast, ravan je i asfaltiran, nejma ni građe, ni vel'kog oraha, al' su kuće i sad iste i tamo su, i u dva reda stoje. I danas. I šute. Možda više nego prije, ako se šutnja šutnjom more mjer'ti. Žao im je jer više ništa nije ko prije. Nejma više one piskave djece da joj remete mir i tišinu, a ni duda onog više nejma u Afganbegovoj avliji.

Kapije svi' avlija su davno nestale, a i sokak za Studenac u korov zarast'o i nije više prostran ko prije. Ni Bešlagića kajsija odavno nejma više, a ni one njihove hašlame. Ni Govedarnice više nejma jer nejma kome da služi. Oni, što su Utorkom dolaz'li da prodaju kakvu voćku il' kojeg hajvana, sad su svaki dan tamo, a Abdulahov avaz je davno zamro jer niko danas ne pije šabesu, a ni himber. I niko ih više ne prodaje. Sve je sad svedeno da pije Coca i Pepsi colu. Ni onog dječaka više tamo nejma. Ni nikog od djece što su česti gosti bili na Studencu. A Studenac šutke stoji na istom mjestu i pati zbog vremena koje projde.

Sve prolazi i sve se m'jenja, a evo Bog'me i ovaj dan je na izmaku.

Mjesec tiho provirkuje iznad krošnji žalosni' vrba Abacije bacajući zlatnožute zrake na izvor što ga ljudska ruka na tri točka razdijeli pa tako razdjeljen istoj rijeci teče. Neobično mehka i studena voda što iz cijevi ističe propusti mjesečeve zrake i zasvjetluca obasjavajući prostor oko sebe koji je i sad izgled'o isti, al'malko drukčiji, nekako tužniji i pust.

Voda, kuće, sokaci, basamci, duvari pa i ono žbunje i grmovi malina što, ukliješteni u podzidu rastu, nisu isti, prolazni su ko i rijeka koja pored Studenca teče i svjetluca pod ovom blagom drhtavom mjesečinom.

Vrbas žurno protiče i svojim glasnim žuborom ko da govori Studencu i vremenu što ih razdvaja: -Insana ovde više nejma!

Danas, samo je Studenac ost'o isti, bar se tako čini, na istom je mjestu, u vreloj sjeni je malinovi' ogranaka, nije se prom'jenio, prkosi i vremenu i promjenama oko sebe, ne mijenja se i ost'o je onakav kakav je bio.

Kamenom i ljubavi ozidan. Vječan. U kamenu. I vremenu.

Salepdžija EHER 28 Š BANJA LUKA

Kraj

Vezeni Most 2015

Domaćin novog susreta Banjalučana Pred novi susret Banjalučana u Švedskoj, našim čitaocima želimo da predstavimo domaćine - regiju Halland i njene gradove.

Prirodno je bilo da naše višednevno putovanje kroz ovu lijepu i bogatu regiju započnemo u njenom glavnom gradu Halmstadu, političkom, kulturnom, privrednom i sportskom središtu.

Halmstad je grad u kojem se ima šta vidjeti I doživjeti

Jedna od naljepših biblioteka u Švedskoj

Reportaža

Pripremio: Mirsad Filipović Foto: Goran Mulahusić

Fakta Halmstad je smješten na švedskoj zapadnoj morskoj obali. Kroz grad protiče rijeka Nissan koja ga dijeli na dva dijela, slično kao i naš Vrbas u Banjaluci. Sa 95500 stanovnika ova je opština na 19. mjestu po veličini u Švedskoj. Središte grada je sačuvalo arhitektonski izgled sa početka 19. vijeka i u njemu su najznačajniji objekti izgrađeni od niske cigle i drveta. Najstarije građevine potiču iz 16. vijeka. Centar grada još uvijek ima dijelove starih utvrda koji se graniče sa dvorcom iz 1600. godine, ulicom Karla XI i sjevernom kapijom (Norre Port) iz 1601. godine. Središnje mjesto je Veliki Trg (Stora Torg) sa prelijepom Carl Millesovom fontanom “Europa i Bik” (Europa och Tjuren) iz 1926. godine i Savjetodavnom kućom (Rådhuset) iz 1928. godine. Na trgu se nalazi i poznata Sankt Nikolai crkva, izgrađena od cigle početkom 13. vijeka.

Halmstad ima Visoku školu (Högskolan) koja ima 500 zaposlenih i 10000 studenata. Porez koji plaćaju stanovnici ove opštine iznosi 31,25 %. Grad je poznat i kao vojno središte u kojem se nalaze Garnizon, vojna škola, Halands Regimente i Hallands brigada. Grad ima mnogo zelenila i lijepih parkova, a ističu se posebno svojim značajem i ljepotom Norre Kattsparken i Picassoparken. Veoma zanimljivo historijsko mjesto je svakako Galgberget gdje su se sve do sredine devetnaestog vijeka izvršavale smrtne kazne giljotinom i vješanjem. Sada je tu smješten Hallandsgården - Hallands vrt sa mnogim starim objektima, kućicama i različitim biljkama. Od novijih objekata svakako treba istaći gradsku biblioteku, jednu od najljepših u Skandinaviji, pozorište, kulturni dom, trgovački centar, dvije kilometarske duge pješčane plaže, Östra stranden i nešto udaljeniji Tylösand. U Tylösandu se zna u jednom danu naći na plaži više od 40000 posjetilaca.

Historija Pretpostavlja se da je grad nastao na današnjem području Övraby gdje se nalaze ostaci crkve iz tog doba. U naselju Örjans Vall su arheolozi pronašli ostatke male utvrde, kovanice, alatke, oružje i druge predmete koji potiču iz desetog i jedanaestog vijeka. To su dokazi da se tu nalazilo trgovačko središte i da se tu grad počeo širiti. Halmstad se u zvaničnim dokumentima prvi put spominje u 12. vijeku i tada je pripadao Danskoj. Ime je najvjerovatnije dobio po mjestu gdje se prelazila rijeka Nissan, a to mjesto se zvalo sted na danskom, dok je riječ halm sinonim za riječ trava. Halmstad je pripao Švedskoj 1645. godine. Do tada je danski uticaj bio ogroman, a konačnim mirom u Roskilde 1658. godine grad Š E H E R 33 BANJA LUKA

Reportaža postaje “švedskiji”. Najvažnije mjesto u to doba je bila luka (hamn) iz koje su brodovi odlazili preko Kattegatt morskog područja do Danske i dalje preko Atlantika u cijeli svijet. Luka se obnovila i modernizirala u 18. vijeku i danas se održava redovan trajektski saobraćaj do Grenå u Danskoj.

Industralizacijom se grad povećao, otvorene su mnoge fabrike, a najpoznatije su bile Walbergs fabrik, Bryggeriet Appeltofftska i Östra Bryggeriet.

Kultura

Södeberg i Hedvig Jalhed.

Slikarstvo: Veoma je značajna surrealistička grupa umjetnika osnovana 1929.godine, u kojoj su djelovali: Erik Olsson, Axel Olsson, Sven Jonson, Waldemar Lorentzon, Esaias Thoren i Stellan Mörner U gradu se nalazi nekoliko skulptura, a ističu se posebno Pikasova ženska glava (Picassos kvinnohuvud) i Losos skače (Laxen går upp) Waltera Bengtssona

Sport

Muzika: Halmstad je poznat po dvije izuzetno popularne Pop grupe, Roxette i Gyllene Tider čiji je frontmen Per Gessle izuzetan muzičar i kompozitor. Velika operska pjevačica Barbro Eriksson je rođena u Halmstadu, kao i Rickard

U gradu djeluje nekoliko istaknutih sportskih klubova.

Rukometni HK Drott je deset puta bio prvak Švedske,

Walter Bengtssons skulptur Laxen går upp-Losos skače

Stora torget-Veliki trg

Halmstads slott-Dvorac u Halmstadu

Panorama Halmstada

Norre port-Sjeverna vrata

Mujo Metaj pokazuje ljiljane na staroj kući u Hallands vrtu

EHER 34 Š BANJA LUKA

Reportaža stonoteniski Halmstad BTK također, a predvodio ih je evropski i svjetski prvak Jörgen Persson. Fudbalski klub je bio četiri puta prvak Švedske, a Halmstad se može pohvaliti sa čak četiri golf igrališta i zovu ga golfgradom. Poznati sportisti su fudbaler Fredrik Ljungvist, biciklistkinja Susanne Ljungskog, slavni rukometaš i trener Bengt Johansson i dr.

Nauka i politika Iz ovog grada potiču dva velika naučnika, fizičar Johannes Rydberg i dobitnik Nobelove nagrade, biohemičar Bengt Samuelsson. Poznati političari su Carl Bildt, bivši državni premijer, državni sekretar Lars Danielsson, a Halmstad je dao i nekoliko državnih ministara, i na našu radost

među njima je i Bosanka - Fočanka Aida Hadžialić.

I da završimo priču o Halmstadu konstatacijom da se u njemu ima šta vidjeti, da mu je historija bogata, da u njemu vlada blagostanje, visoki standard i razvijena privreda. Halmstad posjeti godišnje više stotina hiljada turista da bi uživalo u prekrasnim plažama, velikom broju restorana, kulturnih događaja i prekrasnoj prirodi. Mnogo je biciklističkih staza, širokih ulica i lijepih parkova. Halmstad je izabran kao jedan od 10 najboljih gradova za živjeti u Švedskoj. U to smo se uvjerili u nekoliko posjeta ovom izuzetnom gradu. I da na kraju spomenemo - u ovom gradu djeluju dva bh. Udruženja, “Aktivitet centar” i “Sedef”, te sekcija Banjalučana “Kastel”.

