Page 1

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 32 - JULI - AUGUST - 2014. - MOTALA - GODINA VI


Uvodnik

I NAŠI GLASOVI BITNI ZA PROMJENE Poštovani čitaoci, Naša domovina, Bosna i Hercegovina, u proljeće ove godine bila je izložena strahovitim vremenskim promjenama koje su prouzrokovale nezapamćene poplave, klizišta, odrone i odnijele ljudske žrtve. Kakva je razmjera ove katastrofe uvjerio sam se, uostalom kao i mnogi drugi Banjalučani, putujući ovog ljeta širom naše domovine. Bio sam u Olovu, Maglaju, Doboju, Žepču, Nemili i drugim nastradalim mjestima. Počela je obnova i sanacija u nastradalim područjima, ali mi se čini da to sve ide sporo, pomoć ne pristiže u onoj mjeri koja je potrebna, iskreno se ipak nadam da će se do zime mnoge započete akcije i dovesti do kraja. Naša udruženja i pojedinci su pomogli koliko su mogli, a ja apeliram da se pokušamo još angažovati u prikupljanju humanitarne pomoći, jer je, nažalost, ona neophodna za mnoge stradalnike. Ovo izuzetno mokro ljeto nije im išlo na ruku, jer je skoro svaki dan padala kiša i otežavala ionako tešku situaciju. I naš grad je opet pogođen poplavama, nejteže je stradao Potok i naselja oko Begovog brda. Ovogodišnji «Vezeni most» protekao je u svečanoj atmosferi sa bogatim kulturnim i sportskim aktivnostima, održana je i zapažena tribina građana koji žive u Banjaluci i Banjalučana izbjeglih i raseljenih širom svijeta. Nažalost, niko od predstavnika izvršne vlasti nije došao na ovu tribinu, iako su uredno i na vrijeme pozvani. Ponovila se ista priča, vlasti nisu imale sluha za dijalog, za naše zahtjeve, za našu želju da se neke stvari promijene na bolje. Ali mi smo uporni, nećemo odustati od naših zahtjeva, jer oni su opravdani, ljudski, moralni i pravedni. Što se tiče samog programa, raduje veliko učešće omladine i djece u sportskim takmičenjima, a vrijedno je spomenuti šahovski turnir, rafting, utakmicu veterana, prekrasan nastup dječje grupe “Roda”, svečano otvaranje u kojem su prisutne, svojim odličnim nastupom, prijatno iznenadili mladi studenti i njihovi profesori sa Akademije umjetnosti univerziteta u Banjaluci, te završnu večer u kojoj su u prepunoj svečanoj dvorani Banskih dvora-Domu kulture goste oduševili sevdalije iz Tuzle, Sarajeva, Tešnja i Banjaluke. Treba pohvaliti i našeg sugrađanina, Atifa Turčinhodžića, koji je ponovo uspio organizovati simbolično bacanje ruža sa gornjošeherskog mosta u vode Vrbasa, a u pomen na nevino stradale banjalučke civilne žrtve tokom protekog rata. O tim i drugim događanjima puno više ćete pročitati u tekstovima naših saradnika. 12. oktobra u nedjelju zakazani su opšti izbori u Bosni i Hercegovini. Iz dijaspore je registrovano više od 40000 osoba što je bolje nego na prethodnim izborima. Inicijativa članova Građanske koalicije 1. mart daje rezultate, i nadamo se da će prijavljeni građani izvan domovine glasati na ovim izborima. Promjene na bh. političkoj sceni su nužnije nego ikada i ovi izbori će možda ipak ići u tom smjeru, kako bi se naša domovina približila evropskoj uniji i postala njen punopravni član. Zato je potrebno da što više građana izađe na ove izbore, pogotovo u entitetu iz kojeg smo protjerani. Na nama je da se više angažujemo u političkim, ekonomskim, kulturnim i drugim procesima i uredimo našu domovinu po mjeri čovjeka, a to možemo uraditi samo demokratskim putem, glasanjem. Jedno važno saopštenje iz CIK-a koje vam može pomoći oko izbora. Centralna izborna komisija BiH poziva osobe koje su se prijavile da glasaju izvan BiH da na interent stranici www.izbori.ba pod linkom „Da li ste registrirani?“ na vrijeme provjere da li se njihovo ime nalazi na spisku osoba koje imaju nedostataka u prijavi i da ukoliko je to moguće te nedostatke otklone odmah. Dodatne informacije mogu dobiti na brojeve telefona 033/251-331 i 251-332. A kako bi magazin bio što više dostupan širem čitalaštvu, odlučili smo ga staviti i na Internet. Na ovoj stranici možete čitati sve dosadašnje brojeve “Šeher Banje Luke”. http://issuu.com/savezbl I na kraju, da vas sve pozovem na 20. jubilarni tradicionalni susret Banjalučana koji će se održati 8. novembra u Geteborgu! Dobro nam došli! Vaš urednik Mirsad Filipović

OSNOVAN/GRUNDAT 2009. Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Zlatko Avdagić

Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 739 872 284 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Haris Grabovac Nedžad Talović

Mirsad Filipović

Dopisnici/Korrespondenter

Urednik/Redaktor

Ismet Bekrić (Slovenija) Slavko Podgorelec (BiH) Mišo Vidović (BiH) Kemal Coco (BiH) Radmila Karlaš (BiH) Aida Bašić (Švedska) Rešad Salihović (BiH) Dr Severin D. Rakić Australija

Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare Ismet Bekrić

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna strana Špiro Bocarić

EHER 2 Š BANJA LUKA


Sadržaj Vezeni most 2014.......................................................................................4 Reportaža: Osvajači vrbaskih bukova...................................................10 Reportaža:Tužna prijedorska kolona...................................................12 Reportaža: Aplauz knjizi i saradnji.......................................................15 Feljton: Poruke netolerancije i mržnje.........................................16 Kolumna: Sve u finu materinu..........................................................18 Izbori....................................................................................................20 Sjećanje: Novoselija..........................................................................24 Reportaža: Stogodišnjica sarajevskog atentata............................28 Reportaža: Tamo gdje mirišu lipe.....................................................30 Reportaža: DIABiH 2014....................................................................32 Fudbalski san: Od Banjaluke do Brazila..........................................34 Sjećanja: Stope kraj vode..................................................................36 Vrbaska dinastija Zamolo..................................................................38 Kolumna: Ja sam Bosna...................................................................39 Solidarnost na djelu: Frižideri poplavljenim...................................40 Reportaža: Maglaj..............................................................................41 Iz dana u dan: Mirisi kafe banjalučke...............................................42 Kolumna: Zapisi i hamajlije...............................................................43 Poezija.................................................................................................44 Takav je bio Bilal.................................................................................46

str.24

str.4

Novoselija

Vezeni most 2014.

s t r: 1 5

A p l a u z k n j i z i i s a ra d n j i s tr.1 0

Osvajači vrbaskih bukova ŠEHER 3 BANJA LUKA


Vezeni most 2014.

OD BETOVENA DO S

Susret Banjalučana „Vezeni most - 2014.“, već jedanaesti, svečano je otvoren 14. jula u Banskom dvoru/Domu kulture “Odom radosti” iz IX simfonije Ludwiga van Beethovena. Pozdravne riječi brojnim Banjalučanima uputili su predsjednik Saveza Banjalučana u Švedskoj Mirsad Filipović, u ime sugrađana koje su vihori rata pregnali širom svijeta, a najviše u Švedsku, i Radenko Đurica, načelnik Odjeljenja za društvene djelatnosti opštine, u ime grada koji je pet julskih dana proživio i u znaku EHER 4 Š BANJA LUKA

druženja, poetske riječi, slika, muzike i sporta. Svečani koncert „Vezeni most“ bio je lijep uvod u dane kulture, a na programu su bila djela domaćih i svjetskih autora u izvođenju nastavnika i studenata Akademije umjetnosti Univerziteta u Banjoj Luci. Turnir u malom nogometu ,,Banjaluka u srcu“ održan je na igralištu OŠ „Milan Rakić“, za učesnike do 16 godina. Mladi su se takmičili i u basketkošarci. Šahovski memorijalni open turnir „Ahmet Ćej-


Vezeni most Foto: Mirsad Filipović i Slobodan Rašić-Bobara

SEVDAHA

van“,u organizaciji Šahovskog kluba „Ahmet Ćejvan“, ponovo je privukao brojne poklonike igre na 64 polja, a pobijedio je velemajstor Milan Vukić. Tradicionalna tribina – otvoreni razgovori ove godine bila je posvećena temi “Značaj demokratskog imenovanja naziva ulica i naselja u obnavljanju povjerenja za suživot, toleranciju, uvažavanje različitosti i očuvanje kulturno-istorijske baštine“. Moderatori su bili Muhamed Kulenović, Slobodan Popović, Ivan Tomljenović, Mesud Mulaomerović i

Mirsad Filipović. Iz izvršnih organa vlasti nije se niko odazvao pozivu da sudjeluje u ovom aktuelnom razgovoru, što najbolje svjedoči o odnosu „zvaničnika“ prema našim zajedničkim životnim pitanjima. Podijeljene su diplome i zahvalnice pojedincima i organizacijama koji su u svim ovim godinama doprinijeli da se „Vezeni most“ održi i otvori za budućnost. U već tradicionlanom programu djecu u gradskom parku „Petar Kočić“ Dječji studio glume ,,Roda“ izveo je igru „Jaje“ po tekstu Zlatka Krilića. Stihove je uglazbio Janko Rodić, a za scenu pripremila Nevenka Nena Rodić. Dani „Vezenog mosta“ završeni su u Banskom dvoru/Domuj kulture nastupom pjevača sevdalinki:Izete Milišić, Arifa Alajbegovića, Ibre Bublina, Aldijane Tuzlak, Andrije Štefanića, Samke Seferović i Zanina Berbića – saz. Održan je i rafting karavan “Vezeni most”od Krupe na Vrbasu do Karanovca, a sportski dio programa imao je još jednu atrakciju - revijalne nogometne susrete kadeta i veterana ekipa „Banjaluka u srcu“ sa ekipama FK „Borac“. Veterani iz dijaspore bili su pojačani veteranima banjalučkih klubova “Naprijed“, „BSK“, „Jedinstvo“, “Vrbas“ i dr. ŠEHER 5 BANJA LUKA


Reportaža

VRBASKA VODA PJESME IZATKALA

Napisao: Ismet BEKRIĆ

Još jedno ljeto već se polako preseljava u sjetna sjećanja. Još jedan juli ostaje u nama, zapamćen po vrbaskim žuborima i stihovima izgovaranim na rječnim obalama, u bašti pjesnikinje Nasihe Kapidžić Hadžić, kraj Safikadinog kamenog obilježja, u vijećnici Doma kulture u kojem smo ponovo zajedno listali nove knjige. Još jedan susret Banjalučana – »Vezeni most« je iza nas, ali još više u nama. A počeo je u kolijevci Banje Luke, u Gornjem Šeheru, gdje su brojni Banjalučani odali počast onima kojih više nema, koji su stradali u godinama progonstava i rata, i u vremenu rasutom po prostranstvima svijeta, gdje su svoje mjesto pod suncem pronašle desetine i desetine hiljada naših sugrađana. Buketi cvijeća, predani vrbaskom smaragdu sa visećeg mosta u Gornjem Šeheru, poručuju – Ne ponovilo se! Ideja AtifaTurčinhodžića, da se svakog jula sjetimo onih koji su stradali u vrtlozima zla i proticanja, postala je sad i dio programa »Vezenog mosta«. Opravdano, jer riječ je o onom najljepšem mostu među ljudima, među sjećanjima i poštivanjima. Stihovi i sjećanja u bašti pjesnikinje Cvjetovisu plovili niz Vrbas, i prošli i pored pjesničke bašte u kojoj je Nasiha Kapidžić ispisivala svoje prve stihove i kojoj se uvijek vraćala u svojim snovima i nadahnućima. »Uvijek poslije tople kiše moj vrt divno zamiriše, tad je lagan kao pjena, svaka ruža umivena… Kraj mog broda rijeka stara, sva od sunca i behara… Vrbaska voda serdžade izatkala…« U toj bašti, pred starom bosanskom kućom na koju je postavljena i spomen ploča pjesnikinji, započeo je pjesnički vez u kojega su svoje stihove utkali Enisa Osmančević Ćurić, Šimo Ešić, IdrizSaltagić i Ismet-

EHER 8 Š BANJA LUKA

Bekrić. Svi su oni govorili i o svojim susretima i stvaralačkim vezama sa pjesnikinjom Kapidžić – Enisa Osmančević Ćurić je toliko puta, zajedno sa svojim suprugom slikarom i pjesnikom Alojzom Ćurićem, dolazila u ovu baštu i razgovarala sa lirskom veziljom, Šimo Ešić je objavljivao Nasihine knjige, a Idriz Saltagić i Ismet Bekrić bili su i Nasihini učenici u Gimnaziji. Nasihina sestra Sabiha Beba Kapidžić, likovna umjetnica i pedagoginja, prisjetila se godina u kojima su ona i njena sestra, kao srednjoškolke, a zatim i studentkinje, u ovom ambijentu ljepote, započinjale svoj stvaralački put. Put stihova, boja i vezenih mostova. Literarni program ovogodišnjeg »Vezenog mosta« imao je, zatim, svoje poetske odsjaje na slikama Jovana Spreme, na izložbi iz njegovog likovnog opusa, otvorenoj 14. jula 2014. u malom salonu Doma kulture – Banskog dvora, te u muzičkim izvedbama profesora i studenata Akademije umjetnosti Univerziteta u Banjoj Luci, koji su priredili svoj svečani koncert. Sa piscima i knjigama Drugi dan »Vezenog mosta«, 15. juli, bio je u znaku poetske riječi – prvo su pjesnici Enisa Osmančević Ćurić, Muhidin Šarić, Ismet Bekrić i Idriz Saltagić, te Enea Hotić, Vid Vukelić i Slobodan Bojić, iz banjalučkog literarnog društva »Stihovnica«, uz pjesme hora »Safikada«, poklonili svoj omaž Safikadi, kraj njenog spomen obilježja, da bi zatim vijećnica Doma kulture/Banskog dvora ugostila pisce i njihove nove knjige. Sa stranica magazina Saveza Banjalučana Švedske »Šeher Banja Luka«, kojeg je predstavio njegov glavni urednik Mirsad Filipović, i nove, već 16. knjige Banjalučkih žubora, o kojoj je govorio urednik i priređivač Ismet Bekrić, »izašli« su njihovi saradnici i govorili svoje stihove i odlomke iz proze i sjećanja. Pjesnik i urednik Šimo Ešić predstavio je nova izdanja svoje izdavačke kuće »Bosanska riječ«, među kojima značajno mjestozauzimaju i djela banjalučkih i krajiški hautora, od Petra Kočića, Branka Ćopića, Skendera Kulenovića, Nasihe Kapidžić Hadžić, Stanka Rakite, do Nenada Radanovića, Irfana Horozovića, Enise Osmančević Ćurić, Kemala Coce, Ranka Pavlovića, Ranka Risojevića, IsmetaBekrića, Muhidina Šarića, Denisa Dželića, Kemala Handana, Edhema Trake i dr. Ešić je predstavio i svoju novu knjigu pjesama i priča za djecu »Izmislionica u selu Pričevac«, za koju je ove godine dobio nagradu Društva pisaca BiH, te svoju antologiju poezije za djecu u BiH, iz koje su se predstavili prisutni pjesnici Enisa Osmančević Ćurić, Ismet Bekrić i Muhidin Šarić. Ovoveče bila je prilika da se, bar sažeto, predstave i nove knjige banjalučkih autora, objavljene između dva susreta: »Povratak u tačku«, izbor iz poezije Ranka Pavlovića, »Bosanac u Hayd parku«, pjesme Idriza Saltagića, »Put u nepoznato«, sjećanja Enise Bajrić, »Žal za Vrbasom«,


Reportaža »Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most«, za domete u poeziji za djecu. Ovog puta, jednoglasnu odluku žirija pročitao je prošlogodišnji dobitnik ovog priznanja Muhidin Šarić (uz njega su u žiriju bili i Ranko Pavlović i Šimo Ešić, koji su takodjer ranije dobili ovu nagradu) – ovogodišnji laureat je banjalučki pjesnik Predrag Bjelošević, koji je već svojom prvom zbirkom stihova za djecu (»RzBrzotrz i Čačkalica Sofija«, objavljenu u izdanju »Glasa«, u poznatoj ediciji »Jablan«) najavio jedan nov, originalan glas, koji se kasnije prelio i u poetske tekstove igrane na sceni lutaka, kao što je to pjesnička bajka »Tužni princ«, izvođena i nagrađivana i na evropskim pozorišnim scenama. David Štrbac – Kočićev i Zeljkovićev pjesme Mirsada Omerbašića, »Prvak u hvatanju zjala«, pjesme za djecuJove Čulića, i »Ako me zavoliš«, pjesme Asima Hadžiselimovića. Promoviranisu i naslovi publicističko-monografskog sadržaja: »K.K. Bosna – LA 1993. – 2013.«, koju je predstavio novinar Fikret Tufek, i »Dragana's garden – Draganin vrt«, nesvakidašnja knjiga u kojoj nas Dragana Pranjić, Banjalučanka u Geteborgu, riječju, savjetima i fotografijama motiviše kako da nam svakodnevni život bude ljepši. Pozdravljen je i izlazak knjige Šemse Avdića »Karta u jednom smjeru«, u kojoj se osvjetljava život i golgota banjalučkih Roma. Nagrada »Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most« Na druženju sa piscima i knjigama čuli smo još nadahnutih stihova naših autora – »Kada pružim svoju ruku, pomilujem Banjaluku« (Muhidin Šarić), »Zagledaju nas tužne ptice, u letu iznad nas. Znaju li one šta nas tamo čeka?« (Haris Grabovac), »Sve nevino je, sve čisto, i ne pitaj, stranče slučajno zalutali u grad, kakve rane snijeg skriva od mene i od tebe.« (Ranko Pavlović), »Ne mogu te zaboraviti, jer ti nisi jedna požutjela slika u mome sjećanju. Ne mogu te zaboraviti, jer ti si vječnost.« (Mustafa Bajagilović Jomu), «Živa Šeher Banjaluka, o povratku sebi sniva.« (Kemal Handan). Zvuci gitare u rukama Mile Rakovića i glas Samke Seferović, koja je pjevala sevdalinke, davali su stihovima boju Vrbasa. Jer, Vrbas voda je pjesme izatkala… Kruna literarne večeri bila je već šesta dodjela nagrade

Tužni princ je postao prepoznatljiv i omiljen pozorišni lik za djecu, kao što je to bio i Kočićev David Štrbac, u komediji »Jazavac pred sudom«, kojega je neponovljivo, matestralno, godinama na scenama širom BiH, Jugoslavije, Balkana i Evrope dočaravao banjalučki glumac Vlado Zeljković. Njemu je, kao i njegovoj supruzi Mari Zeljković, djevojačko Pavlović, bila posvećena ovogodišnja »Galerija zaslužnih Banjalučana«. O ovom glumačkom paru, koji je među najzaslužnijima za ugled krajiškog, banjalučkog teatra, kao jedinstvena pojava u našem pozorišnom životu, govorio je književnik Ranko Risojević, dok se glumac Dobrica Agatanović, koji je niz godina bio član drame Narodnog pozorišta u Banjaluci, a sada živi kao penzioner u Srbiji, prisjetio svojih zajedničkih nastupa sa Zeljkovićima, prije svega sa Vladom, od kojega je, kao i mnogi drugi mlađi glumci, mnogo naučio – prije svega, da je pozorišna scena pogled u život, i iz tog života, kao odsjaj tog preplitanja umjetnosti i stvarnosti. Ovogodišnji literarni program 11. susreta Banjalučana »Vezeni most«, održan u Banjaluci od 14. do 18. jula, donio je radost i najmlađima – dječja dramska grupa »Roda«, koju vodi glumica Nevenka Rodić, izvela je u gradskom parku scensku igru Zlatka Krilića »Jaje«. Tako je ukupni literarnoscenski program, iako skromniji zbog nedostatka sredstava (jer je bilo malo gostiju iz drugih gradova i republika), ipak zadržao svoj nivo i u ljetnim danima, uz druženja i viđenja, gradu dao i značajno, već prepoznatljivo, kulturno, stvaralačko obilježje. Sigurno, s tim ne smijemo biti zadovoljni, jer su potrebni i novi dometi.

