Issuu on Google+

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA -

Broj 28 -

NOVEMBAR - DECEMBAR - 2013. - MOTALA - GODINA V


Uvodnik SRETNO I USPJEŠNO Poštovani čitaoci, Pred vama je već dvadesetosmi broj našeg i vašeg magazina u njegovoj petoj godini izlaženja. «Šeher Banja Luka» polako postaje nezaobilazno glasilo, bolje reći – prijatelj, u mnogim porodicama, udruženjima i bibliotekama. Šeher se traži sve više i više, pogotovu u Švedskoj, ali i širom planete zemlje, jer ima nas, nažalost, posvuda. Mi smo se u redakciji potrudili da magazin bude još interesantniji za čitanje, a naši dopisnici su uveliko doprinijeli da Šeher zadrži nivo u svakom pogledu. Ova, po mnogo čemu burna i zanimljiva, godina bila je prepuna događaja koji su, na ovaj ili onaj način, utjecali na izgled, formu i sadržaj magazina. Popis stanovništva, Vezeni Most, Susret Banjalučana, samo su neki od važnih događanja ove godine, a u idućoj nas čekaju švedski i bosanskohercegovački izbori, kojima ćemo posvetiti više prostora. Redakcija magazina i Savez Banjalučana u Švedskoj žele vam uspješnu i sretnu 2014. godinu, a našim dopisnicima i čitaocima katoličke i pravoslavne vjeroispovjesti sretne božićne praznike. Mirsad Filipović

U protekloj godini svojim prilozima naš list su obogatili: Slavko Podgorelec – Banja Luka (BiH) Fikret Tufek – Malmö (Švedska) Ismet Bekrić – Ilirska Bistrica (Slovenija) Emina Krzović – Stockholm (Švedska) Enisa Bajrić – Nyköping (Švedska) Muhamed Kulenović – Banja Luka (BiH) Ozren Tinjić – Norrköping (Švedska) Mišo Vidović – Banja Luka (BiH) Azra Avdagić – Motala (Švedska) Azra Lokvančić – Växjö (Švedska) Nerko Galešić – Saint Louis (USA) Branko Tomić – Norrköping (Švedska) Sakib Salama – (Australija) Goran Mulahusić – Motala (Švedska) Haris Grabovac – Stockholm (Švedska) Kemal Coco – Bihać (BiH) Enisa Osmančević Ćurić – Banja Luka (BiH), Enes Zahić (Finska) Radmila Karlaš – Banja Luka (BiH) Srđan Šušnica – Banja Luka (BiH) Mensur Bajagilović (Holandija) Fuad Kovačević - Norrköping (Švedska) Atif Turčinhodžić – Veile (Danska) Sadeta Sokol - Växjö (Švedska) Namik Alimajstorović – Birmingham (Engleska)

OSNOVAN/GRUNDAT 2009. Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Marjan Hajnal – Bat Yam (Izrael) Irfan Nurudinović – Skien (Norveška) Mesud Mulaomerović - Malmö (Švedska) Džemil Vajrača – Alvesta (Švedska) Antonije Ćosić Ranko Pavlović - Banja Luka (BiH) Edin Kljajić – Olovo (BiH) Irfan Horozović - Sarajevo (BiH) Narcis Hadžiselimović – Geteborg (Švedska) Idriz Saltagić – London (Engleska) Nedžad Talović – Fagelfors (Švedska) Kemal Handan – Lake Forest (USA) Ahmed Bešić Aida Bašić – Geteborg (Švedska) Azra Dedić - Nyborg (Danska) Mirsad Omerbašić - Örebro (Švedska) Nasiha Kapidžić Hadžić Kemal Širbegović – Pariz (Francuska) Bakir Hajdarević – Halmstad (Švedska) Fatima Mahmutović - Örebro (Švedska) Anto Miketa – Grac (Austrija) Zlatan Gunić - Banja Luka (BiH ) Aljoša Mujagić - Ontario (Kanada) Migdat Hodžić – San Francisko (USA) Džemila N. Meštrovac – Geteborg (Švedska) Boris Pržulj – Omišalj (Hrvatska) Mehmed Pargan - Tuzla (BiH) Zumreta Đonlagić – Nörtelje (Švedska) Fuad Balić

Aida Mlinarević – Donji Vakuf (BiH) Edin Osmančević - Geteborg (Švedska) Muhamed Ibrahimbegović Palada - Geteborg (Švedska) Alija Beganović - Banja Luka (BiH) Muharem Insanić – Banja Luka (BiH) Izeta Štaljo Rakić – Mosman (Australija) Dr. Severin D. Rakić - Mosman (Australija) Reuf Jakupović – Malmö (Švedska) Sulejman Tufekčić– Motala (Švedska) Edo Lelić - Banja Luka (BiH) Rešad Salihović - Banja Luka (BiH) Dinko Osmančević - Banja Luka (BiH) Suad Halilović - Olovo (BiH) Ljubica Perkman – Frankfurt (Njemačka) Emir Isović – Sarajevo (BiH) Muharem Sitnica Sića – Nybro (Švedska) Adem Čukur - Geteborg (Švedska) Nenad Vidović – Toronto (Kanada), Amir Mundžić - Sarajevo (BiH) Alija Sarač – Banja Luka (BiH) Bekir Misirlić Vasvija Dedić Bačevac - Malmö (Švedska) Zlatko Avdagić - Motala (Švedska) Muharem Numanspahić – Växjö (Švedska) Mirsad Filipović - Motala (Švedska)

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Zlatko Avdagić

Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 739 872 284 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Esmina Malkić Haris Grabovac Nedžad Talović

Mirsad Filipović

Urednik/Redaktor Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare Ismet Bekrić

Dopisnici/Korrespondenter Ismet Bekrić (Slovenija) Slavko Podgorelec (BiH) Mišo Vidović (BiH) Kemal Coco (BiH) Radmila Karlaš (BiH) Aida Bašić (Švedska) Rešad Salihović (BiH)

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna strana Božidar Nikolić, 1946. akvarel

EHER 2 Š BANJA LUKA


Sadržaj Promocija: Poruka jedne knjige............................................................4 Idriz Saltagić: Pjesnik zavičajnih elegija........................................5 20 godina udruženja “Ljiljan” iz Vekša.................................................6 Dan državnosti: Domovina ne stanuje daleko...............................7 Priznanje: “Ljiljan” procvjetao u Motali..........................................8 Na pragu 2014: Budžetska magla.................................................10 Prof. Nikola Kozomara: Šeret i šahista.........................................12 Vašari nekad i sad...........................................................................14 Feljton: Poruke netolerancije i mržnje.........................................16 Kolumna: Snovi, zvona, taksisti i naravno ON(o)....................18 Reportaža: Jer u nama teče Vrbas................................................20 Sjećanje: Utorak, pazarni dan.......................................................22 Sjećanje: Srce grada......................................................................24 Doktor Kemo ne može bez Bosne.................................................26 Ko nekad u osam............................................................................28 Nove knjige: Kemal Handan, Planeta Lopta................................30 U rijeke cvijet, stao sav svijet........................................................32 Miris lipa na Mejdanu......................................................................34 Jedna popodnevna šetnja.............................................................36 Ukradenoj djeci...............................................................................37 Križaljka:..........................................................................................38 str.6

str.20

20 godina udruženja “Ljiljan” iz Vekša Jteečreu nama Vrbas

s t r: 3 0 st r. 5

Idriz S altagić

Pjesnik zavičajnih elegija

Planeta Lo p t a ŠEHER 3 BANJA LUKA


Promocije

PORUKE JEDNE KNJIGE Foto: Goran Mulahusić mi neralo e g s t anom Susre m Jov o t is n ro-u huma u Oreb m o k Divja

Tekst: Fatima Mahmutović Veliki humanista i bosanskohercegovački heroj Jovan Divjak je rado viđen gost ovdje u Švedskoj. Došao je u posjetu svojim dragim prijateljima Almi i Zlatanu Dajiću u Örebro, pa smo, složni kao i uvijek, u saradnji sa NBV-Trezvenjačkom obrazovnom organizacijom, odmah organizovali susret s dragim gostom u A-husetu. Boraveći četiri i po mjeseca u Beču, zbog potjernice Interpola kojim je Srbija tražila njegovo izručenje, napisao je knjigu ”Očekujući istinu i pravdu - Bečki dnevnik”. A taj dnevnik je, zapravo, bosanskohercegovački dnevnik, hronika ljudske borbe za slobodu i zajednički život. Promociji te knjige imali smo čast prisustvovati te večeri, 21. novembra 2013. I zajedno doživjeti njen smisao, i njene poruke. General, raspoložen kao i uvijek, nije dao da se puno priča o njemu, nego o onome što se desilo ranije, ali najviše o onome što ga čeka kad se vrati kući, u svoju Bosnu i Hercegovinu, u svoje Sarajevo – svojoj djeci i organizaciji ”Obrazovanje gradi Bosnu i Hercegovinu”. Željeli smo da dočekamo generala onako kako zaslužuje, domaćinski i brižno, uz ljepu riječ i naše bosanske specijalitete. Svi smo željeli da se slikamo s njim, da nam napiše posvetu u knjigama koje smo kupili, a čiji prihod od prodaje ide za njegovu organizaciju, kojom pomaže školovanje djece, žrtvama rata u BiH. Poslije programa, u kojem je učestvovao i naš hor ”Zelena rijeka”, zabavljali smo se do kasno te večeri, uz zvuke harmonike Hajre Zukanovića i gitare Mirsada Mahmutovića. Prihodi od večere su takođe namijenjeni organizaciji ”Obrazovanje gradi BiH”, u koju smo se i mi s radošću uključili. Nadamo se da ćemo uskoro ponovo imati priliku da ugostimo našega čika Jovu, a do tada će sedam djevojaka iz te organizacije doći na skijanje, u organizaciji skijaškog kluba AlpinaScandSarajevo 84. (ASS84). Među mnogobrojnim prisutnim nalazili su se i predstavnici Saveza Banjalučana u Švedskoj, Bosanskohercegovačkog Saveza žena i Udruženja “Ljiljan” iz Motale. Slijedeći dan je naš prijatelj produžio za Štokholm, gdje je na poziv Liberalne partije Švedske učestvovao na seminaru o budućnosti BiH, EU integracijama i pomirenju. Seminar se održao u Švedskom Parlamentu, a osim Divjaka, govorili su parlamentarac Fredrik Malm i sekretar Liberalne partije Švedske, gospodin Jasenko Selimović. Ovaj veoma značajan i kvalitetan seminar je bio odlično posjećen, a mnogi švedski i bih. mediji su svojim prilozima to potvrdili. EHER 4 Š BANJA LUKA


Reportaža

Foto: Mirsad Filipović

50 godina književnog rada Idriza Saltagića

Piše: Fikret TUFEK

PJESNIK ZAVIČAJNIH ELEGIJA Kada neko obilježava čak 50 godina književnog stvaralaštva, onda je to zaista poseban i lijep događaj! Banjalučanin, novinar i pisac, Idriz Saltagić, objedinio je 70-ti rođendan i 50 godina stvaralaštva, i to promocijom svojih knjiga u Udruženju ”Bosanska krajina” Malmö, 22. Novembra 2013., a u povodu obilježavanja Dana državnosti BiH. Svoje “Drame” i zbirku pjesama “Žubore, žubore bistre vode” Idriz Saltagić predstavio je u aprilu 2013. godine i na Sajmu knjiga u Sarajevu, a uz njih je ovog puta govorio i o knjigama priča “Drugi ljudi” i “Big Ben i Sahat-kula”. Saltagić je podsjetio i na prijatelja, također Banjalučanina, uz to liječnika i pisca, rahmetli Aliju Kapidžića i na knjigu njegovu pjesama, priča i zapisa “Kao vrelo dženetsko”, iz koje je govorio pjesme, te podsjetio na njegov volonterski rad u Radio-Banjaluci, kao urednika humorističke emisije ”Šejtanluk”. Tokom boravka u Malmöu Saltagić je bio gost i na lolanom BiH radiu, gdje je govorio o svom jubileju i veoma plodnom književnom stvaralaštvu. Idriz Saltagić je dugogodišnji novinar i urednik kulturnog i sportskog programa u prijeratnoj Radio-Banjaluci, gdje je ostao zapamćen kao urednik brojnih kulturnih sadržaja i emisija, te tvorac brojnih sportskih emisija, a ostaće zapisano, da je bio i prvi sportski reporter koji je uživo prenosio sportske događaje, posebno utakmice FK „Borac“ iz Banjaluke i mjesta širom Jugoslavije. Nakon književne večeri Saltagić je za „Šeher Banjaluku“ kazao: - U 2013. godini obilježavam uz svoj 70. rođendan i 50 godina književnog i novinarskog rada. Bilo je to lijepo književno

veče i još jedan veoma lijep susret s mojim Banjalučanima i drugim ljubiteljima pisane riječi. Posebno me obradovalo da je tu bila i kolegica Vasvija Dedić-Bačevac s kojom sam razmijenio knjige, a dvije knjige poklonio sam i Udruženju „Bosanska krajina”, koje je bilo izuzetan domaćin. U povodu Dana državnosti Saltagić je i u Londonu u Udruženju „B-H community” bio na književnoj večeri, obilježivši i 20 godina stvaralaštva u egzilu, a njegove pjesme čitala su i naša djeca. Idriz Saltagić je napisao 11 knjiga, a kao suautor pojavljuje se u desetinama knjiga sa drugim autorima na bosanskom i engleskom jeziku. Saltagić je prije svega poeta, ali i dramaturg, u proznim tekstovima opisuje drage slike „vrbaskih ljeta od zelenih vrba“, pa će Ismet Bekrić o knjizi „S obala Vrbasa i Temze“, u junu 1998., između ostaloga

napisati: „Ova knjiga je prepuna i srećnog i tužnog žubora Vrbasa, u čijoj se bistrini možemo ogledati iako smo tako daleko...“ Zećir Hasić za Saltagića kaže da je „Pjesnik zavičajnih elegija“... Odzvanjaju još uvijek stihovi Saltagićeve pjesme „Otac“: I noćas oca na verandi vidim Iz oka će da suza kane Čekićem kucka, a ponoć je blizu Evo ga, kraj mene, sad će da stane! Piše Saltagić u pjesmi ”Neki drugi čovjek” stihovima na kraju pjesme: Možda, poslije, kad sve ovo nestane, Postaću neki drugi čovjek? (Iz knjige „Big Ben i Sahat kula“, Bosanska riječ, Tuzla 2005.) Više o Saltagićevu radu i knjigama i na sajtu www.nazreniku.com – rubrika Portreti.

ŠEHER 5 BANJA LUKA


Reportaža

Jubileji

20 godina udruženja “Ljiljan“ iz Vekša Svečanom priredbom u sali “Katedral škole” obilježeno je 20 godina djelovanja bh. udruženja “Ljiljan” iz Vekša. To je dvadeset godina predanog rada na očuvanju identiteta i kulturne tradicije Bosne i Hercegovine, i zapaženih rezultata kako na kulturnom tako i humanitarnom planu. Kulturne sekcije su učestvovale na svim smotrama Saveza bh. udruženja u Švedskoj. Posebno mjesto pripada horskoj sekciji koja sve ove godine predstavlja zaštitni znak udruženja. Teško je nabrojati sve vrijedne članove i aktiviste koji su svoje slobodno vrijeme ugradili za dobrobit svih Bosanaca i Hercegovaca u Vekšu, a i šire u Švedskoj. Brojne članove okuplja i sekcija Banjalučana. Povodom ove godišnjice priređen je bogat kulturni i zabavni program. Nastupili su hor, folklorna grupa, recitatori i gosti književnici. Uvodne napomene i historijat udruženja iznio je predsjednik udruženja Muharem Numanspahić. I, kako to priliči jubilejima, uručene su plakete i diplome zaslužnim članovima i organizacijama sa kojima udruženje ima dobru saradnju. Ovom prilikom predsjednik Saveza Banjalučana Mirsad Filipović odao je priznanje udruženju i uručio prigodan poklon. Magazin “Šeher Banja Luka” najsrdačnije čestita 20-godišnjicu uspješnog rada bh. udruženju “Ljiljan” iz Vekša i želi mu nove domete u budućem radu. Tekst i foto: Goran Mulahusić

Dobitnici priznanja i diploma.

EHER 6 Š BANJA LUKA

Muharem Numanspahić: Predsjednik udruženja "Ljiljan" Växjö.

Značajno priznanje za dugogodišnji volonterski rad dobio je Sadik Beglerović (desno). Nagradu mu je uručio Fikret Kadić.