Pikasova ženska glava- Picassos kvinnohuvud

Ovdje su se izvršavale smrtne kazne sve do 1850. godine

Rijeka Nissan je veoma atraktivna

Š E H E R 35 BANJA LUKA

Foto: Goran Mulahusić

Svjedoci događaja

ČARŠIJA IZGUBLJENIH ČARI Lokalni izbori su iza nas. Iako konačne rezultate još uvijek zvanično ne znamo, svima je već znano da SDS više ne stanuje (i ne gazduje) u najvećem gradu RS. Odbornici socijalista i stranaka iz sastava Koalicije za Banju Luku sasvim izvjesno će činiti glavninu novog gradskog parlamenta, pa ćemo vjerovatno imati jednu sasvim demokratsku atmosferu i „šarenu“ Skupštinu u kojoj će se slabo znati, ko je kome vlast, a ko opozicija.

SDS-a će u toj novoj gradskoj Skupštini biti taman toliko ili čak i više nego što je zaslužio. A „zasluge“ su zaista „ogromne“, pa će novoj vlasti biti izuzetno teško da ispravi i popravi sve ono što je stara vlast pokvarila ili „obatalila“.

Za proteklih sedam ružnih i tužnih, gadnih i gladnih godina, Banja Luka je jednom regresivnom i destruktivnom politikom, od civilizovanog jugoslovenskog i evropskog grada (drugog po veličini u bivšoj BiH i među deset najvećih u bivšoj Jugoslaviji), od „srpske“ Vienne postala najzapadnija srpska palanka (Knin je u međuvremenu „opet“ postao hrvatski).

Ne samo nuždom jugoslovenskog i bosan36

ŠEHER

BANJA LUKA

skog rata i tragičnom promjenom strukture stanovništva po zakonima ratne stihije, već i „nečijom“ paranoidnom cerebracijom i kolektivnom hipnozom naroda, nasilno je promijenjen identitet grada „in toto“. U novijoj istoriji neviđenim (i nečuvenim) seobama čitavih naroda, metodama indukovanog egzodusa i „rurbanizacijom“, ali i promjenom naziva ulica, trgova i čitavih kvartova, misterioznim (i monstruoznim) noćnim diverzijama i rušenjem kulturnoistorijskih spomenika i bogomolja (ali i zanatskih radnji i stambenih objekata), Banja Luka je i bez borbenih dejstava i direktnih ratnih razaranja, postala neprepoznatljiv i tuđi grad. Zato će novi politički i komunalni (ali iznad svega ekonomski i socijalni) urbanisti i graditelji „Banje Luke“, morati ovaj lijepi i stari grad, iz tragikomičnih shema nonurbane arhiktektonike konjušara i balegara, vratiti što prije tamo gdje mu je i mjesto – jer je oduvijek prirodno inklinirao Zapadu i bio bliže Trstu, Beču i civilizacijskoj Evropi od bilo kojeg bosanskog ili srpskog grada.

Surovo gurnuti među blatnjave palanke daleko na „divljem“ istoku, mi koji smo preživ-

jeli i uspjeli opstati u svom gradu od novih „kreatora“ antigradske politike, sa sjetom i nadom očekujemo povratak iz prošlosti u budućnost (ili bar u realnu sadašnjost!) i našu kolektivnu amnestiju od atributa moralnih nakaza i monstruma, krvoloka i ljudoždera, građana one Banje Luke označene i proglašene zloglasnim srpskim uporištem u Bosni, u kojem su srpski hanibalisti jeli žive ljude i silovali papagaje (i druge ptice).

Na novim vlastima je da, između ostalog, skinu anatemu sa svih nas i ukloni groznu, tragičnu i apokaliptičnu sliku grada koju su poput krvavih razglednica i filmova strave i užasa, proteklih godina karikirano, iskrivljeno, neobjektivno ili zlonamjerno, u bijeli svijet o nama odaslali strani (i „dušmanski“) novinari i fotoreporteri uz pomoć naših domaćih „naivnih umjetnika“ i režisera ratne stihije (i „etničkog“ i opšteg etničkog čišćenja i mentalne sterilizacije). Svjesni saznanja da ćemo vječno ostati sugrađani onih koji su kao meso za topove, svojim životima platili nečije (zna se čije!) infantilne i morbidne ideje, zablude i obmane i čije kosti i grobovi leže po beskrajnim banjalučkim

Kolumna i drugim grobljima (širom Bosne – „ponosne“!), od nove vlasti opravdano očekujemo da njihovu i našu djecu nikad više ne hrani iluzijama, a svima nama da otvori bolju i ljepšu egzistencijalnu perspektivu i nove svjetlije horizonte.

Umjesto neprekidnog prelijevanja iz „šupljeg u prazno“ i stalnog zlokobnog nagađanja i prepadanja naroda „kakva je sudbina Banje Luke?“ i šta će s nama biti (?!), od novoizabrane vlasti očekujemo da konačno zavrne slavinu iz koje se godinama (i sistematski) „dolijeva ulje na vatru“, i da nas definitivno okrene životu (umjesto smrti i umiranju), budućnosti (umjesto prošlosti). S vjerom u Boga (i novu vlast) nadamo se povratku iz krvave balkanske istorije u novu evropsku geografiju, i u Banju Luku koja će od najzapadnije srpske „metropole“ i najvećeg grada najmanje srpske države ili samo najvećeg srpskog grada zapadno od krive Drine, postati evropski grad dostojan čovjeka, u kome nikad više neće biti mraka, hladnoće, gladi niti žeđi.

Od nove vlasti zahtijevamo više hljeba, rada i reda; više zdravlja, istine i pravde; više poštenja, slobode, dobre volje, duha i ljubavi; više znanja i pameti, a manje ljudske gluposti i zlobe. I neka svako dođe na svoje mjesto: radnici u tvornice, đaci u škole, bolesnici u bolnice, a lopovi u robijašnice, hljeb, zejtin i mlijeko u prodavnice, a ćumur u ložionice, struja u žice, a voda u vodovodne instalacije. Univerzitet (i au-

tonomiju!) vratiti studentima, biblioteke čitaocima, pozorište glumcima, a izbjeglice svojim kućama. Okrenuti čitav svijet naglavačke kako bi se sve opet postavilo na svoje noge!

Krupi na Vrbasu i Bronzanom Majdanu odmah vratiti njihove opštine, selo (i zemlju) seljacima, a grad građanima, pašnjake ovcama, govedima

Od nove vlasti opravdano očekujemo da njihovu i našu djecu nikada više ne hrani iluzijama, a svima nama da otvori bolju i ljepšu egzistencijalnu perspektivu i nove svjetlije horizonte. (i čobanima), a parkove i ulice šetačima. Penzije (i Dom penzionera!), penzionerima, a Srpske Toplice - Gornjem Šeheru, Banj brdo – Šehitlucima, Obilićevo – Mejdanu, Lazarevo Budžaku i Karađođevo - Rudarskoj ulici. “Restitutio ad integrum“, Banju Luku - Banjalučanima!

Polako, ali sigurno, u našem gradu vraćaju se njegovi vozovi, avioni, život i ljudi.

Putevi u Evropu i svijet, odavde uskoro više

neće voditi samo na istok.

Razum se vraća „iz slijepog crijeva“, a drevni vrbaski grad ipak se probija iz ove naše mračne srednjovjekovne perspektive, ka pragu dvadesetprvog vijeka.

Bilo kako bilo od novog gradonačelnika i novih gradskih vijećnika imperativno (i ultimativno) očekujemo da našem gradu (a starim i novom Banjalučanima) ponovo vrati izgubljene čari, nadu i nekadašnje ulice „krajiške ljepotice“. Istina, bez Ferhadije i bez Šehitluka, Banja Luka je drugi grad, kao što bi bila i bez Vrbasa i bez svojih zelenih aleja.

Znamo mi dobro, da ništa više nije kao prije (niti može biti!) i zato tražimo od vas novoizabranih (u trenutku vašeg „svečanog“ ustoličenja) da nam ovaj grad opet učinite „bajnom“ lukom i mjestom dostojnim života čovjeka (i sa tolerancijom kao mjerom kulture življenja!).

Samo to i ništa više. Ali, ni manje razumije se!

Dr Rade DUJAKOVIĆ, Novi Prelom, oktobar 1997.godine I ovaj tekst sročen prije, zamalo, dvije decenije, potvđuje riječi čuvenog pjesnika Branka Miljkovića „da sloboda ne ume da peva ko što su sužnji pevali o njoj“ (parafraza).

Švedska: +46(0) 73 65 90 916, +46(0) 36 13 49 13 Bosna: +387(0) 66 13 92 39 AGENCIJA, +387(0) 66 79 97 66 BUS

Piše Antun Đaja

EHER 38 Š BANJA LUKA

Š E H E R 39 BANJA LUKA

Granične situacije nacionalnog i kulturnog identiteta u Bosni i Hercegovini

Piše: Medina Džanbegović Mohamed Shvatajući identitet kao zakon, on postaje najsnažnija i najtiranskija ideja: A=B, Bakir Izetbegović=Bošnjak, Milorad Dodik=Srbin, Dragan Čović=Hrvat. Čim je pojedinac ono što taj/ta/to jeste, zakon identiteta - prije nego što se uopće može pojaviti misao o identitetu - daje mjesto toj ili tome. Svođenje bilo čega na bilo šta (ovo je papir, ovo je olovka, ovo je SDA, ovo je SNDS, ovo je HDZ i tako dalje i tako šire), predstavlja podvrgavanje zakonu identiteta.