ŠEHER 9 BANJA LUKA


OSVAJAČI VRBASKIH BUKOVA BANJALUČKO LJETO

Ništa nije moglo spriječiti da se 27. jula na Vrbasu okupe poklonici i ljubitelji dajak čamca, kajakaši, skakači, vaterpolisti... Tekst i fotografije:M.VIDOVIĆ

Pitali se ove godine Banjalučani: Hoće li konačno u gradu „proraditi“ ljeto? Svi, pa i prodavači kišobrana ispred „Boske“ (iako im zarada zavisi od količine padavina), očekivali početak „ljeta“ u julu ili avgustu. A ugostitelji - taman što postave baštu, sruči se pljusak, gosti se razbježe, neko i ne plati ceh... Ljeto su čekale i Banjalučanke, da „nabace boje“ na vrbaskim plažama, bazenima, i zaborave na „čari“ solarijuma. Iščekivali su „dolazak“ ljeta svi kojima dosadila kiša, a povećana koncetracija vlage u zraku opasno zaprijetila da „razvali“ nervni sistem....

Banjalučke laste „Nema više ljeta kao nekada“, „ovo vrijeme strašno utiče na zdravlje“, „unazad desetak, pa i više, godina godišnja doba više ne liče na sebe“, bile su neke od konstatacija kojima se jasno i glasno „ukazivalo“ na dosadno nosanje kišobrana, prilagođavanje odjeće po sistemu toplo – hladno, a slušanje i gledanje vremenske prognoze postala opsesija koje se teško moglo odreći. Iako su pojedine grupe građana bile sklone tvrdnji da „Vrbas ove godine još uvijek nema onaj svoj šmek za kupanje“, tražeći „opravdanje“ u nedavnim poplavama, ipak je zabilježeno: Kupača je bilo i pored svega, pa i ponovo „zakucanih“ tabli da je „Voda opasna po zdravlje ljudi - nije za kupanje“, koji kao su poručivali - ko se kupao kupaće se i dalje, ko se nije kupao, neka se ne kupa....!!! „Prolom oblaka vani, a Šomi stalno ponavlja kako će kiša ubrzo prestati... Da nisi postao Kamenko Katić... Ima pola 10 Š E H E R

BANJA LUKA

sata kako ponavlja da će kiša prestati“, zezala me raja dok tog 13. jula „navlačim“ prestanak padavina:Trebalo je da skakači sa „perde“ Gradskog mosta polete „banjalučku lastu“. Ubjeđujem ih, dok sjedimo „Kod Muje“, (pojedini gosti, iako je bašta natkrivena, za svaki slučaj raširili i kišobrane), da se „skokovi mogu održati i ako bude pala koja kap“: “Šta koja kap, pa vidiš da se nebo otvorilo, a ti hoćeš ići gledati skokove“, horski dodaju, ali kiša je ipak prestala: Mada je Vrbas i za hrabre i odvažne skakače vjerovatno bio hladniji nego što je uobičajeno, kvalitet skokova nije bio upitan, pa ni zbog činjenice da je kiša „visila“ u zraku... Ali, i pored učestalih meteoroloških tvrdnji „da će i nas dalje očekivati promjenljivo vrijeme sa sunčanim i kišnim intervalima“, ništa nije moglo spriječiti da se 27. jula na obalama Vrbasa okupe poklonici i ljubitelji vrbaskog dajak čamca, kajakaši, vaterpolisti... Centralni događaj - trka vrbaskih dajak čamaca, ali i da se pomene da je nakon više od pedeset godina u Vrbasu odigrana vaterpolo utakmica. Igrale ekipe veterana „Incela“ i „Fortune“, rezultat nije bio važan, važno je bilo učestovati! Nesebičnu pomoć u „organizaciji“ utakmice dali su vlasnici čamaca - prebacili su golove do „terena“ , a nakon toga bodrili vaterpoliste.

Vrbaski Dajak vitezovi Trke čamaca u senirskoj , kategoriji veterana, a priliku da pokažu umijeće u „borbi“ sa talasima Vrbasa imali su i juniori. Čast da i ove godine u konkurenciji juniora ponese tit-


Reportaža ulu najboljeg pripala je Predragu Ružičiću, drugo mjesto osvojio je Dino Kivač, a treće mjesto Andrej Vranješ. Momci ponovo pokazali da će biti dosljedni u očuvanju banjalučke tradicije. Trka veterana - na startu provjerene Vrbaslije: I ove godine prvo mjesto pripalo je Zlatku Hačiju Kivaču, drugo mjesto zauzeo je Husein Ljubović, a treći bio Darko Sladojević. Nakon što je odvezao veteransku trku, Husein Ljubović nastupio je i u seniorskoj konkurenciji! Na startu seniorske trke dvadeset čamaca, isto toliko dajakaša. Na početku mali problemi za Andreja Zamolu, ali iskustvo presudilo - Zamolo „povukao“, nakon okretanja „Kod Alibabe“, i dolaska ispod Zelenog mosta, iza sebe prilično ostavio konkurente. Šampionski, nema šta, i na kraju, znao se stari - novi pobjednik, Andrej Zamolo; drugo mjesto pripalo je Draganu Babiću, dok je treći bio Igor Kuzmanović. Kiša je malo sačekala; počinje padati kada je Andrej Zamolo završavao trku, a „pokapala“ moju malenkost i Jasmina Zemića dok smo u čamcu „Magelan“, na sredini Vrbasa, pratili ulazak u cilj Andreja Zamole. Kiša pada , ali to nam smeta, i Jasmin bodri riječima: „Šomi, pa sjećaš koliko smo se puta po kiši vozili...“ Tradicija kaže - nakon trke treba izabrati i najljepši čamac. Iako su svi vrbaski čamci lijepi, ipak je žiri u sastavu Zlatko Hači Kivač, Ibrahim Kršlak-Krle, Zoran Babić i Mišo Vidović, odlučio da je naljepši čamac „Amor“ Huseina Ljubovića...

„Red Bull Dajak“ Ni previsok vodostaj Vrbasa, pa ni kiša koja je u jednom momentu nakratko prekinula takmičenje, nisu spriječili 32 učesnika da pokažu umijeće i vještinu u trci „Red Bull Dajak“. Za razliku od tradicionalne trke vrbaskih dajak čamaca, na „dnevnom redu„ sprinterska trka: Takmičari podijeljeni u nekoliko grupa, startuju po četvorica u jednoj trci, nakon kvalifikacija, četvorica najboljih ulaze u finalnu trku. Na stazi od stotinjak metara trebalo je obići postavljene bove, od takmičara se „tražila“ spretnost , „tehnika“ i brzina , pa je na startu bilo pomalo i „tijesnih situacija“ – sudaranja, ispadanja takmičara iz čamca, ali i prevrtanja čamaca tokom trke. Ipak, poštovala su se pravila korektog sportskog nadmetanja i fer-pleja, čak su i takmičari jedni drugima pomagali, sudije nisu imale puno posla. Bilo je prijavljeno više od trideset takmičara, različite starosne strukture: od momaka koji su tek naučili prve „šupove“, do onih koji se nalaze u punom „takmičarskom pogonu“, veterana sa više od trideset godina druženja sa čamcima i Vrbasom. Za sve zanimljivo iskustvo, koje bi se moglo ponoviti i iduće godine. Red je da se pomenu i najbolji: Prvo mjesto osvojio je Andrej Zamolo, drugo mjesto pripalo je Draganu Babiću, dok je treći bio Igor Kuzmanović. Pljusak, ali i kiša koja je povremeno padala, zaprijetili su da pokvare i ovo druženje na Vrbasu, ali uporni su bili i takmičari i okupljeni Banjalučani: učesnici, da još jednom pokažu vještinu vožnje vrbaskog dajak čamca, a Banjalučani - da nisu zaboravili Vrbas, najljepšu mušku rijeku na svijetu...


Tomašica – slika bezdušnog svijeta

TUŽNA PRIJEDORSKA KOLONA Valentin Inzko: „Dužnost je živih da traže pravdu, da se bore protiv moralnog sljepila koje je dovelo do ovakvih zločina...“

Tekst i foto: Mirsad Filipović

Od maja do augusta 1992. godine na području Prijedora i Kozarca ubijeno je više od 3.500 ljudi, žena, staraca i djece od kojih su većina bili Bošnjaci muslimani. Tijela ubijenih su zatrpavana u jame, rudničke EHER 12 Š BANJA LUKA

iskopine i namjenske masovne grobnice. Pojedina su po nekoliko puta vađena i premještana na druge lokacije, da bi bila bolje skrivena. Posljednja, a ujedno i do sada najveća masovna grobnica kako u BiH, tako i u Evropi, pronađena je u Tomašici iz koje je samo prošle godine ekshumirano 275 kompletnih i 160 nekompletnih tijela.

Mali gradić Kozarac, smješten ispod obronaka planine Kozare, samo desetak kilometara od Prijedora i oko četrdeset od Banjaluke, bio je ovog toplog 20. jula mjesto kolektivne dženaze za 284 nevine žrtve, od toga 283 bošnjačke nacionalnosti i jedne hrvatske, Ante Dolića. Među mnogobrojnim šehidima kojima se klanjala dženaza


Reportaža bilo je šest sinova i muž Have Tatarević i pet sinova i muž Emine Hegić. Najmlađa žrtva među 12 ubijenih maloljetnika je Elvis Šarčević, koji je tada imao samo 13 godina, a najstarija Salih Kadirić, koji je tad imao 77 godina. Tabuti sa posmrtnim ostacima prijedorskih žrtava srpske agresije prevezeni su iz Identifikacionog centra Šejkovača do stadiona “Bratstva” u Kozarcu 19. jula, a tužna kolona je na svom putu prošla kroz Sanski Most i Prijedor. Posljednjem ispraćaju nevino stradalih, osim preživjele rodbine, prisustvovalo je više hiljada ljudi pristiglih iz cijele Bosne i Hercegovine. Nakon učenja Fatihe za 283 bošnjačke žrtve, Anti Doliću, jedinoj hrvatskoj žrtvi koja je danas sahranjena, nekoliko hiljada prisutnih odalo je počast minutom šutnje. Kolektivnu dženazu je predvodio reisul-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović. On je u svom obraćanju kazao:

Reisul-ulema Husein ef. Kavazović

“Ovdje je počinjen genocid. Zlo koje nas je uznemirilo. To je zločin u koji nismo mogli vjerovati. Ovdje, u Prijedoru, izdat je ljudski rod i ta izdaja još uvijek

traje u Haagu i New Yorku. Tomašica je i danas slika tog bezdušnog svijeta, njegovo ružno lice, izdajnički i kukavički duh koji se boji da presudi genocidu koji je ovdje počinjen.”

"Dužnost je živih da traže pravdu, da se bore protiv moralnog sljepila koje je dovelo do ovakvih zločina. Laž i nepravda nemaju budućnost jer se samo na istini i pravdi može graditi mir. Dostavljanje dokaza sudovima važan je dio moralnog oporavka Bosne i Hercegovine od zla koje je pomolilo svoju glavu prije jednu generaciju.“ On je podsjetio da "nema samo Haški sud ima i Božiji sud i tamo je sve zapisano".

U ime nevinih žrtava prisutnima se obratila Denisa Duratović Hegić (1984.), koja je u ime roditelja, majki, očeva, kćerki, sinova, sestara… ubijenih obećala da će do kraja života progoniti one koji su ubili njihove najmilije i da ćemo se neumorno boriti da se počinioci zločina kazne kako više nikada nikoga ne bi zadesila sudbina koja je zadesila Prijedorčane u julu 1992. godine. Njene riječi su izazvale tužne emocije, a veliki broj prisutnih nije mogao zadržati suze. Njoj su zlikovci samo u jednom danu ubili roditelje, dida i nanu, amidže i njihove sinove... Među ostalim skupu se obratio i Visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Valentin Inzko i kazao: "Svi smo danas braća, sestre i rođaci u tuzi i solidarnosti. Ubijeni se danas opraštaju po drugi put, a mi smo došli danas da ih ispratimo, da ih ne zaboravimo jer bi zaborav značio da smo ih ubili po drugi put." On je također istakao kako strahotu zločina počinjenog na području Prijedora nije moguće pretočiti u riječi.

Visoki predstavnik u BiH: Valentin Inzko

Nakon klanjanja dženaze tijela žrtava su prevezena u okolna mjesta na lijevoj obali Sane - Bišćane, Čarakovo, Hambarine, Rakovčane, Rizvanoviće, Zecove, Skele i Kamičane, gdje je obavljen ukop uz prisustvo preživjele rodbine, komšija i prijatelja. Međunarodni krivični tribunal za zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije (ICTY) i Sud Bosne i Hercegovine dosad su za zločine počinjene tokom proteklog rata u Prijedoru pravosnažno osudili 26 osoba na ukupno 422 godine zatvora. Za zločine u najzloglasnijim logorima u toj regiji - Omarska, Keraterm i Trnopolje, koji su Š E H E R 13 BANJA LUKA


Reportaža rasformirani krajem augusta 1992. godine, osuđeno je 14 osoba na ukupno 182 godine zatvora. Nedjelja, 20. juli, proglašen je Danom žalosti u znak sjećanja na prijedorske žrtve samo na jednom dijelu teritorija BiH, u Federaciji BiH, odlukom Vlade FBiH. Danas su državne zastave u FBiH bile spuštene na pola koplja. Nažalost u opštini Prijedor i RS-u nije proglašen Dan žalosti. Današnjoj dženazi su prisustvovali i članovi predsjedništva BiH Željko Komšić i Bakir Izetbegović, Ministar inostranih poslova Zlatko Lagumđija, Majke Srebrenice, udruženje logoraša, brojna druga udruženja, pojedinci i političari.... Oni su prije današnje dženaze položili cvijeće u memorijalni centar stradalim šehidima, koji se nalazi u centru Kozarca. Osim njih prisutna je bila delegacija Saveza Banjalučana i Stranke za dijasporu.

Predstavnici Saveza Banjalučana: Mesud Mulaomerović, Narcis Hadžiselimović, Emir Vižlin i Mirsad Filipović

Ministar vanjskih poslova BiH: Zlatko Lagumdžija

Posljednji ispračaj nevinih žrtava

Izgubila najmilije: Denisa Duratović-Hegić EHER 14 Š BANJA LUKA

Predsjedništvo BiH: Željko Komšić i Bakir Izetbegović


Promocija jedne sportske knjige – prilika za saradnju između Donjeg Vakufa i Landskrone, BiH i Švedske

Aplauz knjizi i saradnji Foto: Samir Zahirović

Piše: Ajna DUZIĆ Uz zvuke sevdalinke o šeher gradu Banjoj Luci, u okviru obilježavanja „Dana Ajvatovice 2014“, u Donjem Vakufu je predstavljena knjige „BOSNA L-A“ 1993. – 2013. autora Fikreta Tufeka. Ova monografija svjedoči o novom životu, o rađanju, novoj pobjedi, uspjehu, borbi bosanskog čovjeka u tuđem svijetu. Na njenim stranicama prati se nastanak, rad i razvoj Košarkaškog kluba „Bosna L-A“ Landskrona kroz živote Bosnaca i Hercegovaca, i Banjalučana kroz dvije decenije, od dolaska u Švedsku u grad Landskronu. O knjizi su govorili promotori Mesud Mulaomerović, mr. Mustafa Demir i Mulo Hadžić. Promociji su, uz brojne sportiste i sportiskinje donjovakufskih klubova, prisustvovali i gosti iz prijateljskog grada Inegola. Pozdravne riječi, uz zahvalnost za sve do sada urađeno za grad Donji Vakuf, uputio je Načelnik Općine Huso Sušić. U ime Organizacionog odbora ovogodišnjih Dana Ajvatovice prisutne je pozdravio Esad ef. Slipac, glavni imam Medžlisa IZ Donji Vakuf. Burnim aplauzom pozdravljen je najzaslužniji čovjek za desetogodišnju, uspješnu saradnju između KK Promo Donji Vakuf i KK Bosna L-A Landskrona Ferid Lukačević, predsjednik KK „Bosna L-A“, prvi dobitnik priznanja Općine Donji Vakuf „Počasni građanin“, koji nikada u Donji Vakuf nije došao praznih ruku. Svaki put su se radovale sportske selekcije ovdašnih klubova. Uz Feridovu pomoć stigla je brojna sportska oprema za sve donjovakufske klubove, umjetna trava, lopte. U nastanku knjige korišteni su brojni dokumenti, na stotine filmova, na hiljade fotografija, isječci iz švedske i bosanskohercegovačke štampe, protokoli sa utakmica i druga arhivska građa KK „Bosna L-A“ u periodu 1993. – 2013.