Reportaža

Proslava Dana državnosti

Domovina ne stanuje daleko

Tekst i foto: Goran MULAHUSIĆ

Dan državnosti BIH svečano je obilježen u bosanskohercegovačkim udruženjima širom Švedske. Tako je bilo i u bh. udruženju “Ljiljan” u Oskaršhamnu. Da domovina ne stanuje daleko, pobrinuli su se vrijedni članovi svih uzrasta iz tri udruženja. Mladost je prevladavala scenom. Recitacije, pjesma i ples smjenjivali su se na sceni uz bogato odabran program. Pored domaćina u programu su učestvovale i folklorne sekcije bh. udruženja iz Kristijanstada i Motale. A za zabavu, na kraju programa, pobrinula se grupa “Zlatne Strune”.

ŠEHER 7 BANJA LUKA


Veliko švedsko prizn

«LJILJAN» PROCV Foto: Sabina Kušljugić

Bosanskohercegovačko udruženje “Ljiljan” iz Motale ovih je dana svoj dugogodišnji rad krunisalo velikim priznanjem - zajedno sa još tri švedska (Solfjäderstaden, Vadstena konstrunda i Fornĺsa IF) nominirano je za prestižnu nagradu “Barnens vän”. Nagrada se dodjeljuje svake godine udruženju koje se najviše istakne u radu sa djecom i omladinom. Organizatori ovog tradicionalnog takmičenja su novine MVT i organizacija Rädda barnen. Ova četiri udruženja predstavljena su opširnijom reportažom u motalskim novinama, kako bi njihovi čitaoci bolje upoznali nominirane, a poslije toga su čitaoci MVT putem interneta i glasačkih listića u toku tri sedmice mogli glasati po svom izboru. Svečano proglašenje i dodjela nagrada pobjedniku održano je 26. oktobra na Stora torgetu u okviru tradicionalne kulturne večeri-kulturnatten i završetka internacionalne nedjelje kulture u Motali. Na gradskom trgu se te subote okupio veliki broj građana iz Motale, Fornĺse i Vadstene, ali i mnogo-

EHER 8 Š BANJA LUKA

brojni članovi iz nominiranih udruženja, kako bi prisustvovali proglašenju pobjednika i dodjeli nagrada. Kada se na veliku binu, postavljenu upravo za ovaj događaj, popela Anne-lie Ljiljedahl, jedna od vodećih među lokalnim političarima, kako bi objavila ishod ovog prestižnog takmičenja, zadrhtala su srca mnogobrojnih članova «Ljiljana». A kada je pročitala ime pobjednika, nastala je bura oduševljenja među prisutnim Bosancima i Hercegovcima. «Nagrada je stigla u zaslužene ruke», istakla je Anne-Lie i toplim riječima se zahvalila našem udruženju na ogromnom doprinosu u radu sa djecom i omladinom, koji su ova komuna i njeni građani znali prepoznati. «Vaše se udruženje, kroz sve ove godine, bori za očuvanje bh. kulture, jezika, identiteta i tradicije kod mladih svih uzrasta, ali i za njihovu uspješnu integraciju u švedsko društvo. Svijetli primjeri su vaša dopunska škola i održavanje internacionalnog festivala folklora, kojim ste obogatili kulturni život ne samo našeg grada i regije, već i šire.» Predsjednik organizacionog odbora ovog takmičenja, Anna Winskog, uručila je predsjedniku udruženja “Ljiljan”, Zlatku Avdagiću, novčanu i druge nagrade i čestitala svima na velikom uspjehu. Predsjednik «Ljiljana» se zahvalio na nagradama i svima koji su glasali za naše skromno udruženje, istakavši da smo mi bili veoma zadovoljni i samom nominacijom, ali da smo sretni i ponosni da je ipak naše udruženje dobilo ovo veliko priznanje i da je to još jedan korak ka još boljem razvoju «Ljiljana». Poslije ovog proglašenja došlo je još jedno, proslava Spidwej kluba Piraterna koji su osvojili prvenstvo Švedske. Bila je to nezaboravna atmosfera na gradskom trgu i slavilo se do kasno u noć. U prostorijama udruženja se proslavilo ovo


nanje bh. udruženju

VJETAO U MOTALI

Tekst: Mirsad Filipović

značajno priznanje, koje je, da istaknemo, zasluga svih članova «Ljiljana». Nekoliko vodećih gradskih službenika i političara tu je noć posjetilo naše udruženje, a to su učinili i predstavnici finskog udruženja, internacionalnog udruženja žena, IF Fornåse i dr. Tako je naš ”Ljiljan” još jednom procvjetao na najljepši način – priznanjem za svoj dugodišnji uspješan rad. I obećanjem da će tim putem i dalje nastaviti.

ŠEHER 9 BANJA LUKA


Budžetski performans “Čupanje mikrofona” – Sindikalne protestne šetnje – Može li opozicija osvojiti vlast?

NA PRAGU 2014.

BUDŽETSKA MAGLA Tekst i fotografije:M.VIDOVIĆ

Vijest, da je usvojen Budžet RS za 2014. godinu u iznosu većem od dvije milijarde maraka, i nije bila nešto novo!? Svima, pa i opozicionim političkim partijama, bilo je jasno da će vladajuća parlamentarna većina na čelu sa SNSD-om usvojiti ne samo Budžet, nego i Ekonomsku politiku za 2014. godinu. Iako je opozicija najavila da će „dosad neuobičajenim metodama“ ukazati na sve budžetske mane i nedostatke, dogodilo se da je usvajanje budžeta bilo obilježeno performansom opozicije zvanim „čupanje mikrofona“!!! Prijeti li dužničko ropstvo? Trideset poslanika opozicije, iz SDS-a, PDP-a i Narodnog demokratskog pokreta, u nedjelju 8.deEHER 10 Š BANJA LUKA

cembra, na početku nastavka zasjedanja, povadilo je mikrofone iz konzola i predalo ih predsjedniku Narodne skupštine RS Igoru Radojičiću, da kako su kazali - govori umjesto njih. Razlog za ovaj gest opozicija je našla u tome „da predsjednik parlamenta nije omogućio javnost rada skupštine“, odnosno da nije „ostvaren direktan televizijski prenos“. Sa dovoljnim brojem poslanika za kvorum, vladajuća većina je rutinski privela sjednicu kraju, usvojila Budžet i Ekonomsku politiku do 9.decembra, roka koji je postavio MMF, da bi se dobila nova tranša kredita od ove finansijske organizacije. Opozicija tako nije imala još jednu priliku da „ponovi gradivo“, da je budžet preambiciozan, nema razvojnu kompomentu, i da više milijardi maraka odlazi na vraćanje dugova i kredita, da RS sa ovakvim budžetom ide u dužničko ropstvo i mogla bi doživjeti grčki sindrom... S druge strane, poslanici vladajućih političkih partija „mudro su ćutali“ (navodno, dobili instrukcije da ne ulaze u duele sa opozicijom), a premijerka RS Željka Cvijanović i ministar finansija Zoran Tegeltija imali su zadatak da vode verbalni rat sa opozicijom, i kroz

međusobna optuživanja. Međutim, ma koliko su premijerka Cvijanović i Tegeltija bili (ne)uspješni u „odbrani“ Budžeta, ako je suditi prema tvrdnjama ekonomskih analitičara, budžet bi već na proljeće mogao doživjeti prvi rebalans! Šetajući sindikalni zahtjevi Budžet usvojen, ali u njemu nisu predviđena sredstva za vraćanje plata za pet posto prosvjetnim radnicima, policajcima i zaposlenima u javnoj upravi, što je „natjeralo“ sindikate da ne podrže budžet i ekonomsku politiku. Sve se završilo na obećanjima vlade, poručile su sindikalne vođe, i - dok su poslanici rapravljalji o budžetu - oni su protestovali banjalučkim ulicama. Ali, nekoliko stotina, uglavnom sindikalnih vođa i povjerenika, ipak nisu toliko relevantna snaga da se izbore za osnovna egzistencijalna prava svojih članova. Protestna šetnja, koja je bukvalno prošla mirno (ni jednog povišenog glasa, pa ni uobičajenog žamora koji prati ovakve događaje), pokazala je da se sindikati nalaze na pola puta - htjeli bi da se bore za radnička prava, ali nemaju još dovoljno „snage“. A ta „snaga“ trebalo bi da se ogledati u tome da ih


članstvo – radnici i zaposlenici, podrže masovnim izlaskom na proteste i učešćem u štrajkovima. Nažalost, i ovaj put sindikalne vodje, kao fol, nešto ljuti što ih je vlada „izradila“, opet su ponavljalji da su „spremni na najradikalnije mjere za ostvarivanje svojih prava, ne isključujući ni mogućnost masovnih protesta“, kao da su zaboravili na bližu prošlost i činjenicu kako su završavali „masovni protesti“. Upotreba već pomalo izlizanih floskula, po svemu sudeći, nije zaplašila Vladu RS, niti bi je u dogledno vrijeme mogla ozbiljnije uplašiti. Stoga se može dogoditi da u 2014. godini, prije svega sindikalne organizacije u sklopu Saveza sindikata RS, i dalje nastave „trgovinu“ sa entitetskom vladom – dolaze i odlaze sa pregovora o famoznih pet posto uljuljkujući se u nadi da su „pokazali zube“, dok će premijerka i ministri i dalje poručivati kako se „i dalje traže rješenja aktuelnih problema“, jer pare nisu problem, para nema! Udružena opozicija A u 2014. godini trebalo bi da se održe izbori. Političke partije već su krenule u kampanju. Aktuelna vlast sa SNSD-om već je pribjegla određenim mjerama da s minornim povećanjem penzija osigura glasove kod više od 200.000 penzionera ne bi li zadržala dio postojećih pozicija. Ali, sa ukupnim povećanjem izmedju 10-20 maraka, valjda u vlasti svjesni da ne mogu do kraja osigurati izbornu pobjedu, posežu i za gomilom drugih obećanja, svjesni da im je rejting opao, računajući da će u budžetu biti dovoljno novca da sve to isfinansiraju. Opozicija se trenutno drži uobičajene matrice - kritikuje sve što vlast (ne)radi, ali i svjesna da im je SNSD još uvijek prejak, pa će navjerovatnije biti primorana da se udruži, što se već i najavljuje. Mogle bi opozicione partije imati zajedničkog kandidata za predsjednika RS i člana Predsjedništva BiH, a nije isključena ni mogućnost da na izbore izađu sa zajedničkim kandidatskim listama za pojedine nivoe vlasti i parlamente. Opozicioni politički performans u parlamentu samo je skrenuo pozornost javnosti, ali u suštini nije proizveo nikakve posljedice po vlast. Opozicija je dobila svojih pet minuta slave ali, prema mišljenju analitičara, vlast nije zaboljelja glava od takvog poteza. Stoga upozoravaju opoziciju ako želi da u oktobru 2014. preuzme vlast, mora biti produktivnija, efikasnija, I bar za nijansu bolja od onih koje žele skinuti sa vlasti. Š E H E R 11 BANJA LUKA


Profesori Ilija Mihić i Nikola Kozomora u kafani Balkan 1913. godine.

Prof. Nikola Kozomara

ŠERET I ŠAHISTA NAPISAO: Slavko Podgorelec Poginuo je decembra 1941. godine prilikom avio-bombardiranja manastira Gomionica i sela Kmećani kod Banje Luke. Osim što je bio profesor matematike i deskriptivne geometrije, ovaj osvjedočeni satiričar, humorista i pjesnik bio je vrhunski šahista: prilikom gostovanja dr. Aleksandra Aljehina u Banjoj Luci (početkom tridestih 19. vijeka) Kozomara je svjetskog prvaka naprosto izluđivao potezima i prinudio velikog EHER 12 Š BANJA LUKA

Rusa da – vidjevši kako gubi od 'tamonekog Banjalučanina' – poruši figure... Profesor Kozomara, o kome se i dandanas u Banjoj Luci i Gimnaziji (nekadašnjoj Velikoj Realki) prepričavaju doskočice i skaske (gotovo sedamdeset godina nakon što je otišao sa ovoga Svijeta) rođen je 1889. u selu Vilusi nadomak Grada na Vrbasu. Veliku Realku završio 1907., a onda – 13 godina kasnije (15. oktobra 1920) maturu dopunio posebnim ispitom iz latinskog jezika (prema istraživaču Zoranu Mačkiću, također šahisti). Ovo je slučaj bez presedana – da jedan profesor ’dopunjava’ maturu! Fakultet je završio u Zagrebu devet godina ranije (1911.) nakon čega matematiku predaje u Livnu, Tuzli, Der-

venti (1928.), Banjoj Luci (1912-1918., 1929-1932., i 1937-1940.), a radio je i u Prijedoru od 1933. Do 1936. Penzionisan je marta 1940. Za profesora Kozomaru (koji je, ponavljamo – uz sve bio i vrhunski majstor šahovskog šetanja po crno-bijelim poljima) karakterističan je i detalj da je bio ... nepotkupljiv. Suočen s neznanjem sina (jednog) bana Vrbaske banovine – momka je oborio na popravni ispit. Da ga ne optuže kao pristrasnog – oborio je (na pravdi Boga!) i svog sina Vladu..., dobrog matematičara i budućeg vrhunskog šahistu. Kada je gospođa 'banica' došla intervenirati – profesor Kozomara joj saopšti da je oborio i svog sina, a onda dodao kako je sinu (povrh svega ) "i hebao


Medaljoni u vremenu majku!" (!). Tako se priča. Posjećivao je redovito kafanu "Balkan", a kasnije i hotel "Bosnu". Pokupovao bi beogradska dnevna izdanja, iščitavao ih pomno (osobito "Politiku"), a onda znao prihvatiti i izazov na 64 šahovska polja gdje se 'naduravao' sa kolegom profesorom Matom Divićem do u beskonačnost. A šahovski je ’ratovao’ i sa kolegom Ilijom Mihićem – u kafani „Balkan“. Naravno, partije su nastavljane danima sa kovertiranjem poteza... Profesor je imao i stanovite navike: u starom hotelu "Bosna" redovito je zaposijedao treću ložu-separe s lijeve strane ulaza u kafanu. Odatle je imao divan pregled na baštu (i goste koji ulaze) ali i na salu. Kafu je redovito pio sam, uz obavezno čitanje "Politike". No, prije tog rituala, novinu bi probušio grafitnom olovkom – a onda (kroz taj mali 'zuher') opservirao dvoranu, goste i pridošlice... Naprosto – profesora Kozomaru bilo je nemoguće iznenaditi susretom. Naravno – takvoj intelektualnoj veličini zavidjeli su banjalučki bogatuni-trgovci, rentijeri, fabrikanti, advokati... Na sve načine nastojali su ga (osim šahom)

'dovući' u svoj serkl (ložu-separe), no to im je, rijetko kad, polazilo za rukom. Onda su se dosjetili: započnu bogatuni (trgovci, advokati, rentijeri, fabrikanti) glasni razgovor o tome gdje će svoje supruge poslati na zimovanje... Jedan veli kako će njegova žena u Abaciju (Opatiju), drugi kaže da će suprugu poslati u Kranjsku Goru, treći svoju šalje na Bled, četrvti preferira Krapinske Toplice... Na ove provokacije Kozomara ostaje – indolentan; i dalje zuri u "Politiku"... Onda će se jedan od 'elitnih' (priča se da je to bio vlasnik hotela Emerik Pascolo) okuražiti – i zapitati Profesora: " A gdje ćete vi, gospodine profesore Kozomara, ove zime poslati Vašu suprugu?!" Profesor spusti novine, 'švenkuje' pogledom po bogatunskom separeu i njegovim gostima i kaže: "Poštovana gospodo, ove zime sam odlučio da osobno je..m svoju suprugu; još uvijek to mogu i ne pada mi na um da je šaljem u ekskluzivna zimovališta – drugima na korišćenje!" Zahvaljujući 'vokabularu' (in medias res!) profesor Kozomara imao je debelih okapanja sa Ministarstvom prosvete

i školskim vlastima: naime, ne samo da je 'slikovito zborio' nego je tako i pisao... Zbog knjige "Mangupske pjesme" (Tuzla, 1919.) Kozomara je 'fasovao' godinu dana zabrane napredovanja u službi i obustave trećine plaće i dodatka 'na skupoću'. Namćora to nije 'dovelo pameti' nego je, uoči Drugog svjetskog rata, u Banjoj Luci izdao drugu zbirku pjesama "Svak svoje zna" koja se (gotovo ni u čemu) nije udaljila od prve... Za kraj – još jedna bizarnost: kada je sredinom tridesetih prošlog vijeka šahista Aljehin u Banjoj Luci pobijedio Kozomaru, i trijumfalno saopštio "da je sada rezultat neriješen", profesor ga spremno dočeka odgovorom kako je Kozomara, prije pet godina, pobijedio svjetskog prvaka i u šahu i u piću: Aljehin više nije svjetski šampion, pa ovaj gubitak Kozomara doživljava kao nešto "en passent" ili – što bi Britanci rekli "By The Way"... I za kraj: profesor Nikola Kozomara tečno je govorio njemački i francuski jezik.


