Pop kultura

Page 1

Utorak 13. april 2021. Blic broj 8665 www.blic.rs

POP&Kultura Zoran Simjanović (1946-2021)

Postoji samo jedna reč koja ga može opisati - muzika

Tatjana Nježić KAKO JE U nedelju objavila Jugoslovenska kinoteka, Simjanović je preminuo od posledica kovida u 75. godini, u Beogradu. Njegov kvantitetom i kvalitetom bogat muzički opus na najlepši način obeležio je istoriju ovdašnjeg filmskog, televizijskog, pozorišnog stvaralaštva. Jezikom brojki, komponovao je muziku za više od 60 filmova, za 50 serija, 600 spotova, 300 sati televizijske muzike… a oni koji su sa njim sarađivali isticali su koliko je dragocena saradnja sa njim bila kako za stvaranje određenog dela, tako i zbog njegove ličnosti, duha, pronicljivosti. Rođen je 11. maja 1946. godine u Beogradu, gde je završio Muzičku akademiju. U razgovorima za medije nadahnuto je govorio kako mu je “klavir bio prvi bukvar”, kako je svirao u prvim ovdašnjim rok bendovima “Siluete” i “Elipsa”, kako ga je Zoran Hristić - pozivajući ga da radi muziku za film “Nemirni” - motivisao da, kao student prava, kroči u Muzičku

akademiju i svet komponovanja, kako je čuvao račun za kupovinu prvih orgulja i pisaću mašinu svog oca, koji se bavio advokaturom, a koja mu je bivala i inspiracija, zatim zanimljivosti i krucijalne momente vezane ne samo za nastanak muzike za brojna dela, među kojima su “Petrijin venac”, “Nacionalna klasa”, “Grlom u jagode”, “Sjećaš li se Doli Bel”, “Maratonci trče počasni krug”, “Tango argentino”, “Falsifikator”… Između ostalog, čitavih 300 sati svoje muzike na televiziji i radiju uspeo je da svede na koncentrat od 13 časova nezaboravne muzike iz TV serija, crtanih filmova, televizijskih i radio drama, festivalskih pesama, pa i reklama. - To je za mene nešto najznačajnije što smo izdali uz pomoć SOKOJ-a poslednjih godina. To je 13 sati muzike sa špica, iz serija, dokumentarnih i crtanih filmova, jer se oni emituju samo na TV, songova sa festivala iz istih razloga, reklama... Najveći deo od ove muzike je jedino što je ostalo od tih serija i emisija. Većina je obrisana i ovo je jedini trag da su postojale.

FOTO: MILAN ILIĆ

Svaka umetnost ako nema publiku i nema emociju, ona zapravo nema smisla, čak i ako je neka kritika hvali. Jer umetnost služi da ljudima pruži emociju, da čovek posle, na primer, filma počne da misli o nečemu, da oseća neki pozitivan naboj... To je suština umetnosti. Bojim se da je kompletna umetnost danas uletela u strašan ćorsokak - reči su čuvenog kompozitora Zorana Simjanovića.


2 POP&Kultura

Naslovna Nebojša Bradić: Borio se za svoje ideje i za profesiju

na sve vrste manipulacija, uspevao je da iznedri novu muziku i istovremeno prenese veliko iskustvo na generacije mladih stvaralaca. Period izolacije za vreme pandemije ponovo je ukazao da su nam umetnici potrebniji nego ikad. Siguran

sam da su mnogi, barem jednom, slušali muziku Zorana Simjanovića, koja je umela da uteši zbog gubitka, podstakne čežnju i iznova osmisli svet u kome živimo. Zbog toga nam je teško da shvatimo i prihvatimo njegov odlazak.

Na prošlom Festivalu evropskog filma Palić, u razgovoru za “Blic”, nadahnuto je govorio o momentima iz svog rada i života, pandemiji...

Goran Marković: Igrao se stvarajući

foto: đorđe kojadinović

I u tekstu većeg formata bilo bi teško pobrojati poslove i zvanja Zorana Simjanovića. Duga je i impresivna lista svih poslova koje je obavljao. Ali, postoji samo jedna reč koja ga može opisati: muzika. Zoran Simjanović je bio muzika. Celog svog života, svejedno da li se radilo o rokenrolu, muzici za pozorišne predstave, filmove, televiziju, simfonijskoj muzici za multimedijalne projekte ili primenjenoj muzici za reklamne spotove, Simjanović je umeo da pronađe muzički ključ, da ponudi pravi ritam i emociju koja definiše buduće delo. S ponosom je isticao da je njegov deda bio glumac i osnivač pozorišta u Kruševcu i da je svirao violinu. Bio je drag čovek, imao je autentičan nastup i stavove do kojih je veoma držao. Umeo je da se ljuti, ali njegove ljutnje nisu bile dugotrajne. Zamenjivale bi ih prisni, sadržajni i humorom obojeni razgovori u kojima je razjašnjavao da primenjena muzika nije ništa manje vredna od autorske i da se njeni autori moraju poštovati i vrednovati. Borio se za svoje ideje, ali i za profesiju. Tugovao je zbog nebrige o audio-vizuelnoj baštini, predlagao rešenja za njeno očuvanje i prezentaciju, motivisao saradnike. „Njegovi“ reditelji su znali zašto su ga birali, a on im je to obilato uzvraćao. Uvek u poslovičnoj gužvi, žaleći se na probleme, braneći umetničku oblast ranjivu

foto: rajko ristić

Ko bude slušao, uživaće u rasnim songovima koje su pevali Cune, Arsen i veliki broj najeminentnijih pevača i glumaca - kazao je. Koliko je poznato, poslednju muziku napisao je za ove godine emitovanu TV seriju “Tajna vinove loze”, a koja se već, sva je prilika, nastanila u ušima i dušama mnogobrojne publike. Na prošlogodišnjem Festivalu evropskog filma Palić (12-18. septembar), u razgovoru za “Blic”, nadahnuto je govorio o muzičkom i ne samo muzičkom stvaralaštvu, momentima iz svog rada i života, pandemiji korona virusa, fenomenima današnjice… Podne je bilo okupano suncem, Zoran Simjanović susretljiv, nepretenciozan, a tako upečatljiv… Svojom posebnošću i specifičnom harizmom obojio je čak i temu aktuelne pandemije korone, koja se - hteli ili ne - nametnula na početku. - To šta nas čeka, što bi naš narod rekao, ni milicija ne zna. Čuveni Spilbergov film „Rat svetova“ je napravljen, između ostalog, na bazi teme virusa; napadaju neki vanzemaljci i stradaju zbog virusa. Možda ćemo i mi stradati zbog virusa. A neko će se izvući, sigurno. Tako je bilo i kod kuge, i kod španske groznice i kod raznih pandemija koje se, što je interesantno, javljaju na oko 100 godina. Sad smo, da tako kažem, na višem medicinskom nivou, te ljudi iako u suštini nemaju pojma o aktuelnom virusu, uz neke mere ipak imaju mogućnosti da se spasavaju. Odakle god da se pojavio, kovid je činjenica koja vrlo bitno utiče na naše živote, a mi smo prema njemu nemoćni i ne znamo kako da ga se rešimo. Ali rešićemo ga se jednog dana. Samo, ne znam da li će, kao u svakom horor filmu, prvo stradati gomila ljudi pa će se onda naći rešenje. Govoreći šta je po njemu, kao stvaraocu i poznavaocu kinematografije, ključna odlika savremene evropske, a i ovdašnje kinematografije, kazao je: - To “savremene” je komplikovano zato što se nameće pitanje šta to znači. Jer, toliko brzo se menjaju stvari da, jednostavno, nešto što datira od samo pre dve godine danas može biti potpuno pase. No, kao i uvek, mladi reditelji i mladi umetnice želeli su da naprave nešto novo. Lično, uvek sam bio protivnik revolucionarnih promena i pobornik evolutivnih. Dakle, imamo neki mejnstrim, neki utemeljen kvalitet u načinu rada, i onda tu nešto dodamo, promenimo da bismo dobili novinu, iskorak. A revoluci-

