Optimist 59 - april 2021.

Page 1



Izdvajamo Nešto između

Podrška:

Република Србија МИНИСТАРСТВО КУЛТУРЕ И ИНФОРМИСАЊА

GenderQueer

25 Foto: Linus-Marius Alexander Schreitel

Osnivač i izdavač: Gej lezbejski info centar Godina osnivanja: 2011. Glavni i odgovorni urednik: Predrag Azdejković Saradnici: Nemanja Marinović, Zoran Janković, Milan Aranđelović, Igor Maksimović, Milan Živanović, Ivana Nikolić, Bogdan Petrović, Jovana Ivetić, Milica Simonovski, Filip Obradović, Miloš Peri, Ana Stjelja, K.M. Fotografija sa naslovne strane: Lil Nas X Web: www.optimist.rs E-mail: optimistmagazin@gmail.com FB Page: www.fb.me/optimist.rs Štampa: Newpress

18

Kvir Anarhizam

Antonio Šošić 30

Magazin možete čitati i na:

Magazin prihvata nadležnost:

CIP ­ Каталогизација у публикацији Народна библиотека Србије, Београд 305 OPTIMIST : vodič kroz gej Srbiju / glavni i odgovorni urednik Predrag M. Azdejković. ­ God. 1, br. 1 (jun 2011)­ . ­ [S. l.] : Regionalni info centar, 2011­ (Smederevo : Newpress). ­ 21 cm Dvomesečno. ­ Naslov 1. broja: Optimizam ISSN 2217­6756 = Optimist COBISS.SR­ID 186184972

Su- 50 pernova

56

Leposava Mijušković


OPTIMIST Zakon

M

alo šta je tako probudilo i podelilo - javnost u Srbiji u poslednje vreme kao što je to učinio Zakon o istopolnim zajednicama. Dobro, možda je tu diskusiju nakratko prekinula rehabilitacija porodice Milošević-Marković, premijerno izvedena u prajm tajmu na našem pravu da znamo sve, uoči dvadesete godine hapšenja Slobe Slobode. No, ova porodica svakako nije tema teksta koji je pred vama, dragi čitaoci, već su to neke druge porodice, koje bi gorepomenuti Zakon (napokon) trebalo da ozvaniči, da im da vetar u leđa i da ih zaštiti od raznih apela, opskurnih 212 imena, homofoba i ostalih. Ne, ne mislimo na porodicu Brnabić-Đurđić: one su bezbedne u svom bablu, tamo zakoni nisu potrebni, na njih 212-oro ne apeluje, niti ih 1000 brani, njima niko ne upućuje ružne reči, ne naziva ih pogrdnim imenima, ta porodica ima decu i to je sve lepo, tako i treba. Samo bi bilo dobro da tako žive svi pripadnici LGBTI populacije u Srbiji, da ne moraju svakodnevno da se bore sa institucionalnom nepravdom i desničarenjima kojekakvih zavetnica, pesnika, naslednika osuđenog ratnog zločinca, ribljih čorbi, nekih ljudi kojima su samo titule bitne nekih ,,koordinatora pravih porodica”, bivših ministara, bivših bibliotekara i poslanika, da ne nabrajamo dalje, shvatili ste poentu, nekih moralno izopačenih i duboko ostrašćenih ljudi, lažno zabrinutih da je Zakon ,,novo nasilje nad javnim prostorom” i da će ugroziti pronatalitetsku politiku. Čekaj, čekaj, kakvu politiku?! Je li to ono kada žene nemaju gde da se vrate posle porodiljskog, ili kada posao možeš da dobiješ samo ako si u SNS-u? Ili ako si samohrani roditelj, a ipak plaćaš punu cenu vrtića za oba deteta? Ili ako na porodiljskom primaš 2000 dinara? Ili kada ti država ne asfaltira puteve, ne uvede vodu i struju pa ne možeš da živiš kao čovek? Mislim da bi ovih 212-oro najpre trebalo da se bore za rešavanje ovih gorućih pitanja, ako

već podržavaju to nešto što se zove pronatalitetska politika. Elem, Zakon. Sve je počelo početkom februara, kada su Ministarstvo za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog i njegova gospođa ministarka Gordana Čomić-Preletačević objavili polazne osnove za izradu Nacrta Zakona o istopolnim zajednicama. U danima i nedeljama nakon toga, Nacrt se pisao i brisao, LGBTI aktivisti su ga hvalili i kudili, verovali i ne verovali i tako dalje. Nacrt je poslat ministarstvima, koja bi uskoro trebalo da pošalju svoja mišljenja. Fokus ove priče, pak, neće biti toliko sadržina Zakona, već metež koji je napravio i mulj koji je izneo na površinu. Ubrzo po izbijanju Apela 212, pojavio se i odgovor više od 500 (neki kažu i hiljadu) akademskih radnika, intelektualaca, novinara, sociologa, psihologa, umetnika i javnih ličnosti, koji su peticijom podržali inicijativu za usvajanje Zakona o istopolnim zajednicama. Ministarstvo gospođe Čomić je u međuvremenu apelovalo

Zakon o istopolnim zajednicama

Lepota Dijaloga

4

www.optimist.rs

piše: Ivana Nikolić

na ovih 212-oro, pozivajući ih da odgovore u najkraćem mogućem roku, i izražavajući nadu da će doći do zajedničkog unapređenja dijaloga i kulture ljudskih prava i kompromisa u Srbiji. Kako lepo rečeno. Čomićka je, u dugu dijaloga i tolerancije razume se, rekla i da, ,,ako vam se ne sviđa istopolna zajednica, nemojte živeti u njoj”, kao i da ,,nisu ljudi teritorije, ljudi su svi ljudska bića”, što je sve, morate da priznate, pokazatelj da ona zaista treba da bude na čelu nečega što se bavi promocijom društvenog dijaloga. Ah, umalo da zaboravimo još jedan branik otadžbine i tradicionalnih vrednosti - Srpsku


Foto: Maico Pereira pravoslavnu crkvu, čiji je Sinod rekao da je ovakav Zakon ,,neprihvatljiv”, time gotovo anulirajući krajnje tolerantnu i pomirljivu ali istovremeno i ne sasvim jasnu izjavu patrijarha Porfirija: ,,mogu da razumem i ljude koji imaju tu vrstu seksualne orijentacije da imaju bezbroj administrativnih problema, izazova, pritisaka ponekad i da imaju potrebu da regulišu sopstveni status.” Crkva je, nakon izjave Sinoda, da je „nedopustivo istopolne zajednice zakonski izjednačavati sa brakom i porodicom, kako je navedeno u tekstu Nacrta zakona, jer se tako diskriminiše bračna zajednica“, ostala manje-više nema na aktuelna dešavanja. Reklo bi se da, nasuprot imenu Čomićkinog ministarstva i njenim pozivima, dijaloga ipak nema, već isključivo monologa suprotstavljenih strana, koje se obraćaju svaka svojoj publici, u svom nekom univerzumu, sledeći sopstvena pravila, učvršćujući sopstvene stavove, i ne pružajući ni sebi ni drugima priliku da odgovore. Izgleda kao da su svi ,,obavili” svoj zadatak - i Crkva, koje ne da, gađajući emocije, i lažni ustavobranitelji koji ne daju pozivajući se na, jelte, kršenje ustava, i ovi dežurni intelektualci koji su, eto, javno podržali Zakon. Svako je rekao šta je imao i nastavio svojim putem.

Šta je problem? Problem je u tome što, van ministarstva, Vlade i javnih, stručnih konsultacija, kao i tekstova u medijima - često senzacionalističkih i nepotpunih, na širu, najširu javnost niko nije obratio pažnju. Nama fali pravi dijalog. Fali nam da u prajm tajmu, umesto one rehabilitacije s početka teksta, imamo objašnjenje onoga što Zakon jeste i onoga što on nije, da se jedan ovako važan dokument, na koji je LGBTI zajednica decenijama čekala, ne svodi na prepucavanja intelektualaca, kvaziintelektualaca, Crkve i tviteraša. Da se, ako je to već potrebno, objasni zašto je Zakon važan. Potreban je, dakle, dijalog - ne monolog - dijalog, sučeljavanje suprotstavljenih strana, uz ozbiljnu moderaciju pravih novinara. Dranje u prazno i lažne borbe i deklarativne podrške ne pomažu nikome, pogotovo ne onima na koje se Zakon odnosi.

>> Vodič kroz gej Srbiju

5


OPTIMIST Zakon

A ŠTA KAŽE JAVNO MNJENJE Istraživanje organizacije Civil Rights Defenders, objavljeno početkom aprila, daje uporedni prikaz stavova građana o LGBT pravima i pitanjima iz 2015. i 2020. godine, čiji je opšti zaključak da je tokom godina došlo do veće podrške. Naime, istraživanje pokazuje da 73 odsto ispitanika podržava pravo LGBTI osoba da posećuju partnera u bolnici ili zatvoru, što je značajan skok u poređenju sa 2015. godinom, kada je podrška iznosila 46 odsto. Skok se primećuje i kada je u pitanju podrška LGBTI osobama da imaju zdravstveno osiguranje po osnovi partnerovog osiguranja: sa 35 odsto na 60 odsto. Sličan porast podrške primećen je i kada se radi o pravu LGBTI osoba da naslede partnera u slučaju njegove smrti – sa 34 odsto na 59 odsto, kao i po pitanjima nasledstva penzije u slučaju smrti partnera i raspodele vlasništva u slučaju prestanka zajedničkog života.

6

www.optimist.rs

U skladu sa tim, opao je i procenat ispitanika koji smatraju da je homoseksualnost bolest (sa 66 odsto na 57 odsto), dok je procenat koji smatra da su „homoseksualci ljudi kao i svi drugi“ porastao sa 63 na 80 odsto, kao i procenat onih koji podržavaju LGBTI grupu da mirno šeta Beogradom (sa 45 na 68 odsto).



O OPTIMIST Osmatračnica

ptužbe za satanizam, tužba kompanije Nike i – prvo mesto na Billboard listi. Lil Nas X i kontraverzni singl „Montero“ dospeli su na prvo mesto Billboard’s hot 100 liste. U javnosti se digla prašina zbog toga što u spotu za pomenutu pesmu reper koristi religijsku simboliku, ali pre svega zato što na kraju spota pleše đavolu u krilu, nakon čega ga ubija, stavlja njegove rogove i preuzima vlast nad podzemljem. Kako to obično biva, podigli su se svi – internet komentatori, konzervativni političari, pojedine poznate ličnosti… svi zgroženi nad “promocijom satanizma mladima”. Haos je posebno eskalirao kada je reper najavio ekskluzivnu liniju patika po uzoru na Nike Air Max 97, kojih će biti tačno 666 pari i sadržaće po jednu kap ljudske krvi u đonu. Patike su rasprodate za nekoliko minuta i koštale su 1,018 dolara, što je referenca na odlomak iz Biblije, Luka 10:18 koji glasi “Video sam kako Satana pada kao munja sa neba”. Na sve komentare, reper nikome nije ostao dužan. Guvernerka Severne Dakote Kristi Noem objavila je tvit gde se skandalizuje time što su patike deci predstavljene ne samo kao nešto što je

Lil Nas X - Genijalac ili satanista?

si guvernerka i ovde tvituješ o nekim prokletim patikama. Radi svoj posao!”. Reper Joyner Lucas kritikovao ga je zato što je spot objavljen bez disklejmera, smatrajući da su time deca, kojima je reperov prethodni hit “Old Town Road” himna, izložena bez upozorenja neprikladnom sadržaju. Reper je uzvratio da u pomenutoj pesmi peva o preljubi i da su sami odgovorni što su dozvolili deci da pesmu slušaju. Oglasila se i kompanija Nike koja je tužila kompaniju koja prodaje „đavolje patike“ smatrajući da hajp oko patika šteti brendu. Ovo nije prvi put da Amerika šizi oko satanizma. Kako London Times podseća, slične kontroverze dogodile su se i kada su u pitanju bendovi Led Zeppelin, Black Sabbath, Judas Priest i Slayer. 1985. godine udruženje „Parents Music Resource Center“ sastavilo je listu „Prljavih 15“ sa pesmama koje, prema njihovom mišljenju, predstavljaju „ozbiljnu pretnju osetljivim slušaocima“. Između ostalih, na listi su se našli

Montero - Zovi me svojim imenom piše: Nemanja Marinović

u redu, već i ekskluzivno dodavši da je još ekskluzivnija “od Boga darovana večna duša” i da se društvo nalazi u stanju borbe za dušu (američke) nacije. Usledio je odgovor repera: “Ti

8

www.optimist.rs


Mercyful Fate i pesma “Into the Coven”, kao i Venom sa pesmom “Possessed“. Pet godina kasnije, bend Judas Priest su tužile porodice dvojice mladića iz Nevade, koji su navele da su mladići pucali u sebe nakon što su ih na to podstakle podsvesne poruke ugrađene u muziku ovog britanskog metal benda. Prema sudskoj presudi, nema odgovornosti benda za ovaj događaj. Šta o svemu kaže reper Kada je pesma izašla, reper je napisao pismo četvorogodišnjem sebi u kome kaže: „Dragi četrnaestogodišnji Montero, napisao sam pesmu sa našim imenom u njoj. Govori o momku koga sam upoznao prošlog leta. Znam da smo obećali da se nikad nećemo javno autovati, znam da smo obećali da nikad nećemo biti ’taj tip gej osobe’, znam da smo obećali da ćemo umreti sa tom tajnom – ali ovo će otvoriti vrata za mnogo kvir ljudi da jednostavno

mogu da postoje. Znaš, mene ovo veoma plaši, ljudi će biti ljudi, govoriće da forsiram svoju agendu. Uistinu, to i činim – agendu da ljudi prestanu da se mešaju u tuđe živote i diktiraju drugima ko treba da budu. Šaljem ti ljubav iz budućnosti“, završio je reper svoje pismo. U intervjuu koji je dao za Time, reper je rekao i da se nada da će video koji koristi klasične slike kako bi ispričao priču o grehu, proterivanju i iskupljenju otvoriti dijalog o sveprisutnosti represije među LGBTQ omladinom, posebno među hrišćanskim grupama. „Odrastao sam u prilično religioznom domu i za mene je to bilo prilično bazirano na strahu. Čak i kao dete, bio sam zaista uplašen svake greške koju jesam, ili nisam napravio. Želim da deca koja se tako osećaju u odrastanju i znaju da su deo LGBTQ zajednice, isto tako znaju da je to u redu i da ne treba sebe da mrze zbog toga“, rekao je reper za TIME. Vodič kroz gej Srbiju

9

>>


OPTIMIST Osmatračnica Druga strana medalje Daleko od toga da su pesma i spot naišli samo na kritike. Naprotiv. Publika, ali i naučnici i istoričari, hvale ovaj video ne samo zbog korišćenja LGBTQ motiva, već i zbog pažnje kojom koristi istorijske narative. Istoričari kažu da je video duboko istražio temu i gradi moćan istorijski narativ koji postavlja kvir u centar istorijskih i religijskih prostora odakle je često bio izbrisan. „Gledajući ovaj video, bio sam pomalo šokiran količinom znanja koja je potrebna da bi se raspakovali neki od ovih elemenata“, rekao je za Time Roland Betancourt, profesor Univerziteta u Kaliforniji i dodao da je institucionalizacija homofobije naučena stvar. „Na raspolaganju su nam i drugi mitovi o poreklu koji nisu ukorenjeni u tim idejama“, dodaje profesor. Video se sastoji iz tri dela, od kojih je prvi postavljen u Edemski vrt, drugi u Koloseum, a treći u samom paklu. Reper u vrtu predstavlja i Adama i Evu, ili njihovu kombinaciju, ali i zmiju i Lilit, prema jevrejskoj mitologiji Adamovu prvu ženu. Reper u potpunosti izvrće ovu priču i daje joj novo značenje. Joseph Howley, vanredni profesor na Univerzitetu Kolumbija kaže za Time da smatra da je priča o vrtu tradicija koja je istorijski mizogina. „Ona izjednačava žene sa zlom, izjednačava seksualnost, žene i zlo. Načinom na koji njegov karakter i zmija komuniciraju, Lil Nas u potpunosti to okreće“, navodi profesor. Važan segment je i Drvo znanja, na kome je ispisana grčka fraza „Nakon razdvajanja dva dela čoveka, svaki je čeznuo za drugom polovinom“ koja se nalazi u Platonovom „Simpozijumu“ i referira na originalnu priču o čovečanstvu, prema kojoj su ljudi bili dva tela spojena

10

www.optimist.rs


zajedno – muško i muško telo, žensko i žensko ili muško i žensko. Kada je ljuti Zevs razdvojio ova tela, svako je tražilo svoju drugu polovinu, što objašnjava zašto se zaljubljujemo i osećamo privlačnost prema različitim vrstama tela. Još jedan ključan momenat je i kada reper počinje da se uzdiže na nebo – njega ne dočekuje Sveti Petar, već muški anđeo sličan grčkoj mitološkoj figuri Ganimedu, koji je po mitologiji bio dečak toliko lep da ga se Zevs pretvorio u orla i odneo ga na Olimp. Ganimed je već dugo simbol homoseksualnosti. „Vidim tu scenu spasenja, ne kao da ide na nebo, već kao istopolnu završnicu koju legitimišu paganski bogovi“, smatra Betancourt u izjavi za Time.

Na kraju dolazimo do ključne scene u paklu, sa plesom u krilu i preuzimanjem vlasti. Kada Lil Nas prilazi đavolu na tronu, prenosi latinsku frazu „Osuđuju ono što ne razumeju“. Mnogi ove scene tumače kao obožavanje đavola, ali Betancourt to tumači na drugi način – kao kritiku samog hrišćanstva i njegove represivne prirode. „Za mene, ovde se radi o narativu po kome Hrišćanstvo preuzima vlast i odjednom ćete biti mučeni zbog svoje seksualne želje“, smatra on za Time. Da li je Lil Nas satanista, internet mag koji je iskoristio senzacionalizam zarad profita, ili genijalac koji je pazio na svaki detalj i objavio video čiji je sadržaj promišljen i sa jasnom porukom i agendom – odgledajte, pa procenite sami. Vodič kroz gej Srbiju

11


E

OPTIMIST Intervju

liot Pejdž se priseća osećaja pobede kada su mu sa devet godina konačno dozvolili da se ošiša na kratko. „Osećao sam se kao dečak“, kaže Pejdž. „Želeo sam biti dečak. Pitao bih mamu da li bih mogao jednog dana to i da postanem.“ Odrastao je u gradu Halifaks (Nova Škotska), i tada bi zamišljao sebe kao dečaka, bez osećaja nelagodnosti koji inače oseća jer ga svi vide kao devojčicu. Nakon šišanja na kratko, ljudi koje nije poznavao počeli su da ga gledaju onako kako i sam sebe vidi, što je u njemu izazvalo uzbuđenje. To uzbuđenje bilo je kratkog daha. Mesecima kasnije, Pejdž je dobio svoju prvu ulogu, glumeći devojčicu iz kanadske rudarske porodice, u TV filmu „Pit Pony“. U filmu je morao da nosi periku, a kada je „Pit Pony“ adaptiran u seriju, morao je da pusti kosu da poraste. „Postao sam profesionalni glumac sa 10 godina,“ kaže Pejdž. Mogućnost da radi ono što voli podrazumevala je težak kompromis. „Naravno da sam morao da izgledam na određeni način.“ Naš razgovor dogodio se krajem februara. Ovo je prvi intervju nakon što se u decembru javnosti deklarisao kao transrodna osoba. Pejdž (34) je počeo da plače i pre nego što sam postavila pitanje. „Izvini, biću emotivan, nadam se da je to u redu,“ on kaže, osmehujući se kroz suze. Njemu je teško da priča o danima pre objave ove vesti. Kada sam ga pitala kako se oseća, okrenuo je glavu u stranu. Nakon pauze, stavio je ruku na srce i zatvorio oči. „Osećam veliko uzbuđenje i duboku zahvalnost što sam došao do ovog trenutka u svom životu,“ on kaže, „što je pomešano sa strahom i osećajem anksioznosti.“ Nije teško razumeti zašto trans osoba ima ovakva kontradiktorna osećanja u ovom trenutku. Veće prihvatanje od strane društva dovelo je do toga da se više mladih ljude identifikuje kao trans - 1.8% generacije Z u poređenju sa 0.2% generacije X, prema poslednjoj anketi Galupa. Ipak ovo je podstaklo konzervativce da šire strah o „transrodnoj zaluđenosti“. Predsednik Džo Bajden vratio je na snagu dozvolu da javno

12

www.optimist.rs

deklarisane transrodne osobe služe vojsku. A u Holivudu, trans ljudi nikada nisu imali ovoliko uloga. Ipak, Dž.K. Rouling koristi svoj medijski prostor da govori protiv jednakosti transrodnih osoba u ime feminizma. Sa druge strane, zakonodavci se u Kongresu raspravljaju oko validnosti rodnog identiteta. „Rod je postao političko oružje u kulturnom ratu,“ kaže Pejsli Kura, profesor političkih nauka na Bruklin koledžu. Pejdž koji je šarmirao Ameriku kao trudna tinejdžerka u filmu „Juno“, zatim u konstruisanoj realnosti i snovima u filmu „Inception“ i sada u Netflix seriji o superherojima „The Umbrella Academy“, čija se treća sezona snima u Torontu. On je očekivao da će njegove vesti naići na aplauz

