Page 1

ŠEHERBanja Luka

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

"što te nema"

Dodijeljene nagrade "Vezeni most" ŠEHER BANJALUKA #2 JULI-AUGUST 2009 • MOTALA • CIJENA 25 SEK


UVODNIK Poštovani čitaoci, Mnogi ste se već vratili vašim kućama, poslije zasluženog odmora provedenog u raznim državama širom ove planete, ali ipak većina nas je dobar dio svog godišnjeg odmora provela u Bosni i Hercegovini, a naravno i u Banjaluci. Utisci se sređuju i trebaće nam dosta vremena da se vratimo u realnu stvarnost življenja u našim novim sredinama daleko od rodne grude. Banjaluka nas je dočekala mora se priznati prilično čista i urbana onako okupana ljetnim suncem. Grad je veliko gradilište, djeluje na prvi pogled moćno, moderno i ležerno. Mnogo šetača, mnogo nepoznatih ljudi vidi se odmah, zalutali. Starosjedilaca nigdje, poneko poznato lice otkriva da postoji i ona druga strana medalje, a to je da grad čine ljudi, a ne objekti. Po običaju zadnjih godina prognani Banjalučani se uz jutarnju kaficu i neizbježne dnevne novine, okupljaju u bašti hotela Palas i razmjenjuju svoja iskustva izbjegličkog života. Mnogi su se nostalgično prisjećali svojih doživljaja iz mladosti. Potekne i pokoja suza jer ljudi su stigli sa svih kontinenata i sreću se prvi put poslije mnogo godina. Mi iz redakcije Šeher Banjaluke koristimo priliku da podijelimo naš skromni magazin. Mnogi su ga tražili, nažalost nisu ga svi mogli dobiti, a reakcije poslije čitanja su bile iskrene. Dobili smo puno komplimenata koji gode i to od ljudi od pera jer su oni shvatili značaj pokretanja ovakvog magazina koji pokušava ispreplitati «tanke niti» u jednu čvrstu pletenicu koja nas Banjalučane pokušava zbližiti i povezati. Dobili smo i jako puno konstruktivnih kritika tako da greške na koje nam je ukazano ćemo ispravljati iz broja u broj. Članovi upravnog odbora Saveza Banjalučana su se aktivno uključili u realizaciju «Vezenog mosta». Bili smo prisutni i u lokalnim i državnim medijima i govorili smo najviše o još uvijek otežanom održivom povratku. U ovom broju osvrnuli smo se i na ovogodišnje susrete Banjalučana u Saint Louisu i Klotenu, na «Vezeni most» koji je održan u Banjaluci i na ljude koji stvaraju i pišu u tuđini. A posebno treba napomenuti da su Banjalučani u centru Štokholma dostojno obilježili stradanje nevinih Srebreničana i genocid počinjen nad njima. Nadamo se da će naši napori za još kvalitetnijim sadržajem i tehničkom opremljenošću doprinijeti da vas ovaj broj još više približi vašem gradu.

OSNOVAN/GRUNDAT 2009. Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ/ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare Mirsad Filipović Urednik/Redaktör Samir Rajić Grafička obrada/Grafisk arbete

SBLŠ / www.blsavez.se Lektor/Korrekturläsare Azra Lokvančić

Redakcija/Redaktion Muharem Sitnica -Sića Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Esmina Malkić Dopisnici/Korrespondenter Ismet Bekrić (Slovenija) Slavko Podgorelec (BiH) Mišo Vidović (BiH) Bedrudin Gušić (USA) Adresa redakcije/Redaktionens adress Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12 591 33 Motala Telefon: +46(0) 141 51684 Internet: www.blsavez.se

Mirsad Filipović

E-post: seherbl@blsavez.se List izlazi dvomjesečno. Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina Švedska: PG 155 25 59-5 Pretplata i reklame na tel: +46(0) 141 51684 e-post: seherbl@blsavez.se Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju Štampa/Tryck LTAB Linköpings Tryckeri AB 013-31 60 40 Naslovna stranica: Pogled na Martićevu ulicu Nerica Abdulić-Osmančević akademski slikar


SADRŽAJ BROJ 1I/2009

4 ZAPIS IZ BANJA LUKE: Susreti i zbivanja u ljeto 2009.

19

OŽIVLJENA BOSANSKA POVIJEST Predstavljamo vam banjalučke književnike koji djeluju i rade izvan Banjaluke: Zlatko Lukić

21

SJEĆANJE NA SREBRENICU : "što te nema"

9 ADEM ĆEJVAN BANJALUČANIN : Čedo Thalie,

23

ZANIMLJIVOSTI O BANJA LUCI: Banjalučka balada potopnici Bisernazi

11 VEZENI MOST :

26

SUSRETI BANJALUČANA U ŠVAJCARSKOJ I USA

28

LANA I LAZO MATIĆ : Vjenčanje na banjalučki način

6 ONO ŠTO NAS TREBA POSEBNO DA BRINE : Ulice i imena kojih više nema poklonik Bachusa

Kada jednom dođeš u grad od lišća...

13 USPJEŠNI BANJALUČANI :

Dr. Mirsad Hadžikadić

broj 2 juli-august 2009 ŠEHER BANJA LUKA 3


Zapis iz Banja Luke

SUSRETI I ZBIVANJA U LJETO 2009. Tekst i foto: Muharem Sitnica - Si}a

P

onovo smo na istom putu, dolaskom ljeta, kao da počinje ostvarivanje dugog sna koji te vodi od Švedske do rodnog grada. Gotovo da ne osjetiš prolaznost dana i noći i u stvarnosti osvaneš u Banjaluci. A ona vječna, stara i mlada, smješi se i plače, tuguje i raduje se u spoju starog i novog, u ozračju tradicija i savremenosti, u zelenilu Vrbasa i aleja, u mirisu cvijeća i hladovini lipa, rodni grad u kojem smo svi mi pridošli sa svih strana svijeta, proveli vrijeme mladosti, radosti i ljubavi…. I ponovo smo tu, u našim naseljima, ulicama, kućama i stanovima, u svim našim susretima i pričama među nama i sa starim i novim komšijama. Susreti sa mnogim dragim licima, prijateljima i saradnicima, koje sam i ove godine ponovo sreo, obnovili su ono vrijeme kojeg više nema, ali postoji u nama i našim sjećanima . Banjaluka je posebno lijepa ljeti, veoma čista i prepuna cvijeća, lijepo uređenih parkova i obala Vrbasa i prekrasnih djevojaka po čemu je oduvijek bila poznata. Nažalost jedan dio građevina u tvrđavi Kastel, u lošem je stanju, pa ako se želi sačuvati ovaj stari i vrijedni spomenik kulture jedan od simbola grada, krajnje je vrijeme za njegovu obnovu….. Terasa hotela ”Palas” postala je centar svih naših okupljanja u ljetnom periodu, tu saznaš iz prve ruke ko je je sve došao, a uz kafu i hladno piće pričama nikada kraja, i tako iz dana u dan. Posebno je bilo posjećeno izletište na slapovima, i restoran ”Slap” bio je dupke pun svakog dana i noći u vrijeme našeg boravka u rodnom gradu. U takvom ozračju i u pretoploj Banjaluci, počeli su 6.susreti Banjalučana, «Vezeni most»-2009.godine.

SVEČANO OTVARANJE Svečano otvaranje 6. susreta Banjalučana ”Vezeni most2009.”, priređeno je u koncertnoj dvorani kulturnog centra Banski dvor, u petak 10.jula u 20 sati. I počelo je kao i do sada, intonacijom himne Evrope, ”Oda radosti” iz 9. simfonije L. W. Betovena. Uvodnu riječ i dobrodošlicu poželio je, predsjednik Organizacionog odbora, Slobodan Marić a govorili su još gradonačelnik Banjaluke Dragoljub Davidović, predsjednik Saveza Banjalučana u Kraljevini Švedskoj Mirsad Filipović i predstavnik Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice Mitar

4 ŠEHER BANJA LUKA juli-august 2009 broj 2

Kovačević. Svečani koncert u organizaciji muzičko-scenske agencije „Arion“ započeo je premijernim izvođenjem uvertire iz opere „Safikada“, autora Muharema Insanića i Slavka Podgorelca, potom izvođenjem djela domaćih i svjetskih autora, uz nastup Kamernog hora i orkestra pod dirigentskom palicom Muharema Insanića i Vanese Kremenović, te mješovitog hora, SPD „Jedinstvo“, dirigent Nemanja Savić. Gosti večeri bili su; Dunja Simić, sopran, prvakinja frankfurtske opere, uz klavirsku pratnju Omera Blentića i orkestra MSA “Arion“, a počasni gost Radmila Smiljanić, primadona beogradske opere. Ovo troje svjetski poznatih umjetnika veže nešto zajedničko, rođeni su Banjalučani i po prvi put zajedno predstavili su se u Banjaluci na 6. susretima,“Vezeni most-2009.“ Publika je oduševljeno gromkim aplauzima i ovacijama, nagradila njihov izuzetan nastup koji će se dugo pamtiti. U tom ozračju nastavljeno je druženje umjetnika, pozvanih gostiju i djela publike u dvorištu familije Insanić, gdje se dugo pričalo o svečanom koncertu, a posebno o nastupu Dunje Simić, Radmile Smiljanić i Omera Blentića.

OSTALI DOGAÐAJI U drugom danu, 6. susreta još od ranog jutra počela su sportska takmičenja u malom nogometu, odbojci i košarci, koja su trajala sve do 17. jula uporedo sa svim kulturnim manifestacijama, u organizaciji; Muhamed IbrahimbegovićPalada, Narcis Hadžiselimović, Ferid Lukačević i Džemil Vajrača. Održan je i šahovski memorijalni turnir´, “Ahmet Ćejvan“, u organizaciji; Emina Karabegović-šahovski majstor, Zdravko Malbašić, Edo Čizmić i Željko Tomić. U prostorijama Hrvatskog kulturnog centra u okviru manifestacije; „Galerija uglednih Banjalučana“ održano je predstavljanje patera Franca Pfannera, osnivača Samostana Trapista "Marija Zvijezda", kojega su Banjalučani (Muslimani, Katolici, Pravoslavci i dr.) zvali "Gospodin sa Vrbasa" , a čije djelovanje je vezano za brojne događaje u Banjaluci u tom periodu. Priređivač, Slavko Podgorelac, pozvao je prisutne da pogledaju izložbu dokumentacione i prikupljene građe, a potom je premijerno prikazan dokumentarni film o postanku i razvoju samostana u Trapistima. Nakon gledanja filma koji nam je pružio spoznaju o veličini posjeda i građevina oko samostana, “Marija Zvijezda“, te historijskoj vrijednosti i svim aktivnostima, koje su ostavile neizbrisive tragove na


Mesud Mulaomerović-potpredsjednik Saveza Banjalučana, Mirsad Filipović predsjednik Saveza, Dževad Osmančević predsjedsjedavajući vijeća naroda RS, Mitar Kovačević pomoćnik Ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH

širem području Banjaluke, od postanka samostana pa sve do današnjih dana. Nakon prikazanog filma, Slavko Podgorelec u svom izlaganju predočio nam je mnoge zanimljive podatke koje je sakupio iz raznih arhiva priređujući tako još jedno izuzetno veče u hrvatskom kulturnom centru, u okviru manifestacije 6. susreta Banjalučana, „Vezeni most2009.“ I to je zaista trebalo vidjeti i doživjeti i hvala Slavku Podgorelcu, inače jednom od autora opere „Safikada“. Po prvi put u muzičkom paviljonu, KC Banski dvor u parku “Petar Kočić”,priređen je koncert – Gitarduo, ”Dvije gitare u predvečerje”, Povodom obilježavanja 200. godišnjice kompozitora Josepha Hajdna. Na programu su izvođena djela: Josepha Hajdna, Mocarta, Skarlatija, Đulijanija, Karulija,Tarega, Kardosa, Majersa , u izvođenju gitardua Aide Jaran-Bilanović i Edina Jarana, naših sugrađana koji žive u Švedskoj , i uz prigodne riječi medijatora Kolje Mićevića, Banjalučanina, koji živi u Parizu. Muzički paviljon bio je pretijesan da primi sve koji su došli i koji su uživali u izvanrednoj muzici Aide i Edina i nadahnutom govoru Kolje Mićevića, o Hajdnu i njegovom muzičkom opusu. 15. jula, u vijećnici KC Banski Dvor, održan je Ekonomski forum banjalučke dijaspore, a tema je bila: ”Razvojni proces

Dunja Simić prvakinja frankfurtske opere, Dragoljub Davidović gradonačelnik Banjaluke, Radmila Smiljanić primadona beogradske opere

grada Banjaluke i banjalučke regije-uloga dijaspore kao potencijalnog investitora, koju je vodio, Slobodan Marić i kojoj su prisustvovali veći broj poznatih banjalučkih privrednika, a ove godine bili su prisutni, Zlatko i Nurko Golalić, Adem Bajagilović,Enver Moralić, Dževad Haznadar, Sead Huskanović, te predstavnici privredne komore, Skupštine grada, Razvojne banke i drugi. Restoran „Slap“ u Novoseliji, bilo je mjesto gdje je održana završna svečanost manifestacije. Domaćin je bio Dedo Harambašić, a program je vodio Muharem Sitnica. Na početku su sve prisutne pozdravili, Slobodan Marić, predsjednik Organizacionog odbora, dr.Vesna JovićVukadin, Slavko Podgorelec, a asocijaciju mladih,“Banjaluka u srcu“ i list „Šeher Banjaluka, predstavila je Esmina Malkić. Tokom večeri zabavljao nas je duo koji je svirao svako veče u tom periodu, zatim su nastupili, Enes Bašić i Emir CerićCera i uz zvuke dobro poznatih pjesama zabavljalo se i igralo do kasno u noć. I moglo bi se reći da je svim prisutnima to bila još jedna dobra zabava uz piće i mezetluke, uz muziku i igru. Bilo je previše svijeta i premalo mjesta ali ipak možemo zaključiti da i uz sve opravdane primjedbe sve se dobro završilo na finalnoj večeri 6.susreta Banjalučana 2009. broj 2 juli-august 2009 ŠEHER BANJA LUKA 5


Ono što nas posebno treba da brine

ULICE I IMENA KOJIH VIŠE NEMA Tekst i foto: Mišo Vidovi}

U

periodu od 1991-1997, godine banjalučka gradska vlast na čelu sa Srpskom demokratskom strankom promjenila je nazive 240 ulica u gradu, kao i imena svih naselja, mjesnih zajednica i kvartova. Jednu od „glavnih rola“ imala je takozvana „Komisija za davanje novih naziva ulicama i četvrtima“. Njene „prijedloge“, opštinski parlament većinskim glasovima odbornika SDS-a, „aminovao“ je bez puno rasprave i razmatranja, pritom ne ostavljajući ni minimum minimuma šačici opozicionih odbornika da se suprostave takvim odlukama. Kako je na „demokratski način “ tadašnja vlast mijenjala naziv ulica(27.11.1991, 16.7.1992, 26.2.1993, 30.3.1994, 6.10.1994, 30.5.1995, i 30.12.1996), možda govori i dio teksta „Adresa nepoznata“, banjalučkog književnika Ranka Risojevića objavljenog 1997, godine.

bivšim partizanima i antifašistima, bez obzira da li je riječ o ljudima iz naroda, koji s komunizmom nisu imali nikakve veze, ili komunističkim liderima. Bez obzira da li su njihovi nosioci bili Srbi ili neki drugi, promijenjene su table i u ulicama: Braće Radić, Dr Vase Butozana (naučnika, prvog predsjednika Vlade BiH), Dr Danice Perović, Milana Ličine, Milančića Miljevića, Partizanskih Avijatičara (ali i posebno poimence), Franje Kluza, Rudi Čajaveca, Petra Mećave, Rade Ličine, Sime Šolaje (data mu je druga, periferna ulica), Slaviše Vajnera Čiče, Slavka Rodića, Stojana Vujasinovića i drugih. Naravno, neki od antifašista su i ostali, ali su svoje ulice dobili: Stevan Moljević, Petar Veliki, Kutuzov, Car Nikolaj II, Carevi Romanovi, Maršal Zukov (komunistički vojskovodja, Staljinova uzdanica), Rade Radić, Manjački Ustanici i Ravnogorci, Vojvoda Uroš Drenović….

