Moj muškarac Opsesija

Jodi Ellen Malpas MOJ MUĹ KARAC Opsesija

opsesija_za tisak.indd 1

9.4.2014. 11:40:02

Izdavač FOKUS KOMUNIKACIJE d.o.o., Zagreb Za izdavača Branko Matijašević i Davor Uskoković Glavni urednik Davor Uskoković Urednica Vlatka Hercigonja Lektura i korektura Mira Pavlica Stojčević Grafičko oblikovanje Tina Šut Oblikovanje ovitka Studio 2M Tisak Profil International, Zagreb, travanj, 2014.

Naslov izvornika THIS MAN Copyright©Jodi Ellen Malpas, 2012 Copyright © za hrvatsko izdanje: FOKUS KOMUNIKACIJE d.o.o., 2014.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.

ISBN 978-953-7213-30-5 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 874864.

opsesija_za tisak.indd 2

9.4.2014. 11:40:02

Jodi Ellen Malpas

MOJ MUŠKARAC Opsesija S engleskog prevela Iva Ušćumlić Gretić

opsesija_za tisak.indd 3

9.4.2014. 11:40:02

opsesija_za tisak.indd 4

9.4.2014. 11:40:02

za Velikog Pata i Bubbles

opsesija_za tisak.indd 5

9.4.2014. 11:40:02

opsesija_za tisak.indd 6

9.4.2014. 11:40:02

Prvo poglavlje

Kopam po gomilama koještarija, razbacanih po podu spavaće sobe. Zakasnit ću. „Kate!“ očajnički vičem. Kvragu, gdje su? Izlijećem na stepenice i nadvijam se preko ograde: „Kate!“ Čujem poznati zvuk drvene kuhače koja udara o rubove keramičke zdjele, a potom mi se pri dnu stepenica ukaže Kate, crvene kose, visoko podignute u rep pun uvojaka.

Podigne prema meni umorni pogled. To je izraz lica na koji sam odnedavno navikla. „Ključevi! Jesi li vidjela moje ključeve od auta?“ pitam bez daha. „Na stolu su, ispod ogledala, tamo gdje si ih sinoć ostavila.“ Koluta očima pa se zajedno sa smjesom za kolač vraća u svoju radionicu.

Jurim hodnikom potpuno zadihana i ispod gomile glossy tjednika pronalazim ključeve automobila. „Opet ste se sakrili“, mrmljam samoj sebi i grabim remen boje kože, štikle i laptop. Sjurim se iz stana iznad Kateine radionice i zatičem je kako stavlja smjesu za kolač u nekakve posudice. „Moraš spremiti sobu, Ava. U jebenom je neredu“, prigovara mi.

Da, moja vještina samoorganizacije prilično je šokantna, pogotovo ako se uzme u obzir da radim kao dizajnerica

opsesija_za tisak.indd 7

9.4.2014. 11:40:02

8

interijera za Rococo Union i da po cijele dane koordiniram i organiziram. Grabim mobitel s masivnog stola i umačem prst u Kateinu smjesu. „Ne mogu baš u svemu biti briljantna.“ „Bjež'!“ Gura moju ruku kuhačom. „I uopće, što će ti auto?“ Nadvija se nad smjesu ne bi li je zagladila, a jezikom uprtim o donju usnu hvata koncentraciju. „Imam prve konzultacije na Surrey Hillsu. Neka ladanjska vila.“ Provlačim pojas kroz alkice na mornarski plavoj, uskoj haljini, obuvam štikle i pokazujem se zidnom ogledalu. „Mislila sam da se držiš grada“, kaže ona iza mojih leđa.

Nekoliko sekundi protresam svoju dugu, tamnu kosu, prebacujući je s jedne strane na drugu, a onda odustajem i, umjesto toga, u nekoliko je pokreta podižem u rep. Moje tamnosmeđe oči djeluju umorno i nedostaje im uobičajeni sjaj: to je, vjerojatno, rezultat pritisaka sa svih strana. Uselila sam se kod Kate prije mjesec dana, nakon prekida s Mattom. Živimo poput studentica. Jetra mi urla da treba odmor. „I držim se. Seoske rezidencije su Patrickov sektor.

Uopće ne znam kako me ovo dopalo.“ Štapićem nanesem sjajilo, pucnem usnama i poljubim Kate u obraz. „Bit će bolno, već znam. Volim te!“ „I ja tebe volim. Vidimo se kasnije“, smije se Kate, ne podižući pogled s radne površine.