Knjiga sadrži brojne izjave aktera u KK „Bosna L-A“, osoba iz javnog, političkog i sportskog života, Bosanaca i Hercegovaca, ali i Šveda. Pojedini dijelovi knjige prevedeni su i na švedski jezik. Posebnu dušu sadržaju daju izjave djece i mladih prilikom različitih sportskih manifestacija i uzajamnih posjeta. Svoju radost tokom promocije nije mogao sakriti ni Ferid Lukačević kome su članice i članovi košarkaškog, odbojkaškog, stonoteniskog i fudbalskog kluba pjesmom „Hajmo Bosno, hajmo Hercegovino“ još jednom zahvalili za svu pruženu pomoć i podršku sportu Donjeg Vakufa.

Š E H E R 15 BANJA LUKA


Feljton

STUDIJA SLUČAJA PORUKA BANJALUČKIH GRAFITA I POLITIČKE ELITE

PORUKE NETOLERANCIJE I MRŽNJE Piše: Srđan ŠUŠNICA

RE/okupacija javnog prostora mržnjom i etničkim čišćenjem – put u etno-fašizam

Apstrakt: Namjera ovog teksta je analizirati simboliku i značenja uličnih etno-vjerskih grafita, parola, stikera i konzumaciju (čitanje, recepciju) njihovih tekstova i podtekstualnih poruka u Banjoj Luci, nekada vojno-strateškom, a sada političkom centru Republike Srpske (RS). Etno-vjerski grafiti su zapaljiva forma street arta čiji narativni i vizuelni kodovi sadrže dominantna nacionalna i vjerska obilježja, teme i mitove, u ovom slučaju, srpskog etničkog korpusa, i koji u postratnom kontekstu vrlo lako postaju govor mržnje kroz isticanje etno-vjerskih razlika, veličanje zločina i ratnih uspjeha, vrijeđanje i netrpeljivost prema drugačijem. Sa njima se agresivno proizvodi vidljivost „našeg“ toliko snažno, da diskurzivno proizvodi nevidljivost i autocenzuru drugog i drugačijeg. Tekst daje kontekstualnu interprentaciju značenja i društveno-političkih diskurza grafita, u svjetlu građanskog rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu (BiH) i djelovanja političkih elita u RS. To čini propitujući prirodu, karakteristike, intenzitet i kvalitet veze između produkcije i konzumacije etno-fašističkog govora mržnje u grafitima na jednoj i poruka etno-političke elite u RS u javnom, regulativnom i medijskom prostoru na drugoj strani. Naglašavajući njihovu snažnu povezanost i interaktivnost, tekst ukazuje na još uvijek svježu političku namjeru populističke legitimizacije građanskog rata, zločina i etničkog čišćenja, ali i glorifikacije RS i podjele BiH kao legitimnih ratnih stečevina srpskog naroda u BiH. Ekstremna vidljivost i intenzitet veze između ulice i politike indukuje zaborav na multietničku prošlost – nudi “narodni i duhovni legitimitet” za opstanak RS baš u ovom gradu i za njegovo pripadanje baš srpskom etničkom korpusu. Nudi nategnuti kulturnopolitički i ratno-emancipatorski „kontinuitet“ i „normalnost“ RS i otkriva pravu namjeru krvoprolića u kojem je nastala. U dosljednom maniru Umbertovog „Ur-fašizma“. Ključne riječi: street art, javni prostor, etno-vjerski grafiti, govor mržnje, nacionalizam, etničko čišćenje, etno-politička elita, etno-fašizam, Banja Luka (BiH).

Umjesto uvoda Ovaj tekst je dio autorovog magistarskog istraživanja na Fakultetu za društvene nauke u Ljubljani i pokušaj da se prikaže priroda, intenzitet i posljedice POVEZANOSTI između produkcije i konzumacije etno-vjerskih uličnih grafita, parola i stikera na jednoj strani i produkcije i konzumacije poruka političke elite u javnom i medijskom prostoru na drugoj strani. Pokušaj da se prikaže način na koji ove poruke, u međusobnoj interaktivnosti, okupiraju i osvajaju javni, društveni i politički prostor i proizvode etnokratiju u današnjoj Bosni i Hercegovini (u nastavku teksta: BiH). Ovaj tekst predstavlja i pokušaj razotkrivanja zabluda i mitova koje elita Republike Srpske (u nastavku teksta: RS) nameće građanima, pripadnicima srpskog naroda u autorovom dvorištu. Načina na koje elita zloupotrebljava ljudske emocije, ratne tragedije i žrtve, nacionalna osjećanja, individualna i kolektivna sjećanja i kulturu, te radikalizuje plebs do željenog stadijuma u kojem se totalitarne i etno-fašističke poruke elite mogu pravdati raspoloženjem masa, a protekom vremena se više ne može razabrati šta je prvo nastalo - poruka elite ili poruka ulica.

EHER 16 Š BANJA LUKA

Etno-fašizam u 4 slike Ovdje želim da kroz četiri grupe ili slike predstavim i uporedim poruke i narative ulice (etno-vjerskih grafita, parola i stikera) i pop-nacionalističke poruke i akte političke elite RS prikazujući ih u četiri grupe ili slike. To su: poruke etno-političkog tradicionalizma, kontinuiteta i legitimiteta teritorije; poruke straha i prezira prema drugačijima, ugroženosti, frustracija i zavjera; poruke legitimizacije rata i zločina, herojstva i opsesivnog perpetum bellum-a i poruke iracionalizma, odbacivanja modernizma i slavljenja fašizma. Materijal je složen tako, da svaka slika na početku prikazuje poruke ulice – grafite, stikere i parole, zatim poruke političke elite, a onda i prateći autorov tekst. Zbog ograničenosti prostora, ovdje nisu mogli biti prikazani svi prikupljeni istraživački materijali, te su odabrani samo oni koji predstavljaju tipične i glavne poruke ulice i elite.


Feljton

Slika 4: Iracionalizam, izdaja, odbacivanje modernizma i slavljenje fašizma PORUKE ELITE – ZVANIČNA POŠTA ČETNIČKOM VOJVODI SA MANJAČE UROŠU DRENOVIĆU ČIJE IME NOSI I JEDNA BANJALUČKA ULICA (poginuo je 1944. u savezničkom bombardovanju nacističke kolone): Ova pošta se daje svake godine na Svesrpskom saboru na Manjači u organizaciji četničkog ravnogorskog pokreta i Boračke organizacije Republike Srpske (vidjeti Izvore i literaturu izvor pod rednim br. 22)

Nastavak iz prethodnog broja

Grafiti i stike u centru grada, između 2005. i 2012. godine U osnovi svih opisanih slika etno-fašizma u današnjoj RS leži iracionalnost, te bih ovu posljednju, 4. sliku posvetio upravo porukama u čijem podtekstu je duboko pohranjen iracionalizam. I to ne kao neko svojstvo, već iracionalizam kao temelj životne ideologije i konfuzije. Samo iracionalizmom kao nacionalnom ili političkom strategijom mogu se objasniti ove etno-fašističke konstrukcije i plebsovo „gutanje“ istih. (slike D1, D2, D3, D5, D8, D12 i D13) Iracionalizam je duboko ukorijenjena strategija i potreba čovjeka ili zajednice, koji se ne mogu nositi sa sadašnjicom, sa velikom količinom informacija i znanja i sa nezamislivom količinom izbora koje donosi sloboda misli i djelovanja. Postkomunistička elita u RS je iskoristila upravo ovu potrebu čovjeka i slobodu djelovanja uslovila etničkom pripadnošću, a slobodu misli pretvorila u strah od „drugih“, kao novi format konzumiranja slobode. Najpoželjniji manifest etničke, narodne slobode za srpsku etnokratiju u RS bi glasio: „Slobodan sam da se razlikujem od „turčina“, da mu što više ne sličim, da strahujem da ne postanemo 'jedno' ma kako se to zvalo. Slobodan sam da, zbog tog straha, prizivam u sjećanje sva poniženja koje sam kao narod trpio. Sve frustracije zbog zajedničkog življenja, bratstva i jedinstva i zbog tako sićušnih razlika između 'nas' usljed

kojih je moj jezik tako sličan njegovom „nepostojećem“ jeziku, moja kuhinja tako slična njegovoj, a njihovi pisci, gotovo isti kao i naši. Slobodan sam da, zbog svega toga, prezirem i mrzim onoga kojeg se bojim i od kojeg želim da bježim. Slobodan sam da zbog toga prepravljam, konstruišem i njegujem mitove i zavjere kao novu istoriju, da se svetim, priželjkujem i olako prihvatim svaki novi konflikt. Slobodan sam i spreman za vječno neprijateljstvo i rat.“ (D4) I tako svake godine, svakim novim izborima i svake decenije, sloj po sloj iracionalnosti se slaže, bez ikakavih ili produktivnih kritičkih propitivanja. Bez hrabrosti plebsa da istupi iz te proizvođačko-gutačke etničke linije i kaže dosta.

↑Fotografija D.11 IDEOLOŠKA POZADINA ELITE RS JE NUPITNA: Nikola Poplašen, bivši Predsjednik RS, član Senata RS i profesor na Pravnom fakultetu u Banjoj Luci.

↑Fotografija D.11 ↑Fotografije D.12 i D.13 (izvor: SNSD Banja Luka) POTPUNO FORMIRANA ETNOKRATIJA NA DJELU – PUT U ETNO-FAŠIZAM JE SLOBODAN: Predizborni plataki vladajuće Dodikove Stranke nezavisnih socijal-demokrata za opšte izbore u BiH 2010. (gore) i za lokalne izbore u BiH 2012.

© Študentska založba, prvi put objavljeno u Časopisu za kritiko znanosti, godina XL, broj 251. 2013. godine ↑Fotografija D.10 (izvor: www.pogledi.rs )

Nastavak u slijedećem broju

Š E H E R 17 BANJA LUKA


DigitalArt : Goran Mulahusić Uobičajeni odlazak u kupovinu, mnogo zagledanja, malo turanja u korpu. Market je usred nečega što je ranije bio dio užeg centra grada ispresijecanog djelimično neosvijetljenim uličicama s nizom, mahom prizemnih, kuća. Sada ulice zjape velikim zgradama. To je progres, štipaju me i vrište mi u uho. Progres, kažete. Klimaju glavama. Je, progres. To je prvobitna pljačkaška faza akumulacije kapitala, sad vrišti sociolog(inja) i analitičar(ka) u meni. Mozak mi se pomjera lijevo-desno, onda ukrug. Oči hoće da ispadnu. Kao vanjska manifestacija iz ruku mi ispada pola lubenice i pravi mrlju na podu marketa. Lubenica i ja sučelice, razmrvljene. Gdje živim posljednjih 20 godina. Pošten čovjek ne živi nigdje, on životari. Pošten čovjek više ne može nigdje, kažu. Nekad je mogao otići daleko i još dalje. Gdje danas živi pošten čovjek. Dobro, u neimaštini, i gdje još. U emigrantskim redovima. I još. On ne živi, već umire. Ima jedna vila, u prvi mah pomislila EHER 18 Š BANJA LUKA

sam da je neko na neki volšeban način prebacio po Banskog dvora sebi u dvorište, tačnije, nama svima u dvorište. A onda još jedna. I ima jedan Magarac koji njače s jednog tornja. Sve ostalo piše u Melezima. Sve piše, samo što niko nije čitao, kako bi rekao drug Fric za koga danas maltene niko nije čuo. A oni malobrojni što su čuli, zasigurno ga nisu čitali. E, taj Magarac ima svitu koja ravnomjerno raspoređena po gradu i okolini jede, pije, troši i nasađuje okolo u obliku vila ala Banski dvor sve ono što je trebalo biti moje, tvoje, da, Tvoje, ne beči se. Niko se više i ne beči. Veće sramote i manje galame nema nigdje što u Manjem. Izuzimajući Magarca koji glasno njače, toliko da para uši. Samo što je on s druge strane priče. Dobri i loši likovi. Povremenu za one aktivnosti "Ne daj bože" posudim jedan automobilčić stare proizvodnje i još starije marke u kojem sjedim na kant, ne može se. Ne može se ni ugurati na parking, ni pomisliti. Nosi pauk, kaže tabla ispred zgrade-vile-

apartmana, dok gledam bijeli džip meni nepoznate marke, što i nije problem u mom slučaju koji je ostao na nivou renaulta 4, Lade 1200 special i slično. Zgrada je picikato skockana, a u eksterijer spada i trotoar. Ne zanovjetaj vazda. Što se ne normalizuješ i lijepo svrstaš da bi onda razvrstavala novčanice. Kao onaj grlati političar, vidi što se opet svrsta gdje je buđelar. I onaj tvoj misaoni drug što kao proročica iz Delfa priča i da može, a i ne mora biti tako, pa ko biva nešto rekao, a ono ćorak. Eno, on i diva mu ne znaju šta će od šuški, a ti si nenormalna. Mame, tate, psi i kravate. Svi se znoje čim otvorim usta. Osim psa. On je već dobio po zubima umjesto mene. Zapravo, on i nije pas, već najbolji čovjek kojeg znam. I dok se nema, a ima se, netom pristižu vijesti da pola ribica u Savi na graničnom prelazu u Gradišci, birvaktile most Bratstva i jedinstva plivaju srpski, a pola po hrvatski. I sve je dobro dok svaka drži svoju stranu vode, ali je belaj kad se


Kolumna

Sve u finu materinu Tekst: Radmila Karlaš pomiješaju. Ili ne daj bože zamijene stranu. Cijeli dan Magarac i svita stoje na mostu i vijećaju zašto su ribe, inače tako krotke za udice, izmiješale svoja mala peraja, pa se ne zna koje su čije škrge, serbske ili rvatske. Penzije obustavljene, subvencije za poplave kasne s tendencijom trajnosti procesa, PDV i nameti bujaju, a sve zbog ribica. Pas mater, njače Magarac, a svi okolo klepesaju ušima u znak podrške. Neko posegnu da na srpsku stranu navabi ribice mrvicama od serbskog brašna. Carinici, možda oni isti, izviše obrve. Je l' vi to opet hoćete ilegalno da prebacite na drugu stranu gotovinu, bez imena molim, ili keš ako vam je draže, opet bez imena molim. I opet će novine da pišu o tome, i opet će se roditi miš, bez prethodnog dijela poslovice molim. A Neko ni da trepne. Poduzetnički monument je iza njega, jedan svijetli kao Las Vegas, što u osnovi svoje djelatnosti i jest, a drugi mu je u avliji. Ono treće što nisu dali carinici mu je bilo u torbi, a četvrto na sigurnom, tamo da-

leko, što mu je inače omiljena muzička numera. Idi njima, kaže multiplicirani egzemplar Magarca, da prosti isti životinjski rod, ili Seronje s mosta kojeg budno prati oko TV kamere. Taman na vrijeme da ugledam anfas i šuške koje ipak plove preko Save. Malo je dovatio ovaj vremešni dječko što me kudi, domalo drug, pa je dobacio do misli koje ga opsjedaju. Onim drugima što ih vazda braniš, pojašnjava, pa imaj neke koristi. Osnujte političku stranku npr. Tebi nisu dobri S. Idi M i H. Zlo je banalno, kaže Hannah Arendt i umalo joj vrli saplemenjaci ne odrubiše glavu birvaktile. Vidi mog druga, sportistu elitnog preseravanja što upljuva majčin DNA u sebi. Odlučio da bude S i gotovo, ko mamu zna se već šta i njene njemačke korijene. Biti S u Manjem na pravom mjestu na pravi način i u ime naroda njemu i njima donosi što meni već dvije decenije odnosi. I vidi ga što pliva u mutnoj vodi kao som. I vidi ga što se stidi za mene ko đoja. Eto ti moja Arend-

tova. Idi njima, kaže, kao da ja imam svoje pleme i svoj tor. Idi njima, kaže, najefikasnija sikter psovka u zadnje dvije decenije, koja je sve nepodubne marškala da ne gledaju, ne izvijeste, kad već tako dobro uočavaju kolika je pljačka u ime tora. Taj moj drug simpatičan, voli kapljicu, nije puno uzeo, smatra se, samo se ugradio u sistem. A da bi sistem živio, sistemski ili sistematski treba da proždre sve oko sebe. Including me. Ili ti. Ostavite tu lubenicu na betonu, baš tako. Raspukla se, raspala načisto. Pa, neka je. Ta lubenica, znate, ima pravo što leži tu tako rascocana u inat tim bijelim pločicama i nogavicama hlača gospodina iz susjedne vile koje je upravo isprljala. Među svim tim nalickanim povrćkama i voćkama, ta lubenica je jedina poštena, vjerujte mi. Ne izvinjavajte se toliko tom gospodinu u reprezentativnom odijelu, gospođo kasirko. Jer, sve je otišlo u finu materinu. Jeste, baš tako. Sve u finu materinu, draga lubenico. Š E H E R 19 BANJA LUKA


Izbori

Rösträtt För att få rösta måste du ha fyllt 18 år senast på valdagen. Det gäller vid alla val. Dessutom finns särskilda regler för de olika valen. Din rösträtt bestäms av uppgifterna i Skatteverkets folkbokföringsregister 30 dagar före valdagen. Alla som har rösträtt kommer inför varje val automatiskt med i en röstlängd och får ett röstkort hemskickat med posten. Röstlängden är en lista som innehåller alla som har rösträtt. Rösträtt till riksdagen Du har rösträtt till riksdagen om du: • är svensk medborgare och är eller har varit folkbokförd i Sverige Svenska medborgare som utvandrat måste alltså någon gång ha varit folkbokförda i Sverige för att få rösta i riksdagsvalet. Rösträtt till kommun- och landstingsfullmäktige Du har rösträtt till kommun- och landstingsfullmäktige om du: • är svensk medborgare och är folkbokförd i kommunen/landstinget • är medborgare i något av EUs medlemsländer eller medborgare i Island eller Norge och är folkbokförd i kommunen/landstinget • är medborgare i något annat land än de som räknats upp ovan och har varit folkbokförd i Sverige i tre år i följd före valdagen

Za vas koji imate pravo na glasanje za švedske izbore i dobili ste glasačku karticu sa vašim podacima na vašu poštansku adresu, a stojite slabije sa švedskim jezikom, evo mala pomoć na bosanskom jeziku. Možete glasati i prijevremeno od 27. augusta do 14. septembra u nekom od lokala u vašem gradu, najsigurnije je vam je u gradskoj biblioteci. Na dan glasanja 14. septembra otiđite na vaše biračko mjesto, ponesite glasačku karticu koji ste dobili poštom i vaš identifikacioni dokument. To može biti ID-kort, Vozačka dozvola ili švedski pasoš. Na biračkom mjestu imate glasačke listiće sa kandidatima iz svih partija. Naprimjer ako se odlučite za nekog iz Socialdemokratske partije, tražite glasački listić te partije i na listić, u kvadratić ispred njegovog imena stavite jedan X ili kryss, kako to Švedjani kažu. Možete glasati samo za jednog kandidata ili samo za jednu partiju. Ostale formalnosti, ako ste nesigurni, obavite uz pomoć ljudi koji su zaduženi za provođenje regularnosti glasanja na vašem biračkom mjestu.


