Bilten 23. Sarajevo Film Festivala #2

Filmom “Druga strana nade� otvoren 23. Sarajevo Film Festival

2

FESTIVALSKI BILTEN

subota, 12. 8. 2017.

Otvoren 23. Sarajevo Film Festival Projekcijom filma „Druga strana nade“ finskog reditelja Akija Kaurismäkija otvoren je 23. Sarajevo Film Festival. Film je prvo prikazan u Narodnom pozorištu, a onda i u Ljetnom kinu Raiffeisen, gdje su publiku pozdravili glumci Sherwan Haji i Simon Al-Ba-

zoon. U Sarajevo je stigao i američki reditelj Joshua Oppenheimer, gdje će kao gost 23.

Sarajevo Film Festivala, u okviru programa Posvećeno, predstaviti ostvarenja koja su ga svrstala među najznačajnije filmske autore današnjice. Čast da vodi svečano otvaranje

Dijala Hasanbegović

Segor Hadžagić Emina Adilović Lejla Kalamujić Dario Bevanda

NOVINARI:

OFICIJELNI FOTOGRAFI:

Marinela Domančić Namir Ibrahimović

Amer Kuhinja Muhidin Živojević

UREDNICA:

Andrijana Copf IZVRŠNA UREDNICA:

Adi Kebo Dženan Kriještorac Kemal Softić Admir Dervišević Haris Karamehmedović Eugénie Sophie

23. Sarajevo Film Festivala ove je godine pripala glumici Amili Terzimehić. Sarajevo Film Festival publici će ponuditi 235 filmova iz 54 zemlje u 18 različitih programa, od čega četiri takmičarska, sa čak 43 svjetske i 23 međunarodne premijere.

IZBOR I OBRADA FOTOGRAFIJA:

Fatih Er PREVOD:

Diwan Dizajn: BOOM Produkcija DTP:

Zorica Pandžić

FESTIVALSKI BILTEN

subota, 12. 8. 2017.

3

Takmičarski program - igrani film

Biblijski svijet budućnosti Zrno (Turska, Njemačka, Francuska, Švedska, Katar, 2017) Režija: Semih Kaplanoglu Uloge: Jean-Marc Barr, Ermin Bravo, Grigoriy Dobrygin, Cristina Flutur

Autor nagrađivane i sjajne filmske trilogije (Jaje, Mlijeko, Med) - Semih Kaplanoglu - na ovogodišnjem SFF-u, u okviru svjetske premijere, predstavlja novi flm - Zrno. Ermin Bravo (u ulozi biologa Džemila Akmana) i Jean-Marc Barr (igra Erola Erina, genetičara) vode nas u futuristički biblijski svijet smješten u Mrtvim zemljama gdje se ponovo treba izgraditi život razoren ljudskim faktorom i genetskim modifikacijama. Ljudsko igranje Boga kreiralo je svijet omeđen smrtonosnim ogradama koje je vrlo teško proći, napravilo jasne klasne podjele u civilizaciji gdje je dobro naoružana vojska čuvar povlašte-

nih i garant da prosvjednici protiv “genetskog rasizma” neće maknuti dalje iz svojih prigradskih sjedišta.

Erol Erin je samo naučnik, zaposlen u korporaciji u ulozi države, želi riješiti ozbiljan problem - pšenica propada i nemoguće je naći uzrok bolesti. Kada čuje za Džemila Akmana - naučnika, koji je nakon porodične tragedije nestao - i njegovu “Genetic Chaos Theory” odluči ga pronaći po svaki cijenu. Izlazak iz sigurne civiliza-

cijske zone u Mrtve zemlje gdje je tlo zatrovano, gdje padaju otrovne kiše i vrebaju korporacijske letjelice mijenja njegovo kompletno znanje i redefinira sva uvjerenja koja je do tada stekao.

Nauka i vjera, ljudske/božije čestice u svemu živome, znanje i sumnja - teme su rasprave dvojice muškaraca dok hodaju od jedne tačke do druge, kroz puste i rijetko naseljene prostore, testirajući sjemena i vlastitu sposobnost da

služe drugima. Kaplanoglu koristi kur’ansku pripovijest o Hidru - onome ko ima više znanja, koji može vidjeti unaprijed i intervenirati da bi spriječio zlo. Džemil Akman tako poučava Erola Ekina, u njemu vidi nekoga ko razumije i zna šta treba promijeniti. Vizuelno originalno, intelektualno poticajno i filozofski provokativno - Zrno će publiku razdrmati, postaviti mnogo pitanja i dati nadu.

Namir Ibrahimović

Takmičarski program - igrani film: Gala projekcija, izvan konkurencije

“Neću pušku!”

Muškarci ne plaču (Bosna i Hercegovina, Slovenija, Hrvatska, Njemačka, 2017) Režija: Alen Drljević Uloge: Boris Isaković, Leon Lučev, Emir Hadžihafizbegović, Sebastian Cavazza, Ermin Bravo, Boris Ler, Ivo Gregurević, Primož Petkovšek, Jasna Đuričić, Izudin Bajrović

U svom debitanskom dugometražnom ostvarenju Alen Drljević bavi se postratnom traumom vojnih veterana - nekadašnjih boraca iz tri vojske nastale raspadom SFRJ, s više ili manje vojničkog staža, s različitim, teško svarljivim ratnim iskustvima, s nekom psihijatrijskom dijagnozom. Svi su na jednom mjestu, tek su se upoznali u planinskom hotelu gdje su jedini gosti; imaju obavezu da razgovaraju o svojim ratnim traumama u zamjenu za novac.

Drljević ne klišeizira, ne moralizira, nego pušta likove da, u skladu s karakterom, reaguju na ispovijed drugog, neprijateljskog vojnika. Ivan (Sebastian Cavazza), organizator i voditelj seansi, svjestan je da pred

sobom ima tempiranu bombu i da svakog trenutka može izgubiti kontrolu nad nekada zaraćenim stranama, ali i zna da je taj ples na ivici puknuća jedini način da se nešto postigne, da likovi progovore, suoče se sa sobom.