Nalazim kako ljudi stalno iznova doživl-

EHER 40 Š BANJA LUKA

javaju identitet kao intimu. Lično nalijećem i na poziv i zapreku, što pravdam time da moja "intima" ne može ostati zatvorena i samo meni data, jednom zauvijek. Istina, u zemlji prožimanja istočnih i zapadnih varijanti, razapetoj između južnoslavenskih, kao dijela europskih područja, već dugo ne osjećam duhovno bogatstvo - više emocionalni i egzistencijalni napor, koji je zapravo bol.

Problem identiteta kod jedinke jedna je od najkompliciranijih stvari. Ako se taj problem prenese u grupu, recimo vršnjački, profesionalni ili ruralni, urbani, on predstavlja samo ograničenje i ništa drugo, jer kod pojedinca je teško postići zrelost, a kamo li u grupi, pa bila ona i najjednostavnija.

Usklađen političkim raspravama, bosanskohercegovački nacionalni i kulturni identitet postao je popularni i poželjni predmet, ne samo simpozijskih debata. U široj javnosti svako se smatra kompetentnim da o ovoj temi govori, čim se počne razmetati svojim duhom, čim osjeti oduševljenje ili prezir.

Još uvijek utopistička ideja kulturnoga izjednačavanja tri konstitutivna naroda, konstatirana je uglavnom permanentnim krizama, koje bi se dale imenovati ružnim razlikama. Mit o jedinstvu i cjelovitosti postaje moguć samo na papiru. Kada to kažem, zamišljam "geografsku kartu" bezvremene zemlje, rađenu po uzoru na borhesovsku biblioteku, daleku od stvarnih labirinata.

Ni Bošnjaci, ni Srbi, a ni Hrvati u Bosni i Hercegovini, za čije se državne interese ne bore, već ih konstantno slabe, nisu nas poučili i prosvijetlili nekim perspektivnim pravilom nacionalnoga i kulturnoga jedinstva, koji bi eufemistički djelovao na vladavinu pravila, bolje rečeno zakona nacionalnoga identiteta. Danas na raznim kulturnim sesijama "usvajamo" samo teorijska rješenja.

Shvatajući identitet kao zakon, on postaje najsnažnija i najtiranskija ideja: A=B, Bakir Izetbegović=Bošnjak, Milorad Dodik=Srbin, Dragan Čović=Hrvat. Čim je pojedinac ono što taj/ta/to jeste, zakon identiteta - prije nego što se uopće može pojaviti misao o identitetu - daje mjesto toj ili tome. Svođenje bilo čega na bilo šta (ovo je papir, ovo je olovka, ovo je SDA, ovo je SNDS, ovo je HDZ i tako dalje i tako šire), predstavlja podvrgavanje zakonu identiteta.

Da li se i pojam zajedništva mora temeljiti na zakonu pripadanja, pravilima, uspostavljanju zakona o tome kome šta pripada, odnosno gdje ko/šta ne pripada? Svemu se nameće diskutabilno, degutantno, a temeljno pitanje: je li bosanskohercegovački nacionalni i kulturni identitet uopće stvaran? Postoji li? Osnaženi, ali i uzdrmani isljedničkim tokom, usmjeravamo se zlogrdnim i beskrajnim, pojedinačnim pitanjima: ko si, šta si, odakle dolaziš, čime se baviš? A ko sam ja, šta sam, odakle sam, gdje bivam, čime se ja u životu bavim? Odgovori "među jednakim" postavljaju nas u neravnopravni položaj i potvrđuju odavno izrečenu Heideggerovu misao da "svaka razlika zasniva granicu". Čim tema postane "sveta" za izvjesnu kulturu, oko nje se neobuzdano razigrava podozrivo tumačenje i nesumnjivo prekomjerno interpretiranje. Da pojednostavim priču, Bosna i Hercegovina ima "svega", osim srca i slobodne volje. Samo "izdajicu naroda" pogađa sudbina običnoga, stvarnog čovjeka u drugome ili trećem etnosu. Popis stanovništva bio je (i ostao) važniji od pitanja šta će se sutra jesti, kako će se sa plaćom/penzijom ili bez toga izgurati, nezaposleni zaposliti, osmijeh vratiti na ljudska lica.

Teško je shvatiti da se i dalje živi u vremenu kada polupismeni svijet vlada, kada

fukare govore, a mudri šute, kada se sve nikako ili vrlo sporo mijenja, da su ljudi još uveliko, nizom, prije svega ekonomskih okolnosti, a u vezi s tim i drugih, potčinjeni.

To je totalni mrak, u kome važi rješenje "okrenuti se samome sebi" i kako izgleda, jedino tako se može donekle funkcionirati.

Ali kako se okrenuti samome sebi ili ne baviti prljavom politikom, kada se sve oko nas bavi nama?! Izborni rezultati su pokazali da se još uvijek živi u dubokome nacionalizmu, totalnoj kontradiktornosti, vremenu koje ne omogućava osnovno ljudsko pravo izjašnjavanja. Nacionalisti su narod toliko uvukli u svoju demagogiju, podigli tenzije do te mjere, da neprijateljima države proglašavaju one koji se izjašnjavaju drukčije.

Niko više puno ne priča o potrebi da Bosanci i Hercegovci budu i zvanično ono što im pripada - domicilni narod, a ne tamo neki "ostali".

Nikada nije postojao bošnjački jezik ili bošnjačka država. Sve je to bosansko: od Kulina bana i Crkve bosanske, bosanske kraljevine, Katarine - bosanske kraljice, bosanskih rijeka, bosanskih planina, bosanskoga jezika, bosanskoga lonca, bosanske džezve...

Uostalom, osim historije i književnosti, zavirimo u znanstvene knjige iz biologije, anatomije, antropologije... I zapitajmo se, šta je danas srpsko, hrvatsko ili bošnjačko u Bosni i Hercegovini?

Bošnjačka je SDA partija i bošnjačka je Islamska zajednica! BANU je bošnjačka, ali ne i bosanska ili bosanskohercegovačka. Zar nije dovoljna činjenica da je ta akademija osnovana u Novome Pazaru? Bošnjačka politika nastoji negirati činjenicu da su Bošnjaci svedeni na muslimane (nekadašnje sa velikim slovom "M"), iako to potvrđuje i sam Bošnjački sabor iz 1993. godine. Ali, nisu sporni samo Bošnjaci. Podlost dolazi iz srpskih i hrvatskih redova. Zar godinama ne ulaze u koaliciju? Ko s kime i zašto potpisuje dogovore, koji uvijek i nisu za javnost?

Deklariranje tipa Srbin ili Hrvat, ne pokazuje da se radi o nekome ko živi u Bosni i Hercegovini i smatra je svojom domovinom. Njihovo torovsko izjašnjavanje vodi ocjepljenju ili u najblaženom obliku rečeno -

betoniranju situacije kakva jeste, a tu im svrsishodno pomažu "matične države" (institucije kao što su HANU/SANU, a o bogomoljama, nerijetko kao leglu zla da i ne govorim). Očito je da su sve tri strane veoma dobro profitirale u ove dvije i po decenije, otkako je vrijeme na Balkanu stalo (ili bolje rečeno, sasvim nas unazadilo).

Bosanskohercegovački nacionalni i kulturni identitet očito pripada nekome Trećem svijetu i može se uzeti jedino kao platonističko Idealno Kraljevstvo. Dakle, on još uvijek nije "mogući svijet". Korisno je upotrijebiti pojam mogućega svijeta kada upućujemo na neko stanje stvari, odnosno kada kompariramo dva alternativna stanja. Uostalom, da je Bosna i Hercegovina u Europi, vjerodostojna je činjenica, koju dokazuju i sve geografske mape svijeta, kao što je tačna i činjenica da je Europa dio svijeta. Mogućnost je po sebi sredstvo, jer ako je moguće da je Bosna i Hercegovina u Europi, moguće je i da ona nije i još ne može biti članica Europske zajednice.

Više ne zapanjuje ni mišljenje, potkovano historijom od prije nekih 200 godina, kako bi Hercegovinu trebalo izbaciti iz naziva države. Ide se na to, da bi se zavrzlame oko naziva nacionalnoga identiteta, ako bi do njega konačno i došlo, pojednostavile odrednicom Bosanac za sve stanovnike u tome slučaju države Bosne, te ujedno tako smanjila mogućnost daljega odvajanja u vidu i trećega entiteta. Ali, na koji način bi se to izvršilo, niko ne govori.

Da se vratim identitetu. Mnogi ljudi prožive dio svoga života u nekoj drugoj sredini, što utiče na njihovu kulturnu, intelektualnu i vrijednosnu formaciju, ali i na način razumijevanja svijeta. U savremenim društvima se prepliće više kultura i tu ne može biti (za razliku od nas) riječi o granicama.

Postojanje granica u multikulturalnome društvu zapravo znači da to društvo nije multikulturalno.

Posmatrano sa aspekta umjetnosti, prije svega književnosti, veoma je teško utvrditi jasne granice nacionalnih literatura, a da u taj proces utvrđivanja ne uvedemo i određene vanknjiževne granice, što uvijek znači poli-

tičke kriterije, te suočavanje i sa vjerskim, polnim, rasnim i tržišnim zidovima, koji podsjećaju na neku vrstu repetiranih pušaka.