Zoran Simjanović će ostati glavni čovek iz senke. Stotine filmova, televizijskih ostvarenja i pozorišnih predstava, sa kompozicijama i muzičkim temama koje su uvek bile drugačije i ličile jedino na priču koju su pirpovedale, a koje nikada ne bi postale to što jesu da nije bilo Simketa, tog maga preoblačenja u hiljade muzičkih kostima, epoha i žanrova. On je bio sposoban da napiše klasičnu muziku, sentimentalne pesmice, sevdalinke, šlagere, raskošne valcere, južnoameričke plesove, horske pesme i orijentalni melos isto tako uspešno kao da se rodio bilo gde na kugli Zemljinoj. Igrao se stvarajući, a to je, po mom mišljenju, najlepše što može da doživi jedan umetnik. Ostavio je iza sebe toliko toga da sada može mirno da ode tamo gde će u njegovu čast svirati drugi.

onarni pristup koji ruši i negira sve staro lako vodi u promašaj, u ćorsokak. I onda se suočimo sa tim da nema interesovanja. Ima gomila filmova koje niko ne gleda. Svaka umetnost ako nema publiku i nema emociju, ona zapravo nema smisla, čak i ako je neka kritika hvali. Jer umetnost služi da ljudima pruži emociju, da čovek posle, na primer, filma počne da misli o nečemu, da oseća neki pozitivan naboj... To je suština umetnosti. Bojim se da je kompletna umetnost danas uletela u strašan ćorsokak... Koncepti, teze, insistiranje na nekoj nazovi-originalnosti, a uglavnom se nikog ne dotiče i nikog ne interesuje. Svi moramo da radimo na tome da tu umetnost dovedemo do nekog nivoa da je ljudi hoće i žele. Popularnost dela ne isključuje njegovu umetničku vrednost, naprotiv. Vreme je jedino pravo merilo umetničke vrednosti. Naravno, s druge strane, to ne znači da se u stvaralaštvu treba baviti manipulacijom i populizmom. Nikako. Kad gledam savremene filmove, gledam tehničke stvari. Inače su besmisleni. To je film kao roba, a film kao umetnost ima potpuno drugi značaj, treba da one za koje se stvara učini boljim. Dakle, treba da napraviš nešto smisleno, iskreno, lepo, što će narod voleti da gleda, a što će u ljudima, svesno ili ne, buditi ono najbolje. Takvi su, recimo, filmovi Gorana Markovića, koji su iz dana u dan kao staro vino, sve bolji i ne umiru. A upitan šta je obeležilo njegovu karijeru, kazao je: - Obeležili su me reditelji i praške i beogradske škole, koji su otprilike počinjali kad i ja. Prethodno, muzika je uglavnom rađena kad se snimanje završi. A mi smo od početka, od nastanka scenarija, da tako kažem, zajedno mesili muziku i zato ona dobro funkcioniše u filmovima. Drugo, prethodno su muziku pisali uglavnom ozbiljni kompozitori. Sem u nekolicini slučajeva. Darko Kraljić je radio par filmova uz, da tako kažemo, zabavnjake. Zoran Hristić je bio jedan od retkih koji je uz tu ozbiljnu muziku imao i folklorne i džez elemente. A moja generacija, kad sam ja došao, onda je počeo rokenrol i mi smo praktično već sa Kokanom Rakonjcem i „Nemirnima“ počeli da se u filmskoj muzici bavimo i rokenrolom. Nema sumnje da publika pamti čitav niz muzika koje je pisao za razne filmove, a na pitanje koju svoju muziku on izdvaja kao najtežu, najzanimljiviju ili u bilo kom smislu, uz smešak i kratku pauzu, rekao je: - Hoćeš-nećeš, uvek ti prvi koraci budu posebno upečat-


POP&Kultura 3

Dimitris Papajoanu ljivi. A meni je moj prvi pravi početak „Grlom u jagode“, TV serija koju je reditelj Srđan Karanović zvao film u nastavcima. Tih deset epizoda bilo je moja specijalizacija, disertacija... Onda je došlo „Specijalno vaspitanje“, „Miris poljskog cveća“, pa redom. Dobitnik je brojnih nagrada, među kojima i dve Zlatne arene (“Balkan ekspres” i “Miris poljskog cveća”), “Aleksandar Lifka” za doprinos evropskom filmu, “Zlatna mimoza” (“Tito i ja”), nagrade „Darko Kraljić“, Nagrade grada Beograda, titule počasnog građanina Valensije, zajedno sa čuvenim francuskim šansonjerom i glumceom Ivom Montanom (1983. godine), nagrade za životno delo i druge. Od 1965. do 1999. objavio je 24 muzička albuma, 2005. izdao je knjigu “Kako sam postao i prestao da budem roker”, bavio se pedagoškim radom na univerzitetu, a sklopu svojih stručnih i društvenih angažmana bio je i među osnivačima Evropske filmske akademije (EFA), koju je napustio, o čemu je kratko kazao... - Od osnivanja Evropske filmske akademije insistirao sam da bude vodilja razvoja Evropskog filma. Ništa nisu uradili i ja sam valjda jedini koji je izašao iz nje. A u osvrtu na realnost, kontekst u kome živimo, napomenuo je: - Marks je rekao baza pa nadgradnja. Dakle, ako stignemo određeni finansijski nivo, onda je moguće da ćemo imati i nadgradnju kako treba. Sada, nadgradnja se koprca, pokušava da se izvuče. Ranije je sistem finansiranja ovde bio drugačiji. Novac se dobijao od države, postojali su saveti, tela koja nisu ili jesu prihvatala scenario, shodno tome davali novac za film, a autor je, uz sve eventualne probleme kojih nije manjkalo, ipak bio - autor, u punom smislu te reči. Sada onaj ko daje novac za film daje sebi za pravo da odlučuje kakav će film biti, kako će da se radi, u kom pravcu, gde će se emitovati... Producent je glavni, a reditelj je ko službenik koji treba da završi neki posao, a ako neko neće tako, ima ko hoće. To je dominantni trend i možda jeste funkcionalnije, ali to nema veze sa umetnošću, to je princip: film kao roba, i to najčešće bofl. Karanović se tim fenomenom, njegovom nakaradnošću, bavio u filmu „Za sada bez dobrog naslova“. Samo ako reditelj od početka, bez pritisaka, sa ekipom osmišljava šta hoće da kaže, i ako u tome uspe, onda taj film može biti umetnost.