... Pored opštinske kadrovske (SDS) komisije, najaktivnija je po svemu sudeći bila komisija za davanje novih naziva ulicama i gradskim četvrtima. Priznajmo da im nije bilo lako da pronađu zamjenu za toliki broj ulica čija su imena postala neprihvatljiva za novu vlast. Logika koju je slijedila ta komisija bila je vrlo jednostavna: osnov mora biti srpska istorija, kako ona starija, predturska, potom Prvi svjetski rat i vojvode iz tog rata, onda Kraljevina Jugoslavija sa svojom dinastijom, iz Drugog rata da ostane samo ono što se za sada "ne smije" dirati, ali mu treba pridodati i neke ličnosti iz četnickog pokreta i iz najnovijeg vremena heroji ovog posljednjeg rata. Njima treba pridružiti velika imena srpske nauke i kulture..Milosti ne treba imati ni prema kome, u miru kao u ratu, etnički treba pročistiti naše ulice, ukloniti sve nazive s muslimanskim, hrvatskim i inim imenima. Njima pridružiti komunističke revolucionare, učesnike Drugog svjetskog rata, bez obzira da li su u tom ratu poginuli ili nisu. Naprosto, neka im se zametne svaki trag kao da nikada ni postojali nisu. Poznati dijelovi grada: Hisete, Mejdan, Šeher, Novoselija, , Budžak, sada su Kočićev vijenac, Obilićevo, Srpske toplice, Lazarevo. Selo Motike, odmah pokraj Banjaluke, dobilo je novo ime: Srpski Milanovac. Ovdje nije jasno šta je ponukalo komisiju da pristupi ovoj promjeni, vjerovatno zazor mjesnog stanovništva prema oruđu koje ih je ranije hranilo. Brdo Šehitluci, na kome je spomenik borcima NOR-a (19411945), dobilo je naziv Banj brdo…. Najteži udarac zadat je

Rezultati tog urbicida vidljivi su i danas. Prema raspoloživim podacima koje su prezentovale pojedine nevladine organizacije, mediji, ali i jedan broj javnih radnika i pojedinaca, od 461 ulice u gradu, koliko ih trenutno ima, imena i nazive iz srpskog korpusa i srpske istorije nose njih 378, iz hrvatskog 20, a iz bošnjačkog svega tri (Meša Selimović, Skender Kulenović i Mehmed Mehmedbašić), dok ostale ulice imaju geografske toponime. Prije trideset godina , 1979 , godine, od 403 ulice u gradu, Bošnjaci su “imali” 81 ulicu, Hrvati 55, a Srbi 144, dok su 153 ulice imale imena koja su se odnosila na druge tadašnje jugoslovenske republike i imena iz svijeta I svjetske istorije...

6 ŠEHER BANJA LUKA juli-august 2009 broj 2


UZALUDNI PROTESTI Zajednica udruženja gradjana Banja Luka, 2003. godine u Gornjem Šeheru organizuje okrugli sto o temi „Banja Luka dijaspori-dijaspora Banja Luci“. Uz niz drugih pitanja-povratak imovine, zapošljavanje, obrazovanje, zdravstvena zaštite, pokrenuto je i pitanje promjena naziva ulica, naselja i trgova. Prema onome što je zapisao Fuad Balić, u „Banjalučkim žuborima“(broj 10, 2008.godina), na skupu je zaključeno da se pristupi hitnom vraćanju najstarijih toponima - predjela našeg grada i bliže okolice: Gornji Šeher, Šehitluci, Mejdan, Hiseta, Budžak, Šargovac, Ivanjska. „Zaključci su proslijeđeni Komisiji za utvrđivanje prijedloga imena naselja, ulica i trgova Skupštine grada Banja Luke.Tadašnja komisija je najvećim dijelom prihvatila ove zaključke i uputila ih u redovnu skupštinsku proceduru, ali je ova tačka skinuta sa dnevnog reda“, naveo je , izmedju ostalog Fuad Balić. Kako i zašto je ova tačka skinuta sa dnevnog reda, ako je, kako se navodi, pomenuta komisija, najvećim dijelom prihvatila zaključke sa okruglog stola, koliko nas sjećanje služi, niko od predstavnika tadašnje gradske vlasti(koja je i sadašnja) na čelu sa Savezom nezavisnih socijaldemokrata nije javno obrazložio. Navodno su gradski čelnici „opravdanje“ za njeno eskpresno skidanje „tražili“ u „preobimnom dnevnom redu“(!?), ali prema onome što su pojedini opozicioni odbornici, ali i autor ovog teksta, „iskopali“ iz izvora bliskih vladajućem Savezu nezavisnih socijaldemokrata, ona je izbrisana iz „aktulenih političkih razloga“(?), jer prema mišljenju stranačke centrale, ali i ljudi koji su obavljalji visoke funkcije u gradskoj administraciji „rasprava o njoj mogla bi imati kontraproduktivne posljedice s obzirom na predstojeće lokalne izbore“. No comment!!! Iako je vlast tada, (a što ne reći i sada) izbjegavala da priča priču o vraćanju starih naziva ulica i naselja, Zajednica udruženja gradjana Banja Luka, prije dvije godine, ponovo je otvorila ovu temu. Nakon okruglog stola „Nazivi ulica, naselja i trgova u Banja Luci - sadašnje stanje i kako do evropskih kriterija i najbolje prakse“ još jednom je i po ko zna koji put) upućen apel i inicijativa da se ulice, aleje, naselja, trgovi, zovu imenima dostojnim banjalučke baštine, ljepote i tradicije. Nažalost, sve su prilike da će i poslije ovog apela, inicijative i zahtjeva proteći još dosta vode Vrbasom , dok se gradske vlasti konačno udostoje da ovo pitanje stave na dnevni red neke od budućih sjednica gradskog parlamenta. Do tada iz Skupštine grada poručuju da “postoji multietnička komisija koja je zadužena da se bavi ovim pitanjem” i kako “nije tačno da ne postoji

spremnost da se otvori pitanje naziva ulica, već je to jedna vrlo složena procedura, jer danas svi imaju pravo da pokrenu ovo pitanje”. Narod obično kaže: Živi bili pa vidjeli! A, ukoliko bi se uporedila situacija sa nazivima ulica , naselja, gradskih kvartova prije 1992, sa sadašnjim stanjem, sedamnaest godina kasnije, s pravom se može zaključiti da su mnogim borcima protiv fašizma i narodnim herojima iz NOR-a od 1941-1945, izbrisani nazivi ulica. Mišljenja javnih i kulturnih radnika, nevladinog sektora, ali i samih građana jedinstvena su: Većina ulica, naselja, kvartova, mjesnih zajednica trenutno imaju nazive po ličnostima koje nemaju ama baš nikakve veze sa istorijom grada, niti su na bilo koji drugi način bili povezani sa gradom. Mnoge zaslužne istorijske ličnosti i gradjani Banja Luke, koji su dali značajan doprinos u oblasti kulture, prosvjete, umjetnosti , razvoja grada i uopšte javnog života, neopravdano su zaboravljenje, dok jedan broj trenutnih naziva ulica odudara i nije u skladu sa demokratskom i slobodarskom tradicijom Banja Luke. Saglasnot postoji i u tome da bi proces povratka starih naziva ulica i gradskih toponima ujedno predstavljao dosljedniju , kvalitetniju , uspješniju, odnosno konačnu i adekvatnu primjenu Odluke Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda i svih gradjana u BiH. Nažalost, svaka gradska vlast, pa i ova trenutna, samo je obećavala, nije pokazala ni političke volje, a ni istinske spremnosti za promjene.

INICIJATIVE A prije šest godina, na kuću u kojoj je rodjena pjesnikinja Nasiha Kapidžić-Hadžić postavljena je spomen-ploča. Ovom svečanom, pa što ne reći i istorijskom činu, u Mejdanu, u Stupnici, osim članova Nasihine porodice, prisustovali su i brojni Banjalučani-poštovaoci lika i djela svoje sugrađanke čija je vječna inspiracija bila njena Banja Luka, Vrbas i bašta kuće - istinskog bisera starobosanske arhitekture. Ovom prilikom pokrenuta je incijativa da se ulica u kojoj se kuća čestite i poštene porodice Kapidžić

broj 2 juli-august 2009 ŠEHER BANJA LUKA 7


(glava porodice Alija Kapidžić bio je jedan je od potpisnika Rezolucije hrabrih banjalučkih Muslimana), dobije ime po Nasihi Kapidžić-Hadžić. Podsjećamo, takođe da se šestu godinu u bašti kuće Kapidžića održavaju „Vezeni mostovi “, manifestacija posvećena književnom stvaralaštvu, po mnogima, najznačajnije bosanskohercegovačke pjesnikinje i naše sugrađanke. A eto, punih šest godina, oni koji redovno pohode ovu manifestaciju stalno se pitaju: Kada će gradske vlasti konačno donijeti odluku da se ova ulica zove po Nasihi Kapidžić-Hadžić. Ovoj inicijativi pridružuje se i autor ovog teksta, a ne sumnja da podršku ima i od kolega iz redakcije „Šeher Banja Luke“. A iskoristiću priliku gradske vlasti pozvati na „razmišljanje“ da se jedna od ulica nazove i po jednom od najvećih bosanskohercegovačkih glumaca i umjetnika uopšte, Ademu Ćejvanu. Podsjećamo gradonačelnika,

gospodina Dragoljuba Davidovića da se ove godine obilježava dvadeset godina od smrti ovog Banjalučanina, koji je svuda pohodio, ali se uvijek vraćao svojoj Banja Luci. Gospodine Davidoviću! Ima li u Banja Luci ulica za jednog Vladu Dijaka, pa i za Ademovog glumačkog druga , prijatelja i brata, Vladu Zeljkovića? Hoće li se naći jedna ulica i za istinskog Banjalučanina, slikara i pjesnika, pedagoga, Alojza Lojzu Ćurića? Kakvo je rasploženje kod vas i vaših djelatnika, službenika i političara da se „pronađe“ još nekoliko ulica za brojne Banjalučane, pa i za one koji to nisu po rođenju, ali su zajedno sa svojim sugrađanima godinama davali značajan doprinos u istorijskom, kulturnom i svakom drugom smislu za razvoj grada? Inače, ideja za ovaj tekst tekst rodila se na ovogodišnjim „Vezenim mostovima“, bašti kuće Kapidžića. Osmišljavan je izmedju ostalog u kafani bašte „Dajak“, („Alibaba“), Stupnici, u Mejdanu, a uz pjesmu Atifa Turčinhodžića. Prve konture počeo je dobijati ispred „Palasa“, ali i na Studencu i Abaciji dok je inspiracija proradila jednog avgustovskog vikenda. Prvi redovi otkucani su u jednom internet klubu kod Ferhadije i Sahat kule, a konačno je završen u naselju Starčevica u jednoj od ulica kojoj nisu promjenili ime. I završio bih riječima uvaženog Fuada Balića, nekadašnjeg direktora Doma kulture i biblioteke. U tekstu „Ulice naše mladosti“, objavljenog u „Banjalučkim žuborima“ broj 10, gospodin Balić napisa:“Ulica je živo biće, slično čovjeku, a nije u običaju da čovjek mijenja svoje lično ime...“

Koristimo ovu priliku da svim našim čitaocima islamske vjeroispovjesti poželimo sretne ramazanske dane sa željom da ovaj mjesec provedu u sreći i zdravlju ,u razmišljanju, jer ovo je mjesec kada se muslimani posebno posvećuju mudrosti života, sjećajući se onih koji su siromašni i kojima je potrebna pomoć.

KASTEL

Ramazan Šerif Mubarek Olsun

Na teškim kapijama Nema više stražara Ni šejha Ni handžara Ni na bedemu dizdara Što grabi sa kantara Debele trešnje Evlije Čelebije.

Poslije ramazana, muslimani uživaju u prazničnoj atmosferi Ramazanskog bajrama. Bajrami u Bosni i Hercegovini imali su posebnu draž. Miris kolača, pita, raznih bosanskih specijaliteta ostavljao je utisak da bajrami mirišu. Tada postaci uživaju u ljepoti i blagodetima koje im je Uzvišeni podario.

Bajram Šerif Mubarek Olsun 8 ŠEHER BANJA LUKA juli-august 2009 broj 2

Sve mrgodniji od zla zemana Od zaboravljenog baruta i kopita Na svakom kamenu urezano stoljeće A neko staro proljeće na kulama Ispisalo baladu o Safikadi.

Jedino se još top baljemez Na dnu Vrbasa Zanosi zelenom vodom. Antonije Ćosić


Adem Ćejvan Banjalučanin

^EDO THALIE, POKLONIK BACHUSA Piše: Slavko Podgorelec

Karikatura: Midhat Ajanović-Ajan

D

vadeset je godina (5. novembar 1989.) otkako ovaj glumac u Edenskim vrtovima nastavlja misiju započetu prije više od pola stoljeća kada je na velika vrata kročio u hram Thalie, te zaštitnice kazališne umjetnosti. Rođen 1927. pod Pećinom, odrastao uz legende, bajke i skaske (i kaubojske filmove), ovaj velikan jugoslavenskog glumišta početkom pedesetih je polagao audiciju u banjalučkom teatru pred 'markama' – Ferdom Delakom i Lojzetom Štandekerom, a za partnera je tražio 'najboljeg glumca'. Taj bezobrazluk zapanjio je komisiju, a nakon 'ispita' direktor Delak je naložio umjetničkom rukovodiocu Lojzetu da odmah 'kreira' radno mjesto novome glumcu. «Pa onda moram nekoga otpustiti» zabrinuto će Štandeker. «Baš me briga – otpusti onog 'najboljeg glumca'» kazao je Delak. I tako je započela Ademova karijera – na 'velika vrata'. Temperamentan, šarmantan (privatno, a osobito na sceni), snažnog glasovnog organa, besprijekorne dikcije i neponovljiv u gesti i pokretu, Ćejvan je počeo 'haračiti' pozornicom. I niti jednog trenutka nije podlegao sujetnoj prepotenciji, do kraja karijere i života. Nakon dvije sezone dobio je angažman u tada za mnoge nedostižnoj kući – Hrvatskom narodnom kazalištu (famoznom HNK u Zagrebu), i uporedo studirao na Kazališnoj akademiji kod dr Branka Gavelle. Paradoksalno, ali istinito: 'študent' postaje nositelj glavnih uloga, osobito nakon što iz Beograda dolazi Bojan Stupica - bard koji je odgojio brojne naraštaje vrhunskih umjetnika. Zagrebačka, a osobito ženska publika, u talasima puni gledalište u njegovim predstavama. Bez kompleksa, ali s poštovanjem, Adem je partner Titu Strozziu i Beli Krleži. Kada je sredinom pedesetih u Zagreb dolazio Gerard Philippe, francuski filmski glumac i nasljednik Rudolfa Valentina («Ljepota đavola», redatelj Rene Claire), Stupica je mrtav-'ladan (unatoč prosvjedima etabliranih glumacaZagrepčana), na aerodrom poslao Adema da dočeka ovu zvijezdu za kojom je bolja polovina Europe uzdisala. Njih dvojica su se na prvi pogled zavoljeli, a prijateljstvo nastavili «pečatiti» u buffetu iz kojeg ih je tek uvečer izvukla policija koju je, zabrinut, poslao – Stupica... A, Adem je bio poslovično 'širok' prema glumicama. Jedared su mi, pričao je, na tavanu HNK 'namjestili'

lutku mrtvoga Glembaya u postelju. Karijera se nastavljala samim uspjesima. To potvrđuje i Pero Kvrgić kada se, ovih dana, prisjeća Adema, i neizostavno naglašava njegov šarm, koji je nailazio na pozitivan odjek, osobito kod žena'. «Bio je univerzalan i savršen – voljeli su ga i kad je tumačio negativce» kaže Pero. Priče o Ademu-glumcu (ali i Don Huanu!) stigle su i do ušiju tada utjecajnog Krleže. "Fric" (tako su ga zvali) povjerovao je u 'tračeve' da je Adem 'liebling' njegove supruge Bele. "Glupost! Ali ipak sam otišao u Sarajevo" pričao mi Adem. I prvi koraci hrvatske tv-nisu bez njega mogli proći, kazao je svojevremeno Ivan Hetrich. U sarajevskom teatru nastavlja karijeru zvjezdanim stazama, a prva sarajevska tv-drama "To" Alije Isakovića lansira Adema u krug besmrtnih. I uz sve prethodno (i buduće) on ostaje srdačni, neposredni i nenadmašni boem. «Sjećam se njegove garsonijere: bilo je tu svega i svačega,