Prihvatiti slobodan izbor identiteta, odreći se granica u smislu prijateljske korespondencije i bez predrasuda povezati svačije područje bosanskohercegovačke zemlje, sve sjediniti u jednu državu sa jednim predsjednikom, objedinjujući u jedan svijet umjetnost, filozofiju, naučni rad, prije svega humanističke nauke i uopće naciju, narod i kulturu, još uvijek je nedosanjani san i stoga govoriti o tome, iako je potreba, više je želja ili ambicija, nego stvarnost.

Za kraj jedna utjeha. Savremenoj belgijskoj spisateljici Carolini Lamarche, koja je najranije djetinjstvo provela u Španiji, a zatim živjela u Francuskoj, činjenica da danas pripada dvojezičnoj zemlji sa dvije zajednice, uticala je na identitet. Zato kaže:"Mislim da je Belgija 'europeskija' od Francuske. Ne postoji belgijska nacija, i taj neodređeni identitet nekad mi je zadavao problem, a danas ga osjećam kao prednost."

Napomena Stavovi izraženi u ovom tekstu su stavovi autora i ne održavaju uvijek stavove koji su dio uređivačke politike portala exyuvoice.ba

41

DRUGARSTVO POD K

EHER 42 Š BANJA LUKA

KOŠEVIMA

Reportaža Turnir košarkaša u Donjem Vakufu

SVI ODLIČNI, DOMAĆINU PEHAR Napisao:Sead Cerić

Gradski trg u Donjem Vakufu bio je u nedjelju, 16. avgusta, poprište završnih utakmica ovogodišnjeg DIJABiH#2 turnira, koji je okupio sedam ekipa iz šest evropskih država.

Nakon razigravanja kroz grupu, prvog dana turnira nastup su završile ekipe Banje Luke, Volkabrucka (Austrija) i, na iznenađenje svih učesnika, i prošlogodišnji osvajač turnira, ekipa Landskrone (Švedska).U polufinalu su se sastale ekipe Ljubljana (Slovenija) i Žabalj (Srbija), te domaćin Donji Vakuf i Zagreb (Hrvatska). Nakon odličnih utakmica, u finale su se plasirali domaćini i odlična ekipa Ljubljane, a pehar pobjednika i ovogodišnji turnir nakon žestoke borbe osvojila je domaća ekipa. U utakmici za treće mjesto, ekipa Žablja nadigrala je Zagreb.

Vrijedi napomenuti da je najbolji igrač turnira, prema ocjeni žirija, bio domaći igrač Nedim Mustafćia (Donji Vakuf), najbolji "tricaš" je Aleš Primc (Ljubljana), a najperspektivniji mladi košarkaš je Edin Aliefendić (Volkabruck).

Nakon odigrane završnice turnira, svi učesnici su uživali u raftingu na Vrbasu i druženju na izletištu Semešnica, sa porukom : "Vidimo se i naredne godine...!

Š E H E R 43 BANJA LUKA

“…Dajem ti svoj stan na raspolaganje, u onoj istoj ulici, u istoj kući u kojoj si popila zadovoljna piće nakon uspješnog koncerta u Mejdanu…”

Foto: Iz arhive Mirsada Filipovića

Piše: Nedžad TALOVIĆ

Čudne su životne staze. Ljudske sudbine još čudnije, nepredvidive, često boje čemera. Baš kao i mnogi, (s)vratim se u Banju Luku, grad moje mladosti. Tražim znana lica, drage ljude, ruku prijatelja… Tačno prije dvije godine, prilikom boravka u gradu na Vrbasu, tražio sam, meni uvijek dragu, znam, i mnogim drugima, moju, našu Jadranku Stojaković.

EHER 44 Š BANJA LUKA

To me traženje tjera da napišem par riječi o ovoj velikoj ženiheroini, lavici nježnoga srca.

Da krenem od sredine osamdesetih, kada je Jadranka imala koncert u Mejdanu, bezbeli uspješan kao i uvijek.

Nakon koncerta, onako jednostavna, svratila u jedan lokalni kafić, u mojoj, Mažarevoj… Gazda je danima prepričavao susret sa velikom kantautoricom poznatoj i omiljenoj diljem bivše nam zajedničke države. Učestvovala je ona na brojnim festivalima, još od daleke 1972., Eurovision Song-u, svojim prilogom učestvovala na otvorenju Sarajevskih olimpijskih igara, po kojoj se i danas mjeri vrijeme u ovom gradu… Dala je Jadranka sve što se moglo dati. Upravo ti projekti oko otvorenja Olimpijskih igara dovode je u vezu sa Japanom koji pokazuje nevjerovatno interesovanje za ovu umjetnicu.

1988.godine nošena svojim magičnim notama, muzikom, otišla je Jasna za Japan i nastanila se u Tokiju. Bili su i jesu

Sudbine

Geisha moga srca

ZA SVA VREMENA OBOJENA PJESMOM naši prostori mali za Jadranku, umjetnika svjetskog kalibra, što je svojim nastupima širom svijeta i potvrdila. Ma gdje god da je nastupala, ova vrijedna, lako prepoznatljiva, svojstvena žena, ostavljala je neizbrisiv trag. Zvuci njenih struna čuli su se i čuju dugo nakon što bi svojom pjesmom razgaljivala srca drugih. Neopisiva moć istinskog stvaraoca. Radila je Jadranka, stvarala muziku, muzičke projekte za video igre u Japanu, bavila se slikarstvom, budući da je studirala, vrijednica, i primijenjenu umjetnost u rodnom Sarajevu. Zbog rata u domovini ostaje i duže nego što je planirala, ali svojim angažmanom i zalaganjem želi da upozori svjetsku javnost na ratne nedaće na prostorima odakle dolazi. Granate koje padaju na Sarajevo i Bosnu, pogađaju i Jadranku na drugom kraju svijeta. To se događa samo poštenom čovjeku. Tuguje ona zbog toga, ali nastavlja da radi. Prilikom jednog koncerta ona pada i povrjeđuje se na bini, i od tada se njen život promijenio. Danas joj je ustanovljeno da boluje od bolesti motornog neurona. Uprkos svim naporima da se zdravstveno stanje popravi, Jadranka preživljava svoje najteže dane. Da nevolja ide rijetko samo jedna, potvrđuje i činjenica da su Jadranki ”svemoćni” oduzeli i stan u Sarajevu koji je posjedovala. Kao da su je svi zaboravili… a svaka bi sredina tre-

balo da bude sretna da ju ima. Svaka bi bila ljepša da je krasi Jadranka – cvijet. Njen muzički profesionalizam, ali prije svega njena plemenitost i ljudske vrline trebali bi biti dovoljan razlog da se udomi ovaj biser. Prepuštena samoj sebi i svojoj boli traži spas širom Bosne i Hercegovine i na kraju dolazi u Zavod za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju Dr. Miroslav Zotović u Banjoj Luci. Baš u toj ustanovi tražio sam je tog utorka 20. augusta 2013. i osoblje me uputi za Slatinu, banju u kojoj je navodno bila smještena neko vrijeme. Tamo su mi, sa sjetom i dragim sjećanjem, objasnili da se Jasna nalazi negdje u gradu, u nekom domu. Kako više i ne poznajem rodni grad, a i zbog promijenjenih planova, odustao sam ovaj put od daljnjeg traženja, s ubjeđenjem i željom da ću je sresti neki drugi put. ”Rafaelo”, malo cvijeća i moja knjiga pjesama i proze završile su negdje drugdje… Htio sam ti reći, ako ikada budeš ovo čitala - a, evo i sada kažem: dajem ti svoj stan na raspolaganje, u onoj istoj ulici, u istoj kući gdje si popila zadovoljna piće nakon koncerta u Mejdanu. Zaslužila si ti mnogo više, lavice, i znaj, naći ću ja tebe. Želja mi je da ti stisnem ruku, za ona lijepa vremena, koja si bojila svojom pjesmom, onda, kad sve smo mogli mi… Volim te.

Š E H E R 45 BANJA LUKA

Poslije 22 godine vjernici ponovo u Ferhadiji

POKLON IZ JEZERSKOG Jasmina i Mirsad Nesimović nisu žalili „pozamašnu svotu eura“ da bi njihov luster osvjetljavao unutrašnjost najpoznatije džamije u Banjoj Luci

Reportaža

Piše: Kemal Coco Za vjernike Banje Luke ovogodišnji Ramazan ima posebno značenje. Poslije 22 godine oni su u obnovljenoj Ferhadiji klanjali teravih namaz. Svi koji su ponovo doživjeli ljepote Ferhadije su jednoglasni: „Ista je kao i ranije!“ Naravno da su ćilimi i lusteri novi, da su, to se mora istaći, veoma kvalitetni. Zanimljivo je da najveći luster, ili kako ga nazivaju „glavni“, nije poklon nekog vjernika iz Sarajeva, Zagreba ili Banje Luke, nego iz jednog krajiškog sela, dvadesetak kilometara udaljenog od Bosanske Krupe. To je selo Jezerski. „Dugo smo Mirsad i ja razmišljali šta da poklonimo džamiji Ferhadiji. Znali smo da ima bogatih vjernika i da i oni imaju želju da svojim poklonom uljepšaju izgled najpoznatije banjalučke džamije. U dogovoru sa sinovima Elvedinom i Elzedinom odlučili smo da to bude luster. Zahvaljući prijatelju iz Bihaća brzo smo stupili u kontakt sa majstorima „ovog zanata“ iz Sarajeva. Oni su nam predložili izgled lustera. Poslije razgovora sa ljudima koji su radili na obnovi Ferhadije doznali smo da se takav luster „uklapa“ u unutrašnje uređenje Ferhadije, i mi smo majstore iz Sarajeva obavijestili da prave luster.