Valentin (Leon Lučev) žali što on nije mrtav umjesto suborca - golobradog Matije kojem je bio nadređeni, jer nosi krivicu njegove smrti, ali joše teže pada Mikijeva (Boris Isaković) priča koji se nije odupro naređenju da učestvuje u strijeljanju zarobljenika. “Trebao si reći: Neću pušku!”, urla na njega, a zapravo se obraća svima. Rat, kao neman, guta ljude

i nakon što se svi sukobi završe; nakon što svaki prasak ugasne, još dugo je prisutan u životima preživjelih. Čini se kao da je lako ući, a nemoguće izaći iz sukoba, osim smrću koja dolazi prije ili kasnije.

Većina likova u Drljevićevom filmu tabletama i alkoholom sabire raspadnuti svijet i tako plutaju po životnoj površini. Pitanje je da li će im Ivanova otvorena pandorina kutija i suočenje sa vlastitim (ne)djelom ostaviti mogućnost da lakše ili kraće žive. MUŠKARCI NE PLAČU je film koji se mora pogledati.

Namir Ibrahimović

4

FESTIVALSKI BILTEN

subota, 12. 8. 2017.

FESTIVALSKI BILTEN

subota, 12. 8. 2017.

5

Takmičarski program – dokumentarni film

Izuzetna edukativna vrijednost Djeca (Austrija, 2017) Režija: Arash i Arman T. Riahi

Osobno sam pomalo razmažena predivnim filmovima koji u takmičarske programe dolaze iz Austrije i bivaju vrlo zapaženi i u dokumentarnom i u igranom programu.

Očekivanja su postala velika a razočarenja još nije bilo. Braća Riahi prijeklom su iz Irana ali su odrasla i školovala se u Beču. Mlađeg, Armana, pamtimo po prvom filmu TAMNOKOSI, koji je prikazan u ovom programu prije šest godina. Bilo je u njegovom prvijencu i muzike i useljeničkih problema – dječijih nedaća, prilagođavanja, sukoba među generacijama i traženja načina da se život gradi u sredini u kojoj si drukčiji jednako fizički kao i društvenim i kulturološkim nasljeđem.

DJECA u velikoj mjeri nastavljaju takvo traganje.

Prisno, toplo i sa mnogo razumijevanja braća su puno vremena provela sa malim učesnicima ((Superar)) programa. Vrijedi naučiti nešto o pokretu koji, na dobrovoljnoj i

besplatnoj osnovi, pruža mališanima mogućnost sudjelovanja u glazbenim kampovima. Tu žive, druže se i formiraju orkestre ili horove u kojima desetine različitih individualnosti uče kako svu težinu i svu ljepotu različitosti uobličiti u muziku. Mladi koji dolaze iz različitih sredina i kultura – bolesni, bucmasti, bljedunjavi, kosooki, čokoladni, pokriveni, tužni, istrajni, ljuti i kakvi sve ne – na kreativan i lijep način uče se prevazilaženju razlika. Da,

sami sebe uče – zbližavaju se, vode ozbiljne razgovore o životu i smrti, povjeravaju jedni drugima svoje muke i tajne i međusobno se tješe.

Pedagozi koji s njima rade također pomažu ne samo kao učitelji nego i kao motivatori, savjetnici, čak i kao terapeuti, pa film dobija i izuzetnu edukativnu vrijednost. Naprosto, poželjeli biste ovakve nastavnike svakom djetetu a svakom nastaviku da pogleda film i da iz njega uči.

Toliko je dirljivih trenutaka

uhvatila kamera – zagrljaje, sjaj u očima, ponos na licima, sreću zajedničkog muziciranja, mekoću ručica koje tješe uplakanu prijateljicu – djeca su ljupko spontana, potpuno prirodna i slobodna.

Film lako nalazi put do srca i vjerujem da će mnogi nakon što ga odgledaju sa zanimanjem zaviriti na http://www.superar.eu tražeći više informacija o projektu čije ime znači prevazići, savladati.

Marinela Domančić

Grad bez boje U čast 20 godina Factuma: Grad sunca (Gruzija, SAD, Katar, Nizozemska, 2017) Režija: Rati Oneli

Predivni, duboki glas gruzijskog filmskog i kazališnog glumca Zuraba Kipshidzea koji, u ulozi naratora iz pozadine, vrlo poetično kazuje mali filozofski tekst uvest će nas u tmasto, tugaljivo i beznadno ozračje ovog filma. Dok se nebom vuče debelo pramenje magle lagano ćemo uroniti u mračne boje gruzijskog polumrtvog naselja Chiatura. Ovdje se iz utrobe zemlje izvlači mangan. Nalazište je ranije bilo ogromno. Nekada je zapošljavalo čak 10 000 rudara i, u najboljim danima, moglo je priskrbiti čak 50% svjetskih potreba za ovim mineralom. Danas je gotovo potpuno iscrpljeno, pretvoreno u svoju tužnu sjenu i u njemu radi tek šačica rudara.

Posao je težak a iskop slab, pa se Archil, jedan od rijetkih koji u rudniku radi, bavi i amaterskom glumom u oronulom lokalnom kazalištu. Kao da ga kod kuće niko ne čeka, a ima i suprugu i djecu, dane provodi u jami a noći u kazalištu. Kamera ga uporno i strpljivo prati dok radi, glumi, doručkuje, pa čak i dok se

uspinje stepenicama kao da želi reći – da, i to je život. Zavirit će i u dane nastavnika glazbe Zuraba koji, bez mnogo pedagoškog takta, u školi radi sa djecom a u nečemu što nalikuje na nekadašnje domove kulture uvježbava pjesme i sa odraslim zborom i orkestrom. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem pjesama i skladanjem ali i demoliranjem već poluuništenih armiranobetonskih građevina kojima, uz pomoć ručnog alata, teškom mukom čupa armaturu iz strukture. Kako, slomljen umorom, ne može ostati i noću čuvati metalni ulov, nepoznat neko mu ga uporno krade.

