16 Duplerica
Regionalni tjednik || 14. siječnja 2020., br. 817
SUPRUŽNICI MARINA I VLADO MURK NA DJED
Šarmantnu staru k godina obnavljali d
U osebujnoj turenskoj etno hiži je izložen i sav potreban alat, bez kojeg su nekada bili nezamislivi radovi u vinogradu ili na polju. Ima tu brusova, turpija, dlijeta i ostalih stolarskih drangulija. Više od 80 posto izlo
PIŠE: JOSIP NOVAK jnovak@regionalni.com
koši i goveda. Mi smo u štali imali do osam krava, a hranili bismo i bikove. Suprugova i moja generacija školaraca nije U današnjem užurbanom mogla koristiti željeznicu za svijetu prepunom moderne prijevoz do Čakovca, a autotehnologije izvornost i tradicija bus je vozio samo povremeno. sve su cjenjeniji, a njih su u Besplatne knjige ili besplatnu obnovljenoj šarmantnoj staroj mjesečnu kartu za autobus obiteljskoj kući odlično spojili nismo mogli ni sanjati – dosupružnici Marina i Vlado znajemo od naše sugovornice. Murk iz Podturna. Iako je njezina izvorna obiteljska kuća donedavno bila u jako lošem Obiteljski grunt stanju, uz znatPozvali su nas u svoju “Međina ulaganja Žene su jedva uspjeli su je mursku hižu u izvornom st a r i na“, u dočekale električne obliku obkojoj je bez pegle jer su stare za velike udobnov it i o d temelja do nosti živjelo “faldanje guzajnki” krova. nekoliko getežile više od 1,5 – Nemaneracija pod istim krovom, mo ambiciju kilograma koji natkriva imanje pretvosvega nekoliko riti u nekakvu ma l i h prostorija. turističku atrakciju, Njezina obnova od temelja nama je najvažnije da do krova trajala je punih osam ovamo mogu doći znatiželjna godina, a i grunt je sačuvan djeca, naši prijatelji i unuci jer su naši domaćini obećali Jakov i Janja Gotal te Matija roditeljima da ga nipošto neće Murk. Oni su nam obećali prodavati u bescjenje. da će u budućnosti čuvati svoju djedovinu, na koju su dobrodošli svi ljudi dobre volje, Na posjedu je željni druženja i informacija o rođeno i odrastalo izvornoj baštini Međimurja – vele naši domaćini, koji su od pet generacija propasti sačuvali etnografsko blago ovoga pitoresknoga kraja obitelji Strahija, i omogućili da ono bude dostuNedeljko i Murk pno javnosti. To što ih u svemu podržavaju – Danas sam iznimno po- djeca, najveća im je nagrada za nosna što nisam pogazila ri- uloženi trud i odricanje. Svima ječ danu japeku. Na ovom koji poput nas prvi put uđu u posjedu je rođeno i odrastalo njihovu staru hižu prvo za oko pet generacija obitelji Strahi- zapnu stari drveni garderobni ja, Nedeljko i Murk. Nakon ormari i komode. Iz njih su vjenčanja 1980. godine sa izvađeni dijelovi svakodnevne suprugom Vladom gradimo ladanjske odjeće, ali i ruho novu kuću u kojoj nam odra- koje se odijevalo u svečanim staju djeca (Maja Murk Gotal prigodama. – Imamo veliku obiteljsku i Luka Murk). Moje djetinjstvo je bilo predivno, rasla sam uz zbirku šešira koje su nosili naši četvero braće i sestara (Stani- pokojni očevi, a iz ormara je slav, Stjepan, Nada i Ljubica), izvučen tek manji dio nošnji a brižni roditelji su uvijek bili i druge odjeće koju su odijeuz nas i doživjeli su duboku vali ženski članovi obitelji. starost – prisjeća se Marina Zanimljiva je i kuhinja, kojom Murk vremena kada je bilo dominiraju starinski sudoper normalno da više djece spava i stolovi prepuni različitog na jednom krevetu. plehnatog i porculanskog poŠtoviše, njezin otac Antun suđa. U njoj se na zoran način Strahija je godinama radio u vidi što su ukućani u stara Njemačkoj i Austriji kako bi vremena koristili svakodnevno prehranio obitelj jer se na selu ili u situacijama kada se priiznimno teško živjelo. premala hrana s dužim rokom – Vratio se s privremenog trajanja. U tome su Međimurci, rada tek 1974. godine, kada barem kada je o mesnim presmo svi završili školovanje. Kao rađevinama riječ, majstori od djevojčici bilo mi je najnormal- davnina – uvjeravaju nas naši nije da i naši susjedi na svojim sugovornici. Od gospođe Marine doznaimanjima uzgajaju svinje, ko-