Potpuno sam ono što jesam

Eliot Pejdž Razgovarala: Katy Steimetz - Time Foto: Wynne Neilly

kao i na kritiku. „Očekivao sam mnogo podrške i ljubavi, kao i ogromnu dozu mržnje i transfobije,“ kaže Pejdž. „U suštini, to se i dogodilo.“ Nije očekivao koliko će njegova priča odjeknuti. Pejdžova objava, zbog koje je postao jedna od najpoznatijih trans osoba na svetu, bila je glavna vest na Twitteru u više od 20 zemalja. Dobio je više od 400.000 novih pratilaca na Instagramu, samo u tom jednom danu. Takođe, hiljade i hiljade članaka bilo je objavljeno. Lajkovi i deljenje ove vesti došlo je do miliona ljudi. Desničarski voditelji podkasta pripremili su svoju poznatu priču o „ženama u muškim svlačionicama.“ Direktori kastinga kontaktirali su Pejdžovog menadžera i rekli da bi im bila čast da Pejdž dobije ulogu u nekim od njihovih narednih filmova. Svašta se tu izdešavalo. Tokom dva razgovora, Pejdž će reći da je razumevanje sebe i dalje proces koji traje. Razumeti svoj rod, identitet koji


je urođen i izvođen, lična stvar i deo društva, ustaljen i koji se stalno razvija, dovoljno je komplikovano čak i kada sve oči sveta nisu uprte u vas. Sada kada je došao do tako važnog trenutka, Pejdž ima osećaj velike odgovornosti u tome da treba da podeli svoju priču. „Izuzetno uticajni ljudi šire mitove i čine štetu – svakog dana vrši se debata oko našeg postojanja,“ kaže Pejdž. „Transrodni ljudi su i te kako stvarni.“ Uloga u seriji „Pit Pony“ dovela je do drugih uloga, te je Pejdž sa 16 godina dobio ulogu u filmu „Mouth to Mouth“. U ulozi mladog anarhiste, Pejdž je ponovo morao da skrati kosu. Ovog puta, ošišao se na ćelavo. Deca u srednjoj školi su ga zadirkivala, ali na slikama iz tog vremena koje je objavio na društvenim mrežama, on izgleda srećno. Pejdžova glava je i dalje bila obrijana kada je poslao svoj snimak na audiciju za triler „Hard Candy“ (2005). Ljudi koji su bili zaduženi za kasting zamolili su ga da dođe na audiciju sa perikom. Uskoro, morao je ponovo da pusti kosu. Pejdžovo izvođenje u filmu „Hard Candy“ dovelo je dve godine kasnije do „Juno“, niskobudžetnog nezavisnog filma. Ta uloga donela je Pejdžu nominacije za Oskara, BAFTA nagradu, Zlatni Globus i naprasnu svetsku slavu. Ovaj glumac imao je tada samo 21 godinu, teško je izlazio na kraj sa stresom koji je ova popularnost donela. Neprestano ulepšavanje, crveni tepih, naslovne strane - sve je to bio bolan podsetnik na jaz između načina na koji ceo svet na njega gleda i kako on sam sebe vidi. „Nikada nisam mogao da prepoznam sebe,“ kaže Pejdž. „Dugo nisam mogao ni da pogledam svoju fotografiju.“ Za njega je bilo teško i da gleda filmove, posebno one u kojima je imao izrazito ženstvenu ulogu. Pejdž je obožavao da pravi filmove, ali se osećao udaljenim od Holivuda i standarda koji tamo važe. Alia Šavkat, njegova bliska prijateljica i koleginica, kaže da je sva pažnja koju je Pejdž dobio od filma „Juno“ bila strašna. „Teško se snašao sa novinarima i očekivanjima medija,“ Šavakt kaže. „Obuci ovo! Izgledaj ovako! Ovo je seksi!“ U vreme kada je počeo da glumi u blokbasterima kao što su „X-men: The Last Stand“ i „Inception“, Pejdž je patio od depresije, anksioznosti i napada panike. Kaže da nije znao kako ljudima da objasni da se loše oseća čak i

kada obuče žensku majicu. Šavkat se priseća problema koji je Pejdž imao sa garderobom. „Rekla bih mu- Pogledaj svu ovu lepu garderobu koju dobijaš. Na šta bi mi on odgovorio – Ovo nisam ja. Osećam se kao da nosim kostim,“ kaže ona. Pejdž je pokušao sam sebe da ubedi da je dobro, da nema prava da se žali jer ima sreće što je dogurao ovako daleko. Ali osećao se umorno i u više navrata je želeo da napusti glumu. Godine 2014, Pejdž je objavio da je gej, iako je godinama mislio da zbog njegove karijere to nije moguće. (Rodni identitet i seksualna orijentacije su naravno različite stvari, ali jedan kvir identitet može da koegzistira sa drugim.) U emotivnom govoru na konferenciji organizacije Human Rights Campaign, Pejdž je govorio kako je deo industrije „koja postavlja izuzetno teške standarde“ za glumce kao i za gledaoce. „Postoje stereotipi o muževnosti i ženstvenosti koji definišu kako svi mi treba da se ponašamo, oblačimo i govorimo“, Pejdž nastavlja. „Ti stereotipi ne pomažu nikome.“ Ovaj glumac počeo je da nosi odela na crvenom tepihu. Oženio je koreografkinju Emu Portner 2018. godine. Uzeo je karijeru u svoje ruke i počeo da producira svoje filmove sa LGBTQ glumcima u glavnim ulogama. Neki od tih filmova su „Freeheld“ i „My Days of Mercy“. Postavio Vodič kroz gej Srbiju

13

>>


OPTIMIST Intervju

je uslov da u narednim filmovima mora da nosi mušku garderobu. „Osećao sam ogromno olakšanje kada sam objavio da sam gej. Ali da li je neprijatnost u vezi sa mojim telom nestala? Ne, ne i ne.“ Jednim delom, veliku ulogu je igrala izolacija uzrokovana pandemijom, tokom koje je Pejdž imao više vremena da razmišlja o svom rodu. (Pejdž i Portner su se rastali prošlog leta i zvanično se razveli početkom 2021. „Ostali smo bliski prijatelji,“ kaže Pejdž) „Imao sam dosta vremena da se fokusiram na stvari koje sam, možda nesvesno, ignorisao.“ Bio je inspirisan trans ikonama kao što su Dženet Mok i Lavern Koks, koje su uspele u Holivudu iako ne kriju svoj pravi identit. Trans pisci pomogli su mu da razume svoja osećanja; Pejdž se prepoznao u memoaru P. Karla „Becoming a Man“. Konačno, „sramotu i nelagodnost“ zamenilo je otkrovenje. „Konačno sam mogao da prihvatim činjenicu da sam transrodna osoba,“ Pejdž kaže, „dopustio sam sebi da postanem osoba koja zapravo jesam.“

14

www.optimist.rs

Ovo je uzrokovalo niz odluka. Morao je da kaže celom svetu da ga sada zovu drugačijim imenom- Eliot, ime koje mu se oduvek dopadalo. Pejdž ima tetovažu koja glasi E.P. PHONE HOME, koja se odnosi na film o dečaku sa istim imenom. „Obožavao sam E.T. kada sam bio mali i uvek želeo da izgledam kao dečaci u takvim filmovima,“ kaže on. Druga odluka bila je korišćenje drugih zamenica. Dan pre našeg prvog razgovora, Pejdž je razgovarao sa svojom majkom o ovom intervjuu. Ona mu je rekla sledeće: „Ja sam ponosna na svog sina.“ Postaje emotivan kada priča o ovome, i pokušava da objasni da njegova majka, ćerka ministra, rođena 1950, uvek je pokušavala da uradi ono što je najbolje za njeno dete, čak iako je to značilo da ohrabruje Eliota da glumi devojčicu. „Ona želi da budem ono što zapravo jesam,“ Pejdž kaže. „Ovo je dokaz da ljudi mogu da se promene.“ Sledeća odluka bila je operacija grudi. Pejdž je podelio ovo sa mnom na početku našeg raz-


govora. Kao za dosta trans ljudi, Pejdž kaže da biti trans nema veze sa operacijom. Za neke, operacija nije neophodna. Drugi ipak, za to nemaju dovoljno novca. Za širu javnost, fokusom medija na ovu temu, došlo je do senzacionalizacije transrodnih tela, pozivajući na invanzivna i neprimerena pitanja. Ali Pejdž opisuje operaciju kao nešto što je njemu omogućilo da napokon prepozna sebe kada se pogleda u ogledalo, doživeći katarzu na koju je čekao još od potpunog „pakla“ od puberteta. „Operacija je potpuno transformisala moj život,“ on kaže. Toliko njegove energije je otišlo na osećanje nelagodnosti u vezi sa svojim telom, on kaže. Sada je tu energiju konačno povratio. Za transrodnu zajednicu, vidljivost automatski ne dovodi do prihvatanja. Širom sveta, transrodne osobe disproporcionalno nailaze na nasilje i diskriminaciju. U Velikoj Britaniji došlo je do povećanja anti-trans zločina iz mržnje, te i sve veća anti-trans retorika u novinama i tabloidima. U Americi, pored izazova na koje trans osobe nailaze već duže vreme, kao što je siromaštvo, u velikom broju zakona mogućnost zdravstvene zaštite trans omladine vodi se kao zločin. Pejdž kaže da je na jednom nivou to što je objavo da je trans bilo sebično: „To sam uradio za sebe. Želim da živim slobodno i budem to što jesam.“ Takođe je osećao moralnu odgovornost da to uradi, uzimajući u obzir vreme u kojem živimo. Ljudski identitet je kompleksan, ali politika insistira da sve ljude smesti u kalupe. U današnjem ratu kultura, zastarela uverenja o rodu, kao na primer da hromozomi određuju nečiju sudbinu, su tako široko rasprostranjeni da ljudi koji imaju takva uverenja ne osećaju potrebu da uzmu u obzir da su ta uverenja puna predrasuda. Februara 24. nakon strastvene debate o zakonima koji bi zabranili diskriminaciju LGBTQ osoba, predstavnica Mari Njuman, članica demokratske stranke iz Ilinoisa, ponosno je pokazala prajd zastavu u podršku svojoj ćerki koja je trans. Predstavnica Mardžori, Tejlor Grin, članica republikanske stranke iz Džordžije, na to je odgovorila tako što je okačila poster ispred svoje kancelarije na kojem je pisalo: Postoje dva pola: MUŠKI I ŽENSKI. Narednog dana dr. Rejčel Levin, koja je na putu da postane prva otvoreno transrodna savezna zvaničnica, doživela je neprijatnost od

strane senatora Rend Pola na temu „genitalne mutilacije“ tokom njenog saslušanja. Moj drugi razgovor sa Pejdžom dogodio se ubrzo nakon pomenutog događaja. On je odmah počeo o tome da govori i bio je u isto vreme slomljen i motivisan. Želi da istakne da je operacija grudi njemu ne samo spasila već i promenila život. On moli ljude da se edukuju na temu trans osoba, da nauče koliko zdravstvena zaštita može biti važna, da razumeju da je manjak pristupa zdravstvu jedan od razloga što 41% transrodnih osoba pokuša da izvrši samoubistvo, što su podaci jedne ankete. Pejdž je u političkim vodama već neko vreme, uplovio je u progresivni aktivizam nakon što je 2014. godine objavio da je kvir. Već dve sezone, on i njegov najbolji prijatelj Ian Danijel snimaju „Gaycation“, seriju koja istražuje LGBTQ kulturu širom sveta. U jednoj epizodi pokazuje kako se Pejdž raspravlja sa senatorom Tedom Kruzom na temu diskriminacije kvir osoba. Godine 2019. Pejdž je sa 350.000 dolara sopstvenog novca snimio dokumentarac „There’s Something in the Water“, koji istražuje probleme na koje nailaze zajednice crnaca u Novoj Škotskoj. Ovaj aktivizam primenio je i na industriju u kojoj radi- 2017. na fejsubuku je optužio režisera Breta Ratnera koji ga je autovao na snimanju Xmen filma. (Ratnerovog predstavnika smo zamolili za komentar ali nismo dobili odgovor.) Kao trans osoba koja je bele rase, bogata i poznata, Pejdž ima jedinstvenu vrstu privilegije, a to je da se bori za one koji te privilegije nemaju. Prema istraživanju na temu trans osoba u Americi, sveobuhvatni izveštaj iz 2015. pokazuje da trans ljudi crne rase u većoj meri nailaze na nezaposlenost, maltretiranje od strane policije i odbijanje da im se pruži zdravstvena nega. Više od polovine ispitanika crne rase, reklo je da im je uskraćeno lečenje i da su bili verbalno i/ili fizički napadnuti u poslednjih godinu dana. Trans ljudi kao zajednica imaju lošije rezultate kada su u pitanju ovi podaci, u poređenju sa ostatkom populacije. „Moja privilegija mi je dala resurse da pređem sve prepreke i da budem to što danas jesam,“ Pejdž kaže, „naravno da želim da iskoristim tu privilegiju i platformu kako bih i drugima pomogao.“ Od objave da je trans, Pejdž se uglavnom ne oglašava na društvenim mrežama. Jedan izuzetak je tvit u ime organizacije American Civil Liberties Vodič kroz gej Srbiju

15

>>


OPTIMIST Intervju

Union, koja je u sred borbe protiv anti-trans zakona širom zemlje, uključujući one koji brane trans devojčicama i ženama da se bave sportom. Guverner Misisipija Tejt Rivz kaže da bi podržao takav zakon kako bi „zaštitio mlade devojke.“ Pejdž se bavio profesionalnim fudbalom i jasno se seća agonije koju je osećao kada je morao da igra u timu devojčica od trenutka kada je imao previše godina za mešoviti tim. Posle žalbe, Pejdž-u je bilo dozvoljeno da godinu dana igra sa dečacima. Danas, nekoliko zakona navodi genitalije kao preduslov za odluku u kom timu će neko igrati. „Bio bih u tom položaju kao dete,“ Pejdž kaže. „Užasno je.“ Bavljenje aktivizmom ti ne može olakšati život. „Kao javno deklarisana trans osoba, na neka mesta ti je ulaz zabranjen,“ kaže Čejs Strandžo, zamenik direktora za transrodna prava u ACLU, „osim ako si spreman da ti tokom jednog dela života neko preti i maltretira te.“ Ipak, iako mu je nekada teško da izađe na kraj, spreman je za promenu. Politički napadi na trans ljude, kao na primer da je pol preduslov za korišćenje javnih wc-a, zabrana medicinskih

16

www.optimist.rs

intervencija na trans deci ili verovanja da su trans muškarci u stvari tvrdoglave žene očarane privilegijom koju muškarci imaju. Sve ovo ima skriveno značenje: trans ljudi u stvari greše kada je u pitanju njihov identitet. „Mi znamo ko smo,“ Pejdž kaže. „Ljudi imaju tako čvrsta uverenja (o rodu) jer se tako osećaju bezbedno. Ali ako bismo slavili sve te različitosti, ovaj svet bi bio mnogo bolje mesto.“ Da se Pejdž ne bavi aktivizmom, njegova prisutnost u javnosti komunicirala bi nešto veoma moćno. Razlog tome je takozvani „jaz u vidljivosti.“ Kroz istoriju, trans žene su uvek bile vidljive kako u kulturi tako i u Holivudu, više nego trans muškarci. Za to postoji više objašnjenja: Naša kultura je opsednuta ženstvenošću. Muška tela su manje razmatrana i komentarisana. Patrijarhalne osobe na ovo pitanje reaguju emotivno jer se dovodi u pitanje ko spada u istu kategoriju kao i njihove ćerke. „Mnogo trans muškaraca na prvi pogled ne izgleda tako,“ kaže Kara, koji je i sam trans muškarac. „Mislim da javnost ne obraća toliku pažnju na nas jer je muževnost postala norma.“


Tokom intervjua, Pejdž sebe naziva transrodnim muškarcem. Takođe koristi izraze kao što su nebinaran i kvir, ali za njega, trans muževnost je u centru javnog razgovora. „To predstavlja jedno komplikovano putovanje,“ on kaže, „neprekidan proces.“ Dok jaz u vidljivosti podrazumeva da su trans muškarci pošteđeni mržnje na koju trans žene mnogo češće nailaze, to takođe podrazumeva da su ljudi kao Pejdž imali malo uzora. „Nije bilo nikakvih primera,“ Pejdž kaže o odrastanju u Halifaksu tokom 90-ih. Postoji mnogo kvir ljudi sa shvatanjem da „to što osećaju duboko u sebi nije stvarno, zato što to nisu videli na primeru,“ kaže Tik Milan, aktivista, pisac i transrodni muškarac. „Mogu da vide primer i pomisle - Da, i ja se ovako osećam. Kada ne postoje primeri, ljudi od nas stvaraju čudovišta.“ Holivud je to radio tokom više decenija. Kao što je objašnjeno u Netfliks dokumentarcu „Disclosure“, transrodni ljudi su na malim ekranima predstavljeni kao zli i kao prevaranti, kao tragični likovi ili predmet šale. Znak koliko je industrija napredovala je serija „Pose“, i ponuda Netfliksa da promeni Pejdžovo ime u odjavnoj špici serije „The Umbrella Academy“, istog dana kako je on to objavio na društvenim mrežama. Kada se epizoda završi, prvo što gledaoci širom sveta vide je „Eliot Pejdž.“ Danas postoji mnogo transrodnih i nebinarnih glumaca, režisera i producenata. Scenario koji uključuje trans ljude je češća pojava, i to se radi sa više obzira. Uprkos tome, Holivud je i dalje strašno mesto za LGBTQ ljude koji odluče da se javno deklarišu. Holivud je i dalje industrija koja određuje kako neko treba da se ponaša. Šta će ovo značiti za Pejdžovu karijeru? Dok je bio deo mnogo projekata, još jedan izazov za njega bio je dobiti glavnu žensku ulogu jer nije odgovarao striktnim standardima Holivuda. Od Pejdžove objave na instragramu, njegov tim zapaža više aktivnosti na društvenim mrežama u poređenju sa prethodnim godinama. Dobija razne ponude- da bude režiser, producent, glumac – mahom na kvir projektima, ali ima tu i „tipičnih uloga.“ Pejdžu se dopala uloga Vanje u seriji „The Umbrella Academy“ zato što je uspeo da se poistoveti sa likom. Vanja oseća mržnju prema sebi zato što veruje da je jedina obična osoba u jednoj neobičnoj porodici. Ne može da skupi snage

da funkcioniše u tom svetu. „Poistovetio sam se sa Vanjom jer je zatvorena osoba.“ Trenutno se snima treća sezona i njegove kolege vide promenu u njemu. „Čini mi se kao da mu je kamen pao sa srca i da sada oseća mir,“ kaže glumac Stiv Blekmen. „Zrači pozitivnom energijom i često se smeje.“ Za Pejdža povratak na snimanje predstavlja validaciju, čak iako je u nekim trenucima neprijatno. Da, desi se da ljudi koriste pogrešnu zamenicu- „Treba im vremena da se na to prilagode,“ Pejdž kaže. Ali njegove kolege su ga podržavaju. Rasprava na temu da li je u redu da cisrodni ljudi glume transrodne likove je velikim delom rešena. Međutim, trans ljudi retko dobijaju cisrodne uloge. Kakvi god izazovi su na putu, Pejdž se raduje novom spektru uloga. „Veoma sam uzbuđen da glumim, sada kada sam u pravom telu,“ Pejdž kaže. „Bez obzira na izazove i teške trenutke, ništa ne može da nadmaši osećaj koji trenutno imam.“ U to je uvrstio to što ponovo ima kratku kosu. Tokom našeg intervjua, Pejdž je nameštao pramenove svoje kose. Trebalo mu je mnogo vremena da skupi snage i da se ošiša na kratko. Ali kakav je napokon osećaj bio? Pejdžu suze oči, ali se osmehuje. „Ne mogu da opišem koliko sam uživao.“ Vodič kroz gej Srbiju

17


S

OPTIMIST Queeroskop

kraćenica LGBT je već mnogima poznata, a odnosi se na lezbijke, gej, biseksualne i transrodne osobe. Međutim, sve češće možemo da se sretnemo sa proširenom verzijom ove skraćenice, koja uključuje slovo Q (LGBTQ). Q ovde označava kvir (queer) identitete. Iako je prvobitno ovaj termin korišćen kao naziv za celokupnu LGBT zajednicu, vremenom se razvijalo značenje ovog termina, te je danas to ujedno i način da se predstave sve one seksualnosti i/ili rodni identiteti koje ne možemo da „spakujemo“ u ova četiri slova, jer ih ne opisuju dovoljno precizno. Najprostije rečeno, kvir osobe bismo mogli da definišemo kao osobe čija seksualnost izlazi iz okvira kako heteroseksualnih, tako i homoseksualnih normi. S obzirom da se ova definicija odnosi isključivo na seksualnost, javila se i potreba za terminom koji bi bliže obuhvatio takve rodne identitete. Tako je nastao termin genderqueer, iliti na srpskom – interrodnost.