broj 2 juli-august 2009 ŠEHER BANJA LUKA 9


a na vratima je visila stelja – ćerek sušene ovčetine koja je služila za mezu u nedoba» pričao mi je početkom osamdesetih pokojni Ademov prijatelj Miodrag Žalica, književnik i kazališni esejista. Do banjalučkog potresa 1969. Adem se muva između Sarajeva i Banja Luke, a onda odlazi u Jugoslavensko dramsko u Beograd. Narednih deset godina živi i radi sa velikanima koji ga, bez ustručavanja (jer već je 'legenda') primaju u svoj 'cercle'. Adem je popularan, poštovan i nezaobilazan. Kada smo, početkom osamdesetih, entuzijastički organizovali susrete "S glumcima u maju" (koji postadoše tradicionalni) najveća imena tadašnjeg glumišta dolazila su, poglavito zbog Adema, u Banja Luku. Bez honorara, zbog 'hababluka' (prijateljstva). Zoran Radmilović ovdje je imao posljednji kazališni nastup, a dolazili su Ljuba Tadić, Mira Stupica, Fabijan Šovagović, Đođe Pura, Rada Đuričin i Miša Janketić, Boris Dvornik, Reihan Demirdžić i Rudi Alvađ, Enes Kišević, Svetlana Bojković i Mira Banjac, Stevo Žigon, Marko Nikolić i Josip Pejaković, Semka Sokolović i Ivan Hajtl...i ko bi ih sve pobrojao. Onda je teško obolio. A i to kroz onu "Hajd' bolan –šta ima veze?!". Živio je danas i ovdje – "do daske". Desetak dana pred smrt (i danas me grize savjest, ali sam ponosan) izvukoh ga iz postelje da snimimo 'introductio' i finale prve i za sada jedine video-kasete o Banja Luci koju su producirali Muhamed-Braco Skopljak, Zlatko Divić-Div i moja malenkost, a na kojoj su predstavljena sva tadašnja (1989. godina) kulturnoumjetnička društva, solisti, horovi, i sve kulturno-povijesne znamenitosti Banjaluke. Odradio je to Adem vrhunski i profesionalno, bijaše to njegov posljednji izlazak pred kameru odnosno publiku. Ugasio se, kao svjećica, 5. novembra iste godine u Ljubljani. Onda su došla neka luda i krvava vremena: Adem je na vrijeme osjetio kada treba otići... I deset godina o njemu se nije čulo u njegovu gradu. Kada sam 1999. počeo pripremati homamage uz desetu obljetnicu njegove smrti – odmah mi se pridružio (i on je pokojni) slikar Žika Pećarić, muzički pedagog i kompozitor Muharem Insanić – a podržao nas i književnik Ranko Risojević. U Ademovom pozorištu rekoše kako za to "još nije vrijeme"(?!). Ipak smo 'to' organizovali u Rankovoj «Galeriji», a jedini koji su događaju dali veliki publicitet bili su Televizija Republike Srpske, tadašnji "Glas srpski" i magazin "Reporter" koji je događaj sponzorisao 'u naturi' (u Ademovom stilu – ićem i pićem). Petnaesta godišnjica smrti ovoga velikana ujedno je i prekretnica: obilježena je u banjalučkom Hrvatskom kulturnom centru koji je bio pretijesan da primi sve koji su Adema poznavali, i one koji su ga željeli upoznati. 10 ŠEHER BANJA LUKA juli-august 2009 broj 2

Enes Kišević, Slavko Podgorelec i Adem Ćejvan u prijateljskom ćaskanju . Foto: Slobodan Rašić 1987 g.

Zapisaše o svom Kolegi Ademu Ćejvanu BRANKO PLEŠA: „Mi znamo da ga nema u toj čarobnoj kutiji, a ipak, i opet za razliku od mnogih, a svojstveno neponovljivim glumcima, Ćejvanovo televizijsko izražavanje nosi u sebi izražajnost deteta koje vas fascinira i ne možete ga se ni odreći ni odbraniti.“ MIODRAG ŽALICA: „Adem Ćejvan već za života ima svoj spomenik. Gledao sam ga u Madridu. To je spomenik don Kihotu i Sančo Pansi. Jer Adem Ćejvan je i jedno i drugo, svoja sopstvena trezvenost i svoja istovjetna usplahirenost, svoja kontradiktorna oglašenost.“ IVAN HETRICH: „Njegova, pojava, glas, gluma (čas suptilna, a čas agresivna) osigurali su Ćejvanu niz zapaženih uloga u kasnijim tvdramama zagrebačkog studija.“ Dr JOSIP JOVIĆ-ŠOVER: ”Bio je razbacan i rasprodan.Volio je Banju Luku i Vrbas i svaki kamen. U stanju je ad hoc izmisliti legendu o svakoj avliji, mjestu kraj Vrbasa, a o Ćejvanovoj pećini iznad rodne kuće izrekao je toliko priča i čini mi se da mu je pripovjedački dar osnovni talent.“ SEMKA SOKOLOVIĆ: ”Hvala ti Ademe za sve što sam naučila od tebe i za sve lijepe časove koje si nam pružio...” MIRA BANJAC: Ma, Adem je bio ČOVEK! PERO KVRGIĆ: On je bio gromada, vrhunski Umjetnik! Ponosan sam što smo se poznavali! JOSIP PEJAKOVIĆ: Nikada nije govorio o tuđim manama i svima potrebitim je pomagao...


Vezenim mostom

KAD JEDNOM DOĐEŠ U GRAD OD LIŠ]A... Piše: Ismet Bekri}

O

vog ljeta mnogi bjelosvjetski, prognanički, putevi ponovo su se sreli, i spleli, u jednoj avliji u banjalučkom naselju Stupnica, tamo gdje Vrbas svojim tokom i žuborom miluje bašču i bosansku kuću u kojoj je rođena pjesnikinja. »Kad jednom dođeš u grad od lišća...«, napisala je prije trideset i više godina profesorica književnosti i maternjeg jezika u banjalučkoj Realci – Nasiha Kapidžić. Iz svoga grada otišla je zatim u Sarajevo, na razne uredničke poslove, ali svoju pjesničku bašču djetinjstva nikad nije zaboravljala. Gledajući je kroz trepavice sjećanja i daljine, iz nje je crpila nove inspiracije, dobijala neku novu pjesničku i životnu snagu. Iz svoga grada otišli su, početkom zadnjeg desetljeća prošlog stoljeća, mnogi Banjalučani – prognaničkim putevima koji su ih vodili u neizvjesnost, na sjever, ili preko okeana... U svim tim godinama odvojenosti i teškog navikavanja na nove sredine i nove jezike, ni oni nisu zaboravljali svoje bašče i svoje ulice, i čekali su neke dane i godine da se ponovo mogu susretati u svome gradu, na obalama svoje rijeke. Još jedan ljetni, julski susret Banjalučana, nazvan po Nasihinoj pjesmi »Vezeni most«, ponovo je bio središte Banjaluke – one koja je ostala na obalama Vrbasa, i one koja se raširila svijetom, od Australije i Novog Zelanda, pa preko Amerike i Kanade, do Skandinavije.

Jedna bosanska avlija ponovo je za Banjalučane, bila središte svijeta. A, u tom središtu – pjesma. I ljubav. »Ljubav i dobrota su ljepota života«, jedna je od poruka Manifesta koji je, prije dvije godine, prvi put predstavljen upravo u Banjaluci, u okviru književnog programa »Vezeni most«, da bi se nastavio u Veneciji, 20. jula ove godine, u programu stodnevne konferencije »Odbrana prirode«, u ambijentu 52. venecijanskog bijenala, te ponovo vratio u pjesničku avliju u Banjaluci, kao svojevrsna himna harmoniji univerzuma i smislu života (»Od sebe ka drugima«, Čovjek). U grad od lišća došao je i – Dunav. Doveo ga je sa sobom, u svojoj poetskoj poruci, pjesnik i direktor Zmajevih dječjih igara iz Novog Sada Dušan Pop Đurđev. »Dunav danas protiče ispod Vezenog mosta, protiče tesnim koritom Vrbasa, tu na dohvat zlatne grede detinjstva banjalučke pletisanke, što uz pomoć grafitnih iglica predivom spaja obale Nebeske reke«, kazao je u svome poetskom zapisu pjesnik Pop Đurđev, na književnoj večeri u avliji i bašči pjesnikinje koja je bila čest gost Zmajevih dječjih igara. »Među javom i med' snom, roje se svodom nebeski svici i osvetljavaju nam put svile, jer, kad tad, valja nama preko rijeke. Zaustavite Dunav, čula se odnekud pesma sićanih slavuja. Udahnite je punim plućima i osetićete kako mirišu Zmajevi đulići u Nasihinoj bašči. Tijo noći, Dunav je danas, kao najdraži gost, došao u grad od lišća.« U tom gradu od lišća je i ulica od lišća u kojoj se nalazi i Nasihina rodna kuća, sa spomen pločom i stihovima pjesme »Vezeni most«. Ali ta ulica od lišća ne nosi ime pjesnikinje Kapidžić. »Kada dolazimo u kuće pjesnika, onda dolazimo i u ulice koje se ponose imenima tih pjesnika«, rekao je pjesnik iz Novog Sada Pop Đurđev. Te sponatne riječi pjesnika, lišene svake politike i politizacije, pobrale su buran pljesak brojnih istomišljenika, ljubitelja poezije, kojih su tog

Predsjednik Saveza predstavlja naš list

broj 2 juli-august 2009 ŠEHER BANJA LUKA 11


julskog predvečerja ponovo naglasili zajedničku želju – da ova banjalučka ulica u Stupnici bar jednim svojim dijelom dobije ime pjesnikinje koja je tu i rođena i koja je tom ambijentu udahnila poseban život. KNJIŽEVNA NAGRADA »NASIHA KAPIDŽIĆ HADŽIĆ – VEZENI MOST«: Od ove godine književni susret u Banjaluci bogatiji je i za jednu značajnu nagradu koja će se dodjeljivati za opuse i domete u poeziji za djecu. Nagrada, nazvana po banjalučkoj pjesnikinji, lirskoj vezilji, i po nazivu književnog susreta – »Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most«, ovog jula zasluženo je pripala banjalučkoj pjesnikinji, Enisi Osmančević Ćurić, i mađioničaru pjesničke riječi iz Tuzle Šimi Ešiću. Enisa Osmančević Ćurić niti djetinjstva upliće u slike i metafore, koje su uvijek na onoj sunčanoj strani života, dok nam Šime Ešić, koji je u svijet krenuo iz svoga »Rudarevog kućerka«, sa »Vezenom torbicom« punom stihova i dobrote, poručuje da je djetinjstvo »Pola igra, pola zbilja«, i da je poezija za djecu nedjeljivi dio ukupne poetike i literature. »U ovom velikom svijetu svako će naći sreću«, čuli smo u Ešićevim stihovima, dok – kako je kazala Osmančevićeva, ti »konci zlatne niti« čine najljepše klupko, »klupko planete«. Ešićevo, pjesničko, dječije zrnce sreće blistalo je te julske večeri u pjesničkoj avliji, koja je na osoben način postala, za Banjalučane i pjesnike, svojevrsno središte svijeta. U tom središtu bili su i gosti ove književne manifestacije, Eva Ras iz Beograda, Dušan Pop Đurđev iz Novog Sada,

BANJALUČKE STRANICE: U okviru književnog programa ovogodišnjeg »Vezenog mosta« predstavljena su i nova izdanja banjalučkih autora, te knjige i publikacije koje govore o našem gradu, našoj »Šeher Banjaluci«. Upravo tako – »Šeher Banjaluka« zove se i novi magazin Banjalučana u Švedskoj, pa i cijeloj Skandinaviji, čiji je prvi broj predstavljen i u Banjaluci. Pozdravljajući sve prisutne u avliji Nasihine rodne kuće, urednik Mirsad Filipović pozvao je na saradnju i izrazio želju, da i ovo glasilo bude još jedan most koji će povezivati Banjalučane rasute svijetom. U vijećnici Doma kulture predstavljeni su novi naslovi

12 ŠEHER BANJA LUKA juli-august 2009 broj 2

Bašta porodice Kapidžić je bila pretijesna da primi sve poklonike lijepe riječi

Mirsad Bećirbašić iz Sarajeva, Muhidin Šarić iz Kozarca i banjalučki literati Jovan Joco Bojović, Kristina Mrđa, Nikola Vukolić, Slavko Podgorelec, Idriz Saltagić, Bahrudin Ramić i Ismet Bekrić. Pjesnik Kemal Coco, koji ove godine obilježava 50 godina plodnog književnog stvaralaštva, nije mogao doći zbog bolesti, ali je poslao svoje pjesničke poruke: Banjalučanima – da sve rijeke svijeta nazivaju Vrbas, i svima onima koji suosjećaju i dijele bol sa Srebreničanima – »Voljet ćemo one što su im oči otvorene a oni ni sunca ni zvijezda ne vide... Voljet ćemo nepomične na čijim usnama lebdi osmijeh. One što su umrli željom neljudi...« Voljet ćemo sve one što pate. Na svu sreću, ipak je više ljudi, koji su još jednom zajedno prešli preko pjesničkog Vezenog mosta. S njima su išla i djeca iz dramske grupe »Roda« glumice Nevenke Rodić, koji su avliju uljepšali svojim osmijesima, govoreći stihove pjesnika. Valja nama preko rijeke... Valja nama preko Vrbasa... I na ovu i na onu stranu... – »Mačak i ptica« Alojza Lojze Ćurića, »Vrelo ljepote«, antologija bosanskohercegovačke poezije za djecu koju je priredio Šimo Ešić, »Ko prije do mene, dobije pjesmu i priču od mene« Mirsada Bećirbašića, »Pijetlov budilnik« Ismeta Bekrića, »Svijet kao predstava« Denisa Dželića, »Nemesis i dunja« Asime Simke Smajić i »Cvjetovi iz čaira« Edhema Trake. Svoje stihove govorili su i saradnici »Banjalučkih žubora« - Jovan Joco Bojović, Enisa Osmančević Ćurić i Idriz Saltagić. Tako su, i ovog jula, susreti Banjhalučana u svome gradu ponovo na najljepši način bili u znaku književne riječi. One koja se ne briše. Ona gradu od lišća daje poseban treptaj.