Izbori

Brev från Studiefrämjandet:

Pripremio: Mirsad Filipović Foto: Goran Mulahusić

Helin Ljunberg

Året var 1998 när vi på Studiefrämjandet fick besök av Integrationskontoret från Motala Väst för att bedriva ett integrationsprojekt. Vi drog i gång ett samarbetsprojekt med Integrationskontoret och Frivilligcentralen 71:an i Motala. Då kom vi i kontakt med mycket kreativa personer i Bosniska föreningen ”Ljiljan”, de hade redan aktiv kontakt med Frivilligcentralen. Vårt samarbete med föreningen startade också med folkbild-ningsverksamhet, föreningskunskap, ledarutbildningar mm. Under alla dessa år har vår kontakt med föreningen utvecklat sig på väldigt positivt sätt. Föreningen har deltagit i olika projekt som Studiefrämjandet hade i samarbete med Linköpings kommun, Länsstyrelse och Equal Mångfaldens Ansikte, m.fl. Jag är väldigt glad att vi fick vara med er förening och uppleva kreativitet, engagemang och ett positivt tänkande i föreningens arbete. Jag önskar er lycka till i det framtida arbete och är säkert på att vi tillsammans kan bidra till en hållbar utveckling och integration. Med vänliga hälsningar

Bilo je to 1998. godine, kada su nas u Studijefremjandetu posjetili predstavnici integracione kancelarije iz Motale, kako bismo ušli u jedan integracioni projekat, u koji se uključila i Slobodna centrala 71an u Motali. Tada smo došli u kontakt i sa nekoliko kreativnih osoba iz bh. udruženja ”Ljiljan” koji su već surađivali sa 71-om. Sa udruženjem smo također zajednički djelovali u obrazovanju, u oblasti rukovođenja i funkcionisanja udruženja i drugih oblasti. Kroz sve ove godine naši kontakti su se razvijali u pozitivnom i stvaralačkom ozračju. Udruženje je učestvovalo u raznim projektima koje je SFR vodilo sa opštinom Linšeping (Linköping), Sreskim odborom, Evropskim projektom ”Različita lica” i dr. Ja sam veoma sretna da sam bila sa vama u udruženju i doživjela kreativnost, angažman i osjetila pozitivno razmišljanje u vašem djelovanju. Ja vam želim sreću i u budućem radu i sigurna sam da ćemo zajedno doprinijeti trajnom napredovanju i integraciji. Helin Ljunberg Šef internacionalne kulturne sekcije u Studijefrämjandet u Östergötland-u

Helin Ljungberg Chef för Internationella Kultursektionen Studiefrämjandet i Östergötland Š E H E R 21 BANJA LUKA


Izbori Om Studiefrämjandet: Vardagens betydelse när det gäller bildning

O Studijefremjandetu: Značaj svakodnevnog obrazovanja

Studiefrämjandet är ett av Sveriges största studieförbund. Det är partipolitiskt, fackligt och religiöst obundet. Studiefrämjandets verksamhet är särskilt inriktad på natur, djur, miljö och kultur. Verksamheten grundar sig på folkbildningens idé. Det betyder att man utgår ifrån de önskemål, förutsättningar och erfarenheter som varje deltagare har. Detta gör det möjligt för deltagare att söka ny kunskap, och dessutom skapa och utvecklas tillsammans med andra, utifrån folkbildningens idéer och pedagogik. SFR har över 40 års erfarenhet av att anordna studiecirklar, utbildningar, kulturprogram och föreläsningar. Verksamheten omfattar åtta medlemsorganisationer som engagerar människor med intresse för bl.a. natur, djur, miljö, friluftsliv, musik och annan kultur. SFR får årligen anslag från staten, landstingen och de flesta kommuner. Skälet till samhällets stöd till SFR som studieförbund är dess bidrag till en demokratisk samhällsutveckling. SFR i Östergötland är Sveriges största SFR-avdelning. Dess vision och mål bygger på den svenska folkbildningstraditionen, där deltagarens lust, nyfikenhet och engagemang, står i centrum. SFR:s förhoppning är att kunna bidra till en positiv framtid genom att ge människor bildning och alltid finnas nära. Grundläggande profilområden är kultur, media och miljö. I lokalavdelningen har sektionen för internationell kultur varit verksam sedan i slutet av 1980-talet. Verksamheten har inriktats på ett brett och seriöst arbete för att stödja integrationen i Sverige. SFR:s synsätt är att just tryggheten i en gemenskap och möjligheten att värna om sin identitet utgör en värdefull grund för en framgångsrik integration för de inflyttade i Sverige. I Östergötland arbetar SFR aktivt med närmare 50 invandrarföreningar. Många av våra medlemmar har medverkat i kurser som SFR organiserat, och många av dem har även fått mycket stöd vid genomföranden av sina projekt. Utan denna förbund och dess stöd under alla år, är det svårt att tro att Ljiljan skulle ha kunnat utvecklas och uppnå så många av sina mål. Samarbetet kunde knappast ha genomförts utan: Helin Ljungberg, Justine Calka, Håkan Franzen och Ghazi Baghlanian.

Studijefremjandet je jedan od najvećih švedskih obrazovnih saveza. On nije vezan za neku političku partiju, sindikat ili religiju. Njegova djelatnost je posebno usmjerena na prirodu, životinje, životnu sredinu i kulturu. Djelatnost je bazirana na ideji narodnog obrazovanja. To znači da ona proizlazi iz želja, preduslova i iskustva koje ima svaki učesnik. To omogućava učesniku da traži novo znanje, stvara i unapređuje se zajedno sa drugim, a sve iz ideje narodnog obrazovanja i pedagogije. SFR ima više od 40 godina iskustva u organizovanju studije, kružoka, obrazovnih kurseva, kulturnih programa i predavanja. Savez ima 18 organizacija - članova koji angažuju ljude sa interesom za između ostalog, prirodu, životinje, životnu sredinu, rekreaciju, muziku i druge kulture. SFR dobija dotacije svake godine od države, kantonasreza i opština. Razlog za dobijanje društvene potpore je da savez kao obrazovna ustanova doprinosi boljem demokratskom društvenom razvitku. SFR u Osterjotlandu (Östergötland) je najveće odjeljenje SFR-a u Švedskoj. Njegova vizija i cilj grade se na švedskoj tradiciji narodnog obrazovanja, gdje volja, znatiželja i angažman sudionika ima centralno mjesto. SFR-ovo očekivanje da, kao savez, može doprinijeti pozitivnoj budućnosti. Njihove profilirane oblasti su kultura, životna sredina i mediji. U lokalnom odjeljenju djeluje još od 80-tih godina internacionalna kulturna sekcija, usmjerena na jedan širok i seriozan rad, kako bi se podržala integracija u Švedskoj. Studijefremjandetovo stanovište je da upravo sigurnost u zajedništvu i mogućnost da se sačuva svoj identitet, čine jedan dragocjeni forum za uspješnu integraciju useljenika u Švedsku. U ovoj oblasti Studijefremjandet ima aktivnu saradnju sa blizu 50 izbjegličkih udruženja. Mnogi članovi našeg udruženja su prošli obrazovne kurseve u organizaciji SFR-a, a neki od njih su dobili veliku pomoć pri realizovanju svojih projekata. Bez ovog obrazovnog saveza teško da bi ”Ljiljan” opstao a kamoli ostvario i realizovao svoju djelatnost. Ovakve uspješne saradnje ne bi bilo moguće ostvariti bez: Helin Ljunberg, Justine Calka, Håkan-a Franzen-a, Eije Linghammar i Ghazi Baghlanian-a.

22 Š E H E R

BANJA LUKA


Izbori 2014 är valens år! I höst är det val till kommun, landsting och riksdag och redan under försommaren väntar EU-parlamentsvalet.Vi i Studiefrämjandet tycker att demokrati är viktigt – både i vardagen och när vi går och röstar. I valen handlar det om allas rätt att påverka. Alla är lika mycket värda och har rätt att få sin röst hörd. Vi är övertygade om att du kan göra skillnad! Därför satsar vi under valåret på att uppmuntra till diskussion om det är okej att inte bry sig.Vi gör det bland annat genom att skicka ut tre frågor till våra samtliga ca 18000 cirkelledare. Vi hoppas att de tar sig tid att ägna några minuter att diskutera följande i sina cirklar: - Brukar du rösta när det är val? - Känner du någon som inte röstar? Varför inte? Vad göra? - Finns det demokrati i er cirkel? Förutom diskussioner i cirklar planerar Studiefrämjandet runtom i landet olika aktiviteter kopplade till valet. Här är exempel på aktiviteter som är på gång: • Demokratiskola

• Utfrågning av ungdomspolitiker där unga får chans att ställa frågor i miljonprogramsområden där det är ett lågt valdeltagande • Framtidsveckor över hela landet där vi även stöttar våra medlemsorganisationers initiativ. • Material och utbildningar kopplade till demokrati och val • Lokala demokratiprojekt för deltagare, ledare, medlemsorganisationer och föreningar Läs mer om vad Studiefrämjandet och även de andra studieförbunden gör kopplat till valåret 2014 på studieforbunden.se/val Inriktning - djur, natur, miljö och kultur Studiefrämjandet har en särskild inriktning mot ökad kunskap om natur, djur, miljö och kultur. Vårt största verksamhetsområde, som framförallt samlar många unga deltagare, är kultur - främst musik. Samverkan för folkbildning Studiefrämjandet engagerar sig i arbetet att utveckla folkbildningsverksamhet på nya områden. Därför samverkar vi med andra bildningsaktörer både inom och utom landets gränser.

Banjalučki studenti u posjeti Studiefrämjandetu u Linköpingu

Š E H E R 23 BANJA LUKA


Arhivski snimci magazin Šeher Banjaluka

BANJA LUKA KROZ PROSTOR I VRIJEME

Novoselija Naselje sa pet mahala na obalama Vrbasa

Tekst i foto: Adem Čukur Novoselija je naselje koje se prostire južno od Gornjeg Šehera na ravničarskim proširenjima s obe strane Vrbasa. U dokumentima se prvi put spominje godine 1637. (iako neki smatraju da je nastalo nešto ranije) kao naselje sa pet mahala: Hadžikurtovom i Hadžizulfikarovom na lijevoj i Hadži Mustajpašinom, Šabanaginom i Hadžifiruzovom na desnoj strani Vrbasa. Predanje kaže da su stanovnici Novoselije porijeklom iz Trna, naselja sjeverno od Banjaluke, a da su se doselili bježeći od kuge, što nije istorijski EHER 24 Š BANJA LUKA

dokazano. Naselje nije imalo čaršiju u klasičnom smislu, ali je u njemu bilo razvijeno zanatstvo sa tabačkim i saračkim radionicama za preradu kože i izradu kožnih dijelova konjske opreme, te mlinovima na Vrbasu. Naseljem dominiraju gusto izgrađene porodične kuće, prizemnice i jednospratnice, koje čine konglomerat od kuća novijeg tipa gradnje i kuća građenih u tradicionalnom bosanskom stilu, od kojih su neke uspješno obnovljene u izvornom obliku. U Lijevoj Novoseliji nalaze se džamije Hadžizufikareva i Hadžikurtova, a u Desnoj Behrem-efendijina. Behrem-efendijina džamija (efendija - gospodin) jedna je od najstarijih banjalučkih džamija, a locirana je na južnom rubnom dijelu naselja. Džamija je sa razve-

denim kosim krovom, nadkrivenim trijemom i drvenom munarom. Specifična je po tome da se u njenom sklopu, sa lijeve strane, nalazi turbe osnivača, a sa desne kuija, poluukopana prostorija sa malim mihrabom, u kojem je Behrem-efendija posvećivao vrijeme molitvi. Uz džamiju se nalazi i manji harem / groblje. Zapisano je da je Behrem-efendija bio dobre duše i vrlo učen čovjek, a u džamiji je ostao njegov zapis koji glasi : ”Pisao sam knjige lijepo izvedenim pismom; Cijelog svog dugog vijeka po cijeli dan; A doći će vrijeme i ja ću umrijeti kao tuđinac kakav; I moje knjige će se prodavati budzašto.” O njemu je, kao anegdota, ostala priča iz tog vremena koja , u najkraćem, glasi : Starac Behrem-efendija, sijede kose


i brade, čuvao je ovce koje su pasle pored puta. Utom je putem dolazio vezir sa svojom svitom koji je u Istambulu tek bio postavljen za vezira u Bosni i išao po prvi put u tada vezirski grad Banjaluku.Vidjevši Behremefendiju, zastao je, zaustavio karavan i popričao sa njim. Kad je kroz razgovor vidio koliko je Behrem-efendija pametan i učen, rekao je da se karavan zaokrene i da će se vratiti u Istambul, dodavši: Kad su u Banjaluci čobani toliko pametni, koliko li su tek oni drugi, njima vezir i ne treba. Osamdesetih godina prostor oko džamije je proširen i oplemenjen izgradnjom niskog zida sa česmom u orijentalnom stilu i opločenjem kamenim pločama nepravilnog oblika. Od davnina, na lijevoj obali Vrbasa je postojao i mlin / vodenica porodice Tulek sa kamenom branom koja se pružala skoro preko cijelog Vrbasa. Godine 1955. je u Desnoj Novoseliji, uzvodno pored obale Vrbasa, u najvećem dijelu radnim akcijama izgrađen Društveni dom sa terasastim prostorom za vanjsko serviranje prema Vrbasu, ambijemtom ugodnim za razgovor i meditaciju. Godine 1961. na južnom rubnom dijelu naselja ispod brda u Desnoj Novoseliji izgrađena je i osnovna osmorazredna škola, a nakon zemljotresa joj je dograđena fiskulturna sala. U poslijeratnom periodu izgrađena je i zgrada pošte. Sve do početka šezdesetih godina prošlog vijeka saobraćaj između Lijeve i Desne Novoselije se obavljao čamcem preko Vrbasa iznad brane, nakon čega je napravljen viseći most za pješake.Uzvodno od naselja teren je dosta ravan, na desnoj obali širi kojeg su mještani zvali ”Polja”, a na lijevoj obali nešto uži kojeg su neki zvali ”Luke”. Tu, uz cestu za Jajce, nalazi se ribogojilište i manji restoran poznat pod nazivom ”Ribolov”, a nešto niže restoran ” Yeti”. Iako kao naselja Novoselija i Gornji Šeher egzistiraju oko pet stotina godina, nikad se nisu prostorno spojila. Razlog tome je što se ravni prostor između njih potpuno gubi, a omeđen je strmim liticama, Jajačke stijene sa lijeve i ogrankom brda Šehitluka sa desne strane. Sa tog prostora na lijevoj strani, od puta Banjaluka - Jajce, pedesetih godina prošlog vijeka izgrađen je put, u prvom redu za potrebe vojske, do vojnog poligona na Manjači. Kako je za novi put to raskršće bilo početni-nulti kilometar, čitav taj prostor spontano je dobio nezvaničan naziv -”Nula” koji je i danas u upotrebi. Po izgradnji puta, s njegove obe strane u dužini od oko prvih par kilometara, stanovnici okolnih sela su izgradili niz privatnih kuća. Godine 1940. u Banjaluci je izgrađen prvi gradski vodovod većeg kapaciteta koji je zadovoljavao tadašnje potrebe grada. Vodozahvat je urađen na prostoru neposredno

iznad naselja u Desnoj Novoseliji na poljima uz Vrbas. Tu se voda obezbjeđivala crpljenjem podzemne vode iz šljunkovitih naslaga obalnog pojasa rijeke Vrbas procjeđivanjem putem bunara i glavnim cjevovodom pod pritiskom transportovala u rezervoar na Šehitlucima iznad Gornjeg Šehera na koti 230 nadmorske visine (oko 60 metara iznad nivoa gradskih saobraćajnica) odakle se gravitaciono obezbjeđivao odgovarajući razvod i pritisak u gradskoj vodovodnoj mreži. Pogonski objekat vodovoda je okrugle osnove i ukopan 4-5 metara u zemlju. Uz njega je izgrađen i poslovni objekat, te radione za održavanje. Sedamdesetih godina prošlog vijeka urađen je jedan od najznačajnijih infrastrukturnih zahvata čime je za duži period riješeno

snabdijevanje grada pitkom vodom. Naime, prostor i kapacitet vodozahvata u Novoseliji se višestruko povećava izgradnjom crpilišnih bunara i otvorenih bazena za vodu koji se umjetno navodnjavaju, te izgradnjom objekta za adekvatni tretman vode i odgovarajućim laboratorijama koji je spontano i nezvanično nazvan ”Fabrika vode”. Glavne trase rekonstruisanog i novog cjevovoda idu sa obe strane Vrbasa, a međusobno su poprečno spojene preko starih i novoizgrađenih mostova. Radi podizanja nivoa Vrbasa i podzemnih voda u Poljima, armiranim betonom ojačana je i povišena postojeća Tulekova brana od kamena po cijeloj širini Vrbasa, pa tu Vrbas formira pjenušavi i šumeći slap.