Moram priznati da smo i Mirsad i ja, ali i sinovi i snahe, bili oduševljeni izgledom, ali nismo „ni u snu sanjali“ da bi naš luster mogao da bude „glavni“ na stropu (plafonu) u Ferhadiji. Znali smo da su sarajevski majstori radili na njegovoj izradi oko tri mjeseca (kovani bakar), da su ga radili sa puno ljubavi, ali da će taj luster, koji ima oko 30 svijetlećih mjesta, obasjavati unutrašnjost Ferhadije, to nismo očekivali. Na našu veliku radost i sreću, to se upravo dogodilo“, govori Jasmina čija je porodica daleke 1992. godine otišla na rad u Austriju, ali nije zaboravila svoj zavičaj i svoju zemlju.

Njen suprug Mirsad, koji u Austriji radi kao krovokrivač, priznaje da mu je velika želja da svi zajedno posjete Ferhadiju i vide „svoj luster“. Priznaje da ga je vidio završenog, ali ne i kako ukrašava džamijski svod. „Znam da će biti veoma teško uskladiti radne obaveze, da svi skupa u istom danu posjetimo Ferhadiju, ali ćemo nastojati da bar sat, dva svi budemo u Banjoj Luci i posjetimo „naš luster“ u Ferhadiji“, kategorična je Jasmina Nesimović iz Jezerskog kod Bosanske Krupe. I dodaje. „Neka je halal svaki eur koji smo dali majstorima iz Sarajeva za njihov rad. Zaslužili su ih.“

Izuzetni donatori: Porodica Nesimović

Š E H E R 47 BANJA LUKA

„Moli i radi“

BANJALUČKA OAZA MIRA Jedno jutro u Delibašinom Selu, u samostanu Trapisti: Obećana zemlja stvara se samo marljivim radom.

Tekst i foto: Dinko OSMANČEVIĆ

Jutro je najavljivalo paklen, tropski dan u Banjaluci. Iako je vrijeme godišnjih odmora, uobičajena je gužva, jutarnji špic, u gradu posrnule privrede. Često se pitam, kakve bi gužve tek bile kada bi radili nekadašnji giganti: Incel, Jelšingrad, Čajavec, Veleprehrana, Metal, Univerzal... U novinama čitam da je broj penzionera gotovo dostigao broj zaposlenih, na 100 penzionera, 115 radnika. Čitam i da cijene "tiho" 48 Š E H E R

BANJA LUKA

rastu, tačnije, umjesto da podignu cijene, proizvođači nešto manja pakovanja prodaju po cijeni standardnih. U novinama je i tekst ankete u kojoj čak 80 % mladih u BiH želi napustiti zemlju i sreću potražiti negdje drugdje.

Odlučih barem nakratko pobjeći od vrelog, gradskog asfalta, od jutarnje strke, straha za egzistenciju, teških misli.

Stigoh u Delibašino Selo, da udahnem čist i svježiji vazduh i sa njim puno mira i naročitog, duševnog spokoja, u jednoj

neobičnoj oazi: samostan Trapista, Opatija Marija Zvijezda.

Teško je zamisliti da su upravo ovi tihi ljudi začetnici banjalučke industrije i motorna snaga razvoja evropske civilizacije, na ovom tvrdom, balkanskom tlu.

Davne 1869., sedam monaha iz njemačke opatije Mariwald došlo je u Banjaluku i osnovala trapistički samostan Marija Zvijezda (Maristern). Osnivač samostana, Otac Franz Pfanner (Franc Faner), godinama ranije bezuspješno je pokušavao dobiti dozvolu za gradnju samostana u Mađarskoj i Hrvatskoj, da bi mu tek u Bosni, koja je još uvijek bila dijelom Turskog carstva, pošlo za rukom da osnuje samostan.

Za negativan stav prema Trapistima u Hrvatskoj, vjerovatno je zaslužna tradicionalna vezanost stanovništva prema Franjevcima, tako da je Otac Franc uzaludno ubjeđivao Sabor da Trapisti ne mogu štetiti društvu jer se ne bave politikom, pošto uglavnom šute, a ne spadaju u prosjački red jer žive od svog rada.

Trapisti su ime dobili po čuvenom francuskom samostanu La Trappe, iz kog je u 17. vijeku krenula reforma cistercitskog reda, koja je nastojala vratiti nekadašnju strogu disciplinu iz vremena Svetog Bernarda. Izolovani su od svijeta, drže se gesla Svetog Benedikta, " Ora et labora" (moli i radi), tako da puno mole, rade, uglavnom šute, skromno se hrane. Članovi reda su sveštenici i braća laici. I jedni i drugi u red ulaze nakon dvogodišnjeg novicijata (kušnje).

Otac Franc Faner je imanje u Delibašinom selu platio 1400 dukata, i sa svojim monasima tu izgradio kolibu, zvanu kolijevka, koja se i danas nalazi pri samostanu. Najprije su se bavili poljoprivredom, već 1882. pokrenuli su proizvodnju čuvenog sira, a uz poljoprivredu razvijali su i različite zanatske radionice: ciglanu, pilanu, mlin, sušaru, pivaru, štampariju, hidrocentralu (1899.). Izgradili su most, bolnicu, školu, sirotište... Njihov doprinos prosvjećenju zapuštenog stanovništva i kulturnom razvoju društva je izuzetan. Već početkom 20. stoljeća Opatija Marija Zvijezda izrasla je u najveći evropski trapistički samostan u kome je boravilo i više od dvije stotine monaha. U oba svjetska rata, Trapisti su se bavili humanitarnim radom, pa ipak, nakon oslobođenja 1945., nova vlast nije bila blagonaklona prema Trapistima.

Pored mnogih samostanskih zgrada, oduzeta su im i gotovo sva imanja, tako da su ostali bez prihoda. Veliki broj monaha napustio je samostan, a zbog svega toga, banjalučka biskupija samostanu je dodijelila novoosnovanu župu na upravu. Od tada broj monaha u samostanu u stalnom je padu, da bi tokom i nakon posljednjeg rata, Marija Zvijezda postala najmanja zajednica Trapista u svijetu, sa svega dva monaha.

Posljednjih godina, čini se da stvari idu nabolje. Nabavljene su krave. Obnovljena je proizvodnja čuvenog Trapist sira, čiji recept uvijek zna, i čuva ga u glavi, samo jedan monah. A pri samostanu postoji i vinarija. Takođe, govori se i o povratu ili nadoknadi konfiskovane imovine. Šta mi, danas, možemo naučiti od Trapista. Mnogo toga.

Prije svega, da ne postoje obećane zemlje i one lošije, već da čovjek svojim trudom, upornim, marljivim radom stvara obećanu zemlju. Dakle, mnogo manje bismo trebali isprazno govoriti, a mnogo više vrijedno raditi, tada će i naše molitve Svevišnjem prije biti uslišane.

Na margini Međunarodnog rukometnog turnira – Doboj 2015.

IGRA ZASTAVA

LJUDSKI JE GRIJEŠITI, I GREŠKE OPRAŠTATI, ALI ... mentima. Ipak, u skladu i s takvim nedorečenim zakonskim rješenjima, suštinsko pitanje upotrebe zastave i grba naše drzave nije upitno. Koliko je značajno ispravno upotrebljavati državnu zastavu i državni grb pokazuje i činjenica da je pogrešna upotreba zastave i grba u nekim državama kažnjivo djelo, jer se smatra da se takvom upotrebom narušava ugled i dostojanstvo države. Kažnjivo je to i u Bosni i Hercegovini, ali sam u potpunosti siguran da za to niko do sada nije odgovarao. U nekim državama je naopako postavljena zastava znak opasnosti za državu i njene građane pa je to i poziv za pomoc.

Tekst i foto: Reuf JAKUPOVIĆ Doboj je i ovog ljeta bio u znaku rukometa; u subotu, 24. avgusta 2015., , spuštena je zavjesa na još jedan Međunarodni rukometni turnir, koji je proslavio, vjerovali ili ne, pet decenija postojanja. Jubilej je to na koji prvenstveno Doboj, grad podno planine Ozren i duž rijeke Bosna, može biti itekako ponosan.

Prava je šteta sto ove godine organizator nije, vjerovatno iz objektivnih razloga, privukao ekipe čiji bi kvalitet bio u srazmjeri s renomeom ovog u svijetu rukometa poznatog turnira. Ekipe koje su učestvovale na turniru ne predstavljaju, naime, nešto posebno u rukometu. Šteta je i što je, vjerovatno nedovoljnom budnošću organizatora, pred kraj turnira došlo i do provale u svlačionicu banjalučkog Borca, i pokradene lične stvari igrača i sportska oprema ovog kluba, redovnog učesnika turnira.

Propusti u vezi sa postavljanjem zastava i grbova Organizator je učinio više propusta i kod ”dekoracije” prostora u kome se turnir održavao, posebno prilikom isticanja oficijelnih simbola - šest zastava država iz kojih su bile učesnice ekipe koje su (Bosna i Hercegovina, Saudijska Arabija, Turska, Slovačka, Srbija i Slovenija), zatim tri grba (Bosna i Hercegovina, Republika Srpska i grad Doboj ) i, na kraju, tri postera (Savjet ministara Bosne i Hercegovine, Vlada Republike Srpske i grad Doboj).