Dok dva muškarca teško rade, dvije mlade djevojke koje jedu jednom dnevno, Mariam i

Irina, predano treniraju trčanje i nadaju se odlasku na Olimpijske igre. Dekor ove priče je takav da bismo, da nema pametnih telefona i laptopa, lako pomislili da se ne radi o drugom desetljeću dvadeset prvog vijeka nego o pedesetim godinama prethodnog. Ne zna se šta je žalosnije, enterijeri ili interijeri – ulice kojima teku rijeke kada pada kiša kroz obezbojeno mjestašce na kraju svijeta ili ofucane građevine koje su jednako jadne iznutra kao i spolja. Redatelj Oneli priču zaokružuje citatom renesansnog filozofa Tommasa Campanelle: „Bogati su jer ne žele ništa, siromašni zato što nemaju ništa i zbog toga nisu sluge okolnosti nego okolnosti služe njima“. Slažete li se? Marinela Domančić

6

FESTIVALSKI BILTEN

subota, 12. 8. 2017.

subota, 12. 8. 2017.

FESTIVALSKI BILTEN

7

Takmičarski program – Studentski film

Svježina, entuzijazam i nepretencioznost VEZA / BOND (Mađarska, 2016), LJUBLJANA – MÜNCHEN 15:27 (Slovenija, 2016), SECOND HAND (Mađarska, 2016), NIKOG NEMA / NOBODY HERE (Srbija, 2017), 13+ (Hrvatska, 2016)

U subotu, 12. augusta u 11.30 u sali Art Kina Kriterion - House of Shorts bit će prikazani prvi filmovi iz novog takmičarskog programa Sarajevo Film Festivala, posvećenog isključivo studentskim ostvarenjima.

VEZA Judit Wunder nadrealistička je priča o animalnoj ljubavi, prožeta noirovskim sjenama i s tragičnim završetkom. S druge strane spektruma, šareno-pastelni SECOND HAND Noémi Barkóczi simpatična je pripovijest mačke ispletene na majici, koja u svom životu mijenja brojne neobične vlasnice.

Srednjemetražni LJUBLJANA – MÜNCHEN 15:27 Katarine Morano, životan je prikaz para koji na stanici naporne i dosadne sadašnjosti čeka voz za bolju budućnost. Trudna Mala (Hana Vodeb) provodi dane sama, dosađujući se u iščekivanju bebe, dok njen momak Jure (Jure Henigman) pokušava da zaradi novac za njihovo preseljenje u Njemačku. Kad njihov voz stigne, pitanje da li će se na njega ukrcati ostaje otvoreno.

Mlada „kratkometrašica“ Jelena Gavrilović čest je gost Sarajevo Film Festivala, gdje su prikazani njeni filmovi NEŠTO SLATKO (nastao u okviru projekta Sarajevo grad filma), MOMCI, GDE STE i SVE JE VIŠE STVARI KOJE

DOLAZE (u selekciji Takmičarski program – Kratki film). I u NIKOG NEMA prisutan je već prepoznatljiv redateljicin rukopis, s težištem na komunikativnoj priči i dobro izgrađenim likovima žena. Sara (Teodora Janković), bogata djevojka mučena ljubavnim problemima i nedostatkom roditeljske pažnje, pronalazi očinsku figuru u njenom tjelohranitelju Dušanu (karizmatični Igor Benčina). U zadnjoj sceni filma razotkriva se naličje Dušanove posvećenosti Sari – njegova nemogućnost da se u istoj mjeri brine o vlastitoj kćerci.

13+ šarmantan je prikaz odrastanja dviju djevojčica. Dok se Zorana žuri da postane djevojka, Janka, u potpunosti nezainteresovana za tinejdžerstvo i sve što ono nosi, želi ostati dijete. Redateljica Nikica Zdunić snimila je film u neobičnom „kockastom“ (1:1) formatu, s integralno postavljenim scenama u kojim do izražaja dolazi spontanost i razigranost mladih naturščika (Nika Dolušić i Klara Kovačić).

Svih pet filmova u ovom bloku preporučuju svježina, entuzijam i nepretenciozan rediteljski pristup mladih autorica.

Dario Bevanda

vršnjacima i neprestano izgovara psovke dok komunicira; očeva majka kao duh izađe iz svoje sobe i bez riječi živi pored njih. Gospođa J. kao da nije svjesna teškoća u kojima se nalaze njena djeca niti je svjesna da im takva - depresivna još dodatno pogoršava svakodnevnicu.

Parkirana stara zastava ispred zgrade - porodično auto koje više niko ne vozi, koje je sa ispuhanim gumama samo otpad, podsjetnik da je nekad bio koristan i potreban, a sada je samo idealno mjesto za samoubistvo.

Kada odluči ovjeriti kćerkinu zdravstvenu knjižicu suočava se sa nizom čekaonica, birokratskih prostora, bivših radnih kolega, očerupane hale u firmi gdje je radila, zapu-

štenog i pasivnog društva gdje svi trpe dokle mogu, a krajnji, očajni oblik protesta je da radnik “Napretka” (koji 12 mjeseci nije dobio plaću a 36 mjeseci nije uplaćivan doprinos) sebi odsiječe mali prst. No, taj put kroz užasavajuću sadašnjost natjerat će glavnu junakinju da preispita svoju čvrstu odluku - čini se da zastava (kojoj je neko u međuvremenu napuhao gume) može još uvijek poslužiti za vožnju na neka ljepša ugodnija mjesta, kao nekad - na more. U društvu kako ga publici predočava režiser krajnje je sebično ubiti se i ostaviti djecu da se nose sa poteškoćama koje izviruju iz svih uglova.

U fokusu

Prevazići sebičnost Rekvijem za gospođu J. (Srbija, Bugarska, Makedonija, Rusija, Francuska, 2017) Režija: Bojan Vuletić Uloge: Mirjana Karanović, Jovana Gavrilović, Danica Nedeljković, Vučić Perović, Mirjana Banjac, Boris Isaković, Srđan Todorović, Valčo Karamašev

Gospođa J. je u depresiji, bliži se godišnjica muževljeve smrti, dobila je otkaz na poslu (u znakovitom nazivu sad već propale firme “Napredak”) jer je tehnološki višak, sve oko nje se raspada i ona jedini izlaz vidi u samoubistvu. Pratimo je dok ritualno obavlja sve pripreme - kupuje skupe cigare, pivo (na teku), pokušava nabaviti jedan metak za pištolj koji već ima, naručuje natpis na nadgrobnom spomeniku da bude ukopana pored muža.