Š E H E R 25 BANJA LUKA


Banjalučki spomenar

Formalna naobrazba se stiče u školi, gdje se učitelji svesrdno trude da đacima uliju znanje s kojim će uspješno spoznaje o životu, u slučaju gimnazijal

Akade

(L'hommage ve Napisao: Dr Severin D. Rakić

Prije nekog vremena kažem ženi da sam poželio da stavim kravatu. Znajući mene i moj otpor prema komadiću ispresavijanog platna, simbolu prekida sa razuzdanim duhom mladosti i ulaska u svijet ozbiljnih činovnika, tih robota modernoga doba, ona samo procijedi kroz zube: "Došlo je do najgoreg!" Povrh svega kravata je, za nas djecu rođenu pedesetih, bez obzira na sredinu iz koje smo potekli, predstavljala ostatak buržoaskog i nečeg zaostalog. Listeraše, odnosno političare, kojima je jedino bilo dopušteno da bez straha nose kravatu, smatrali smo slugama sistema i ismijavali ih kad god smo stigli. Za jednog omladinca iz post-hipijevskog doba, Sydney je prava destinacija za stalnu nastambu. Pored multikulturalnog duha prisutnog na svakom koraku; pod ovim prosječan Australijanac uglavnom podrazumijeva hranu i sex; vlada i jedno socijalno šarenilo: bogati, siromašni, homoseksualci, intelektualci, indijanci i ostali, koji su se jednom za svagda nasukali na veliki južni kontinent zvani Australis. Takva jedna sredina je iskrojila imidž opuštenog kozmopolite, kome je potrebno da bi živio i radio u Sydneyu par japanki, dvije havajke i po jedne kratke i dugačke (za posao i pozorište) hlače i naravno, daska za surfanje, bez koje se ni u bolnicu ne ide. No, postoje prigode, gdje je zagrebački doprinos svjetskoj kulturnoj baštini, kravata, još uvijek obavezan.

Nekoliko dana pošto sam se povjerio supruzi, dobijem poštu sa univerziteta. Otvorim omotnicu, kad tamo elegantna, oficijelna pozivnica za svečanu akademiju povodom inaguracije tri "sciencia profesora", od kojih je jedan moj bivši šef, u "emeritus profesore". Pored čitavog protokola, napisan je bio i "dress 26 Š E H E R

BANJA LUKA

code" (kako treba biti obučen), te mjesto gdje će biti održan skup: “Eccles-auditorium", imenovan po australijskom nobelovcu, profesoru John Eccles-u. Na izlasku iz kuće, žena mi popravi nakrivljenu leptir mašnu, dobacivši: "Ja sam tvoj Sport Heruc", aludirajući, valjda, na prodavnicu ispod bivšeg Titanika pred čijim izlogom bi se profesor Nakić svaki dan zaustavljao i popravljao svoju leptir mašnu na putu prema staroj Gimnaziji. Kako su stara Gimnazija i Titanik, a sa njim i Sport Heruc-ova prodavnica zauvijek nestali u katastrofalnom zemljotresu 1969. godine, profesor Nakić se nastavio ogledati u prolazu kroz velika staklena vrata nove Gimnazije, te se ova njegova "navika" nastavila spominjati i prepričavati u sjećanjima njegovih bivših učenika. Ulazim u foaje Eccles auditorija. Puno je zvanica. Ugledah nekoliko poznatih lica, te se priključim grupi. Posluženje je u toku i svi su već veseli. Naručujem Martini: shaken, naravno, not stired. U Australiji nema da ljudi sjede i dosađuju se gladni, dok se neko napredaje ili ispriča na bini, pa ma kako značajan skup i govornik bio, nego dok govornik priča auditorij se zabavlja, jede i pije. Usred ćaskanja sa kolegama, oglasi se hor studenata Sydney-skog konzervatorija najavljujući početak svečane akademije. Nakon prve dvije riječi "Gaudeamus igitur" ostao sam zaleđen. Više to nije bio Eccles auditorium, niti nekakav akademski skup na drugom kraju planeta. To je bila generacija Banjalučke gimnazije ’78, poredana ispred dugačkih crvenih, sklopivih vrata što su razdvajali hol od fiskulturne sale i pjevala iz sveg glasa tu dobroznanu “studentsku himnu". Svi smo četvrt stoljeća mlađi, nasmijana lica i razdraganog pogleda, uperenog prema galeriji ispred zbornice. Tamo stoji i diriguje legenda Banjalučke realke, profesor koji je ostavio neizbrisiv trag na sve i jednom učeniku koji je ikada, makar i na kratko, kročio u tu školu. Ljudeskara od 7 stopa i preko 120 kilograma; pravi predstavnik svoje rase, isklesane iz dinarskog kamena, koga smo se u prvom razredu svi pribojavali, zbog njegove korpulencije i glasne artikulacije nagluha čovjeka; gegao se i mahao rukama, sav predan cilju uspjeha generalne probe, pred konačni nastup, vrhunac vrhunca: pjevanje Gaudeamus-a na maturskoj večeri. Njegov duh mladića, iako je već uveliko


Svjetlo Sjećanja

o obavljati posao u svojoj profesiji. No, samo najbolji učitelji su sposobni da prenesu svojim učenicima vlastite laca, da ih uvedu u svijet ‘ akademije’.

emija

elikom učitelju) Ivu Nakića u "legandarnoj" emisiji na Banjalučkom radiju za živio u tijelu starca, omogućavao mu je siguran prolaz u srca vrijeme rata, koju smo svi slušali pomoću struje iz starog akunjegovih učenika. Kroz časove pune života, polako nas je uvodio u svijet "akademije", u kojem se mnogi njegovi bivši učenici mulatora, uz one svijeće tinjalice što svaki čas padaju i gase se. i danas nalaze. Njegove priče, Na provokantno pitanje radio iako transponirane kroz vrijeme i voditelja kako se osjeća u Banjoj prostor, bile su pune života, te još Luci danas, lukavi gorštak odgouvijek odzvanjaju u ušima njevara da je karijeru započeo na govih djaka. Susaku, koji je pripadao KralNos hab e e e bit hu u u mus jevini Srba, Hrvata i Slovenaca, Pjesma se bliži kraju, učenici dočim je Rijeka tada pripadala nestrpljivi da se završi, već Italiji i zvala se Fiuma, što potiče počinju skandirati: Ivo! Ivo! Ivo! od latinskog korijena ............... Korpulentni Latinac podignutih Zatim nastavlja, da se nastanio u ruku u vis, cijeli hor zajedno sa Banjoj Luci gdje je dobio posao dirigentom u ekstazi, ulazak u sviprofesora na tadašnjoj Realnoj jet nauke i kulture je u toku. Onda gimnaziji, te kako su ga Krajišnici slijedi spuštanje ruku, u znak da je lijepo primili itd.itd........Na kraju, prijem u akademsko društvo zakako mu je ovih dana jako hladno, vršen i na kraju, priznanje da je ali eto, osoblje hotela Bosna je zadatak besprijekorno obavljen, rizlatno, pa mu omogućava da sjedi ječima: "Na svim meridijanima!" u hotelu i čita i tako se grije preko To izaziva još veče ovacije. Jedan dana. Onda su se podigli bivši broj profesora koji su ga poštovali đaci, da svom profesoru nabave stoji i posmatra događaj, dok se peć i drva, i emisija se završila na oni drugi, manje sigurni u vrlo emotivan način. ovakvim situacijama, đilkoški gurkaju i smijulje kao na vašaru u Nedjelju dana kasnije, na ulici Pervanu. Oni, ljubomorni do krvi, mi prilazi jedan bivši gimnazine izlaze iz zbornice; ignorišu doIlustracija: Izeta Štaljo-Rakić jalac, iz moje generacije, u gađaj. Dalek je put od Mrkonjića maskirnoj uniformi i saopštava mi do Švedske akademije nauka, od da je profesor Ivo Nakić umro, da je grijanje kasno stiglo, da je Čačka do Pariza, ili od Petrovca do Beča, pa se mnogi od njih sahrana na Novom groblju i………….. Kiša je rominjala, a ja nisu ni usudili da se zapute na takvo što. Bio je to sociološki sam zamišljao da stojim pred Palačom ujedinjenih naroda na trenutak sedamdesetih godina: srp i čekić u fazi katarze, koji je definisao svaki segment našeg društva, pa ni demografski sastav East River-u, ispred statue Ive Nakića u prirodnoj veličini, isklesane u bračkom mermeru vještom rukom njegovog zemljaka nastavnog kolegija Banjalučke gimnazije nije bio izuzetak u Ivana Meštrovića. U ruci drži pasoš građanina svijeta, na kome takvoj jednoj politici. piše broj 1. Hor je završio pjesmu, govorancija je započela, a ja se ne Svim gimnazijalcima svijeta u sjećanje dam probuditi iz moga sna. Posljednji put sam čuo gospodina na profesora Ivu Nakića. Š E H E R 27 BANJA LUKA


Stogodišnjica Sarajevskog atentata

Ne - ratovima,

Da - viziji mira i ujedinj

Tekst i foto: Goran MULAHUSIĆ

Dana 28. juna 1914. godine odjeknuo je pucanj kraj Latinske ćuprije u Sarajevu. Atentator - Gavrilo Princip, pripadnik pokreta „Mlada Bosna“, ubijeni -prijestolonasljednik AustroUgarske monarhije Franc Ferdinand i njegova trudna supruga Sofija. Bio je to povod Prvom svjetskom ratu i kataklizmi 20. stoljeća. Ostalo je historija. I pamćenje. U Sarajevu je Evropa obilježila stogodišnjicu od početka Prvog svjetskog rata i Sarajevskog atentata. Iz obnovljene Vijećnice Bečka filharmonija uputila je svijetu muzičku poruku mira: Ne - ratovima, Da - viziji mira i ujedinjene


tivnosti koje su u vezi sa savremenim konfliktima. Paralelno, mladi iz cijele Evrope raspravljali su o svojoj budućnosti pod okriljem Evropske unije na konferenciji pod nazivom “Mlada Evropa”. Duž obale Maka Dizdara postavljena je izložba karikatura nazvana “Making Peace” sa porukom: dalje od nasilja i ratova. Kraj mjesta atentata na Latinskoj ćupriji u ponoć je izveden muzičko-scenski performans reditelja Harisa Pašovića pod simboličnim nazivom “Stoljeće mira nakon stoljeća ratova”. Ovaj performans izvelo je više od 300 učesnika iz 12 zemalja – Hrvatske, Srbije, Francuske, Belgije, Italije, Turske, Rusije, Rumunije, Moldavije, Slovenije, Velike Britanije i Bosne i Hercegovine. Prikazana je tamna stvarnost čovječanstva u posljednjih sto godina, destruktivnost ratova i poslana poruka mira, solidarnosti i povjerenja. Veličanstvena predstava. Obale Miljacke bile su prepune gledalaca. Centralnoj manifestaciji obilježavanja prisustvovali su predsjednici Austrije, Crne Gore, Hrvatske i Makedonije, te gradonačelnici 30 evropskih gradova. Ali i danas, 2014. godine, otvoreni su novi ratni sukobi, neki već traju desetljećima. Na svima nama je da poruke iz Sarajeva shvatimo ozbiljno. Mir nema alternativu.

jene Evrope Evrope. Tv mreže velikog broja država prenosile su direktno koncert bečkih muzičkih umjetnika pod dirigentskom palicom sjajnog maestra Franca Welsera-Mosta. Kao jedan od popratnih programa u glavom gradu BiH otvoren je i 1. WARM festival. Ovaj akronim, sastavljen od riječi War, Art, Report, Memory ili Rat, Umjetnost, Izvještavanje, Pamćenje – dovoljno govori o prirodi Festivala. Veliki broj poznatih svjetskih reportera, umjetnika, istraživača, aktivista i historičara učestvovalo je u programu ovog festivala koji će postati tradicionalan. WARM fondacija ima svoja središta u New Yorku, Londonu, Parizu i Sarajevu. Održane su izložbe, filmske projekcije, prezentacije knjiga, akademska konferencija i druge ak-


SVEČANO OTVORENO HALIL-PAŠINO TURBE U BANJOJ LUCI

Foto: Armin Džindo

Tekst: Mesud Mulaomerović Halil-pašino turbe u Banjaluci, koje je bilo srušeno u toku proteklog rata, ponovo je, prenovljeno, zasjalo u punoj ljepoti. Prilikom otvaranja turbeta, 9. avgusta 2014. godine, veoma nadahnuto govorio je Muris ef.Spahić, glavni imam, uz prisustvo velikog broja građana i članova Odbora za izgradnju turbeta. Na otvaranju su bili prisutni vjerski predstavnici Banje Luke, banjalučki muftija dr. Osman ef. Kozlić sa svojim saradnicima Sanidom ef. Terzićem, Mudidom ef. Omerčićem, Vahdetom ef. Alemićem, Saudinom ef. Gulamićem, Mersudinom ef. Hodžićem, Jasminom ef. Poturovićem, Muhedinom ef. Spahićem, Muhidinom ef. Mustafićem i predsjednikom Islamske zajednice Banje Luka Kasimom Mujičićem. Prisustvovali su i Ermin ef. Vučkić iz Ključa, Mufid ef. Huskić iz Mrkonjić Grada i Almir ef. Hodžić, vjeroučitelj. Nakon pozdravne riječi Muris ef.Spahić, glavni imam, između ostalog je rekao: „Halil-paša se rodio u selu Lipičani kod Banje Luke, na današnjem prostoru Halilpašinog turbeta i Hiseta, a samo mjesto ili selo dobilo je naziv po velikom broju lipa koje su tu bile, dobar dio njih i danas postoje.

Tamo gdje mirišu lipe Sami toponim (hadži lipa), vjerujem, vodi porijeklo od vremena Halil-paše i živi u narodu i danas, ali svjedoči o lipicima koji su stoljećima bili ukras ovog dijela grada.S obzirom da je grad Banja Luka bio kasaba na današnjem prostoru Londže iznad ušća Suturlije u Vrbas, sve okolo bi bilo selo, zato nije potrebno da pojašnjavamo pojam sela u ono doba, ali kao i svaki grad imao je tendenciju širenja i najvjerovatnije da se grad već u vrijeme Halil-paše proširio i dijelom na drugu stranu obale Vrbasa. Neki autori rođenje Halil-paše Livčanina vežu za današnje Lijevče polje, jer Livčanin nekako i podsjeća na Lijevče, ali ostaje tajna zbog čega su njegov mezar i turbe u Banjoj Luci. Banja Luka je u to vrijeme pripadala banjalučkom sandžaku a kadiluku Gradiška. O životu Halil-paše zna se nešto iz tekstova autora Bošnjaka, a vjerujem da se puno toga može saznati i iz turskih teftera. Halilpašu veoma mladog odvode na dvor u carsku službu Stambola gdje je bio prikladno odgajan i obrazovan. Pokazivao je dobro znanje i spremnost da uči pa je vrlo brzo počeo da napreduje. Došao je do pozicije silahdara ( glavnog oružara) i postao janjičarskog ranga. Jedan vremenski period bio je beglerbeg i valija u Konji, a ubrzo nakon toga postao je beglerbeg Anadola, da bi za samo tri godine dobio promaknuće u kapetan pašu. Zbog svoje predane službe osmanskom dvoru, časti i zasluga na podizanju ugleda carstva u narodu, promaknut je u čast vezira. Druge godine u časti vezira mijenja velikog vezira Ibrahim-pašu kao zamjenik u Stambolu, za

vrijeme kada je Ibrahim-paša išao na Kanižu. Sklonosti ka moru pokazivao je veoma rano, s obzirom da se skoro ni u jednoj dotadašnjoj službi nije osjećao svoj na svome, ali prilike su bile takve da nije imao baš puno izbora. U pojedinoj literaturi se govori da je prvi brak zasnovao 1545. godine kada je prvi puta u svojstvu kapudan paše ili admirala napadao Kipar predvodeći tursku mornaricu. Za njegovu suprugu nemamo podataka i kažu da nije imao djece. Drugi brak je ostvario sa Fatima hanumom, kćerkom sultana Muradhana trećeg. Veze sa velikim vezirom Ibrahim-pašom su bile jako dobre s obzirom da je Ibrahim-paša bio oženjen drugom kćerkom sultana Murad-hana (bili su badže). Sa suprugom Fatimom živio je do kraja života. U sklopu službe zna se da je tri puta bio naimenovan u svojstvu admirala. Jedni tvrde da je to bilo 1569. i 1572. g. ali nisam u mogućnosti da utvrdim, što nije ni bitno – tri puta je bio admiral, i to je dovoljno. Čitav život je osjećao nostalgiju i želju da život provede u svom rodnom kraju, međutim život ga je odvodio daleko od rodnog kraja. Iz ljubavi prema zavičaju (u želji da se oduži zavičaju), Halil-paša je uvakufio cijelo svoje selo i podigao džamiju. Prema ostacima temelja koji se pronalaze prilikom iskopa i priprema za dženaze rekli bismo da se ta džamija, koju je podigao Halil-paša, nalazila na prostoru gdje se danas obavljaju dženaze u haremu Halil-pašinog turbeta I. Nedaleko od njegove džamije, a danas između džamije i turbeta, bila su ukopana dvojica bošnjačkih velikana - Džafer-beg (kapetan Gradiške) i njegov otac Malkoč-beg Karaosmanović (kliški sandžak-beg). Mezari su bili obilježeni bijelim mramorom kakvim nije bilo para u Bosni, ali pred rat, a prema našim informacijama, odnešeni su u muzej RS-a, kao zaštićeni nacionalni spomenik, a u stvari mi ćemo zaboraviti na njih kao da nikada nisu ni bili i izgubit ćemo sjećanje, stoga ovo i govorim da ne zaboravimo. Treba ih vratiti, ako Bog da. Godina smrti Halil-paše varira kod različitih autora. Jedni tvrde 1590., drugi su na stanovištu da je to 1592., a treći 1603.g. Bitnije je da su džematlije ili njegovi zemljaci podigli turbe iz zahvalnosti prema njemu i njegovom vakufu koji još živi.“ Prisutnima se obratio i novi banjalučki muftija dr. Osman ef. Kozlić, koji je uputio


želje za dobro svih ljudi, bez obzira na sve događaje koji su doveli do rušenja Halilpašinog turbeta, sa uvjerenjem da se ovo neće nikada ponoviti, što je pozdravljeno velikim aplauzom. Za otvaranje turbeta muftija dr. Osman Kozlić predao je ključeve Halil-pašinog turbeta Mesudu Mulaomeroviću, članu Odbora za izgradnju, da otvori turbe, što je ovaj i učinio na veliko zadovoljstvo.U turbe je proučen jasin za dušu Halil-paše i njegovog bajraktara. Kako se ovo otvaranje turbeta desilo u vrijeme Ramazana, nakon toga priređen je veoma uspješan iftar u haremu Jama džamije uz prisustvo 250 osoba, na kome su se prisutnima obratiili u ime džemata glavni imam Muris ef. Spahić i banjalučki muftija dr. Osman ef. Kozlić. Nakon toga Muris ef. Spahić dodijelio je zahvalnice članovima Odbora iz Malmea koji su učestvovali u prikupljanju sredstava za izgradnju turbeta. Priznanje su dobili: Adem Bajagilović - predsjednik te članovi Galib Hadžišaković, Halid Demirović , Bakir Prlja, Sead Džonlagić, Ibrahim Jusufović, Mesud Mulaomerović, Sadik Beglerović, Nihad Jelačić i Amir Osmančević. Izgradnja turbeta koštala je 82.000 KM. Od toga Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica RS je dodijelilo 40.000,00 KM, Malme 32.000,00 KM, a ostalo Islamska zajednica Banja Luka.