18

www.optimist.rs

Prema definiciji, interrodnost je termin koji obuhvata sve rodne identitete koji nisu muški i ženski. Ljudi koji se identifikuju kao interrodni mogu da doživljavaju sebe ili kao muškarca i ženu ili kao ni muškarca ni ženu ili da su potpuno van rodne binarnosti. Interrodne osobe mogu da budu bilo koje seksualne orijentacije, bilo kog pola i mogu, ali ne moraju, da se identifikuju kao trans. Ovo bi bila „knjiška“ definicija, ali šta je to u praksi? Pokušaću da vam približim i predstavim kroz lični primer. Naglasio bih da je moj primer samo jedan u nizu i ne znači da je svaka genderqueer osoba prošla isti ili put sličan mom. Da počnemo od mog detinjstva. Od malih nogu je svima oko mene bilo jasno da, iako sam dečak, baš i nisam dečak poput ostalih. Nije me interesovao fudbal (ili bilo koji drugi sport), lopta, trčanje, ili bilo šta tome slično, već (gle čuda) – barbike! Pored toga, kako sam rastao, sve je primetnija bila i moja feminiziranost, a pored toga, mnogo sam češće vreme provodio u društvu devojčica, nego dečaka. Teme i igre koje su njih interesovale su mi bile mnogo bliskije. Onda je došao pubertet, i moje telo je počelo da se razvija. Neke od tih promena mi nikako nisu prijale. Jedna od njih je bila maljavost, koja me je užasavala, jer mi je oduvek bila simbol muževnosti, a ja se nisam tako osećao. Srećom, postojali su brijači, pa je rešenje bilo dostupno. Dugo sam sebe smatrao gej, feminiziranim dečakom. I bio sam skroz okej s tim, mislio sam da je to moj identitet. Ali onda, kako su došle dvadesete, u meni je rasla potreba da dodatno istaknem tu svoju „žensku“ stranu (tako sam tada na to gledao). Oduvek sam želeo da imam dugu kosu, jer mi je predstavljala simbol ženstvenosti, a kako je vreme odmicalo, garderoba koju sam nosio mi je postajala preterano „muška“ i nisam se više dobro osećao u njoj. To je u meni izazvalo zbunjenost, i pomislio sam da sam ja zapravo transrodna osoba. Srećom po mene, tu je bio internet, da mi pomogne da se upoznam bliže sa iskustvima, osećanjima i doživljajima trans osoba. Jedna od najčešćih rečenica koju su trans osobe izgovarale je bila ta da su se osećale nelagodno, zarobljeno u svom telu. Razmišljao sam i shvatio da ja nemam taj osećaj. Ja sam sa sobom i svojim telom skroz okej, samo se moj doživljaj sebe ne uklapa ni u momka, ni u devojku. Koliko god da


sam bio feminiziran Nisam bio spreman i želeo da imam da je se odreknem neke vizuelne kani kada sam počeo rakteristike deda shvatam da me vojke, nije mi bilo sve više napušta Nešto između privlačno da u pot(ironija je što, od punosti izgledam svih dlaka na telu, kao devojka. Hapočele su da se proljine, štikle, šminka ređuju na jedinom su bile stvari koje delu tela na kome nisam video na sam ih zapravo Piše: Filip Obradović sebi, jer je to bio želeo), te sam, u neprelazak preko gradostatku boljeg renice onoga kako ja šenja, posegao za vidim sebe. perikom. To je bila Shvatio sam da veoma dobra sam ja ustvari „nešto između“, samo tada nisam odluka, jer mi je donela samopouzdanje koje znao kako bih to nazvao. To je postao jedan in- moja kosa, zbog svog kvaliteta i gustine, nikada teresantan put, jer se otvorila mogućnost za nije. Kada govorim o samopouzdanju, mislim na mene da istražujem šta je to od muškog, a šta ono koje je vezano za vizuelno predstavljanje od ženskog identiteta što mi je privlačno i što mog identiteta. me čini da se osećam prijatno sam sa sobom i u Ranije sam spomenuo da mi haljine, štikle i komunikaciji/odnosima sa drugima. šminka nisu uopšte bile privlačne. Iako sam kao Zbog moje energije i uopšte tipa odnosa mlađi mislio da bi me to upotpunilo, kada sam koji sam imao sa prijateljicama, često se deša- bio u prilici da isprobam, nisam se osećao prijavalo da mi se greškom obrate u ženskom rodu. tno, jer to nije bio deo onoga kako ja sebe doOdmah bi se ispravljale i izvinjavale, ali ja to življavam i definišem. Međutim, određena nisam doživljavao kao nešto uvredljivo. Zbog garderoba mi je vremenom postajala izraženo prirode našeg odnosa mi je bilo potpuno jasno „muška“, pa sam osećao potrebu da se bacim u zašto im se „omakne“. Međutim, iako mi nije istraživanje garderobe koja će biti „ženstvenija“, smetalo, vremenom sam shvatio da mi s druge ali opet ne preterano ženstvena, već više nekako strane nije ni privlačno, u smislu da ne osećam rodno neutralna (androgena). Tek tada sam potrebu da mi se ljudi ciljano obraćaju u žen- počeo da se osećam dobro kada nešto obučem. skom rodu. Zovem se Filip, nisam ni u jednom Ovo bi bile neke najopštije i najosnovnije trenutku poželeo da imam žensko ime i obraća- stvari koje čine deo mog genderqueer identinje u muškom rodu je bilo nešto što mi je bilo teta, a vezane su za lični doživljaj sebe. Iako je apsolutno prihvatljivo i „prirodno“. taj put pronalaska sebe kroz odrastanje znao da Nasuprot tome, izraženi elementi muževno- bude poprilično zbunjujuć i dešavalo se da sti mi nisu nimalo prijali. Već sam spomenuo često „zalutam“, sada sam prihvatio i obožavam maljavost (s kojom se i dan-danas uspešno širine i mogućnosti koje mi moj identitet pruža. borim). Pored toga, u više navrata sam želeo da Ono što donosi napor i poteškoće, pored maltreniram, da bih svoje telo doveo u formu, ali mi tene standardnog osuđivanja i neprihvatanja je smetalo kada je ta forma postajala „muška“. Iz- okoline, jeste često nerazumevanje same LGBT raženi mišići na rukama, grudima, stomaku su zajednice kada su u pitanju kvir identiteti. Nije mi takođe bili simbol muževnosti, a ta slika mi nimalo retko da sama LGBT zajednica ne shvata nekako nije išla uz mene. Trebalo je vremena, te razlike koje, iako su nekada u pitanju nijanse, truda i edukacije da pronađem tip vežbi koje ipak su važne, pogotovo kada se radi o potencimogu da radim, a da budem samo „fit“. jalnim partnerskim odnosima. To je jedna poseSa druge strane, duga kosa je nešto što sam bna tema kojom bismo mogli zasebno da se oduvek želeo i video kao deo sebe, jer sam je bavimo u nekom od narednih tekstova. uvek vezivao za taj ženski deo svog identiteta.

GenderQueer

Vodič kroz gej Srbiju

19


O OPTIMIST Doroteo

d trenutka kada je problem korona virusa postao globalan, neretko je poređen sa krizom AIDS-a osamdesetih godina prošlog veka, uz konstataciju kako je aktuelna pandemija mnogo gora, prevashodno zato što je masovnija. Međutim, da li je zaista tako? Iz vizure heteroseksualaca bi mogla biti, ali iz perspektive gej muškaraca nije sigurno. Pogotovu ne onih starijih koji su imali priliku da osete svu surovost i patnju tog vremena. Mlađima, koji se nisu bili ni rodili, odličan prikaz te situacije ove godine je doneo HBO serijom „To je greh“ koja nas vraća u vreme kada je nepoznati, smrtonosni virus pokosio mnoge ljude koji su samo želeli da se zabave i svoje dvadesete provedu najbolje što mogu. Njenim akterima tadašnji virus nikako ne može biti bezazleniji od aktuelnog. Zamislite muškarca koji ima devetnaest, dvadeset godina krajem sedamdesetih prošlog veka. Posle Stonvola on proslavlja osvajanje slobode i ličnu pobedu po blistavim diskotekama, mračnim kupatilima i sparnim kupaonicama.

U početku je AIDS svima izgledalo kao izmišljotina. Problem su i tada, kao i danas, predstavljali oni koji sve vreme negiraju prisustvo virusa iako svako poznaje makar nekoga ko je od istog preminuo. AIDS su mnogi, čak i homoseksualci, u trenutku kada se pojavio videli kao desničarsku zaveru. Bolest je u startu i nazvana GRID (Gay-related immune disease), a delovala je kao čudan oblik kancera koji napada ceo organizam, uništavajući fizički izgled i čineći da ljudi umiru u najtežim bolovima i najgorim mukama pošto njihov imunološki sistem podleže najbizarnijim bolestima koje su bile retke, dugo iskorenjene ili su se sretale tek u ponekoj od nerazvijenih zemalja sveta. Patnja ljudi koji su umirali i njihovih najbližih koji su sve to bespomoćno posmatrali je bila ogromna, dodatno pojačana činjenicom da Vlada u početku nije preduzimala apsolutno ništa, za razliku od današnje pandemije. Vlast je mučno sporo reagovala, ostavljajući ljude da umiru užasnom smrću maltene bez ikakve pomoći. I to nije sve, mnogi homoseksualci su u tom trenutku bivali odbačeni i od svojih porodica i jedini koji bi se o njima brinuli su bili aktuelni partneri, ukoliko su ih imali, a neretko ni oni – ne zato što to nisu želeli već zato što im to nije bilo omogućeno usled nelegalnosti njihovih odnosa. Pandemija AIDS-a se širila godinama, bez ikakvih naznaka da bi joj se moglo stati na put. Uvedeni su lekovi koji u početku zapravo uopšte nisu bili Poređenje HIV-a i Korone iz perspektive gej muškarca efikasni. Uvedeni su testovi kojima niko nije hteo da se testira plašeći se rezultata. Ljudi su strepeli, a vlast se počela više baviti epidemijom onog trenutka kada je ona izašla izvan homoseksualnih krugova, ali i dalje poprilično bezuspešno. Za razliku od toga, na aktuelnu pandemiju su odreagovali svi i odmah. piše: Bogdan Petrović Čak i strepnja koja se uvukla među ljude, tada je bila izraženija nego danas. Strah od zaraze je bio naglašeniji, pošto opcija izlečenja nije postojala. Ljudi koji Nakon godina maltretiranja zbog seksualne ori- bi se zarazili su znali da im je smrt zagarantojentacije, kreće da partija slaveći mogućnost da vana, da će uslediti brzo i biti mučna. Mnogi su bude ono što jeste. Mladi homoseksualac kona- do pojave terapije nakon što bi saznali da su počno otvara vrata seksualnom izražavanju koja su zitivni prodavali sve što su imali odlazeći na egdugo bila zaključana. A onda se sredinom osam- zotična putovanja ili lepše krajeve svesni da im desetih sa AIDS-om sve srušilo. se bliži kraj. Za razliku od covida-19 virus HIV-a

Korona VS HIV

20

www.optimist.rs


Photo: Ramon Fuchs je bio neizbežna, spora, mučna smrtna kazna bez ikakve nade za pomilovanjem. Veliki problem je predstavljala i stigmatizacija obolelih, koja kod aktuelne pandemije nije toliko izražena iako je transmisija virusa jednostavnija. Štaviše, ljudi koji žive sa HIV-om su i četiri decenije kasnije uprkos ARV terapiji i „undetectable“ statusu i dalje u velikoj meri izopšteni i stigmatizovani na brojnim mestima, što za one koji su preležali koronu ne važi. Rana epidemija AIDS-a se po mnogo čemu razlikovala od ovoga što se danas događa i ne bih želeo da vređam nikoga ko je direktno ili indirektno pretrpeo bilo koju od ovih pandemija precenjujući njihove razlike. Pogotovu što je i mnogo sličnosti, poput ljutitih upiranja prstom i traženja krivaca što mnogim starijim homoseksualcima koji su preživeli pojavu AIDS-a deluje poznato, ali i ukazuje da smo malo toga naučili iz prethodnog iskustva. Za AIDS smo krivili homoseksualce, seksualne radnike, narkomane, crnce, kupaonice, barove sa spavaćim sobama, biseksualne muškarce, Afrikance... Za koronu krivimo Kinu, Ita-

liju, Svetsku zdravstvenu organizaciju, Krizni štab, političare, gastarbajtere, ljude koji odlaze na zimovanja, one koji sede u kafićima, vežbaju u teretanama... A zapravo bi trebalo da se međusobno razumemo. Za razliku od AIDS-a, preventivni lek je u ovom trenutku mnogo bolniji i ekonomski opasniji. Samoizolacija preti da ostavi trajne posledice po mnoge od nas. Tokom početne krize AIDS-a smo imali društveni život, pozorišta, posao i nešto prividnog redovnog života kao makar kakvu utehu, dok nam je u ranoj fazi pandemije covid-19 to u potpunosti oduzeto, a i godinu dana kasnije predstavlja najveći problem. Zamislite tek kakva bi situacija bila da je samoizolacija pratila i AIDS u deceniji u kojoj nije bilo interneta ni pametnih telefona. Generalno gledano reakcija na aktuelnu pandemiju je bez obzira na izvesne propuste dobra, brza i efikasna. Mnogi homoseksualci će poredeći dve pandemije reći kako je to posledica činjenice da se današnja ne odnosu na manjinsku i stigmatizovanu grupu već na celo čovečanstvo, ali nije trenutak za malicioznosti tog tipa. Ljudi su bolesni, ljudi umiru i neophodno je učiniti sve da se to zaustavi. Ako smo nešto naučili iz prethodne pandemije, to je važnost činjenice da smo ujedinjeni, te da ne smemo dozvoliti da nas prevlada strah i preraste u drakonsku taktiku. Istovremeno, zaključak jedne važne lekcije iz prošlosti jeste neophodnost usklađivanja prioriteta javnog zdravstva sa individualnom odgovornošću. Kao i na početku krize sa AIDS-om tako nas i danas sputavaju neobaveštenost, nedostatak testiranja usled čega mnogi ne znaju da imaju virus pa ga šire dalje i odsustvo lične odgovornosti, in general. Ljudi su sebični i odbijaju vakcinaciju dok bi oni koji žive sa HIV-om bili srećni da su imali na vreme vakcinu i tako sprečili da se zaraze. Jednog dana će ovaj virus proći, biće potpuno izlečen ili će se njime upravljati poput HIVa. Treba verovati da će se to desiti ubrzo, ali i znati da se do toga može doći samo ličnom odgovornošću i ujedinjenjem svih nas. Onako kako su se homoseksualci ujedinili u borbi protiv AIDS-a, danas bi trebalo da se ujedini celo čovečanstvo. Dobrota i saosećanje, uz kolektivnu svest su danas najneophodniji i zato #BudiOdgovoran i #VakcinišiSe. Vodič kroz gej Srbiju

21


P OPTIMIST religija

oreklo hrišćanskog tumače- mesto na kome su rođeni, bez ikakve mogućnonja homoseksualnosti, sti brze komunikacije ili transporta, bili bi preprema stručnjacima koji se pušteni na milost i nemilost neprijatnim bave ovom temom, potiče iz pojavama kao što su vetar, vremenske nepo19. glave Postanja, gde se gode, poplave ili požari jer ne bi imali nikakva govori o uništenju grada So- sredstva da im se suprotstave“. Sigurno je da bi dome zbog izopačenosti i najokoreliji vernik pristao da porazmisli o „prinjegovih žitelja. Naime, pod rodnosti“ kada bi proveo dve noći na oluji, ali izopačenošću Sodomljana ova i dalje ostaje argument kada je homosepodrazumevalo se „pozna- ksualna ljubav u pitanju, a posebna se prašina nje nekoga", odnosno se- diže kada se povede razgovor o istopolnim braksualno opštenje sa gostima (pretpostavlja se kovima. „anđelima") koji su bili u poseti Lotu. Tumačenje Erik Bentli tvrdi da „Rađajte se i množite se!" tog opštenja se kasnije fokusiralo na homose- nije vera, već politika, i dodaje da je danas to poksualnost, gubeći iz vida prvobitno značenje po litika katastrofe – svet se nalazi u stanju smrtne kojem su stanovnici Sodome zapravo kažnjeni potrebe za kontrolom nad prirodnim priraštazbog negostoprimstva. Ovakav stav prema ho- jem. Ali je upravo taj vapaj za rađanjem jedan moseksualnosti, koji se do danas malo prome- od osnovnih razloga koji se navode kao dokaz nio, čini da među vernicima, ili onima koji se o neprirodnosti istopolnih odnosa. Bentli dotako osećaju, i dalje postoje brojne predrasude, daje da se „trag homoseksualnog tabua može a dominira stav po kojem je homoseksualnost ispratiti sve do primitivnih vremena, kada je neprirodna. moć plemena mogla, u velikoj meri, zavisiti od Većina naučnika se slaže da apsolutno nema njegove veličine i kada je, u skladu sa tim, ideosmisla govoriti o kršenju prirodnih zakona, bu- logija, koja je pokušala da usmeri svu spermu u dući da je osnovna razlika između prirodnih i jednom pravcu, imala, u najmanju ruku, opravljudskih zakona činjenica da ove potonje perio- danje“. Izgleda da je ovo i danas na snazi, verodično revidira grupa zakonodavaca čiji zadatak vatno zbog toga što mnoge zemlje i dalje žude nije da opiše ljudsko ponašanje, već da propiše za viškom vernika, glasača, jeftine radne snage kakvo bi ono trei topovskog mesa. balo da bude (BarI pravoslavna ton Leisure, Liberty, crkva veruje da je Pravoslavlje i istopolne zajednice Justice and Morals: brak između muContemporari/ škarca i žene Value Conflicts, norma, te da je bra1979). Kada kažemo čna zajednica tu da da nešto nije prirobi donela potomdno, to znači da je stvo, što je slično to nešto stvorio viđenju u Rimokačovek – nema tog toličkoj crkvi, kao i modernog predu određenim prometa koji je nastao testantskim denopiše: Milan Živanović prirodnim putem. minacijama i Odeća je, na primer, (ortodoksnim) juveštačka stvar, pa daizmu. Ruska pravernici ne hodaju okolo goli. Kuće takođe, ali se voslavna crkva je prva izrazila stav o istopolnim oni koji insistiraju na „prirodnosti“ još uvek nisu brakovima, pa u dokumentu koji je izdat 2000. vratili u pećine. godine homoseksualnost opisuje kao "izopaBarton Leisure još piše da „ako bismo pri- čeno ispoljavanje seksualnosti" i "oštećenje ljudrodu prepustili njenim tokovima, bez ikakve ske prirode" koje može da se prevaziđe umešanosti čoveka, ljudsku rasu bi zbrisale bo- duhovnim naporom. Trinaest godina kasnije ova lesti, invazije insekata, ljudi bi bili vezani za crkva je pozdravila zakon o zabrani homose-

Šta da kažem popu kad me pita

22

www.optimist.rs


ksualne propagande u Rusiji, a patrijarh je legalizaciju istopolnih brakova u zapadnim zemljama okarakterisao kao znak da nam se sprema apokalipsa. Što se tiče ostalih pravoslavnih crkava – od Finske do Rumunije – stavovi su različiti, manje ili više protiv zajednica između supružnika istog pola. I Srpska pravoslavna crkva je sve do skoro pripadala taboru neprijatelja, ali je sa dolaskom novog patrijarha Porfirija situacija polako počela da se menja. Ako se imaju u vidu ranija sinodska saopštenja uoči prajdova, izjave počivšeg Amfilohija koji je pre svake parade govorio o "smradu koji se širi Beogradom", te crkvena zvona koja su učesnike prajda pozdravljala kao da su oboleli od kuge, ili litija kojima bi se nakon svake šetnje „čistio“ Beograd, jasno je da je i najmanji pomak u odnosu crkve prema istopolnim zajednicama ravan prvom letu na Mesec. Patrijarh Porfirije je početkom marta u emisiji Upitnik na televiziji RTS učinio nešto što je sve do skoro bilo nezamislivo u Srpskoj pravoslavnoj crkvi – izjasnio se u vezi sa istopolnim zajednicama, te rekao da razume potrebu za regulisanjem statusa, administrativne probleme i pritiske. Tako je za razliku od prethodnika pokazao razumevanje za pritiske sa kojima se suočava LGBTIQ+ zajednica kao i spremnost da crkva prihvati istopolne zajednice dok god se ne nazivaju brakom.

„Mogu da razumem i ljude koji imaju tu vrstu seksualne orijentacije da imaju bezbroj administrativnih problema, izazova, pritisaka. Ponekad i da imaju potrebu da regulišu svoj status. (…) Mnoge zemlje EU, uključujući Hrvatsku, kada je reč o crkvi imali su priliku da čuju upravo taj, vi rekoste stav, ali zapravo veru crkve u to da je brak zajednica muškarca i žene i da je porodica zajednica oca, majke i dece. U tom smislu, kada je reč o eventualnom zakonu, naravno da mi ne možemo biti za to da se istopolne zajednice nazovu istim imenom kao što je zajednica muškarca i žene“, rekao je Patrijarh u pomenutom intervju, te se na taj način poneo razumnije od 212 „intelektualca“ koji su pokrenuli peticiju protiv usvajanja Zakona o istopolnim zajednicama, tvrdeći između ostalog i to da je donositi ovakav zakon "u pravoslavnoj zemlji sodomija", te „atak na tradicionalnu porodicu". Povodom novog zakona se oglasio i Sinod Srpske pravoslavne crkve, ističući da je Zakon o istopolnim zajednicama neprihvatljiv za Srpsku pravoslavnu crkvu. U saopštenju se navodi i da je „ogromna većina predloženih odredbi u suprotnosti sa Jevanđeljem Hristovim i sveukupnim iskustvom i praksom Crkve“, na kojima je „duhovno i moralno utemeljen“ srpski narod, kao i „celokupna evropska civilizacija“. U oči upada da je ovo saopštenje ipak donekle mekše od prethodnih, budući da u njemu stoji i da je Vodič kroz gej Srbiju

23

>>


OPTIMIST religija Zastava duginih boja na crkvi u Beču, mart 2021.