Uspješni Banjalučani

Dr. MIRSAD HAD@IKADI] Piše: Bedrudin Guši} (USA)

D

r. Mirsad Hadžikadić, predsjednik Bosanskoameričkog savjetodavnog vijeća, prvi predsjednik Bosansko-američke akademije nauka i umjetnosti te aktuelni član njenog Upravnog odbora, ovogodišnji postdiplomant Harvarda: "OBRAZOVANJE JE NAJVEĆI DAR KOJI ČOVJEK MOŽE DATI SEBI I SVOJOJ DOMOVINI"! Puno je referensi već bio akumulirao moj sagovornik u svojoj profesionalnoj karijeri i kako bi se kod nas reklo, društvenom angažmanu, da se predstavi našim čitateljima. Ali, kao po nekom nepisanom pravilu, u ovakvim situacijama uglavnom prevagne neki povod. A povod i izazov za mene da upravo sada razgovaram sa gospodinom Mirsadom Hadžikadićem je nedavno stečena magistarska diploma koja mu je uručena na jednom od najpoznatijih sveučilišta na svijetu - Harvard University. Imao sam ga šta pitati, a on je itekako imao šta da kaže. Svojevremeno smo u Banja Luci moji jarani i ja čitali dnevne novine od pozadi - najprije sportske teme pa onda ostalo. Ja bih sada ovaj razgovor započeo, na neki način, u istom smjeru. Pa da počnemo od neposrednog povoda da ovdje i sada javno razgovaram s tobom - od diplome koju si dobio u četvrtak, 4. juna ove godine, na Harvardu. Uz sada i javne čestitke, da te prvo upitam šta te je motiviralo da se u pedeset i nekoj odlučiš da godinu dana budeš odvojen od (dijela) familije i da se vratiš u studentski život? DR. HADŽIKADIĆ: Posljednjih jedanaest godina moje profesionalne karijere proveo sam kao akademski 'administrativac', prvo u ulozi šefa katedre a potom dekana koledža za informacione tehnologije Univerziteta Sjeverne Karoline u Šarloti. Za to vrijeme sam se ponovo počeo baviti naučno-istraživačkim radom što me je iskreno zaintrigiralo. Par projekata koje smo uradili podsjetilo me je na intelektualno zadovoljstvo koje pružaju nove spoznaje i ideje. To me je navelo da odlučim da dam ostavku na položaj dekana i da se potpuno posvetim naučno-istraživačkom radu. Međutim, problemi koji mene interesuju su problemi sa kojima se današnje društvo sve više suočava, uključujući ekonomske krize, političke i

Dr. Mirsad Hadžikadić i Bedrudin Gušić

oružane sukobe, ekološke poremećaje i socijalne nepravde. Moja namjera je da vodim tim naučnika i istraživača koji će proizvesti simulacione računarske modele mogućih rješenja za te probleme. Kako moguća rješenja spadaju u domene političkih nauka, ekonomije, sociologije, diplomatije i ekologije, bilo mi je potrebno da dobijem odgovarajuću naobrazbu. Harvard je imao postdiplomski program koji mi je bio neophodan. Tačno je da se moje odsustvo negativno odrazilo na porodicu, ali im moram odati potpuno priznaje i veliku zahvalu na njihovom razumijevanju i pomoći. Kakvo si zvanje stekao tom diplomom, kakve mogućnosti ti ona pruža u tvojoj daljnjoj karijeri i šta ti ona intimno znači? DR. HADŽIKADIĆ: Titula je - Magistar javne/društvene administracije (Masters of Public Administration) dodijeljena od strane Harvardove Kenedi škole za upravljanje (Kennedy School of Government). Društvena administracija se odnosi na rad vlada i nevladinih

broj 2 juli-august 2009 ŠEHER BANJA LUKA 13


institucija i organizacija. Ona će upotpuniti moj magistarski i doktorat iz računarske tehnike, što će mi omogućiti da vodim tim naučnika okupljenih u novom Institutu za kompleksne sisteme, čiji ću biti prvi direktor. Ovaj Institut će biti osnovan pri Univerzitetu Sjeverne Karoline u Šarloti. U jednom našem ranijem, privatnom razgovoru, si mi rekao da si se u ovih godinu dana, uz naporne obaveze koje proističu iz studija, ipak, na neki način, odmorio. Od čega? DR. HADŽIKADIĆ: Odmorio sam se od poslovnih sastanaka, pisanja izvještaja i poslovnih planova, evaluacije profesora, odluka o platama, intervjua za otvorene pozicije i sličnih elemenata poslovne svakodnevnice. Smatram ovu godinu čistim poklonom jer sam je proveo u pripremi za budućnost. Da li je još neko, a naše je gore list, 4. juna dobio Harvardsku diplomu? DR. HADŽIKADIĆ: Jeste. Znam za četiri osobe u istom programu: dvije iz Bosne i Hercegovine, jedna iz Hrvatske i jedna sa Kosova. A, sada, vratimo se nekih četvrt stoljeća unazad, kada si napustio Banja Luku i obreo se ovdje u Americi. Koji su te motivi vodili još tada, nekoliko godina prije raspada Jugoslavije i krvavih ratova u njoj, da doneseš takvu životnu odluku? Da li je u pitanju bila i dobra procjena u odnosu na ono šta će se događati ranih 90-tih na prostorima od Triglava, ne do Đevđelije, nego do Drine, a posebno između Une i Drine, te Save i mora? DR. HADŽIKADIĆ: Ja sam sa porodicom došao u SAD 1984-te godine, mnogo prije problema iz devedesetih godina. Jednostavno sam želio da radim doktorat na izvoru tehnoloških dostignuća i kreativnosti. Kad smo se vratili u tadašnju Jugoslaviju 1989-te godine, sve se bilo promijenilo—ljudi, politika, država. Ostali smo 10 mjeseci i odlučili se da se vratimo u SAD. Nismo uopšte očekivali rat, ali smo vidjeli da nema ni političke ni ekonomske volje da se Jugoslavija formira kao moderna demokratska država. Čak je i za dio čovjekovog životopisa potrebna cijela knjiga. Ipak, hoćeš li, u najkraćem, za ovu priliku da ispričaš svoj životno-znanstveni put od dolaska u Ameriku do pozicije dekana na UNCC? DR. HADŽIKADIĆ: Došao sam u SAD 1984-te godine, kao Fulbrajtov stipendista, na doktorske studije. Doktorirao sam 1987-me godine iz oblasti računarske tehnike. Iste godine sam se zaposlio kao profesor na Univerzitetu 14 ŠEHER BANJA LUKA juli-august 2009 broj 2

Sjeverne Karoline u Šarloti. Nakon deset godina ponudili su mi posao šefa katedre, a tri godine nakon toga postao sam prvi dekan novo-osnovanog koledža za informacione tehnologije. Nakon osam godina taj koledž je postao jedan od najproduktivnijih naučno-istraživačkih jedinica na univerzitetu. Tada sam odlučio da mi treba novi izazov i aplicirao na još jedan postdiplomski studij, ovoga puta na Harvardu. Sasvim je logično da se jedan intelektualac, pogotovo sa takvim referensama kakve ti imaš, aktivno uključi i u neke (polu)političke angažmane baš u ovoj zemlji, a za našu - Jednu nam i Jedinu. Kako i kada je nastala ideja o formiranju Bosansko-američkog savjetodavnog vijeća, čiji si još uvijek predsjednik? DR. HADŽIKADIĆ: Često sam putovao u Sarajevo sa namjerom da vidim na koji način mogu da pomognem razvoju naše domovine. Emir Zlatar mi je jednom prilikom napomenuo rad trojice mladih ljudi iz Vašingtona koji su se svesrdno angažirali na obrazovanju članova američkog Kongresa o stvarnom stanju u Bosni i Hercegovini. To su bili Tarik Bilalbegović, Esmir Ganić i Vehid Deumić. Nakon početnih uspjeha počeli su razmišljati o formiranju organizacije koja bi se bavila sličnim stvarima na mnogo formalniji i efikasniji način. Njih trojica su vjerovali da bi im moje iskustvo u SAD i pozicija na univerzitetu pomogli da kao organizacija budu ozbiljno shvaćeni i prihvaćeni. Ured u Vašingtonu je otvoren 2006. godine, a ja sam na zahtjev Tarika, Esmira i Vehida postao prvi predsjednik Vijeća. Kakve je do sada, značajnije rezultate, Vijeće polučilo na lobističkom planu? DR. HADŽIKADIĆ: Najznačajniji rezultati do sada uključuju dvije usvojene rezolucije, formiranje Kluba prijatelja Bosne i Hercegovine u Domu predstavnika, uspostavljanje ureda u Vašingtonu, uspostavljanje pozicije izvršnog direktora i ostvarenje snažne podrške Vijeću od strane naših sunarodnika koji žive i rade u SAD. Sve se ovo ostvarilo sa minimalnim financijskim sredstvima. Da li si zadovoljan odnosom odgovarajućih bh. državnih institucija prema Vijeću, te njegovim tretmanom u bh. medijima, naprimjer? DR. HADŽIKADIĆ: Ne postoji zvanični odnos bosanskih državnih institucija prema Vijeću. Mnogi pojedinci se pohvalno izražavaju o radu Vijeća i nastoje da lično pomognu naš rad, ali to nije dovoljno. Ostale države sa područja bivše Jugoslavije, uključujući i Republiku Srpsku, ulažu znatna sredstva u svoje lobističke organizacije. To


nije slučaj sa nama. Mi smo predlagali da BiH unajmi jednu od američkih profesionalnih lobističkih firmi, što bi uveliko olakšalo naš rad, međutim ni to se nije desilo. Bosanskohercegovački mediji su nas podržali kad god je to bilo potrebno. Nije nam nikada bio problem da prenesemo informacije građanima bilo putem štampe ili televizije. Da li je i koliko prisutna spoznaja o postojanju Vijeća u glavama relevantne većine naših građana koji žive u SAD, klubovima, udruženjima, džem'atima i šta učiniti da ta spoznaja bude još prisutnija, a koja bi trebala rezultirati praktičnom podrškom njegovom angažmanu u ovim, veoma bitnim vremenima po domovinu i njenu daljnju sudbinu? DR. HADŽIKADIĆ: Najviše kontakata sa našim građanima smo ostvarili putem prezentacija na sastancima Kongresa Bošnjaka sjeverne Amerike (KBSA), putem internet stranice Vijeća, kao i putem biltena koje redovno izdajemo. Na nesreću, KBSA trenutno prolazi kroz organizacionu krizu, što će negativno utjecati na naše napore da proslijedimo informacije njihovim članovima. Jedna od najmlađih naših institucija ovdje je Bosanskoamerička akademija nauka i umjetnosti, čiji si bio prvi predsjednik (u jednogodišnjem mandatu), a sada si član Upravnog odbora iste. Šta su osnovne smjernice rada te programski ciljevi Akademije? DR. HADŽIKADIĆ: Cilj Akademije je da okupi bosanskohercegovačke naučnike, istraživače i umjetnike koji žive i rade u SAD, a koji su se dokazali u svojim profesionalnim organizacijama u SAD, kako bi ih animirali da razmišljaju o načinima njihovog doprinosa transformaciji Bosne i Hercegovine u modernu, demokratsku, ekonomski razvijenu, multi-kulturnu, multi-etničku i multi-religijsku zajednicu. Također nam je cilj da motiviramo i pomognemo novi naraštaj budućih naučnika i umjetnika koji će obezbijediti kontinuitet razvoja BiH.

Da li je i koliko Akademija kompatibilna sa ANUBiH i kakve oblike suradnje ima sa istom? Može li ta suradnja biti i bolja? DR. HADŽIKADIĆ: Akademija je veoma kompatibilna sa ANUBiH. Mi smo ovdje organizovani po američkim principima i više djelujemo kao profesionalna organizacija. Kriteriji za članstvo u ANUBiH su mnogo strožiji. Međutim, ima mjesta za obje organizacije. U oktobru ove godine održaćemo dane naše Akademije u Sarajevu. ANUBiH je jedan od sponzora i su-organizatora toga događaja, na čemu smo im izuzetno zahvalni. Drugi partner u Sarajevu nam je Rektorat Sarajevskog univerziteta. Na samom kraju, vraćaš se "kući", u "svoj" Charlotte, u svoj džem'at, pa da te upitam kakve utiske nosiš iz "našeg" Bostona nakon provedenih 11 mjeseci u njemu? DR. HADŽIKADIĆ: Boston je izuzetno lijep, pravi evropski grad, sa izvanrednim intelektualnim obilježjima, što nije ni čudno kad se zna da Boston ima preko 70 koledža i univerziteta raznih veličina i namjena. Kulturna i sportska ponuda je izuzetno bogata. Boston će mi ostati u sjećanju kao jedan od najomiljenijih gradova u SAD. Imao bih ja još pitanja, ali sam iscrpio svoju tradicionalnu kvotu. Uz veliku zahvalnost za ovaj razgovor i želju da te prati svako dobro u životu i dalji uspjesi na znanstvenom planu, zeliš li nešto da poručiš našim sugradjanima, kako ovdje u Americi, tako i drugdje u svijetu, kao i onima u Bosni, posebno mladima? DR. HADŽIKADIĆ: Obrazovanje je najveći dar koji čovjek može dati sebi i svojoj domovini. Nikada nije kasno da se nešto novo nauči! Ako niste počeli, sad vam je vrijeme! Ako ste počeli, nemojte prestati! Poštovani Bedrudine, najljepša ti hvala na trudu i vremenu. Bila mi je izuzetna čast da razgovaram sa tobom. Svako dobro tebi i porodici.

Hoćeš li, za ovu specijalnu priliku, predstaviti sve članove Upravnog odbora Akademije? DR. HADŽIKADIĆ: Aleksandar Hemon, književnik; Almasa Bass, Pharm.D.; Andi Arnautović M.D.; Dženita Pašić, Esq., J.D.; Eldin E. Karaiković, M.D., Ph.D.; Emir Hodžić, D.V.M., Ph.D.; Enes Kanlić, M.D., Ph.D.; Jasmina Beširević-Regan, Ph.D.; Kenan Arnautović, M.D., MSc, FACS; Lejla Hadžikadić Gušić, M.D., M.Sc.; Migdat Hodžić, Ph.D.; Mirsad Hadžikadić, Ph.D.; Ognjen Gajić, M.D.; Rešad Pašić, M.D., Ph.D.; Sead Beganović, M.D., Ph.D.; Zlatko Haverić, M.D.

Otvorili smo grupu Magazin"Šeher Banja Luka" i na Facebooku. Postanite naš član i podržite sve naše buduće aktivnosti. Budite i vi dio ogromne porodice Banjalučana na Internetu

broj 2 juli-august 2009 ŠEHER BANJA LUKA 15


»VEZENI MOST« U ređuje : I smet B ekrić Evo

BA N JA L U K A Najljepši dragulj zelene doline, zaista nema joj mana; tko u to sumnja neka prošeće od Šehera do Bojić-hana. Uvijek je puna pjesme i đaka, nad vodom Kastel spava, u noći šapuću duge aleje i Vrbas zelen ko trava. A kad odem negdje daleko, čežnje me kući vuku, jer jedva čekam da opet vidim najljepšu Banjaluku. Anto Ćosić

nas ponovo zajedno

Nagrade »Nasiha Kapidžić

na pjesničkom »Vezenom

Hadžić – Vezeni most«,

mostu« - ovog puta sa

Enise Osmančević Ćurić

pjesnikom

Kemalom

i Šime Ešića. Pjesnik

Cocom, koji je svoje prve

Muhidin Šarić, koji se

pjesme objavio prije punih

vratio u svoj Kozarac,

50 godina, pa sa stihovima

i koji je stalni učesnik

Ante Ćosića posvećenim

književnih

gradu iz kojega je morao

»Vezeni most«, poručuje

otići, a ovdje su i pjesme

da je zavičaj uvijek sa

ovogodišnjih

nama.

S AT Žut kao suncokret, koji je svake godine sam nicao i rastao u vrhu bašče, bio je i moj sat budilnik. Svako me jutro pozivao da pogledam svoj voćnjak i dio mahale, da u drugoj sobi popijem kafu i gledam komšije koje su žurile na posao. Kako se u torbi našao, kada sam tjeran iz svoje zemlje i svog grada, to mi nije jasno ni sada, ali sam se obradovao kada sam vidio da će me i dalje buditi svako jutro.

16 ŠEHER BANJA LUKA juli-august 2009 broj 2

dobitnika

Kemal Coco

susreta


Z AV I Č A J Za svaki zavičaj isto važi: čim negdje odeš, on te traži. I ma gdje da si, on će znati na koji način da te vrati.

P O N O Ć NA V R BA S U

Muhidin Šarić

NEMOJTE BITI TUŽNI

Rominja kiša pšenice niz sito grlo vodenice.

Svako je našao sreću u ovom šarenom svijetu:

Tabane pospanog mlina golica mjesečina.

mravu je sreća u radu, a leptiru u letu.

Sa vitla skaču u brzake kapljice, lude mjesečarke.

Ptici je cvrkut sreća, pčeli je sreća u medu, lopta je sretna na travi,

Ućuta cvrčak, uspava sina. sazori ponoć, krupna malina.

a klizaljke na ledu. Sreću ima i potok,

Riba na prstima obilazi mamac, mjesec u vodi, izvrnut čamac.

i zečić u šumi siv, potok je sretan što teče, a zečić – što je živ.

I ruke širi gluhi muk, samo na sedru skoči buk.

Nemojte biti tužni, drugari, ni ja neću,

Enisa Osmančević Ćurić

u ovom velikom svijetu svako će naći sreću. Ima, sigurno, negdje i mala sreća neka, koja ničija nije –

Ismet Bekrić sa dobitnicima nagrade "Vezeni Most" Šimom Ešićem i Enisom Osmančević-

već samo na vas čeka.

Šimo Ešić

Čurić

broj 2 juli-august 2009 ŠEHER BANJA LUKA 17


Školske teme Može li dijete jednako dobro naučiti dva ili više jezika?

Kan barn lära sig två eller flera språk lika bra?