Bara 5 km från flyggplatsen Rijeka Vi har öppet hela året

Privat strand, Restaruang och Pizzeria tillhörande själva pensionat Mer informatio på


Reportaža

Prvi međunarodni Stre Tekst: Sead Cerić

DIJABiH Foto: Denis Hadžiomerović

Nakon odličnih i neizvjesnih utakmica, u polufinale su snage odmjerili Žabalj i Landskrona, te Ljubljana i Vitez. Odlične završne utakmice privukle su veliku pažnju gledalaca i ljubitelja basketa, a finale su izborile ekipe Ljubljane i Landskrone, koja je na kraju slavila u odličnom finalu i osvojila prvo mjesto na prvom Street basket turniru DIJABiH 2014. Treće mjesto osvojila je ekipa Viteza. Pored takmičarskog, ovaj „sportsko-revijalni“ vikend imao je za cilj i povezivanja i uspostavljanje novih vez između svih učesnika, te upoznavanje sa kulturno-istorijskim i prirodnim znamenitostima, kojima obiluje ovaj kraj. Na kraju, svi učesnici su već sad potvrdili učešće na idućem, drugom DIJABiH 2015., sa željom da se broj učesnika širi i da se ova lijepa priča nastavi i razmjenama posjeta i partnerskim projektima i u periodu između turnira. Na kraju, organizatori i učesnici još jednom izražavaju svoju zahvalnost pokrovitelju i svim EHER 32 Š BANJA LUKA

partnerima ovog turnira, koji su prepoznali i podržali potencijal koji sobom nosi ovakva manifestacija! Zajednička poruka sa zatvaranja turnira bila je: „VIDIMO SE OPET!“


Reportaža

eet basket turnir

H 2014. I pored kiše koja je padala tokom cijelog subotnjeg popodneva,16. jula 2014., prvi međunarodni Street basket turnir „DIJABiH 2014“ odigran je u Donjem Vakufu prema planiranom rasporedu. Nakon žrijeba, ekipe učesnice – Basket timovi raspoređeni su u dvije grupe, i to : Grupa A: Zagreb (HRV), Žabalj (SRB), Donji Vakuf (BiH) i Ljubljana (SLO) Grupa B: Banja Luka (BiH), Split (HRV), Vitez (BiH) i Landskrona (ŠVE).


FUDBALSKI SAN

Od Banje Luke do Brazila Počelo je sedamdesetih u Boriku, ''banjalučkom Brazilu'', a danas Latinoamerikance na Mundijalu učimo da postoji riječ 'Bosančeros', koja znači 'Nema predaje!' Piše: Jasmin KOBAŠLIĆ – Koba Postoje ostvareni i neostvareni snovi. A također postoji i ostvareni san za koji ti se čini da ga još sanjaš. Upravo jedan takav dešava se meni. Ponekad moram dobro pogledati oko sebe, ugledati čarobnu Copacabanu, čuti jezik koji ne razumijem i moram sresti ljude koji su ovih dana postali dio mene. Ili je dovoljno da čujem tu trenutno najpopularniju riječ na obalama okeana: ''BOOZNIA''. Tad konačno shvatam da je sve ovo zaista stvarnost. Da su se ostvarili moji dječački snovi. Da igram i ja malo fudbala na Copacabani, u toj fudbalskoj kolijevci.

Banjalučki Brazilci A san je počeo prije otprilike tridesetak godina. Dovoljno davno da sam počeo s pravom sumnjati da će mi se ikada i ostvariti. EHER 34 Š BANJA LUKA

Banjaluka. Naselje Borik. Među Banjalučanima poznato i kao ''banjalučki Brazil''. Tamo negdje krajem sedamdesetih, tamo negdje koliko se ja sjećati mogu. Na stadionu ispred osnovne škole uvijek se igrao najbolji mali fudbal u gradu. Brazilski, samba fudbal, s mnoštvom kvalitetnih poteza, uvijek je bio merak za dušu i oko svakog istinskog ljubitelja ove igre.

SP u Brazilu 2014. Inspiraciju smo tražili baš među brazilskim legendama. Dr Socrates, Zico, Falcao i ostali Brazilci udarili su temelje ne samo našeg fudbalskog znanja, već i temelje ljudskih osobenosti koje će nas pratiti u životu. Koliko smo bili zaneseni pojmom Brazila i tih fudbalskih umjetnika govori

i činjenica da smo jedan drugog zvali brazilskim imenima. Goca bi postao Gocinjo, Amir Amirinjo, a pisac ovih redova Kobinjo. I sve nas je vezao isti san: Istrčati na Copacabanu i igrati lopte na pijesku s pravim Brazilcima...

Kvalifikacije Godina je 2013. Putujem iz Švedske za Zenicu. Na programu je vjerovatno i odlučujući duel u kvalifikacijama protiv favorizirane Grčke. Pobjeda i bit ćemo na korak od velikog sna: puta na Svjetsko prvenstvo. Puta za Brazil. Opet ti snovi. Najčešće oni koji se ruše. Kao oni što su nam se dva puta desili u Lisabonu i jednom u Parizu. Ali, mi smo znali da je svaki naš poraz bio samo jedan korak bliže pobjedi. Samo se ne smije stati. A to mi nikada nismo ni uradili. Nisam ni ja.


Pakujem stvari za put u Zenicu. Pakujem brazilski dres. Njega ću imati na sebi dok bodrim naše Zmajeve. Želim pokazati simboliku. Jer imam dobar osjećaj da je došlo vrijeme za konačno ostvarivanje snova. I mog i bosanskog... Grke pobjeđujemo, već se osjeti miris Brazila. Već tada donosim odluku da, ako se plasiramo, idem i ja. Čak otvaram i poseban bankovni konto i dajem mu ime "Brazil 2014". Idem i u Litvaniju. Želim biti dio istorije, dio tog veličanstvenog trenutka. Ali čim je sudija odsvirao kraj, shvatio sam da je istinski istorijski događaj ne ovaj plasman, već biti podrška našim momcima u Riju. Biti uz Bosnu i Hercegovinu, a ujedno održati obećanje koje dadoh mojim banjalučkim "Brazilcima": da će se naša zastava zavijoriti i na Copacabani. I tako je i bilo.

ROTA 66 Postavljam fotografiju svog dolaska u Brazil, tog čarobnog trenutka na Facebook. Prijatelji pišu, javljaju se. Mnogi sa suzama u očima, ali jako ponosni. Ponosni što ih nisam zaboravio. Ponosni što su i oni dio svakog mog koraka. Ponosni što je ostvaren naš dječački, brazilski san. Amerikanci imaju svoj "Route 66", a Bosanci su u Riju "okupirali" svoju "Rotu 66". Restoran preuređen u Zmajevo gnijezdo. Zajednička tačka i centar okupljanja svih bh. navijača. Jedini mi imamo navijačku bazu i velika smo atrakcija ostalim navijačkim grupama i običnim prolaznicima. Ovdje se ore naše navijačke pjesme do duboko u noć. Veliki navijački "okršaji", posebno sa Argentincima, bili su svakodnevni. Sve prolazi korektno i podsjeća nas da ovo zaista nije san. Posebno uzavrela atmosfera bila je na dan utakmice s Argentinom. Znam da nas nije mnogo kao njih, ali mnogi su rekli da će nas podržati.

U 'grotlu' Maracane Nikada se u životu nisam osjećao tako nemoćan kao te noći na Maracani. Gotovo 40.000 argentinskih navijača je bez napora učinilo kao da mi uopšte

nismo tu. Njihova pjesma gušila je svaki naš glas. Uz sve to i nesretan početak meča. Šok i nevjerica. Naših navijača kao da nema. Poželim da se meč igra negdje u Evropi, da im pružimo otpor. I kad je sve izgledalo tako crno, začuh iznenada neku pjesmu, riječi nepoznate... Maracanom se pjesma ori, a nisu Argentinci. Vidim ljude u žutim dresovima kako se uz pjesmu dižu na noge i na kraju skandiraju: "Boosnia, Boosnia". To su Brazilci. Održavaju dato obećanje i pristižu nam u pomoć. To nam daje novu snagu. ''BOOSNIA, BOOSNIA'', odjekuje sve jače. Prerano ste nas otpisali. Osjetim da i naši reprezentativci, poneseni ovom pjesmom, preuzimaju inicijativu. Važno je da smo u igri, da smo pružili otpor i da se na nas može i mora računati...

Bosančeros - nema predaje Trenutno, što se tiče nas, BH Fanaticosa, zatišje je nakon i prije bure. Neki su, nažalost, već morali kući, dok se ostali zagrijavaju za meč s Nigerijom. Optimizam izbija iz svake pore. Jer osjećamo da je ovo naše vrijeme. Ostavili smo jak utisak ovdje. Svi žele biti uz nas, slikati se s nama, mijenjati dresove. A mi ih ne mijenjamo. Dosta su naša djeca nosila dresove stranaca. Za kraj, još nešto. Latinoamerikance smo naučili najbitnije. Naučili smo ih da pored riječi "Brasileiro"- što znači Brazilac, riječi "Argentino" - što znači Argentinac, postoji i riječ "BOSANČEROS" - a znači "NEMA PREDAJE"!!! Izvor: Al Jazeera Š E H E R 35 BANJA LUKA


SJE

STOP Raja na Abaciji

Silazio sam dugačkom, bijelom, iskrivljenom stazom, punom prašine, koja je na trenutke, poremećena mojim koračanjem, podizala sive oblačiće što su padali u razgaz od čvrstih krampona mojih čizama i usput zasipali okolnu travu koja je time gubila nježnost zelene boje. Staza je ležala ispred mene, pusta, krivudava ko zmijsko tijelo, moje stope su prve u ovom osvitu junske zore, nikog nisam vidio, ni susreo, a okoliš je bio obavijen onom iskonskom tišinom rađanja novog dana. Ništa nije remetilo junsko svitanje, samo moje koračanje, čuju se tihi damari tišine, odjekuju kotlinom Vrbasa, čak ni ptičiji cvrkut nije započeo dok usnule livade, zagrnute bisernim sjajem rose, snivaju još neprobuđene sunčevim zrakama. Udis’o sam punim plućima ove slatke trenutke, uživ’o u prapočetnoj tišini, zast'o da joj damar čujem, rijeka je sporo, bez nabora, klizila kroz kotlinu u dubokoj sjeni vlastitih obala, osjetio sam joj proticanje, cvjetovi pognuti, skupljeni u čahure, drijemali su zajedno sa livadom i obalama čekajući prve zrake sunca da ih probude, da otvore cvijetne kanate i da tako razgolićeni, raskošnih boja i mirisa, namame prve pčele, bumbare i ose da utole svoju glad za polenom. Rosa i jutarnja svježina izmamili su nekontrolisan drhat tijela, jata rosnih kaplji, otrgnutih sa mekana legla na lišću okolnih vrba, ljeski i bukvi, padale su po meni ko iznenadna kiša, kvasile su kapi moju bluzu, močili ruksak i kapu, a poneka šeret, proleti između kragne i kape, pa onako mokra, ledena, izmami jezu i drhat u mom tijelu. Lijeni bijeli oblaci, još uvijek tamni od noći, stajali su ko ukovani iznad stare bočačke tvrđe. Oko mene i kotline ništa se nije micalo, pa ni oblaci, stvar'o se privid da je i rijeka usnula pa miruje. Samo sam ja bio u pokretu gazeći vijugavom

36

ŠEHER

BANJA LUKA

stazicom prema rijeci nošen gluhim čarima i raskoši osvita junske zore nad bočačkim, vrletnim obalama Vrbasa. Ovakva buđenja dana, ove jutarnje uranke, nisam samo ja doživljav'o i divio se njihovoj raskošnoj ljepoti, nego su pored mene, nebrojeno puta, ovdje bili sa mnom, bez mene, sami ili u društvu nekog od nas: moj brat Muhamed Rajić, pa vrbaski šarmer, rah. Rešo Kobašlić, njegova braća Mujo i Enes rah, predvođeni najmlađim bratom Ademom, uvijek nalickanim i urednim ko da randesuje sa Vrbasom i ribama, zatim braća Jahići - Lutfo rah. i Midho, neumorni, rah. Dževad Husedžinović-Pepi, pa onda rah. Faruk Burazorović, Nazif Buca, Avdo Šeha, vječiti šaljidžija i šeret Besim Tufekčić-Glumac, nezasitni ljubitelj Plive i Dabra, pok. Mirko Kragulj-Žigi, Ramadan Mošinović-Mado, Vlado Havralenko, rah. Zlaja Ibrahimbegović-Cacin, pok. Aco Kovačević, pa Grahović EkremKemo (Graho), pok. Niko Andrijević-Koni, rah. Muhamed Spahić-Cober, Hasan SaraDoček Nove godine šezdesetih

Piše: Mersad RAJIĆ

jlija-Ćelo, Meho Durut, stric mu Huso, Ibro Ćenanović, Asim Husedžinović-Brka, Sejo-Kulenović-Kuka, braća Buljan, pok. Zdravko i Zvonko, mnogi Šeranići, Dževad, Irfan, Tefko, Žico, Ćazim i Muhamed, Goran Predić, Mustafa Džin, Goran Vuković, rah. Šefket Jelača-Šela, Vojo Umičević, Sobo Edin-Sobić, prof. Vuletić Milenko-Koka, rah. Džemil Gutlić-Džemko, pok. Tomislav Kulier Nandi, stari rah. Maše Mujezinović, Mirko Grubišić, Vladimir Gojer, te jedan od najboljih mladičara, rah. Mujo Filipović, vuk samotnjak Džemko Šerifović, rah. Nećko Zulić-Zula, Ratko Nalić-Nale, Mešinović Emir–Meša, pok. Milenko Kuruzović-Miko, rah. Džinić Mehmed-Medo, te mnogi drugi, posebno ribolovci iz Gornjeg Šehera predvođeni rah. Imamovićem Sakibom i Nazimom, rah. Bucom Imamovićem, Faikom Ganićem i ostalim ovdje nespomenutim (neka mi oproste), a koji su svojom dušom i tijelom, punim srcem voljeli ribarenje, Vrbas, akšamluk i teferiče, jednako ko i ove