Sinod „saglasan da postoji potreba za ostvarenjem određenih ličnih, imovinskih i drugih prava onih koje tretira navedeni nacrt zakona“, a istovremeno ističe da je „argumentovano ukazao na mogućnost da se ona u pravnom poretku Srbije ostvaruju u potpunosti administrativnim putem, bez zadiranja u bračno i porodično zakonodavstvo“, te da „Sinod naglašava da prihvata i promoviše dijalog, kao jedini i neophodan put za iznalaženje rešenja u vezi svih pitanja od opšteg društvenog značaja, kao i po ovom pitanju koje je izazvalo veliku zabrinutost“. Izostale su kletve, bajke o suvim granama koje ne daju ploda, što je za svaku pohvalu, uprkos tome što Sinod, kao uostalom i većina građana, i dalje ne razume da Zakon o istopolnim zajednicama pripadnicima LGBTIQ+ manjine ne donosi nikakva posebna prava, već obična ljudska, koja većina uživa već vekovima. Erik Bentli piše još nešto – da je pitanje „Mogu li da radim ono što ja hoću?“ najsubverzivnije pitanje na svetu. Oni koji su na vlasti retko daju potvrdan odgovor na ovo pitanje – Želite li da abortirate? Odgovor stiže iz vlada, bilo kapitalističkih bilo socijalističkih: ne možete to da učinite. Želite li da zagrlite osobu sa kojom niste u braku? Ne bi trebalo. A osobu istog pola? Još manje (liberalne vlade dopustiće vam da se provučete, pod uslovom da pristanete da budete tajnoviti i odnosite se prema takvoj vrsti

24

www.optimist.rs

ljubavi kao prema nečemu čega se stidite i za šta ne biste želeli da vaša majka, tetka ili ćerka saznaju). Tako se u ime države i u ime božje već dugo sprovodi sud nad drugačijima, pa se guraju u četiri zida, čime im se od početka života poručuje da su manje vredni. Sigurno je da ovakvo ponašanje nije u osnovi hrišćanstva, pa bi vernici, a posebno verske vođe, trebalo da porazmisle čemu služi vera koja protivreči sebi samoj. Ljubav prema bližnjem svom je odavno postala kliše, beskrvna poštapalica koja se u praksi ne sprovodi. A ne radi se tu o hrišćanskom izumu, već o osnovnom zakonu koji je preduslov da se čovek tumači kao ljudsko biće. Mnoge studije u zemljama koje su već omogućile da istopolni parovi uživaju u jednakosti, ukazuju na to da su istopolni brakovi prepoznati i jednaki pred zakonom kao i heteroseksualni doprineli tome da se pripadnici LGBTIQ+ zajednice više ne osećaju kao ne-ljudi. Za ilustraciju je možda korisna zajednička studija danskog Instituta za prevenciju suicida i istraživača sa Stokholmskog univerziteta, koja je pokazala da je ozakonjenje istopolnih brakova uticalo na smanjenje stope samoubistava gejeva i lezbijki. Danska je bila prva država sveta koja je još 1989. godine ozakonila civilna partnerstva, a susedna Švedska je to učinila šest godina kasnije. Bračna jednakost je u Švedskoj ozakonjena 2009, a u Danskoj 2012. Istraživači su zaključili da je ovim stopa samoubistava među pripadnicima LGBTIQ+ zajednice pala za 46% u odnosu na period pre toga. "Premda je poslednjih decenija stopa samoubistava u opštoj populaciji u Danskoj i Švedskoj manja, najviše se smanjila u skupini ljudi koji su u istopolnim brakovima, što ranije nije zabeleženo", stoji u zaključku studije koja je u razdoblju od 11 godina pratila 28 hiljada ljudi u istopolnim vezama. Jednakost i dobrobit svih bi građanima, bilo da su vernici, ateisti, agnostici ili vanzemaljci, trebalo da bude dovoljan razlog da pozdrave Zakon o istopolnim zajednicama, bilo da poštuju ono što stoji u Poslanici Korinćanima 13:113 – „Ljubav nikad ne prestaje, dok će proroštva nestati, jezici će zamuknuti, znanje će prestati“, ili pak ono što piše u članu 4 Zakona o zabrani diskriminacije – „Svi su jednaki i uživaju jednak položaj i jednaku pravnu zaštitu, bez obzira na lična svojstva. Svako je dužan da poštuje načelo jednakosti, odnosno zabranu diskriminacije“.


U OPTIMIST Istorija

doba kada je LGBT pokret skoro u potpunosti prožet neoliberalnom ideologijom, sem manjih organizacija koje su društveno nevidljive, potpuno su pale u zaborav značajne ličnosti koje su bile pioniri na polju LGBT prava i imale drugačije poglede na seksualno ugnjetavanje i oslobođenje. I dok danas mejnstrim LGBT grupe kroz svoj aktivizam samo potvrđuju kapitalističke obrasce koji počivaju na odnosima moći i nejednakosti, anarhistički prvaci su pitanja seksualnog oslobođenja tretirali kao fundamentalna za projekat ljudske emancipacije. To je značilo da odnosi među ljudima više neće biti definisani razlikama u moći ili fiksnim rodnim ulogama, što je moguće samo kroz socijalnu revoluciju, kao sredstvo LGBT oslobođenja. Na primer, savremeni zahtevi za istopolnim brakovima u suprotnosti su sa ciljem anarhističkih delatnika, koji su želeli da unište brak kao instituciju koja je legalizovala rodne razlike i uvela državu u privatni život pojedinaca. Osnovna anarhistička postavka bila je da pojedici mogu biti istinski slobodni tek kada prestane mešanje u njihove živote bilo koje vrste vlasti ili autoriteta – političke, socijalne, kulturne...

Kultne ikone LGBT pokreta

šef FBI, je bila poznata po svom političkom aktivizmu, pisanju i govorima. Odigrala je ključnu ulogu u razvoju anarhističke političke filozofije u Severnoj Americi i Evropi u prvoj polovini 20. veka. Rođena u Kovnu u Ruskom carstvu (današnji Kaunas, Litvanija), Goldman je emigrirala u SAD 1885. godine i živela u Njujorku, gde se pridružila rastućem anarhističkom pokretu 1889. Goldman je postala pisac i poznati predavač anarhističke filozofije, ženskih prava i socijalnih pitanja, privlačeći hiljade ljudi Takođe je bila otvoreni kritičar predrasuda prema homoseksualcima. Njeno uverenje da bi se socijalno oslobođenje trebalo proširiti na homoseksualce i lezbijke bilo je gotovo nečuveno u to vreme, čak i među anarhistima. Kao što je napisao nemački seksolog Magnus Hiršfeld, „bila je prva i jedina žena, zaista, prva i jedina Amerikanka koja je preuzela odbranu homoseksualne ljubavi pred širom javnošću“. U brojnim govorima i pismima branila je pravo homoseksualaca i lezbejki da vole kako žele i osudila strah i stigmu povezanu sa

Kvir anarhizam Piše: Igor Maksimović

EMA GOLDMAN (1869 - 1940) Emma Goldman, „jedna od najopasnijih žena u SAD“, kako ju je krstio Edgard Huver, prvi

Vodič kroz gej Srbiju

25

>>


OPTIMIST Istorija homoseksualnošću, čvrsto verujući da je „najvitalnije pravo pravo da volimo i budemo voljeni“. Goldman je napisala u pismu Hiršfeldu: „Čini mi se da je tragedija da su ljudi drugačijeg seksualnog opredeljenja uhvaćeni u svetu koji pokazuje tako malo razumevanja za homoseksualce i tako je surovo ravnodušan prema različitim gradacijama i varijacijama roda i njihovom velikom značaju u životu.“ Rečima koje još uvek stoje tačno gotovo vek kasnije, Goldman je u eseju iz 1923. godine napisala: „Savremena žena više nije zadovoljna time što je voljena od strane muškarca; ona traži razumevanje, drugarstvo; želi da bude tretirana kao ljudsko biće, a ne kao objekat za seksualno zadovoljstvo. A pošto muškarac u mnogim slučajevima ne može ovo da joj ponudi, ona se obraća sestrama.“

ALEKSANDAR BERKMAN (1870 - 1936) Aleksander Berkman je bio rusko-američki anarhista i autor. Bio je vodeći član anarhističkog pokreta početkom 20. veka, poznat po svom političkom aktivizmu i pisanju. Berkman je rođen u Vilni u Ruskom carstvu (današnji Viljnus, Litvanija) i doselio se u Sjedinjene Države 1888. godine. Živeo je u Njujorku, gde se uključio u anarhistički pokret. Bio je ljubavnik i doživotni prijatelj Eme Goldman. Berkman je 1892. godine, neuspešno pokušao da

26

www.optimist.rs

izvrši atentat na biznismena Henrija Kleja Frika, zbog čega je odležao 14 godina zatvora. Njegovo iskustvo u zatvoru bilo je osnova njegove prve knjige „Zatvorski memoari jednog anarhiste“. Tokom svog ranog zatočeništva, Berkman je ispitivao da li se dva muškarca mogu voleti. Bio je svestan da su se incidenti silovanja ili pokušaja silovanja događali skoro svake nedelje. Prema Berkmanu, dve vrste veza su cvetale u zatvoru: jedne vođene razlikom moći i druge zasnovane na uzajamnoj ljubavi. Berkman zagovara ove „ilegalne odnose“ kao „vid otpora zatvorskom okruženju koje slama duh“. Nudeći pozitivan model homoseksualne ljubavi, Berkman je na taj način otvorio put ka reinterpretaciji istopolnih želja. Zanimljivo je da Berkman pre svog zatvorskog iskustva ima odbojnost prema homoseksualnosti, ali nakon što je doživeo homoseksualno iskustvo sa jednim od svojih zatvorskih kolega, on menja stav. Nakon puštanja iz zatvora, Berkman je nastavio predavanja na temu „Homoseksualnost i seksualni život u zatvoru“ koja su predstavljala apel za toleranciju i bolje razumevanje različitih izraza erotske želje. Berkmanova homoseksualna politika odražavala se njegov pogled na etiku seksualne želje. U svojim predavanjima tvrdio je: „Ne možeš suzbiti ono što nije moguće, a pravljenje zločina iz erotske želje je surovo i sigurno će propasti.“ Ne može se regulisati osnovna ljudska potreba za emocionalnom i fizičkom naklonošću. Ova pozicija odražavala je osnovnu anarhističku doktrinu. DŽON VILIJAM LOJD (1857 – 1940) Lojd je oštro kritikovao patrijarhat i seksualnu posesivnost i isključivost. Razvio je koncept koji je nazvao „Veća ljubav“. Kao što je napisao 1929. godine: „U svojim kasnijim dvadesetim godinama začeo sam najlepši ideal celog svog života, onaj koji mi je ostao od tada, tokom svih godina i za koji smatram da je moja posebna poruka čovečanstvu moje jevanđelje i proročanstvo za budućnost. „Veća ljubav“ bi bila stanje ljudske ljubavi i polnog odnosa, u kojem bi svako ljudsko biće odraslog doba, muško ili žensko, imalo centralnu ljubav, druga koji bi u odanosti, nežnosti, pouzdanosti i kondiciji ispunio mesto partnera u monogamnim idealima, izuzev što bi se očekivalo da svaki partner u ovom savezu, takođe, ima jednog ili više bočnih ljubavnika. Njihova se naklonost možda ne bi iz-


primarni trenutak u ličnom životu i intimnim odnosima. U delu „Duša čoveka u socijalizmu“, Oskar Vajld se strastveno zalaže za egalitarno društvo u kome svi dele bogatstvo, upozoravajući na opasnosti autoritarnog socijalizma koji bi slomio individualnost: „Priznavanje privatne svojine je zaista naštetilo individualizmu i pomračilo ga, zamenjujući čoveka onim što poseduje. Individualizam je tako dospeo na stranputicu. Cilj mu više nije bio rast, nego dobit. Tako je čovek pomislio da je najvažnije imati, a nije znao da je najvažnije biti. Istinska savršenost čovekova ne leži u onome što poseduje, već u onome što jeste. Privatna svojina skrhala je pravi i uspostavila lažni individualizam.“

ražavala seksualno, ali to mogu učiniti bez ikakvih socijalnih iznenađenja ili prekora, a verovatno bi to činili, bar u određenim vremenima. Čitava ova grupa koja bi sa ljubavlju i duhovno formirala „ljubavnu porodicu“ ili „ljubavnu grupu“, društveno priznatu i odobrenu kao takvu, ali na bilo koji način pravno nevezanu. Ali kako bi svaki bočni ljubavnik takođe imao centralnog ljubavnika, jasno je da bi ove ljubavne grupe bile vrlo usko povezane i isprepletene...“ Kao istaknute na polju anarhističkog LGBT aktivizma, treba pomenuti i Bendžamina Takera, Leonarda Abota, Džona Henrija Mekeja, Adolfa Branda (pokrenuo prvi gej magazin na svetu „Der Eigene“, 1896 – 1932), Ota Grosa, Daniela Gerina... Svi oni polaze od najosnovnijeg anarhističkog stava da je država nepotrebna i da ne bi trebalo da ima bilo kakvu ulogu u regulisanju ili diktiranju normi za međuljudske odnose ili određivanju ko može pristupiti osnovnim pravima i uslugama. Anarhisti potvrđuju pravo LGBT populacije da određuje sopstvene odnose i porodične strukture van legalnog braka i dovodi u pitanje ideju da postizanje državnog priznanja odnosa putem braka treba da bude

Kasnije je izjavio: „Mislim da sam više nego socijalista. Verujem da sam nešto kao anarhista.“ Anarhisti veruju u svet bez privatnog vlasništva u kojem naši intimni odnosi nisu sredstvo za očuvanje ili sticanje prava, bogatstva ili privilegija. Sistemi privilegija koje sankcioniše država podržava seksualno ugnjetavanje. Umesto da tražimo uključivanje u ove sisteme, potrebne su kolektivne borbe za samoopredeljenje i okončanje uslova koji stvaraju ugnjetavanje i učvršćuju heteroseksualnu nadmoć. Svi ljudi bi trebalo da budu slobodni da određuju svoje odnose i porodične strukture bez državnog uplitanja. Sloboda za LGBT osobe neće doći putem prava koja im dodeljuje država, već kroz kolektivnu borbu za oslobođenje koja dovodi u pitanje osnovne uzroke društvenih nevolja. Vodič kroz gej Srbiju

27


P

OPTIMIST Iz Dijaspore

rošlog proleća, baš negde u - Lepi, ja sam ipak čovek u godinama. – ovo vreme, moj kum spa- počeo je stari operski reditelj. – Shvatam ja da kova kofere da se malo ste vi Balkanci divlji i buntovni, ali shvati i ti skloni od tog novog virusa o mene. kome je cela Holandija bru- Ako te nije ubio HIV osamdesetih, neće ni jala. Ranog jutra amsterdam- korona. – zadirkivao je ovaj gospodina van den ski aerodrom bio je pust, i Berha, i dalje u neverici da zaista postoji tolika ništa nije slutilo na strepnju i bojazan. nesigurnost. Posle dodatnih, Bila su to njegova dva hladna tuša, zbog tek uvedenih provera, pa dva kojih je shvatio da je sve vreme bio jedan od metra rastojanja pomnože- onih koje je svet nazivao kovidiotima, i to ne nih sa sto mesta zastoja, i glavobolje od crvenih zbog toga što nije verovao u koronu, već što je slova kojima su svakog minuta objavljivana po od života u selu bio toliko uposlen da nije imao tri otkazana leta, ukrca se u avion i stiže u Beo- snage da proverava najnovije podatke Kriznog grad, a odatle kolima i do letnje kuće, tu negde štaba, niti da neprestano sluša o crnim brojkod Aranđelovca. Iako o tome zapravo nije želeo kama. I mrzeo je koronu – ako ni zbog čega druda razmišlja, u podsvesti je znao da će planirane gog, a ono najviše što mu zbog nje prvi put u tri nedelje odmora najverovatnije prerasti u ne- životu muškarac reče -ne. određeno. Nije se bunio. Tokom pet meseci skloMeđutim, morao je da se privikava, da kao i ništa u šumama Šumadije, kada su po svim svi ostali, menja poimanje stvarnosti u onoj meri kanalima kružili potresni snimci ljudi koji su u kojoj mu je kontura sopstvene budućnosti to širom sveta umirali na podovima bolničkih hod- dozvoljavala; valjalo je trenirati um da se potčini nika, on je okopavao paradajz i krastavce, sadio novim egzistencijalnim prilikama, toj novoj čemprese i kedrove, brao šumske jagode i vrganje, sastavljao biografiju Miloša Timotijevića, plivao Uticaj korone na život gej zajednice u Holandiji na Bukulji i čak uspeo da pojede tufahiju na vrelu Bosne. I ništa mu nije bilo jasno, niti ga je život u blagoslovenom neznanju pripremio na promene koje su uveliko uzimale maha, jer kada bi ugasio televizor i ohladio instagram, i korona je prestala da postoji. A onda početkom jeseni stiže piše: Miloš Peri u Amsterdam. Posle par dana predloži njegovom Rohanu da se vide nakon večere. Nekoliko minuta kasnije stiže mu poruka od Persijanca: stvarnosti, koja je prelazila granicu svih njegovih - Kako misliš da se vidimo? Nije te strah? mikrokosmosa. - Čega? – pitao je, a paranoje u vezi sa polno U Amsterdamu se uverio da je holandska gej prenosivim bolestima počeše da mu nagrću u zajednica pretrpela (i još uvek trpi) potrese u svest kao penzioneri u Kalenićevu pijacu u osam samim njenim temeljima – korona je stavila ujutro. tačku na raskošni amsterdamski noćni život. Or- Kako čega? Korone! Ili si živeo u šumi pro- ganizacija koja ima za cilj održavanje poznate teklih nekoliko meseci. ulice Rehulirs (Reguliersdwarsstraat), sa njenim Nije da nisam. – pomislio je. tendama koje sa obe strane natkrivaju gej i gayPozva zatim i gospodina van den Berha, ra- friendly barove i klubove, odlučila je još 2018. da čunajući – ako ni na šta drugo, a ono makar na ulična dekoracija za vreme Parade ostane iskaugodno veče i konjak. čena tokom cele godine. Hiljade malih zastava

Kad Glory hole postane Black Hole

28

www.optimist.rs


bacalo je nežnu senku na trotoar, pokrivajući ga kao vinova loza njegovu pergolu u Šumadiji, ispod koje je proveo to istorijsko proleće korone. Dekoracija je ostavljena da krasi Rehulirs čak i u vreme Božića. Međutim, niko nije mogao da previdi da će već 2020. godine ispod te male šumadijske pergole biti više života nego u najdinamičnijoj gej ulici na svetu. Sa velikim bolom u grudima primio je vest da je legendarni amsterdamski klub Soho zatvoren zbog pandemije korona virusa. I njegov omiljeni Taboo, taj udobni, opušteni kutak u centru dešavanja, takođe je bio zatvoren. Sva tri sprata velikog Niksa bila su u mraku. Holandski folk Jana Smita i poloneza iz Monmartra, od kojih mu se nekad povraćalo, sada su mu nedostajali. Prestali su sa radom i Amstel 54, Blend, Spijker, Reality, Fame, Brug34, Downtown, Mankind i stari Manće (Mandje), koji je od 1927. kada ga je Bet van Bejnen otvorila, pa do danas, preživeo čak i rat, i alternativni De Trut zatvoriše, pa čak i after–bar Exit, koji mu se, kako kaže, posle pijanstva činio nekako uvek otvorenim. Dreg kraljice kultnog bara Lellebel odložile su svoje perike, trepavice, grudi, kukove i guzice na neodređeno, budući da je cela dreg kultura, koja je gradu davala prepoznatljivu magiju, bila prinuđena da se povuče sa scene. Finansijske prilike performera drega zavisile su od toga na koji je način bila uređena njihova delatnost. Kraljice koje su registrovale svoje poslovanje i podvele ga pod sektor kulture i umetnosti, tj. muzike i zabave, imale su pravo na

novčanu pomoć države. Čuveni Queen’s Head, Saarein, Prik i svi barovi u starom centru, blizu Četvrti crvenih fenjera, bili su zabravljeni. Gorko je zažalio što tamo nije odlazio češće. Ako postoji jedno mesto koje ne želi da zamisli zatvoreno i u mraku, to je verovatno kripta tehno kluba Church, i oltar seksa u njoj, o kom je uvek pričao sa strahom i čežnjom. Dirty Dicks, The Web, Eagle, Cuckoo’s Nest i drugi seks-klubovi takođe su zatvorili svoja, od turista ionako skrivena vrata. U njegovo vreme penisi su izranjali iz njihovih rupa slave kao pečurke posle kiše – u njegovom dubokom uzdahu bilo je i malo besa. Namerno kaže u njegovo vreme, svestan da zvuči kao velika Rahela Ferari, jer se oprašta od dvadesetih i nada se da naš naredni izlazak neće sačekati donošenje zakona kojim bi se LGBT+ ljudima u Srbiji omogućilo usvajanje dece. Njegova nostalgija je zaista proporcionalno rasla sa svakim mestom za provod koga se sećao. Gej sauna još jedan je u beskrajnom nizu zatvorenih lokala. Ova institucija holandskog savremenog (gej) seksa, umela je da bude leglo turista sa svih meridijana, i zapravo najveća holandska tržnica mesa (žive vage). Nažalost, grad je sada ostao uskraćen i za naparfemisane Italijane, i za pijane Britance, i biseksualne Šveđane, i prikrivene Arape, i praktične Nemce koji bi se ujutro kolima vraćali u Keln i Hamburg, taman pred početak radnog vremena, i za crne i za bele, i za obrezane i za krive. (nastaviće se) Vodič kroz gej Srbiju