Umetnost i scena su duhovna potreba da se preživi Predstava “Mastilo” grčkog koreografa Dimitrisa Papajoanua biće izvedena u Srpskom narodnom pozorištu 14. i 15. aprila u sklopu Beogradskog festivala igre. Grčka trupa je stigla u Novi Sad, a autor ovog komada rekao je da je srećan što je ovde i što mu je na raspolaganje data Velika scena najstarijeg nacionalnog teatra u Srbiji. - Ovo je četvrti put da se moje kreacije predstavljaju u Srbiji i sećam se da je prva predstava koju sam doneo u Beograd bio komad “Mrtva Priroda”, jer je festival insistirao upravo na toj produkciji. Taj rad je bio čudan, jer to što ja radim nije ni teatar, ni igra, nego neka sasvim drugačija forma. Raduje me da je Srbija mesto gde se moj rad predstavlja sa uspehom. Od tog rada počinje moja fascinacija genijalnošću Nikole Tesle i još uvek je Tesla na neki način prisutan u mojim radovima, a videćete u “Mastilu” kako električnu energiju manjamo sa energijom vode - rekao je juče Papajoanu. On je istakao da je ovim pozivom da učestvuje na BFI dobio mogućnost da potvrdi svoju umetnost koja je, kako kaže, živa na sceni. - Kao što znate pozorišta su zatvorena u Grčkoj. Tokom leta sam malo radio pod vedrim nebom, na otvorenim scenama i sada smo ovde dobili mogućnost da nastupimo. Kada smo došli ovde pre dva dana, ručali smo u restoranu i osetili smo neku vrstu nostalgi-

je za onim vremenom pre pandemije, kada se ljudi okupe zajedno oko stola naveo je poznati umetnik i dodao da je u ovom periodu shvatio koliko mu nedostaje umetnost i scena jer je to duhovna potreba da se preživi. Direktorka Beogradskog festivala igre, Aja Jung, je istakla da taj festival duguje veliku zahvalnost Srpskom narodnom pozorištu. - To pozorište je vrlo strpljivo često menjalo datume, ali je je zajedno sa festivalom uspelo da danas Beogradski festival igre bude jedini festival igre u Evropi koji se održava u vreme pan-

demije. - Meni je danas izuzetna čast da mogu da najavim predstavu ‘Mastilo’ i još veća mi je čast da je danas sa nama jedna od najvećih ličnosti umetničke igre u svetu Dimitris Papajoanu. Ova predstava je premijerno izvedena prošlog leta u Torinu, kada je još moglo da se igra, a sledeće izvođenje posle Novog Sada biće na avinjonskom festivalu zbog čega u Novi Sad dolaze i vrlo važni gosti, predstavnici francuske štampe, kritičari, direktori festivala - kazala je Aja Jung.

N. Džodan

BAFTA: Najviše nagrada za “Nomadland” Američka drama „Nomadland”, o zajednici ljudi koji žive u kombijima, ostvarila je danas veliki uspeh na dodeli britanskih nagrada BAFTA, osvojivši priznanje za najbolji film i nagrade za rediteljku Kloi Žao i glavnu glumicu Fransis Mekdormand. Ceremonija Britanske akademije za filmsku i televizijsku umetnost održana je tokom dve noći, a nominovani su se pridružili putem videa, zbog pandemije kovida 19, prenosi Rojters. Ipak, filmske zvezde Hju Grant i Prijanka Čopra Džonas pojavili su se lično u londonskom Rojal Albert Holu, dok su se Rene Zelveger i Ana Kendrik pridružile iz studija u Los Anđelesu da uruče nagrade. „Nomadland“, koji je ove sezone već osvajao nagrade, prikazuje 63-godišnju Mekdormand kao udovicu, koja je nakon američke ekonomske recesije svoj kombi pretvorila u mobilnu kuću i krenu-

la na put, radeći sezonske poslove usput. Akademija je takođe odala počast princu Filipu, suprugu kraljice Elizabete, koji je preminuo u petak u 100. godini. Filip je imenovan za prvog predsednika BAFTA 1959. godine. Njegov unuk princ Vilijam je aktuelni predsednik BAFTA. Filmski veteran Entoni Hopkins dobio je nagradu za najboljeg glavnog glumaca za uogu čoveka sa demencijom u filmu „Otac“, koji je nagrađen i za adaptirani scenario. Juh-Džung Jung odnela je nagradu za najbolju sporednu glumicu u drami “Minari” u kojoj igra baku koja iz Južne Koreje putuje u SAD da čuva unuke. Nagradu za originalan scenario dobila je Emerald Fenel za film „Mlada že-

na koja obećava“. Isti film osvojio je titulu najboljeg u kategoriji Izvanredni britanski film. Najboljim sporednim glumcem proglašen je Daniel Kaluja za ulogu u filmu „Juda i crni Mesija”. Najboljim dokumentarcem proglašen je „Moj učitelj hobotnica” autora Pipe Erlih, Džejmsa Rida i Krejga Fostera. Najbolju muziku imao je film „Duša” koji je pobedio i u kategoriji Najbolje animirano ostvarenje. Ostvarenje „Tenet” odnelo je nagradu za najbolje vizuelne specijalne efekte. Film „Još jedna tura” pobednik je kategorije Najbolji strani film u kojoj se takmičilo i ostvarenje „Quo Vadis, Aida?” Jasmile Žbanić.

Tanjug


4 POP&Kultura

Klasika

Suze i smeh sa Monserat Kabalje

Mi umetici se trudimo da taj pojam šou-biznis u našoj profesiji, klasične muzike, ipak održimo na nekom visokom nivou i ne dozvolimo da se on banalizuje - kaže Tamara Rađenović. SOPRAN TAMARA RAĐENOVIĆ, poslednja učenica Monserat Kabalje, nedavno je beogradsku publiku na Kolarcu povela na nezaboravno muzičko putovanje zajedno sa baritonom Davidom Bižićem, zvezdom Metropoliten opere i pijanistom Đorđem Nešićem. Sa ovom 25-godišnjom crnogorskom umetnicom koja inače živi i radi u Londonu odakle gradi svoju svetsku karijeru, razgovarali smo nedugo nakon održanog jednog od retkih koncerata u doba pandemije. Kakvi su utisci posle nastupa na Kolarcu? Kakav je osećaj čuti aplauz i ovacije uživo? - Prošlo je nedelju dana od koncerta i još uvek mi ne silazi osmeh sa lica. Jako sam srećna i pitam se da li je sve bio san. S obzirom na činjenicu da nisam nastupala godinu dana uživo pred publikom, osećaj je bio neverovatan, kao da sam opet debitovala i vratila nečemu što volim najviše na svetu. Aplauz je nešto za šta mi umetnici živimo i topla, divna beogradska publika dala nam je najlepše trenutke i emocije te večeri. Ti momenti su nama jako potrebni u ovo doba neizvesnosti kada je umetnost stala sa izvođenjima u celom svetu. Zaista je bio lep koncert u divnoj akustičnoj sali. Iako je bilo ograničen broj mesta zbog pandemije, aplauz je bio toliko jak kao u dobra stara vremena.

Slušali smo vas kao Suzanu iz “Figarove ženidbe”, Mimi iz “Boema”... U kojoj ulozi se trenutno osećate najkomfornije? - Ako pričamo o repertoaru sa koncerta, moram da priznam da sam najviše uživala u Mikaeli iz “Karmen” i Margariti iz “Fausta”. Iz nekog razloga u poslednje vreme jako volim francuski repertoar i francuske arije. Mimi je uloga na kojoj radim godinama i još uvek mi se nekada čini da tražim pravu sebe da joj se iskreno dam. Tom ulogom sam inače debitovala sa 22 godine na mediteran-

FOTO: DADO LJAJEVIĆ

Nastupili ste sa sa baritonom Davidom Bižićem kao i sa pijanistom Đorđem Nešićem sa kojim ste nastupali i u Karnegi Holu. Ima li neke razlike kada nastupate sa našim umetnicima? - Bilo je apsolutno uživanje nastupati sa Davidom i Đorđem. Mi smo zbog ovog koncerta stigli sa tri strane uz mnogo peripetija, ali nam to nije pokvarilo raspoloženje i ogromnu želju da svoju emociju podelimo sa beogradskom publikom. Naše energije su jako slične, razumemo jedni druge tako da smo brzo uskladili izvežbani program i pripremili se za koncert. Profesionalan odnos prema poslu je nešto što ne poznaje geografske granice ne samo u umetnosti, nego i u drugim profesijama. Sa druge strane, mi umetnici govorimo jezikom muzike koji je univerzalan i takođe nije geografski segmentisan. Međutim, moram priznati da rad sa umetnicima sa istog podneblja nosi poseban kvalitet, tj. specifičan vid razmene energije koja umetniku pomaže da bude na visini zadatka, posebno u projektima kada su na sceni istovremeno.