Predizborna «kampanja»

Vašari nekad i sad Piše: Rešad SALIHOVIĆ

B.Luka, novembra Predizborna kampanja, koja ovdje nikada ne prestaje, plodno je vrijeme kada se «vladari» domišljaju kako znaju i umiju, da sačuvaju svoje fotelje, ali im ni opozicija ne ostaje dužna vadeći iz sehare već odavno zaboravljene događaje. Zapravo, sve to liči na cirkuske šatre od prije stotinu i više godina, podignute na stočnoj pijaci ispod tvrđave Kastela. A tamo, nema čega nije bilo, počev od Hana i Saračeve birtije, pa dalje od Edijevog ringišpila s konjima, koje su gurajući pokretali gradski dječaci. Bio je tu i stari vergl navijan rukama Edijeve supruge, koji je povazdan svirao muziku koja nikoga nije vrijeđala. Uz Edijeve je bila kaca ''zid smrti'' porodice Nenadović, a onda se između stotinu zaprežnih kola i konja dođe do posljednje destinacije, govedarnice. Ustvari, taj prostor je bio vašarište na kojem se

EHER 14 Š BANJA LUKA

moglo kupiti svega i svačega, čak i ''babin top''. Kasnije, postalo je to mjesto za cirkusku arenu u koju je narod naprosto hrlio kako bi uživao u vragolijama klovnova, što će se u dolazećem periodu pokazati i kao «politička scena» na kojoj su političari ostali vjerna kopija tadašnjih klovnova. No, o tome više u drugom dijelu ove priče. Banjaluka je u to vrijeme bila čaršija koje je mirisala na tek poprženu pravu kahvu, a ona se miješala sa mirisom Redžepovih i drugih ćevapa, dok je svo Hanište s okolinom odisalo vrućim lepinjama, dajući poseban ugođaj cijeloj čaršiji. Posred čaršije tekla je rječica Crkvena koja u to doba nije bazdila, niti je u čaršiji bilo šta bazdilo kako se narod ne bi zatrovao, kako kažu, od prljava jezika. Ljudi su se poštovali, kazivao je nedavno preminuli dr. Kemal Halimović, što potvrđuje i njegovo druženje sa kalajdžijom Ristom Bilanovićem koji je imao radnju preko puta Ferhadije džamije. Za vrijeme učenja svakog ezana Risto bi odložio alat i sačekao da se ezan završi. Ili, drugi primjer, kada je naš komšija Dušan Žunić svake zime, pred svinjokolj, ustajao pred zoru, čaršafima bi zagradio to mjesto, te u najvećoj diskreciji i dostojanstvu, kako ne bi povrijedio komšijske običaje, obavio taj posao. Komšije muslimani su mu uzvraćali na još dostojanstveniji način, dajući mu počasno mjesto na svim slavljima u svojim kućama. Ljudi su se družili, zajedno odlazili na utakmice i teferiče, a na vašarima, prema kazivanju starijih, najpopularnija igra bila je nabacivanje drvene halkice na grlić flaše ili flašice. Igra se zvala ''ko nabije taj dobije'', tačnije, ko uspije sa tri, četiri metra nabaciti taj drveni obruč na flašu alkohola, a to se baš nije često dešavalo, njegova je rak-


Bilježimo ija. Ta navika se, sa koljena na koljeno, prenosila do danas, tako da su mnogi gorštaci i bez te nabijene karike osim rakije sa sobom donijeli i ono što se u čaršiji nikada nije dešavalo. Kompletan gore navedeni prostor danas su zauzeli limeni ''šejtani'' sa stotinu i više konja, čiji su vlasnici uglavnom tatini sinovi i novopridošli stanovnici koji su istisnuli stare dućane, narode i njihove obi-čaje. I tako, zahvaljujući izbornim utrkama i velikom broju novopridošlih političara sa okolnih i daljih brda, ne bismo ništa saznali kakve se sve ''umotvorine'' rađaju u skupštinskim ili školskim klupama, koje svom sunarodniku i predsjedniku šalju umni ljudi, poput profesorice gimnazije u Banjaluci. ''Mi, koji smo se borili za RS, doživjeli smo da njome vlada onaj koji se za nju nije borio, i time se hvalio. Onaj koji je prije neki dan, dok nas truje nekom nacionalnom ugroženošću, nasred trga razapeo čador, čador age Bećirage.» Njen stranački kolega, i to ljekar, naglasio je ''da je vladajuća partija narod dovela u propast, a predsjednik Dodik je uradio ovom gradu sve što ne treba. Stekao je ogromno bogatstvo koje se mjeri milionima maraka. Dao je svom sinu kredit, a naša djeca ne mogu da se kao njegova školuju u inostran-stvu''. A onda su umotvorine, iako sa zakašnjenjem, izvirale kao iz bušotina nafte iz glave hadži Jovana Mitrovića. ''Jednu grešku, koju sam napravio, moram ispraviti, kada sam 1998. godine učestvovao u promjenama da bi neko drugi došao na vlast, i tada sam podržao jednog mladog monstruma koji se zove Milorad Dodik.'' Bivši predsjednik Dragan Čavić, koji je svoju dužnost prepustio sadašnjem predsjedniku, kaže: ''Zar smo mi jedini koji trebamo da budemo predmet ismijavanja u regionu zbog primitivizma čovjeka koji predstavlja sve nas. I umjesto da se ponosimo tim čovjekom, mi se moramo umjesto njega crveniti i stidjeti, jer on to ne zna. Zato ne želimo da RS bude pčelinjak u kojem umjesto pčela lete helikopteri. U svakom pčelinjaku žive matica, trutovi i radilice, dok kod nas u političkom životu RS-a matica leti u helikopteru, a živi u Laktašima. Trutovi su na slikama zajedno sa njim, dok vrijedni narod ne može da predahne jer oni sve pojedoše.'' No, da ni dragi vođa nikome nije ostao dužan, pa ni Visokom predstavniku Incku kojeg je počastio titulom gospodina, a nakon toga ga nazvao manipulantom, a kancelariju OHR-a monstrumom koji je napravio međunarodni kriminal, dok SFOR nije dobro došao u Banjaluku. Zaratio je šef i sa svima koji ne pripadaju njegovom jatu, naročito sa novinarima što su izvještavali o kreditu njegovog sina od 3,5 miliona maraka, te im priprijetio: ''Neko ovdje pokušava da okleveće ogroman napor, kojeg je učinila moja porodica. Kako vas nije sramota, šta hoćete, da aplaudiram nekima od vas, osim da vam kažem nosite se dođavola. Nemojte da mi

dirate moju porodicu jer ona ne zaslužuje da to radite. I nećete proći na ovaj način kako god to hoćete shvatiti. Ne mogu dozvoliti da u medijima postoje manipulanti, lopuže, luperde i ostali, i neću to dozvoliti.'' I to nije sve, jer se šef pokazao kao izvrstan nokauter prijeteći Bakiru Hadžiomeroviću, drugom je poželio da mu srce otkaže te nastavio dalje prijetnje: ''Među vama sjede oni koji su u ovaj grad došli kao gologuzani, a ja svakog dana prevalim 30 kilometara kako bi došao na posao'' (mada je ostao nedorečen da li dolazi svojim ili državnim vozilom u čiju je pratnju uključeno više policajaca). A onda je uslijedila najvulgarnija prostačka uvreda koja se nije mogla čuti ni na stočnoj pijaci, vašarima ili cirkusima pored Kastela, upućena direktoru BN televizije. Dodik: - Je.i si mater. Trišić: - Pa dobro, za takav način komunikacije nema smisla zaista. Dodik: - Šta nema smisla, snimi me, pi..a ti materina, i pusti me u dnevnik. Je.aću ti majku, je l' ti jasno, dosad sam te poštovao, mislio sam, treba biti korektan, je.aću ti mater, ima dvije godine, je.aću ti majku, zdravo. I kako bi konačno javno potvrdio ko je gazda ovog entiteta, udario je i po pravosuđu: ''Znamo da je pravosudni sistem u RS-u izvan vlasti, on je posebna vlast, i potpuno je otuđen od te borbe jer i u njoj samoj ima kriminala i korupcije, a da je prema analizi najveći stepen korupcije u zdravstvu i policiji.'' Zapravo priču o tome javno je izrekao Kostadin Vasić iz SDS-a, što se odavno znalo, ko je vlasnik i ko može govoriti o onom što ne priliči ni kočijašima: ''Javna je tajna da je Milorad Dodik zakon, a Narodna skupština je samo protočni bojler.'' I tu je razlika između ondašnjih i sadašnjih vašara.

Kostadin Vasić

Dragan Čavić

Branislav Borenović Š E H E R 15 BANJA LUKA


Feljton

STUDIJA SLUČAJA PORUKA BANJALUČKIH GRAFITA I POLITIČKE ELITE

PORUKE NETOLERANCIJE I MRŽNJE Piše: Srđan ŠUŠNICA

RE/okupacija javnog prostora mržnjom i etničkim čišćenjem – put u etno-fašizam

Apstrakt: Namjera ovog teksta je analizirati simboliku i značenja uličnih etno-vjerskih grafita, parola, stikera i konzumaciju (čitanje, recepciju) njihovih tekstova i podtekstualnih poruka u Banjoj Luci, nekada vojno-strateškom, a sada političkom centru Republike Srpske (RS). Etno-vjerski grafiti su zapaljiva forma street arta čiji narativni i vizuelni kodovi sadrže dominantna nacionalna i vjerska obilježja, teme i mitove, u ovom slučaju, srpskog etničkog korpusa, i koji u postratnom kontekstu vrlo lako postaju govor mržnje kroz isticanje etno-vjerskih razlika, veličanje zločina i ratnih uspjeha, vrijeđanje i netrpeljivost prema drugačijem. Sa njima se agresivno proizvodi vidljivost „našeg“ toliko snažno, da diskurzivno proizvodi nevidljivost i autocenzuru drugog i drugačijeg. Tekst daje kontekstualnu interprentaciju značenja i društveno-političkih diskurza grafita, u svjetlu građanskog rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu (BiH) i djelovanja političkih elita u RS. To čini propitujući prirodu, karakteristike, intenzitet i kvalitet veze između produkcije i konzumacije etno-fašističkog govora mržnje u grafitima na jednoj i poruka etno-političke elite u RS u javnom, regulativnom i medijskom prostoru na drugoj strani. Naglašavajući njihovu snažnu povezanost i interaktivnost, tekst ukazuje na još uvijek svježu političku namjeru populističke legitimizacije građanskog rata, zločina i etničkog čišćenja, ali i glorifikacije RS i podjele BiH kao legitimnih ratnih stečevina srpskog naroda u BiH. Ekstremna vidljivost i intenzitet veze između ulice i politike indukuje zaborav na multietničku prošlost – nudi “narodni i duhovni legitimitet” za opstanak RS baš u ovom gradu i za njegovo pripadanje baš srpskom etničkom korpusu. Nudi nategnuti kulturnopolitički i ratno-emancipatorski „kontinuitet“ i „normalnost“ RS i otkriva pravu namjeru krvoprolića u kojem je nastala. U dosljednom maniru Umbertovog „Ur-fašizma“. Ključne riječi: street art, javni prostor, etno-vjerski grafiti, govor mržnje, nacionalizam, etničko čišćenje, etno-politička elita, etno-fašizam, Banja Luka (BiH).

Umjesto uvoda Ovaj tekst je dio autorovog magistarskog istraživanja na Fakultetu za društvene nauke u Ljubljani i pokušaj da se prikaže priroda, intenzitet i posljedice POVEZANOSTI između produkcije i konzumacije etno-vjerskih uličnih grafita, parola i stikera na jednoj strani i produkcije i konzumacije poruka političke elite u javnom i medijskom prostoru na drugoj strani. Pokušaj da se prikaže način na koji ove poruke, u međusobnoj interaktivnosti, okupiraju i osvajaju javni, društveni i politički prostor i proizvode etnokratiju u današnjoj Bosni i Hercegovini (u nastavku teksta: BiH). Ovaj tekst predstavlja i pokušaj razotkrivanja zabluda i mitova koje elita Republike Srpske (u nastavku teksta: RS) nameće građanima, pripadnicima srpskog naroda u autorovom dvorištu. Načina na koje elita zloupotrebljava ljudske emocije, ratne tragedije i žrtve, nacionalna osjećanja, individualna i kolektivna sjećanja i kulturu, te radikalizuje plebs do željenog stadijuma u kojem se totalitarne i etno-fašističke poruke elite mogu pravdati raspoloženjem masa, a protekom vremena se više ne može razabrati šta je prvo nastalo - poruka elite ili poruka ulica.

EHER 16 Š BANJA LUKA

Etno-fašizam u 4 slike Ovdje želim da kroz četiri grupe ili slike predstavim i uporedim poruke i narative ulice (etno-vjerskih grafita, parola i stikera) i pop-nacionalističke poruke i akte političke elite RS prikazujući ih u četiri grupe ili slike. To su: poruke etno-političkog tradicionalizma, kontinuiteta i legitimiteta teritorije; poruke straha i prezira prema drugačijima, ugroženosti, frustracija i zavjera; poruke legitimizacije rata i zločina, herojstva i opsesivnog perpetum bellum-a i poruke iracionalizma, odbacivanja modernizma i slavljenja fašizma. Materijal je složen tako, da svaka slika na početku prikazuje poruke ulice – grafite, stikere i parole, zatim poruke političke elite, a onda i prateći autorov tekst. Zbog ograničenosti prostora, ovdje nisu mogli biti prikazani svi prikupljeni istraživački materijali, te su odabrani samo oni koji predstavljaju tipične i glavne poruke ulice i elite.


Feljton

Slika 1: Etno-politički tradicionalizam, kontinuitet i legitimitet teritorije Nastavak iz prethodnog broja poručiti da za tu nazadnost ne mogu biti odgovorni hrišćanski elementi i kulturne prakse, jer su oni bili podjarmljeni „od Turaka“, a i valjda zato što su bliži i sličniji Evropi.

Fotografija B. 9

Jarčević, Slobodan (2007): Bivši Srbi Rimokatolici, Muslimani, Rumuni i Crnogorci, GRAFOmarketing Novi Sad. (vidjeti Izvore i literaturu - izvor pod rednim br. 11)

U „biološkom“ pogledu ističe se ugroženost demografskim natalitetom Muslimana[1] i demografskim gubicima Srba u 2. svj. ratu. U „genetskom“ pogledu naglašava se štetno djelovanje miješanih brakova na „srpski etnički korpus“[2]. U ekonomskom se ističe muslimanska dominacija u privredi BiH i feudealna institucija begovstva, a u kulturnopolitičkom smislu, najveće opasnosti za srpski narod elita vidi u ateizmu, sekularizmu, komunizmu, građanskom i BH neetničkom identitetu, marginalizaciji u političkim tijelima bivše SR i sadašnje BiH, u identitetu bošnjaštva, u bosanskom jeziku, itd. A da bi „emancipacija naroda“ zaista i bila to, mora da postoji neko ili nešto nazadno, a dominantno i ugrožavajuće, od čega bi se narod trebao „emancipirati“. U tom smislu elita RS kategorijskim aparatom sadašnjosti volšebno poseže u Osmanlijski period, te narative o ekonomskoj i tehnološkoj zaostalosti i društveno-političkoj konzervativnosti jedne epohe i sistema prenosi sa javnog i političkog na nivo privatnog, vjerskog, pa i biološkog. Jednostavno, dešava se transpozicija osobina sa objekta na subjekat, pa elita RS sve boljke današnje BiH i Srba vidi, ne u zaostalosti i konzervativnosti društveno-političkog uređenja tog dijela Osmanlijskog carstva u 19. vijeku, već u „zaostalim“ i „nazadnim“ vjerskim, kulturnim i biološkim osobinama Muslimana, kako tada, tako i kasnije. Elita ne želi vidjeti da su i hrišćani zajedno sa Muslimanima bili raja, da su dijelili ekonomiju i kulturne prakse „tog zaostalog i nazadnog sistema“ i da su dali svoj etno-kulturni pečat tim vremenima. Umjesto toga, elita želi