Iako kasnim, uobičajeno oprezno vozim svoj Mini do ureda u Ulici Bruton, i nakon što deset minuta tražim mjesto za parking, jasnije mi je zašto svakog dana koristim podzemnu.

Ulijećem u ured i bacam pogled na sat. Osam i četrdeset.

U redu, kasnim deset minuta, nije loše kao što se činilo. Na putu do svojeg mjesta prolazim pored Tomovog i Victorijinog praznog stola i, u trenutku spuštanja u stolac, opazim Patricka. Vadeći laptop, vidim da mi je stigao paket.

opsesija_za tisak.indd 8

9.4.2014. 11:40:02

9

„Jutro, bubice“, pozdravlja me Patrick svojim dubokim glasom i sjeda na rub mojeg stola koji uobičajeno zacvili pod njegovom težinom. „Što nam je to?“ „Jutro. Nova linija tkanina iz Miller'sa. Sviđa ti se?“ Pomilujem skupi materijal. „Divno je“, pretvara se da ga zanima. „Samo ne daj da ga se Irene dohvati. Upravo sam likvidirao dio imovine, kako bih financirao novu rundu tapeciranja kod kuće.“ „Oh.“ Uputim mu suosjećajan pogled. „A gdje su ostali?“ „Victoria ima slobodan dan, a Tom proživljava noćnu moru s gospodinom i gospođom Baines. Danas smo ovdje samo Sal, ti i ja, bubice.“ Iz unutarnjeg džepa izvadi češalj i prođe njime kroz sijedu kosu. „Imam sastanak u Zamku“, podsjećam ga. Nije moguće da je zaboravio. „Nego, jesi li siguran da sam ja prava osoba za taj projekt, Patrick?“ Prije četiri godine počela sam raditi za Rococo Union i već u startu jasno mi je stavljeno na znanje da sam zaposlena kako bih proširila poslovanje u moderni sektor. Po čitavom Londonu nicali su luksuzni stanovi, a Patrick i Tom, kojima je specijalnost tradicionalni dizajn, gubili su poslove. Kad je stvar krenula i kad je bilo previše posla za mene, Patrick je zaposlio i Victoriju. „Tražili su tebe, bubice.“ Skoči na noge, a stol ponovo iz protesta zacvili. Patrick to nije čuo, ali ja sam se trznula. Ili mora smršavjeti ili će prestati sjedati na moj stol. Neće još dugo izdržati njegov teret.

Znači, tražili su mene? Zašto? U mojoj mapi s radovima nema ničega što ima veze s tradicionalnim dizajnom – ama baš ničeg. Ne mogu se oteti dojmu da će ovo biti potpuni gubitak vremena. To bi trebali odraditi Patrick ili Tom. „A otvorenje Lussoa...“ Patrick je spremio češalj. „Građevinar stvarno radi spektakl s tim tulumom u penthouseu.

Napravila si izvrstan posao, Ava.“ Patrickove obrve kimaju zajedno s njegovom glavom. Pocrvenim. „Hvala ti.“

opsesija_za tisak.indd 9

9.4.2014. 11:40:02

10

Ludo sam ponosna na sebe i na posao u Lussou (tal., luksuz, op.ur.), i to je najveće postignuće moje kratke karijere.

Nalazi se na dokovima Svete Katarine i s cijenama od tri milijuna za prosječni stan, do deset milijuna za penthouse, stvarno je raj za superbogate. Specifikacija dizajna je upravo ono što i naziv sugerira: talijanski luksuz. Sav materijal, namještaj i umjetnine pronašla sam u Italiji i provela tjedan dana ondje, organizirajući raspored dostave. Sljedećeg je petka tulum otvorenja, ali kako su već prodali penthouse i šest drugih stanova, riječ je o, manje-više, tulumu za pokazivanje. „Izmijenila sam raspored pa mogu obaviti posljednje provjere čim odu čistači.“ Listam stranice rokovnika do sljedećeg petka i ispisujem nove. „Dobra cura. Rekao sam Victoriji da bude tamo u pet. To joj je prvo otvorenje, pa je moraš uputiti. Ja ću doći s Tomom u sedam.“ „Svakako.“ Patrick se vrati u ured, a ja otvaram mailove, listajući poruke koje ili brišem ili na njih odgovaram, već prema potrebi.