POP&Kultura 5

- Odlično pitanje na koje teško da mogu da dam pravi odgovor. Mogu samo da kažem da je moje mišljenje upornost, istrajnost, inovativnost i vizija - želje koje sebi postavimo. Jer samo kada znamo šta želimo možemo to i da ostvarimo. Složila bih se da je danas sve postalo šou-biznis. Nažalost, taj termin za veliki broj situacija ima pežorativnu konotaciju. Ja bih pak naglasila da je moja profesija kroz istoriju bila sastavni deo šou-biznisa pri čemu su se forme menjale. Mi umetici se trudimo da taj šou-biznis pojam u našoj profesiji, klasične muzike ipak održimo na nekom visokom nivou i ne dozvolimo da se on banalizuje. Važno je da ispunimo našu misiju da održimo popularnost ovog vida umetnosti i sačuvamo je od marginalizacije ili nestanka u pomami raznih šou-biznis pravaca kojima smo zatrpani.

FOTO: JAKOV SIMOVIĆ

Sopran Tamara Rađenović, bariton David Bižić i pijanista Đorđe Nešić na Kolarcu

skom Opera festivalu na Siciliji, tako da me ona čeka i uvek će to biti bolje. Mi umetnici nikada nismo potpuno zadovoljni. Trenutno radim na “Travijati” i njena glavna arija će se najverovatnije naći na mom sledećem koncertu. Mislim da ću lagano da krenem da radim još neke Verdijeve uloge i arije jer mi se sviđa energija Verdijeve muzike i drama kojoj se on najviše posvećivao. Vi ste vrlo mladi počeli da osvajate svetske koncertne dvorane. Koji nastup je za vas bio možda najvažniji? - Moja karijera je još uvek na samom početku iako imam iza sebe jako puno nastupa u čak 13 zemalja sveta. Sve mogućnosti koje su mi se otvarale sam koristila, mada sam ih i sama stvarala. Diplomirala sam pre tri godine i 2018. sam debitovala u Karnegi Holu solističkim koncertom koji sam ponovila u novembru 2019. godine pred pandemiju. Posle toga je sve stalo godinu dana i otkazani su brojni nastupi u Londonu, nastup u Hongkongu, kao i projekti na kojima sam radila. U ovom trenutku moje karijere moj najveći uspeh su ipak ta dva solo nastupa u Karnegi Holu u Njujorku. Postoji li neki izazov koji biste voleli da savladate u narednom periodu? - Svakoga dana radim na sebi i moj cilj je da budem mentalno jaka i da izdržim pritisak i na sceni dam ono što publika od mene očekuje. Jedna divna operska pevačica iz Beograda koja ima puno iskustva mi je kazala pre izlaska na scenu “želim ti dug dah i lavovsko srce”. Glas je jedan jako osetljiv instrument i zavisi od mnogo faktora. Želim da budem neustrašiva po pitanju svega što radim. Zbog kompleksnosti ove profesije, i verujem svojih godina, još uvek sam oprezna. Nekada i previše i mislim da to nekad zna da mi odmaže. Svakako radim na tome na način

Monserat je bila velika dama, izuzetno inteligentna i jako puna duha. Sa druge strane, profesionalno je bila i jako stroga. Kada joj se nešto nije dopadalo kako pevate, znala je da bude ne baš prijatna, da vas imitira. Imala je beskrajnu energiju i volela je da bude korisna do samog kraja... što sebi konstantno zadajem nove teške izazove. Na taj način želim što više da izađem iz zone komfora i postignem potpunu rutinu. Kada budem na svojim nastupima zvučala potpuno opušteno i tehnički identično kao i na probama, onda ću da znam da sam svoj cilj dostigla. Kako funkcionišete u vreme pandemije kada je većina kulturnih dešavanja odložena? Kako održavate glas u vrhunskoj formi? - Održavam ga svakodnevnim vežbanjem. Nisam posustajala bez obzira na situaciju i nastavila sam da vežbam od početka pandemije kao da pandemije nema. Konstantno sam u glavi imala razmišljanje da će pandemija jednom morati da prestane, a da ja sada kada imam vremena treba da ga iskoristim na najbolji način da radim na sebi. Meni je pandemija, ako smem da kažem, na neki način i prijala zbog tog razloga. Naravno, sad zaista jedva čekam da se stvari vrate u normalu i da se koncerti opet pokrenu i vrate na staro. Šta je danas potrebno za veliku karijeru kada je sve postalo šou-biznis?

Imali ste tu čast da vas podučava čuvena Monserat Kabalje, vi ste jedna od njenih poslednjih studentkinja. Po čemu ćete je pamtiti? Kakva je bila privatno? - Monserat je bila velika dama, izuzetno inteligentna i jako puna duha. Sa druge strane, profesionalno je bila i jako stroga. Kada joj se nešto nije dopadalo kako pevate, znala je da bude ne baš prijatna, da vas imitira… I iskreno, sećam se da sam ponekad išla sa velikom tremom na čas iako smo dugo sarađivale. Ali isto tako je znala da pohvali kada otpevam nešto dobro. Tu je onda bio aplauz ne samo njen nego i pijanistkinje koja bi svirala na časovima, tapšao bi ko se još tu našao. Njen mali beli pas je lajao i pevao visoke tonove sa mnom i bila sam radosna kada izazovem njen karakterističan smeh… Nekada je bila jako emotivna i kada ja pevam neku ulogu ona bi pevala sa mnom i bilo je i prekida zbog suza koje su bile zajedničke. Ono što mi je bilo interesantno kod nje jeste što je bila disciplinovana što se tiče radnih aktivnosti do samog kraja života. Imala je beskrajnu energiju i volela je da bude korisna do samog kraja... Monserat Kabalje je imala i čuveni izlet u rok muziku. Imate li vi slične ambicije? - Zašto da ne! To doživljavam kao neki pozitivan vid ovog prethodnog pitanja kojim ste adresirali pojam šou-biznisa u klasičnoj muzici. Monserat je bila inovativna na neki način, upustila se u nešto drugačije i približila operu ljudima koji nisu znali puno o klasičnoj muzici. Ona je imala opersku karijeru dugu 50 godina i otpevala je sve moguće uloge. Ali saradnja sa Fredijem Merkjurijem koji je nesporno tehnički gledano bio jedan savršeni tenor, učinila ju je planetarno poznatom i van opere. Zbog tog njenog nastupa i popularnosti koju joj je on doneo novinari me često pitaju o našoj saradnji iako sam do sada radila sa mnogim sjajnim operskim pevačima sa velikim karijerama. Ja ne bih imala ništa protiv ako se ukaže prilika da uradim nešto kvalitetno sa svetski renomiranim umetnikom iz drugog žanra. Mislim da bi mi to bilo jako interesantno i izazovno. Šta volite da slušate u slobodno vreme? - Osim klasične muzike, slušam zaista razne žanrove pa tako mogu da slušam i Adel, Sema Smita, Robija Vilijamsa, “Kvin”, Eltona Džona. Uglavnom strane izvođače, ali imam i nekoliko dragih naših izvođača. Posebno volim dobre tekstove u pesmama jer ih povezujem sa onim što ja pevam i nalazim uvek neku inspiraciju dalje.