Da, ali pošto se različiti jezici koriste u različitim situacijama, uobičajena je pojava da se dvojezična djeca u oblasti određenih predmeta i u određenim situacijama bolje snalaze na jednom od svojih jezika. Djetetu je možda lakše da o školskim događajima priča na švedskom, dok se o stvarima koje se tiču porodice, npr. o hrani, odjeći i rodbini, radije izjašnjava na svom maternjem jeziku. Dijete možda upotrebljava maternji jezik u razgovoru sa starijom rodbinom i s roditeljima, ali u razgovoru s braćom/sestrama i s drugovima upotrebljava naizmjenično oba jezika. Takvi primjeri služenja jezicima prirodni su dvojezičnim osobama a obično se mijenjaju tokom života.

Ja, men eftersom man ofta använder de olika språken i skilda sammanhang är det vanligt att tvåspråkiga barn klarar vissa ämnesområden och situationer bättre på det ena språket än på det andra. Barnet har kanske lättare att berätta på svenska vad som har hänt i skolan, medan det föredrar sitt modersmål för att tala om sådant som hör familjen till, t ex mat, kläder och släktingar. Barnet kanske använder sitt modersmål i samtal med äldre släktingar och föräldrar men växlar mellan de olika språken när det talar med syskon och kamrater. Sådana språkanvändningsmönster är naturliga för tvåspråkiga individer och brukar förändras under livets gång.

Hoće li moje dijete naučiti švedski, ako s njim nastavim razgovarati na svom maternjem jeziku?

Kommer mitt barn att lära sig svenska om jag fortsätter att tala milt modersmål med barnet?

Da, postoje čak istraživanja koja ukazuju na to da je lakše da se nauči drugi jezik ako se istovremeno stekne dobra osnova u prvom jeziku. Ova dva jezika ne moraju međusobno konkurirati, već mogu jedan drugome poslužiti kao potpora. Ako dijete nauči neki pojam na maternjem jeziku (npr. gaajaysan na somalijskom) bit će mu lakše da nauči odgovarajući pojam (hungrig) na švedskom i obrnuto. Svi roditelji žele da im djeca dobro uče i zato žele da rano nauče švedski jezik. To, međutim, ne znači da oni trebaju prestati koristiti svoj maternji jezik u kontaktu s djecom. Ali, mogu im pomoći da dođu u kontakt sa švedskim jezikom. Najbolji način da djeca nauče švedski jezik je da im se omogući da ga upotrebljavaju u kontaktu s drugovima i s odraslima koji govore švedski jezik. Najuobičajenije je da oni to rade u predškolskoj ustanovi i možda s prijateljima i poznanicima svojih roditelja.

Ja, det finns till och med forskning som visar att det går bättre att lära sig ett andraspråk om man samtidigt får en god grund i sitt förstaspråk. De båda språken behöver inte konkurrera, utan kan fungera som stöd för varandra. Om barnet har lärt sig ett begrepp på sitt modersmål (t ex gaajaysan på somaliska) är det lättare att lära sig ordet för motsvarande begrepp på svenska (hungrig) och omvänt. Alla föräldrar önskar att det ska gå bra för deras barn i skolan och därför vill de att barnen tidigt ska lära sig svenska. Men detta betyder inte att föräldrarna ska sluta använda modersmålet när de talar med barnen. Däremot kan föräldrarna hjälpa barnen att få kontakt med det svenska språket. Det bästa sättet för barn att lära sig svenska är att de får använda det tillsammans med svensktalande kamrater och vuxna. Det vanligaste är att detta sker i förskolan och kanske med föräldrarnas vänner och bekanta

18 ŠEHER BANJA LUKA juli-august 2009 broj 2


Predstavljamo vam banjalučke književnike koji djeluju i rade izvan Banjaluke

OŽIVLJENA BOSANSKA POVIJEST

na književnim stranicama Zlatka Luki}a

Piše:Ismet Bekri}

ZLATKO LUKIĆ je jedan od najzapaženijih banjalučkih autora koji su u progonstvu nastavili da književnom riječju osvjetljavaju ne samo tešku svekodnevicu, nego i da slike povijesti Bosne i Banjaluke slažu u neuništivi mozaik kontinuiteta. »On u sebi nosi pripovijest Bosne, a ta pripovijest jest onaj vezivni materijal koji nam posreduje viziju zemlje što se i u najtežim vremenima mogla i znala pokazati jedinstvenom u formiranju vlastitog identiteta«, zapisao je Davor Beganović u pogovoru Lukićevog romana »Karađoz«, koji je prošle godine objavljen u izdanju »Bosanske riječi« iz Tuzle, u ediciji »Savremeni roman«. Roman »Karađoz«, u kojem je na moderan način ispričana i povijest Banjaluke, od konca 14. pa sve do zadnjih godina 20. stoljeća, upravo ispoljava tu autorovu »žudnju za poviješću«. Kontinuitet bosanske prošlosti i sadašnjosti

očituje se u priči o jednoj banjalučkoj glumačkoj porodici koja se uvijek upirala svakoj vlasti i svakom tiranstvu. Teatar sjena prenio se na prostore života i stoljeća, kulminirajući u posljednjim scenama banjalučke drame, u kojoj su progonitelji bili mračne sjene, a prognani bića svijetlih lica i kada ih je nagrizala bol. »Grad kakav je Banjaluka sa svojom prošlošću zaslužio je ovakav roman kao što je Karađoz Zlatka Lukića koji od 1992. godine živi u dijaspori«, zapisao je pisac Enes Topalović. »U izbjelištvu, zbog protesta za izgubljenim gradom, nastao je ovaj roman koji je vrlo upečatljivo oslikao Banjaluku.« »Karađoz«, tako, na najbolji način zaokružuje Lukićev bosanski opus, u kojem su još romani: »Antigona Bosanska«, »Tajna Knjiga«, »Progonstvo«, »Posrtanje Knjige« i »Kino Bosna«.

ĐULE U SNIJEGU Zlatko Lukić

4. Alija, jaran njegovog rahmetli oca Adnana, izvuče Denisa iz podruma, kada je Điđana isto veče iznenada počela da grebe po podu u spavaćoj sobi. Alija mu odmah reče: - Skrivat ćeš se u podrumu, jer će te možda tražiti. Odnijet ćemo krevet dolje da možeš spavati. Ja ću silaziti na pijacu i kupovat ću što ti treba. Pustit ću glas da si skončao u Kastelu kao i mnogi prije tebe. Poslije sedam dana Alija mu je donio haber iz grada da ga je stara banjalučka raja ožalila. Za čaršiju, a i za vlasti sada je bio mrtav. One majske noći kada je srušena Ferhadija, Denis reče:

broj 2 juli-august 2009 ŠEHER BANJA LUKA 19


- Alija, hajdemo slijedeću noć do Ferhadije. Kada već nema džamije, htio bih da imam barem jedan njen kamen... - Dobro kažeš, burazeru. I Ćaba je kamen sa Neba. Ako svaki Bošnjak uzme po jedan kamen, svatko će od nas imati po jedan djelić Ferhadije... Jednog dana mi ćemo sve to kamenje ponovo složiti i izgraditi od njega novu Ferhadiju... Alija je taj dan kružio čaršijom. Krenuo je od Hiseta, preko Haništa, otišao u Mejdan, pa u Sitare, stigao do Gronjeg Šehera i Novoselije, pa se vratio preko Suturlije i Poljokanovog parka nazad u Pobrđe. Svima je rekao ono što je i Denis namjeravao. Tu noć je raja počela dolaziti i raznositi kamenje razvaljene građevine. Denis je primijetio da su tu čak i neki Hrvati i Srbi. Ljudi su plakali, uzimali su po kamen sa ruševine i odlazili tiho u mrak, onako kako su i došli. Sljedećih mjeseci Alija je odlazio duboko u Karađozovu bašču, u gustiš koji je činilo visoko grmlje. Zadržavao se tamo dugo. Kada bi se vratio rekao bi Denisu da je učio teraviju. Povremeno je Alija iz čaršije dovlačio najlon kese i letve gajbi. U podrumu ih je šijući spajao, praveći od njih veće površine. Zatim ih je povezivao na letvice. Kada bi ga Denis zapitao što to pravi, Ale bi mu odgovarao da pravi osmatračnicu iznad kuće, u kojoj će se skrivati zimi, a iz koje će moći vidjeti cijela Hiseta i Hanište sve do Ferhadije. Jedne noći, sedam mjeseci po rušenju džamije, 7. decembra 1993. Alija zamoli Denisa da sa njim siđe u čaršiju. Mada je padao jak snijeg, Denis pristade. Alija mu dade ašov, a sam ode do »osmatračnice« i iz nje iznese nešto zamotano u pakpapir. Pod okriljem hladne noći stigoše na mjesto gdje je nekada stajao šedrvan u avliji Ferhatpašine džamije. Denis je čuvao stražu dok je Alija, poput njegovog imenjaka Sirotanovića, velikim zamasima prvo ašovom, pa onda i lopatom iskopao rupu. - Ovo je moj poklon čaršiji – reče Alija i iz pakpapira izvadi mladu sadnicu, bokor od sedam tek procvalih rumenih pupoljaka đula i hitro usadi korijenje u zemlju. Brzo utaba tlo oko grma, nanese snijeg i svojim starim, teškim kaputom poravna Denisove i svoje tragove stopa. Sedam pupoljaka đula kao sedam plamičaka blistali su u snijegu. - Znači, to je bilo u tvojoj osmatračnici... – prokomentira Denis. – Ejvala ti, Alija! Sutradan njih dvojica dođoše oko devet ujutro i zatekoše čaršinlije kako se ibrete čudu: procvala đula usred snijega, u decembru, baš sedam mjeseci od rušenja Ferhadije! Već poznata čuda koja su se dešavala narednih dana ne treba ponavljati. Jedni su đule prozvali Ferhadija, a drugi Safikadine đule...

Iz romana »Karađoz« (poglavlje »Sjena«), u kojem je kroz životnu priču o porodici glumaca na umjetnički način osvijetljeno i punih šest stoljeća Banjaluke.

20 ŠEHER BANJA LUKA juli-august 2009 broj 2


Sjećanje na Srebrenicu

"što te nema" Piše:Azra Avdagi} Foto:Goran Mulahusi} 11. jula 2009. godine obilježena je godišnjica genocida u Srebrenici. Postavka «što te nema» umjetnice Aide Šehović, mlade Banjolučanke, impresionirala je kako Bosance i Hercegovce koji su se taj dan uputili ka Stokholm-u, tako i mnogobrojne prolaznike koji su zaustavili, pogledom ili riječima upitali, nasuli fildžan kahve i u mislima bili sa svima onima koji su našli ili još uvijek traže svoje najmilije. Postavka se sastoji od fildžana koji simbolizuju identifikovane i sahranjene žrtve genocida u Srebrenici. Fildžani se redaju jedan za drugim u krug da bi se u njih sipala svježe skuhana bosanska kahva. U sipanju kahve, za sve one koji je nikada neće popiti, i redanju fildžana učestvuje sama umjetnica Aida Šehović, kao i svi prolaznici i posjetitelji, svi oni koji se žele sjetiti Srebrenice i nikada je ne zaboraviti. Uz fildžan bosanske kahve koja je svojim mirisom ispunila sobu počela je priča...

Aida , ispričaj čitaocima Šeher Banje Luke kako si došla na ideju za projekat «što te nema» Aida: Po drugi put, otkako sam napustila rodni grad Banju Luku, posjećujem Bosnu i Hercegovinu 2003. godine sa svojim roditeljima. Šetajući Sarajevom vidjeh plakat sa fotografijom Tarika Samaraha koji je na mene ostavilo dubok dojam. Na fotografiji su mnogobrojni redovi tabuta pronađenih žrtava genocida u Srebrenici. Nakon posjete Sarajevu odlazimo na more i čitajući novine naiđem na članak o mladiću koji je preživio Srebrenicu. Osjetila sam da i pored mora i sunca ne mogu da se opustim. Sjetila sam se Srebrenice prije rata gdje sam s mamom jela palačinke i bila sretna. U Americi, gdje sada živim, počela sam raditi radove sa kafom koja je simbol kulture i identiteta Bosne i Hercegovine. Za nas iseljenike bosanska kahva je ritual i iz tog rituala je izrasla ideja za projekat «što te nema«.Vidjela sam kahvu kao umjetnički materijal. Razmišljala sam o tome šta ta kahva u stvari predstavlja za nas. Ideja se rodila, izrasla, formirala se i mijenjala sa svakom novom postavkom.

broj 2 juli-august 2009 ŠEHER BANJA LUKA 21


Do sada si imala više postavki u svijetu. Da li bi nam mogla reći gdje? Aida: Prva postavka bila je u Sarajevu, na Čaršiji 2004. godine, zatim u New York-u 2005. godine u zgradi UN, u Tuzli 2006. godine na Trgu žrtava Srebrenice na kojoj su prvi put bile prisutne žene Srebrenice, u Hag-u 2008.godine na trgu Den Plein i evo sada 2009. godine u Stockholm-u na Norrmalmstorg-u. Nakon oformljene ideje trebala ti je podrška. Aida: Nisam se dala obeshrabriti glasovima koji su govorili da neću uspjeti.Veliki je korak zatražiti pomoć i znati je prihvatiti. Pored svih prepreka i poricanja da projekat neće opstati, opstao je zahvaljujući ljudima koji su vjerovali u mene i u sebe. Znam da svi ti ljudi, nakon obavljene postavke «što te nema«, osjećaju duševno zadovoljstvo što su bili dio toga i pomogli da projekat dalje živi. Na internetu sam našla kontakt sa ženama iz Srebrenice kojima sam objasnila svoju ideju. One su me od samog početka podržavale, iznenađene činjenicom da nisam iz Srebrenice, ali da mi je važno da se ne zaboravi. Najviše kontakata sam imala sa predsjednicom Hajrom Ćatić te njenom zamjenicom Nurom Begović. Ja sam ih zamolila da sakupe korištene fildžane da bih imala šansu da započnem realizaciju projekta. Bile su na mojoj strani. Djeca po školama su skupljala fildžane, moji rođaci i prijatelji su davali svoje fildžane za prvu postavku u Sarajevu. Nakon toga broj fildžana raste jer svake godine, oni koji dođu na postavku donesu svoje fildžane i poklone ih za projekat. Danas se broj fildžana približio brojci od 4000, i simbolično prati broj identifikovanih i sahranjenih žrtava genocida u Srebrenici. Aida, koja je Tvoja poruka postavkom projekta «što te

nema» ? Aida : To je najteže pitanje koje umjetniku možeš postaviti! Koja je poenta ljubavi? Ja se osjećam obaveznom da ovo uradim. Moja želja je da nekoga dirnem i podstaknem na razmišljanje. Interesantno je pitanje sjećanja, čega se sjećamo i koliko smo selektivni u svom sjećanju, pogotovo za nas iz Banje Luke. Srebrenica se desila svima nama kao simbol bosanskog stradanja, bosanske sudbine. Moj projekat je kao spomenik ili knjiga – postoji jer ga ljudi žele vidjeti, biti dio njega. Ono što je počelo kao individualni rad preraslo je u nešto u što su uključeni svi koji žele da ga uveličaju, pomognu i podrže. Zajednički cilj koji svi imamo je nikada ne zaboraviti i stalno se sjećati onoga što se desilo. Čast mi je bila biti u Stockholm-u tog 11. jula. Bila sam svjedok raspakivanju plinskih šporetića, otpakivanju kutija punih fildžana, pripremanju kilograma kafe koja se kuhala od 12.00 do 18.00, u mnoštvu džezvi različitih veličina. Čast mi je bilo pružiti informaciju prolaznicima o tome zašto se sve ovo dešava baš danas i baš na ovakav način. Toga dana smo mnogim prolaznicima bili u mogućnosti ispričati o Bosni i Hercegovini na švedskom, engleskom, njemačkom, francuskom, a ako me sjećanje ne vara i na bosanskom jeziku! Ponosna sam na dvije djevojke, Dženetu i Adnu Karabegović, koje su rame uz rame sa Aidom došle iz Amerike da joj pomognu i pruže podršku u njenom pojektu. Mnoge scene će mi zauvijek ostati u sjećanju, a jedna od najupečatljivijih je kada se djevojčica, ne starija od šest godina, sagnula i rukom lagano sklonila list koji je vjetar odnekuda donio u jedan od fildžana. «što te nema» je projekat koji je dio svih nas, a mi smo dio njega, bez kraja, bez početka, naše sjećanje, naša pročitana knjiga! Ne zaboravimo!