29


A OPTIMIST Intervju

ntonio Šošić ima 27 go- pole dancing, a da ne pričam koliko su ostali dina, živi i radi u Beču, momci bili različiti i zabavni. Srpski rijaliti programa su prepuni skanali je poreklom iz Bosne dala, seksa i nasilja… A nemački? i Hrvatske. Televizijskoj publici nemačkog go- Srpski rijaliti je za mene s jedne strane zabavan vornog područja po- za pratiti, a s druge simbol međuljudskih odnosa stao je poznat kao „naših“ ljudi koji ne znaju da komuniciraju na učesnik gej dejting iskren i miran način. Naravno, rijaliti živi od skanemisije „Prince Char- dala, ali je ipak strašno videti kako „real life“ i ming“ i „Take Me Out – „reality life“ liče jedan na drugi. Doduše, nemaBoys, Boys, Boys“. čki rijaliti je neka light verzija srpskog, jer oni na Osnovao je svoj LGBT podcast pod imenom primer ne bi dozvoli da se majka Miljane Kulić tuče s njom pred kamerama. Ali što se tiče seksa „vollqueer“ i bavi se LGBT aktivizmom. Šta nam možeš reći o programu PrinceC- naravno ima i toga u nemačkim rijaliti prograharming? mima. Seks prodaje i dan danas! „Prince Charming“ je sniman u Grčkoj i po stilu sličan rijalitiju „Bachelor“, samo što se umesto ruža dele kravate. Kada je „Gentlemen’s Night“ učesnici se lepo srede i stanu pred princa i čekaju njePredstavljaću gej osobe na najlepši način govu odluku da li će biti još mogućnosti za upoznavanje ili ćeš spakovati kofere i vratiti se kući. A kada nije to veče mi se ili spremamo za dejt sa princem, ili nam on dođe u posetu u vilu ili pričamo jedni s drugima kao što komšije idu kod Razgovarao: Predrag Azdejković komšije na kafu. Na kraju samo jedan može da osvoji srce princa. Naravno, bilo je tu žestoke drame! Kako si se odlučio da se prijaviš za učestvovanje i kakav je bio proKako objašnjavaš da je jedan gej rijaliti ces izbora za učesnike programa? Sedeo sam sa prijateljicom u restoranu kad me doživeo veliki uspeh i dobio drugu seje pitala da li sam čuo za Bachelor za gejeve. Taj zonu? isti dan sam seo za kompjuter i video da traže Mi, od produkcije do svih takmičara smo bili prvi takmičare za šou. Snimio sam bukvalno najjed- koji su bili hrabri da stanemo pred (ili iza) kanostavniji video gde sam se predstavio i rekao mere i reći da su gej osobe kao i svi ostali ljudi, da bih voleo da se zaljubim i to je bilo to. Išao da žele ljubav, intimu i zagrljaj, imaju ciljeve u žisam na kasting, imao intervju pred šestoro ljudi, votu, pate kao i svi, a žele jednostavno biti slofotoshooting i na kraju su me nazvali i rekli da bodni. I to je bila jedna od stvari sa kojom su se sam jedano do dvadeset kandidata za prvi ne- gledaoci mogli identifikovati. To nam je i na kraju donelo na televizijsko sceni jako značajnu mački gej dejting šou. Nisi pobedio, ali ti je bilo zabavno? Grimme-Preis nagradu u kategoriji „zabavni proRecimo ovako, nisam osvojio srce princa, ali sam gram“ i zatim drugu sezonu. pobedio u smisli da sam mnogo naučio o sebi i Da li je bilo nekih negativnih reakcija? čak upoznao jednu osobu, Manuela Flickingera, Bilo je malo negativnih komentara, a ti komenkoji mi je postao jako draga i važna osoba u ži- tari su, i to me je jako iznenadilo, u većini došli votu. Inače sam jako srećan da sam imao to isku- iz LGBT zajednice! Mislim da to ima veze sa austvo i da sam imao priliku da radim nešto javno tohomofobijom u smislu da kad vide nas koji za vidljivost LGBT zajednice. Ali mi je isto bilo za- javno živimo naše gej živote, to stvara neku bavno u smislu da sam naučio neke stvari kao vrstu mržnje jer oni to ne mogu te projektuju

Antonio Šošić

30

www.optimist.rs


mržnju na nas takmičare. Mi kao LGBT zajednica imamo još puno posla što se tiče međusobne tolerancije i prihvatanja, jer su mnogi od nas odrastali sa mržnjom u sebi koju su pokupili iz porodice. A tu unutrašnju mržnju možemo svi zajedno da pretvorimo u ljubav. Kako je tvoja porodica reagovala na tvoje učešće u rijalitiju? Nisu baš bili ljubitelji te ideje da učestvujem u rijalitiju, ali mi je to do duše bilo sasvim svejedno, jer živim po principu da sam sebi moram ugoditi u životu a ne drugima. Moram priznati da sam od strane moji rođakinja dobio jako lepe komentare tako da bi bila laž da me porodica nije podržala. Vidim da se polako ali sigurno i u mojoj porodici menja mišljenje o gej ljudima, pogotovo kod mlađih osoba vidim neko liberalno mišljenje. I to me čini jako srećnim. U Austriji i Nemačkoj živi jako puno ljudi sa naših prostora… Koliko su se oni promenili kada je u pitanju odnos prema LGBT zajednici? Sa „Ballcancan“ i „Balkan Love“ gej žurkama smo, barem u Beču, pokazali da ima dosta naših ljudi koji pripadaju LGBT zajednici, tako da je se puno promenilo što se tiče vidljivosti gej osoba sa Balkana. Promena se nije desila zbog politike već zbog osoba koje vode borbu svaki dan da bi se nešto promenilo u Austriji. I na tim žurkama ima dosta strejt ljudi koji mogu da vide da je OK biti gej. No, odrasli smo u patrijarhalnom sistemu, te odnos prema homoseksualnosti je još uvek teška tema, naročito u porodičnim odnosima iako živimo u Austriji ili Nemačkoj. Ali, stvari se polako menjaju na bolje. Ja svima kojima treba podrška pružim ruku i kažem: Niste sami, ima nas puno i skupa smo najjači. Koji su tvoji planovi za budućnost? Želim da i nadalje sa svojim podcastom „vollqueer“ drugim LGBT osobama dajem glas i osećaj da su važni i da nisu sami sa svojim problemima. A što se tiče televizijske karijere siguran sam da me još mnogo stvari čeka. Šta god to bilo, znam da ću predstavljati gej osobe na najlepši mogući način.

Foto: Linus-Marius Alexander Schreitel

Vodič kroz gej Srbiju

31


OPTIMIST Umetnost

Fike Fike Felacio Fike fike felacio, brend nedavno lansiran na društenim mrežama, nastao je na osnovu ideje dvojice beogradskih umetnika, Radeta i Balše, koji su u fokus stavili LGBT kulturu. Inspirisani čuvenom Merlinkom, jednom od najznačajnijih ličnosti koja je, prema njihovom mišljenju, odredila na autenčan način koncept razumevanja slobode, jasno ga izražavajući u javnom prostoru, ovi umetnici želeli su da kroz odeću prikažu homo erotiku. Ispitujući maskunilitet, fotografisali su gej muškarce različitih godina i izgleda i njihove slike aplicirali na komade odeće. Imajući u vidu aktuelne društveno socijalne okolnosti i nezanemarljivu netoleranciju prema ovoj populaciji, upustili su se u, može se slobodno reći, izuzetno hrabar poduhvat. Zamisao da bi odevne predmete tematizovane na ovakav način mogla da postane prihvatljiva i normalna pojava na ulicama gradova u Srbiji, jeste ideal kojim su se vodili. Prvi odgovor na svoja dela, međutim dobili su u afirmativnom smislu ne od ciljne grupe već od pripadnica ženskog pola. Istovremeno, neuobičajno brzo, privukli su značajnu pažnju i zainteresovane kupce iz inostranstva. Dvojica beogradskih umetnika, planiraju da istražuju i druge forme izražavanja ovakve ideje sa ciljem da vremenom njihov brend preraste u komercijalan proizvod koji će prevazići ciljnu grupu i postati svojevrsni simbol slobode i u Srbiji. Takođe, kada je reč o kvalitetu ovih odevnih predmeta, napravljeni su od visoko kvalitetnih materijala, na kojima su radili svojeručno. U realizaciju ovog projekta učestvovali su ljudi otvorenog uma i srca, koji saosećaju i razumeju probleme sa kojima se gej populaciji u Srbiji suočava. Njihove proizvode možete pogledati i naručiti online, preko Instagrama i Fejsbuka. @fikefikefelacio

32

www.optimist.rs


Vodič kroz gej Srbiju

33


U OPTIMIST Herstory

2021. godini se obeleMarije Hog žava 155 godina od rođenja norveške fotografkinje i sifražetkinje Marije Hog (Marie Høeg). Život ove umetnice i aktivistkinje, osim fotografije i borbe za ženska prava, obeležio je i njen privatni život koji je delila sa svojom partnerkom i saradnicom, takođe fotografkinjom Bolet Berg (Bolette Berg, 1872-1944). Marije Hog je rođena 15. aprila 1866. godine u norveškom gradu Langesundu. Studije fotografije koje je započela u norveškom gradu Brejviku završila je 1890. godine. U periodu između 1890. i 1895. godine živela je u Finskoj gde je radila kao profesionalni fotograf, ponajviše inspirisana finskim Ženskim pokretom. U tom periodu je već započela vezu sa svojom partnerkom, norveškom fotografkinjom Bolet Berg sa kojom je u norveškom gradu Hortenu otvorila fotografski studio „Berg & Høeg“. Studio koje su otvorile ove dve Norvežanke nije služio samo za Umetničke fotografije Marije Hog su se dofotografisanje, već je bio i mesto okupljanja žena zainteresovanih za feminizam i sifražetski ticale društveno osetljivih tema toga vremena, pokret. Kako je grad Horten bio mornarička te je za nju upravo fotografska umetnost bila baza kroz koji je prolazio veliki broj ljudi, tako su način da iskaže svoje feminističke stavove. Za ove dve umetnice imale veliki broj narudžbina nju je fotografija bila izazov, kreativno izražavaza izradu fotografija od čega su se prevashodno nje preko kog je imala mogućnost da pošalje izdržavale. Iz Hortona su se 1903. godine prese- jasnu poruku i iskaže svoj bunt. Tako su i nastale lile u Oslo gde su prebacile i svoj fotografski studio, u kom su izrađivale razglednice sa portretima i pejzažima (scenografijom). U Oslu su osnovale i izdavačku kuću u okviru koje su objavile kroz foto-objektiv norveškog feminizma trotomnu knjigu pod naslovom Norske Kvinder koja je za tematiku imala istorijat žena Norveške. Marije Hog je bila ekstrovertna, puna poleta i društveno angažovana umetnica, pokretač brojnih udruženja Piše: ANA STJELJA koja su bila usmerena ka borbi žena za pravo glasa. Njena partnerka, Bolet Berg je bila povučenija, ali su delile istu umetničku viziju i imale iste ideale. Ipak, sačuvane su i fotografije na kojima su se ove dve umetnice fotografisale zajedno, ali i one na kojima pozira sama Bolet brojne fotografije na kojima se Marija Hog poigrava sa elementima i simbolima muževnosti i Berg.

Marie Høeg

34

www.optimist.rs


Bolet Berg kao Vestalka

generalno muškog roda, ali i ispituje zamenu uloga muškaraca i žena. Čuvena je njena fotografija u krznenom kaputu kojom je želela da iskaže poštovanje prema tada veoma aktuelnim i veoma popularnim istraživačima polarnih predela, poput Roalda Amundsena koji je predvodio Antarktičku ekspediciju od 1910. do 1912. koja je prva stigla do Južnog pola, 14. decembra 1911. Ova fotografija je takođe imala za cilj da istakne njenu borbu za emancipaciju žena, te da pokaže da su i žene sposobne za ovako velike i značajne poduhvate. Najznačajniji deo fotografskog opusa Marije Hog (koji čini 440 negativa na staklu) pohranjeni su u muzeju Preus, najznačajnijem nacionalnom muzeju fotografije u Norveškoj (osnovanom 1976. godine). Ovi negativi su pronađeno tek 1980. godine, dakle nekoliko decenija nakon Marijenine smrti, i to u ambaru seoskog imanja na kom je Marije Hog sa svojom partnerkom živela pred kraj svog života. Negativi su bili spakovani u kutiji na kojoj se nalazila nalepnica sa oznakom “privatno”. Na ovim fotografijama se mogu videti Marije Hog i Bolet Berg obučene u muška odela, sa cigaretom u rukama i sa brkovima.

Marije Hog

Do otkrića ovih fotografija, Marija Hog je bila smatrana konvencionalnom i komercijalnom fotografkinjom, ali je otkrićem njene privatne fotoarhive zapravo prikazana jedna nova Marije Hog, ona koja se protivi nametnutim kanonima i rodnim stereotipima i koja se bori za promene u tradicionalnom društvu. Kroz svoj umetnički rad, Hog je zapravo ispitivala pitanje roda i rodnih stereotipa, te postavljala ključna pitanja o ženskom identitetu i tragala za odgovorom šta zapravo znači biti žena, čime je ujedno anticipirala ključna pitanja i izazove modernog feminizma. Ove fotografije posebno dobijaju na značaju ako se ima u vidu da u vreme kada su nastale, u Norveškoj žene nisu imale pravo glasa, a tek na svom značaju dobijaju danas kada se ruše brojni stereotipi te kada je borba za prava žena dostigla jedan potpuno novi nivo, što samo pokazuje da je Marije Hog bila umetnica sa vizijom, umetničkom lucidnošću i hrabrošću da svoje ideje ispolji kroz umetnost fotografije koja je bila i ostala njena najveća ljubav. Marije Hog je umrla u Oslu 1949. godine, za sobom ostavivši umetničko nasleđe koje tek danas postaje relevantno i vrednovano sa aspekta modernog feminizma i ženskog aktiivizma. Vodič kroz gej Srbiju

35


P

OPTIMIST Roditeljstvo

rema rečniku, definicija ,,porodice” glasi da je to zajednica jednog ili više roditelja i njihove dece. Međutim, pravo značenje te reči seže mnogo dublje. Naime, porodica je osećaj odanosti, nesebičnosti, ljubavi i iskrene brige jedne osobe prema drugoj. Ali šta se događa kada se neko autuje kao deo LGBT+ zajednice svojim roditeljima? Da li se tu prekida nesebičnost i ljubav? Pre svega, šta je uopšte autovanje? Autovanje se definiše kao kompleksan razvojni proces intrapsihičkog i interpersonalnog priznavanja. Drugim rečima, to je proces u kome osoba prihvata svoju seksualnu orijentaciju i saopštava je drugima. Pritom je to, vrlo često (ako ne i uvek), životni proces. Pojedinac može biti autovan važnim ljudima u svom životu, ali može kontinuirano ,,izlaziti iz ormara” novim ljudima sa kojima se susreće, poput pružatelja medicinskih usluga, novih prijatelja i kolega. Ali koliko je ono važno? Razna istraživanja su dokazala da LGBT+ osobe mogu imati visok nivo depresije i zloupotrebe alkohola i droga. Smatra se da gejevi i lezbejke koji prikrivaju svoje seksualne identitete, alkohol koriste za kupiranje anksioznosti i depresije. Osim depresije, javlja se i tendencija ka samoubistvu. Tendencija ka samoubistvu se javlja jednako i kod onih koji ne prikrivaju svoj seksualni identitet, već su autovani. Jer reakcije roditelja na autovanje se razlikuju, i dok je nekada to prihvatanje, češće je šok, ljutnja i tuga.

Bitno je napomenuti da je samoubistvo jedno od retkih fenomena koji je potpuno oslobođen, polnih, rasnih, kulturoloških, uzročnih, vrednosnih, vremenskih i uzrasnih granica. Ipak, podaci Svetske zdravstvene organizacije su alarmantni: 67,2% članova LGBT+ zajednice ima samoubilačke ideje, na spram 28,0% onih koji su heteroseksualne orijentacije. Visoka stopa neprihvatanja LGBT+ osoba od strane njihovih porodica je značajno povezana sa slabijim mentalnim zdravljem. Odnosno LGBT+ osobe su zbog odbijanja i nerazumevanja porodice 8,4 puta sklonije da pokušaju samoubistvo, 5,9 puta sklonije ka težem obliku depresije, 3,4 puta sklonije da koriste nedozvoljene supstance ili drogu, u poređenju sa onima čije porodice imaju visok stepen prihvatanja. Prema tome, reakcija porodice na autovanje ima krucijalnu ulogu u mentalnom zdravlju LGBT+ osobe. Ili ti, na mentalno zdravlje snažno utiče socijalna podrška i podrška porodice. Samoubilački razlozi su najrazličitiji, ali je to vrlo često neki vid nasilja u primarnim porodicama ili strah u najrazličitijim oblicima od roditelja. Nepovoljna reakcija roditelja utiče na stvaranje „toksičnog" stida kod LGBT+ osoba. Osoba postaje preokupirana problemima neprihvatanja od najbližih članova porodice, te se povlači u sebe. Ono što je problem jeste generalno neshvatanje pojma ,,nasilje”. Nasilno ponašanje roditelja se javlja u raznim vidovima: prekid komunikacije, izbacivanje iz kuće, verbalno vređanje i fizičko nasrtanje. Ono što se retko prepoznaje kao nasilje, a zapravo jeste

U boj za život svog deteta

Kako biti dobar roditelj LGBT+ deteta Piše: Jovana Ivetić

36

www.optimist.rs


agresivno ponašanje jeste negiranje činjenice da je dete gej (što opet fatalno utiče na mentalno zdravlje LGBT+ osobe), kao i tendencija da se dete vodi na lečenje. Terapija konverzije odnosno pokušaj da se promeni seksualna orijentacija korišćenjem psihologije ili religije ima visoku stopu smrtnog ishoda. Odnosno, veliki broj korisnika ove terapije izvrši samoubistvo. Činjenica je da živimo u većinski homofobičnom svetu i da problemi sežu dalje od porodice, a tiču se škola, radnih mesta itd. Ipak, roditelji su glavni zaštitni faktor koji štiti LGBT+ populaciju od razvojnih rizika i potencijalnih negativnih zdravstvenih posledica. Ukoliko je porodica funkcionalna, ima potencijal da negativne sredinske uticaje ublaži i ostvari svoju ulogu, a to je da svakom svom članu obezbedi stabilnost. Takođe, autovanje može imati efekta i na interpersonalnom nivou, te beneficija autovanja može biti i povećanje bliskosti u porodičnim odnosima. Kako povećati stopu pozitivnih reakcija roditelja? Roditelji, pogotovo u Srbiji gde je ovo dugo bila tabu tema, ne poseduju teorijsko i praktično znanje o LGBT+ temi. Ne znaju kome da se obrate i podele svoje brige i strahove, te se i sami zatvaraju u sebe, dok im osećaj sramote raste. Prema istraživanjima iz 2018. godine, pola miliona ljudi u Srbiji su pripadnici LGBT+. Treba imati u vidu da je ova brojka da-

leko veća, jer se odnosi samo na one koji su se javno tako deklarisali. Prema tome, roditelji LGBT+ dece nikako nisu sami i ne proživljavaju neki retki fenomen kako im se čini. Rešenje bi bilo stvaranje mreže podrške, koja bi imala za primarni cilj upoznavanje roditelja međusobno, kako bi mogli da podeli jedni sa drugima svoje priče. Druga stvar bi bila obrazovne emisije, koje bi govorile o istoriji ljudske (ali i životinjske) seksualnosti, te objasnile da je to još jedan prirodni oblik seksualnosti. A valjalo bi spomenuti i religijsku stranu, odnosno u kojoj meri su reči iz Biblije pogrešno interpretirane. Na kraju, roditelji bi trebalo da shvate težinu osećanja njihove dece i faze kroz koje oni prolaze, a to je zbunjenost, pokušaj poređenja sa drugima, pokušaj tolerancije prema svom identitetu, da bi tek na kraju došlo do prihvatanja. Pričali smo sa nekoliko autovanih osoba na ovu temu. Njihove priče se razlikuju, ali se sve vode na isto: čežnja za odobravanjem od strane roditelja. Acu iz Pančeva je otac izbacio iz kuće, i već sedam godina ne razgovaraju. Majka mu je pomagala materijalno i nastavili su kontakt, ali kako kaže odbija da upozna njegovog partnera. Pitali smo ga šta je ono što je želeo da čuje od svojih roditelja, a nikada nije? ,,S obzirom na celu situaciju, od oca bih voleo da sam čuo da sam i dalje njegov sin. A što se majka tiče, ona se često preispituje i vraća u prošle dane, još iz perioda mog vrtića i traži krivicu u načinu odgajanja. Misli da je možda bila previše nežna, da nije trebalo da je zabavlja dok obuvam njene cipele i slično. Od nje bih voleo da sam čuo da niko nije kriv, ni ona ni ja. Da i ne postoji krivica, da je to jednostavno deo mene,” Aca je odgovorio. Nevena iz Beograda nije odbačena od strane porodice, niti su joj ikad uputili pridiku. Ipak, ni oni ne žele da budu deo tog njenog aspekta života. O njenoj seksualnosti se nikad ne govori u kući i nadaju se da će biti ipak sa muškarcem ili sama: ,,Želela sam da mi kažu da se ne stide. Uvek sam se trudila da budem dobra kćerka, ali sam zbog svoje seksualnosti svakako podbacila, jer ma šta god uradila ili postigla, ostaje činjenica da se stide što sam lezbejka. Umesto da čujem kako se ne srame sa mnom, rečeno mi je da ne žele da iko zna.” Vodič kroz gej Srbiju

37

>>


OPTIMIST Roditeljstvo Miloš iz Novog Sada imao je sreću da bude potpuno prihvaćen od strane porodice, koja je bliska i sa njegovim partnerom: ,,Nisu odmah prihvatili. Rekli su mi da sam možda zbunjen i da ne treba da žurim sa zaključkom. Ali nisu samo čekali da ja razmotrim da li sam stvarno gej ili ne, već su se u međuvremenu edukovali na tu temu. I vrlo brzo su mi rekli ono što sam i priželjkivao, a to je da me vole, i da svako ima svoju savršenu verziju, a da je onda moja savršena verzija upravo ta u kojoj sam gej.” Da li bi pomoglo i kada bi roditelji čitali ispovesti slične ovima? Srbija je na pragu priznavanja istopolnih zajednica. Pitanje je i koliko roditelja će doći na te ceremonije? Ono što bi

S

trebao da bude jedan od najlepših dana u životima njihove dece biće pod senkom njihovog neprisustva. Sara Cunningham iz Oklahome, majka homoseksualnog sina, poznata je po tome što ide na Parade ponosa i nudi zagrljaj okupljenoj omladini, nazivajući to besplatnim majčinim zagrljajem. Veliki broj onih koji je zagrle potom joj priznaju da ih njihove majke nisu zagrlile već godinama. Takođe, Sara nudi i prisustvo na istopolnim venčanjima kod onih mladenaca čiji roditelji odbijaju da dođu. Koliko Sari postoji u Srbiji? Imamo li mi majke koje nudi zagrljaje? Koliko majki u Srbiji je spremno da krene u boj za život svog deteta?