U kući ne reaguje ni na stariju kćerku Anu koja još porodicu održava u životu - jedina je zaposlena i jedina ima želju održavati mjesto gdje živi (pa i na simoličnoj razini - trudna je); mlađa kćerka Koviljka sukobavlja se sa

Namir Ibrahimović

8

FESTIVALSKI BILTEN

subota, 12. 8. 2017.

subota, 12. 8. 2017.

FESTIVALSKI BILTEN

9

Posvećeno: Joshua Oppenheimer Sarajevo Film Festival s ponosom predstavlja program Posvećeno u okviru kojeg će ugostiti Joshuu Oppenheimera, koji nam se pridružio u Sarajevu i predstavlja ostvarenja koja su ga svrstala među najznačajnije filmske autore današnjice.

Pogled tišine Režija: Joshua Oppenheimer, Anonymous Danska, Indonezija, Norveška, Finland, Velika Britanija | 2014 | 99 min | Indonesian, Javanese

Gledajući Oppenheimerove snimke nekih od učesnika genocida u Indoneziji 1965, preživjeli članovi porodice jedne od žrtava saznaju kako je njihov sin ubijen i ko ga je ubio. Film se fokusira na najmlađeg preživjelog člana porodice, oftalmologa Adija, koji donosi odluku da se odupre zagušujućem strahu i potčinjenosti, i napravi korak nezamisliv

u društvu kojim vladaju ubice.

On se, naime, suočava s ubicama svoga brata i tokom očnog

pregleda zahtijeva od njih da priznaju odgovornost za svoja djela. Ovaj nevjerovatni film

doprinio je prekidanju pedeset godina duge šutnje i svjedočio tom procesu.

nje kao osnivač desničarske paravojne organizacije koja je izrasla iz odreda smrti. Organizacija je toliko moćna da u svome članstvu ima državne ministre koji se rado hvale vlastitim zlodjelima – od korupcije

i namještanja izbora do genocidnih radnji. Anwar i njegovi prijatelji tvrdili su da su bili inspirisani nasilnim američkim filmovima koje su gledali tokom odrastanja, pa su ih autori filma pozvali da osmisle

scene o svojim iskustvima ubijanja prilagođene njihovim omiljenim filmskim žanrovima – gangsterskom filmu, vesternu i mjuziklu.

Napisali su scenarij, te pred kamerom glumili sebe i svoje žrtve.

Čin ubijanja Režija: Joshua Oppenheimer, Anonymous, Christine Cynn Velika Britanija, Danska, Norveška | 2012 | 159 min | English, Indonesian

Kada je indonežanska vlada zbačena s vlasti vojnim pučem 1965. godine, Anwar Congo i njegovi prijatelji su od sitnih kriminalaca koji su na crno prodavali kino ulaznice promovisani u vođe odreda smrti.

Pomogli su vojsci da u manje od godinu dana ubije više od milion navodnih komunista, etničkih Kineza i intelektualaca. Kao vođa jednog od najozloglašenijih odreda smrti u svome gradu, Anwar je vlastitim rukama pogubio stotine ljudi. Anwar danas uživa poštova-

Short matters 1 – Art Cinema Kriterion - House of Shorts, 18:00 ZID

DOM

90 STEPENI SJEVERNO

Režija: Samuel Lampaert Belgija, 2015

Režija: Daniel Mulloy Kosovo, Velika Britanija, 2016

Režija: Detsky Graffam Njemačka, 2015

AMALIMBO

NISAM ODAVDE

Režija: Juan Pablo Libossart Švedska, Estonija, 2016

Režija: Giedrė Žickytė, Maite Alberdi Čile, Danska, Litvanija, 2015

10

FESTIVALSKI BILTEN

subota, 12. 8. 2017.

FESTIVALSKI BILTEN

subota, 12. 8. 2017.

11

Kinoscope

Apsurd superiornosti Western (Njemačka, Bugarska, Austrija, 2017.)

Režija: Valeska Grisebach Uloge: Meinhard Neumann, Reinhardt Wetrek, Syuleyman Alilov Letifov, Veneta Frangova, Vyara Borisova

Sam naslov dugo očekivanog filma Valeske Grisebach (koja je osvojila simpatije publike i filmske struke svojim filmom Longing iz 2006.), dovoljan je da kod zagriženih filmofila uglavnom starije generacije, izazove nostalgični i rezonantni efekt same filmske umjetnosti i njenog iskonskog doživljaja koji podrazumijeva ritualni odlazak u kino, doživljaj zadovoljstva usred tzv. javne usamljenosti u kino sali, a potom i same pokretne slike sa jasnom pričom koja u središte uvijek postavlja najomiljenijeg junaka vođenog isključivo sopstvenom čašću i ponosom, a ne pripadnošću nekoj grupi ili teritoriji. Priča Westerna Valentine Grisebach smještena

je u današnje vrijeme, u zabit Bugarske, preciznije na samu granicu s Bugarskom, a sam žanr westerna Grisebachovoj služi da se poigra sa modernim evropskim mitom borbe progresivnih, bogatih sjevernjačkih (Nijemci) i siromašnih, nazadnih i lijenih naroda (Bugari) kao i da ironijski propita birokratskim jezikom upakovane fraze kao što su „interetnička saradnja“, „pomjeranje granica“, „postnacionalni identiteti“,“interakcija i komunikacija“, ali i samo pitanje časti u savremeno doba.

Grupa njemačkih radnika dolazi u bugarsku verziju kraja „gdje je bog rekao laku noć“ da bi pomogla u izgradnji lokalne hidroelektrane. Nijedan od

radnika ne priča ni engleski, a kamoli bugarski tako da se komunikacija s lokalnim stanovništvom odvija gestikulacijom. Što, naravno, izaziva komični efekat. Redateljica nije osobito zainteresirana za konvencionalno praćenje priče sa jasnim zapletom koji će pokrenuti lanac uzbudljivih događaja, već više favorizira prikazivanje škrtih odnosa između samih radnika, njihovih lica i sasvim banalne interakcije. U središtu priče je Meinhard, koščatog lica kojeg krase žuti brkovi (što treba da

predstavlja tipičnog Nijemca), a okosnicu filma čini njegov odnos sa dječakom Walkom i njegovim ujakom Adrianom, čijeg konja je Meinhard pronašao. U filmu se osjeća stalna tenzija između Nijemaca i lokalnog stanovništva, ali i međusobno razumijevanje koje kroz gestikulaciju grade Meinhard i Adrian, no osnovna snaga Westerna jeste čudesni apsurd koji proističe iz još uvijek aktuelnih mitovo o onima koji su superiorni i onima koji su inferiorni.

