Duplerica
14. siječnja 2020., br. 817 || Regionalni tjednik
17
DOVINI UREDILI “MEĐIMURSKU HIŽU STARINA”
kuću vlasnici osam do zadnjeg detalja!
različitih “poluautomatskih” ružđilica za kukuruz, pila, sjekira, čekića za zabijanje čavala i klepanje kosa, ručnih bušilica, kovačkih kliješta, oženih predmeta je obiteljsko naslijeđe, a nešto je prikupljeno i od donacija.
prikupljeno i od donacija.
Žene u formi
– Moja baka koristila je i veliku krušnu peć, a pšenično i kukuruzno zrno mljelo se u obližnjemu mlinu na kamen. U jednoj „turi“ peklo se do pet kruhova, a kvasac se proizvodio kod kuće struganjem tijesta koje se nakon miješanja držalo za korito. U tim su komadićima tijesta ostajale gljivice, a sve se do idućeg pripremanja kruha držalo u glinenim posudama. Gdje su, zapravo, naši stari nabavili prvi pekarski kvasac, to danas ni dragi Bog ne zna. Za nas je bila sreća da smo mogli
držati stoku i perad, pa je na stolu uvijek bilo mlijeka, sira, turuša, vrhnja, čvaraka, špeka, krvavica i mesa ‘z banjice… Tu tradiciju zadržali smo u manjoj
Dobrodošli su svi ljudi dobre volje, željni informacija o izvornoj baštini Međimurja mjeri do danas. Kao djeca imali smo točno određene obveze, dok današnja „vise“ na mobitelima i kompjuterima. Od malih
nogu znala sam da majci moram svaki dan pomagati prati posuđe i čistiti kuću, dok je moja starija sestra Ljubica bila zadužena za metenje dvorišta i obavljanje ostalih „vanjskih“ poslova – ističe Marina Murk. Tek kada bi njih dvije obavile sve predviđene zadaće, mogle su „na cestu“, odnosno otići na igru s vršnjacima, koja se nije prekidala ni u mraku. Naime, u Podturen je struja stigla tek 1960. godine, a s njom i prvi, za današnje poimanje, primitivni kućanski aparati. Žene su se najviše radovale električnim peglama jer su im one naslijeđene od baka, za “faldanje
guzajnki“, težile više od jednog i pol kilograma! – Žene u Podturnu u godinama iza Drugoga svjetskog rata bile su itekako u formi. Ne samo zbog peglanja, jer se veš prao ručno na obalama u Muri, nego su same tkale i šile skoro sve što se odijevalo. Muški dio obitelji tu im je priskakao u pomoć uglavnom kada se stupama „trlo“ lan ili konoplju. Kolovrat i tkalački stan imala je skoro svaka hiža, jer su se tkali i zastori. Moja majka bila je u tome naročito vješta. Naime, roditelji su je poslali na školovanje za šnajdericu u Mačkovec ili Mačkofce, kako kažemo. Sve
nam je zašila i bile smo zato jako zrihtane puce… – rekla je između ostaloga Marina. Sve je to, smješkajući se, strpljivo slušao njezin suprug, koji je jedva dočekao svojih „pet minuta“ kako bi nas proveo prostranim podboltanim podrumima stare hiže.
Vina bilo, vina bu
– Puno je posla bilo s njihovom obnovom. Tu se nekada čuvalo vino u lagvima, ali i do 20 tona krumpira, koji se uvijek mogao dobro prodati. Najbolji kupci bili su iz Bosne. Još pamtim jednoga koji je dolazio čak iz Modriče, taj je znao odvesti
sve što smo nudili, a u sezoni kolinja u Podturnu je bilo kamiona i kombija s registarskim pločicama od Vardara do Triglava. Za svinjama je vladala prava pomama, a sa Srbima se višak stoke već ujesen trampio za njihovo grožđe. Danas je to nezamislivo, pa pajceke i kokice hrane samo one obitelji koje žele imati domaća jaja i mesne prerađevine. Nažalost, postao je problem pronaći dobrog mesara, jer oni najbolji su odavno 70-godišnjaci. Isto je i sa zidarima, jer mladi ljudi se ne žele školovati za takva obrtnička zanimanja – zaključio je Vlado Murk.