Aida Šehovi} 22 ŠEHER BANJA LUKA juli-august 2009 broj 2


Zanimljivosti o Banja Luci

BANJALU^KA BALADA O POTOPNICI BISERNAZI Piše: Azra Lokvan~i}

P

riča o Banjaluci zasigurno je dirljiva za sve Banjalučane koji su u proteklom vremenu na ovaj ili onaj način morali otići i ko zna gdje započeti novi život sa bolnim sjećanjima na ono što su ostavili iza sebe i ponijeli duboko u sebi. Ljepota grada opjevana je u pjesmama i pričama modernih, savremenih pjesnika i književnika koji su pisali o svom gradu sa neobičnim tonom nježnosti i topline i koji su svojim riječima svakom drugom, ko nikad nije došao u Banjaluku uspjeli na određen način dočarati taj neobični miris grada, taj damar koji bije u svakoj ulici i čini grad istovremeno i istim i drugačijim od svih drugih gradova. I kako svako to književno djelo ima lokalno obilježje onda je veoma bitno istaći i vratiti se u malo dalju historiju književnog stvaranja i istaći da je ono najizraženije u tradicionalnoj bošnjačkoj baladi. Ovoga puta neću pisati o Safikadi jer do sada su je mnogi spomenuli. Ja ću ovoga puta svoje pisanje posvetiti banjalučkoj baladi o Potopnici Bisernazi o kojoj je u svojim bilješkama skupljenim iz različitih izvora pisao istaknuti Banjalučanin i profesor sarajevskog univerziteta, književni historičar Munib Maglajlić. Pjesma je zabilježena u ikavskom narječju, a istinitost događaja potvrđuje Bisernazin šehidski mezar. Mnogi stariji Banjalučani zasigurno pamte priču o Bisernazi koja sadrži sve dramske elemente. Samo ime pjesnika je nepoznato ali zasigurno radi se o jednom darovitom stvaraocu, a kako je u centru zbivanja tragična sudbina jedne žene pretpostavlja se da je pjesmu napisala žena. Sama balada u svojoj osnovi

je jedna stihovana tragedija i u punom značenju riječi je banjalučka jer u njoj je zabilježena, a dijelovi grada koji su spomenuti u baladi potpuno su vjerodostojni stvarnoj topografiji ovog dijela Banja Luke. Na osnovu nekih predanja zna se da je mezar stajao na samoj obali Vrbasa u lokalitetu zvanom Prvi mlinovi. Ova priča živjela je u usmenoj tradiciji Banjalučana, a njezinom preživljavanju pridonosila je činjenica da je Bisernazin grob postojao do skora i podsjećao na njenu nesretnu sudbinu, njeno stradanje koje je izazvano spletkom njene snahe, bratove žene, i tako je rastavilo od njenog voljenog. Dvadest sedmi stih „Podne biše salle zaučiše...“ najavljuje taj zloslutni trenutak i početak stradanja glavne junakinje jer turcizam „salla“ označava žalovito učenje mujezina sa munare, što u ovoj baladi najavljuje Bisernazinu, a kasnije i Ibrinu smrt. Bisernazino očajničko obraćanje majci , mati dočekuje šutnjom , a nakon ovog očajničkog obraćanja pada i samoubilačka Bisernazina odluka. broj 2 juli-august 2009 ŠEHER BANJA LUKA 23


U srid šehera, u srid Banja Luke, Bili dvori bega Omer-bega. U njega je sestra Bisernaza, Ja kakva je, radosna joj majka! Po šehera Naza primamila, a najvećima Karaprohić Ibru. Tome niko mani ne bijaše, do li nevista Omerbegovica. Ona kuha šekerli baklavu, na nju meće boščaluk haljina, pa je šalje Karaprohić Ibri, po Lejliji, lijepoj robinji. Ovako je njojzi govorila: „Nosi ovo Karaprohić Ibri, pa mu reci da mu Naza šalje!“ Kad Lejlija baklavu donila, na dućane Karaprohić Ibri, tude bio beže Omer beže. To je njemu vrlo teško bilo, Većma kalpak na oči natišće, pa on ide svome bilom dvoru, pa on pita svoje virne ljube :“Što će naša kalajli tefsija, na dućanu Karaprohić Ibre?“

24 ŠEHER BANJA LUKA juli-august 2009 broj 2

Govorila Omerbegovica: “Pitaj svoje seke Bisernaze!“ Podne biše salle zaučiše, side Omer avdest uzimati, viš njeg Naza vezen peškir drži. Na nju bratac prstom popričuje: „Stan pričekaj, draga sestro moja, dok ti bratac iz džamije dođe!“ Ode bratac u Novu džamiju, Naza ode majki u čardake pa se valja majki po krilašcu. „Šta ću sada, mila majko moja, ne smim sada brata dočekati, dočekati iz Nove džamije, na me bratac prstom popričuje!“ Stara majka kazae klanjala, stara majka govorit ne može. Skočila je mlada Bisernaza, otvorila sepetli sanduke, uzimala jedan aršin platna, ona uze vidre pozlaćene, ona ode na Vrbas, na vodu. Vrbas vodu vako zaklinjala: „Vrbas vodo, ime plemenito,

ne nosi me dugo ni široko, donesi me do Hotića benta!“ Zavi oči i u vodu skoči. Ona mlila da niko ne vidi, al to vidi Karaprohić Ibro¸, sa munare ezan davajući, pa on skoči sa bile munare putem leti ,a dolamu skida! Društvo mlide da je poludio. Pa upliva u Vrbas u vodu, traži Nazu po Vrbas po vodi, nigdje Naze ne može pronaći. Nađe Nazu pod Hotića bentom. Iznese je vodi na obalu: kad opazi Karaprohić Ibro da se Naza s dušom rastavila, ciknu Ibro kao guja ljuta, trže nože od mukaddem pasa, pa udari sebe u srdašce; kako se je lahko udario na nožu je srce izvadio: „Kada nije moje Bisernaze, neka nije ni njezinog Ibre!“