U jedanaest sati spremim laptop i gurnem glavu kroz vrata Patrickova ureda. Zabavlja se nečim na računalu. „Idem“, kažem, a on mi samo mahne. Prolazim uredom i spazim Sally kako se svađa s fotokopirnim uređajem. „Vidimo se kasnije, Sal.“ „Bok, Ava“, odgovara, no previše je zauzeta vađenjem zaglavljenog papira da bi me pogledala. Ta cura je prava nevolja.

Izlazim na sunce i krenem prema automobilu. Kasnojutarnji promet petkom jest noćna mora, ali čim izađem iz grada, put dalje prilično je jednostavan. Spustila sam krov, a društvo mi pravi Adele. Kratka vožnja izvan grada divan je način završetka radnog tjedna.

opsesija_za tisak.indd 10

9.4.2014. 11:40:03

11

Skrenem s glavne ceste u manju ulicu i nađem se ispred najveće ograde koju sam ikad vidjela. Zlatna pločica daje do znanja kako je ovo Zamak.

Prokletstvo!

Skidam sunčane naočale i gledam kroz ogradu niz šljunčani put okružen drvoredom i odmah počnem zamišljati bucmastog Gospodara Imanja kako puši cigare. Izađem iz automobila i priđem vratima, tražeći interfon. „Iza vas je.“ Gotovo sam iskočila iz kože kad se niotkud začuo duboki glas i presjekao tihi seoski zrak.

Osvrnem se oko sebe. „Halo?“ „Ovdje sam.“ Okrenem se i malo niže, niz ulicu, ugledam interfon.

Prošla sam autom točno pored njega. Potrčim pa pritisnem tipku kako bih se predstavila. „Ava O'Shea, Rococo Union.“ „Znam.“ Osvrnem se i spazim da je na vrata instalirana kamera. „Pa, hoćete li me pustiti unutra?“ upitam gotovo istovremeno kad škripa metala razbije seoski mir oko mene. Vrata se počnu otvarati. „Dajte mi priliku“, mrmljam i trčim opet u auto. Uskočim u Mini i polako krenem prema vratima koja se otvaraju preda mnom. Uopće ne dvojim; lik koji me čeka sigurno je uštogljen, s čašom porta i cigarom, i već sad se pitam kako ću s njim izaći na kraj. Sa svakom minutom sve se manje radujem sastanku. Otmjeni veleposjednici i njihove luksuzne vile nisu baš teren na kojem se osjećam odviše stručnom.

Kad su se vrata posve otvorila, ulazim autom na posjed i nakon otprilike kilometar i pol zaustavljam se na savršeno okruglom dvorištu. Skinem sunčane naočale i zagledam se u golemu, uređenu kuću. Fantastična je.

S obje strane crnih vrata – ukrašenih do visokog sjaja ulaštenim zlatnim detaljima – nalaze se golemi francuski prozori koje podržavaju stupovi isklesani u kamenu.

Osnovnu strukturu kuće čine golemi vapnenački blokovi,

opsesija_za tisak.indd 11

9.4.2014. 11:40:03

12

a oko samog zdanja nanizana su sjajna stabla lovora. I kao vrhunac svega, u sredini dvorišta nalazi se fontana koja izbacuje mlazove osvijetljene vode. Izgleda zadivljujuće.

Ugasim motor i petljam s kvakom, pokušavajući izaći iz automobila. Konačno uspijem. Oslanjam se na vrata automobila i podignem pogled prema toj čudesnoj građevini, pa mi ponovo sine kako je ovo sigurno neka greška. Pa, ovo je mjesto u savršenom stanju...

Trava je zelenija od zelene, kuća izgleda kao da je svakodnevno glancaju, čak i šljunak djeluje kao da ga svakog dana peru. Ako je suditi prema okolišu, ne mogu vjerovati da bi u ovoj kući bilo ičega što vapi za popravcima. Pogledam u desetak francuskih prozora i vidim da iza svakog od njih vise baršunaste zavjese. U iskušenju sam nazvati Patri­ cka i provjeriti je li mi dao pravu adresu, no na vratima jest pisalo Zamak, a i očito je da me onaj jadnik s druge strane očekuje.

Dok razmišljam o sljedećem potezu, otvaraju se vrata vile i otkrivaju mi najvećeg čovjeka kojeg sam u životu vidjela. Dok izlazi na vrh stepenica, ja se trznem i malkice ustuknem. Odjeven je u crno odijelo, zasigurno šivano po mjeri jer takva veličina ne postoji, a ima i crnu košulju i crnu kravatu. Koža mu je boje zrele ebanovine, obrijana glava izgleda kao da je ulaštena, a velike sunčane naočale sakrivaju mu oči. Da sam morala zamisliti osobu kakvu očekujem da će izaći kroz ta vrata, sasvim sigurno ne bih zamislila ovoga. Čovjek je prava stijena i sve na njegovom liku vrišti da je tjelohranitelj. Iznenada me zabrine da sam možda završila u nekom mafijaškom gnijezdu i već vrtim u glavi jesam li u novu torbicu prebacila svoj alarm za slučaj panike. „Gospođica O'Shea?“ razvlači on.