Prije analize tih propusta, nije na odmet da se upoznamo s nekim od osnovnih načela u upotrebi zastave i grba. Potrebno je najprije naglasiti da svaka država zakonskim propisima reguliše pitanje upotrebe svoje zastave i svoga grba. Nažalost, upoređujući zakonska rješenja drugih država i naše države, lako se dolazi do zaključka da su nasa rješenja nedorečena, što je direktna posljedica političkih problema koji našu državu opterećuju skoro u svim segEHER 50 Š BANJA LUKA

Zastava može biti upotrebljena na dva načina: u horizontalnom i u vertikalnom položaju. Većina država koristi jednu istu zastavu u oba položaja dok neke države imaju specijalno dizajnirane zastave za vertikalnu upotrebu (vertikalno vješanje, kako se to uobičajeno kaže). Međutim, u nedostatku ovih specijalno dizajniranih zastava, mogu se vertikalno postaviti i zastave predviđene za horizontalnu upotrebu. Prilikom upotrebe zastave u vertikalnom položaju, vrlo je bitno voditi računa o tome da li zastava iz horizontalnog položaja (normalnog položaja, kako se to uobičajeno kaže) ”prelazi” u vertikalni rotiranjem za 90 stepen u smjeru kretanja kazaljke na satu ili u suprotnom smjeru, što se takođe reguliše zakonskim propisima. Rotiranje je najčešće u smjeru suprotnom od kretanje kazaljke na satu. Međutim, ima i izuzetaka, kod kojih je rotiranje u smjeru suprotnom od kretanja kazaljke na satu.

Zastave ili grbovi mogu biti postavljeni kao: dva u vrsti, tri u vrsti i više od tri u vrsti, a mogu biti i u koloni ... Po pravilu, pri čemu ćemo za primjer uzeti zastave, to izgleda ovako: - ako su u vrsti dvije zastave, na prvom mjestu s lijeve strane sprijeda gledano je ona koja je značajnija; - ako su u vrsti tri zastave, u sredini je ona koja je najznačajnija, na prvom mjestu s lijeve strane sprijeda gledano je ona koja je na drugom mjestu po značaju, a na trećem mjestu s lijeve strane sprijeda gledano je ona koja je na trećem mjestu po značaju (tako su, zar ne, postavljena i postolja za dodjelu medalja na sportskim takmičenjima); - ako u vrsti imamo više od tri zastave, na prvom mjestu s lijeve strane sprijeda gledano je ona koja je najznačajnija, a onda redom prema desno sprijeda gledano je ona koja je druga po značaju pa onda ona koja je treća po značaju, itd.; - ako su zastave u koloni, na čelu kolone je zastava koja je najznačajnije, a iza nje je ona koja je druga po značaju pa onda ona koja je treća po značaju, itd.

Reportaža Moglo bi se s pravom reći da su ova pravila bazirana na pravilima lijepog ponašanje i na logici. Da to i ilustrujemo. Ako umjesto dvije zastave uzmemo da u vrsti imamo ženu i muškarca, onda će žena biti s muškarčeve desne strane odnosno na prvom mjestu s lijeve strane sprijeda gledano. Tako nalaže pravilo lijepog ponašanja, zar ne!? Ako umjesto tri zastave uzmemo da u vrsti imamo starijeg čovjeka, mlađeg čovjeka i mladića, onda će stariji čovjek biti u sredini, s njegove desne strane odnosno na prvom mjestu s lijeve strane sprijeda gledano biće mlađi čovjek, a mladić će biti s lijeve strane starijeg čovjeka odnosno na trećem mjestu s lijeve strane sprijeda gledano. I ovaj raspored je takođe u skladu s pravilom lijepog ponašanja. Ako pak imamo više ljudi koji su različite starosne dobi i koji treba da stanu u jednu vrstu, njihovo razvrstavanje započinje s lijeve strane sprijeda gledano i nastavlja se prema desno sprijeda gledano – na prvom mjestu će biti najstariji, do njega mlađi i tako redom do najmlađeg, koji će biti krajnji desno sprijeda gledano. Zar ovo nije bazirano na logici: i pišemo i čitamo počevši s lijeva prema desno (istina, kod arapskih zemalja je to s desna prema lijevo). Kod kolone ljudi je po prvilu na čelu onaj koji je ”nastariji” (po godinama, po ugledu ...), a za njim dolaze ostali, vodeći pri tome računa da je uvijek onaj prethodni ”stariji” od onog narednog. Zar i to nije logično (i sportsku ekipu uvijek predvodi kapiten – prvi u koloni).

Kako je bilo na turniru Da sada vidimo kako je to bilo na dobojskom turniru, pri čemu ćemo koristiti tri fotografije koje su snimljene za vrijeme turnira.

Na fotografiji broj 1 vidimo šest zastava vertikalno obješenih, a poredanih u vrstu. Zastava države domaćina, dakle bosanskohercegovačka zastava, stavljena je na posljednje mjesto u vrsti, čime joj je pridat najmanji značaj.

Propust bez presedana. Ona je morala zauzeti mjesto koje joj pripada počasno mjesto, tj. morala je biti prva s lijeve strane sprijeda gledano jer je u vrsti to mjesto rezervisano za najznačajniju zastavu. Zastava je još i naopako postavljena – iz horizontalnog položaja rotirana je u smjeru kretanja kazaljke na satu, a trebala je biti rotirana u suprotnom smjeru. I zastava Slovenije je doživjela istu sudbinu jer je rotirana na pogrešnu stranu. Trebalo je da bude rotirana u smjeru suprotnom od kretanja kazaljke na satu pa bi tako bijelo polje bilo na lijevoj strani sprijeda gledano. Moglo bi se postaviti pitanje kako to da su slovačka i srbijanska zastava pravilno rotirane, a bosanskohercegovačka i slovenačka ne. I još nešto: ja bih, slijedom pravila lijepog ponašanja, odmah do bosanskohercegovačke zastave stavio zastavu Saudijske Arabije (dakle, zadržao bih mjesto koje joj dato), zatim zastavu Turske pa Slovačke.

Zasto? Zato što su ekipe iz ovih država ”istinski” gosti, dok su Srbija i Slovenija naši dojučerasnji sunarodnici (naši smo, zar ne). Njihove zastave stavio bih, dakle, na peto odnosno šesto mjesto.

Na fotografiji broj 2 vidimo tri grba u rukama trojice mladih Dobojlija. Tu je načinjena jedna greška. Naime, grb Republike Srpske je trebalo da bude na lijevoj strani sprijeda gledano jer ima veći značaj od grba grada Doboja. Republika Srpska je, drugim riječima, ”starija” od grada Doboja (po značaju, mada je po godinama Doboj neuporedivo stariji).

Na fotografiji broj 3 vidimo više postera, među kojima su tri koja imaju posebno značnje jer se na njima pored teksta nalaze i grbovi Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i grada Doboja. Očito je odsustvo bilo kakvih kriterija prilikom ”dekoracije” ovih šest polja koje vidimo na fotografiji (srednje polje služi kao prolaz pa ga ne treba ni uzimati u obzir). Polja je trebalo tretirati kao jednu vrstu sa šest polja odnosno šest mjesta. U tom slučaju trebalo je na prvo mjesto, dakle u prvo polje lijevo sprijeda gledano, staviti poster Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, a onda redom prema desno sprijeda gledano poster Vlade Republike Srpske pa poster grada Doboja. U preostala tri polja organizator je trebalo da stavi ostale postere (poster RTRS, kao medijskog pokrovitelja, te postere firmi i organizacija), naravno po vlastitom nahođenju. Dakle, u svakom slučaju prva tri polja su morala biti rezervisana za postere na kojima se nalaze grb države, entiteta, odnosno grada, što znači da je neprihvatljivo da su se posteri firmi i organizacija našli na prvom, počasnom mjestu, koje im dakako ne pripada. Nije valjda da im je organizator to mjesto prodao za novac.

Posebno je interesantno što ove propuste, koji nisu baš zanemarljivi, nisu uočili (ili nisu reagovali na uočeno) ni visoki funkcioneri države, entiteta i grada. Oni su, naime, bili na turniru, posebno prilikom svečanog otvaranja, a neki od njih su imali i prigodan govor. U prvom redu to se odnosi na gospodina Dragana Mektića, ministra bezbjednosti u Vijeću ministara Bosne i Hercegovine. Održao je prigodan govor te proglasio turnir otvorenim, i sve to u dvorani u kojoj su zastava države i poster državne vlade postavljeni na posve neprimjeren način. Eh, kako gospodin Mektić ne reagova kao što je nedavno, prilikom dodjele medalja na Evropskom košarkaškom prvenstvu u Budimpešti, reagovao gospodin Dragan Đilas, predsjednik KS Srbije. Podsjetimo se: organizator je upotrebio srbijansku narodnu zastavu (bez grba je) umjesto državne (sa grbom je), što nije nikakva greška, ali to gospodin Đilas nije (?) znao pa je veoma oštro reagovao, polazeći od toga da preko zastave brani ugled i dostojanstvo Srbije. S pravom mu se može zamjeriti nepoznavanje zakonskih propisa o upotrebi zastave Srbije, ali mu se ne može osporiti patriotizam – misleći da je u pravu, preko zastave stao je u odbranu ugleda i dostojanstva svoje zemlje. Možda se gospodinu Mektiću ne treba posebno ni čuditi. Naime, na internetu se može naći bezbroj primjera pogrešno okrenute i na pogrešno mjesto stavljene zastave države Bosne i Hercegovine, jedine nam domovine – čak i prilikom međudržavnih susreta. Takav propust ne može se baš tako lako desiti u drugim državama, pa ni u državama u našem okruženju.