Također, sadašnja elita RS želi da feudalna potčinjavanja, koja su tada imala snažnu ekonomsku i klasnu osnovu, sada, novim generacijama predstavi kao ugnjetavanja i ponižavanja isključivo na etničkoj i vjerskoj osnovi. Predstave o ugroženosti, podjarmljenosti i ugnjetavanju „naših“ od „nazadnih drugih“ među plebsom proizvode kolektivni osjećaj prezira prema „tom drugom“ (slike B3 i B5). Zbog esencijalističkog i mitološkog fokusa svih problema srpske elite u BiH na Osmanlijski period, ovakvi stavovi elite su naročito vidljivi u odnosu prema građanima Muslimanima, prema njihovom vjerskom i etničkom identitetu, jeziku i uopšte prema svemu što nosi naziv „bosanski“, „bošnjački“ ili „Bosna“ (slika B4). Na bazi takvih predstava sadašnja elita RS, cijeloj BiH, a posebno Muslimanima pripisuje nazadan, orijentalan, azijski i remetilački karakter u usporedbi sa kulturama hrišćanskih etniciteta u BiH, koji su eto Ok.[3] Pri tome, negira građansko, bezentitetsko, multietničko, „melting-pot“ iskustvo i Banje Luke i BiH. Ovakve predstave se redovno podupiru srodnim i u intelektualnoj i akademskoj eliti duboko uvriježenim tezama i predstavama o nepostojećem i bezvrijednom nacionalnopolitičkom građanskom/nacionalnom identitetu Muslimana, o izmišljenom i manje vrijednom bosanskom ili bošnjačkom jeziku i o Muslimanima isključivo kao o „poturicama“, potomcima islamiziranih Srba (slika B9). Ovaj Frojdov „narcizam malih razlika“ ima za cilj da se razlike među građanima, pripadnicima naroda i vjernicima prodube do maksimalnih granica sadašnjosti i do maksimalnih dubina prošlosti, te da se utiče na prostorno homogeniziranje nacije. Prezir i neznanje često prati strah. Politička elita RS je gotovo redovno uspijevala da od prezira i negativnih predstava o Muslimanima, uz dodatak „narcizma malih razlika“, skuva i materijalizuje svom plebsu vječnog i moćnog neprijatelja. Tako, građanin muslimanske vjeroispovjesti i susjed, preko noći, na pragu 20. vijeka može postati „ustaša, balija, turčin“, iskonski neprijatelj na koga treba početi pucati što prije. A kada padne krv predstave o vječnom neprijatelju se lakše održavaju, jer je strah od neprijatelja materi-

jalizovan. Strah od neprijatelja je nešto što nas sve zajednički povezuje u jednu homogenu cijelinu na jednoj „krvlju stečenoj“ teritoriji. Umberto ističe da bi strah od neprijatelja bio dovoljno alarmantan i mobilizirajući, neprijatelj mora biti što različitiji od „nas“, a poželjno je i da su „naši“ od toga neprijatelja doživljavali istorijska ugnjetavanja i poniženja zbog njegove nadmoći. Potrebno je zatim da je taj „naš“ neprijatelj i sada dovoljno moćan, ali ne previše, jer ga „naši“ na kraju ipak moraju savladati (slike B2 i B6). I na kraju poželjno je da neprijatelj ne djeluje sam već da protiv „nas“ kuje i provodi zavjere, što internacionalnije to bolje.[4] Tim predstavama se kod plebsa kontinuirano proizvodi strah od „nacionalnnog neprijatelja“, ali i od svakog drugačijeg, promoviše netolerancija, stvara spremnost i potreba za konfliktom i naglašava „jedini i pravi put za nas“. Iz dubina istorijskog nasljeđa elita servira plebsu predstave o vjekovnim neprijateljima: Turaka, begova, Muslimana, Njemaca, Ugara, Hrvata, katoličke crkve itd. A strah, osjećaj poniženja i imidž o moći neprijatelja i zavjeri protiv Srba, elita RS dodatno raspiruje predstavama o gubljenu kulturnog, vjerskog i jezičkog identiteta srpskog naroda unutar BiH (bez RS i njene elite), zatim predstavama o „bijeloj kugi“ koja uništava biološki korpus srpskog naroda, predstavama o zavjeri islamskih zemalja da u BiH stvore islamsku državu i bazu za terorizam i džihad u Evropi.[5] Tu su i nezaobilazne predstave o ustaškom pogromu srpskog naroda za vrijeme 2. svj. rata, koji se nastavio 1991. godine i rezultirao progonom Srba iz Hrvatske i sada prijeti da se ponovi i u BiH i predstave o moćnim svjetskim neprijateljima i zavjeri protiv Srba čiji su nosioci USA, CIA, Njemačka, Vatikan i naftni lobiji koji su razbucali SFRJ, „satanizovali“ Srbe, pomagali Hrvate, Muslimane i druge u secesiji od Jugoslavije i u ratu protiv Srba, a koji sada „tjeraju“ Srbe da „žive zajedno sa Hrvatima i Muslimanima u BiH“. Naravno, elita RS na suprotnoj strani ima i spisak prijatelja, među kojima su Rusija (slike B8 i B10) i Izrael u vrhu, jer bez „naših prijatelja“ nema „konačne pobjede“. © Študentska založba, prvi put objavljeno u Časopisu za kritiko znanosti, godina XL, broj 251. 2013. godine

Nastavak u slijedećem broju Š E H E R 17 BANJA LUKA


Snovi, zvona, taksisti i na Foto: Goran Mulahusić

Tekst: Radmila Karlaš

Rađanje toga dana bilo je u znaku Mile, kako ga već narodski zovu. Sanjala sam narečenog kako mi na nekom skupu-koktelu, gdje se slio silni narod u obličju novinara i ostalih, moralno nekonstutivnih, kaže, prekinuvši me u roju psovki i pogrda koje mi na račun istog izletiše na usta: „E, ti ne možeš ovdje jesti!“ A ja, mašući mu cigaretom ispred nosa, odgovaram k'o biva snu: „Pa ja zbog tebe odavno ne jedem, a i nekoliko stotina hiljada ljudi u ovom tvom ludom entitetu.“ Zapravo, nije tvoj, ali se ti ponašaš kao da smo svi tvoja župa ili zaseok Župa, z.p. Laktaši, to mislim, ali nemam daha i da kažem, nešto me guši, i da se ne probudih ova storija bi, možda, imala drugačiji kraj. Ili početak, ovisi s koje EHER 18 Š BANJA LUKA

strane se (za)gleda. Toga dana zaustavim se ispred kioska da osmotrim cijene duvana za one motane, smotane ili limene (zbog tabakere) cigarete, kako ih već moj komšo Jopa i ja krstimo od kada su paklice za nas boraniju postale luksuzno „uništavanje zdravlja“. I začuh kikot, jednu od one vrste zaraznog smijeha od koje kao po pravilu redovno obolim, a da često još ne znam uzrok kikotanju. Smijem se ja tako njihovom smijehu, jer dvojica su, kad ih kroz salve zakocenitisa začuh kako govore: „Matere, divi ovog čuvara!“ Pa ponovo hahaha, i tad shvatih da se to oni smiju knjizi u izlogu ili, tačnije, njenom naslovu, Vrač, čuvar RS. Suze smijuljice koje me umiše, u sekundi ostadoše samo suze kad odoše ona dvojica, a ja shvatih da noćna postade dnevna mora. Iste večeri, priča mi jedan banjalučki taksista kako ga je zapalo da vozi neku klijentelu na zabavu, slavu, žur, rođenje unuka, „uspješno laktašanje“, kako se kome svidi kod Her Presidenta u Župu. Nakon onog što je vidio, a moralo je biti strašno, procijenih po njegovom bljedilu tokom rekonstrukcije događaja, s vrata je isto veče povikao ženi da pakuje djecu i šalje ih što dalje od BL, RS, BiH, regije... Sve mu se činilo da nijedna destinacija nije dovoljno daleko od te zlosretne Župe. „Curo draga, to što sam ja tamo vidio ledi krv u žilama. Sve nešto


Kolumna

aravno ON(o) trokutasto, bezvrato, odmah vidiš da je pola mozga prilikom rođenja ukinuto na konto lopovskih vijuga. Ajme, k'o đavolje kolo. A tek snajke, mati mila. Eto, vi ste učena žena, pa mogu s vama... Mene jednom odvukli na neku pozorišnu predstavu, ja sam više za kina, ali dobro, bio sam pripit pa duro... A tamo sve idu neke prikaze k'o iz drugog svijeta, grešne, da te bog sačuva, a ima i neki veliki crni mačor. Ne sjećam se kako se zvala ta predstava, ali ima neke veze s majstorisanjem, sad ne znam kakve, više priliči sotonisanju...“ „Majstor i Margarita“, dobacih. „E ta, ma vidim ja da ste vi učena i pametna žena!“ ciknu sretno, a potom se opet snuždi. „E vjerujte, što ja vidjeh na tom imanju vam je ko đavolji pir. U ovom poslu sam se nagledao svakakvih ljudi, čim neko kaže A mogu mu izdeklamovati cijeli rodoslov. Eto vi, odmah se vidi da ste neka neobična, inteligentna...“ „Pustite vi mene, nego, ubijediste li vi svoju gospođu...“, prekidoh ga. I tako ga žena u po pokreta preko ramena priupita šta je to bilo toliko strašno tokom vožnje do Župe. - Ama ženo sve, od NJEGA, a potom gostiju, sve neki kruškasti i kruškaske, kockasti i kockaste, a tek muziku da čuješ, cijela ikonografija je, da ti se pamet okrene. I to smo ko biva mi, taj famozni entitet u državi.“ - Prvo, djeca nisu paketi da ih pakujem i ostaju tu, na

rodnoj grudi. - Rodne grudi ti i nisu nekakve, samo da znaš! - Šta sad hoćeš da kažeš, pričam o rodnoj grudi, a ne o sisama! A drugo, mi smo država, tako kaže moj Milence... - Milence, kažeš... - Opet ti, nećemo o tome, to je bila samo mladalačka zanesenost. Imala sam tek 16 godina... - (...) - Šta's blen'o... - Rekla si da si imala 19 godina i ne pitam te za tog Milenceta, već za onog za kojeg si glasala. - Pa o njemu ti i pričam. Joj, kakva su mu ramena, a tek zubi... - Gdje si ti vidjela zube, beno, ajd kaži gdje su mu zubi, ni usta mu ne vidiš kad sikće k'o poskok iz one zveke odakle te tak'u pametnu pokupih. Taj kao da je trbuhozborac ili priča na škrge... - Dobri smo mi ikako kad ti tako o našima, eno ti onda onaj njihov Riđobradi... - Ko je sad taj... - Onaj što mu je ćaća pokro onolko od humanitarne pomoći, ali mu je istekla deklaracija, pa sad troši u Ahiretu, tačnije troše mu djeca, njima ta deklaracija još traje. Zadovoljan... - Ženo, oni imaju svoje muke, mi svoje. Moja djeca će ići odavde i tačka. - I treba da idu, ali do Mercatora, ovom mlađem dotrajale patike, spremi 150 maraka za nove. - Hoćeš da te odalamim sad il' poslije. Neka ti kupi tvoj Milence, ne onaj, OVAJ što mu bilbord ljubiš sve skupa sa njegovim nevidljivim zubićima... Dođe vrijeme da izađem iz taksija, pa otvorih vrata. „Rekao sam joj, curo draga, da ću da joj kupim zvono. Ona pita kakvo, a ja velim ono što stavljaju ovcama oko vrata. Pa kad ode u provaliju da je čujem i da za njom kao što i priliči tokom sahrane bacim grumen zemlje, tačnije, njene rodne grude. A djeca će otići negdje gdje im niko neće stavljati zvončiće oko vrata.“ Sjetim se ja često „mog“ taksiste, pa mu mahnem kad ga trefim negdje u prolazu. I primijetim da oko mene stalno zvone neka zvona, ne ona za uzbunu, na ta više niko ne obraća pažnju, već ona ovčija. Meni se sve čini da ih svaki drugi prolaznik nosi oko vrata, pa upinjem pogled ne bih li ugledala i jadničkovu ženu. Tako hodajući već odavno kao Zombi i ja začuh blejanje, preblizu za moj ukus. Nešto na meni bleji. Toliko sam se uspaničila da sam se već vidjela kod nekog čike sa čekićem za reflekse i fotografijom čika Frojda na zidu, kad s olakšanjem shvatih da mi zvoni, odnosno bleji telefon. E nećeš, rekoh naglas i promijenih zvono na cvrkut ptica. Ptičice doduše znaju da vas pokake kojekad iz vazduha, ali bar pri tom cvrkuću. Dok pastir blejećeg stada em redovno lijepi svoju pastvu govnima svakojake vrste, em obavezno odmjeri od šake do lakta što mu dođe i kao odrednica za geografski pojam, em odvede ovce direktno u provaliju. Uz gromko i odobravajuće blejanje. Uto mi zacvrkuta telefon, zove me drugarica iz moje nekadašnje branše, veli sanjala da her President opći s njom. Uh, rekoh, jesi li ovca u snu. Kakva ovca, izdrelji se ona preko telefona, ja sam ja. I znaš šta je najgore, sinoć sam morala dokasno ostati na poslu zbog neke tupave vijesti vizavi njega. Ama dosta je što me prca u snu, pa evo i na javi. Ispustih vazduh iz pluća. Pa sad, kad je riječ o snovima, bolje biti gladan nego.. hm...hm... Zažvihdah i pomilovah svoj ravni stomak. Š E H E R 19 BANJA LUKA


Super talenti 2013. u Švedskoj

J E R U N A MA T E Č E V R BA S Admir Lukačevic s porodicom

Banjalučanin Admir Lukačević među 101 dobitnikom u 2013.


Reportaža

Malo je mladih osoba porijeklom iz Bosne i Hercegovine koje su u Švedskoj ostvarile takve poslovne uspjehe kao što je to Admir Lukačević (30), porijeklom iz Banjaluke. Živi u Norrköpingu, sa suprugom Vy (28), Vijetnamkom iz Saigona, i sinom Kingsley (4), dok rođenje drugog djeteta očekuju u januaru 2014. Admir Lukačević je diplomirao sociologiju 2006. na Lund univerzitetu, a 2008. Dobio je kraljevu stipendiju (250.000 kruna) za rad u amaterskim sportskim udruženjima, nakon čega su mu mnoga vrata bila otvorena, te je on svoju šansu itekako iskoristio, prije svega marljivim radom. Do svoje tridesete godine Lukačević je uspio dobiti najvišu kraljevu stipendiju, osnovati vlastitu prestižnu firmu i sada biti uvršten među super talente (101) u Švedskoj za 2013. godini! Naime, časopis ”Väckans affärer” proglasio je u decembru 2013., u akciji „Švedski super talenti 2013.“ (Sveriges supertalanger 2013) 101 supertalenta u Švedskoj po različitim oblastima. Akcija se vodi od 2007. godine i niko se ne može naći dva puta na listi, jer je moto: „Jednom super talent - uvijek super talent“.

Valja naglasiti da su akciju snažno poduprli švedska privreda, velike firme, institucije i univerziteti, koji su predložili na stotine i stotine mladih. I Lukačević se našao među njima. Odabrani su najuspješniji, najpametniji i najobrazovaniji super talenti koji će promijeniti uobičajeni način mišljenja i načine rada. U prvom planu su mladi super taleni u poduzetništvu, što za Švedsku ima itekako veliki značaj. Zanimljivo je da je na listi pod rednim brojem 35 bio i Banjalučanin Admir Lukačević, osnivač i direktor firme „Sport bez granica” (Idrott utan gränser Sverige AB - IUG). U obrazloženju uz fotografiju za Admira Lukačevića je napisano: „Admir Lukačević - 30 - Sport bez granica. Od košarkaškog trenera do poduzetnika u društvenoj oblasti. Pokrenuo je organizaciju koja djeci daje mogućnosti da putem sporta preuzmu brigu o svome životu. („Idrott utan gänser. Från baskettränare till socialentreprenör. Startade en organisation som ger barn förutsättningar för att genom idrott ta makt över sina liv“). Admir Lukačević, za „Šeher Banjaluku“: - Drago mi je da sam uvršten na listu

Napisao: Fikret Tufek

od 101 super talenta u Švedskoj za 2013. Godinu, i to za oblast „Sport bez granica“, a u obrazloženju piše da sam uspjeh postigao počevši igrati košarku u „Bosna LA“ Landskrona, te da sam se i kao trener puno angažirao na uključivanju mladih u socijalni život a protiv droge i ovisnosti. Moja organizacija pomaže djeci i mladima da se kroz sport uključe u društveni život Švedske. Posebno se ponosim što sam iz Banjaluke, roditelji Ferid i Senija su me doveli 1993. kao dijete od deset godina, sa malo starijim bratom Almirom. Ponosan sam na moj grad Banjaluku, koju je moralo napustiti preko 80.000 Bošnjaka i Hrvata, ali smo u svijetu uspjeli, jer u nama teče Vrbas, u našoj je duši i daje nam snagu koji drugi nemaju, baš zato da kažemo ko smo, šta smo i odakle smo.