Arhiv Šeher Banjaluke


Sjećanja

EĆANJA NA BANJALUČKE RIBARE

PE KRAJ VODE „Potrebna mi je igra vrbaskih talasa, ja sam jedan od njih...“ uranke čime su obilježili jednu, možda, nikad više ponovljenu epohu ljubavi prema rijeci, ribarenju i prirodi. Uz ribarenje, teferič je bio njihova preokupacija. Jednostavno, postajali su neizbrisivi tragovi vrbaskih obala, utapali se i nestajali u njegovom okolišu. Svaki kamen na obali, svaka grančica kraj obale, lišće, stijenje, staze, nose u sebi tragove ovih drugova, jarana, ribara, za koje je svako jutro bilo isto, a drugačije, lijepo i neponovljivo, jer se sve odigravalo uvijek na drugačiji način, raznovrsnije, uzbudljivije, nikad isto, uvijek ljepše, a oni nesvjesno, a i ja s njima, postajali smo neodvojivi dio riječnih obala, kanjona, livada, ko travke, ko lišće, ko granje kojeg Vrbas prikuplja uz obalu, ko talasi što pljuskaju na obalama, ko posivjele pećine nadvijene iznad rijeke koju prozvaše kraljem krajiških voda zbog njegove hladne, brze, pjenušave, smaragdne vode. Njegovu je boju vrlo teško opisati jer se mijenja s promjenom vremena. Usprkos žurbi i vrevi života, gužvi, napetosti, radosnih ili žalosnih smjenjivanja, uvijek su se vraćali ovim stazama kraj rijeke, stazama koje su utirali naši očevi, banjalučki ribari, vitezovi, sanjalice, maštari, oni koji kupiše kamion i autobus radi zajedništva i zajedničkih izlazaka na vodu samo da bi zajedno uživali u raskoši ribarskih uranaka u raspjevanom, ocvalom, sunčanom maju, vrućem julu, zlatno-žutom septembru ili u maglovitim, ponekad vrlo studenim, novembarskim jutrima. Tada im nije smetala ni ljuta studen sjeverca koji se sjuri kroz kanjone sa okolnih brda pa uskovitla snijeg po Krupskim poljima ili Rekavičkim livadama, ošine ih svojom snagom i žestinom obarajući gomile snijega sa ogoljelih ogranaka bukve, hrasta i vrba što su postrojene po obalama, stajale ko stražari, u veličanstvenom stroju mrtve straže, odajući počast

ovom, ponegdje tihom, a ponegdje bučnom proticanju vode i vremena. I ovom stazom kojom sada koračam utisnute su brojne i različite stope mnogih ribara prije nas, moga rah. oca Rajić Sulejmana, čovjeka, ribara, kafedžije banjalučkog u čijoj je kafani započeo rad na formiranju Ribarskog udruženja Banja Luke, zatim velikog organizatora i entuzijaste, Ota Vernera, našeg zeta, onda Štefe Markovića, Rade Drče, Andrije Hrešćaka, Halila Ibrišagića koji je često iš’o uz njih, koristio im ko dječak za pomoć, Zvonka Alaupovića, Mate Mandića, Smaje Šeranića i sinova Žice i Dida, Drage Šarića, dragog Joze Buljana, Smaje Kobašlića, Avde Tice, Vilke Katića, Riste Sekulića, Nedžiba Biberića koji nikad u životu nije uzeo ribu svojom rukom, šeširdžije i odličnog ribara i prijatelja Steve Mihajlovića, Brace Klindića, Teofika Tetarića, profesora Miroslava Horvata, velikog poznavaoca flore i faune ovih krajeva, čovjeka koji je prepješačio preko brda, sa izvora Plive do izvora Sane u Vrbljanima, zatim Karla Blanke, Bože Morače, Irfana KarabegovBanjalučki ribari: Zlaja, Co i Vlado Bojer

ića, Besima Mešinovića, dr. Marinkovića, te prof. Bekira Salihagića, Vesida-Veke Husedžinovića, onda Duje Ivezića, Abe, Sulje Halalkića, vozača Derve, šofera Suljić Suljice i mnogih drugih zaljubljenika jutarnjih izlazaka sunca doživljenih na stazama, utabanim u obalama Vrbasa, i ostalih krajiških ljepotica, velikih prijatelja i jarana, koji su sjedeći u akšame, satima pripovijedali o rojenju “vodena cvata” u toplini augustovska sutona. Ko zna koliko puta su se oni divili bezbrojnim kolutovima talasanja vode koja su stvarana lipenskim izlovima na pocrvenjelim špiglima Krupskih polja, Kapetanovica broda u Bočcu ili Subunarskim sedrama. Sve ribarske staze su krčene prijateljstvom, ljubavlju, slogom, znatiželjom, izazovom i takmičarskim duhom protkanim željama za šalom, a ponekad, dokazivanjem majstorstva, koje smo i mi od njih naslijedili i usavršili, mi, mlađa generacija, njihovi sinovi, komšije, rođaci i nasljednici, nova generacija doživljavajući ih ništa manje ni više zanosno nego ko što su ih doživljavali oni sami. Nastavak u slijedećem broju


Život u dajak čamcu

VRBASKA DINASTIJA ZAMOLO

Napisao: Dinko OSMANČEVIĆ Petak je, 16.maj 2014.! Tri su sata poslije ponoći. Stojim na mostu Venecija i gledam Vrbas. Nije to ona smaragdno-zelena rijeka opjevana u mnogim pjesmama njenih meraklija. Vrbas je nabujao kao nikada, mutan kao oranje, moćan, zastrašujuć, podivljao, sa hukom nosi balvane,drveće, cijele drvene stranice šupa ili drugih zgradica i razne druge predmete. Znam da je već počupao sajle i odnio viseći most u Priječanima, a uskoro, kada budem išao prema Vitaminki, naići ću na policijske žute trake, jer rasturen je i most prema Česmi. Prisjetiću se da sam negdje čitao o velikoj poplavi koja je zadesila Banjaluku 1730. godine, kada su porušeni svi mostovi na Vrbasu! Sve se i dalje brzo odigrava, kao u kakvom holivudskom filmu, voda nadolazi, stvara nove prijetnje, ugroženi su svi mostovi, ponajviše Rebrovački most… Rano ujutro sreo sam vozilo Civilne zaštite sa gumenim čamcem, a nekoliko minuta kasnije sam u Boriku, u Ulici Save Kovačevića. Vrbas već zaposjeda kuće uz njegovu obalu. Među njima i kuću porodice Zamolo. U Banjaluci, pretežno u naseljima Budžak, Česma, Kumsale, Derviši, Priječani, Zalužani, kao i u drugim dijelovima grada, ali uz rijeku, pod vodom se našlo oko 2500 privatnih kuća. Štetu su pretrpjeli i privredni objekti, ali i infrastruktura, tako da ona iznosi više desetina miliona KM. Veliku štetu je pretrpjela i porodica istinskih zaljubljenika u Vrbas i dajak čamac, u čijem se domu nalazi i Dajak klub osnovan aprila 2010. Porodica Zamolo! Iz Furlanije na obale Vrbasa Dolaskom Austro-Ugarske u naše krajeve, dolazi i do doseljavanja njenih podanika iz drugih dijelova carstva. Tako se iz Udina, iz sadašnje italijanske pokrajine Friuli (Furlanije), u grad na Vrbasu doselio Silvio Zamolo, građevinski preduzetnik, koji je, po nacrtima uglednog arhitekte Borovnice, sagradio nekoliko značajnih zgrada onog vremena (Dom sindikata, Školu Bijelih sestara, kafanu Venecija…), a njegov sin Guido držao je sajdžijsku i zlatarsku radnju. Marljivost i smisao za tehniku i izradu praktičnih stvari prenio je i na svoja dva sina, Maria i Antonia. Živeći pored rijeke, od najranijih dana braća EHER 38 Š 36 BANJA LUKA

su razvijala ljubav ka rijeci i njenom čamcu. Vožnja i izrada Dajak čamca posebno ih je privlačila. Svoju prvu utrku Antonio – Tonči vozio je čamcem Fortuna, ali je zbog nesporazuma na okretanju na Halilovcu trku završio na drugom mjestu. A 1964. godine iz radionice braće Zamolo izlazi prvi čamac imenom Lotos! Do 1980. Tonči je svojim Lotosom, koji će braća Zamolo usavršiti, učestvovao ukupno četrnaest puta i osvojio dvanaest prvih mjesta uz samo dva druga. Tonči je bio specifičan vozač, bio je znatno sitniji od drugih, nabildanih momaka tog vremena, ali je imao ogromnu snagu u rukama, odličan osjećaj za taktiku, ali i izvanrednu tehniku pri okretanjima. Antonio Zamolo preminuo je aprila 2006. godine u svojoj 65. godini života. Ostao je u najljepšem sjećanju svih ljubitelja dajak čamca i Vrbaslija uopšte. Istinska, velika legenda dajak sporta. Tradiciju nastavljaju sinovi Tradiciju gradnje dajak čamca nastavili su Tončijevi sinovi Andrej i Dario uz asistenciju strica Maria. Urađene su i mnoge sitne korekcije , a napravljeno je blizu trideset novih čamaca. A, Andrej će se okušati u trkama dajaka. U ljeto 1996. obnovljeni su Susreti na Vrbasu (preimenovani u Ljeto na Vrbasu), a samim tim i trke dajak čamaca. Prvi put učestvuje Andrej Zamolo vozeći čuveni Lotos. Pomalo, i sam je u sumnji, još je mlad, neiskusan. Ipak, Andrej je od prve sekunde nametnuo žestok tempo i ostavio sve vozače iza sebe. Bila je to prva njegova pobjeda od ukupno 16, uz samo jedno drugo mjesto. Rezultat za svako divljenje. Ne samo što Andrej pobjeđuje u trkama dajakaša, on je jedan od osnivača banjalučkog Dajak kluba, čime je spriječio da dajak čamac potpuno padne u zaborav. Takođe, u sklopu kluba, pokrenuta je škola dajaka za početnike, osnovan rafting tim koji postiže odlične rezultate na domaćoj, ali i međunarodnoj, sceni, uz ključno učešće upravo Andreja. Čekamo da Bosna i Hercegovina uplovi u mirnije vode, da se izvrši obnova postradalih područja i da svaki pojedinac otkloni svoju štetu. Biće to nažalost dug proces. A, sa nestrpljenjem čekamo da i ovog ljeta vidimo Andreja Zamola i njegovu šampionsku vožnju smaragdnom ri-

jekom. A, kako to obično bude, nakon noći, ukaže se sunce, rodi se novi dan. Tako, dok je priča o porodici Zamolo čekala da bude objavljena, desile su se dvije prelijepe stvari; najprije je Andrej Zamolo, 12. jula stao pred matičara i vjenčao se svojom djevojkom Nikoletom, da bi petnaest dana kasnije, okitio se novom titulom na utrkama dajak čamaca, tokom manifestacije Ljeto na Vrbasu. Iskrene čestitke i u naše ime!


Kolumna Lilian Bosniacum

„JA SAM BOSNA, to je sve što je potrebno da se o meni zna. Mladi sam porod moje majke Bosne, imam 23 godine, i satkana sam od svega što se kroz nju prolomilo, generacijama unazad.” Kako volim Bosnu! Volim je tako, što, kada udišem zrak, udišem i miris napora i znoja našeg naroda, koji se trudio da je brani, da je čuva, da je hrani svojom suzom i hrani se njenim plodovima, zauzvrat.Volim je tako da, kada gledam njene krajolike, pustim srcu, da se pusti s njim u takt, da doda muziku tišini koja me ispunjava, da uprati žubor potoka, i s njime se stopi, da uprati kuckanje djetlića o drvo napojeno ljubavlju zemlje Majke Bosne, koja ga hrani, da uprati to kuckanje, i s njime postane jedno. Volim je tako, što sam ono što jesam, gdje god da kročim. Što govorim, ovaj, tako divan i zvučan, s osjećanjima stopljen, jezik bosanski, gdje svaka riječ govori ovo što označava. Kada kažem, ljubav, tačno mogu da je osjetim kako mi kola krvotokom, kako mi ispunjava ćelije, i kako iz mene isijava, slijevajući se, kao riječ, sa usana. L J U B A V. Tako mekano, tako nježno, tako blago spravljena riječ. Što sam, gdje god da krenem, ja, odražavam ovo u šta sam, do sada, bila uronjena, ovu našu gostoljubljivost, ovu našu ljubaznost, ovu srdačnost, otvorenost, ovo naše, nasmijano lice i ispruženu ruku, koja još sa stećaka prvih, maše, i ovu drugu, koja na grudima stoji. Što sam, gdje god krenem, ja, satkana od ove naše snage, ovog našeg inatli prkosa, i što kročim, svim predjelima, kao da su moji, jer, othranjena na ljubavi koju je moj otac imao, kada je išao da je brani, ja volim što jesam, i volim što, voleći sebe, mogu svugdje da nosim dom, gdje god da pođem, i da dom dajem svima koji mi se zagledaju u oči. Bosna se kroz oči slivala u moje srce, u moju dušu, u moj krvotok. Bosna je kroz dodir vlati trave, kroz cvrkut ptica, kroz prkos planina, utisnuta dodirom u mene. Jer Bosna je, kroz osmijeh blagih lica, kroz učenje o tome kakva trebam biti, jednom

kad mognem sama da odlučujem, kroz moju uhvaćenost u ovaj mentalitet, urezana u moj um.Volim je tako, što rado o njoj slušam. Što slušam o njenoj hrabroj historiji, o njenoj borbi za opstanak, što je gledam, zgaženu, nemoćnu, kako se ponovo podiže i hrabro korača naprijed. Vidim ja i ovu Bosnu, ovu siromašnu, nezaposlenu, rastrganu, rastrzanu, ovu Bosnu gladnu i bosu, ovu Bosnu, situ svega toga nabrojanog, ovu pokunjenu, koja hramlje, i ide, ide naprijed. Ovu, koja svakim danom ispraća svoje mlade, u neka druga, u njihovim očima bolja jutra, u neke druge, za njih nepoznate okolnosti. Vidjela sam i onaj bunt u očima istih, kada su paljene vlade. Vidjela sam i ono povlačenje iz bunta. I one radnike, njih pet, koji su nastavljali da se bore i dalje, gluhi za odbijanja, kao što su drugi nijemi za njih, i njihovu bol. Vidjela sam, ono naučeno, Šuti i trpi. Vidjela sam, ono naučeno, šta mogu ja sama, protiv sviju njih. Vidjela i ono, Nemam vezu, pa nemam ni posla, i ono Mi smo ipak nešto stekli, a šta ćete vi, djeco? Vidjela sam fakultete u kojima pričaju o kritičkom mišljenju, a guše ga, u kome traže od nas da govorimo, a ne žele to, u kojima je bitno samo znati ono što se od tebe traži. Vidjela sam ljude, koji imaju žara, koji nemaju para, koji imaju dara. Ljude, koji nisu prosjek. A koji su strpani u prosjek. Ljude, koji su samo broj indexa. A koji su mnogo više od toga. Vidim ja i ovu Bosnu, koju dijele na dva entiteta. Koju su razgraničili lažnom linijom, koju poštuju i oni s jedne, i s druge strane iste. Koji, kažu, ovo smo mi, a ovo su oni. Onu Bosnu, kojoj je oduzeta zastava, na kojoj je ljiljan, i na kojoj je utkana historija njena odvažna, i data joj je neka zastava koja sa njom samom nema nikakve povezanosti. Zastava, koja stoji nad tom linijom podjele. I ljude, koji su nam ih dali, i liniju, i zastavu, i

pitaju se, zašto ne živimo kao jedno? Zašto se nazivamo ovima i onima, a oni, ONI su nas nazvali Ovima i Onima. Gledaju i iščuđavaju se sami nad onim što su Oni stvorili. To su jedini oni, koje ja znam. Oni, koji nisu odavde potekli, koji nisu ovdje prve ožiljke zaradili, oni koji se nisu od kamena i krša nahranili, oni koji nikada nisu osjetili ljubav koja kuca u prsima jednog oca, koji ide da brani ono jedino što je njegovo. To su jedini Oni. A mi svi koji živimo u zemlji, s razlogom u obliku srca, mi smo JEDNO. Samo što nam nameću da vidimo tu liniju time što je ne miču. Time što nam ne daju da je brišemo. Time što nam ne daju da se prekrijemo ljiljanima, i da slobodno kročimo. Vidim ja ovu Bosnu, koja sada grca, do grla u mulju i blatu, do grla u gorčini i jadu, Bosnu, u kojoj su krenuli svi iz svih dijelova, da pomognu svima iz svih dijelova kao brat bratu. Što i jesmo. I do sada jesmo, samo što stalno oko toga prave senzaciju mediji. Sad kao odjednom, ispada, da je tek u ovom bolu koji nas snašao, napokon Ovaj i Onaj jedan za drugog ruku našao? Eh, moj naivni svijete. Mi tako živimo, samo što ti to ne želiš da vidiš, dok težiš da podebljavaš onu liniju, koja NAS dijeli. I vraćate nas, vraćate, vraćate, na naša imena. A mi BOSNA. Vidim ja ovu Bosnu, i volim je. Opet je volim, jer je, kao ništa drugo na svijetu, moja, i ja sam njena sva. Ona je s razlogom u obliku srca. Ona je s razlogom predstavljena tim čovječuljkom koji pozdravlja sa rukom preko srca.Znate kako ja volim Bosnu. Volim je tako što ću biti ja. Što ću je živjeti. Tako što ću, gdje god pošla, u sebi nositi jedini dom koji znam. I svako, ko me pogleda u oči, vidjet će mir. I svako ko me pogleda u oči, moći će da kroči u dom u koji je uvijek pozvan.

Foto: Goran Mulahusić

39 37


Piše: Suad Halilović

Solidarnost na djelu

Foto: Mirsad Filipović

FRIŽIDERI POPLAVLJENIM Bosanci i Hercegovci iz Motale pomažu stradalim domaćinstvima u Olovu Predstavnici Bosanskohecegovačkog udruženja „Ljiljan“ iz Motale posjetili su 25. jula grad Olovo u BiH. Povod – solidarnostg i suosjećanje sa stradalim žiteljima ovog mjesta, i svih drugih u Bosni i Hercegovoni u periodu prirodne katastrofe, poplava i klizišta. Predstavnici udruženja su posjetili selo Rečica, koje je stradalo od klizišta, kao i dio poplavljenih domaćinstava u gradu Olovo. Tom prilikom su predstavnici udruženja Erna Smailagić, Melkina Filipović, Muris Puškar, Goran Mulahusić i Mirsad Filipović uručili frižidere za deset porodica čiji su stanovi stradali u majskim poplavama. Frižideri su kupljeni novcem koji su prikupili članovi udruženja “Ljiljan“ iz grada Motala u Kraljevini Švedskoj. Građani su se zahvalili na pomoći i uputili poziv našim prijateljima iz Motale da u nekim boljim vremenima posjete naše Olovo u kojem su oni već niz godina uvijek dragi gosti. 40


Reportaža

Pomoć najugroženijim u Maglaju i banjalučkoj Narodnoj kuhinji Banjalučko udruženje Geteborg je početkom juna 2014. u svojim prostorijama organizovalo prikupljanje humanitarne pomoći za katastrofalno poplavljeno područje u Maglaju i Narodnu kuhinju u Banjoj Luci. U ovu akciju, kao i mnogo puta ranije, nesebično su se uključili članovi ovog Udruženja, a pridružili su im se i drugi stanovnici Geteborga. Tom prilikom prikupljeno je oko 12000 hiljada kruna, Izvršni odbor udruženja Banja Luka Geteborg izdvojio je iz svoje kase još dodatnih 8000 kruna. Odlučeno je da se 17000 hiljada kruna uputi za najugroženije pojedince sa područja Maglaja, i da se im lično preda, a za Narodnu kuhinju u Banjojza Luci 3000 hiljade kruna kupljene su namirnica. Početkom jula 2014.godine, u koordinaciji sa Crvenim krstom u Maglaju, predsjednik i sekretar udruženja Nisvet Turkanović i Esad Pipić-Nine su obišli poplavljeno područje u Maglaju i uvidom u stvarno stanje najugroženijih, odlučili da se pomoć podijeli licima koja su ovisna o socijalnoj pomoći i žive u FIRST-Domu koji je katastrofalno stradao. Na osnovu uvida o potrebama, odlučili smo da se kupi šest električnih aparata, jedan frižider, jedna veš mašina i jedan TV prijemnik. Preostala sredstva od 450 maraka su dodijeljena Udruženju za teško oboljela lica i djecu "Sunce" u Maglaju. O svim doniranim sredstvima postoji uredna dokumentacija koja je registrovana u Crvenom krstu Maglaj i u Udruženju Banja Luka Geteborg, kao što se i sami možete uvjeriti iz priloga na fb. Ovom prilikom se još jednom od sveg srca zahvaljujemo svim pojedincima koji su svojim novčanim doprinosom pomogli da se ova humanitarna akcija realizuje na zadovoljavajući način. Izvršni odbor Udruženja Banja Luka - Geteborg


Iz dana u dan

MIRISI KAFE, BANJALUČKE...