Segor Hadžagić

Horor nečovječnosti Sretan kraj (Francuska, Austrija, Njemačka, 2017) Režija: Michael Haneke Uloge: Isabelle Huppert, Jean-Louis Trintignant, Mathieu Kassovitz

Za one koji su upoznati sa filmskim opusom jednog od najintrigantnijih redatelja današnjice, naslov SRETAN KRAJ može obećavati samo ironično poigravanje sa gledateljevim očekivanjima. Jer, vuk dlaku mijenja, a ćud nikada, tako da optimizam i vedrina ni u SRETNOM KRAJU ne pronalaze svoj makar i skučen manevarski prostor.

Ono što bi se moglo nazvati novim i originalnim kada je u pitanju kinematografsko oko Hanekeovo, jeste povlačenje emotivnog posredovanja na i iz svijeta, pa imamo hladno, gotovo birokratsko bilježenje njegovih anomalija – kvantifikaciju užasa u kojem snažno odjekuje nostalgija na propali projekt onoga što je sam čovjek mogao biti. Ta distanciranost u odnosu na sveprisutno nasilje u svijetu hiperkomunikacije upravo je Hanekeov alarmantni poziv da se, ako je već društvo ogrezlo u „prljavom, ružnom i zlom“,

ponovo osmisli koncept najbližeg, naravno ne nužno u religijskom smislu. Tako su svi napori da se zlo ispita iznutra, iz najbližih, iz porodice preokupacija glavnine Hanekeovog opusa – od SEDMOG KONTINENTA, preko FUNNY GAMES ili BIJELE VRPCE do SKRIVENO. Poput svog sunarodnjaka, pisca Thomasa Bernharda, Haneke porodicu promatra kao izvor najsnažnijeg impulsa nelagode, manjka empatije, zla ili poremaćaj same ljudskosti.

U svom najnovijem filmu SRETAN KRAJ, Haneke uranja u jedan perverzan i izopačen svijet izolovane, bogate građanske porodice u kojoj ništa ne funkcionira, a pohlepa, prešućene tajne, nerazumijevanje, gramzivost i frustracija sprečava ne samo život već i dostojanstvenu smrt. Ono što kod Hanekea plijeni nije akcija, komedija, uobičajena napetost i kohorentna priča već kao i kod Lyncha: mistični oblik dosadne svakodnevnice iz kojeg izranjaju horori dugo gajene nečovječnosti.

Segor Hadžagić

12

FESTIVALSKI BILTEN

subota, 12. 8. 2017.

Mirsad Purivatra i Amila Terzimehić na Ljetnom kinu Raiffeisen

Nova festivalska lokacija, Festival Eating Point by Coca-Cola

Piće dobrodošlice za brojne goste i prijatelje festivala

Atlantic Grupa: Svi smo mi iz istog filma „Sarajevo film festival i Atlantic Grupa druže se već desetljeće, svake godine produbljujući prijateljstvo, nikad se ne dosađujući i uvijek nalazeći nešto zanimljivo što jedni o drugima još ne znamo. Kao pravi prijatelji. Sa zadovoljstvom se družimo i ove godine, na projekcijama,

na kavama s mladim talentima i etabliranim licima industrije, na nezaboravnim zabavama, uz legendarne sofre i sva iznenađenja koja si međusobno priređujemo, a s prijateljima su ona uvijek radosna.

Radujemo se i ove godine, jer svi smo mi iz istog filma.“

subota, 12. 8. 2017.

FESTIVALSKI BILTEN

13

Svečanost otvorenja 23. Sarajevo Film Festivala u Narodnom pozorištu Sarajevo

Prijem u hotelu Holiday: Hosted by Sarajevo Canton, Ministry of Culture and Sports of Sarajevo Canton, Sarajevo Film Festival, and Tourism Association of Sarajevo Canton

Američki reditelj Joshua Oppenheimer, gost programa Posvećeno

Nenad Puhovski i Mirsad Purivatra

Odlična atmosfera na otvorenju

14

FESTIVALSKI BILTEN

subota, 12. 8. 2017.

subota, 12. 8. 2017.

FESTIVALSKI BILTEN

15

Kinoscope

Kratak spoj komičnog i napetog Sirovo (Francuska, Belgija, 2016) Režija: Julia Ducournau Uloge: Garance Marillier, Ella Rumpf, Rabah Naït Oufella, Laurent Lucas, Joana Preiss, Bouli Lanners, Marion Vernoux

Spojiti horor, crnu komediju i dramu o krizi identiteta, a ne ispasti brutalno pretenciozan i umjetnički jalov, iznimna je rijetkost ne samo kada je film u pitanju, već uopće bilo koji umjetnički izričaj. Obično su debitanti skloni da svoj rad rezultiraju kritičkim sudom, koji se narodski može podvesti pod ne baš povoljnu ocjenu „svašta udrobljeno“, gdje težnja da se publika fascinira efektnim audiovizeulnim rješenjima preteže nad koherentnošću priče.

Na sreću svih koji će imati priliku pogledati film SIROVO, Julia Ducornau ne spada u kategoriju „svašta udrobljeno“ debitanata, već rijetkih autorica koji umiju napraviti „kratak spoj“ komičnog, jezovitog, grotesknog i napetog na

način da izazove pravu filmsku stominutnu eksploziju, bez dramaturških padova, meandriranja i zaobilaznica.