Kralj Carl XVI Gustav uručuje veliko priznanje mladom Banjalučaninu Admiru Lukačeviću.

Š E H E R 21 BANJA LUKA


Banjalučki spomenar Za neke je pijaca trbuh grada; za druge je to mjesto gdje započinje i završava svaki posao; za treće mjesto gdje se sreću sa svojima; za mene je to oduvijek bio dio kulturnog nasljeđa starog dijela svijeta, mjesto gdje, u prijepodnevnim časovima, živi jedan grad.

UTORAK, PAZARNI DAN Napisao: Dr Severin D. Rakić

Po sunčevim zrakama, koje padaju koso u ovo doba godine i šunjajući se kroz poluodškrinute žaluzine obasjavaju moj krevet, znam da je jutro već poodmaklo, gotovo da je podne. Ne uzbuđujem se mnogo što sam toliko prespavao, znajući da imam kasni večernji let za Sydney, nego otvaram prozor moje sobe, tik iznad Piazza del Fiore, i duboko udišem zrak ispunjen mirisima raznog rezanog cvijeća, što se prodaje dolje na trgu. Utorak je prije podne, pijačni dan, i trg vrvi od svijeta. Svuda unaokolo male, pokretne tezge sa nadstrešnicom, ofarbane u zeleno, iz kojih kipi ponuda svih boja i mirisa i temperamentni prodavci koji se nadvikuju i nude ribu iz Bari-ja, paradajz iz Caserta-e, smokve iz Ostia-e. Završavam svoj doručak za jednim od nekoliko stolova pred hotelskom kafeterijom na trgu, dok dva mladića, dobro nauljene i začešljane kose, sa napolitanskim akcentom, stoje nedaleko i razgovaraju. Iako je razgovor običan, prijateljski, izgleda kao da se svađaju, pa ih svi, a osobito turisti, kojih također ima podosta na trgu, zaobilaze u nepristojno širokom krugu, plašeći se, valjda, da će svakog trena potegnuti pištolje. Polako, sa užitkom, srčem svoj cappuccino i ignorišem taj apsurdni strah i situaciju nedaleko od mene, u mislima potpuno transponiran na jednu drugu piazza-u, meni dobro znanu, na kojoj se također svakog utorka događao pijačni dan, po sadržaju mnogo više od običnog pazara, a istovremeno topliji i humaniji od ovog zapadnjačkog. Tamo, gdje je bio Bezistan Banjalučka glavna gradska pijaca je postavljena na mjestu stare, pokrivene čaršije Bezistana, zauvijek nestale u jednom naletu soc-realističke destrukcije, s početka pedesetih, po principu staro za novo. Mlada, komunistička vlast se trudila da izbriše sve znakove starog, orijentalnog bazara, poput onog u 22 Š E H E R

BANJA LUKA

dalekom Samarkand-u na putu svile ili svih onih karavan-saraja razasutih posvuda širom bivše Otomanske imperije, kao nečeg nazadnog i društveno štetnog, što podsjeća na tamnu prošlost turske vladavine ovim krajevima. U tom smislu, vlast je izgradila modernu zelenu pijacu sa zatvorenim dijelom, tržnicu, najavljujući raskid sa proslošću i stremljenje ka novoj, ‘svjetlijoj’ budućnosti. Kao spomen na nekadašnji bazaar, ostalo je samo ime prodavnice tehničke robe na tom mjestu, Bezistan, koju stari Banjalučani, iz protesta za ovaj katastrofalni urbanistički propust nove vlasti, nisu nikada drugačije ni zvali, do prodavnica Pod pločom. No, kako je u kulturnom nasljeđu starog dijela svijeta pijaca bila i ostala trgovačko središte jednog grada, tako je i na ovim, balkanskim prostorima, novo zdanje banjalučke gradske pijace tzv. Banjalučka tržnica bilo, uskoro, prožvakano i prihvaćeno od Banjalučana, napose, jer je zajedno sa drevnim Kastelom, koji je dominirao nad njom sa južne strane i Banjalučkom Realkom, kasnije Gimnazijom, sa sjeverne strane, te rijekom Vrbas i dijelom grada, zvanim Dolac, činio neraskidivu gradsku cjelinu. Ni prekrivanje rijeke Crkvene, koja je nekada tekla sredinom ovog lokaliteta i pružala osvježenje kupcima i seljacima na Tržnici, za vrijeme sparnih banjalučkih ljeta, koje razočarani banjalučki intelektualac jednom nazva ‘socijalističko betoniranje slobodnoga uma’, nije uspjelo uništiti duh banjalučke pijace. Ona je nadživjela to vrijeme, kao što je Bezistan nadživio carevo i kraljevo i kao što je Bosna nadživjela pusto tursko. Idriza i njegov famozni ‘popi seljak-plati seljak’ napitak, jarko crvene boje i nepoznata sastava, zamijenila je Šukrijina boza u istoimenoj slastičarni na putu od pijace do centra grada, a legende i spomenici ovoga bazara ostali su vječno, poput epitafa, uklesani u njenu kaldrmu kao trajna inspiracija i muza mnogih banjalučkih umjetnika, pjesnika i muzičara. Od utorka do petka Pijaca je živjela svoj život od utorka do petka, te bila i ostala mjesto koje sam rado pohodio od mojih dječačkih dana, kada sam tamo odlazio u nabavku sa našom sluškinjom, izmamljujući joj novac za kupovinu svakojakih gluposti koje su se samo ondje mogle naći, sve do u dane, kada sam kao odrasli građanin u prolazu, posmatrao život jedne balkanske provincije. I, zaista, tamo se igrala utakmica, svaki dan, između seljaka iz bliže i dalje okoline grada, koji su donosili svoje proizvode na Pazar, i njihovih kupaca, građana Banjaluke.


Sjećanje

Utorak je bio glavni pijačni dan, ponuda je tada bila najveća, cijene najniže, a posjetilaca i kupaca, najveci broj. Već od rane zore, stotine kola sa konjskom zapregom, natovarenih raznim poljoprivrednim proizvodima, slijegalo se prema Tržnici, a zatim redalo podno Kastela, na desnoj obali Crkvene, čekajući ondje do u večer, umorne i polupijane seljake, da ih vrate kućama. Zelenom pijacom su vladali Lijevčani, lukavi seljaci iz plodna Lijevča polja. Oni su diktirali cijene, dobijali najbolje tezge i lokacije za svoju robu na placu, te plasirali sve moguće marifetluke, kako da oderu kožu s leđa jadnom banjalučkom kupcu. Teško da se igdje na ovom našem dunjaluku mogu naći ovakvi ‘stvarni kvarnici’. Postoji legenda da ih je pravni sistem Kraljevine Jugoslavije smatrao krajnje nepouzdanim svjedocima, te je njihovo učešće u svakom sudskom procesu, prije onog rata, bilo višestruko provjeravano. Tako su građani Banjaluke, iz utorka u utorak gubili bitku sa Lijevčanima, odlazeći kući polupraznih cekera, ostavljajući ovim kulacima gomile teško stečenih, šuškavih novčanica, koje su oni slagali u ‘topove’. Tržnicu, pokriveni dio, gdje su se uglavnom prodavali mliječni proizvodi, držale su snaše iz Debeljaka, Vrbanje, Čelinca i drugih okolnih sela. Bilo je interesantno posmatrati, u toj gunguli od svijeta, utorkom, lijepo dotjeranu banjalučku gospodu kako sa četvrt vekne pod rukom, od tezge do tezge, probavaju kajmak, sir, povlaku i ostale mliječne proizvode. Doručak gospodina u odiIlustracija: Izeta Štaljo-Rakić jelu bi završavao sa testiranjem suhog mesa na kraju reda tezgi, koje je u zimskim mjesecima dovoženo na banjalučku pijacu čak iz Sanskog Mosta. Na galeriji Tržnice nalazile su se mesnice i prodavnice, uglavnom mješovite robe, gdje su se snabdijevali seljaci, na kraju dana, robom koju nisu mogli da kupe u lokalnom seoskom granapu, te dućani sa ‘alternativnom medicinom’ za svaku boljku. Pored studiranja lokalnog mentaliteta, pijaca je pružala punu informisanost prije svih javnih glasila. Tako u maju 1986. godine, u vrijeme nuklearne katastrofe u Černobilu, kada su vijesti o veličini havarije i posljedičnom ozračenju većeg dijela Evrope bile limitirane i nepouzdane, pijaca je već naredno jutro osvanula preplavljena stotinama kartica zakačenih na štapiću i

zabodenih u zeleniš, na kojima je pisalo velikim slovima: ‘NIJE KISLA’. Nasuprot zelenoj pijaci, plato iznad Tržnice, gdje se prodavalo cvijeće, kao da se nalazio negdje u Bourges-u ili kakvom drugom provincijskom gradiću u centralnom dijelu Francuske. Obližnji hotel Palas, zgrada stare Banjalučke gimnazije, te nekoliko građevina iz secesijskog perioda u Gajevoj ulici, zajedno sa ovim malim cvijetnim trgom, činili su, tako, jedan zaseban gradski entitet, i nisu imali gotovo ništa zajedničko sa onim Balkanom ispod. Svega nekoliko ‘kućica u cvijeću’ činili su ovu oazu mirisa, koji su se razlijegali stotinama metara unaokolo, neutrališući one neprijatne što su kandisali sa donje pijace. Sa platoa se pružao i pogled na tvrđavu Kastel, Safikadin grob, te džamiju Ferhadiju i jezgro nekadašnje Stare čaršije, koji su, uz ove cvijetne miomirise, odvodili maštu lutalicu, za toplih ljetnih noći, u neke daleke i zaboravljene svjetove iz Hiljadu i jedne noći. Na platou je bilo uvijek živo, bez obzira na godišnje doba i oštru klimu banjalučku, jer je povoda za kupovinu cvijeća bilo tokom cijele godine, a građani su ga kupovali, gotovo isključivo, u ova tri mala kioska. Banjalučki distributeri cvijeća, osobito preduzeće Cvjećar, vlasnik jednog od tri kioska na cvijetnom platou, uzvraćali su za ovu vjernost svojim dugogodišnjim mušterijama, organizovanjem godišnje Međunarodne izložbe cvijeća u našem gradu. Okupljajući uzgajivače cvijeća i egzotičnog bilja iz čitavog svijeta, bila je ova izložba, kroz dugi niz godina, najposjećeniji kulturni događaj u gradu, te se Banjaluka tako, pored Karnevala u Riu, Mozart-ovih dana u Salzburg-u ili Karnevala peciva u Bacheretto-u, ovim svojim festivalom cvijeća, uključila u svjetske karnevalske tokove. Zatvaram kofer uspomena; moj prtljag je spreman za put kući. Spolja se čuje buka vozila i dozivanja čistača ulica. Sjedam u taksi koji čeka ispred hotela na pustoj, tek opranoj piazzi. Uskoro će zelene tezge zamijeniti prijateljice noći, do sljedećeg pijačnog dana, idućeg utorka. Svim predivnim pijacama i bazarima svijeta, koje jesam i koje još nisam posjetio! Š E H E R 23 BANJA LUKA


BANJA LUKA KROZ PROSTOR I VRIJEME - ISTORIJSKA RETROSPEKTIVA

Srce grada Kompleks ul. V. Masleše / Gospodske ulice Arhivski snimci – Magazin Šeher BL Tekst i foto: Adem Čukur

Kompleks ulice Veselina Masleše / Gospodske lociran je u samom gradskom jezgru, a omeđen je ulicom Ivana Frane Jukića na istočnoj strani, dijelom ulicom Maršala Tita na zapadnoj strani, ulicom Moše Pijade sa trgom na južnoj i ulicom Fra Grge Martića na sjevernoj strani. Iako je kompleks oivičen ulicama pod približno pravim uglom, sama Gospodska ulica je položena koso između trga / nebodera i Martićeve ulice / zgrade opštine. Negdje na sredini kompleksa, između Jukićeve i EHER 24 Š BANJA LUKA

Gospodske ulice u pravcu istok – zapad, nalazi se ulica Borisa Kidriča, na koju se, prema zapadu, nadovezuje pasaž ”Batin haustor”, svojevremeno nazvan po prodavnici obuće ”Bata” (kasnije ”Borovo”) koja se nalazi uz njega. Sam naziv ”Gospodska ulica ” nastao je na dan ulaska austrougarskih trupa u Banjaluku 1878. godine, kada je Tomo Radulović na svojoj kući (koja se nalazila na krajnjem južnom dijelu ulice na mjestu sadašnjeg nebodera ) na dasci ispisao naziv ”Herr Strasse” (u prevodu: Gospodska

ulica ). Poslije Prvog svjetskog rata ulica dobiva naziv ”Kralja Alfonsa” u znak zahvalnosti tom španskom kralju koji je kod austrougarskog cara i kralja Franje Josifa izdejstvovao da osuđenima na smrt u ” Veleizdajničkom procesu” kazna bude zamijenjena zatvorskom. Poslije Drugog svjetskog rata ulica dobiva naziv po publicisti i revolucionaru Veselinu Masleši koji je rođen u jednoj od zgrada u samoj ulici, na kojoj je postavljena spomen ploča u njegovo ime, a na posljednjoj etaži tog objekta uređena je njegova spomen soba. Iako je ulica kroz istoriju mijenjala ime, cijelo to


Sjećanje vrijeme se najčešće koristio nezvanični naziv ”Gospodska ulica”, i po tom je imenu bila prepoznatljiva i za većinu Banjalučana. Osnovni reperi ulice - veća jednospratna zgrada na njenom samom jugu i takođe jednospratna zgrada u kojoj se nalazila, između ostalog, i Srpska čitaonica na sjeveru, izgrađene su još u vrijeme Osmanlijskog carstva, čime je bio određen pravac kasnije u cjelosti izgrađene ulice. Najveći dio objekata je izgrađen u austrougarskom periodu, i to većina u jednom od tada primjenjivanih arhitektonskih klasičnih stilova, najčešće neorenesansu. Objekti izgrađeni između dva svjetska rata, osim objekta Banske uprave, uglavnom nose karakteristike internacionalne arhitekture, moderne. Poslije rata, do zemljotresa, podignut je neboder na južnom dijelu, zatim stambenoposlovni objekat na sjevernom dijelu raskršća Gospodske i Kidričeve ulice sa prodavnicom kožne galanterije ”Jadranka, te robna kuća ”Standard konfekcije” na jugoistočnom dijelu ulice – sve u stilu arhitekture moderne. U prvih par desetljeća poslije Drugog svjetskog rata objektima u ulici se nije pripisivala neka vrijednost i u to vrijeme na većini zgrada su izvršeni zahvati time što su u prizemljima na prednjim fasadama izbijani zidovi i ugrađivane velike staklene plohe – izlozi. Kako se od kraja šezdesetih godina prošlog vijeka uopšte počelo drugačije, pozitivnije, gledati na objekte iz ranijih perioda, između ostalog, i kao znak kontinuiteta u razvoju gradova i njihove graditeljske baštine, tako je novim urbanističkim planom poslije zemljotresa bilo predviđeno da se na većini zgrada u ulici rekonstruišu fasade prema prvobitnom obliku, a unutrašnjost popuni ekskluzivnim trgovačkim i poslovnim sadržajima sa, za to vrijeme, savremenim enterijerima, što je najvećim dijelom i urađeno. Sama Gospodska ulica kao cjelina je zaštićena kao vrijedan graditeljsko / istorijski ambijent. Urbanističkim planom poslije zemljotresa predvidđeno je da uže gradsko jezgro postane i najznačajniji gradski trgovački maloprodajni centar. Tako je južno od Gospodske ulice, u Centru I, bila planirana izgradnja velike robne kuće, što je i realizovano (robna kuća ”Boska”), a sjeveroistočno od ulice, u Centru II, takođe velika robna kuća, što nije učinjeno. U tom dobro osmišljenom konceptu Gospodska ulica, položena između te dvije robne kuće, trebalo je da ima i više prodavnica ekskluzivne robe. Revitalizacija Kompleksa ulice V. Masleše rađena na bazi jedinstvenog prethodno utvrđenog koncepta. Projekte za pojedine objekte (revitalizaciju postojećih ili izgradnju novih) radilo je više ban-

jalučkih arhitekata (Sead Zahirović, Nebojša Balić, Besim Seferović, Ferid Hozić (nekoliko objekata), Adem Čukur, Boro Kotek ..., kao i nekoliko arhitekata iz Zagreba, pa su slijedili i unekoliko različiti pristupi problematici inkorporacije novih sadržaja i objekata u naslijedđene istorijske strukture. Poslije zemljotresa u Kompleksu, pored objekata u samoj Gospodskoj ulici (koji su zasebno obrađeni u članku ”Gospodska ulica”), projektovani su i izvedeni i sljedeći novi graditeljski objekti: Zgrada ”Jugobanke” na uglu Martićeve i Jukićeve ulice, par prodavnica obuće u Batinom haustoru (prodavnica obuće ”Planika”..), Zanatski centar na istočnom dijelu kompleksa (koji je poslije izgradnje Zanatskog centra u Staroj čaršiji dobio naziv - Stari zanatski centar), Višespratni ugaoni trgovačko – poslovni objekat na uglu ulica Moše Pijade i Jukićeve, Robna

kuća ”Triglav ” za tu priliku udruženih slovenačkih firmi na lokaciji sjeverno iza nebodera (posebno obrađena u članku ”Kastelov ćošak ”), kao i novi objekat na sjevernom dijelu ulice Borisa Kidriča (prodavnica obuće ”Alpina”... ). Uz ulicu Ivana Franje Jukića na maloj uređenoj zelenoj površini nalazi se njegova bista na postolju. Po završetku objekata Gospodska ulica je pretvorena u pješačku zonu, a u prvoj fazi je urađena betonska podloga i postavljeni kandelabri sa grupacijama fenjera. U konačnoj fazi izvršeno je njeno opločenje betonskim pločama u boji sa slivnicima duž ulice po sredini. Tom prilikom rasvjeta je zamijenjena okruglim rasvjetnim tijelima na profilisanim stubovima od livenog željeza postavljenim na kockastim postamentima od bijelog teraca.