POMAMA KAKVE VIŠE NEMA I NEĆE JE BITI
Po svinje i krumpir stizali kupci od Vardara do Triglava
Premda supružnicima Murk danas nedostaje ruku za pomoć oko svakodnevnih poslova, Marina i Vlado ipak uspijevaju s puno ljubavi održavati okućnicu. Stoga uz cvjetne gredice imaju prostran povrtnjak, ali i voćnjak sa starim sortama jabuka, krušaka i šljiva. Izvorni „grunt“ u razdoblju od 50 godina dosta se promijenio. Najstarije kuružnjake su porušili, a u vrtu više nema ni kozlica za čuvanje sijena i slame dugih 30 metara. – Pamtim da su parme bile uvijek pune hrane za goveda. Trebalo je to sve pokositi, pa prosušiti i dovesti na grunt. Za zimu se repa trapila na vrtu,
jemo i da je pravi gazda i glava obitelji nekada bio stručnjak za sve – u šumi drvosječa, na polju ratar, u goricama vrsni vinogradar i podrumar, a kod kuće još i stočar te mesar. Sva ta znanja djeca su nekada stjecala kod kuće, a ne u vrtiću ili školi. – Praksa je bila sve, dok
a danas je u cijelom mjestu nema ni za lijek. Ne daj Bože nekakve „sile“, danas više nitko neće znati kako na taj način prirodno u zemlji uskladištiti repu ili drugo korjenasto povrće. Ljeti pak je najljepše od svega bilo popiti domaće kiselo mlijeko iz štubleka. Pokojna baka Sabina je pripremala barem pet vrsti sira, a slanina ili žganci s mlijekom bili su isto za prste polizati. Ujutro, kada bi djed Antun ustao, kuhao se zajtrek, a ista stvar bila je za ručak i večeru. Puno se radilo fizički i hrana je morala biti kalorična. Danas, ako ljudima krepaju frižideri i ako se zatvore dućani, za
danas poljoprivrednici moraju odlaziti na savjetovanja, čitati priručnike i svako malo „guglati“ internetom. Moj japek je sebi sve što je smatrao potrebnim zapisivao. Bio je sam svoj majstor, pa i agronom, kojem, za razliku od današnjih poljoprivrednika, na raspolaganju nisu bili nikakvi poticaji.
tjedan dana su u gradovima mrtvi svi koji nemaju zalihe konzervi – naglasio je Vlado, koji ima jednostavan recept za preživljavanje u takvim situacijama. Po njemu, svaki gladuš prvo mora skuhati ili ispeći krumpir, a potom narezati slaninu ili špek s lukom. – Takve hrane najedeš se do mile volje i ona ti daje snagu. Mladima bi to trebalo reći i pokazati im kako da nakon dimljenja u pušnici na svom tavanu posuše kobasice, špek, šunke i ostale trajne suhomesnate delicije… – veli naš domaćin, kojeg ove godine u tom poslu nije zasmetao ni topli vjetar.
Stvarno me čudi da se netko danas žali kako se ništa od ratarskih ili povrtlarskih kultura ne isplati uzgajati – ističe ova vrijedna domaćica, koja nas je potom provela prostorima osebujne turenske etno hiže, u kojoj je izložen i sav potreban alat, bez kojeg su nekada bili nezamislivi radovi u vinogradu
ili na polju. Ima tu različitih „poluautomatskih“ ružđilica za kukuruz, pila, sjekira, čekića za zabijanje čavala i klepanje kosa, ručnih bušilica, kovačkih kliješta, brusova, turpija, dlijeta i ostalih stolarskih drangulija. Više od 80 posto izloženih predmeta je obiteljsko naslijeđe, a nešto je