ABDURAHMANOVIĆ (ŠEFKO) HAJRUDIN 6. 10. 1945 / ABDURAHMANOVIĆ (FEHIM) IDRIZ 18. 10. 1932 / ABDURAHMANOVIĆ (NEZIR) ISMET 16. 10. 1937 / (NEZIR) MEHMED 3. 1. 1960 / ABDURAHMANOVIĆ (JUSO) MEHMEDALIJA 8. 5. 1953 / ABDURAHMANOVIĆ (ISMET) NISAD 1. 1. 1974 / ABDURAHMANOVIĆ ABIDOVIĆ (FERID) FIKRET 6. 10. 1977 / ABIDOVIĆ (RAŠID) IBRAHIM 3. 9. 1932 / ABIDOVIĆ (ŠABAN) RAGIB 15. 9. 1933 / ABIDOVIĆ (ŠABAN) RASIM 5. 9. 194 ABDURAHMAN 1. 1. 1933 / ADEMOVIĆ (ŠEĆAN) ABID 15. 3. 1935 / ADEMOVIĆ (RAMO) ABID 1. 1. 1939 / ADEMOVIĆ (OSMO) ADEM 24. 8. 1961 / ADEMOVI / ADEMOVIĆ (AVDO) ADNAN 22. 2. 1975 / ADEMOVIĆ (SARIJA) AHMET / ADEMOVIĆ (HALIL) ALIJA 28. 8. 1948 / ADEMOVIĆ (TAIB) ASIM 11. 4. 1978 / ADEM 1950 / ADEMOVIĆ (NURIJA) AVDO 13. 5. 1926 / ADEMOVIĆ (ŠEVKO) AVDO 18. 12. 1955 / ADEMOVIĆ (BEĆIR) AZEM 7. 1. 1971 / ADEMOVIĆ (AZEM) AZMIR 2 (BEHAIJA) BAHRUDIN 4. 10. 1978 / ADEMOVIĆ (HAMID) BAJRO 4. 7. 1942 / ADEMOVIĆ (OSMO) BAJRO 15. 4. 1970 / ADEMOVIĆ (IBRAHIM) BEGO 4. 3. 1973 BEHAIJA 3. 3. 1944 / ADEMOVIĆ (OMER) BEKTO 12. 4. 1951 / ADEMOVIĆ (BEĆIR) BEŠIR 1. 8. 1964 / ADEMOVIĆ (MUJAN) DŽEMAIL 5. 6. 1952 / ADEMOVIĆ ( 1975 / ADEMOVIĆ (ŠABAN) EDIN 1. 8. 1980 / ADEMOVIĆ (HAMID KIRAM) ELVIR 18. 1. 1977 / ADEMOVIĆ (ADEM) ENVER 12. 1. 1969 / ADEMOVIĆ (MUSTAFA ADEMOVIĆ (HUSO) FADIL 17. 5. 1945 / ADEMOVIĆ (FAJKO) FADIL 25. 9. 1949 / ADEMOVIĆ (HAJRUDIN) FAHRUDIN 13. 10. 1978 / ADEMOVIĆ (FADIL) FAJKO (DŽEMAL) FATMIR 17. 9. 1980 / ADEMOVIĆ (MEHMEDALIJA) FAZLIJA 5. 6. 1956 / ADEMOVIĆ (SULJO) HAJRUDIN 16. 1. 1955 / ADEMOVIĆ (BEGO) HAMED 2 (ADEM) HAMED 8. 2. 1957 / ADEMOVIĆ (ADEM) HAMID 11. 9. 1955 / ADEMOVIĆ (ADEM) HARIS 20. 8. 1971 / ADEMOVIĆ (ATIF) HASAN 12. 2. 1943 / ADEMO 1971 / ADEMOVIĆ (ADEM) HUSEIN 4. 2. 1953 / ADEMOVIĆ (ADEM) HUSO 16. 12. 1949 / ADEMOVIĆ (OSMAN) IBRAHIM 16. 4. 1937 / ADEMOVIĆ (BEKTO) IB (BEGO) IBRO 1. 5. 1968 / ADEMOVIĆ (SELMAN) ISMET 12. 10. 1934 / ADEMOVIĆ (SALIH) JUNUZ 8. 2. 1947 / ADEMOVIĆ (MEHMEDALIJA) KADRIJA 11. 8. 19 LUTVO 29. 1. 1938 / ADEMOVIĆ (UZEIR) MEDO 15. 7. 1955 / ADEMOVIĆ (SULJO) MESUD 15. 6. 1963 / ADEMOVIĆ (ISMET) MEVLUDIN 16. 1. 1959 / ADEMO 1980 / ADEMOVIĆ (ĆAMIL) MUHAMED 8. 6. 1971 / ADEMOVIĆ (MUJO) MUJKA 17. 8. 1953 / ADEMOVIĆ (HUSO) MUNIB / ADEMOVIĆ (RAMO) MUSTAFA 15. (MUJO) MUSTAFA 23. 3. 1960 / ADEMOVIĆ (DAHMO) NEDŽIB 1. 5. 1961 / ADEMOVIĆ (ALIJA) NEZIR / ADEMOVIĆ (HAKIJA) NEZIR 1. 12. 1973 / ADEMOVIĆ (M 1. 1961 / ADEMOVIĆ (IDRIZ) RAGIB 23. 3. 1952 / ADEMOVIĆ (HUSO) RAMIZ 20. 9. 1974 / ADEMOVIĆ (AVDIJA) RAMO 21. 10. 1973 / ADEMOVIĆ (MUSTAFA) SADIK / ADEMOVIĆ (AVDO) SADO / ADEMOVIĆ (ŠEVKO) SAIB 19. 4. 1952 / ADEMOVIĆ (REDŽO) SALIH 27. 2. 1952 / ADEMOVIĆ (ŽULO) SALIH 13. 1. 1968 / A 10. 1. 1967 / ADEMOVIĆ (SULJO) SENAD 19. 9. 1977 / ADEMOVIĆ (SARIJA) SENAHID 18. 1. 1969 / ADEMOVIĆ (BAJRO) SINAN 10. 5. 1969 / ADEMOVIĆ (SUL ADEMOVIĆ (ŠABAN) SULJO 11. 11. 1945 / ADEMOVIĆ (ŠEĆAN) ŠABAN 11. 5. 1953 / ADEMOVIĆ (SARIJA) ŠEFIK 31. 12. 1955 / ADEMOVIĆ (BAJRO) ŠEVAL / A ADILOVIĆ (BEŠIR) AHMET 15. 4. 1938 / ADILOVIĆ (FERID) FIKRET 7. 1. 1977 / AGANOVIĆ (ATIF) SABIT 21. 9. 1969 / AGIĆ (HASAN) AZIZ 17. 3. 1922 / AGIĆ (Ć AGIĆ (ŠAĆIR) ERMIN 30. 5. 1977 / AGIĆ (MEHMED) HAMDIJA 20. 3. 1978 / AGIĆ (HIMZO) RASIM / AGIĆ (AZIZ) ŠAĆIR 16. 11. 1954 / AHMETAGIĆ (HAMDIJA) AHMETAGIĆ (MUŠAN) HAMDIJA 19. 11. 1951 / AHMETOVIĆ (IBRAHIM) ABDULAH 28. 9. 1949 / AHMETOVIĆ (AVDO) ABDULAH 20. 4. 1960 / AHMETOVIĆ (IB AHMETOVIĆ (HAŠIM) AHMO 30. 12. 1936 / AHMETOVIĆ (ARIF) AHMO 29. 9. 1949 / AHMETOVIĆ (SMAIL) ALIJA 7. 9. 1974 / AHMETOVIĆ (OSMO) ASIM 25. 1 (ŠABAN) AVDO 30. 5. 1939 / AHMETOVIĆ (ŠEĆO) AZEM 1. 1. 1956 / AHMETOVIĆ (SEJFO) BAHRIJA 1. 2. 1973 / AHMETOVIĆ (EDHEM) BEĆIR / AHMETOVIĆ (M / AHMETOVIĆ (OMER) DŽEMAIL / AHMETOVIĆ (MEHO) DŽEMAL 1. 4. 1947 / AHMETOVIĆ (AVDO) DŽEVAD 7. 2. 1951 / AHMETOVIĆ (MURAT) DŽEVAD 6. 9. 1 (HAJRUDIN) EDIN 26. 5. 1976 / AHMETOVIĆ (HIMZO) EDIN 10. 10. 1977 / AHMETOVIĆ (AVDO) EDIN 29. 4. 1979 / AHMETOVIĆ (OMER) ELMEDIN 8. 3. 1977 / 5. 5. 1976 / AHMETOVIĆ (SALKO) ENES / AHMETOVIĆ (SULJO) HAJRO 4. 5. 1963 / AHMETOVIĆ (BAJRO) HAJRO 1. 4. 1978 / AHMETOVIĆ (IBRAHIM) HAJRUD AHMETOVIĆ (AVDO) HAJRULAH 5. 3. 1968 / AHMETOVIĆ (HASO) HAKIJA / AHMETOVIĆ (HASAN) HAKIJA 13. 12. 1949 / AHMETOVIĆ (OSMO) HASAN 12. 10 (ŠAHIN) HIMZO 6. 9. 1953 / AHMETOVIĆ (KARO) HUSO 20. 10. 1937 / AHMETOVIĆ (IBRO) IBRAHIM / AHMETOVIĆ (ADEM) IBRAHIM / AHMETOVIĆ (HUSO) IB (MEHO) IBRAHIM 23. 4. 1941 / AHMETOVIĆ (IBRAHIM) IDRIZ 21. 11. 1960 / AHMETOVIĆ (SULJO) IDRIZ 29. 9. 1962 / AHMETOVIĆ (HUSEIN) ISLAM 1. 1. 1964 ISMET 1. 1. 1946 / AHMETOVIĆ (MEHO) ISMET 1. 11. 1948 / AHMETOVIĆ (IBRAN) IZET / AHMETOVIĆ (NEPOZNATO) IZET / AHMETOVIĆ (MEHO) IZET 4. 4. 19 LAH) KADRIJA 12. 7. 1972 / AHMETOVIĆ (ABDULAH) KASIM 17. 1. 1974 / AHMETOVIĆ (ŠAHIN) MEHMED 1. 1. 1942 / AHMETOVIĆ (MEHMED) MEHO 20. 1. 1 (MEHMED) MEVLID 7. 10. 1971 / AHMETOVIĆ (IZET) MIRSAD 9. 5. 1973 / AHMETOVIĆ (MUJO) MIRSAD 8. 3. 1976 / AHMETOVIĆ (NUHAN) MUHAMED 23. 7. 1992-1995 (SULEJMAN) MUHAREM 1. 1. 1927 / AHMETOVIĆ (MUŠAN) MUJO 1. 1. 1923 / AHMETOVIĆ (RAMO) MUJO 10. 5. 1927 / AHMETOVIĆ (ALJO) MUJO 5. 2. 1936 MUJO 18. 6. 1970 / AHMETOVIĆ (ABDULAH) MUJO 5. 1. 1974 / AHMETOVIĆ (LUTVO) MUJO 18. 4. 1976 / AHMETOVIĆ (HASAN) MUNIB 6. 10. 1962 / AHMET 10. 1963 / AHMETOVIĆ (OSMAN) MUNIB 21. 10. 1976 / AHMETOVIĆ (MUSTAFA) MUSA 4. 1. 1975 / AHMETOVIĆ (ŠAHIN) MUSTAFA 1. 1. 1948 / AHMETOVIĆ 1949 / AHMETOVIĆ (MEHO) NAZIF 22. 2. 1953 / AHMETOVIĆ (OHRAN) NEZIR 26. 10. 1966 / AHMETOVIĆ (JUSUF) NIJAZ / AHMETOVIĆ (NURIJA) NURDIN 9. (RAMO) OSMAN / AHMETOVIĆ (ŠEĆO) RAMADAN 26. 4. 1956 / AHMETOVIĆ (OSMAN) RAMIZ / AHMETOVIĆ (MUHAREM) RAMIZ 25. 5. 1950 / AHMETOVIĆ ( AHMETOVIĆ (REDŽO) RAMO / AHMETOVIĆ (HUSEIN) RAMO 1. 4. 1959 / AHMETOVIĆ (ENEZ) SAKIB / AHMETOVIĆ (SALIH) SALKO 30. 10. 1963 / AHMETOVIĆ AHMETOVIĆ (ŠEĆAN) SAMIR 21. 1. 1965 / AHMETOVIĆ (OSMAN) SEAD 7. 6. 1958 / AHMETOVIĆ (SELIM) SELMAN 5. 4. 1938 / AHMETOVIĆ (HAKIJA) SEMID (NEZIR) SEMIR 20. 8. 1978 / AHMETOVIĆ (MEHMED) SULJO 7. 4. 1966 / AHMETOVIĆ (MUSTAFA) ŠABAN 29. 1. 1962 / AHMETOVIĆ (MEHO) ŠAHBAZ 2. 2. 19 ŠAHIN 15. 8. 1958 / AHMETOVIĆ (AHMET) VAHDET 18. 8. 1972 / AHMETOVIĆ (ABDULAH) ZIJAD 2. 10. 1974 / AHMETOVIĆ (BEGO) ZULKID / AHMIĆ (JUSUF) (SAFET) AMIR 10. 11. 1977 / AHMIĆ (NAZIF) AVDO / AHMIĆ (SALKO) AZIZ 28. 8. 1964 / AHMIĆ (SULEJMAN) EDHEM 2. 5. 1935 / AHMIĆ (RIFET) HASIB 1. 5. 1 IDRIZ / AHMIĆ (OMER) ISMET 11. 9. 1947 / AHMIĆ (SULEJMAN) MEHMED 21. 2. 1939 / AHMIĆ (HASIB) MIRSAD 15. 2. 1977 / AHMIĆ (AVDO) NAZIF 31. 1. 19 7. 10. 1973 / AHMIĆ (SELIM) SABAHUDIN / AHMIĆ (JUSUF) SABIT 17. 8. 1959 / AHMIĆ (HAMID) SAFET 28. 2. 1942 / AHMIĆ (AHMET) SENAD 1. 9. 1963 / AJA 1948 / AJANOVIĆ (RAMO) SULEJMAN 1. 1. 1930 / AJKANOVIĆ (IBRAHIM) NIJAZIJA 20. 6. 1968 / AJSIĆ (ISMET) IZET / AJŠIĆ (RAMO) ADEM 10. 8. 1944 / AJŠ 1971 / AJŠIĆ (ADEM) FAHID 29. 12. 1974 / AJŠIĆ (IBRAHIM) HAMDIJA 25. 4. 1957 / AJŠIĆ (ĆAMIL) ISMET 1. 1. 1943 / AJŠIĆ (ĆAMIL) MUJO 12. 3. 1981 / AJŠI 1970 / AJŠIĆ (RAMO) RIFET 1. 3. 1941 / AKAGIĆ (ALIJA) SABAHUDIN 16. 4. 1938 / ALEMIĆ (IBRO) ABID / ALEMIĆ (SALKAN) HAJRUDIN / ALEMIĆ (HAMED) H (SULJO) IBRAHIM 14. 3. 1959 / ALEMIĆ (ALIJA) MEHMEDALIJA 6. 4. 1972 / ALEMIĆ (ALAGA) MENSUR 23. 1. 1953 / ALEMIĆ (ZAJKO) SELIM 5. 4. 1942 / ALEM ALEMIĆ (BEGO) ZEKIR / ALIBAŠIĆ (AVDIJA) ALIJA / ALIBAŠIĆ (ĆAMIL) ĆAZIM 2. 8. 1952 / ALIBAŠIĆ (ĆAZIM) FAHRUDIN 1. 1. 1977 / ALIBEGOVIĆ (LUTVO) ME (ALAGA) ABAZ 28. 1. 1962 / ALIĆ (HUSEIN) ABDULAH 10. 1. 1951 / ALIĆ (IBRAHIM) ADIL 2. 1. 1967 / ALIĆ (AHMET) ADMIR 6. 10. 1976 / ALIĆ (OSMAN) AHM (OSMAN) ALAGA 3. 3. 1932 / ALIĆ (ALIJA) ALAGA 1. 1. 1933 / ALIĆ (HASAN) ALAGA 10. 1. 1962 / ALIĆ (ALIJA) ALIJA / ALIĆ (DAUT) AMIR 7. 2. 1962 / ALIĆ (D ALIĆ (ABDULAH) AVDO / ALIĆ (ZAJKO) AVDULAH / ALIĆ (ABDURAHMAN) AVDULAH 1. 1. 1975 / ALIĆ (ŠABAN) AZEM 23. 3. 1953 / ALIĆ (HIRKIJA) AZEM 19 BAJRO 6. 6. 1959 / ALIĆ (MEHMED) BEHADIL 14. 5. 1962 / ALIĆ (NURIF) BEHAIJA 7. 8. 1952 / ALIĆ (AVDIJA) BEHREM 4. 5. 1942 / ALIĆ (RAMO) BEKIR 7. 12. 1 10. 2. 1972 / ALIĆ (SAFET) ĆAMIL 11. 6. 1966 / ALIĆ (DULAN) DAHMO 3. 8. 1958 / ALIĆ (OMER) DŽEMAIL 11. 11. 1961 / ALIĆ (IBRAHIM) DŽEMAL 1. 1. 1975 10. 1959 / ALIĆ (DŽEMAL) DŽEVAD 21. 4. 1965 / ALIĆ (BEKIR) ELDIN 1. 1. 1978 / ALIĆ (HASAN) ELVIS 11. 9. 1974 / ALIĆ (HAJRULAH) ELZAD 1. 8. 1974 / ALIĆ 1950 / ALIĆ (IBRO) ESAD 29. 1. 1963 / ALIĆ (MEHMED) ESED 11. 11. 1940 / ALIĆ (MAŠO) FADIL 1. 1. 1932 / ALIĆ (MEHMED) FADIL 8. 2. 1964 / ALIĆ (HASAN) (ALIJA) FAHRUDIN 25. 1. 1973 / ALIĆ (MIRSAD) FEHIM 1. 1. 1961 / ALIĆ (ŠABAN) FEHIM 2. 7. 1972 / ALIĆ (FERID) FEJZO 18. 3. 1957 / ALIĆ (IBRAHIM) HAJRO (IBRAHIM) HAJRO 11. 9. 1964 / ALIĆ (MEHO) HAKIJA 25. 1. 1941 / ALIĆ (ALIJA) HAKIJA 1. 1. 1943 / ALIĆ (FEJZO) HALIL 10. 3. 1949 / ALIĆ (MUSTAFA) HAMD (ABDURAHMAN) HAMDIJA 1. 1. 1976 / ALIĆ (RAMO) HAMED 1. 1. 1920 / ALIĆ (HAMED) HAMID 1. 1. 1963 / ALIĆ (ABID) HASAN 13. 4. 1951 / ALIĆ (MUJO) H (HIRKIJA) HASAN 5. 12. 1953 / ALIĆ (ŠABAN) HASAN 15. 3. 1974 / ALIĆ (OHRAN) HASIB 12. 11. 1965 / ALIĆ (ŠABAN) HASO 1. 1. 1960 / ALIĆ (ALIJA) HEDIB 1 HIDAJET 6. 3. 1958 / ALIĆ (MUHAREM) HIDAJET 1. 1. 1964 / ALIĆ (ATIF) HIMZO 15. 6. 1941 / ALIĆ (HIMZO) HIMZUDIN 10. 4. 1975 / ALIĆ (RAMO) HIRKIJA 4. HUSEIN 1. 1. 1932 / ALIĆ (NEZIR) HUSEIN 1. 1. 1949 / ALIĆ (ŠABAN) HUSO 1. 1. 1960 / ALIĆ (IBRO) IBRAHIM 1. 1. 1925 / ALIĆ (OSMAN) IBRAHIM 1. 1. 1940 / 10. 1944 / ALIĆ (AHMO) IBRAHIM 15. 8. 1957 / ALIĆ (HAMED) IBRAHIM 1. 1. 1970 / ALIĆ (HASAN) IBRAHIM 26. 4. 1974 / ALIĆ (MURAT) IBRO 1. 1. 1937 / AL ALIĆ (ATIF) ISMET 15. 10. 1944 / ALIĆ (RAGIB) IZET 8. 10. 1961 / ALIĆ (ISMET) IZET 26. 10. 1962 / ALIĆ (HAJRULAH) JASMIN 2. 12. 1972 / ALIĆ (ALIJA) JUNU JUNUZ 1. 1. 1947 / ALIĆ (JUSUF) JUSMIN 17. 12. 1978 / ALIĆ (SAFET) JUSO 6. 7. 1959 / ALIĆ (JUSO) JUSUF 5. 7. 1948 / ALIĆ (MUHAREM) JUSUF 1. 1. 1959 / 7. 1958 / ALIĆ (IBRAHIM) KADMIR 1. 3. 1975 / ALIĆ (REDŽEP) KADRIJA 1. 1. 1978 / ALIĆ (ALIJA) MAHMUT 1959 / ALIĆ MAHMUT broj7.2 2.juli-august 2009 (AHMET) ŠEHER BANJA LUKA 259. 8. 1971 / A 1958 / ALIĆ (RAMO) MEHMED 8. 5. 1938 / ALIĆ (AVDIJA) MEHMED 1. 1. 1964 / ALIĆ (ABID) MEHO 7. 10. 1931 / ALIĆ (OSMAN) MEHO 4. 5. 1974 / ALIĆ (ŠAĆIR ALIĆ (NURIF) MESUD 1. 1. 1950 / ALIĆ (ALIJA) MEVLUDIN 7. 1. 1962 / ALIĆ (AHMO) MEVLUDIN 17. 8. 1962 / ALIĆ (MUSTAFA) MEVLUDIN 1. 1. 1971 / ALIĆ (M

SJEĆANJE NA ŽRTVE GENOCIDA

BOSNA I HERCEGOVINA

19. SEPTEMBAR

14:00 KULTURHUSET

JÖNKÖPING


Kloten, 20 juna 2009.

DOBRO DOŠLA DRAGA BANJALUKO Text velikim dijelom Ekrem Beglerbegovi} i mali udio s moje strane Alisa Đonko - Mundži}

U čemu je ta posebnost, rekao bih, ta čarolija, biti iz Banjaluke ? Da li su to sjećanja na naše djetinjstvo, na našu bezbrižnu mladost ? Da li je to miris lipe u junu ili možda zelena rijeka naših bosonogih ljeta ? Da li su to možda šetnje alejama naših prvih ljubavi? Ili su možda naše meke, osjećajne duše, željne toplog zagrljaja, zagrljaja sigurnosti. Ili su to naši prijatelji i druženja, naši izleti, prvomajske proslave, Šibovi, Suturlija, Trešnjik, Studenac, Abacija, Ada... Ili je to behar iz naših proljetnih bašti... U čemu je to čarolija biti iz Banjaluke ? Gdje god da se makar i dva Banjalučanina sretnu, naš grad oživi. A kada se sretnemo u Klotenu, mi Banjalučani, onda to mora biti nezaboravno. Nezaboravno iz više razloga. Banjalučani su, kako je poznato, prosuti po cijelom svijetu. Banjalučani se susreću svuda i ovi naši susreti pomažu da se očuva duh našega grada, da se obnove sjećanja, da se prijatelji i sugrađani sretnu. Ali život teče, vrijeme nosi svoje. Mjenjamo se, sazrijevamo, naša djeca odrastaju u novim sredinama. Mijenja se i naš rodni grad iz kojeg smo otišli milom ili silom. I normalno je da se mijenja, dobro je to. U životu je promjena jedino trajna. Sve bude i prođe. Nadam se da me razumijete. Možemo žaliti za prošlim, ali to ne bi smjelo da nas spriječava da živimo SADA, i TU gdje smo, da učinimo sebi i drugima život, ako ne ljepšim, onda barem podnošljivijim. Ali baš ovakvi susreti kao ovaj naš, već šesti u Klotenu je za mene nešto očaravajuće i oslobađajuće istovremeno. Sretnem poznate i nepoznate ljude. Progovorim svojim poznatim, banjalučkim jezikom i kroz razgovore se prisjetim(o) nama dragih ljudi, nama dragih mijesta. Meni 26 ŠEHER BANJA LUKA juli-august 2009 broj 2

tada i naš smijeh miriše na junsku lipu. Ovakvi susreti su potreba, oni su blagotvorni,oni ushićuju. Predivne Banjalučanke i Banjalučani svih uzrasta i generacija. Danas je Banjaluka ponovo u Klotenu, sa nama i među nama. Budimo danas radosni, nasmijani, družimo se i razmijenimo misli, produbimo naša poznanstva. Nema ništa ljepše od prijateljstva. Susret je ponovo bio u vrlo lijepo uređenoj dvorani, stolovi su bili, naravno, ukusno dekorisani, bife je bio, uh, šta da se kaže?! Specijaliteti, slastice, voće i kolači, piće i kahva i… banjalučki ćevapi! Bez njih ne prođe niti jedan susret. A tek muzičari! Gitaristi Mišo Petrović i Sandi Duraković iz Mostar sevdah reuniona! Došli iz Holandije! Mostarci! Pravi! Ja otkačio! Otkačili svi! Plešu i pjesmi nikad kraja. Sve sviraju! Pravi majstori! Svirka se završila


negdje poslije 23 sata. Nije išlo dalje. Miši se jagodice na prstima rascvjetale. Desio se ponovo Kloten, i dabogda se opet ponovilo! A hoće, dogodine u junu! Zahvaljujem se našem predivnom organizacionom timu: Alisi, Almi, Almiru i njegovoj Alisi, Ameli, Berini, Nermi, na nijhovom zalaganju na lepršavosti i lakoći,na njihovoj uslužnosti i osmijesima! Bez njih ovoga susreta teško da bi i bilo. Da i Ekremu, koji je uskočio sa svojim emotivno – literarnim sjećanjima. Zahvaljujem se MIŠI PETROVIĆU I SANDIJU DURAKOVIĆU iz predivnog Mostara što su se odazvali da nam svojom i našom muzikom uljepšaju ovaj dan! Zahvaljujem se VAMA koji ste došli da se danas družimo! I na kraju, zahvaljujem se našoj BANJALUCI, koja je dala

tako divnu djecu i građane poput Vas. I na kraju ovog našeg javljanja da se od srca zahvalim još jednom na velikoj zainteresovanosti naših dragih sugrađana iz Švedske, a posebno Mirsadu Filipoviću koji nam je poklonio pažnju u prvom listu vašeg i našeg lista "Šeher Banja Luka". Imali smo čast da imamo pred sobom par primjeraka prvog izdanja ovoga zaista predivnog lista, koji je jako brzo našao svoje čitaoce. List je na našem susretu vrlo pozitivno prihvaćen i nadam se da će tiraži lista biti zavidni! Cijela redakcija lista "Šeher Banja Luka" ima jedan veliki pozdrav iz Ciriha i još jedno veliko HVALA na ovom predivnom izdanju koje ste nama svima poklonili i Banja Luku približili! Srdačan pozdrav iz Ciriha svim našim dragim Banjalučanima u Švedskoj i naravno svim našim dragim biserima rasutim po cijelom svijetu!