Za mnoge u Bosni i Hercegovini državna zastava i državni grb su manje značajni od zastave i grba entiteta. Osobno smatram da je krajnje vrijeme da se detaljno zakonski reguliše pitanje upotrebe zastave i grba Bosne i Hercegovine, uključujući pri tome i sankcije za nepoštivanje zakonskih rješenja. Na taj naćin stvoriće se osnov da zastava i grb naše države jednog dana bude ono što ustvari i jeste – svetinja. Pročitah jednom jednu zakonsku odredbu o upotrebi državne zastave - ne sjećam se o kojoj državi je riječ – u kojoj se kaže da prilikom upotrebe zastava ne smije da dodirne zemlju. Kakvo poštovanje zastave! Podsjetimo se ovom prilikom i tek završenog Svjetskog prvenstva u atletici u Pekingu: svaki osvajač medalje je kao po pravilu odmah tražio zastavu svoje zemlje kako bi se mogao ogrnuti njome i time je pokazati cijelom svijetu, a mnogi su i plakali gledajući kako im se u njihovu čast zastava diže na jarbol.

(Ne)namjerno ponavljanje propusta Da se sada vratimo podnaslovu koji sam dao ovom tekstu: Ljudski je griješiti, i greške opraštati, ali ... Zašto ovo ”ali”? Odgovor se moze pronaći u redovima koji slijede.

Naime, živeći u Doboju nekih dvadesetak godina prije nesretnog rata u dragoj nam Bosni Hercegovini, bio sam – kao bivši rukometaš – aktivno uključen u rukometna zbivanja ovog s pravom nazvanog rukometnog grada.

Više od jedne decenije bio sam i u organizacionom odboru dobojskog turnira.

Nije onda ni čudo što pomno pratim zbivanja na turniru iz godine u godinu.

Nedavno sam, razgledajući fotografije s prošlogodišnjeg turnira, zapazio neke propuste kod upotrebe oficijelnih simbola (zastave i grba) u prostoru u kome se turnir održao. Uzgred: s problematikom upotrebe državne zastave i državnog grba imao sam prilku da se suočim daleke 1977. godine, kada sam bio na čelu organizacije proizvodnog takmičenja i sportskih igara građevinara Bosne i Hercegovine, manifestacije održane u Doboju. Kako bih otklonio mogućnost da se i ove godine ponove propusti iz prošle, pismenim putem sam se krajem jula obratio organizatoru turnira. U pismu sam skrenuo pažnju na uočene propuste, dao neke sugestije te ponudio i vlastitu pomoć, ukoliko je ona potrebna. Mada organizator nije našao za shodno da ostvari kontakt sa mnom, vjerovao sam da će moje sugestije biti prihvaćene, odnosno da će organizator makar malo ”zaviriti” i u zakonske propise, kako naše tako i drugih država, i vidjeti šta se tamo govori o upotrebi oficijelnih simbola te na taj naćin izbjeći da propuste ponovi i ove godine. No, to se, kao što vidimo, nije dogodilo – ostalo je sve po starom. Pomalo razočaran ponavljanjem propusta, koji narušavaju ugled i dostojanstvo države Bosne i Hercegovine i ne služe na čast dobojskom turniru, koji nema premca u svijetu, javno sam se oglasio 21. jula. Naime, na Facebook-u sam objavio tekst pod naslovom: Ljudski je griješiti. Tom prilikom sam naznačio uočene propuste i dao sugestije kako da se oni otklone prije nego se turnir završi. Ni to nije pomoglo i turnir je, što se upotrebe oficijelnih simbola tiče, završen onako kako je i započeo - s ozbiljnim propustima. Zato je, poslije svega, i ono ”ali”, što bi moglo da znači: zbog (ne)namjernih propusta (ne)oprostiti . Š E H E R 51 BANJA LUKA

Autor: Dragana Pranjić

EHER 52 Š BANJA LUKA

Poezija

»Rimaginacije« Kolje Mićevića

OTISAK JEDNOG SNA O BANJOJ LUCI Piše: Ismet BEKRIĆ Banjalučki, evropski, prevodilac i pjesnik Kolja Mićević našao je, kao i velik broj njegovih sugrađana, svoje životno i stvaralačko podneblje na drugim adresama – u Parizu i Beogradu – gdje se njegovo literarno umijeće pretače među korice novih knjiga vlastite poezije i prevoda. Kao prevodilac, Mićević je postao izuzetni majstor stiha i rime, a objavio je i devet zbirki svojih stihova te toliko i izvorno na francuskom jeziku. U rodni grad dolazi sve rjeđe, ali smo ga susreli krajem avgusta ove godine pred »Palasom« - bio je gost jubilarnog, pedesetog, Kočićevog zbora na kojem je, na svečanoj akademiji, imao uvodnu besjedu. Ocjenjujući Kočića kao majstora kratke poetske proze, i uočavajući neke dodirne tačke između francuskih odrednica Jednakost, Bratstvo, Sloboda, i njegovih metafora Istina, Sloboda, Otadžbina, Mićević je djelu pisca sa Zmijanja, iz Banje Luke, Beograda, Sarajeva, dao širu dimenziju koja zavičajno, lokalno pretače u univerzalno. »Prva banjalučka sekstina« Kolja Mićević nam je poklonio svoju novu knjigu pjesama, svoje »Rimaginacije«, u kojima su zbrani soneti i sekstine: »Etida bez domovine«, Sonetni venac za Stevana Mokranjca srpskog kompozitora, 1856-1914., i »U kleti«, Sonetni venac za Franca Prešerna slovenačkog pesnika, 1800-1849., te sekstine posvećene Banjoj Luci, pjesnicima i Skadarliji. Odmah je izrazio zadovoljstvo da njegove stihove posvećene rodnom gradu mogu pročitati i njegovi sugrađani širom svijeta, na stranicama našeg magazina. »Prvu banjalučku sekstinu« objavljujemo, evo, uz ovaj tekst, već u ovom broju, uz još jedan susret Banjalučana u Švedskoj, a »Drugu banjalučku sekstinu« čuvamo za 40., jubilarni, broj »Šeher Banjaluke«.

S obzirom da je pjesnička forma »sekstina« složena i zahtjevna, i da od autora iziskuje ne samo vrhunski domet, nego i izuzetno »teoretsko obrazovanje« i poznavanje poetike, najprije nekoliko riječi iz pera književnog poznavaoca i slovenačkog pjesnika Borisa A. Novaka koji u svojoj izuzetnoj knjizi/pjesmarici pjesničkih formi »Oblici srca« između ostalog piše: »Ime pjesničke forme sekstina proizlazi iz latinskog rednog broja sextus, što označava šesti. I zaista: taj pjesnički oblik zasniva se na broju šest. Sekstina naime sadrži šest nerimovanih šestrednih strofa i zaključne tercinu, skupa dakle 39 stihova (redova).

Ključne riječi, oko kojih se vrti cijela pjesma, zaključne su riEHER 54 Š BANJA LUKA

ječi svih šest stihova prve strofe; zato ćemo tim riječima kazati zaključne riječi.

Te za-ključne riječi se po zapletenom ključu ponavljaju na kraju svih stihova idućih strofa. Pjesmu zaokruži rezime u obliku tercine, gdje se svih šest za-ključnih riječi ponovi, po dvije u svakom redu, po običaju u istom redoslijedu kao u prvoj kitici.« U Mićevićevoj prvoj strofi/kitici susrećemo slijedeće riječi na kraju redova (stihova): stari, uvek, zemlje, jezika, Banjoj Luci i kraja.Te riječi se zatim, u različitim pjesničkim značenjima, ponavljaju u idućih pet strofa, da bi se slile u zaključnu tercinu (tri reda/stiha): Stari letači prepoznaju uvek Zemlje izvan Sna i izvan Jezika Banjoj Luci dolećući, pre kraja. »U prevođenju slavne i jedine trubadurske sekstine Arnoa Danijela utrošio sam toliko vremena – cela decenije? – da sam kao usput napisao i nekoliko svojih«, piše Kolja Mićević u predgovoru svoje nove knjige, objavljene nedavno u izdanju Zadužbine Petar Kočić, Banja Luka – Beograd. »Što se tiče teme većine sekstina u ovoj zbirci, ona je izvesno posledica iskustva stečenog prilikom prevođenja strofa dvojice trubadura – Pera iz Overnja i Monaha od Montondona, s kraja XII st. – koji su pokušali da u stihu načine mikro-kritičke portrete pesnika svojih neposrednih prethodnika i savremenika.« Pjesničke imaginacije Sam naslov nove Mićevićeve zbirke ponovo čitaoce uvodi u pjesničke čarolije i imaginacije, u bogastvo riječi i njihovih značenja, u pjesničke unutrašnje slike, u slojevitost i otvorenost ne samo pjesničke cjeline/pjesme nego i samih pojedinačnih riječi/rima/metafora. »Naslov Rimaginacije ne bi trebalo da zbunjuje«, pojašnjava autor. »Do njega sam došao još u vreme dok sam prevodio Danteovu Komediju na francuski, od 1992; tu tehniku »imaginiranja posredstvom rime« nakon Dantea najpotpunije su razvili Fransoa Vijon, u Zaveštanjima, i Stefan Malarme u prigodnim stihovima, posebno onim iz ciklusa Igrarije s Poštom.« A mi bismo tu dodali: i Kolja Mićević. Pjesnik i prevodilac koji je svojim prevodima i vlastitim stihovima u Banju Luku, nekad, u neka druga vremena, dovodio poetsku Evropu, i svijet. Da smo imali sluha za njegove Rime i Imaginacije – Rimaginacije, danas bismo u našem gradu imali biste svjetskih književnika i umjetnika – Dantea, Servantesa, Baha, Valerija, Ahmatove, Dona, Rilkea…

Uz njih bi i Petar Kočić, s novim prevodima svojih priča, dobivao još veći značaj, koji mu i pripada, a njegova književna riječ uzdizala bi se izvan okrilja svakodnevne politike i »upotrebe«. A »Vezeni most« Nasihe Kapidžić Hadžić imao bi još više šara.