6 POP&Kultura

Pozorište

Hod po tankoj žici Imate slobodu u trenutku kada pravite izbor, kada ga napravite više je nemate, a vaš izbor postaje vaša realnost kaže popularni glumac Miloš Biković, koji tumači naslovnu rolu u predstavi „Baal“ čija je premijera 15. aprila na sceni „Olivera i Rade Marković“ Beogradskog dramskog pozorišta.

U predstavi „Baal“ uloge tumače Miloš Biković, Vanja Nenadić, Dunja Stojanović, Ivan Zablaćanski, Jana Milosavljević, Maja Ranđić, Miloš Petrović Trojpec, Milan Čučilović, Milan Zarić, Miodrag Radonjić, Stefan Radonjić i deca Mia i Una Petrović. Reditelj potpisuje i scenografiju, prevod Maja Matić, a kostimografiju Blagoj Micevski

Tatjana Nježić Komad je režirao čuveni slovenački reditelj Dijego de Brea koji je na konferenciji za novinare 12. aprila u hotelu „Nota“ između ostalog pomenuo da je Breht pisao čak pet verzija, da su ih oni sve koristili, mada najviše petu jer je najmanje disperzivna, te da je reč o fragmentarnoj strukturi koja, između ostalog obuhvata vremenske skokove... Podsetimo, naslovni junak ovog Brehtovog komada, koji je praizvedbu imao u Lajpcigu 1923, siromašni je pesnik koji se suprotstavlja društvenim konvencijama, uglavnom tako što se upušta u kavge, tučnjave, razvrat, pa i ubistva, čija žrtva biva i blizak mu prijatelj, da bi se, prognan, obreo u bespomoćnosti i samoći. I ovaj komad, kao i ostala njegova dela, obeležava njegov concept pozorišta, tzv. epski teatar, kroz koji je, ukratko, naglašavajući konstruisanost pozorišnih zbivanja, izražavao nadu da če publika shvatiti da je realnost (samo) konstrukcija, te da se može promeniti… (Godine 1970. “Baal” je u Nemačkoj ekranizovan kao istoimeni TV film u režiji Volkera Šlendorfa gde je naslovni lik tumačio Rajner Verner Fazbinder, a 1990. u produkciji TV Sarajevo, snimljena je muzička drama “Baal” u režiji Faruka Piragića u kojoj je naslovnu rolu tumačio Miki Manojlović, a igrali su Đurđa Cvetić, Mirjana Joković, Žarko Laušević i drugi.) Obraćajući se predstavnicima medi-

ja, Miloš Biković je kazao da je komad višeslojan, težak, ali da mu je doneo radost, suštinski obogatio njegovo glumačko iskstvo i otvorio neke nove poglede i vidike. A posle završenog oficijelnog dela konferencije, kako se moglo očekivati, stampedo na Bikovića. Sedajući u kraj jednog stola uspevamo da razgovaramo za „Blic“. Tajming je ograničen, on susretljiv, koncentisan, prilježan... Pre izvesnog vremena, kada je u BDPu najavljivano da će Dijego de Brea raditi Brehtov „Baal“ a vi igrati naslovnu rolu, kazali ste, parafraziram, da vas niko ništa nije terao, da ne znate šta ćete i kako ćete, ali da ste zdušno prihvatili. Evo nas pred premijerom, koji ste to luk prošli, šta vam je uloga donela, šta odnela, da li je uticala na odnos prema Brehtu?

Dijego de Brea: Šta mi u stvari sebi činimo - Ovaj tekst danas možda još više funkcioniše nego tada kada ga je Breht pisao u psihozi Prvog svetskog rata - rekao je reditelj Dijego de Brea govoreći o predstavi „Baal“ i dodao: - Jer, otvara jednu užasno tešku i aktuelnu temu - kapitalizam i sreća ne idu zajedno. Otvara pitanje šta mi ustvari sami sebi činimo, zašto smo toliko dezorjentisani, zašto je ovo nebo iznad nas prazno i neobećavajuće, a dole, tu gde smo, nepodnošljivo je. Baal u stvari traži ono što je polazno mesto slobode, a to je da kažeš drugima i sebi ono što jeste a ne ono što bi trebalo, što se čini da bi bilo dobro... Za razliku od kapitalizma koji počiva na čovekovoj neslobodi, Baal traži slobodu. Ta sloboda je nešto u šta mi nikako ne ulazimo, ne usuđujemo se, nego pristajemo na neslobodu, a zarad navodne primarne sigurnosti, koja je najosnovnija fiziološka potreba i najniži nivo čoveka. A sve što traži Baal je da iz te nepodnošljivosti treba izaći. Međutim, da bi se ta uljuljkanost i regularnost u kojoj nam nije dobro rušila, treba imati snage i hrabrosti, treba ići do kraja, do ruba čak i ako to znači potpunu destrukciju. Smešno je da živimo u svetu gde nam nije dobro, ali rađe pristajemo na to nego da pokušamo nešto što bi od nas zahtevalo više od onoga što sad dajemo. Rub je ona opasna, granična situacija koja čoveka dovede u adrenalinska stanja u kojima je moguće da se otvori ono što je duboko u čoveku zatvoreno. A to što je u nama zatvoreno je najbolje u nama. I to trženje je najprimarniji cilj ovog glavnog lika. Kazao je, potom, da su Brehtov teatar, ono o čemu govori, pitanja koja pokreće, danas posebno dragoceni. - Jer, živimo u dezorijentisanosti u kojoj nismo mi kreatori sopstvenog života već dopuštamo da nas kreiraju drugi, tuđi interesi, nametnuti kontekst, a na principu toga delujemo. Baal govori i o tome da ako treba destrukciju valja gurati do kraja, da u svakom trenutku sadašnjosti tražiš kvalitativni maksimum, a ne samo da pričamo šta će biti u budućnosti ili što je bilo. Živeti od onoga što je bilo ili šta će biti to nije život a kapitalizam nas programira da svaku stvar radimo samo zbog toga šta će biti kasnije. U ime navodne sigurnosti a čime se ubija kreativnost, ubija se životni impuls.

- Rad na predstavi „Baal“ je promenio moj odnos prema Brehtu. Jedno je kada ga čitate za predmet „Istoriju svetske drame“ na fakultetu a drugo je kada treba da ga igrate što će reći da ga prihvatite, razumete, da se s njim rvete , pa da vas on iznenadi, pa da učini da sami sebe iznenadite.. Mislim da sam tada doneo dobru odluku. Sada sam zahvalan sam što sam imao priliku da radim ovu ulogu. Postojala je opasnost da proces sklizne u promašaj. Ne znam da li će predstava da bude tako dobra kao što je bio proces rada, ali ako sam nešto želeo u pozoroišnom procesu, dobio sam to što sam želeo. Zaista kvalitetan rad koji ne liči na ostale.

me bavim, ugašen je telefon. I ceo sklop koji pominjete kao da ne postoji. Inače, u svom poslu više vremena provedem baveći se posledicama i miljeom svoga posla nego zapravo umetnošću u glumi. Jer, moj posao obuhvata i mnogo toga što nije umetnost. I u tom smislu „Baal“ je bio pročišćenje. Treba reći da Breht nije slučajno junaku dao ime Baal, Baal je demon. A on, junak, u potrazi je za oslobođenjem od svega onoga što društvo nameće. Krenuo je putem oslobađanja, ali kroz destrukciju. Jer čovek može da dosegne slobodu, kako je govorio i Kjerkegor, na dva načina; kad spozna svoju smrt što ga vodi u beznađe ili u veri.