Junakinja filma je šesnaestogodišnja Justine (očigledna aluzija na Marquizea de Sada) koja, slijedeći porodičnu tradiciju, upisuje veterinarski fakultet. Kao i članovi njene porodice ona je vegetarijanka, čime redateljica dodatno pojačava efekt jezovitog pri susretu sa na-

drealnim, grotesknim, ali i (kako to i kod de Sadea biva) opako zavodljivim svijetom studenata u koji se mora ući. Putem rituala i inicijacije koju vode stariji studenti.

Tada će mlada Justine, motivirana željom da se uklopi u društvo, biti prinuđena da prvi put proba sirovo meso. Kao u klasičnom hororu, Justine tada otkriva svoju „pravu“ kanibalističku prirodu koja će i po nju i po okolinu imati

nesagledive posljedice. Makar i djelimični opis filma bio bi čisto „spoilanje“, jer cesta kojom nas ogromnom brzinom vozi redateljica puna je nepredvidljivih, šokantnih, do suza komičnih, ali i istinski strašnih scena.

Nakon odgledanog filma, sasvim nam je jasno da je Julia Docournau nova zvijezda na nebu evropske kinematografije.

jetnosti, Christian vodi ekološki osvješten i strateški planiran život.Vozi električno auto i razveden je. Uvijek smišlja inteligentne projekte u muzeju, a najnoviji je umjetnička instalacija „Trg“, u sklopu koje slučajni polaznici bivaju pozvani da iskažu svoj altruizam i da pokažu zavidan stepen odgovornosti prema drugima. Ali kada Christianu ukradu mobitel, njegova dugo gajena uvjerenja i vrijednosti bivaju srušena nizom neprimjerenih akcija i reakcija.

U međuvremenu, marketinški stručnjaci muzeja smišljaju novu, provokativnu kampanju za „Trg“.

I film na fascinantan način ulazi u pozorište surovosti koje do temelja ruši lažne identitete i konstrukcije čija je savršena metafora upravo muzej savremene umjetnosti. Šta je konstrukcija a šta pravi život, ako tako nešto uopšte postoji, pita se Östlund u svom novom remek djelu, koje će sigurno konkurisati za nagradu publike.

Segor Hadžagić

Segor Hadžagić

Konstrukcija i pravi život Trg (Švedska, Njemačka, Francuska, Danska, 2017) Režija: Ruben Östlund Uloge: Claes Bang, Elisabeth Moss, Dominic West, Terry Notary, Christopher Laessø, Marina Schiptjenko, Elijandro Edouard, Daniel Hallberg, Martin Sööder

Devedesetih smo imali japije, deceniju kasnije dinkije (dinkies od Double income, no kids) a danas imamo ekološki osviještene, hipermedijski pismene i projektno organizirane individue, a čija je ličnost izgrađena oko strogo kvatificiranih mjerila nezavisnosti, zdravlja, društvenosti, itd. U nekom montipajtonovskom scenariju takav bi strogo organizirani tip svoj dan započinjao zadacima da na skali zdravlja, sabirajući potrošene kalorije i mjeru vitamina imao zadatak da dostigne neku postavljenu brojku od 100, a što se tiče političnosti morao bi biti barem 67, jer juče je slučajno

bio politički nekorektan imajući jednu rasističku pomisao o prodavaču vegi burgera, pa mu je to oduzelo čitavih 8 poena, pa bi danas to morao nadoknaditi. Riječ je naravno o pretjerivanju, ali ne baš miljama udaljenom od stvarnosti kakavu danas živimo i čiji je tipski proizvođač i proizvedeni sredovječni muzejski kustos Christian u briljantnom novom ostvarenju dobitnika Zlatne palme, Rubena Östlunda koji nas u do u detalje isplaniranom, izmjerenom i strateški balansiranom životu vodi na bizarno i groteskno putovanje.

Kao priznat i uspješan kustos u jednom muzeju savremene um-

16

FESTIVALSKI BILTEN

subota, 12. 8. 2017.

FESTIVALSKI BILTEN

subota, 12. 8. 2017.

17

Kinoscope

Priča o odrastanju Ljeto 1993. (Španija, 2016) Režija: Carla Simón Uloge: Laia Artigas, Paula Robles, Bruni Cusí, David Verdaguer, Fermi Reixacha

Pravila igre, jasna i surova, uistinu pomažu da se u moru komercijalnog, iskrastaliziraju i dragulji ličnih priča, pod uslovom da su beskompromisni, dakle da ne zavise isključivo od državnih donacija i subvencija. Ono što je duboko lično, neopterećeno diktatom komercijalnog niti odjeveno u car – je-golvisoku-modu art filma, uvijek će pronaći put do publike.

Upravo je takav put, duboko lični, odabrala katalonska redateljica Carla Simón svojim „prvačić filmom“ i sudeći po rezultatu, mogla bi joj se predvidjeti uspješna karijera. Priča filma LJETO 1993., tipična je žanrovska priča o odrastanju, ali obrađena originalnim filmskim jezikom koji jednaku pažnju poklanja i naraciji

i audiovizuelnom elementu, tako da dobijamo harmoničnu ravnotežu „supstance“ i „stila“.

Priča ukratko glasi: nakon smrti roditelja, šestogodišnja Frida se u ljeto 1993. iz Barcelone seli u katalonsku provinciju kako bi živjela s ujnom i ujakom koji su postali njeni zakonski staratelji. Privikavanje na novu sredinu, te navikavanje na spoznaju da ima mlađu sestru osnovne su preokupacije, za svoje godine, prilično zrele Fride. Njeni rođaci čine sve da bi

joj privikavanje na život ispunjen odlascima na festivale, izlete u prirodu ili slušanje jazz muzike bio lakši, no ono o čemu Frida mašta je bijeg od kuće. Iz tog htijenja izbija snaga i dopadljivost ovog filma. Vizura šestogodišnjakinje kao buntovnice u sebi sadrži čisti šarm prvih uzbudljivih spoznaja o sebi, ljudima i prirodi koje nisu kontaminirane nikakavim konstruktima percepcije, već čistom ljepotom neposredno doživljenih slika.

Segor Hadžagić

Open Air

Katjina borba za pravdu Niotkuda (Njemačka, 2017) Režija: Fatih Akin Uloge: Diane Kruger, Denis Moschitto, Numan Acar, Ulrich Tukur...