Poezija

KoljaMićević

PRVA BANJALUČKA SEKSTINA Sekstina je pesnički oblik stari Koji u stvari postoji od uvek Razvijala se od zemlje do zemlje Tačnije: od jezika do jezika Noćas se događa u Banjoj Luci Poput čuda kojima nema kraja Februarski svode rodnog kraja Vraćam ti se – da li još onaj stari Mladić odnegovan u Banjoj Luci Tako da takav ostane za uvek Sve se događa na vrhu jezika A jezik je ipak objava zemlje Koliko pesnika iz ove zemlje Zove i zna od početka do kraja Kobu rezanu u granu jezika Rastvaraju se rukopisi stari I gore jer su goreli od uvek Noćas to se zbiva u Banjoj Luci

Po čijoj odluci u Banjoj Luci Svetli i mrači se utroba zemlje Belje od zvezde što bludi kroz uvek Istu zagonetku beskraja-kraja Dok tu se odvija običaj stari Za koji jezik još nema jezika Svi jezici, opis čistoga jezika Otisak jednog sna o Banjoj Luci Kojeg se seća jedan stećak stari Ali još šćućuren u krilu zemlje Krvi crni grumen ispljunut s kraja U beskraj u to nemogućno uvek Čovek zagledan u mogućno uvek Zamršen je u nitima jezika Ali sriče svoju pesmu bez kraja O Banjoj Luci u Banjoj Luci Njemu su potrebna krila od zemlje Da opet bude onaj Ikar stari Stari letači prepoznaju uvek Zemlje izvan Sna i izvan Jezika Banjoj Luci dolećući, pre kraja. Š E H E R 55 BANJA LUKA

Prođe i period od 1970. do 2015. godine

Piše: Ahmet KOZARAGIĆ Bilo je to davno na brdovitom Balkanu, izmedju Šibova i Starčevice, kraj biserli Vrbasa, kada mi 1970. godine kao friškom fizioterapeutu stiže poziv sa Fizijatrije od dr. Rakića da se javim što prije i da odmah mogu početi raditi, jer su fizioterapeuti toliko traženi da si ne mogu priuštiti ni par mjeseci odmora poslije završene škole. Kakva su to zlatna vremena bila u poredjenju sa sadašnjim mukama Isusovim da se dobije bilo kakav posao. Tako moja karijera fizioterapeuta krenu odmah po završenoj medicinskoj školi. Na Pedagoškoj mi je ostalo još par ispita koje sam položio radeći istovremeno u Poliklinici, naravno, u voljenoj Banjaluci. Odradih na tom mjestu svojih jedanaestak godina, a onda promijenih profesiju pa slijedećih desetak nezaboravnih godina provedoh u Kasim Hadžić školi kao nastavnik engleskog jezika sve do 1990. godine kada se odlučih da okušam sreću kao trgovački putnik u ”Hitu” kod Dževada Haznadara. Odmah prvi test mjesec zaradih deset nastavničkih plata i odlučih da se više ne vraćam u školu, nego da okućam sreću u privatluku. Sve krenu izvanredno i naprasno se završi početkom 1992. godine kada nam neki bradati čudaci zabraniše da prolazimo ulicama, a seoske patrole nas uvjeriše da je vozikanje kombijem opasno po život, a o oduzimanju robe da i ne govorim. Iz tog vremena ostadoše mnoge lijepe uspomene iz Mostara i Dubrovnika, područja na kojem smo prodavali našu robu. Onda stiže okupacija, pa poslije rušenja Ferhadije i Arnaudije, šta ćeš, kud ćeš, već put pod noge, spašavaj živu glavu. Zakljuvasmo staru porodičnu EHER 46 56 Š BANJA LUKA

kuću pa na autobus u neizvjesnost. Ali, ne lezi vraže i u toj zemlji nedodjiji snadjosmo se veoma brzo i ne prodje ni par godina, a ja otvorih mali privatluk (fizioterapiju) u našem malom mistu. Poslije osam mjeseci shvatih da se na ovaj način neće moći dovoljno zaradjivati, pa prihvatih posao na jednom specijalnom odjelu zatvora gdje smo radili sa najvećim kriminalcima i psihopatama ne samo Švedske. Odradih pošteno svoje četiri godine, a onda promijenih više zaposlenja i zanimanja: radni konsultant, rad sa mladima u Švedskoj crkvi, predavač četiri predmeta u Roden gimnaziji u Norrtälje-u, specijalni pedagog u dječijem vrtiću i na kraju karijeru upravo završavam u Täby komuni kao radni konsultant. Imao sam sreću da sam karijeru završio na radnom mjestu kakvo sam samo sanjati mogao: rad sa mladima, sa poslodavcima, administracija i pružanje svake vrste pomoći mladim ljudima koji imaju problema u potrazi za poslom i nikada se nebi mogli snaći sami, ali uz moju pomoć je to išlo puno lakše. Posao pun ponosa i zahvalnosti, baš ono što mene čini sretnim. U kancelariji samo jedna koleginica i ja, oboje smo izgarali na ovoj vrsti posla, a nije nam bilo ništa teško, jer smo mi baš takav posao odabrali. Posljednji radni dan je ponedeljak, 31. avgusta 2015. godine. Svi me pitaju: ”Kako se osjećaš?”, a ja odgovaram: ”Čudno”. Nemam pojma kako se osjećam.

Mogao bi raditi ovaj posao još veoma dugo, a s druge strane i dosta je od mene. Nemam pojma kako će mi biti kao penzioneru, jer zaboga, davno je bila godina 1970., a ja nisam NI JEDNOG JEDINOG DANA bio na bolovanju. Mislim da bi i Ginisova knjiga rekorda mogla ovo upisati kao raritet, a možda i rekord. Nisam ih kontaktirao jer neznam kako bi ja to dokazao. Gdje li su sve dospjeli svi zdravstveni papiri i kako se može dokazati da neko NIJE NIKAD BIO NA BOLOVANJU. Ipak mogu biti zadovoljan što je eto moj radni vijek prošao bez onih prepucavanja sa ljekarima i ostalim osobljem. Evo zadnji dan na poslu, a ja još uvijek neznam proceduru kako se to ide na bolovanje.

Budućnost će pokazati kako će izgledati penzionerski život, a nadam se da mi neće biti lošije nego milionima penzionera širom zemaljske kugle. Živi bili pa vidjeli. Pozdrav svim ljudima dobre volje i pozitivnih razmišljanja.

Poezija RASTEŠ

LJUDSKI ROD

Svi te gledaju krivo, nekako podozrivo, a ti rasteš li rasteš!

Suputnici smo na planeti, mi, ljudi, mi, sveti, mi, sneni, mi, izgubljeni, mi, zbliženi i u zabludi.

Svijest nam je otvorila oči, netrpeljivost napredak koči.

Usavršili smo govor i hod, izoštrili smo razum i um, imamo more i brod, imamo vesla i jedra, putovanja nova od zbilje i snova.

Svu mudrost Svijeta, daju u vidu savjeta, a ti rasteš li rasteš!

Svi za te brinu brige, čitaju mudre knjige, a ti rasteš li rasteš!

Tvoji, skupa u zboru, imaju noćnu moru: A šta kad odrasteš?

Ljubica OSTOJIĆ

(Iz knjige »Suputnici«) Vladimir VEKIĆ

ČOVJEK SILAZI S PLANINE On je ključar trava, rastlinja i bilja on nosi atelje i u njemu pjesnike, On jezdi planinom, pjeva o kamenu on traži ishodište sunca.

Iz daljine, godinama, čovjek silazi s planine zamišljen, zapitan, žedan kamena. Čovjek se spušta kroz škarpe i vjetrove zastane, osluškuje stoljeća.

On je ključar trava on je vjetrolomac on sjedne u svoju barku i jedri za ishodištem sunca.

Iz daljine, godinama, čovjek silazi s planine, putem stjenovitim, gromovitim, do mora, rasipa slike i pjeva: «Dobro jutro, vuci! Dobro jutro, vuci!»

I tako godinama, čovjek neće s planine.

Idriz Saltagić

DUŠA Na obalama Vrbasa žive drugi, a taj drugi postadoh i ja.

Ili moj dvojnik, kao crna sjena, razapet u dva života, između iluzija.

Na obalama Vrbasa, ruga mi se čudnih faca trista, a ljubav me nadjača, tako čista.

St. Louis mi se smije, a ovdje, pored Vrbasa, postadoh jači od svih, i od cijele obale Misisipija, postadoh naljepša pritoka Vrbasa, moja Vrbanja. Moj vječni stih.

Sulejman Kovačević - Vrbanjac

57 45