Š E H E R 25 BANJA LUKA


Već desetak godina jedan od najpriznatijih građana Bihaća je doktor medicinskih nauka Kemal Omerhodžić, Banjalučanin „glamočkog porijekla“

Fotografija nastala u junu 2012. godine; sestre i braća Omerhodžić, Kemal prvi s lijeva.

Piše: Kemal Coco

DOKTOR KEMO NE MOŽE BEZ BOSNE Priču, bolje kazati roman o porodici rahmetli Mustafe Omerhodžića iz Glamoča, veoma je teško sažeti u jedan novinski zapis. Sve je počelo sredinom daleke 1942. godine, kada su Mustafu četnici ubili u njegovom dvorištu. Svirepo ubistvo oca gledala je tada njegova devetogodišnja kćerka Paša koja je istoga dana morala sa majkom Hasemom i sestrama Subhom (7 godina). Fadilom (5), braćom Kemalom (3) i Kerimom od tri mjeseca krenuti u izbjeglištvo ili, kako se tada govorilo, u mahadžirluk. Put ih je doveo u Banjaluku. EHER 26 Š BANJA LUKA

„Rahmetli majka mi je pričala da smo svi slučajno spašeni. Naime, četnici nas poveli na strijeljanje. U jednom trenutku naišla je grupe četnika i pitale one što su nas vodili da li su stvari u kući popisane (šifra za opljačkane). Kada su doznali da nisu, rekli su: 'Pustite ih neka idu, a mi hajmo tamo.' Mi smo tako, nas šestero, majka, sestre brat i ja spašeni“, drhtavim glasom priča dr. Omerbašić.

HASEMINA DJECA POSTALI SVOJI LJUDI Šta je sve bilo potrebno da „njena nejač“ postanu ljudi, vjerovatno zna samo majka Hasema. Uglavnom, svi su završili škole ili zanate, i postali svoji ljudi. Svakako da je sin Kemal «najdalje dogurao». Poslije završetka Medicinskog fakulteta u Beogradu, uslijedila je specijalizacija, a Kemal je u Sarajevu 1988. godine postao i doktor medicinskih nauka. Ubrzo je postavljen za docenta i šefa katedre za uho, grlo, nos na Medicin-


Život piše romane skom fakultetu u Banja- luci. Mislio je ovaj, već tada poznat, ljekar da dolazi period kada će više pažnje posvetiti svojim kćerkama Sabini i Almi, supruzi Izeti, ali i svojim hobijima. Tako je mislio, ali... „Već početkom 1994. godine supruga, koja je radila kao profesorica u Ekonomskoj školi, dobila je otkaz. Bio je to znak da i mene slično čeka. Zato smo tražili veze i način da napustimo Banjaluku. To nam je uspjelo sredinom 1994. godine, ali kako to samo moja supruga i ja znamo. Jedino je sigurno, da je bilo teško, da ne kažem preteško, ali smo u svojoj namjeri i želji uspjeli“, prisjeća se dr. Omerhodžić. Opet, samo članovi ove porodice znaju, šta su sve doživjeli i preživjeli dok nisu osjetili tlo Amerike.. A tek tada za njih nastaju problemi. „Kćerke su već počele studirati . Trebalo im je osigurati novac da završe studije. Uvjerio sam se da Amerika nije 'zemlja snova'. Uvjerio sam se da došljaci u njoj mogu opstati samo danonoćnim radom. Sasvim iznenada, poslije godinu dana boravka u Americi, dobio sam posao u Saudijskoj Arabiji. I opet preko okeana. Kćerke su ostale u Americi da stiču nova znanja, a žena i ja smo ponovo preko okeana“, prisjeća se naš sagovornik. SABINA NASTAVILA OČEVIM STOPAMA Radio je dr. Kemal Omerhodžić „dvije smjene“, da bi mogao zaraditi novac koji je bio potreban da kćerke Sabina i Alma u Americi završe započete studije. Sabina je krenula očevim stopama, završila je medicinski fakultet, specijalizirala „očevu specijalizaciju (uho, grlo, nos), udala se za ljekara Adnana Hasanovića iz Bihaća, kojeg je upoznala još dok je bila u Zagrebu na studijama, ima troje djece - Azra (8), Omar (5), Tarik (1 godina). „Sabina sa porodicom živi u državi Njujork. I ona i muž rade i. mislim da su zadovoljni., ali nama je najveća radost što naši unuci izvanredno govore bosanski jezik, što čitaju knjige naših pjesnika i što nam skoro svake godine dođu“, kazuje Izeta, ističući da i ona i muž godišnje bar jednom odu u posjetu svojim unucima, kćerki i zetu. Druga kćerka je završila farmaciju. Napustila je Ameriku i zaposlila sa u Londonu gdje i sada živi. Kada su kćerke završile fakultete i zaposlile se, porodici dr. Kemala i Izete „pao je jedan kamen na srca, a došao drugi“, i to onaj mnogo teži. Nostalgija za Bosnom svakog dana i svake noći postajala je sve veća. Oduzimala je san i snagu za rad.

DOLAZAK U BIHAĆ „Prvo sam u dogovoru sa kćerkama donio odluku da napustim Saudijsku Arabiju i da se žena i ja vratimo u Bosnu i Hercegovinu. Onda je nastala dilema - u koji grad. U Sarajevu sam imao dosta prijatelja i kolega. Postojala je realna šansa da postanemo građani tog grada. Jednog dana, opet iznenada, ukazala mi se prilika da svoj stan u Banjaluci mijenjam za kuću u Bihaću. Poslove oko zamjene brzo sam završio, tako da sam 2003. godine napustio Saudijsku Arabiju i postao stanovnik Bihaća“, prisjeća se naš sagovornik. Samo godinu dana poslije u Bihaću je otvorena specijalistička ordinacija za uho, grlo, nos čiji je vlasnik bio dr. Kemal Omerhodžić. Veoma brzo Krajišnici su biranim riječima govorili o „sveznajućem doktoru“ koji otkriva dijagnoze i daje lijekove kao ljekari u Zagrebu ili Ljubljani.. Pored veoma pristupačnih cijena, koje su često zbunjavale pacijente, često se znalo dogoditi da „doktor Kemo“ pojedincima oprosti plaćanje riječima: „Nemojte danas plaćati, uradite to drugi put“. Iako Krajišnici na Banjalučane često ne gledaju blagonaklono zbog nekadašnjeg zatvora koji se zvao „Crna kuća“ i u kojem je kazne izdržavao veliki broj ljudi sa područja Bihaća, Cazina. Bužima ili Velike Kladuše, ovog su ljekara prihvatili kao svog najrođenijeg. Mnogi ga nazivaju „naš doktor“. „Zavolio sam ove ljude, a čini mi se i

oni mene. Meni je ovdje veoma lijepo jer su ljudi iskreni i otvoreni. Govore ono što misle pa kome se to sviđalo ili ne“. Tako govori dr. Kemal Omerhodžić. A glas mu posebno radosno zatitra, kad priča o prošlogodišnjem susretu sestara i braće u dvorištu sestrine kuće u naselju Gornji Šeher. Naime, i ostale sestre i brat su napustili Banjaluku i nastavili život u Švedskoj ili Norveškoj. U povodu 70 godina njihovog dolaska u Banjaluku, sestre i braća su se dogovorili da se svi nađu na jednom mjestu. I dok je jedan rođak fotografisao braću i sestre, jedan dječak mu je doviknuo: „Slikajte, možda se više nikada nećete sastati.» Na ove dječakove riječi odgovorio je drugi dječak: „Hoće, hoće još najmanje deset godina!“ Oba dječaka bili su unučadi jedne od sestara. „Za sada je ovaj drugi dječak bolji prognozer, jer su sve sestre i braća, hvala Bogu, živi i zdravi, iako su dvije sestre prešle 80.“, govori čovjek koji je osjetio „zov tuđine“ i koji priznaje da nije nimalo lako ni ugodno živjeti u drugoj zemlji. „Mladi nekako i podnose sve napore i teškoće s kojima se susreću, ali ljudi u srednjim ili poodmaklim godinama to veoma teško mogu podnijeti. Zato i nije čudo što se u svoje gradove često u sanducima vraćaju“, kaže dr. Omerhodžić, a na pitanje da li ode u Banjaluku odgovara: „Samo kada neko od mojih prijatelja umre, odem na dženazu.“

Za vrijeme odbrane doktorske disertacije 1988. godine u Sarajevu.

Š E H E R 27 BANJA LUKA


Sjećanje

Banjalučke igranke

KO NEKAD U OSAM... Uz jednu Igranku u Domu kulture, kada oživljavaju sjećanja i „stare“ note Piše: Atif TURČINHODŽIĆ Moja sjećanja na IGRANKE počinju davnih 60-ih, u vremenu tek začetog momkovanja, kada su nanule naših nana i eba još odjekivale po sokacima. Te mlade banjalučke godine svakim danom sve više bude emocije i sjećanja na najčešće izgovarane riječi: "Cura i momak sjeli na bobak, bobak puče, cura uteče“ ... Samo kad pomislim na Aidu, Ljubicu, Faketu, Miru, Garu ... A ja tada sa nadimkom "Zeljo" koji mi dade moja i naša draga Fata, valjda misleći na onu našu mačku koju smo tako voljeli, a zvali je Zelja. A što mene Zeljo? Pa, eto, kako mi reče moja rahmetli majka, zbog mojih očiju. Bila su to vremena kada je svako svakog i volio i "uzbijao", pa tako i u mom komšiluku... Samo kad ih se sviju sjetim, nikad i nizašto na svijetu ne bih ih mijenjao. Valjda i zbog pjesme i moje "bugarije". Sjetim se i mojih ranih odlazaka do tadašnjeg "Partizana", kojega su prije zvali "Sokolski dom". Taj Fiskulturni dom i za mene je bio početak ljubavi prema IGRANKAMA. Često sam znao "odlutati" do popularnog "Fisa" i, onako zaskačući, pred ulazom, virkao između nekih momaka i djevojaka. Na trenutak bih vidio i binu i na njoj muzičke velikane onog vremena. Sa bine su dopirale pjesme "Mulen ruž", "Đambalaja", "Tiho teku rijeke", "Orfej", "Srećna luka", "Tri palme", "Mona Liza", "Blue Moon", "Zelena polja", "Samo jednom se ljubi"..., pa malo kasnije i "Zvižduk u 8", "Manuela "... Dani IGRANKI su za mene postali nešto najljepše što se događalo u tom vremenu. Bilo je tu ljepotica, posebno ispod naših "Pećina", među kojima su prednjačile Bedra Kušmić, Ziza, Nurka, Hata, malo zatim i Sabaheta, pa moja sestra Ćimka, pa Besima... A momci kao Besim Tuljan, Žićo-Cozi, Kapetan, Jeka, pokojni Ćopić ...Posuđene kravate, cipele, poneki sako ili šimi cipele, trapez hlače. Često me je rahmetli oca korio zbog kašnjenja kući, a najveći razlog je bila muzika i IGRANKE. Kazna se svodila na čučanje u nekom od ćoškova naše sobe, sa podbočenim rukama na kukovima ..., da, da, i te kazne iz tog vremenu naših odrastanja ostale su mi dugo u sjećanju.

Koliko se sjećam, bila su brojna mjesta mjesta banjalučkih IGRANKI, od Novoselije, Gornjeg Šehera i sale i bašte "Budućnosti", sa našim Priliplijom, te Irfanom Galešićem na čelu, Zvonkom bubnjarem, zatim tvornica obuće na Hisetima sa Hamkom Delalićem i njegovim orkestrom, pa Medicinska škola, sa Ekremom Nanićem – truba, te Ninom harmonikašem i mojom malenkošću na bubnjevima, na Laušu sa rahmetli Farukom Muftićem, Muharemom Insanićem, Idrizom Turčinhodžićem, zatim preko Vrbasa u mjesnoj zajednici sa Cicijem, Tahirom, Zoranom Ticom kao bubnjarem, pa u domu „Veselin Masleša“ kod SUP-a gdje su svirali Nećko Omerkić, Idriz, Mesud Mujagić, Ivica Petrić... Naravno, ne smijemo zaboraviti ni Pedagošku škola i muzičare na čelu sa Ruždijom – Rudijem, te Radom Rukavinom, Nećkom Omerkićem, ponekad i ja, Ivicom Dalmatincem, kojima sam se i ja znao pridružiti. U Domu kulture svirali su Ekrem Nanić, Rudi, Irfan, Haška, Franjo, Nijaz, Kosta, Tončo, Zlatko Bašić i mnoga poznata banjalučka imena. IGRANKA u "Krajini" takođe je bila privlačna, a tu su uglavnom svirali vojni muzičari, Skoko, Momo, Zlatko, Miro... IGRANKA u Domu armije bila je poznata po tkz. kućnim pomoćnicama, a svirali su vojni muzičari Joža, Geri, Ilija Krnenčanin, Zlatko. Posebne zasluge za te igranke imali su Matko i Savo Petronijev i njegova "Basta", popularni talijanski šlager. U taj orkestar uključivao sam se i ja, jedini kao civil. Plesalo se i u Tvornici duhana, i posebno u Učiteljskoj školi gdje su svirali Muharem Insanić i Mesud Mujagić, Atif i Idriz Turčinhodžića, te jedno vrijeme Brane Rapajić. Na Pilani u domu su između ostalih svirali Ekrem Nanić i Nine harmonikaš, a bio sam često uz njih i ja, što kazuje da me je bilo posvuda, kada se radilo o igrankama i druženju uz note.

Atif Turčinhodžić: uspomena iz 1976. godine.

Dom kulture: Ko nekad u osam, 2013. godine.

IGRANKE


Sjećanje DOM KULTURE Dom kulture je bio posebno mjesto gdje su se održavale, događale, najljepše igranke davnih 60-ih, pa sve do 80-ih. Tu se nije moglo ući bez kravate ili, bolje reći, nekakvog čvorića ispod vrata ili pertle (kao fol kravata ) svezane na košulje koje su bile ponajčešće posuđene od starijeg brata, kod nekog i po dva broja veće, te kaputa čiji su rukavi davali do znanja da pripadaju nekom mršavijem ili debljem insanu, pa one uske ili preširoke pantalone, nekad duže, nekad kraće... Vrlo važna je bila frizura sa solufima ili zalizana i uredna frizura, kao, recimo, kod banjalučke legende i našeg prvog pjevača kojeg je iznjedrila Banjaluka, pokojnog Boška Orobovića – Cige, koji je proslavio grad prvim pojavljivanjem na Opatijskom festivalu davnih 60-ih. Mnogi se sjećaju Boleta i njegovog šlagera kada je pjevao u Domu kulture, jednostavno je znao sve bukvalno "zakovati" sa plesom jer su tada obično svi prestali plesati i počeli uživati u njegovoj izvedbi tadašnjeg "Orfeja". Dobro se sjećam stolica koje su bile poredane sa strane, te otvorenog bifea pokojnog Pube sa poznatim bilijarom. Tu su stajali pravi majstori sa bilijarskim štapom, kao moj rahmetli prijatelj Faruk Muftić, pa Mili. Tu se nalazio i bife rahmetli Gunića, u kojem su sjedili najljepši momci tih vremena i gledali čiji je naredni ples, u čemu je prednjačio Jeka koji je zasigurno i najljepše plesao. Njegov poznati "valcer" je mnoge ostavljao bez teksta, sa onim "zavrtanjem" kada je znao, zadivljujućim pokretima, s partnericom znao proći cijelom salom.