Njemački redatelj Fatih Akin svoju redateljsku veličinu dokazuje impresivno prikazujući razigranu obiteljsku dinamiku, a zbog slika minule sreće u prošlosti u sjećanju onih koji gledaju film, tragedija u sadašnjosti izgleda mnogo strašnije.

Katja, majka šestogodišnjeg dječaka i žena uspješnog poslovnog čovjeka zaista živi savršenu obiteljsku bajku. Jednog dana Katja ostavi sina Rocca sa mužem u kancelariji kako bi sa prijateljicom otišla u spa centar.

Pri povratku Katja ispred zgra-

de zatiče policijske barikade, a njena slika idiličnog porodičnog života biva porušena u nepovrat kada sazna da su joj muž i sin poginuli u bombaškom napadu.

Ubrzo nakon nemilog sazna-

nja, policija privodi dvije osobe osumnjičene za atentat za koje se ispostavi da su mladi par neonacista. Sada kada je ostala bez ičega, Katja pokušava nastaviti svoj put niotkuda.

E. A.

Pretpremijere

Naivni detektivi u kriminalnoj mreži The Books of Knjige: Slučajevi pravde (Crna Gora, 2017) Režija: Zoran Marković Uloge: Veselin Gajović, Goran Vujović, Aleksandar Radunović...

Dugogodišnji rad crnogorske humorističke i muzičke trupe The Books of Knjige je na koncu rezultirao snimanjem krimi komedije u kojoj radnju filma pokreću dva sasvim neobična detektiva. Nesposobni za valjano

obavljanje posla kojim se bave, dvojica lakomislenih detektiva vjeruju da na lak način mogu izaći na kraj sa nizom misterioznih i neriješenih slučajeva. Kako se klupko naizgled nepovezanih misterija odmotava,

sprovodioci pravde shvataju da njihov zadatak nije lagan i bezazlen kako su na početku mislili.

E. A.

18

FESTIVALSKI BILTEN

subota, 12. 8. 2017.

FESTIVALSKI BILTEN

subota, 12. 8. 2017.

19

Summer Screen

Živjeti umjetnost Chavela (SAD, Meksiko, Španija, 2017) Režija: Catherine Gund, Daresha Kyi Uloge: Chavela Vargas, Pedro Almodóvar, Elena Benarroch, Miguel Bosé

Iako se fraza „ona/on živi svoju umjetnost“ prečesto koristi kao temeljni aksiološki sud – iskaz umjetničke briljantnosti i doslijednosti kao kontrasta tobožnjem hladnom profesionalizmu kojem nikako nije mjesto u umjetnikovom radu, teško da joj možemo pridati neki duboki smisao, jer nas navodi na logički pogrešnu misao da lik autora i djelo autora nužno moraju biti povezani .

No, koliko god bedast ovaj kvaziromantičarski stereotip bio, na neke je izuzetne ljude izrazito primjenljiv, na one koji pomjeraju granice sopstvenog rada (a može to biti i umjetnost i filozofija i nauka) i društvenog života. Jedna od tih izuzetnih, originalnih, samosvojnih i inovativnih individua jeste i Chavela Vargas, meksička pjevačica i performerka, koju je devedesetih otkrio niko drugi do Pedro Almodóvar, najzaslužniji za njenu

„tranziciju“ iz zadimljenih barova i kabarea u koncertne dvorane.

Devedesetominutni dokumentarac Catherine Gund i Dareshe Kyi predstavlja izbor iz video materijala koji je nastao devedesetih, a sastoji se iz snimaka koncerata, razgovora s Chavelom, njenih sjećanja o nimalo lakom životu kojeg je stalno gušio teški oblik alkoholizma i ljubavnom odnosu sa čuvenom meksičkom umjetnicom Fridom Kahlo. Chavelin „muškobanjasti“ imidž sa začešljanom kosom, pončom i iznošenim pantolanama savršeno odražava njen originalni pristup izvedbi „tradicionalnih“ ljubavnih meksičkih pjesama pod nazivom „rancheras“ – duboki, hrapav glas koji „izvještava“ o „soledadu“ siromašnih, poniženih i usamljenih duša u svijetu odvajkada surovom i neosjetljivom na patnju i bol.

Segor Hadžagić

BH Film – Kratki 1, Art Cinema Kriterion - House of Shorts, 15:00 sati NEVIDLJIVI

SRKLET

IGRA

VIŠE OD 39 SKALINA

Bosna i Hercegovina / Mađarska, 2017 Režija: Amra Mehić

Bosna i Hercegovina, 2017 Režija: Edin Hurem

Bosna i Hercegovina, 2017 Režija: Senad Alihodžić

Bosna i Hercegovina, 2016 Režija: Vesko Kadić

BITI HAMLET

AŽDAJA

AMNA

Bosna i Hercegovina, 2017 Režija: Ivan Ramadan

Bosna i Hercegovina, 2016 Režija: Zoran Ćatić

LUDWIG VON SARAJEVO

Bosna i Hercegovina, 2016 Režija: Zoran Ćatić

Bosna i Hercegovina, 2016 Režija: Reshad Strik

BH Film – Dokumentarni 1, Multiplex Cinema City, 12:30 sati INTERVJU S RATNIM ZLOČINCEM

POSTOJI LI RAZLOG ZBOG KOJEG TI TO NE MOŽEŠ?

Velika Britanija, 2017

Bosna i Hercegovina, 2017 Režija: Aleksandar Bundalo

VJEROVANJE Rusija / Ukraina, 2017 Režija: Ashot Dzhazoyan

BH Film – Multiplex Cinema City RUSKI FILM CESTE Režija: Dmitrii Kalashnikov Rusija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Srbija, SAD, 2016 14: 45 sati

AMERICANA (LJUBAVNA POEZIJA) SAD, 2016 Režija: Ozren Cvjetić 16:45 sati

MRTVE RIBE

ČISTAČI CIPELA

Bosna i Hercegovina / Hrvatska, 2016 Režija: Kristijan Milić 20:00 sati

Kanada, 2016 Režija: Stacey Tenenbaum 22:00 sati

20

FESTIVALSKI BILTEN

subota, 12. 8. 2017.

subota, 12. 8. 2017.