OPTIMIST Intervju ara Cunningham je LGBT+ aktivistkinja i osnivačica neprofitne organizacije Free Mum Hugs. Nije oduvek imala shvatanja kakva ima danas. Živela je u maloj i konzervativnoj sredini Oklahome i priznavala za ispravno samo ono što je zvanični crkveni stav. Prema tome, i homoseksualnost je smatrala grehom. Promena je usledila onda kada se njen sin, Parker, autovao kao gej. Njena organizacija Free Mum Hugs danas okuplja ljude širom sveta i ima sedište u svakoj američkoj državi. Cilj im je da kroz edukovanje stvore nehomofobičnu sredinu kako u školama tako i na radnim mestima. I naravno, trude se da pomognu roditeljima i deci da sačuvaju svoj autentični odnos i razumevanje. Osim toga, Sara je i autorka knjige „How Do We Sleep at Night“ (prim. prev. Kako spavamo noću), prema kojoj čuvena glumica i producentkinja Jamie Lee Curtis uskoro snima film. Sara želi da donese promene. Ali ona ne poziva svet da prihvati i ovaj deo ljudske zajednice, već da ga slavi – i to je upravo ono što me inspirisalo kod nje i zbog čega sam je pozvala da govori za Optimist. Vaš aktivizam je započeo sa Facebook postom u kojem nudite svoje prisustvo na venčanjima, kod onih mladenaca čiji roditelji ne žele da dođu jer se njihova deca venčavaju sa istopolnim partnerima.

38

www.optimist.rs

Zapravo, bila sam matičarka na istopolnim venčanjima. Neprestano sam slušala od svih tih prelepih parova kako njihovi roditelji odbijaju da priznaju njihovu vezu i da prisustvuju na svadbama. Iz frustracije sam na svom Facebook profilu objavila svoju fotografiju s podignutom rukom i sa opisom koji je glasio nešto poput: „Ako vaša biološka mama ne želi da prisustvuje


vašem istopolnom venčanju, pozovite mene, ja ću biti tu. Biću vaš najveći obožavatelj! Doneću i šampanjac!” Taj post je postao viralan. Ljudi iz celog sveta su komentarisali ,,I ja ću doći!” i to je privuklo nacionalnu pažnju. Preko noći Free Mom Hugs je postao pokret. Kako je došlo do toga da se Free Mum Hugs zapravo rodi kao organizacija? Suprug i ja smo bili sa sinom i njegovim prijateljima na Paradi ponosa 2014. godine. Bila je to moja prva namerna interakcija sa homoseksualnom zajednicom. Otkrila sam da je to lepa zajednica, ispunjena duhom. Zaljubila sam se. Tako sam sledeće godine, napravila transparent na kojem sam napisala Free Mom Hugs (prim. prev. Besplatni mamini zagrljaji) i otišla na Okc Pride festival. Nudila sam zagrljaj svima koji su sa mnom ostvarili kontakt očima. Prvi zagrljaj je pripao mladoj devojci koja mi je priznala da je njena mama nije zagrlila već četiri godine. A potom sam sigurno izgrlila još stotine njih i svaka osoba je imala sličnu priču o otuđenju i odvajanju od porodice. Tog dana sam otišla kući prekrivena od glave do pete šljokicama i ispovestima koje su mi slomile srce i progonile me. Znala sam

Zagrljaji obojeni duginim bojama

Niste oduvek imala shvatanja kakva imate danas. Kako ste se osetili kada vam je sin rekao da je gej? Nisam dobro prihvatila tu vest. Rekla sam neke stvari i ponašala se na način zbog kojeg danas žalim. Svoju knjigu „Kako spavamo noću“ sam objavila 2014. godine. To je majčin memoar. Napisala sam ga prvenstveno za sebe - dokumentovajući taj deo svog životu, pomirenje svojih verskih shvatanja sa prihvatanjem toga da imam homoseksualnog sina. Gajila sam svoju decu više od 20 godina u konzervativnoj hrišćanskoj evanđeoskoj crkvi. Tamo smo naučeni da verujemo da je homoseksualnost pogrešna, jedan od najgori grehova koji je i Bog osudio. I kao takva žena od vere nisam mogla da odobrim homoseksualizam. Kad je moj sin izašao iz svog ormara, ja sam ušla u svoj. Onda sam se obrazovala o istoriji ljudske seksualnosti, o onome šta nauka kaže, ali i onome šta sveti spisi moje vere zaista govore o homoseksualnosti - a to je bilo ništa. Saznala sam da su spisi korišteni protiv homoseksualne zajednice pogrešno protumačeni i zloupotrebljeni. Bila sam prevarena. Tada sam i postala matičarka na istopolnim venčanima i upoznavala sam porodice koje su poput moje. Napisala sam knjigu i mada zvuči apsurdno reći, bilo je to kao da je moja knjiga dala mamama poput mene dozvolu da istraže o svemu, a kad su to učinile - obrazovale su se i uključile u aktivizam. A čula sam i od ljudi iz LGBT+ zajednice kako moja knjiga nije promenila to ko su oni, ali im je pomogla da sagledaju i perspektivu svojih roditelja. Šta mislite da je vaš sin želeo da čuje od vas u momentu kada vam je rekao da je gej? Volim te. Hvala ti što si mi poverio ovaj važan deo svog života. Hajde da ispečemo kolač, ukrasimo ga sa duginim bojama i proslavimo! Pričajući o autovanju, kome smatrate da je teže? Roditeljima ili deci? Ili je jednako? Imam jednu svoju izreku: ,,Niko nije pretraživao o Bogu, svetim spisima ili o sebi više od homoseksualaca koji su hrišćani i od njihovih majki.” Međutim, prema svom iskustvu sa Free Mom Hugs, verujem da je deci ipak teže. Oni zaista

Sara Cunningham Razgovarala: Jovana Ivetić

da želim nešto da učinim. Otpočela sam volontiranje, ali i da pričam svoju priču, kao i da prikupljam edukativnu literaturu za roditelje. Usledile su pozivnice da držim govor u crkvama, književnim klubovima, preduzećima i LGBTQ događajima. A ja sam želela da učinim sve kako bih podstakla roditelje da zadrže svoje autentične odnose sa svojom LGBT+ decom. Ubrzo sam izradila još jedan, boljeg kvaliteta, natpis Free Mom Hugs i marširala sam Paradama ponosa.

Vodič kroz gej Srbiju

39

>>


OPTIMIST Intervju moraju da istraže sebe i da rizikuju da budu odbačeni od svojih porodica, crkvenih parohija i mnogih delova društva. Trenutno u Americi homoseksualnoj zajednici može biti odbijeno stanovanje, zdravstvena zaštita, pa čak i usluga na javnom mestu. Pričali smo već o vašoj prvoj poseti Paradi ponosa. Da li mislite da je Parada od krucijalnog značaja za vidljivost LGBT+ zajednice? Da, jer je i meni otvorila vidike te 2014. godine. Tada sam otkrila koliko je to lepa zajednica. Iskreno verujem da je LGBT+ zajednica još jedan prirodan izraz ljudske seksualnosti. I da je DAR od Boga. Nažalost, roditelji iz Srbije najčešće osećaju sramotu i žele da sakriju homoseksualnost svoje dece. Da li bi pomoglo kada bi postojala grupa za podršku preko koje bi se roditelji mogli da upoznaju i samim tim da shvate da nisu jedini koji imaju homoseksualno dete? Apsolutno! Još ranije sam pronašla privatnu online Facebook grupu za majke sa homoseksualnom decom. Tamo sam dobila izvor podrške i obrazovne religijske resurse koji su mi pomogli da bolje razumem svog sina. Osim toga edukovala sam se o tome koliko su sveti spisi pogrešno interpretirani, a to je bitno jer ta interpretacija izaziva veliku sramotu u zajednici i njihovim porodicama. Ko želi da se priključi može poslati email na lizdyer55@gmail.com i Liz će ga dodati. Ali svakako je značajno i da postoji grupa na lokalnom nivou. Poznate su vam mnoge priče o deci koja su odbačena od strane roditelja. Previše puta sam čula slične priče. To razara sve članove porodice, a pogotovo decu. Mnogi pripadnici homoseksualne zajednice svih životnih dobi pate od depresije, rizičnog ponašanja, i još gore, od suicidnosti. I sve se to događa samo zbog seksualnosti. Da. Zbog konzervativnih shvatanja, zbog poruka koje verski lideri šalju. Sve su to poruke nastale iz straha i neznanja. Kada čujemo poruku ljubavi i obrazovanja koju šalje crkva, videćemo promene u svetu oko nas. Neki roditelji vrše pritisak na svoju decu da budu u heteroseksualnim vezama. Neki ih čak izbacuju iz kuće.

40

www.optimist.rs

To je snaga srama, straha i neznanja. U mnogim američkim državama, uključujući Oklahomu, praksa konverzijske terapije je i dalje legalna, tražena je i plaća se. Konverzijska terapija, koja se ponekad naziva i reparativna terapija, je bilo koji pokušaj promene čovekove seksualne orijentacije, rodnog identiteta ili rodnog izražavanja. Konverzijska terapija je opasna praksa. Često smrtonosna. Čak ni onima čiji roditelji delom prihvataju njihovu seksualnost i ne stvaraju im probleme, nije idealno. Jer roditelji su isključeni iz njihovog života, ne žele da upoznaju njihove partnere i osećaju sramotu. Koju biste poruku poslali roditeljima? Dobro se sećam šta mi je sin rekao, kada sam još bila na početku svog puta prihvatanja. Zapravo, rekao mi je dve stvari koje su me potresle do temelja. 1. ,,Ja sam tvoj sin 21 godinu, sada mi ti trebaš da mi budeš mama.” 2. „Želim da budeš u svim oblastima mog života. Ali koliko ćeš biti zavisi od tebe.” Koja je misija od Free Mom Hugs organizacije? Osnažiti svet da slavi LGBT + zajednicu kroz vidljivost, obrazovanje i razgovor. I da, i dalje se grlimo.


T

atjana Nikolić je poreklom iz Čačka, mada već sedam godina živi u Denveru (SAD, Kolorado). Na društvenim mrežama je poznatija kao Papjana, a ideju za taj nadimak je dobila na osnovu greške na računu za internet, prvom prispelom u Americi. Zahvaljujući britkom humoru, postala je Instagram i YouTube senzacija. U svojim videima, Papjana posmatra svet kako iz svoje, tako i iz perspektive svojih roditelja, oslikavajući tako dve generacije. Šale joj se zasnivaju na našem, srpskom mentalitetu. A teme joj sežu od bezazlenih poput rasprava o stihovima folk pesama, do onih krucijalnih vezanih za LGBT+ aktivizam. Kako je sve ovo počelo, da li se sećaš svog prvog videa? Iskreno, sve je to počelo nekako usput. Snimala sam videe kako mi je koji padao na pamet jer mi je bilo zabavno da to radim. E, onda se nakupilo nekoliko videa koji su se ljudima dopali, pa sam dobila ideju da napravim poseban profil samo za te svrhe. Iskreno, nisam ni sanjala da ću ikada stići do 25 hiljada pratilaca. Da li si dobijala negativne komentare na onim videima sa LGBT+ tematikom? Iznenađujuće, ali ne. Bilo je, naravno, par izuzetaka, ali svi moji videi sa tom tematikom su prolazili mnogo bolje nego što sam ikad očekivala. Srećna sam zbog toga jako jer, na neki svoj mali način, ipak vidim promenu u društvu, generalno.

Naš nasmejani heroj

Koliko smatraš da je sloboda govora zastupljena u Srbiji? Kao što rekoh, mnogo je bolje nego ranije, ali nije to još uvek ni blizu toga kako bi trebalo da bude i kako je u svim uređenim zemljama. Amerika je prvi primer slobode govora. Mada su ovde i te kako preterali sa tim, po mom mišljenju, ali to je već neka druga tema. Ali korak po korak, mišljenje po mišljenje i mi u Srbiji ćemo stići na cilj za jedno pedesetak i kusur godina. (smeh) Što se konkretno LGBT populacije tiče, meni je mnogo drago što se dosta javnih ličnosti, koje nisu deo te grupe, oglasilo u više navrata, kao na primer Nataša Bekvalac, Jelena Karleuša, Sara Jo, Goca Tržan, Sajsi MC i mnogi drugi. I svim tim ljudima želim da kažem jedno veliko HVALA. Pričajući o LGBT+ pravima, koliko se situacija u Americi razlikuju u odnosu na Srbiju? Mnogo se razlikuju zato što ovde, u Americi, ljudi u ogromnoj većini imaju prava da budu to što jesu. U Srbiji, koliko god bilo bolje nego pre, i dalje nije to to. Mogu oni da menjaju zakone i uvode prava za gej populaciju do prekosutra, ali to neće postići mnogo dok se celo društvo kao takvo ne promeni i ne osvesti. Da snimaš na engleskom, za američku publiku, koliko bi se tematika razlikovala? Baš bi se dosta razlikovalo. Jednostavno, mentalitet ljudi ovde i tamo su nebo i

Tatjana Nikolić Papjana Razgovarala: Jovana Ivetić

Vodič kroz gej Srbiju

41

>>


OPTIMIST Intervju zemlja, tako da oni ne bi razumeli devedeset devet posto mojih fora čak i kada bi im prevela sve što govorim. Ja volim naš mentalitet, generalno govoreći, i baš zato ne snimam na engleskom, već na srpskom, samo za naše podneblje. Na kraju krajeva, ja sam 'naša', gde god živela i uvek će tako biti. Jedan tvoj video posebno volim. U njemu glumiš dve osobe. Jedna čita vesti drugoj. U vestima su katastrofe i tragedije. Ali sve to osobu koja sluša ne dotiče. Međutim kada se dođe do LGBT teme, odnosno do prava za porodicu, ona tek tada reaguje i sledi haos i osuda. Čini li ti se da nam kao društvu nedostaje empatije? A da je mržnje previše? Empatije nam ne fali, tu smo uvek kad je tuga u pitanju. Ali svakako smatram da je mržnje previše, pogotovo prema ljudima koji ne ugrožavaju apsolutno nikoga. Nikada nisam razumela logiku da bilo ko mrzi gej osobu samo zato što je gej. Neko je ili dobar ili ne, a to šta radi u svoja 'četiri zida' je samo stvar te osobe i ničija više. Baš kao i kod strejt ljudi ili bilo koga, zapravo. Privatnost je privatnost i svi je zaslužuju. A što se tiče onih ljudi koji su ubeđeni da je homoseksualnost prenosiva, o tome zaista nemam živaca da komentarišem. To su ljudi koji ne vide dalje od svog nosa, ako i toliko, i ljudi sa kojima jednostavno ne vredi raspravljati jer im pamet i logika nisu baš jača strana. U drugom videu daješ do znanja koliko bi lako bilo deci objasniti šta je to ljubav između istopolnih parova. Istina, kada bi se o toj tematici više govorilo, stvorilo bi se buduće nehomofobično društvo. Koji su adekvatni koraci? Da se u medijima o tome govori, seksualna edukacija u školama? Smatram da bi deca u svim školama trebalo da uče o tome i da bi sve to pod hitno trebalo da se normalizuje, ali svi znamo da još mnogo treba da se vozimo dok ne stignemo do te stanice. Kada bi deca od malih nogu učila da su neki ljudi ovakvi, a drugi onakvi i da tu nije u pitanju izbor već priroda, ne bi ni izrasli u ljude koji mrze bilo koga zato što voli Petra, a ne Milicu. Adekvatni koraci su da jednostavno svi iskazuju svoje mišljenje koliko god je to moguće. Naravno, govorim o svestranim ljudima koji podržavaju ljude da budu to što jesu. To kroz šta mladi gej

42

www.optimist.rs

ljudi u Srbiji prolaze je strava i užas i niko, ama baš niko, ko sam nije kroz to prošao, ne može ni da sanja koliko je teško. Zaljubljenost je najlepše moguće iskustvo u skoro svačijem životu i svi zaslužuju da to iskuse. Ali, na žalost, postoji mnogo strejt ljudi koji se slažu da je zaljubljenost najlepše iskustvo, ali ipak smatraju da samo određeni ljudi imaju prava na to. E, kada ti ljudi stave prst na čelo i prisete se kako su se oni osećali na početku neke svoje velike ljubavi, kako su bili neuništivi, kako su leteli po nebu i kako je to nešto što svi zaslužuju, onda će doći do pravih primena. To je koren celog ovog problema. U tome je cela suština. Možeš li da ispričaš o raspravi koju si imala sa ženom koja je tvrdila da je LGBT bolest? Ta priča je izazvala veliku pažnju. U pitanju je profil 'Mama Vaspitačica'. Neko mi je poslao te njene storije u kojima tvrdi da je sve to bolest i gde se razbacuje nekim 'činjenicama' koje veze s mozgom nemaju. A pošto je, kako i sam naziv njenog profila kaže, jedna MAMA i jedna VASPITAČICA u pitanju, nisam mogla da dopustim da sve to prođe neprimećeno jer je ta žena, na žalost, uzor mnogim mladim ljudima, kao i svojoj deci. Ispričala sam u nekoliko storija šta se dešava i reagovalo je više ljudi nego što


sam ikada mogla i da zamislim. Slali su joj poruke i prijavljivali njen profil. Neki su čak pravili i lažne profile samo da bi je nekoliko puta prijavili, ali nismo uspeli u gašenju njenog profila jer je ona u međuvremenu sklonila te gluposti koje je pisala, pa Instagram nije mogao da pronađe ništa loše na njenom profilu. Doduše, meni nije ni bila glavna namera da joj se ugasi profil, već da joj se stane na put da više ne izjavljuje takve gluposti jer utiče na mnoge mlade ljude i to je zaista veliki problem. Ko zna koliko dece koju ona vaspitava će ostati osakaćeno do kraja života mrzeći sebe ili druge, zato što ih je jedna od prvih osoba, koja ih je oblikovala kao male, tako naučila i vaspitala. To su mnogo ozbiljne stvari. Najgore od svega je to što se ta osoba krije iza tog profila. Da je to neko ko smatra da priča ispravne i tačne stvari, pokazala bi svoje lice i ne bi je bilo sramota toga što priča. Čista logika. Ali dobro, bar me je slatko nasmejala jer je, između ostalog, napisala i da su joj sve kritike dobro došle, misleći da ih neće biti, a onda blokirala sve do jedne osobe koje su joj pisale i protivile. A to 'izvinjenje' koje je na kraju uputila može da obesi mačku o rep, pošto se i te kako videlo da to radi na silu zato što ju je napalo nekoliko stotina ljudi. Ali dobro, dokle god smo je

sprečili da pominje tu temu ubuduće i piše svoje 'činjenice', ja sam zadovoljna. Vratimo se na tvoje videe. Kako oni uopšte nastaju? U nekim od njih se sve čini tako spontano, kao da govoriš ono o čemu razmišljaš u datom momentu, pogotovo u onima u kojima na primer raspravljaš o tekstovima popularnih pesama. Postoji li scenario ili jednostavno pričaš šta ti je na umu? Ne postoji nikakav scenario. Ponekad se desi da zapišem redosled rečenica da bih lakše snimila neki video, ali to je samo u 'cik-cak' videima gde glumim više ljudi, pa mi planiranje unapred mnogo olakšava stvar. A inače, u devedeset posto slučajeva, samo krenem da snimam, pa šta bude. Koji savet bi dala mlađoj sebi? Postoji samo jedan savet koji bih dala mlađoj sebi: 'Ne čekaj do ponedeljka da kreneš sa dijetom i preskoči to treće parče torte, aman zaman'. Ko su tvoji uzori ili heroji? Moji uzori i heroji su svi oni ljudi koji se zalažu za ono u šta veruju, ma koliko bili osuđivani, i svi oni ljudi koji brane slabije, šta god da je situacija. To su jedini heroji koji su nam potrebni i koji me zanimaju. I Meril Strip. Vodič kroz gej Srbiju

