Duplerica
27. siječnja 2021., br. 230 || Regionalni tjednik
17
NSKE ŽUPANIJE MEĐU PRVIMA PRISTIGLI U POMOĆ
područja Banije ima juju osmijeh na lice
i iz Crvenoga križa, koji na terenu dijele odjeću, obuću i već unaprijed pripremljene pakete donacija HCK-a s prehrambenim namirnicama, enu i drugim potrepštinama.
sinca i početka siječnja. – Kuća moje majke je u potpunosti neupotrebljiva, a na mojoj kući je pukla ploča, na spavaćoj sobi su otpali zidovi. Nismo pametni, ne znamo da li da to čistimo ili ne… A gore u selu prvi potres nam je porušio krov na štalici i kućici sa strane. Sutradan smo išli to pokriti da nam svinje ne kisnu. Suprug je stavljao zadnji crijep na krov
Iz želje za pomoći i Snježanine velike zahvalnosti stvorio se blizak odnos između nje i volontera iz Varaždina smjesti njezina obitelj i da se osigura najpotrebnije, glavni cilj bio spasiti život malom Sokolu. – Tada su prvo do mene došli volonteri iz Varaždina Nebojša Buđanovac i Tomislav Kojundžić. Rekla sam u panici gospodi da imam malo janje i da trebam mlijeko u prahu, koje su oni ubrzo i nabavili. Ne znam kako da im zahvalim, malo je reći da su mi puno pomogli… Janje je preživjelo, hvala Bogu, i jako sam sretna
zbog toga. Minijaturnu sobu namjeravala sam namijeniti za špajzu, prostor gdje ću držati stvari, međutim, nisam imala gdje sa Sokolom. On ju je dobio i u kontejneru sada ima mali ograđeni krevet, a ja sam u stanju spavati ondje pored njega – zahvalna je Snježana, koja janje mora hraniti svaka dva do tri sata. Snježani ovo nije prvi put da spašava životinje. Na selu već ima tri udomljena psa, brinula se o pronađenom leglu pasa,
a „odgajala“ je prije potresa i dvoje praščića koje je krmača ozlijedila nakon okota.
Pomoć i podrška
Naime, situacija je zahtijevala redovit angažman varaždinskih volontera da osiguraju hranu za janje, ali i sve ostalo potrebno za Snježanu i njezinu obitelj. Iz želje za pomoći i Snježanine velike zahvalnosti stvorio se blizak odnos iz kojeg smo otkrili kako je proživjela vrlo potresne dane s kraja pro-
kada je počeo onaj jaki potres. Auto je skočio za jedan metar prema meni, a ispred sebe sam vidjela samo veliku prašinu od koje muža nisam vidjela. Nasreću, suprug je dobro prošao i krenuli smo za Petrinju da vidimo što mi je s mamom. I ona se spasila izašavši na ulicu – ispričala je. Za ulazak u njezinu kuću u Petrinji stručnjaci su joj rekli da je na vlastitu odgovornost i, iako je nekoliko puta pokušala ući u nju po stvari, na samom
prelasku kućnog praga se zaustavila i izašla. – Mene možda nitko neće moći uvjeriti da uđem u tu kuću i nakon što se tlo prestane tresti, strah je prevelik – rekla je. Kaže također da u svojih 50 godina ne pretjerano mirnog i sretnog života još nije doživjela takav šok, no uz životinje, kaže, to malo lakše podnosi. – Često sam u životu proživljavala stres, nisam imala
djece… Zato imam životinje o kojima brinem. Sokol ima sestru gore u našem selu. Oko mjesec dana bi još trebao biti sa mnom u kontejneru, dok ne počne sam jesti i ne ojača. Spremna sam za životinje bilo što napraviti, da mogu, ja bih ih sve donijela ovdje – zaključila je Petrinjka i na kraju pozvala svoje varaždinske volontere da na proljeće, kada zatopli, dođu k njoj na druženje.