Tema: Vezeni most »Usnula planeta« - prva pjesnička knjiga Kemala Handana
VRBANJA OD SANJA Vjetrovi zla su i Kemala Handana, Vrbanjca i Banjalučanina, prognali sa zavičajnih obala djetinjstva na neka druga, udaljena, američka prostranstva, da čezne i priziva stare slike – predjele svoje Vrbanje, starog, pitomog naselja što se privuklo Banjaluci i žuborima rječice, koja mu je dobroćudno poklonila svoje ime. Handanov odgovor nije bio zgusnut u mržnju, u zlopamćenje; naprotiv, razlio se u mehke rječi, u stihove. Neke od njih susrećemo i među koricama njegovog pjesničkog prvjenca – zbirke pjesama za djecu »Usnula planeta«, objavljene u ediciji »Mali princ« izdavačke kuće »Bosanska riječ« iz Tuzle (ilustracije Salih Đođić), a predstavljene i na nedavnom Sajmu knjiga u Sarajevu. Kemal Handan je dugo sretan snivao kraj Vrbanje, a ti snovi sada su se spleli u stihove u kojima »uspomene sad se smiješe«: »Još radosti bukti plamen, / kad načinih prvi skok. / Poznam njezin svaki kamen, / čitav njezin donji tok...« I tako, budeći snove iz djetinjstva, Handan je ispjevao stihovanku svojoj rijeci, koja je i u najtežim vremenima ostala simbol dobrote i ljepote: »Ona nam je zlatna rijeka, / u kojoj i nebo sanja, / gdje god teče voda neka, / sa njom teče i Vrbanja.«
Iz virova djetinjstva zažuborili su stihovi bliski djeci, ali i svima onima koji te najljepše godine nose u sebi i onda kad im kose posijede i izrastu brkovi. Osluškujući »kako duša sanja«, Handan je ispisao pjesme o rodnoj Vrbanji, o Banjaluci »koja teče« kad u Vrbas padne suza, o Uni, i njenoj bajci, o starom mostu na Neretvi, o usnuloj plenati koju treba probuditi dobrotom, o suncu koje je »vječito na sceni«, o brici iz Vrbanje, o mami mladog slikara, o ruži koja je slala poljupce, o knjigama, pa o Selminom dućanu, o mravima i pčelama, o jednom zeki koji je zastao pred neobičnim znakom, pa o pjesniku koji je volio i djecu i golubove, vrbanjskom učitelju Stanku Rakiti i njegovim brkovima, pa o još jednom brčiću, onom banjalučkog dobričine Ale koji djecu zasipa bonbonama i čokoladacima... I sam pjesnik postaje, u isto vrijeme, i dječak i tata; dječak - koji u sebi nosi sve draži djetinjstva, tata koji se i sam želi poigrati, jer »kad na prozor ptica sleti, / u djetinjstvo to ga vrati«. Dječakov tata, zapravo - sam pjesnik, bar za trenutak biva, kao Mali Princ, vječiti dječak, taj »dječak sa - brkovima«. Handanove pjesme za male i velike, za sve one koji bi htjeli brže porasti, ali i duže ostati djeca, razigrane su, melodične,
jednostavne, i iznad svega dobroćudne, zasanjane, kao treperave izmaglice kroz koje se naslućuju najljepše slike djetinjstva. Pred nama ponovo teče, i žubori, Vrbanja, ona koja je, kako otac poručuje sinu, »za nas uvijek, draga luka, centar svijeta«. I ta Vrbanja, taj svijet djetinjstva i uspomena, zapravo je samo djelić planete, koja nam je svima data, i koja, i kad je usnula, treba da sanja samo snove dobrote. »Svaki čovjek ima svoju usnulu planetu«, kaže u predgovoru ove knjige Kemal Coco. A centar te Handanove planete je njegova Vrbanja. I njegova Banja Luka. Banja Luka koja teče: »U grlu je riječ stala, / u vazduhu ruka. / U Vrbas je suza pala – teče Banja LukA...// Ruka njena drhtava je, / taj zagrljaj čeka./ Napunila suzama je / korita svih rijeka!« Tekst: Ismet BEKRIĆ Ilustracija: Salih ĐOĐIĆ
ALE, ALE GENERALE Ale, Ale generale! Djeca mi te mnogo hvale. Sjećaju se još parade, svi sa tablom čokolade. Ale, Ale generale! Snage su ti izdržale. Linije su svuda čvrste, oblizuju djeca prste. Ale, Ale generale! Tvoje sile nadjačale. Svakome iz ešalona zapala je po bonbona. Kemal Handan
Š E H E R 27 BANJA LUKA