U kom smislu? - Zaobilazili smo konvencionalan način rada ne narušavajući ga i ne degradirajući ga. Obično se, ukratko i pojednostavljeno govoreći, predstava radi po sistemu - čitajuće probe, probe na sceni, radnja, odnosi, likovi, situacije, tempo, ritam, stil... Tako su nas učili i na akademiji. Mi smo ovde preskočili čitajuće probe, odmah smo išli iz srca suštine, odnosno iz potrebe, čak privatne potrebe i gladi za smislom, iz potrage za erosom i tanatosom u nama, za životnom energijom, koji su u nama skriveni i potisnuti na ratličite načine. I to smo otvarali. Glumcu je, inače, za ulogu, za ono što se radi, veoma važno; ko, gde, kad, kako, zašto... Mi smo ovde ostavili višeznačnost gde se dešava, kada, da li je u jednom trenutku u Baalovoj glavi ili se dešava stvarno, da li su motivacije ljudi oko njega čiste ili su ovakve i onakve... Ta otvorenost je, verujem, vrednost ove predstave koja je-hod po tankoj žici.

Kjerkegor je govorio o vitezovima vere (verovanja), a vaš Baal? - Baal je bio dovoljno jak da ne padne u beznađe, do samog kraja. I terao je do samog kraja.

Gde je ta uloga u vašem ukupnom ekspanzivnom opusu i karijeri, od primerice „Južnog vetra“ i filmske karijere u Rusiji, preko drugih rola koje su vam donele popularnost sa sve ne znam koliko fanova? - Ova uloga je bila za mene jedna vrsta očišćenja od mnogo toga. Kada se njo-

Reditelj je na konferenciji govorio da Brehtov komad, odnosno predstava otvara temu kako kapitalizam i sreća ne idu zajedno, da nas zakon profita gura u neslobodu, da uprkos nepodnošljivosti realnog konteksta u kome živimo, nemamo snage da se odupremo... Kakav je vaš lični odnos prema tom tematskom sklopu, pristajanju kao najaktuelnijem i najraširenijem modelu ponašanja, pripadajućem beznađu? - Ljudi su stvorili kapitalizam, odnosno te modele, iz svoje ove ogoljene potrebe da budu osigurani, što je zapravo naličje nedostatka vere. Čovek je taj koji sam - mantrom „još, još...“, jurnjavom, kreditima, diktatom materijalnog - zatrpava sopstveni život, nepromišljeno smatrajući da će ga to spasti. Neće ga to spasti, naprotiv. I to je put koji mi sami sebi popločavamo, pravo u besmisao, i samim tim u propast. A „Baal“ govori i o sledećem; vi imate slobodu u trenutku kada pravite izbor, kada ga napravite više je nemate, a vaš izbor postaje vaša realnost. Moj lik je bespoštedno i beskompromisno u potrazi za slobodom i smislom.


POP&Kultura 7

Virdžinija Vulf

Mnogo je teže ubiti utvaru nego stvarnu ličnost “Što je napisano sa svesnom pristrasnošću osuđeno je na smrt”, napisala je u delu “Sopstvena soba” čuvena književnica Virdžinija Vulf (18821941).

Vulf bio je inspiracija američkom piscu Majklu Kaningemu za roman “Sati”, koji mu je doneo “Pulicera” i po kojem je snimljen poznati, i istoimeni film u režiji Stivena Daldrija. A jula 2014. u Londonu je upriličena izložba na kojoj je izložen njen štap koji je ostavila na obali reke Uz, kao i pisma koja je ostavila sestri Vanesi Bel i suprugu Lenardu. Kako beleže hroničari, posle rata njeni romani i tekstovi nailaze na kritiku i osporavanje a šezdesetih i sedamdesetih godina XX veka neupitno osvajaju i kritiku i publiku. Često je vezuju za feminizam a znalci ističu njenu sveobuhvatnu književnu inovativnost, i značaj, literarnu snagu.

Tatjana Nježić Krajem prošlog meseca, tačnije 28. marta, navršilo se 80 godina otkako je 1941. svojevoljno, kraj reke Uz kod Rodmela u Engleskoj, napustila ovaj svet. Kao Adelaida Virdžinija Stiven rođena je 25. januara 1882. u Londonu u cenjenoj, viktorijanskoj porodici, a nakon smrti oca, Leslija Stivena, sa sestrom se preselila u Gordon skver, deo Londona koji je u to vreme bio stecište jednog dela britanske intiligencije. Ubrzo nakon udaje (1912) za pisca, izdavača i aktivistu Leonarda Vulfa objavljuje prvi roman “Putovanje”, koji je nagovestio kako teme koje će je i potom preokupirati tako i osobenosti njenog književnog izraza poput liričnosti u sagledavanju realiteta, introspekciju, preispitivanje ljudske, odnosno ženske psihe… Već u to vreme pritiskaju je nervni problem i lomovi, kao i psihički raskoli koji će je pratiti do kraja života, odnosno do samoubistva. Sa suprugom je osnivala izdavačko udruženje “Hogat pres” posvećeno afirmaciji marginalizovanih i avangardnih pisaca.

Štap i kamenje

Godine 1919. objavljuje roman “Noć i dan”, zatim “Jakovljeva soba 1922”, a 1925. kultni “Gospođa Dalovej”. Usledili su “Ka svetioniku” (1927), “Orlando” (1928), “Talasi” (1931), “Godine” (1937)”; “Između činova” (1941), zatim danas čuvene eseje “Sopstvena soba”(1929), “Tri gvineje” (1938), te pozorišni komad, kritičke članke, “Dnevnik” (26 tomova). Pre nego što je skončala u talasima reke Uz napisala je dva oproštajna pisma; jedno za supruga Lenarda, drugo za sestru Vanesu. A onda, napunila je džepove kamenjem, uzela svoj štap i poslednji put krenula ka reci. U pismu suprugu piše: ”Ubeđena sam da ludim. Ne možemo da prolazimo kroz još jedan strašan period. Ovaj put se neću oporaviti. Počinjem da čujem glasove i ne uspevam da se skoncentrišem. Dakle, uradiću ono što mi izgleda kao najbolje rešenje. Pružio si mi najveću moguću sreću. Bio si po svakom pitanju najbolji muškarac. Ne verujem da je dvo-

Ujed buve

28. marta navršilo se 80 godina otkako je 1941. svojevoljno, kraj reke Uz kod Rodmela u Engleskoj, napustila ovaj svet

je ljudi moglo biti srećnije, dok se nije pojavila ova užasna bolest. Ne mogu više da se borim s tim, znam da ti remetim život i da bi bez mene mogao da radiš. I moći ćeš, znam to. Vidiš da ne uspevam čak ni ovo da napišem kako treba. Ne mogu da čitam. Ono što želim da kažem je da ti dugujem svu svoju životnu sreću. Bio si

beskrajno strpljiv sa mnom i neverovatno dobar. Želim to sve da kažem, a to svi već znaju. Da je neko mogao da me spase, to bi bio ti. Napustilo me je sve osim uverenosti u tvoju dobrotu. Ne mogu nastaviti da ti kvarim život. Mislim da dvoje ljudi ne mogu biti srećniji nego što smo bili mi.” Podsetimo, život Virdžinije

U pisanim tragovima o njoj može se sresti i zanimljivost da je knjige pisala stojeći, a esej “Sopstvena soba” slovi za delo u kojem je do izražaja došla njena književna erudicija, izuzetno spisateljsko umeće, duboka introspekcija, kritičko preispitivanje socijalnih, ekonomskih istorijskih zbivanja, konteksta i fenomena. - Za ženu je pogubno isticanje u prvi plan nepravde koja je naneta njenom polu; zalaganje za neku ideju makar i pravedni; svesno insistiranje na ženskom načinu izražavanja, napisala je 1929. u tom delu koje je nastalo povodom skupa “Žene i književnost”.