FESTIVALSKI BILTEN

21

Dječiji program

Zakon o prijateljstvu U Huki Buki šumi (Norveška, Holandija, 2016) Režija: Rasmus A. Sivertsen Uloge: Frank Kjosås, Stig Henrik Hoff, Nils Jørgen Kaalstad

Miševi Klaus Penjač, Morten Drvenko, Mister Zec, i svi njihovi prijatelji, borave u Huki Buki šumi –mjestu divnom za život, ali male životinje uvijek moraju da se čuvaju od onih velikih. Marvin Lisica posebno voli da jede miševe koji mu se pojave na putu. Kada Horas Hedžhog pokuša da pojede Mortenovu baku, on počinje da se bori za zakon među životinjama koji nalaže da sve životinje moraju biti prijatelji i prestati da jedu jedni druge.

Prijateljstva koja mijenjaju život Crveni pas: prava plava (Australija, 2016) Režija: Kriv Stenders Uloge: Phoenix - Blue Dog, Levi Miller, Bryan Brown, Jason Isaacs...

Kada jedanaestogodišnjeg Micka pošalju na djedovu farmu u izolovanu regiju Pilbara u Zapadnoj Australiji, Mick je spreman na dosadan i naporan život koji ga tamo očekuje. Umjesto toga, on pronalazi mitove, avanture i prijateljstvo s jedinstvenim, olinjalim psom koji će mu zauvijek promijeniti život.

Smrznuti čovjek i njegova tajna Gospodin špijun (Holandija, 2016) Režija: Pieter Van Rijn Uloge: Beau Schneider, Stijn van de Plas, Nienke de la Rive Box

Timovi roditelji otvaraju hotel na obali. Njihovi snovi su se ostvarili, ali Tima to pretjerano ne oduševljava. Prisiljen je da se seli, krene u novu školu i, ako bude imao sreće, upozna nove prijatelje. Međutim, Tim ubrzo u podrumu pronalazi smrznutog muškarca.

TeenArena

Duh iz ljetnog kampa Soba 213 (Švedska, 2017) Režija: Emelie Lindblom Uloge: Wilma Lundgren, Ella Fogelström, Elena Hovsepyan...

Na raspustu nakon 6. razreda, dvanaestogodišnja Elvira ide u ljetni kamp.

Ona i njene dvije drugarice Meja i Bea bit će u sobi 213 u kojoj niko nije boravio posljednjih 60 godina. Pismo napisano starinskim rukopisom dovodi djevojčice do oronule kuće u šumi u kojoj živi jedna starica. Starica im saopštava da je prije 60 godina jedna djevojčica umrla u kampu. Sve od tada, crvenokosa djevojčica u bijeloj haljini noću luta po hodnicima.

22

FESTIVALSKI BILTEN

subota, 12. 8. 2017.

FESTIVALSKI BILTEN

subota, 12. 8. 2017.

23

Tribute To Joshua Oppenheimer Sarajevo Film Festival proudly presents Tribute To Joshua Oppenheimer who joined us in Sarajevo to present his films that earned him a place among the most renowned filmmakers of today.

The Act of Killing Director: Joshua Oppenheimer, Anonymous, Christine Cynn

The Look of Silence Director: Joshua Oppenheimer, Anonymous Denmark, Indonesia, Norway, Finland, United Kingdom | 2014 | 99 min | Indonesian, Javanese

Through Joshua Oppenheimer’s footage of perpetrators of the 1965 Indonesian genocide, a family of survivors discovers how their son was murdered, as well as

the identities of his killers. THE LOOK OF SILENCE focuses on the family’s youngest son, an optometrist named Adi, who decides to break the suffocating spell of submission and terror by doing something unimaginable in a society where the murderers remain in power: he confronts the men who killed his brother and, while testing their eyesight, asks them to accept responsibility for their actions. This unprecedented film initiates and bears witness to the collapse of fifty years of silence.

United Kingdom, Denmark, Norway | 2012 | 159 min | English, Indonesian

When the government of Indonesia was overthrown by the military in 1965, Anwar Congo and his friends were promoted from small-time gangsters who sold movie-theatre tickets on the black market to death-squad leaders. They helped the army kill more than one million alleged communists, ethnic Chinese, and intellectuals in under a year.

As the executioner for the most notorious death squad in his city,

Anwar himself killed hundreds of people with his own hands. Today, Anwar is revered as a founding father of a right-wing paramilitary organisation that grew out of the death squads. The organisation is so powerful that its leaders include government ministers, and they are happy to boast about everything from corruption and election rigging to acts of genocide. Anwar and his friends claimed to have been inspired by the violent American films they watched growing up, and so the filmmakers challenged Anwar and his friends to develop fiction scenes about their experience of the killings, adapted to their favourite genres – gangster flicks, westerns and musicals. They write the scripts.

They play themselves. And they play their victims.

Today at CineLink Industry Days 11:00 – 12:30 Hotel Europe, Atrium CineLink Talks / Regional Forum DEVELOPING CITIES AND REGIONS THROUGH THE CREATIVE INDUSTRIES

How can the creative industries and their events help develop host cities and regions?

This session presents a new research project that will assess the impact of the Sarajevo Film Festival, and a recent study on how film and television drama productions help grow the creative industries. In addition, Northern Ireland and Belfast, are discussed as case models of the development of a municipal and a national economy through the creative industries.

15:00 – 16:30 Hotel Europe, Atrium CineLink Talks / CineLink Drama / MIDPOINT TV Launch THE CUSTOM-MADE PITCH

Speakers: Jonathan Olsberg and Andrew Barnes (Olsberg SPI), Andrew Reid (Northern Ireland Screen) Moderator: Jovan Marjanović, Sarajevo Film Festival

Michaela Sabo guides the audience in how to use both their strengths and their weaknesses to create a custom-made pitch. She gives useful tips on how to overcome the jitters, how to stay focused, how to find the core elements of a story and how to convey it to the audience.

CineLink Talks are open to all accredited festival and industry guests. The complete programme is available on www.sff.ba.

24

FESTIVALSKI BILTEN

subota, 12. 8. 2017.