Susret Banjalučana u Saint Louisu

D

avne 1995. godine iz malog mjesta Gašinci, u kojem je bio smješten kamp za prihvat i transport većinom banjalučkih prognanika, stiglo je nas dvadesetak Banjalučana u Saint Louis. Ogroman je to grad koji leži na dvije velike rijeke, Missouri i Mississippi sa dobrim geografskim položajem u središnjoj Americi. Tu je oko 60 000 izbjeglica mahom iz Bosne i Hercegovine započelo novi život daleko od svoje domovine. Mnogi su se vrlo brzo snašli i uklopili u američko inače veoma zahtjevno društvo. Pa i mi Banjalučani se polako organizovasmo, zahvaljujući nekoliko entuzijasta poput Suada Borića, Samira Delića, Ede i drugih. 2003. godine započeli smo naša druženja u ovom prelijepom gradu. Sedmi po redu susreti su se održali od 23. do 25. maja u prekrasnom ambijentu. Ove godine smo se dobro pripremili i obezbjedili hotelski smještaj našim gostima koji su stigli iz svih krajeva Amerike i Kanade.Trpeza je bila bogata uz mnoge bosanske specijalitete i neizbježne ćevape majstora Enesa Šljive koji je ujedno i jedan od naših najvećih sponzora. Susreti su trajali tri dana, a goste su zabavljali poznati banjalučki muzičari Muhamed Skopljak, Sakib Jakupović, Munever Džebić-Blinker i specijalno za ovu priliku iz Danske nam je stigao i Atif Turčinhodžić. Da napomenem da su nam prijašnjih godina gosti bili popularni pjevači Enes Bašić, Emir Cerić i Emir Bašić. Repertoar je bio stvarno raznovrstan ali normalno prevladale su pjesme o Banjaluci. Lijepo je bilo vidjeti i mlade koji su davali poseban štimung ovim druženjima i to nam ulijeva nadu da će ovi susreti opstati. Posebna zanimljivost na ovogodišnjem

susretu bila je izbor za prvu damu večeri. Žiri u sastavu Šeha, Burda, Cvika i Jasna imali su težak posao izabrati najljepšu između toliko šarmantnih dama. Ta čast je pripala Baisi Talić iz Detroita. Drago nam je da svake godine uz stara poznata lica vidimo i nove familije koje dolaze u Saint Louis kako bi barem za tren osjetile banjalučki duh i poslije toliko godina srela svoje sugrađane. Suze i plač na rastanku pokazale su ustvari koliko su ovakva druženja potrebna svima nama kako ne bi zaboravili svoju bosansku kulturu i tradiciju. I na kraju da se zahvalimo onima bez kojih ovi susreti ne bi uspjeli, porodicama Šljivo i Ramusević, Nerminu-Burdi, Kerimu Muharemoviću, Zdencu, Miri, Sandri, Nerminu i drugima koji su pomagali da sve protekne u redu. Tekst: Nerko Galešić

broj 2 juli-august 2009 ŠEHER BANJA LUKA 27


Lana i Lazo Matić

VJEN^ANJE NA BANJALU^KI NA^IN Piše:Fikret Tufek

D

osada su se momci ženili i cure udavale na jesen, kad se sve poradi. Vremena su se međutim promijenila, ništa nije kao što je nekad bilo. Nakon rata, izgleda i svadbe su se nekako pomjerile ka ljetu, kad dođu mnogi iz dijaspore. To je i prilika da se na svadbama mnogi vide, popričaju, upoznaju. U Sanskom Mostu preko vikenda svadbe na kojima ni broj auta ne možete izbrojati. Na svadbi Šabana Seferovića, koji živi u Austriji, i Minele Alagić, prijedorskog porijekla, a u Sanskom Mostu nastanjeni nakon rata, jer je otac ubijen dok je ona bila beba, preko 200 svatova, a nakon vjenčanja Šaban vodi mladu u Austriju. Na vjenčanju Mirze Toljića, čiji su roditelji opet nakon rata preselili iz Skender Vakufa u Sanski Most, i Nerme Gubelić, rođene Sanjanke, okupilo se pak preko 400 zvanica. Veselo na obje svadbe, nema šta. Kako to izgleda u RS, u Banjaluci, 1. avgusta, gdje je bila neuobičajena i po svemu ”skromna” svadba, izričito po želji mladenaca, govori ova lijepa mladenačka priča, priča u kojoj je mlada Lana Marčeta, a mladoženja Lazo Matić Priča je nastala jer Laninog tatu, Radovana Marčetu, poznavah skoro dvije decenije, jer je radio kao novinar i urednik u Radio Banjaluci, ljudina bio i ostao, ne samo kao novinar, već i kao čovjek. Tokom rata pomagao je svima kojima je mogao, a njegovo novinarstvo kao da je tada utihnulo. Bio je krhkog zdravlja, te je to i bilo opravdanje da je više bio na bolovanju, a čak i kamione krišom utovarao da bi preživio, jer nije mu se pisalo i govorilo o zlohudim vremenima, pa su ga neki dušebrižnici tada čak i na određen način sumnjičili. Ništa dalje, po dobroti, nije bila ni Lanina mama, Vesna Marčeta, koja mi je u periodu dok sam se i kod njih krio u stanu na Starčevici, kazala da budem u njihovu stanu i po cijenu da se njihovom sinu Vanji, koji je tada imao godinu-dvije, te tada osmogodišnjoj Lani, nedaj bože šta desi. Bilo je takvih porodica i ljudi dobre volje još, ali eto o Marčetama pišem jer je Lana dospjela na udaju i što sam pozvan iz srca. Ali, vratimo se sada jednoj po skromnosti neobičnoj svadbi, ali koja je po sadržaju pružila mnogo više od skromnosti. - Naša namjera je bila da tom prilikom okupimo članove naše najuže porodice i napravimo intimnu

28 ŠEHER BANJA LUKA juli-august 2009 broj 2

svadbu na kojoj ćemo svu radost i sreću podjeliti sa onima koje najviše volimo, kazuje mi u dahu Lana. – Željeli smo da sve bude u krugu samo naših najbližih, jer to je naša svadba, dali smo joj takav ton da sve bude jednostavno, ali opet toplo i lijepo, dodaje Lazo. Sve je zaista i bilo tako. Prelijepa svadba je održana u restoranu ”Lanako”, smještenom u parku u centru grada, s ukupno 50-tak osoba s mladine i mladoženjine strane. Svirao je i pjevao čak momak koji radi u vladi RS, ali pjeva za svoju dušu. Svi su se veselili uz koktel repertoar koji je mlada izabrala, znajući sa sigurnošću da će se svima dopasti: stare narodne pjesme, sevdah, starogradske, pop i rock melodije. - I bila sam u pravu, od prvog momenta svi su plesali, i stari i mladi, od 20 sati do 4 ujutro, koliko je trajala fešta, kaže mi


vragolasto Lana. Prilika je ovo da ukratko predstavim i mladence: Lana Marčeta, rođena 1983. godine u Banjoj Luci, bila najbolji student generacije, sve same desetke, po zanimanju diplomirani socijalni radnik, zaposlena u Administrativnoj službi Grada Banja Luka. Lazo Matić je rođen 1975. godine u Kupresu, a od svoje prve godine živi u Banjoj Luci, po zanimanju elektrotehničar telekomunikacija, već 11 godina

radi kao snimatelj na Alternativnoj televiziji u Banjoj Luci. Lana i Lazo, kažu mi, upoznali su se 01. januara 2005., na proslavi Nove godine, i od tada su zajedno, tako da datum vjenčanja 01.avgust, ima simboliku, naglašava Lana. Bila je to svadba za srce i dušu, koja će se po jednostavnosti i skromnosti, a opet s bogatim sadržajem za sve prisutne, jednostavno dugo pamtiti. Mladencima želimo lijep u dug život!

Poetski kutak

U SNU TE NAPUSTIH BANJA LUKO U snu te napustih Banja Luko moja jednom budan, ću da ti se vratim i u čergi sam sretan, pored Vrbasa više nego u Parizu, a u duši da patim. Svaki djelić tvoj, teče mi venama znam ti dušu, Vrbasa jutarnja rose od Šehera do Ade u krvi si mojoj kao dječaku, i danas sjede kose.

ZAMETENI SU NAŠI TRAGOVI

Sanjam očiju otvorenih, bukove duša mi godinama prazna vapi rijeko moja, gordo teci u samoći suze su moje, sve tvoje kapi.

Gorčinom vina oteh se uzdah iz grudi, Banja Luka na sreću i mladost me sjeća, po njoj tumaraju ljudi, nepoznatih lica čemer je u meni, ona je moja sreća.

Snovima koračam malom čaršijom, iskonska tuga razara mi grudi uzeše moj san, otkad nisam u tebi još me tvoj miris samo, prije zore budi.

I pomisao na tebe, grade, suze mi oči zamagle, i godinama za proljećem jednim patim umrijet ću negdje daleko, s´imenom tvojim ali nemam kome, nit gdje da se vratim.

Petnaest sumornih godina sanjam pred čergom vatre, ćemana zvuke suze mi naviru dok se s vinom družim i osjećam miris, drage Banja Luke.

Zameteni su moji tragovi u bespuće nisam posljedni rom, a vjerujem ni prvi slabost je naša što te u duši nosimo Banja Luko, kolijevko, nama si u krvi.

Putevi ka tebi, meni su zamagljeni zato mi i suza, iz oka često ispliva ostah daleko s tobom u mislima, ali sretan što mi bar duša u tebi počiva.

Na hiljade crnoputih malih ljepotana ispadoše iz tvojih krila, u druge luke nesta pjesme, akšamluka, igre i osmjeha gdje su naši romi, Šeher Banja Luke?

Šemso Avdić

Šemso Avdić broj 2 juli-august 2009 ŠEHER BANJA LUKA 29


Došla TV ekipa kod seljaka i zamolili ga da im prepriča svoj dan. - Ujutro se probudim i popijem jednu rakijcu, pa žena zovne na doručak, pa popijem još jednu, pa krave na pašu, pa popijem dvije, tri, pa... i tu ga prekinu novinari i predlože neka umjesto da pije rakiju kaže govori da čita knjigu. I seljak se složi s time. - Ujutro se probudim i pročitam knjigu. Zatim žena zove na doručak, pročitam još jednu, pa odvedem krave na pašu i pročitam dvije, tri. Zatim dođem na ručak i tada pročitam jednu. Nakon dana odem kod komšije jer on ima knjižaru te se ubijemo od čitanja. Kako Bosanci vježbaju matematiku? Dođu pred kafić i zbroje se, onda uđu u kafić i oduzmu se. - Što je? - upita muž. - Ništa! - odgovara žena. - Jesam li nešto krivo rekao? - Ne! - Možda nešto nisam rekao? - Ne! - Možda sam nešto učinio? - Ne! - Možda sam nešto trebao učiniti? - Ne! - Možda sam nešto rekao o nečemu što sam učinio, a što nisam trebao učiniti ili sam trebao drugačije učiniti, na način primjeren tvom shvaćanju? - Možda Muž (pucne prstima): - Znao sam! Žena peče jaja svom mužu za doručak. Odjednom muž uleti u kuhinju: - Pazi! Pazi!! Stavi još malo ulja! O Bože! Pečeš previše njih istovremeno. Previše!! Okreni ih! Sad ih okreni!! Treba još ulja. Jao! Gdje ćemo naći još ulja?! Zalijepit će se! Pazi! Pazi! Rekao sam ti da paziš! Nikad me ne slušaš dok kuhaš! Nikad! Okreni ih! Požuri! Jesi li luda! Jesi li totalno poludjela!! Ne zaboravi da ih posoliš. Znaš da uvijek zaboraviš da da ih posoliš. Posoli. Posoli!! Žena ga zaprepašteno pogleda: - Što je s tobom?! Stvarno misliš da ne znam ispeći nekoliko jaja? Muž mirno odgovori: - Ne, samo sam ti htio pokazati kako je meni dok vozim. 30 ŠEHER BANJA LUKA juli-august 2009 broj 2

Šaljive strane ALKAPIZMI Zahvaljujem što me prognaše i tako dadoše mi šansu da preživim njihov mračni humanizam i bezbojnu renesansu. Triumfator reče: - Hljeba i igara! Narod dopisa: - Još pića i cigara! Na to se triumfator od muke zakocenio: Ah, što mi se narod u dobru nagore promijenio. Bio je sjeme balkanske rase - uvijek bi pio iz najveće čaše. Kako sada stanje duha vidim, još uvijek ima majmuna čije se evolucije stidim. Čekala ga lijepa budućnost. Sadašnjica mu sve dala. U partiji pione jedu ili guraju u zadnji red, zar ne? Pitao ih: - Gdje da nađem sposobne ljude? Jedan mu sposobni odgovorio: - U njihovim vilama, budalo! Ne vrijedi više: "Mislim, dakle postojim", nego - Nema šta da mislim, dobro stojim. Autobiografiju poltrona čine isječci iz biografije gazde. Kad sam zaostajao za drugima, govorili su: - Pregaziće te vrijeme! Kada sam pošao ispred vremena, pregazili su me oni. Nevjerica u Boga - ateizam. Vjera u čovjeka skepticizam. Budi oprezan! Krupne riječi te najbrže mogu učiniti sitnim. Usijana glava se najbrže hladi kad počne da gori pod nogama. Pojedinačno napredovanje je katkad samo uvod u kolektivno nazadovanje. Hajka se u principu diže na krupnu zvijerku, ali kad se izgubi princip, stradava sitna divljač. Malog čovjeka pitaju zašto je progriješio, velikog... kako je do toga došlo.


broj 2 juli-august 2009 ŠEHER BANJA LUKA 31


Tradicionalni 15. susret Banjalučana u Švedskoj

O b a v i j e š t a v a m o Va s da će se ovogodišnji tradicionalni susret Banjalučana u Švedskoj održati u Örebru dana 10. oktobra 2009 u organizaciji Saveza Banjalučana i Sekcije Banjalučana iz Örebra.

MJESTO: Prostorije sirijanskog kulturno g c e n t r a , u n a s e l j u Va r b e r g a , n a a d r e s i Va r b e r g a g a t a n 2 5 8 .

KONTAKT OSOBE: :

Početak: Prostorije u kojima će se

turni program pripremili su Zlatko

održati ovaj susret bit će otvorene

Pregl i Sabahudin Bahtijaragić a imat

za sve posjetioce i goste već od

ćemo priliku uživati u muziciranju na

12:00. Službeni dio programa zaka-

klasičnoj gitari, brata i sestre Edina

zan je za 16:00 a prisutnima će

Jarana i Aide Jaran-Bilanović, narod-

se prvo pozdravnim riječima obra-

nim igrama folklora grada domaćina,

titi ugledni gosti koji nam dolaze

horskoj pjesmi

iz Banjaluke. Skupu će se obratiti i

Norrköpinga i recitacijama neko-

Ambasador Bosne i Hercegovine u

liko uglednih banjalučkih pjesnika.

Kraljevini Švedskoj njegova ekselenci-

Za muzički dio programa u toku

ja mr. Darko Zelenika, predstavnici

cijele večeri pobrinut će se muzička

komune Örebro, predstavnici Saveza

grupa «Ritam srca» i Ado (Meraklije),

Banjalučana i organizator ovog sus-

a program će voditi Sabahudin

reta sekcija Banjalučana iz Örebra.

Bahtijaragić- Cober.

mješovitog hora iz

Veoma sadržajan i kvalitetan kul-

Fatima Mail: mirso.tima@comhem.se ili na telefon : Mirsad Filipović tel: Z l a t k o A v d a g i ć Te l :

Mahmutović 0707537862 0739872284 0701400851

w w w. b l s a v e z . s e

Šeher Banja Luka 2  
Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you