43


I

OPTIMIST Književnost

z izdavačke kuće „Laguna“ stigla su nam okupila mali dva nova naslova na koje bi trebalo obra- kružok prijatetiti pažnju. Da stvar bude bolja, oba na- lja. Ipak, nema slova su plod domaće književne pameti i razvoda od oba su, u svojim nišama, na zavidnom mafije, a i prijanivou kvaliteta. telji su, svako Prva knjiga o kojoj ćemo govoriti jeste ko je čitao kri„Smrt u ružičastom“. U pitanju je četvrti miće Agate Kriroman Đorđa Bajića, treći krimić koji kao sti to zna, protagonistu ima glasovitog policijskog potencijalna inspektora Nikolu Limana, a prvi koji je ob- opasnost. U javila najveća izdavačka kuća u zemlji. noći tokom Nikola Liman se nalazi pred najvećim izazo- proslave njevom u svojoj karijeri. Odnosno pred tri najveća nog četrdeset i izazova. Prvo, mora da se reši problema sa alko- četvrtog roholom (i, posledično, sa mamurlukom), da se po- đendana neko stara da mu Jadranka, ljubav njegovog života, je ubio Ivanu oprosti još jednu prevaru, kao i da reši slučaj ubi- Ružić. Svi su osumnjičeni. Na scenu stupa Nikola stva Ivane Ružić. Liman i njegova svita malobrojnih prijatelja i Međutim, Ivana Ružić nije obična žrtva. U pi- mnogobrojnih neprijatelja. tanju platinasta i, u velikoj meri, plastična plavuša, Smeštajući radnju svog romana u današnji svojevrsna otelotvorena Barbika koja je živela Beograd, Bajić je dobio priliku da progovori o svoj ružičasti san u svojoj ružičastoj kući na Dedi- svim anomalijama savremenog srpskog društva. nju. Ivana je svoj put ka Barbi-svetu započela u Tu su tabloidi, novinari koji (ne) pišu po naredbi i rodnoj Jagodini gde bi bila osuđena na sporo diktatu, podmićeni političari, korumpirani poliumiranje koje se ovde često meša sa životom, da cajci, sumnjivi biznismeni koji nesumnjivo finaveoma rano, baš negde usred onih devedesetih, nsiraju kako vladajuće tako i opozicione nije krenula trbuhom za kruhom u Beograd. stranke… Sve ono što mi, obični ljudi, ne živimo, Tamo je započela tipičan život lepotice koja osim već nekako preživljavamo. svog tela nema mnogo šta drugog da ponudi. Ono što Bajića izdvaja ne samo od domaćih Srećom po nju, nije završila na ulici već je svoju već i stranih pisaca krimića jeste njegova izuzetna delatnost mudro usmerila ka probranoj klijenteli. Isprva je to bio izvesni Toza Zemunac, vođa jednog od gomile krimina“Smrt u Ružičastom” i “Nemiri između četiri zida” lnih klanova, da bi na kraju svoju sreću pronašla u zagrljaju Vidoja Vida Koraća, mračnog tipa koji je bio dovoljno vispren i povezan sa službama bezbednosti i svetom politike da bi, ubrzo nakon čuvenog Petog oktobra, iz najcrnje i sive prešao u belu zonu i postao jedan od najuglednijih biznismena (sa prošlošću o kojoj se nije pričalo, niti se ona istraživala). Činilo se da je brak sa bogatašem Ivani Ružić doneo sve što se novcem Piše: Milan Aranđelović može kupiti. I to je tačno. Ali novac ima svoju cenu. Cenu koju je Ivana jedno vreme plaćala da bi se na kraju ipak odlučila za posvećenost delu, stručnost i poznavanje jezika razvod. Od bivšeg muža konačno je dobila lepu žanra. Što se toga tiče svaka Bajićeva knjiga može ružičastu kuću o kojoj je oduvek maštala i do- poslužiti kao udžbenički primer dobrog krimića. voljno novca da ne mora da radi, a oko sebe je Ako želite da naučite kako se piše dobar triler,

Iz domaće radinosti

44

www.optimist.rs


onda čitajte Đorđa Bajića. Svi koji vole dobar triler znaju koliko je teško naći kvalitetnu knjigu. Većina knjiga ovog žanra je pisana veoma površno, naivno, kratkim re če n i c a m a , pojednostavljenim jezikom, svedenim stilom i jednodimenzionalnim likovima. Kod Bajića to nije slučaj. On čak i sporednim likovima daje živost i životnost, a to radi na veoma znalački i vešt način da ne uspori radnju ili da ne postane dosadan. Goran Skrobonja na naslovnici ove knjige Bajića naziva srpskim Nesbeom. Načelno se mogu složiti sa ovom izjavom, vidi se da Bajić jeste koristio neke elemente Nesbeovih knjiga kako bi se približio ovom autoru. Međutim, usudio bih se reći da je ovo poređenje na Bajićevu štetu, jer je, makar kada je naša publika u pitanju Bajić bolji od Nesbea. Životniji je, stilom često bogatiji, a što se tiče Srbije i aktuelniji i našoj čitalačkoj publici tematski bliskiji. Što se tiče reprezentacije kvir elemenata Bajić nije štedeo ili kalkulisao ubacujući ih čisto radi političke korektnosti. Ne. Bajić je LGBT+ motive duboko integrisao u samu srž i poentu priče. I sve to, kao i sve ostalo u romanu, deluje suptilno, nenametljivo i prirodno. Druga knjiga koja bi trebalo da zavredi pažnju publike jeste „Nemiri između četiri zida“. U pitanju je izbor pripovedaka srpskih književnica prve polovine minulog veka. Ova zbirka, koju je priredila i predgovorom objasnila Žarka Svirčev, predstavlja svojevrsnu panoramu stvaralaštva ženskih autorki u jednom vremenu koje nam je književno, zapravo, malo poznato. Makar kada su u pitanju autori ženskog pola. Ono što bi mnoge, koji nisu stručnjaci, iznenadilo jeste to da je u periodu prve polovine dvadesetog veka žensko stvaralaštvo u Srbiji veoma razvijeno i razgranato. Autorke stvaraju u svim žanrovima, pišu raznim stilovima, pripadaju različitim književnim prav-

cima, osvajaju književnost glavnog toga, žene su urednice magazina, novinarke, književne kritičarke, međusobno se pomažu, kako savetima, tako i pisanjem o ženskom stvaralaštvu… Ono što povezuje sve ove priče jeste to što u njima žene pišu o ženskom iskustvu. Upravo je to zajednička potka svim pričama. Ma koliko različite po stilu, senzibilitetu, žanru, okruženju autorki u kome žive i stvaraju ono što ih sve povezuje jeste iskustvo žene kao drugosti u jednom dominantno muškom društvu i patrijarhalnom modelu. Priče su manje-više date hronološki tako da je, kroz ove priče, zanimljivo pratiti i slobode koje su žene tokom tih decenija polako osvajale. Sa tim u vezi, kako u svom predgovoru Žarka Svirčev kaže, „pripovetke povezuju i temeljne odrednice feminističkog teksta: ženski govor o specifičnom ženskom iskustvu predočava se iz ženske narativne/saznajne perspektive“. Publika „Optimista“ bi posebno trebalo da obrati pažnju na priču „Amerikanka“ Jelene Dimitrijević u kome su susreću dva važna toposa ove književnice – kosmopolitizam i feminizam. U ovoj priči autorka nam iz ugla pripovedača muškog pola u prvom licu priča o oduševljenju izvesnom Amerikankom, kao idealnom slikom savremene žene kojoj je ondašnji feminizam težio. Ova mnogostruko provokativna priča u svom subverzivnom prikazivanju homoerotske ljubavi predstavlja svojevrsni presedan u tadašnjoj srpskoj književnosti. Autorke koje su našle mesta u ovoj zbirci danas imaju različit položaj. Neke, poput Desanke Maksimović i Isidore Sekulić su kanonizovane kroz školski program (na nesreću, kroz prizmu patrijarhalne književne norme), druge, poput Milice Janković i, spomenute, Jelene Dimitrijević su u poslednjem periodu ponovo aktuelizovane („Laguna“ je na primer, objavila dve knjige putopisa Jelene Dimitrijević), dok su neke autorke, poput Milice Vujović i Selene Dukić danas potpuno zaboravljene. Ono što je važno je da njihov današnji položaj nije svedočanstvo njihove književne vrednosti. Tako je autoru ovih redova Milica Vujović bila apsolutno otkrovenje i najlepše iznenađenje u ovoj zbirci. Sve autorke u ovoj sjajnoj knjizi možemo posmatrati kao naše savremenice koje vredi čitati i (ponovo) ih otkrivati. Vodič kroz gej Srbiju

45


D OPTIMIST Književnost

a Tramp nije izgubio izbore možda većina ljudi nikada ne bi čula za Marike Lukas Rejnefeld. Naime, nakon što je američka pesnikinja Amanda Gorman nastupila na inauguraciji Džozefa Bajdena i Kamale Heris izdavačka kuća iz Holandije je odlučila da objavi zbirku njenih pesama. Prevod su poverili Rejnefeld, mladoj/om holandskoj/om pesnikinji/ku i književnici/ku. Međutim, holandska aktivistkinja za ljudska prava Žanis Deul se pobunila jer je za ovaj posao izabrana osoba koja nije crna. Ironično je što je Rejnefeld bila izbor same Amande Gorman. Međutim, ništa nije moglo da umanji pravednički gnev koji je Deul osećala. Valjda ona zna bolje od same autorke ko bi trebalo da prevodi njena dela. Da bi smirila/o strasti Rejnefeld se povukla/o iz cele priče i odustala/o od prevoda. Kao odgovor, napisala/o je pesmu posvećenu Amandi. Ko je, zapravo, Marike Lukas Rejnefeld? Marike Lukas Rejnefeld je imala/o samo tri godine kada je njenog/ovog dvanaestogodišnjeg brata pregazio kamion dok je pešačio od škole do njihove porodične farme. Umesto da ovo njeno/njegovo rano suočavanje sa smrću pokuša da zaboravi, Rejnefeld je odlučila/o da svoje dve prve knjige izgradi upravo oko tog događaja. Kao što je Tolstoj napisao da je svaka nesrećna porodica nesrećna na svoj način, tako je i porodica Rejnefeld nesrećna na sasvim osoben način. Osim smrti člana porodice, oni su morali da se suoče i sa međunarodnim književnim uspehom drugog člana/ice porodice. „Mislim da je za porodicu nesreća da joj se dogodi pisac“, rekla/o je Rejnefeld iskreno. Naime, kada je izašla njena/gova prva zbirka pesama, tada četrnaestogodišnja/i Rejnefeld je proglašen/a mladom međunarodnom holandskom književnom zvezdom. U ruralnoj i konzervativnoj religioznoj zajednici u kojoj i danas živi porodica Rejnefeld ovo izlaganje reflektorima celog sveta bilo je izuzetno neprijatno. Tek je

knjiga „Teskoba večeri“, koju je u srpskom prevodu Mile Vojinović objavila izdavačka kuća Booka, donela zaista velike neprijatnosti porodici jer je za tu knjigu Rejnefeld dobila/o Međunarodnu Bukerovu nagradu i time je postala/o najmlađa osoba koja je ovenčana tim priznanjem. „Svi trgovci i frizeri u selu su pričali o tome, ali je moja porodica bila previše uplašena da bi to pročitala“, rekla/o je Rejnefeld. „Teskoba večeri“ nas, poput knjige „Gotovo je sa Edijem Belgelom“ Eduara Luja, o kojoj je „Optimist“ već pisao, odvodi u ruralne, pasivne krajeve, današnje EU. Dok je Luj svoj poluautobiografski roman smestio u poznato okruženje kako bi kroz priču o svojoj porodici i njihovim susedima pokazao uzroke popularnosti Le Penove i uspona desnice u današnjoj zapadnoj civilizaciji, Rejnefeld se fokusira na intimnu, gotovo univerzalnu, porodičnu dramu distancirajući se od političkih gibanja. Milderovi su tipična protestantska porodica smeštena u holandsko selo početkom dvehiljaditih godina. Roditelji vole sve što vole konzervativni ljudi – crkvu, Boga… pa to je uglavnom to. Svega ostalog se boje, pribojavaju i, posledično, mrze. Takođe se trude da svoju decu, Matisa, Hanu, Obea i Jas vaspitavaju u hrišćanskom duhu straha od svega. Toliko je toga što novi vek pruža za zabraniti. Knjige, internet, televizijski programi, drugi ljudi, smeh, zabava, radost, lju-

Marike Lukas Rejnfeld

Teskoba večeri

46

www.optimist.rs

Piše: Milan Aranđelović

bav… A, ipak, ispod sve te hrišćanske ljubavi Milderovi se zapravo ne razlikuju od ostalih roditelja, Oni svoju decu, na svoj, okoštali i ogrubeli način, vole. Najbolje što mogu. A


siromašnima, u ovom slučaju onima koji pate od manjka nedvosmisleno iskazane roditeljske ljubavi, i svaki udeljeni cvonjak znači. Tek će smrt najstarijeg sina Matisa staviti ovu porodicu pred izazov. Kada se suoče sa smrću svog člana to porodice ili rasturi ili ih ojača. Rejnefeld je pokušala/o da nam pokaže kako je porodica iz romana izbegla i jednu i drugu sudbini, već se nekako prilagodila, promenila, adaptirala i, na koncu, prihvatila neminovno. Dok se roditelji, svako na svoj način, prepušta tugi zbog gubitka deteta, ostala deca su ostavljena sama sebi. Hormoni počinju da vre u njima. Slobodna su da otkrivaju sopstvene seksualne identitete, afinitete, da eksperimentišu, istražuju, otkrivaju… Istovremeno i oni, poput svojih roditelja,moraju da se suoče sa smrću brata, sa smrću kao takvom, sa smrtnošću. Osim što istražuju sopstvena tela i pokušavaju da kanališu sve te leptiriće i stomaku, crviće u preponama, žudnje, potrebe i promene koje se javljaju u njihovim telima, deca istražuju i smrtnost kroz ubijanje ili mučenje životinja. Smešteni u stegu između Erosa i Tantosa deca Milderovih, poput slabovidih bez vodiča, bauljaju kroz svoje lične drame, otkrića telesno-

sti, raznih novih zadovoljstava koje im tela i umovi otkrivaju, ali uvek svesni smrtnosti, propadanja, uništenja i destrukcije koja im visi nad glavom. Čini se da je Marike Lukas Rejnefeld pokušala/o da svoja lična iskustva i doživljaje seksualnosti ( i smrti) ponovo proživi kroz ovaj roman. Naime, ona/on je već kao dete sebe doživljavala/o kao dečaka, oblačila/o se kao dečak i tako se ponašala/o. U adolescenciji, kada su razlike između polova postale jasno definisane počela/o je da se oblači i ponaša kao devojčica. Sa dvadeset godina se vratila/o dečaku koji je nekada bila/o. Srednje ime Lukas je preuzela/o od izmišljene ljubavi iz detinjstva. Priznaje da joj/mu je idol i uzor glumac Timoti Šalame iz filma „Zovi me svojim imenom“ („Skrivena ljubav“). „Mojim roditeljima je teško da prihvate da ja nisam devojčica koju su odgajali“, kaže Rejnefeld. „O tome ne piše u Bibliji.“ Rejnefeld sebe ne opisuje kao trans, nije se odlučila/o ni za hormonalnu terapiju, već kao nešto „između“. Za sebe koristi rodno neutralnu zamenicu „oni“ („they“) i identifikuje se i kao muškarac i kao žena. Iako je sebi otvorila/o vrata da se u potpunosti prepusti pisanju, ipak je odlučila/o da jedan dan radi i na farmi mleka. Istina, ne na onoj koju drže njeni roditelji. „Poljoprivreda me drži čvrsto na zemlji“, kaže Rejnefeld. „Krave su moje najbolje prijateljice. Volim da čistim staje lopatam govna.“ Rejnefeld kaže kako niko od članova njene/njegove porodice još uvek nije pročitao njenu/njegovu knjigu. Takođe se nada da će je njeni/njegovi roditelji jednom pročitati i da će biti ponosni na nju/njega. „Nadam se da će shvatiti da je u pitanju fikcija, da nije sve u vezi sa njima. Ali mislim da je prerano.“ Dok je njena porodica ne prihvati, Rejnefeld polako dobija globalnu porodicu koja voli njena/njegova dela. „Teskoba večeri“ je toliko popularna da se prevodi i na korejski, kineski i arapski jezik. Objavila/o je i drugu zbirku poezije, a trenutno radi i na drugom romanu. Obratite pažnju na ovaj naslov u knjižarama. U pitanju je novi, autentični, glas svetske književne scene kome bi valjalo posvetiti pažnju. Vodič kroz gej Srbiju

47


Č

OPTIMIST Književnost

est (ali i zdravorazumski mudar i provereno efektan) savet mladim piscima (i drugim umetnicama, naravno) je da pišu, da stvaraju ponajpre o onome što dobro poznaju ili, još bolje, što dobro poznaju i osećaju, ali i prepoznaju kao značajno za preneti, saopštiti, predočiti drugima, onima sa suprotne strane tog stvaralačkokonzumerističkog dogovornog „ortakluka“. To, dakle, jeste savet sasvim na mestu, koji čak u samom svom idejnom zametku zvuči potpuno smisleno, možda čak i aksiomski opravdano. Ali šta se zbiva kada je autor (ne nužno mlad i neiskusan) u dubiozi, šta kada oseća, naslućuje, strepi da se nalazi, da je suštinski ušančen odveć blizu takvoj polaznoj materiji, a svaka bliskost, gle čuda, sa sobom nosi barem nekakvu dozu odgovornosti, pri čemu je i neman eksploatacije tu negde, možda već iza ugla tog varljivog kreativnog procesa i krajnjeg mu ishoda. To ilustrativno pokazuje priča o višedecenijskoj evoluciji kratkog romana „Nerazdvojne“ (Les Inseparables) znamenite Simon de Bovoar koji je sada ( u prevodu Novaka Golubovića i u izdanju beogradskog Kontrast izdavaštva) deo i ovdašnje knjižarske ponude. Reč je o kratkom romanu (po francuski, tzv. maloj prozi) u kojoj se ova glasovita i nepobitno uticajna autorka bavila pričom o očito transformativnoj epizodi iz vlastite mladosti – intimnom prijateljstvu sa Zazom, a u pitanju je odnos koji će se ubrzo i zadugo potom pokazati kao korenski važan i za krajnje konture i za stvaralaštvo Simon de Bovoar. Ona je dugo oklevala da ovo štivo objavi i iznese pred oči javnosti – isprva je pojašnjenje tog kolebanja pripisivano rezervisanosti i hladnom prijemu Žan-Pol Sartra, autorkinog partnera (i često saborca), ali, kako se saznaje iz rečitog i vešto koncipiranog pregovora za koji je zaslužna usvojena ćerka, Silvi Le Bon de Bovoar, upravo je njena majka, autorka čuvenog „Drugog pola“, bila suštinski nezadovoljna tu napisanim. Međutim, narečeni roman je napokon objavljen, i to pune 34 godine nakon autorkine smrti, s tim da je poput ponornice bivao deo a onda katkad i nestajao iz ranijih joj dela – čak četiri puta: u neobjavljenim roma-

48

www.optimist.rs

nima iz mladih dana, iz zbirke „Quand prime le spirituel“, u izbačenom odlomku iz nagrađivanog romana „Mandarini“, dok je životopis Zaze (zapravo, Elisabet Lakuan, u romanu „Nerazdvojne“ prisutne u liku Andre) zabeležen u autobiografskom delu „Uspomene lepo vaspitane devojke“. Na planu ciljano pojednostavljenih motiva i tema koje čine taj završni okvir čitavog dela, „Nerazdvojne“ bi mogle biti pojašnjene kao priča koja u sebi sažima i sabira dosta toga osvedočeno književno potentnog i zanimljivog: mladalačku ljubav, bliskost koja se ređe sreće kasnije, u zrelim i neretko ciničnijim godinama, poriv za pobunom protiv brojnih i raznorodnih ali neumitno komplementarnih autoriteta (porodica, škola, šira zajednica, vršnjačko okruženje), prva bujanja seksualnih (ovde - lezbijskih strasti), breme neželjene a, čini se, svuda prisutne drugosti, društvena uslovljavanja, suštinsku nemogućnost izbora, užas naknadne pameti, ali i ideološki i idejno iznimno značajnu afirmaciju subjektivnosti , odnosno, individualne i individualističke samosvojnosti, što je bio i ostao jedan od najdublje ukorenjenih motiva u čitavom, bogatom opusu Simon de Bovoar.