Piše: Ahmet KOZARAGIĆ

Kao velike kafedžije, Starkica – kako od milja zovem svoju dragu suprugu - i ja, miješamo tri specijalne vrste kafe koje odgovaraju našim zahtjevima. To su: "Lavaza", "Columbija" i "Etiopija". Juče ja skupih hrabrost i kupih "La Crema" kafu, da probamo, pa šta bude: Njena kritika i pijenje kafe koja nam se ne sviđa slijedećih pola mjeseca, ili, možda, obratno. I bi obratno, i mnogo više od toga. Skuhao sam tu novu kafu po svim starinskim pravilima (mora dva puta da ki´ne) i sjedosmo na balkon radoznalo iščekujući rezultat. Ja sam već pri kuhanju osjetio po mirisu da bi nešto moglo da bude od ovog eksperimenta. Poslije PRVOG gutljaja svi damari proradiše i u djeliću sekunde se sjetih svih onih popijenih kafa kod najvećih stručnjaka u našoj Banjaluci. Sjetih se dragih lica rahmetlija kod kojih sam od malih nogu kafendisao i pio najbolju kafu u životu.. Pašinica i Kemo sa Haništa i tucanje kafe u velikom havanu, dok smo čekali oca da završi par-

tiju tavle i udisali mirise "Minas" kafe... Seima, Ibrina majka, koja je radila kod Pašinice, tu upoznala mladog udovca, moga oca Asima, i poslije se udala za njega i kuhala uvijek perfektnu kafu.. Amidža Mustafa i njegova kajmakli kafa, puno bolja od strinine... Tetka Tehvida koja me je naučila da pustim kafu da dva puta ki´ne, i od tada sam postao pravi stručnjak koji kuha najbolju kafu u našoj kući... Asija, Ibrina ebejka, i Almasa Demirača iz Bosanske Gradiške i njihova izvanredna kafa sa obavezne mangale, podkajmačeno mlijeko i "mirišljava trava" koja je iz žari i pepela širila miomiris Bliskog Istoka... Ma, sjetih se i starih dobrih žena iz vojničkog kluba u Kragujevcu, koje su me redovno častile izvanrednom kafom, pošećerenom prije kuhanja. Za ove dobre žene iz Kragujevca ne znam, ali za sve one ostale kafedžijske specijaliste znam da su rahmetli i neka im je laka crna zemljica banjalučka, a amidži Mustafi crvena zemljica otoka Cresa, gdje počiva u miru i rahatluku u hladovini starih stogodišnjih borova. Tradicija se nastavlja i Starkica i ja, evo i na dalekom Sjeveru kafendišemo kao u najboljim danima našeg života banjalučkog. Bujrum, sami se uvjerite ako vas put nanese u naše malo misto Norrtälje. Norrtälje, 11.08.2014. godine Foto: Goran Mulahusić

42


Kolumna

ZAPISI I HAMAJLIJE

ZAPISAO: Slavko Podgorelec

Francuski publicista i putopisac Šarl Irijart proputovao je Bosnom i Hercegovinom 1875/76. godine u vrijeme bosanskohercegovačkog ustanka, i ostavio iscrpnu studiju o ljudima i običajima. Sa umjerenom dozom kritičnosti, Irijart zamjera katoličkim svećenicima što ostavljaju narod sva tri obreda u uvjerenju kako oni posjeduju natprirodnu moć. "Neobično je da raja pravoslavnog obreda odriče svome popu čarobnu moć koju pripisuje franjevcu. Videći u toj prednosti legalan izvor prihoda, većina franjevaca prodaje amajlije i talismane protiv uroka i paklenih duhova. Ranije su svojom rukom pisali poneki stih iz Svetog pisma, čije su riječi raspoređivali na kabalistički način. Danas ni za koga nije tajna da je štampanje tih kartica jedna od djelatnosti nekih štamparskih ustanova u Zagrebu i Zadru." O ovome bjelodano svjedoči i ugledni hroničar Sarajeva Hadži Makso Despić, čija se kuća nalazila preko puta katoličke kapele u tom gradu. O gradnji kapele drugom prilikom (jer su je pomogli i Srbi trgovci i turska vojna vlast), a za ovu priliku evo Hadži Maksina izvještaja o zapisima: "Ja sam svaki čas bio kod otaca, tako su zvali fratre. Fratri su išli u župu, u okolinu, a ostao bi obično momak neki Tuljizan. Vidio sam kako fratri prave zapise, koji su davani po dva groša. Ja bih načinio po 40 zapisa

u odsustvu oca, a tuljizan – bio je veliki kihaufer – prodavao, pa mi dijelimo po napola. Znali su za to oci, ali se nijesu ljutili. Dobri su bili ljudi."

******** Britanac Artur Džon Evans, budući lord i arheolog svjetskog glasa, sa svojim bratom Luisom prokrstario je pješice Bosnom i Hercegovinom 1875. sa osnovnom nakanom da proučava arheologiju i etnologiju, kako on kaže, "slavenskih muslimana" odnosno "bosanskih Turaka" i njihovih hrišćanskih odnosno kršćanskih susjeda. U Posavini je uočio veliku sličnost u odijevanju i ukrašavanju katolika i pravoslavaca, u Tasovčićima skicirao groblje u kojem nikakva ograda ne dijeli krstove odnosno križeve i muslimanske nadgrobne spomenike, a u Jablanici nije sebi od čuda mogao doći: naime, vidio je, pa čak i razgovarao sa muslimankama koje – bez obzira na bračni satus - šetaju otkrivene, bosonoge, a uz dimije su najčešće suknje. I Evans je uočio specifikum o kojem su izvještavali strani diplomati: naime, u Carigradu vrijedi poslovica: "Ako ćeš se ženiti – onda idi u Bosnu." Zato što djevojke hodaju otkrivenog lica, pa budući mladoženja ima šansu da prije braka vidi buduću suprugu. Neki su i potanko opisali kako se u Bosni i Banjoj Luci "ašikuje": dakle,

sa djevojkom se može razgovarati kroz ogradu ili odškrinutu kapiju, pa i onda kada je na prozoru. Naravno, isključen je bilo kakav fizički dodir. Ipak, Artura Evansa fascinira sklonost življa ovdašnjeg praznovjerju, pa piše: "Ovo vjerovanje u magične moći nije svakako ograničeno samo na bosanske muslimane. I hrišćani su, takođe, naklonjeni amajlijama i vidio sam neke tajanstvene dragulje sa krstovima i natpisima u ćiriličkoj azbuci. Prodaja amajlija i čarolija, obično ispisanim na malim parčadima hartije, redovan je izvor prihoda franjevačkih sveštenika u ovoj pokrajini. Toliko je to uzelo maha da se oni više ne muče time da ispisuju bajalice već se koriste pronalaskom štamparske mašine.(...) Bajalice sadrže citate iz Svetog pisama i ovi su pripremljeni na tajanstven način, kao i citati iz Kur'ana za domaće muslimane. (...) Ako franjevački redovnici uzmu jedan list iz Kur'ana, tad i muslimani, sa svoje strane, uzvraćaju pažnju." Riječju, u tom slučaju hodža za zapis koristi list iz Svetog Pisma. "Poznato je da ponekad muslimani šalju svoje amajlije franjevačkim redovnicima da bi i njihov blagoslov potpomogao snagu čarolije", zapisao je Evans. Mi bismo dodali – za svaki slučaj.

43


Poezija MOST LJUBAVI Ljubica Perkman Zlatnim nitima moje ljubavi spajala sam neba dviju domovina. Beskrajna su u mome srcu i u mojim snoivima. Gradila sam most ljubavi, od neba do neba, od ptice do ptice, od suze do suze, od smiješka do smiješka, otvarajući vrata novoga svijeta.

NADA Nedžad Talović Daljine puste korake kradu, dok tražim grad kog dugo već nema, i ljude što licu osmijeh mi dadu, i noćas se duša Vrbasu sprema. Nek ljudske mržnje vjetrovi nose, dalje od našeg otetog grada, godine znaju što mi oči rose, zadnja u meni nek umre nada. Iz knjige »Grad u ruži«

Sadeta Sokol Lijepa li je zemlja Švedska, po njoj putujem. Draga mi je zemlja Švedska, živim tu, snujem. Pravedna je, demokratska, slobodnog neba, pomaže svim narodima, kad god zatreba. Ti si otok usred mora, ti si lijek protiv bola. Cvijet usred čistog snijega, utočište nakon bijega. Pjesma u tišini, sunce u daljini, a jezera talasima mir pružaju nama svima.

SERENADA Slobodan Boco Bojić S gitarom pričam, polazim, U serenadu se spremam: Njoj, što u sobi ima klavir, A ja, ni sećiju nemam. Oko miluje cvjetalu, Mirisnu lipovu granu, A srce kuca za djevojku, Ozanu, Ozanu. Pjesmo ponoćna! Gitaro! Reci, kome smeta? Blijeda košulja moja, I njenih šesnaest ljeta.

44

ŠVEDSKA

Oh, zemljo, draga, mila, ti si i nas prigrlila.


Poezija BANJALUKA SA STARČEVICE, POD SNIJEGOM, 29. NOVEMBRA 2013. Ranko Pavlović Banjaluka leži pod snijegom, osmjehnuta. Tiha, pod nevinom bjelinom sna. Leži grad pod snijegom, i leži sunce na snijegu. Leži moj pogled u raskošnom sjaju. Koja je ovo tvoja zima po redu, grade? I, kojim vjetrokazom mjeriš vrijeme? Sve nevino je, sve čisto, i ne pitaj, stranče slučajno zalutali u grad, kakve rane snijeg skriva od mene i od tebe. O, kako si, grade moj u sjećanju, bio mlad, i kako smo bili mladi, kako smo jurili po šipražju tamo gdje sad su soliteri. Neka snijeg što duže prekriva sjećanja na ono što daleko je iza nas. Jer, odavde, sa blagih obronaka Starčevice, sve što se pogledu nudi, nevino je pod bjelinom.

VRABAC; MRVE; MAJKA Ranko Pavlović Vrapčić koji slijeće na balkon da pozoblјe mrvu hlјeba i pobjegne, mojoj majci najsličniji je. Ona vjerovatno i sada, bojažlјivo, strahujuć' da za čiji pogled nesmotreno ne zapne i tako poremeti božanski red stvari, pokupi tek poneku mrvicu, spalu s prebogate nebeske trpeze, sve misleć' da bi drugima, ako više uzme, moglo zamanjkati.

RIJEKA OD SNOVA Mustafa Bajagilović Jomu Takvih boja nema ni jedna rijeka. One se prelijevaju, modre i zelene, svježe i bistre, tople i hladne. Dok žubori, ptice nad njom svojom pjesmom dozivaju okolna brda, da se ogledaju u njenim dubinama. I moleći se za mene, da se sa dna saznanja bar na tren pojavi, Ona. I da krenemo ždo izvora moje rijeke od snova. A znaš, prijatelju, on, Vrbas, uvijek će se sjećati tebe, kakav si bio i u onim hladnim, i u onim ljetnim noćima. I poželjet će da si tu… da te opet samo on zna… da te opet samo on ima… poželjet će da te grli, žuborom i odsjajima, dugo i da se bezbrižno s tobom smije… Takav je, znaš… On će imati i druge, ali ti ćeš uvijek biti cijeli njegov tok. Ti ćeš biti dio njega, koji neko nikad neće moći da otuđi. Kad voli, onda voli zauvijek. Ne mogu te zaboraviti, jer ti nisi jedna požutjela slika u mome sjećanju. Ne mogu te zaboraviti, jer ti si vječnost.

45


TAKAV JE BIO BILAL Sjećanje na jedan susret i moju prvu biciklističku trku ulicama Banje Luke Piše: Edhem Edo ČIZMIĆ

Godina 1957., april, dani sunčani, nakon surove zime život se budi. Moj prijatelj Mućo i ja „kujemo“ planove da se negdje ode, dalje od rodnih Vrbanjaca. Njegov brat je tada radio u Kutjevu kod Osijeka i dogovorimo se da ga posjetimo. Ali kako stići do Kutjeva? Više je kombinacija, a ta, da idemo biciklima, na kraju je prihvaćena. Oba smo bili sportisti, bavili se atletikom, igrali fudbal i odbojku, a najviše vremena smo provodili na biciklima. Spremamo bicikle i ostalo potrebno za nesvakidašnje putovanje. Kondicije i naše odlučnosti nije nedostajalo. Radujemo se danu kad ćemo krenuti na prvo putovanje iz Bosne i Hercegovine. Krećemo preko Banje Luke i Bosanske Gradiške, zatim pređosmo rijeku Savu, pa kroz Okučane i Novu Gradišku i stignemo bez poteškoća u Kutjevo. Susreti i upoznavanje nepoznatih krajeva i ljudi pričinjavali su nam radost i budili znatiželju. Za nas je sve bilo novo i nepoznato. Poseban doživljaj je bila posjeta čuvenim Kutjevačkim vinskim podrumima. Prvi put vidimo duge redove uredno složenih bačvi Kutjevačke graševine i drugih vina. Mada o vinu i nismo nešto znali, domaćini nam ponudiše i degustaciju. Prvi put se susrećemo sa Osijekom, nezaboravnim i prelijepim slavonskim gradom. Puni smo utisaka i nakon sedmice vraćamo se odlučni da put od 200 kilometara Kutjevo – Vrbanjci pređemo za jedan dan. Opet vrijeme lijepo, bez pa46

davina, dan sunčan. Raspoloženje dobro, nemamo kvarova. Kod Bosanske Gradiške pređosmo preko Save,vozimo prema Banjoj Luci. Pred Novom Topolom pridruži nam se neobičan biciklist. Vozi novu niklovanu specijalku. Plavo bijeli dres, zaštitna kaciga na glavi.Gledamo ga sa pomalo zavisti, jer ranije, uživo, nismo imali priliku takvo nešto vidjeti. Započešmo razgovor i neznanac se u vožnji i predstavi: „Ja sam Mehmed Bilal iz Banjaluke, član sam Sportskog biciklističkog kluba BSK.“ Mućo i ja se također predstavismo. Pita nas otkuda i gdje putujemo. Rekosmo da od Kutjeva, iz kojeg smo jutros krenuli, idemo za Vrbanjce i da smo pola puta od 200 kilometara već prešli. Iznenadi ga da tako dug put prelazimo za jedan dan. Zatim kaže da se nalazi na trening vožnji Banja Luka – Bosanska Gradiška – Banja Luka. Kada stigosmo do Šibića Hana kaže da mu je bilo ugodno sa nama ali nas mora napustiti. Mućo i ja se nasmijasmo, kažemo da i mi vozimo za Banju Luku. Bilal pojača tempo, mi takođe. Ne dozvoljavamo da se ni za dužinu bicikla odvoji. Pratimo ga u stopu do Banje Luke. Zaustavimo se u Bojića Hanu i uzajamno dijelimo komplimente. On je oduševljen našom a mi njegovom vožnjom. Kaže da smo dobri i pravi biciklisti pa ima molbu i prijedlog za nas dvojicu. Kaže da je za četiri dana Dan oslobođenja Banje Luke (22aprila) i da program obilježavanja sadrži i kružne biciklističke trke. Poziva nas da dođemo i učestvujemo. Prihvatismo

poziv, a zatim se sportski i prijateljski rastadosmo. Za četiri dana dođem biciklom, naravno, u Banju Luku i, po dogovoru, kod BSK-a nađem Bilala. Bi mu drago kad me ugledao, pita šta je sa Mućom. Kažem da nije mogao doći zbog obaveza na poslu. Na Kastelovom ćošku, gdje je start, objašnjava mi da će dvije ekipe, juniori i seniori, voziti po deset krugova Gospodskom ulicom, oko pozorišta, i glavnom ulicom do mjesta sa kojeg se startuje. Daje mi svoju kacigu. Pomalo ličim na vanzemaljca. Savjetuje mi da dobro rasporedim snagu i da se ne preforsiram. Vozim za juniore. Sa mojom kutjevačkom kondicijom namećem žestok tempo.Uvjerljivo pobijedim ispred pratnje koja je zaostala čitav krug. Čeka me moj novi prijatelj Bilal. Beskrajno obradovan, grli me i ljubi, ne trudi se da prikrije oduševljenje zbog pobjede nepoznatog dječaka. To mogu samo veliki sportisti i veliki ljudi. Tadašnje banjalučke novine ovo zabilježiše naslovom “Juniori brži od seniora“, sa fotografijom, gdje sam u prvom planu. Mehmed Bilal je višestruki prvak Banje Luke i Bosne i Hercegovine u biciklizmu. Jedna stara mudrost kazuje da, ako želiš znati koliko si dobar čovjek, preispitaj se da li te raduje uspjeh drugog.


Tortillas med Argeta Æ+g\ijfe\i%K`ccX^e`e^jk`[ZX*'d`e%

Ingredienser: Gräslök, chili, peppar, majs, hackad lök Tortillabröd, 16 st Argeta Kycklingpastej, 1 burk (95 g) Argeta Kalkonpastej, 1 burk (95 g) alternativt Argeta Pikant, 1 burk (95 g)

Blanda Argeta kycklingpastej med majs och gräslök och krydda med peppar efter egen smak. Fördela ut blandningen pa. . tortillabröd och vik ihop dem. atta Fortsätt vidare med Argeta Kalkonpastej eller välj Argeta Pikant om du vill ha en starkare smak, och blanda tillsammans med chilin och löken pa. resterande torti. llabröd. Grädda i ugnen pa 175 gr. i ca 15 min. Klart att servera!

lindstromrombo.se

Smakar lika gott i maten % % som pa smörgasen!

Šeher Banja Luka 32  
Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you