Predstava “Orlando” Rađena po romanu Virdžinije Vulf “Orlando“, na sceni Narodnog pozorišta 31. marta premijerno je odigrana istoimena predstava u režiji Bojana Đorđeva, za koju dramatizaciju potpisuje Tanja Šljivar, a monolog na kraju Goran Ferčec. O ovoj čuvenoj knjizi - u kojoj glavni lik živi od elizabetanskog doba do 1928. (preko 300 godina), biva i muškarac i žena, plemić, lovac, zavodnik, pisac… a kroz to ogledalo vremena i povod za sočno promišljanje niza tema i fenomena - Isidora Sekulić je rekla: ”Orlando je, u osnovi, estetika čarolije i avanture. (…)Čitalac se pita: šta je upravo, ili šta je sve taj Orlando? Je li to odiseja duše? Ili odiseja jedne autorove misli? Ili fantazija o metamorfozi čoveka? Ili, sa Orlandom koji kroz nebroj svojih faza jednako hoće da bude pesnik i nosi jednu pesmu u nedrima – simbol čovečanstva koje kroz sve istorijske slojeve vuče na gore ideja svetlosti?”. U predstavi odabrani su izvesni delovi iz Orlandovog živo-

ta, neki od njih osavremenjeni dodatim opaskama a sve se završava dopisanim monologom. Orlanda igraju mladi glumci Dragan Sekulić i Iva Milanović. A tokom dva sata nižu se nepovezane, neretko neubedljive scene - gde glavni junak, odnosno junakinja moment u širokom vremenskom rasponu deli sa kraljicom Elizabetom, Pesnikom, Ruskom princezom, Turskim ljubavnikom, Ciganinom, Kraljicom Viktorijom... - koje nažalost imaju tako malo (ili nimalo) od snage, punokrvnosti, uzbudljivosti dela i rukopisa Virdžinije Vulf. Na kraju, u dopisanom monologu Orlando govori i o tome kako je pisanje besmisleno! Ukratko; pozorišno mršava karikaturalnost, uprkos nekim upečatljivim glumačkim rezultatima (npr. Aleksandra Nikolić kao kraljica Elizabeta) i lepim kostimima (Maja Mirković). Glumačku ekipu čine i Nikola Vujović, Sena Ćorović, Zoran Ćosić, Pavle Jerinić, Miloš Đorđević, Vanja Ejdus, Kalina Kovačević. Scenograf je Siniša Ilić, a kompozitor Luka Papić.

Zaronila je tu u srce ne samo literature već i prirode stvaralaštva, napominjući: - Što je napisano sa svesnom pristrasnošću osuđeno je na smrt. Jer: - Takvo štivo prestaje da se oplođuje. Koliko god delovalo efektno, snažno i majstorski izvedeno, taj utisak neće potrajati duže od dan-dva, a kad padne noć, ono će uvenuti, jer ne može da se razvije u drugim svestima. Isticala je da mora da se uspostavi neka saradnja između muškarca i žene u ljudskoj svesti da bi se postiglo umeće stvaranja. - Važno je jedino da pišete ono što želite da pišete; a da li će to vredeti vekovima ili samo satima, to niko ne može da kaže. Ali žrtvovati jednu vlas s glave vaše vizije, ijednu njenu nijansu, da biste ugodili upravitelju sa srebrnim pehrom u ruci ili nekom profesoru, to je najbednija izdaja; prema njoj je žrtvovanje bogatstva i nevinosti, koje se nekada smatralo najvećom ljudskom propašću, običan ujed buve. Više nego inspirativno u tom eseju postavlja i pitanje šta znači realnost; - Čini se da je ona nešto vrlo nepostojano, vrlo nepouzdano čas je nađeš na prašnjavom putu, čas u parčetu novine na ulici, čas kao zelenkadu na suncu. Ona osvetli neku grupu u nekoj sobi ili naglasi neke slučajne reči. Savlada nas dok idemo kući pod zvezdama i učini nemušti svet stvarnijim od sveta govora. Ponekad nam se učini da boravi u oblacima koji su odveć udaljeni da bi smo ih mogli jasno razaznati. (...) Ona preostane kada se dnevne brige odbace u žbunje; ona je ono što se sačuvalo od prošlih vremena, od naših ljubavi i mržnji. Skreće pažnju da je “mnogo je teže ubiti utvaru nego stvarnu ličnost” i napominje: - Pisac ima više izgleda da se nađe u prisustvu te realnosti. Njegov je posao da je pronađe, prikupi i prenese drugima. Snagom prepletene jednostavnosti, lepote i dubine, na stranicama “Sopstvene sobe” govori i o onome što je ključno za ljudsko postojanje; - Kad dobro zavirim u sopstvenu svest, u njoj nalazim, samo ktatko i prozaično iskazano uverenje da je najvažnije da budeš ono što jesi. Ne sanjajte o tome da utičete na druge ljude, rekla bih kad bi znala kako da u te reči udahnem više plemenitog uzbuđenja. Mislite o stvarima po sebi. (Preuzeti citati iz knjige “Sopstvena soba” u izdanju IK “Plavi jahač”, prevod Jelena Marković)


Utorak 13. april 2021. Blic broj 8665 www.blic.rs

POP&Kultura Zoran Simjanović (1946-2021)

Postoji samo jedna reč koja ga može opisati - muzika

Tatjana Nježić KAKO JE U nedelju objavila Jugoslovenska kinoteka, Simjanović je preminuo od posledica kovida u 75. godini, u Beogradu. Njegov kvantitetom i kvalitetom bogat muzički opus na najlepši način obeležio je istoriju ovdašnjeg filmskog, televizijskog, pozorišnog stvaralaštva. Jezikom brojki, komponovao je muziku za više od 60 filmova, za 50 serija, 600 spotova, 300 sati televizijske muzike… a oni koji su sa njim sarađivali isticali su koliko je dragocena saradnja sa njim bila kako za stvaranje određenog dela, tako i zbog njegove ličnosti, duha, pronicljivosti. Rođen je 11. maja 1946. godine u Beogradu, gde je završio Muzičku akademiju. U razgovorima za medije nadahnuto je govorio kako mu je “klavir bio prvi bukvar”, kako je svirao u prvim ovdašnjim rok bendovima “Siluete” i “Elipsa”, kako ga je Zoran Hristić - pozivajući ga da radi muziku za film “Nemirni” - motivisao da, kao student prava, kroči u Muzičku

akademiju i svet komponovanja, kako je čuvao račun za kupovinu prvih orgulja i pisaću mašinu svog oca, koji se bavio advokaturom, a koja mu je bivala i inspiracija, zatim zanimljivosti i krucijalne momente vezane ne samo za nastanak muzike za brojna dela, među kojima su “Petrijin venac”, “Nacionalna klasa”, “Grlom u jagode”, “Sjećaš li se Doli Bel”, “Maratonci trče počasni krug”, “Tango argentino”, “Falsifikator”… Između ostalog, čitavih 300 sati svoje muzike na televiziji i radiju uspeo je da svede na koncentrat od 13 časova nezaboravne muzike iz TV serija, crtanih filmova, televizijskih i radio drama, festivalskih pesama, pa i reklama. - To je za mene nešto najznačajnije što smo izdali uz pomoć SOKOJ-a poslednjih godina. To je 13 sati muzike sa špica, iz serija, dokumentarnih i crtanih filmova, jer se oni emituju samo na TV, songova sa festivala iz istih razloga, reklama... Najveći deo od ove muzike je jedino što je ostalo od tih serija i emisija. Većina je obrisana i ovo je jedini trag da su postojale.