Zatresem se pred njegovom golemom prisutnošću i nervozno mu mahnem. „Hej“, prošapćem. „Ovamo“, promrmlja dubokim glasom, strogo mi kimne i krene u kuću.

opsesija_za tisak.indd 12

9.4.2014. 11:40:03

13

Padne mi na pamet da sve zaboravim i dam se u bijeg, ali moja hrabra i pustolovna strana želi doznati što se krije iza tih vrata. Grabim torbicu, zatvaram vrata automobila i uspinjem se stepenicama, prelazim prag i nađem se u golemoj dvorani za primanje. Osvrnem se po ogromnom prostoru i u hipu me zadivi golemo, izrezbareno stepenište koje vodi na prvi kat.

Unutra, kuća je uređena raskošno, luksuzno i prilično zastrašujuće. Tamnoplavi i zagasitosmeđi tonovi s daškom zlatnog, originalni radovi u drvu, a sve to uz luksuzni parket od mahagonija, čine ovo mjesto iznimnim i nevjerojatno ekstravagantnim. Izgleda točno onako kako bih i očekivala da će izgledati i nije ni izbliza nalik na moj dizajnerski rukopis. Sve me više zbunjuje pitanje što bi uopće dizajner interijera trebao raditi ovdje. Patrick je rekao kako su tražili mene osobno. U jednom trenu pomislila sam kako možda žele mene jer imaju plan modernizirati ovo mjesto, no u takvo što sam mogla vjerovati samo dok nisam vidjela sve ovo. Uređenje savršeno odgovara razdoblju iz kojeg potječe zgrada. U savršenom je stanju. Kvragu, zašto sam ovdje!?

Veliki Tip skreće desno i ja ga jedva sustižem. Vodi me prema jednom krilu zgrade, dok za njim kuckaju moje potpetice. Čujem žamor glasova pa pogledam udesno i opazim mnoštvo ljudi koji sjede za stolovima; jedu, piju, razgovaraju. Konobari poslužuju hranu i piće, a u pozadini čujem prepoznatljive glasove Rat Packa. Namrštim se, a tada shvatim.

Pa, ovo je hotel! Luksuzni ladanjski hotel. Želim nešto reći toj gromadi od čovjeka koja me vodi bogzna kamo, ali on se nije nijednom osvrnuo, niti provjerio pratim li ga, iako mu kuckanje mojih popetica jasno govori da idem za njim. Ne govori mnogo, pa sumnjam da bi mi odgovorio ako ga i upitam.

Prolazimo pored dvoja zatvorena vrata, a onda me uvede u zimski vrt – golemu, svijetlu i nevjerojatno luksuznu prostoriju, podijeljenu u dva dijela za sjedenje, s kau-

opsesija_za tisak.indd 13

9.4.2014. 11:40:03

čevima, velikim naslonjačima i stolovima. Po cijeloj dužini prostorije, od poda do stropa, protežu se velika dvostruka vrata koja vode na terasu popločenu Yorkstone kamenom i dalje na veliku tratinu. Sve izgleda iznimno zadivljujuće i pri pogledu na golemu staklenu zgradu s bazenom, samo sam uzdahnula. Cijelo imanje izgleda stvarno čudesno i stresem se na samu pomisao koliko ovdje naplaćuju noćenje. Sigurno ima pet zvjezdica, možda i više.

Prošli smo kroz tu prostoriju i ušli u hodnik, a onda Veliki Tip zastane ispred drvom obloženih vrata. „Ured gospodina Warda“, kaže on i pokuca na vrata, iznenađujuće nježno, s obzirom na svoje proporcije. „Upravitelja?“ pitam. „Vlasnika“, odgovara, otvara vrata i ulazi prvi. „Uđite.“ Oklijevam na pragu promotrivši gromadu koja ulazi ispred mene. Konačno natjeram noge da se pokrenu i uđem u prostoriju u kojoj ugledam podjednako luksuzno uređen ured gospodina Warda.

opsesija_za tisak.indd 14

9.4.2014. 11:40:03