PEDESETAK GODINA POSLIJE Prepuna sala i već dogovorena IGRANKA, 6. decembra 2013. godine (s nazivom "KO NEKAD U 8...") čiji je organizator bila gospođa Radmila Kuluđija, s kojom sam se slučajno sreo ispred „Palasa“ i koja mi se zahvalila za saradnju u pripremi njene knjigu "Note sjećanja". Knjigu sam kasnije dobio kao poklon, sa posvetom, kao jednom od učesnika muzičkog života Banjaluke. Ideja, da se održi IGRANKA u Domu kulture, pa i sam naziv – IGRANKA, počela je vraćati sve moje IGRANKE i sva ta draga lica sa kojima sam, sa zadovoljstvom, svirao u našem gradu. Zapravo, imao sreću da u njihovu muziku utkam i svoju. ... Moj iznenadni dolazak u, tih dana, hladnu Banjaluku, ali u srcu toplu, poklopio se nekako s datumom tog događaja, i bio sam neobično sretan, i počašćen, da su me pozvali kao jednog od muzičkih sudionika ponovne IGRANKE u Domu kulture. Tih dana se zaista mnogo pričalo o IGRANCI, i pri samom spomenu tog imena mnoga lica su se ozarila, bar onih koj su svoje najljepše godine provodili upravo na IGRANKAMA. Susreti s mojim Banjalučanima, te njihova pitanja "da li je tačno da će biti IGRANKA?", i moj potvrdan odgovor, dali su gradu neku posebnu atmosferu. Kao nekad, u osam. Taj dan iščekivanja pretvorio se u stvarnost. Prepuna sala i, za divno čudo, toliko poznatih Banjalučana koje svih ovih godina nisam vidio. Slijedili su pozdravi i poljupci kojih nikada dosta, poneka suza i zagonetka: "Jesi ti to ti?" Osjećala se ta nostalgija, nedostajali su tu mnogi koji više nisu sa nama i među nama. Vidio sam zaista mnogo poznatih i meni dragih Banjalučana. Banjaluka u malom bila je pred očima i na dohvat ruke, posebno kada su počeli prvi tonovi i zvuci kompozicija u izvedbi naših veterana Toce Markovića i ostalih, te ona "Tri

palme", „Srećna luka", pa „Sve moje jeseni su tužne“, "Iznad duge“, "Mulen ruž", "Mona Liza"... ..... Na trenutak pohodiše moja sjećanja sva ta, meni draga, lica koja su davala obol tadašnjim IGRANKAMA, među njim dragi nam Irfan Nurudinović, eh, kako bih volio da je tu, zatim Željko Šarić i njegova "O mama, zumba, zumba bakala", te Edin Ćejvan i njegov "Eden baknež", pa pokojni Nandi i njegov "Blou moon", te pokojni Franjo Petrušić ... Tu je svakako nedostajao i Nijaz, pa Ekrem. Posebno mi je nedostajao dragi moj učitelj Haška Čelebić, "salonski bubnjar", kako sam ga znao zvati, koji je jedini znao svirati a ne lupati ili udarati bubnjeve. Tu školu sam i ja prihvatio, dakle - ne lupati i udarati, nego baš "svirati" . Ne mogu da ne spomenem i meni dragog prijatelja rahmetli Faruka Muftića koji je takođe imao taj predivni osjećaj i "laku ruku " za bubnjeve . Moju sjetu prekinuše prvi tonovi naših veterana na čelu sa Antunom (Tončom) Markovićem..., i veliki aplauz me vrati u stvarnost. Prvi plesači, okićeni balkoni, reflektori, i sve to protkano pričama kako je to nekad bilo, u neka naša vremena, a uz zvuke predivnih tonova klavira, harmonike, gitare, kontrabasa i bunjeva, uz duge aplauze vrijeme je brzo proticalo. Kao nekad!

MOJ NASTUP Kratka najava, i moj dogovor sa urednicom gospođom Radmilom, da ipak budem sam na bini i da izaberem šta ću da pjevam i uz gitaru, vratiše me u vremena serenada i starih pjesama. Izabrao sam jednu svoju autorsku pjesmu koja je baš bila namijenjena za ovu večer, kao da sam znao da će jednoga dana biti otpjevana na ovom mjestu. Pjesma govori o našem i mom gradu, te je bila lijepo prihvaćena uz dugi aplauz, a onda sam izveo popularnu "Zašto me vrijedjaš, draga", koja je popraćena pjevanjem publike, zajedno sa mnom. Taj osjećaj, kada se oživljavaju naše godine, i naše IGRANKE, ne može se lako opisati. Vrijeme kao da je zastalo, da se ogleda u našim očima. Moje obraćanje prisutnima, sa pozivom svima da iduće ljeto u Kastelu doživimo nešto slično, bilo je popraćeno aplauzom i obećanjem da će se i to ostvariti.

VIS Meteori

Haška Čelebić

U ovoj kući na Mejdanu su se održavale prve igranke u tom dijelu grada.


U zbirci Kemala Handana »Arija iz akvarija« susrećemo stihove o našim nogometašima, našim »Zamjevima«, ali i o djetinjstvu na obalama Vrbanje i Vrbasa

Priložene ilustracije su rad Emira Isovića.

PLANETA LOPTA Piše: Ismet BEKRIĆ Raduje nas, da je svoje prve pjesme, koje je prošle godine sabrao među koricama pjesničkog prvjenca, objavljivao i na stranicama našeg magazina. Banjalučanin, Vrbanjac, Kemal Handan, toj zbirci je dao naziv – »Usnula planeta«. Tu posebnu planetu budili su njegovi stihovi posvećeni zavičaju i djetinjstvu. Prije svega Vrbanji i Vrbasu. Sad je ta EHER 30 Š BANJA LUKA

pjesnička planeta posebno živnula, jer po njoj skakuće, skače, leti uvis, omiljena dječja prijateljica – lopta. Nije ni čudo, kad su je šutirali, i snažno i s ljubavlju, naši »Zmajevi«. Naši fudbaleri. Lopta sad kruži oko naših zadovoljnih osmijeha, i spustit će se u junu ove godine direktno u Brazil, kolijevku fudbala/nogometa. E, baš o toj lopti Kemal Handan niže stihove u svojoj novoj knjizi, koju je, s naslovom »Arija iz akvarija«, objavila izdavačka kuća »Bosanska riječ« iz Tuzle. Zato i ovaj prikaz treba početi upravo stihovima o lopti. Možda baš onoj koju je, na dodavanje Edina Džeke, uputio na pravo mjesto, u protivničku mrežu, Vedad Ibišević.

Goooooooool! Taj gol bio je, kako se to kaže, šlag na torti naših fudbalera, koja je toliko velika, da smo se svi njome mogli dobro osladiti. Bez ijednog ugla, lopta ili kugla, riješila na vrijeme ćoškaste probleme. Kotrlja se lako u društvu planeta, ali isto tako livadicom šeta. Pomalo je svaka


Nove knjige lopta udarena, kad nema dječaka, kad je van terena. Mnoga djeca znaju, trčkaraju travom – loptu pozdravljaju rukom, nogom, glavom. Ti si danas sretan, lopta ništa manje. Osjećaj kompletan, zove se loptanje. Uz ovu pjesmu najbolje se slažu stihovi o našim bosanskohercegovačkim nogometašima, «Zmajevima«, koji su postigli veliki usojeh, plasiravši se na svjetsko nogomezno prvenstvo. U svojoj novoj knjizi Handan priziva slike djetinjstva i zavičaja, tamo na obalama rječice Vrbanje po kojoj je dobilo ime i banjalučko naselje u kojem je živio do onih tužnih godina kada je, zajedno sa svojim sugrađanima i sumještanima, morao na neželjene prognaničke putove. Čak preko oceana, u Ameriku, koja mu je dala mogućnost da živi slobodno i stvara. Handan se sjeća svoje rijeke i sretnih godina djetinjstva: Na Vrbanji jedna brana osmjesima našim tkana, blista, sjeća svakog dana na djetinjstva okupana. O toj rijeci pjesnik sanja, kao što o slobodnim virovima i brzacima sanja i riba u akvariju: U staklenom gradu gledam te, još plivaš. Još ne gubiš nadu, još o rijeci snivaš. O toj rijeci, zavičajnoj, neprestano sniva i sam pjesnik, Kemal Handan, kao što priziva i slike banjalučkih ulica, obala, likova... Odjednom smo, zajedno, »Kod Šukrije«: Ko probao nikad nije čašu boze kod Šukrije, nije pošlo mu od ruke vidjet' Šeher Banjaluke. Bogat je tematski svijet Handanovih pjesama, jer on, kako napisa pjesnik Šimo Ešić, ne postavlja granice između poezije za djecu i poezije za odrasle. »Sve što autor pamti, zna, vidi, pretvara u pjesmu«, riječi su još jednog pjesnika, Mirsada Bećirbašića. U pjesmi ima mjesta i za Ahilovu petu, Našeg horu, Kravu Garu, Zaljubljenog ježića, Pite, Stare slike, Sljepu ulicu... Pa i za stolara koji je »najspret-

niji kada pravi lutke. Tada je najsretniji uz pjesmu il' ćutke«. Nova zbirka pjesama Kemala Handana, »Arija iz akvarija«, koju je likovno obogatio Emir Isović, napisana je za djecu, ali ne samo onu između sedme i četrnaeste godine, nego i za onu koja se probude i u starijima, onda kad se sjećaju svoga djetinjstva i svojih sretnih godina života. A djetinjstvo nema granica.

DRUGARI ZMAJA-DŽEKE Mama je kupila zveku i jednog plišanog zeku a on je želio loptu i dres, da liči na Džeku.

Juče im trebale zveke, sutra će knjige i teke. Oni su danas zmajevi, sa dresom Edina Džeke.

Tata je kupio teku, kupio knjigu za seku a seka je željela dres onaj što prave za Džeku.

Sretni dječaci i seke, bosanske bistre rijeke. Budućnost i radost Bosne, drugari su Zmaja-Džeke.


Jedna priča Foto: Mirsad Filipović

Na pragu nove godine

U RIJEKE CVIJET, STAO SAV SVIJET… jaji zgusnuli su se u koloritne cvjetove.

Piše: Ismet BEKRIĆ

Na pragu još jedne godine, nove, prisjećamo se i ovog ljeta u kojem je Vrbas ponovo žuborio – na njegovim obalama ponovo je bilo mnogo Banjalučana, rasutih svijetom, koji su došli po komadiće starih slika, onih koje im još nedostaju ili koje više nikada neće pronaći. Kao kad se kamenčići sa sedara žele zaustaviti, okupiti, negdje kraj Tulekove brane, negdje na Hadžihivzinoj, kod mlinova, na Abaciji, kod Studenca, ispod Kastela, na Halilu, pod orasima, ili na Adi… A voda ih neumoljivo nosi. No, oni su ipak tu. Kao i brojni Banjalučani koji u svoj grad dolaze kao na hodočašće, nastojeći da ostanu što duže. »Neka ih, nek samo dolaze, pa makar i ovako, tokom ljeta«, zabilježili smo riječi prof. Muhameda Kulenovića, predsjednika Zajednice udruženja građana Banjaluke, jednog od onih koji se vratio ne misleći na ponovni odlazak. »Lijepo je kad se ovako susrećemo, kad pričamo, pa kad i zapjevamo 'u Šeheru, kraj bistra Vrbasa'. Ovo je naš grad, ma gdje bili.« Vrbas je, pretočen u boje, tekao i kroz galeriju slikara Enesa Mundžića, u njegovom Gornjem Šeheru. Na umjetnikovim grafikama – slapovi i odsEHER 32 Š BANJA LUKA

I kap po kap, i slap po slap, u rijeke cvijet stao sav svijet… U sebe gledat i svijetu predat najljepše boje, sjećanje svoje. Ova svojevrsna, mogli bismo reći i stalna, izložba grafika i slika Enesa Mundžića, u njegovoj galeriji što se sve više primiče Vrbasu, kao i izložbe slika istaknutih likovnih umjetnika – Bekira Misirlića, Alojza Ćurića, Envera Štalje, Ahmeda Bešića, Kemala Širbegovića, Alije Sarača, čuvaju, bogate dušu, stvaralačko, ljudsko ozračje grada kojemu pripadamo i onda kad nismo u njemu, ne zato što to želimo, nego što su nas gurnuli, odgurnuli, u neke nove prostore i daljine. Iz tih prostora i daljina donosimo svoje knjige u kojima živi i naš grad, »prognani«, »odsanjani«, »iskerani«, šaljemo poruke dobrote i prijateljstva. Kao što to čini i naš Šeherlija, Vrbaslija, Mustafa Bajagilović Jomu. Kad god se vrati sa napornih tura po Skandinaviji i šire, i za kratko ostavi svoj volan, sjeda za računalnik i gleda ko mu se javio, šta pišu Banjalučani rasuti širom svijeta i šta ima novoga u njegovom Gornjem Šeheru. Mustafa sviju pozdravlja svojim poetskim riječima: »Dobro vam jutro, rođeni! Živi bili, ma gdje bili!« U novogodišnjem ozračju te riječi imaju posebno značenje. Kao i stihovi koje su i prošloga ljeta izgovar-

Zelena rijeka: vječna inspiracija vrhunskog slikara. Dugogodišnji prijatelji: Irfan Nurudinović i Enes Mundžić.


ali pjesnici, na desetom susretu Banjalučana »Vezeni most«. Pjesmama je posebno bilo lijepo na izvoru – u bašči i avliji pjesnikinje Nasihe Kapidžić Hadžić. Tu smo ponovo pronašli i ono »čudotvorno zrnce sreće«, za kojim pjesnik Šimo Ešić odavno traga. Tu je i banjalučka pjesnikinja Enisa Osmančević Ćurić istkala svoju pjesmu posvećenu pjesnikinji Nasihi Kapidžić Hadžić, u kojoj »snovima izvezen trenutek ljepote« ostade u stihovima, »da se ljepota ne bi izgubila«. I mi, ma gdje bili. Do novih susreta i viđenja, u našoj Banjaluci, u našoj Švedskoj, u našem St. Louisu, i svugdje gdje nas ima.

Muhamed Kulenović u društvu sa sinom i Suadom na izvoru Krupe.

Prekrasna staro-bosanska kuća Mundžićevih. Enesova kućna galerija.


Sjećanje

Foto: Goran Mulahusić

Tebi, moja Banjaluko!