FOTO: MILAN ILIĆ

Svaka umetnost ako nema publiku i nema emociju, ona zapravo nema smisla, čak i ako je neka kritika hvali. Jer umetnost služi da ljudima pruži emociju, da čovek posle, na primer, filma počne da misli o nečemu, da oseća neki pozitivan naboj... To je suština umetnosti. Bojim se da je kompletna umetnost danas uletela u strašan ćorsokak - reči su čuvenog kompozitora Zorana Simjanovića.

Direktor: Jelena Drakulić-Petrović Direktor izdavaštva: Sreten Radović Glavni urednik: Predrag Mihailović Urednik POP&kulture: Neven Džodan Tehnički urednik: Zoran Stojković Redakcija: Tatjana Nježić Email: kultura@ringier.rs

Pop muzika

Saradnja sa Rundekom nam je povećala reach kod publike Nas sve drže dalje od TV programa ne bi li šačica sačuvala monopol na radio stanicama i TV-u. Tužno je to zaista, ali srećom, stigao je 21. vek, internet i lagano to sve dolazi na svoje - kažu članovi benda “Porto Morto”. Neven Džodan Zagrebački sastav “Porto Morto” prepoznatljiv i po naglašenom vizualnom izrazu, poslednjih godina važi za jednu od upečatljivijih muzičkih pojava u regionu, zahvaljujući albumima “Porto Morto” (2016) i “Portofon” (2019), sa kog se ističe saradnja s Darkom Rundekom u pesmi “Hodaj”. Članovi benda sada novim singlom i spotom “Čekam ih” najavljuju predstojeći treći album pa ih pitamo koliko će se nove pesme razlikovati, odnosno postoji li nit koja povezuje sva tri izdanja. - Treći, nadolazeći LP će se razlikovati najviše po tome što smo eksperimentisali s nama do sada nezastupljenim stilovima i žanrovima, a nit koja povezuje sva tri izdanja postoji. Mi mislimo - u doslednoj estetskoj nedoslednosti te činjenici da je kreativni tim i proces nastanka naših pesama od početka isti - kažu članovi benda. Takođe najavljujete i novi scenski identitet. Koliko je danas bitno i vizuelno privući pažnju publike? Koliko je uopšte teško danas biti svoj, originalan? - Vizuelni identitet i scenski nastup su po nama jednako važne komponente u brendiranju grupe, ako samo uzmemo u obzir medij pop forme, koju na nadolazećem albumu istražujemo još korak dalje nego na prethodnom “Portofonu”. Nismo previše opterećeni “originalnošću” već nam više znači reč “autentično”, a ono dolazi nekako samo po sebi dokle god smo mi ti koji filtriraju i odlučuju šta od ideja za nas funkcioniše, a šta ne. Ne mislimo da otkrivamo toplu vodu, ali sve što napravimo trudimo se da iskreno rezonuje s nama samima za početak kako bismo uopšte mogli stati iza određenog ra-

Preminuo Džozef Siravo iz “Porodice Soprano”

Vizuelni identitet i scenski nastup su po nama jednako važne komponente u brendiranju grupe

da, a percepcija publike u tom kontekstu nam je sekundarna, koliko god prija kada i publika prihvati te izlete u nama nepoznato. Kostimiranje i uopšteno briga o scenskom nastupu i vizualima je nešto što nama pomaže da se lakše ufuramo u uloge određene pesme dok smo na pozornici, svesni da smo na bini performeri, a ne privatne persone. Koliko vam je saradnja sa Darkom Rundekom u pesmi “Hodaj” i njegova podrška pomogla da više ljudi čuje za vas? - Volimo saradnje sa drugim autorima, svaki susret sa različitim kreativnom procesom puno nas uči i o našem vlastitom. Saradnja sa Darkom bila je vrlo spontana i prirodna i sigurno nam je povećala reach kod publike.

Američki glumac Džozef Siravo, najpoznatiji po ulozi oca Tonija Soprana u seriji “Porodica Soprano”, preminuo je u 65. godini. Siravo je preminuo u nedelju nakon što je dugo vodio bitku sa rakom, prenosi britanski Miror, ali ne precizira o kojoj vrsti kancera je reč.Vest o smrti Sirava objavio je na Instragramu njegov kolega, glumac Geri Pastor. “Počivaj u miru, dragi prijatelju, borio si neverovatnu bitku. Nedostajaćes

Kako ovaj period pandemije utiče na vas? Kako funkcionišete vas sedmoro u bendu? - Ovaj ludi period smo shvatili da pre svega trebamo zaštiti svoje glave i negativne misli od sveopšteg haosa, a za nas to znači konstruktivan rad. Tako da smo poslednjih godinu dana otvorili vlastiti studio, radimo za sebe i druge audio i video produkciju, s obzirom na to da su koncerti trenutno obustavljeni, gradimo neke nove komunikacione kanale kako bismo opstali. Nas sedmoro funkcionišemo bolje nego ikad jer smo svakodnevno u studiju i radimo. Pratite li scenu u regionu? Ima li neko koga biste izdvojili od mlađih izvođača? - Ima puno izvođača, čini nam se do

ovog perioda “koka-kole” najviše na ovim prostorima. Ima dosta dobrih autora, tekstopisaca, kompozitora, muzičara, ljudi, ali nema industrijske infrastrukture koja bi omogućila svim tim kreativcima da se izlože malo široj javnosti, nego nas sve drže dalje od TV programa, ne bi li šačica sačuvala monopol na radio stanicama i TV-u. Tužno je to zaista, ali srećom, stigao je 21. vek, internet i lagano to sve dolazi na svoje. Pevač i basista Roko Crnić je i deo Rundekove “Ekipe” i vrlo zastupljen autor na aktuelnom albumu “Brisani prostor”. Kako funkcioniše stvaranje pesama sa Rundekom, a kako sa “Porto Morto”? - U oba slučaja i u “Ekipi” i u “Portu” nema formule po kojoj se radi. Pesme dolaze raznim putanjama i svakoj se pristupa na svoj način. mi. Vidimo se na drugoj strani”, napisao je Pastor. Kćerka Sirava Alegra Okarmus objavila je na Instragramu da je bila uz oca kada je preminuo. Siravo se u seriji “Porodica Soprano”, koja se emitovala od 1999. do 2007. godine, pojavljivao u više navrata kao otac Tonija Soprana, sa kojim je ima problematičan odnos. Džejms Gandolfini, koji je igrao Tonija Soprana, preminuo je 2013. godine.


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.