Miris lipa na Mejdanu Napisao: Edhem TRAKO

Banjaluko! Ti me privijaš u najljepši zagrljaj, ti si moje najtoplije gnijezdo, moje najdraže utočište. Otrgnuo sam se iz Kunovskih čaira da bih došao do tebe, prošao sam tijesne, neizvjesnošću obojene puteve, savladao sam zapreke podignute da ometaju cilj. Promijenio sam svoje prebivalište pokoravajući se svojim željama i srcu, doživio ljubav na Kastelu, prolaske pored Ferhadije, plesne večeri u Domu kulture, Borčeve utakmice i Beneševe boks mečeve. Zato sam stigao do tebe. Nekada si bila moja. Slutio nisam da ćeš mi iskliznuti iz ruku, kao i sve na ovom varljivom svijetu za koji se borimo. Grade lijepi, kada si bio moj, držao sam te kao suho zlato, bojao se zavidnih očiju. Jednog dana, parole su po tvojim zidovima ispisivale zle ruke, izgovarajući u sebi otrovne namjere. Za tvoje sam čuvare odredio miroljubive ljude, blaga srca, one što su mnogo puta oprostiti znali i svoju tugu u crnu zemlju zakopati, odredio sam ti strpljenje, ono koje dragi Bog daruje. Ti, grade, za kojim čeznem, kako si samo gorke suze spustio na trpezu tvojim građanima! Zapalio si ljubavnim žarom srce svojim ljudima spremnim da te beskrajno vole. Svaki dan su sebi krčili put kroz opaka vremena i borili se da nestane rana zemljotresnih. Oni su vodom iz rijeke Vrbas gasili požar u svojim grudima. Tvoji su junaci gubili živote od zavojevača od fašista, podnosili teške muke i živjeli u nadi za bolje sutra. Nekad su znali, nošeni ljubavlju, izaći zajedno i požnjeti pobjedu, a onda se povući u svoje mahale, kao što se orao vraća u svoje gnijezdo. Ti si bio moje najdraže mjesto, ono koje je najsigurnije, mjesto koje je pomjerilo granicu prema toplini, u sami spokoj. Stoga si za mene bio najvredniji i najljepši. Kad bi EHER 34 Š BANJA LUKA

se za maglovita jutra izgubili Šehitluci, zabrinuto bih nagađao s koje bi strane moglo da nastupi nevrijeme. Noću sam spavao s oprezom osluškujući nadnaravne glasove perača ulica. Za njih je život značio nezaustavljivo čistiti, upinjući se bez predaha, tjerati odpatke do šahtova, kao da ih bujica nosi, čeznuti za lijepim domom koji nikad nisu imali. Na kraju bi svanulo jutro, pojeli bi oskudni doručak, a onda bi se njihova tijela smirila u trošnim sobičcima i memli posteljama. Moja Banjaluko, moja ljubavi! Koliko moj život traje, toliko si moj uzdah. Sada, da bih stigao do tebe, satima putujem, prođem kroz nekoliko klima s jednog do drugog kraja Evrope, letim iznad norveških jezera, Atlantika, Danske, Njemačke, divim se bijelim grebenima Alpa i ravnicama Hrvatske. Najzad se poput svjetlosti pojavi Budžak, pa pozorište, hotel Bosna, Ferhadija, Kastel, i eto mene na Mejdanu. A lipe, mirišu li, mirišu! Kad uđem u svoj stan, istog trenutka u meni bljesnu radost od dolaska i tuga od ponovnog odlaska. Znam da je dolazak zagrljaj domovine koju prognanici dožive samo na tren nakon što prođu velika iskušenja. Nije samo moja duša ustreptala od osjećanja već i duša mojih sugrađana i duša nekadašnjih radnih drugova i duše koje će dolaziti poslije mene. Ali moje ludo srce se pitalo: „Zašto? Zašto sam morao otići. Zar nisam trideset godina radio i gradio INCEL, ČAJAVEC? Zar nisam zaslužio svojim radom, svojim vrijednostima, svojom snagom koju sam neštedemice trošio u prekovremenom radu?“ Iz mene je blagim glasom odgovarao neki predosjećaj: „Ne tuguj uzalud, bolan! U ovom i u budućem životu tebi nije namijenjena ista sudbina.» Shvatio sam. A shvatiti to znači razum-

jeti svoj život. Nema lijeka za bolove prognanika. Grade moj, odvojili su te od mene i morao sam otići, ali s bolom kao da nigdje nisam prispio, kao da sam odbačen, kao da moja krv više nije topla. A krv svakog čovjeka je sami život. Kad mi dozvoliše povratak, nakon pet godina u kojima sam te se vrlo često sjećao, moja je želja bila da živim onaj nekadašnji život, držeći se gordo i dostojanstveno – onako kako se treba držati čovjek kome je nanesena nepravda – crpeći snagu od Boga, ne otkrivajući rane. Kako da te drugačije zovem nego Banjaluko. Pa opet ne mogu tvoje božanske ljepote potpuno vidjeti. Na kraju, one su i nesagledive. Kada bih se popeo na brdo deset puta visočije od Šehitluka, možda bih se tek tada mogao nagledati tvoje ljepote. Tada bi snagom ljubavi napravio pravi korak. Sa ovim popisom, šta se hoće, zaboga? (Drugi dio ove rečenice su završne riječi antologijske pjesme Abdulvehaba Ilhamije). Trideseti septembar 2013.godine. Evo ostavljam za sobom Norvešku, idem u Banjaluku i dolazim na popis da ispunim domovinsku dužnost. Prethodno sam skinuo sa Interneta obrasce i dobro ih prostudirao. Pitanja su se ticala svega i svačega. Kako da jednostavno ispričam svoje osjećanje o pitanjima koja su postavljena u popisnim obrascima? Za statistiku kažu da je zbir netačnih podataka, ali se ne može reći da kao nauka pozna diskriminaciju. Međutim, statistički podaci, koje pokaže ovaj popis, sasvim sigurno, imaju diskriminatorsku pozadinu prema cjelokupnoj BH dijaspori. Jesu li ovo novi znaci na putu definitivnog otpisivanja? Ja o tome mogu slutiti samo u prenosnom značenju, kroz ranije primjere i simbole.


Foto: Goran Mulahusić

Napisao: Dinko OSMANČEVIĆ

BANJALUČKA RAZGLEDNICA

JEDNA POPODNEVNA ŠETNJA Lagana popodnevna šetnja pored Vrbasa, niz Halilovac. Smaragdno-zelena rijeka opušta i umiruje dušu nakon napornog dana, punog stresa teške svakodnevice. Na Vrbasu je živo, brojni šetači, kućni ljubimci, poneki kupač. Par divljih pataka je sa svojim potomstvom, veselo se brčkaju dok dva dajaka režu površinu svojim špicevima, na kojima su nekad obavezno vožene banjalučke ljepotice. Približavam se Venecija mostu i prisjećam očevih priča o Đumišića skeli, koja se, nekada, upravo tu nalazila i spajala obale Vrbasa, a danas potonula u zaborav. Penjem se na most i pružam pogled niz krivudavu, nemirnu rijeku. Tražim neki znak, iako znam da ga neću naći, koji bi podsjećao na skelu. Ali odmah desno u vodi, uz obalu, podno kafića K-4, tri korpe za smeće: jedna velika betonska, za koju je trebala velika snaga da se dotle dogura i surva, metalna takođe velika, kakvih je dosta postavljeno uz rijeku, i plastična sa metalnim stalkom koji se kači na stubove rasvjete. Ružna slika bode oči. Banjaluka je nekada u Jugoslaviji imala imidž grada zelenila, sa brojnim parkovima, drvoredima, mirisnim alejama, a svemu tome poseban ton su davali Kastel i Vrbas. I danas se ulažu napori da taj imidž sačuva, mada se sve više osjeća pritisak betoniranja grada. Zbog svega toga, posebno

36

ŠEHER

BANJA LUKA

boli sve prisutniji vandalizam i destrukcija, posebno kod mladih ljudi. Uništavanje korpi za smeće, saobraćajnih znakova, prevrtanje kontejnera, lomljenje desetina tek postavljenih sadnica, uništavanje autobuskih stajališta ili bacanje otpada u rijeku, postali su omiljeni "sport" među dijelom mladih koji su u tome najaktivniji vikendom ili tokom proslava praznika ili nekih sportskih dostignuća. Sigurno da su izokrenuti sistemi vrijednosti u toku i nakon rata, kao i poratna neimaština, uzročnici takvog ponašanja. O tome sociolozi i psiholozi naveliko mogu govoriti. Mnogo bitnije je kako destrukciji stati u kraj. Pored skrnavljena grada, ona predstavlja i dodatni udar na ionako praznu Gradsku kasu. Kratkoročno, oštrija zakonska regulativa i njeno dosljedno sprovođenje moglo bi dati rezultate, gdje bi se pored novčanih kazni mogao uvesti i društveno koristan rad u obnavljanju sadnica i zelenih površina, a dugoročno, rješenje treba tražiti u edukaciji mladih. Onda kad djeca od malih nogu budu učila o Kastelu čiji svaki kamen sapuće istoriju, o Vrbasu, njegovim obalama, adama i dajak čamcu, o alejama i parkovima, ta djeca će voljeti svoj grad. A kada se nešto voli, onda se to i čuva, pazi i nadograđuje.


Ukradenoj djeci Napisao: Haris GRABOVAC Sve je počelo jednim strašnim nevremenom. Dani, mjeseci, godine, kiše, grmljavine straha i uzbuđenja. Sa prozora sam gledao kako nadlijeću grad ta užasna bića, bez lica, sa očima kao rubinima, po jednim na svakom dlanu, ljudske ruke. Crni kao naši grijehovi, krilima šišmiša, krhkim tijelom i velikim kandžama, ne znam odakle dolaze. Svjetiljke su tiho lebdjele te noći kada su me ukrali. Jedan trenutak ležao sam u krevetu, sanjajući dječiji san o nekom neotkrivenom svijetu, drugi visio u kandžama aždaha u lijetu prema nepoznatim, nad izmorenom Banjom Lukom, na čijem sam licu, kao na licu roditelja, vidio, da grad više ne može, da više ne umije da se bori protiv zla. Sad se zovem 3425. Tako su mi rekli, kad su me donijeli na ovu obalu i prepustili njima. Jednom mrtav i jednom oživljen kao Lazarus, sretan, gledao sam ljude koji su se okupili da me prime u njihov svijet. Bijele kože, plavih očiju i kose, nasmijani, prijatni, sretni zbog mene, spremni da me spašavaju, da mi pomognu, da me oslobode. Tu sam odrastao, uvjeren da od mene nešto više zavisi jer sam slobodan, iz zahvalnosti sam lizao svaku sliku, svaku misao toga svijeta. Doživljavajući ga kao elektron, prebacivan od atoma do atoma, od -izma do -izma, pretvarajući se kao gusjenica. Vjerujući u svaku riječ neoprezno, zanesen pohodom na snove naivne. Ali vremenom, kako nisam uspijevao da pronađem svoje mjesto na njihovoj obali, koža mi nije više postajala bijela, nego, naprotiv, zelena i tvrda. Jezik je bivao debeo, glomazan i neprirodno dugačak, kao da mu priroda ne dozvoljava da ispravno govori njihovim jezikom. Kosti lomiljive i krhke pod njihovim suncem, kao da je otrovno. Sad iznenađen, primijetim da već odavno ležim razapet na ulicama hladnim i da je sve prošlo. Nisam postao jedan od njih, nisam uspio, ali nisam to ni ja, ne prepoznam se u ogledalu. Neko sam čudovište, stranac kojemu se i preci u snovima smiju u mahali Ferhadije, kao klovnu, sirotinji, prosjaku. Spremnom da im ćefine odmota sa očiju umrlih, da lijepi njihove kosti trule kao glinu dograđivajući svoju nedovršenu ličnost. Pitam se da li je kriva ishrana? Jesu li drugi uspjeli postati lijepi i mirišljivi kao oni, zato što su jeli nešto posebno? Ili je do nekog napitka? Nekog sirupa, koji te pretvori u jednog od njih. Možda je do zaposljenja? Tako barem mnogi kažu. Pre plašen zbog svoje budućnosti, vratio sam se svojoj zemlji, ali ni to više nije bila moja zemlja, ni moji ljudi, nego pustinja, i džinovi, duhovi, kamenih srca, koji su me dočekali kamenjem, ko

pljima, uzvicima 'pobjegušo', 'izdajico'! A moj jezik kao da biva još više glomazan, težak, moja koža masna, smrdljiva, uviđam da u nji hovim očima postajem čudan, i da sam prema njima malen, nejak. Na hladnom asfaltu ležim zaboravljen, sa cigaretom u ustima, i tješim se. Domovina je samo jedna smrdljiva rupa, s kojom si vezan samo zato što si njen, tako što si u njoj rođen, pa te ne pušta, gdje god da odeš, i u tvojim mislima te ljubomorno otima, i ne da. A u stvari ne zna, niti je ikada znala, i da si rođen. Iznad moje glave, viseći sa ulične rasvjete, aždaha drži kavez. U njemu popovi, fratri, rabini i hodže strpani zajedno pa mi kriješte kao gavrani nad turbetima careva, begova, paša. Jedirne davno pretvoreno u nišan bijel. Ne žalim! Ne smijem! Spasili su me! Ali nemam pred kim da kleknem, na vjernost i službu da se zakunem. Imam samo sebe, svoj bajrak pod kojim marširam u noć mrku. Osuđen da sebi budem sve. Da bih održao takav svijet, potrebne su mi obje ruke, pa samo stižem da se smijem kada vidim kako se oko mene sve polako urušava. Ostalo mi samo malo nejasnih slika, kao jedina uspomena na moje pravo lice i ime. Ne, ja nemam utočišta ni tamo, ni u prošlosti, ni ovdje, čak ni u tebi, draga, čiju kosu, vjetrom raširenu pred mojim okom kao brijeg, vidim sada u plamenu kao strašnu lomaču u kojoj se želje pretvaraju u dim koji se tiho diže u noć mrku. Nedovljan sebi, ne mogu voljeti. Moga lica simbol, raka ljubavi je to. Iz nje ne mogu da vaskrsnem u sjaju božanskog bića, jedino kao neki majmun koji umije da se smije svemu što je progutala vatra, ne osjetivši sramotu svoje naivnosti. Ali tebi barem ostajem nedostižan, Nije to inat što zbori iz sjene moga srca, već zvijezda koja u vatri pada sa umišljenih visina, priviđajući ti se kao zrno, leptir žuti! A kada u mraku budeš tražila mjesto gdje pala je moja mladost kao bagremov ocvat, naći ćeš đerdan od bajoneta. Šeširom nakrivo, pod teškim oblacima, hodam ulicama jednog hladnog grada. Oružje sam davno spustio, naučio da stvarnost prihvatim, da joj se ne suprostavljam. Naoružan jedino olovkom i hartijom, pišem i opisujem svoje poraze, da se moja i slične sudbine ne bi slavile kao pobjede. ŠEHER

BANJA LUKA

37


Dinko Osmančević BIJELA UKRŠTENICA/KRIŽALJKA (sami upisujeta crna polja, broj crnih polja nalazi se u zagradi na kraju svakog retka)

BANJALUČKA OPERA

VODORAVNO: 1. NAŠ NOVINAR I PUBLICISTA, AUTOR LIBRETA BANJALUČKE OPERE (0) 2. Ista slova -- Insan, u trećem padežnom obliku -- Uređaj za snimanje lmova (2) 3. Bivši španski fudbaler, Huan -- Tona (oznaka) -- Prvo i dvadeseto slovo abecede -- Opseg (mn.) (4) 4. Autor muzike banjalučke opere, kompozitor i dirigent, Muharem -- Radnici na armiranju (1) 5. Strano žensko ime -- Banja u blizini Banjaluke (2) 6. Biljka tratorak, medvjeđa stopa -- Ludolfov broj -- Irski fudbaler, Roj -- Ista slova (4) 7. Određen datumom -- Roman Jevgenija Zamjatina -- Oznaka za gram -- Judejski kralj (3) 8. Prvo slovo -- Štucati -- Pripada Istri (2) 9. Papin godišnji prihod -- Pokvareno jaje -- Način (3)

rjesenje: SLAVKOPODGORELAC AA-INSANU-KAMERA FRAN-T-ANj-OBIMIINSANIĆ#ARMIRAČI KATRINA-SLATINAAKANT--PI-KIN-NN DATIRAN-MI-G-ASA A-ICATI-ISTARSKI -ANAT-MUĆAK-STIL

USPRAVNO: 1. BANJALUČKA OPERA (1) 2. Grad na Kipru -- Prvi samoglasnik (1) 3. Oznaka za Austriju -- Hemijski element (1) 4. Prodavnica vina, vinoteka (0) 5. Inicijali narodnog heroja Nađa -- Sol, so (1) 6. Grad u SAD -- Konj u narodnoj pjesmi (2) 7. Auto oznaka za Pančevo -- Dalmatinska uzrečica -- Grad u Francuskoj (2) 8. Lična zamjenica -- Fosfor (oznaka) -- Zadnji samoglasnik (4) 9. Operska diva, u glavnoj ulozi u banjalučkoj operi (0) 10.Jedanaesto slovo abecede -- Inicijali banjalučkog narodnog heroja Ličine -- Antičko ime za Vis (3) 11.Kukuruzni klip sa koga je skinuto zrno -- Teniski klub (skr.) (1) 12.Koristiti ga, iskorištavati ga (1) 13.Pripada Emiri -- Kratica manjeg entiteta u Bosni i Hercegovini (1) 14.Bivši njemački golman, Jens -- Beogradska novinarka Slobodanka (1) 15.Koji pripada gradu Arika, Arički (0) 16.Oznaka za Kalcijum -- Najtanje slovo -- Banjalučki novinar i publicista, Osmančević (nije Dinko) (2)


Tortillas med Argeta Æ+g\ijfe\i%K`ccX^e`e^jk`[ZX*'d`e%

Ingredienser: Gräslök, chili, peppar, majs, hackad lök Tortillabröd, 16 st Argeta Kycklingpastej, 1 burk (95 g) Argeta Kalkonpastej, 1 burk (95 g) alternativt Argeta Pikant, 1 burk (95 g)

Blanda Argeta kycklingpastej med majs och gräslök och krydda med peppar efter egen smak. Fördela ut blandningen pa. . tortillabröd och vik ihop dem. atta Fortsätt vidare med Argeta Kalkonpastej eller välj Argeta Pikant om du vill ha en starkare smak, och blanda tillsammans med chilin och löken pa. resterande torti. llabröd. Grädda i ugnen pa 175 gr. i ca 15 min. Klart att servera!

lindstromrombo.se

Smakar lika gott i maten % % som pa smörgasen!


Šeher Banja Luka 28