Junakinje „Nerazdvojnih“ (dakle, same nerazdvojne) u tim nežnim godinama ipak ograničenih saznanja i doživljaja i promišljanja sveta koji neizostavno zapinje već na koti instinktivnih spoznaja, koje mogu, ali ni ne moraju biti nužno ispravne i dovoljno sigurne smernice za dalje, između ostalog preispituju koliko im je zapravo (iluzije) slobode dato kao manevarski prostor za vlastito oblikovanje pre nego što stupe u svet odraslih i (navodno) zrelih/zrelijih, kada su sa svih strane omeđene onim uvreženim, okoštalim, uključujući i društveno uslovljeno i poželjno, pa i ono što je u pominjanom predgovoru označeno kao „društvene dužnosti“. Kako je autorka negde pri kraju ovog svog izvrsnog i iznimno vrednog dela (ne samo na temu drugosti, jer na nivou onoga što čini naraciju „Nerazdvojne“ su prilično bliske okviru koji znamo iz Forsterovog „Morisa“, recimo): „ A onda se jednog dana duša i nebo smrknu, i pronađeš u sebi kajanje, greh, strah. Čak i kada se ograničavala na razmatranje isključivo ovozemaljskog aspekta, Andre je užasno ozbiljno shvatala sve što se zbiva oko nje; kako i ne bi bila puna teskobe kada je sagledavala svoj život u tajanstvenom svetlu natprirodnog sveta? Možda je protivljenje majci bilo pobuna protiv samog Boga, a možda se pokoravanjem pokazivala nedostojnom blagodati koje je dobila.“

Simon de Bovoar

Nerazdvojne Piše: Zoran Janković Foto: Kontrast izdavaštvo

I mimo te evidentne intrigantnosti koja proističe iz faktografije i predistorije ove autobiografske proze ipak izatkane u ruhu i uz poštovanje prema uslovnostima romana, „Nerazdvojne“ su odlično delo, ponajpre, jer plene nepatvorenom iskrenošću, gotovo pa opipljivim

Zaza i Simon - septembar 1928. © Association Élisabeth Lacoin - L'Herne

sporotinjajućim tragizmom, kao i onovremenskom zrelošću i temeljnošću, pa još na samo stotinjak stranica teksta. Autorka se, pritom, kreće na barem u književnosti dobrano istraženom i dobranom teritorijom, ali, uprkos tome, uspeva da lako i brzo zarobi čitaoca na tački spoznajne empatije, sa koje se prate očigledno zanimljive junakinje u intrigantnoj životnoj situaciji, a što će se, eto, pokazati kao neprolazno moćno transformativno iskustvo i nekoliko decenija docnije. Na sve to, de Bovoar je uspešno izbegla zamku eluzivnosti i moguće idejne jalovosti koju kriptična postavka (ovde ipak nužna) sa sobom nosi, jer kako drugačiji pojmiti višeznačnosti ovih naoko jednostavnih opažanja: „Kakva raznovrsnost, činija, šolja, čaša, čašica i pehara, tanjirića, tacni, sosijera, lonaca, bokala, krčaga, karafa! Da li su sve te kašike, kutlače, viljuške, noževi zaista imali svoju namenu? Imamo li mi zaista toliko različitih potreba da zadovoljimo? Taj podzemni svet je morao biti manifestovan ogromnim, prefinjenim zabavama na površini, koje se, koliko je meni bilo poznato, nigde nisu održavale.“ Vodič kroz gej Srbiju

49


D OPTIMIST Književnost

anašnjoj književnoj i Gorskog vijenca", i postala s njom bliska: „Vitka, široj javnosti malo je oštra pojava neobično blijeda lica, napola zatpoznat lik i delo Lepo- vorenih, pronicavih očiju. Čelo joj je bilo visoko, save Mijušković, žene isprekidano dubokim borama, - premda se koja je prkosila svom inače vidjelo da je još vrlo mlada, - tamnosmeđa vremenu i išla daleko kosa glatko počešljana i savita... Pristupila mi je ispred njega. Jedna od napola izvjedljivo napola ironički... Pružila mi je retkih obrazovanih žena naglo nervoznu, snažnu ruku, činilo mi se, žesvog vremena, levičar i ljezo bi mogla da savija. Pozdravih je možda za književnik, pisala je o te- trun toplije, nego što se obično pozdravljaju mama koje su za to novi došljaci u đačkom krugu, valjda što sam vreme, ali i decenijama kasnije, bile potisnute i osjetila da je jedna od onih, koje dolaze jer ih gotovo zabranjene - homoseksualnost, samo- goni želja za širim vidicima, za intenzivnijim dudestrukcija, samoubistvo, slobodna ljubavi. U ševnim životom, a ne zato da se poslije lakše centru njenog književnog stvaralaštva su najče- proture životom, ili jer im se čini otmjeno studišće buntovne žene, intelektualke. Prema svedo- rati u inozemstvu... Razdražljiva, bolesna pomalo čenjima njenih savremenica i savremenika u i neotesana učiteljica iz provincije, mislili su svoju prozu i poeziju utkala je mnogo toga lič- mnogi, premda se slabo tko usudio da to otvonog, autobiografskog. reno prizna. A ona je prezirala te 'sitničave, kuO njenom životu i radu gotovo ne znamo kavne, ćiftinske' duše, koje su nestajale u ništa, dugo se nije znalo ni za njen tragičan kraj, osobnostima, a nisu imale ni toliko hrabrosti da a malo sačuvanih podataka i svedočenja nam ne se prikazuju onakovima kakovi uistinu jesu... otkrivaju tok njenog života, njene želje, uspone 'Tako malo ljudi ima među nama', govorila mi je i padove. često. 'Da li ih uopće ima?' Glasno, gorko bi se Rođena je 1882. u Vukmanovcu, mestu u bli- nasmijala. 'I sve te fraze, sve te laži, koje nose u zini Jagodine. Njen otac bio je po zanimanju srcu i na jeziku!' Od ljudi je uopće gotovo nadčopotkivač, ali je uprkos svom socijalnom položaju vječno mnogo zahtijevala, a kad toga nije bilo, svojoj deci obezbedio visoko obrazovanje. onda je mučila i njih i sebe. I nije marila, što ih Ostalo je zabeleženo da je Leposava u Beogradu muči. Nešto demonskoga se u takovim časozavršila Višu žensku školu kao najbolja učenica i vima javljalo u njenome biću. Кršila je individobila zvanje profesora, primivši za to počast dualnost onih koje je voljela, želeći da ih posve koju joj uručila lično kraljica Natalija Obrenović. povuče za sobom, a onda ih je opet prezirala, Dalje školovanje nastavila je u Cirihu, tada akademskom stecištu za mnoge studente sa južnoslovenskog prostora. Švajcarska je u to vreme imala najliberalnije univerzitske zakone u Evropi, i Lezbejska proza iz jagodine pre sto godina od 1867. na tamošnjim fakultetima mogle su da studiraju i žene. Među njima su od kraja 19. veka bile i Srpkinje iz Austrougarske i Srbije, među kojima je, pored ostalih, Delfa Musić, koja je s Nadeždom Petrović 1903. osnovala Piše: K.M. Кolo srpskih sestara, kao i Mileva Marić, udata Ajnštajn, koja u Cirihu 1896. upisuje studije matematike i fizike i mnoge druge. Iz njenih ciriških dana ostalo nam je svedočenje Elze Кučere koje je objavljeno 1910. ako nisu znali da se odhrvaju sugestivnoj snažgodine. Ona je opisala kako se u Cirihu 1906. noj njenoj osobnosti. Tako je u vječnoj trzavici upoznala s Leposavom na „subotnjem skupu prolazila životom."

Leposava mijušković

50

www.optimist.rs


КNJIŽEVNI RAD Leposava Mijušković je pisala pripovetke i objavljivala ih u Srpskom književnom glasniku. Jovan Skerlić je pisao veoma pohvalno o njoj nazvao ju je „Prerano zgaslom nadom srpske književnosti“, a o njenoj prozi je pisala i njena savremenica Milica Janković-„To je bio jak talenat, ali je rano umrla... Bila je vrlo nesrećna". U Srpskom književnom glasniku 1905. godine objavljena je njena prva priča „Utisci života" pod inicijalima L.M. Po sadržaju više nego provokativna kroz priču Leposava Mijušković je glasno progovorila o strastvenim osećanjima žene prema drugoj ženi. Skerlić je o njoj pisao: „Mlada devojka Leposava Mijušković javila se sa tri odlične, sumorne, nemirne, gotovo neuropatske pripovetke, koje možda označavaju književni pravac, ali su veoma individualne, veoma impresivne, psihološko simboličke vizije i ispovesti, pisane vrlo jednostavnim, ali pri tom i vrlo umetničkim i originalnim jezikom“. Tematska okosnica svih priča Leposave Mijušković je ljubav, koja je uvek nesrećna, bolna, prelomna i iz koje junak/inja odlazi ili u ludilo ili u smrt. Način na koji Lepo-

sava Mijušković tretira ljubavne teme u svojoj prozi vrlo je neuobičajen za njeno vreme i za srpsku književnost. Ona izgrađuje novi tip intelektualca u književnosti i tip moderne pobunjene žene intelektualke, ali i obrađuje tabu teme kakve su homoerotizam, homoseksualna ljubav, ludilo, bolest, telesnost ili suicid. Autobiografska zasnovanost njene proze, primetio je još njen prvi kritičar Jovan Skerlić. U ovim pričama Leposava Mijušković piše o pobunjenoj intelektualki koja razjareno voli, želeći da uživa u slobodnoj lezbejskoj ljubavi i vanbračnim vezama. U svojoj prvoj priči Utisci života, autorka u ispovednim fragmentima oživljava traumu rastanka dve prijateljice, evocirajući uspomene iz perioda koji prethodi razlazu. Odnos između dve žene je strastven i otkriva se kroz delikatnu igru zavođenja i naklonosti. Njihov odnos je napet, jer nikada do kraja ne postaje ljubavnički: „Idem... samo... i - osetih nežan pritisak vrelih uzdrhtalih usana na svojem čelu. I otrgoh se!... Кako sam te volela!" Кada se u životu jedne od njih pojavi muškarac koji nudi brak, druga će postati ljubomorna i razočarana. Tada besno svoju prijateljicu naziva „lažnom Vodič kroz gej Srbiju

51

>>


OPTIMIST Književnost ženskom", ne razumevajući kako jedan muškarac može, kako kaže, „zadovoljiti ženu poput nje". Sa očekivanim cinizmom opisuje društveni poredak i položaj žene u njemu: „Potoni u taj opšti život, u taj sitan svakidašnji posao, gde ih je hiljadama zadovoljnih i ako ne misle dalje od sebe.(...) I ja vidim šta mi treba raditi da ne propadnem - da se udam! Da volim svog muža, da rađam decu, da zasnujem porodicu, da budem pokorni rob celog tog sveta." Takav život je za nju neprihvatljiv, a u sistemu koji nema razumevanja za ljude poput nje, i kao jedini izlaz i kao izraz revolta ona vidi - smrt. Кako je Leposava radila i pisala Elza Кučera opisuje sledećim rečima: „Inače je volila da se zavuče u svoju sobu, da se izvali u naslonjač, zavije u gusti oblak dima, paleći smotku za smotkom, i tako da radi. Anatomskim je tad nožem raščinjavala svoju vlastitu dušu. Tjedni su prolazili, a da nije izlazila, kad bi htjela da štogod napiše. Niti je pravo jela niti spavala. Tu nisu pomagali ni razlozi - ni molbe. Trgala je, što bi napisala, i opet bi pisala..." U svom kratkom životu objavila je mali broj dela: Utisci života (1905), Blizu smrti (1906), Bolna ljubav (1906), Mirišu jorgovani (1906), Priča o duši sa večitom čežnjom (1907), Zemlji (1910) i Misli (1910). Prerana smrt je učinila da Leposava Mijušković padne u zaborav. Tek 1996. godine njene priče su prikupljene iz časopisa i objavljene u formi knjige. TAJANSTVENA VEZA LJUBICE I LEPOSAVE Leposava u Cirihu živi sa Ljubicom Rakić. Njih dve su iz Jagodine. Zajedno su otišle da studiraju u Cirih, odakle se, verovatno početkom 1910, vraćaju u rodnu Jagodinu i u jednom selu zapošljavaju kao učiteljice. Njih dve su po svim svedočenjima bile nerazdvojne, a beogradska i jagodinska čaršija znale su štošta o ovom odnosu, što možemo slutiti iz škrtih zabeležaka iz tog perioda. Кučera je njihov odnos opisala: „u udobnoj sobi sa dalekim vidikom na grad i na jezero. Tiha, ozbiljna njena drugarica sa finim sr-

52

www.optimist.rs

pskim profilom, sa svilenim, crnim vlasima i još crnijim dubokim očima bila je vazda uz nju, a nikad se nije isticala.. Već su od djetinjstva prolazile ovako dobrim i zlim. To se činilo tako nužno, tako prirodno, a opet, kad se čovjek zamislio, tako rijetko i neobično...." TRAGIČAN КRAJ LEPOSAVE MIJUŠКOVIĆ Po povratku u Srbiju, samo nekoliko meseci kasnije, 26. marta 1910, Leposava umire. Kao zvaničan uzrok smrti porodica je navela tuberkulozu. Novi detalji o sudbini Leposave Mijušković iskrsli su tek 1996. godine kada je Leposavina bratanica Nadežda Mijušković, beogradska profesorka muzike, otkrila je dugo čuvanu porodičnu tajnu - njena tetka Lepa umrla je od posledica rane zadobijene u dvoboju: „U dvoboju Ljubica pogodi Leposavu u grudi... Spasli su joj život. Međutim, od posledica ranjavanja Leposava se teško razboli i - umre. Moj otac Mika 'sredio' je da u zvaničnim dokumentima piše da je umrla od tuberkuloze..." Кako se u porodici pričalo, uzrok zavade među prijateljica bio je jedan oficir u koga su obe bile zaljubljene. Кao rešenje, Leposava je prijateljicu izazvala na dvoboj. U njemu je bila ranjena, i ta rana joj je prekratila život. Međutim, da li je uzrok svađe Leposave i Ljubice zaista bio pomenuti oficir? Ostaje prostora za zdravu sumnju s tim u vezi. Кučera 1910. godine sugeriše da su priče Leposave Mijušković u većoj meri autobiografske, odnosno da su se Leposava i njena prijateljica uistinu sukobile zbog nekog muškarca, ali možda ne zato što su obe bile zaljubljene u njega, već zato što je Leposavi smetalo što je njena prijateljica poželela da se izvuče iz zabranjene veze s njom i ode s muškarcem, i zato što je shvatila, kako to kaže u Utiscima života, „da je ona, moj uzvišeni prijatelj, najobičnija ženska sa svim strastima, i lažna, lažna sva!" Leposavin život, njeni poslednji dani, kao ni njen grob nikada neće biti do kraja otkriveni, večno ostajući u lavirintu vremena i hodnicima istorije.


N OPTIMIST Fest

a predstojećem, 49. Međunarodnom filmskom festivalu – FEST, koji će se održati od 7. do 16. maja 2021. na nekoliko lokacija u Beogradu, premijerno u Srbiji biće prikazano nekoliko zanimljivih queer filmova: Narcis i Zlatousti, Polje maka, Surogat, Vodim te sa sobom, Supernova, Enfant Terrible, Lovac, Falling, Ammonite... Festival se ove godine održava pod sloganom "Povratak u budućnost" sa namerom da kao najveća i nadaleko poznata filmska manifestacija u zemlji i regionu, doprinese ponovnom oživljavanju bioskopskih platna i povratku filmske publike u bioskope. Međunarodni filmski festival – FEST će ove godine biti održan uz poštovanje svih mera Vlade Republike Srbije i Kriznog štaba za suzbijanje zarazne bolesti kovid 19. Organizacioni tim festivala kao prioritet ističe zdravlje i bezbednost publike, gostiju i festivalskog tima. Informacije o prodaji karata za 49. Međunarodni filmski festival – FEST biće naknadno objavljene.

49. Fest

Povratak u budućnost www.fest.rs NARCIS I ZLATOUSTI Nemačka, 2020 / 110’ Drama Otac šalje mladog, neposlušnog Zlatousta u manastir kako bi se iskupio za grehe svoje majke koja ih je napustila. Tamo upoznaje Narcisa, briljantnog naučnog početnika koji je zatvoren u

sebe i udaljen. Rađa se duboko i životno prijateljstvo. Zasnovano na bestseleru Hermana Hesea, dobitnika Nobelove nagrade za književnost. Režija: Stefan Ruzowitzky Uloge: Jannis Niewöhner, Sabin Tambrea, Henriette Confurius, Lukás Bech, Roxane Duran, Georg Friedrich, Samuel Girardi, Matthias Habich, André Hennicke STEFAN RUZOWITZKY Štefan Ruzovicki rođen je 1961. u Beču i studirao je pozorišne studije i istoriju. Pisao je novinarske izveštaje, radio emisije za TV i režirao više muzičkih spotova i reklama. Kada je radio dugometražne filmove, uvek je pokušavao da balansira između komercijalnog i umetničkog. To je uspešno postigao sa bioskopskim hitovima Anatomija (2000) i Lilly the Witch: The Dragon and the Magic Book (2009), s jedne strane, i umetničkim delima poput Naslednika (1998) i Falsifikatora (2007), s druge strane. Za Falsifikatore je dobio Oskara za najbolji film 2008. godine. POLJE MAKA Rumunija Drama Polje maka prati borbu mladog rumunskog policajca Kristija koji pokušava da nađe ravnotežu između dva očigledno suprotna dela svog identiteta: identiteta čoveka koji radi u mačo hijerarhijskom okruženju i identiteta homoseksualne osobe koja privatno pokušava da zadrži samo za sebe. U vreme kada ga posećuje njegov partner, Hadi iz Francuske, Kristi biva pozvan na intervenciju u bioskopu, gde je ultraVodič kroz gej Srbiju

53

>>


OPTIMIST Fest

nacionalistička, homofobična grupa prekinula prikazivanje queer filma. Nakon što mu jedan od demonstranata zapreti da će ga izbaciti, Kristijevo ponašanje izmiče kontroli. Režija: Eugen Jebeleanu Uloge: Conrad Mericoffer, Alexandru Potocean, Radouan Leflahi, Cendana Trifan, Ionut Niculae EUGEN JEBELEANU Eudžen Žebelanu je rumunski filmski i pozorišni glumac i reditelj. Rođen je 1980. u Temišvaru u Rumuniji. Diplomirao je na Nacionalnom univerzitetu za pozorišnu umetnost i kinematografiju. Film Polje maka (2020) je njegov igrani debi. SUROGAT SAD, 2020 / 93’ Drama Dvadesetdevetogodišnja veb dizajnerka Džeš je oduševljena time što je surogat-majka svom najboljem prijatelju Džošu i njegovom suprugu Aronu. Nakon dvanaeste nedelje trudnoće, prenatalni test pokazuje neočekivani rezultat koji donosi moralnu dilemu. Odnos među troje prijatelja je na testu. Režija: Jeremy Hersh Uloge: Jasmine Batchelor, Chris Perfetti, Sullivan Jones, Brooke Bloom, Eboni Booth, William DeMeritt JEREMY HERSH Džeremi Herš je reditelj i scenarista iz Njujorka.

54

www.optimist.rs

Njegov diplomski film Natives premijerno je prikazan 2013. na South by Southwest festivalu u Ostinu. Njegove Glumice prikazane su 2015. na Sandensu, South by Southwest festivalu u Ostinu, BamCinemaFestu i festivalu u Nju Orleandu gde su osvojile nagradu publike za kratki film. Surogat (2020) je njegov celovečernji igrani debi. VODIM TE SA SOBOM SAD, Meksiko, 2020 / 111’ Drama Kao mladi ambiciozni kuvar u Meksiku, Ivan radi u restoranu, nadajući se da će zaslužiti mesto u kuhinji, dok pomaže majku svog deteta. Jedne noći upoznaje Gerarda, lepog učitelja koji je, za razliku od Ivana, deklarisani homoseksualac. Njihova privlačnost je trenutna. Otkriće njihove romanse, međutim, izaziva sukob i on više ne može da vidi sina. U očaju, Ivan donosi tešku

odluku da pređe preko granice kako bi unapredio svoju kulinarsku karijeru, obećavajući sinu i novootkrivenoj ljubavi da će se vratiti. Režija: Heidi Ewing Uloge: Armando Espitia, Christian Vázquez, Michelle Rodríguez, Ángeles Cruz, Raúl Briones, Arcelia Ramírez, Michelle González, Luis Alberti, Yael Tadeo, Nery Arredondo, Alexia Morales HEIDI EWING Hajdi Iving je korediteljka dokumentarnih filmova Jesus Camp (nominovan za Oskara za najbolji dokumentarac), The Boys of Baraka, 12th & Delaware, Detropia, Norman Lear: Just Another Version of You (prikazan na Sandens festivalu) i One of Us (prikazan na Toronto festivalu). Njen prvi celovečernji igrani film Vodim te sa sobom premijerno je prikazan na Sandens festivalu gde je, u programu Next, osvojio nagradu žirija i publike.


SUPERNOVA Velika Britanija, 2020 / 93’ Drama Sem i Tasker su zajedno dvadeset godina i u svom starom kamperu putuju duž Engleske kako bi posetili porodicu, stare prijatelje i omiljena mesta iz svoje prošlosti. Nakon dijagnoze koja menja život, zajedničko provedeno vreme postaje važnije nego ikada, sve dok tajni planovi ne stave na test njihovu ljubav. Režija: Harry Macqueen Uloge: Colin Firth, Stanley Tucci, Pippa Haywood, James Dreyfus, Sarah Woodward HARRY MACQUEEN Hari Makvin (1984) je engleski glumac, scenarista i reditelj. Glumačko umeće sticao je u Kraljevskoj školi govora i drame u Londonu, pre

nego što je 2013. počeo da se bavi filmom. Njegovo debitantsko ostvarenje, kao scenariste i reditelja, bilo je Hinterland (2015). ENFANT TERRIBLE Nemačka, 2020 / 134’ Biografski Priča o izuzetno talentovanom i progresivnom umetniku Rajneru Verneru Fasbinderu (19451982) koji je sanjao da snima filmove o ljudima sa hladnim srcem, arhaičnom nemačkom društvu i čežnji za poštovanjem i ljubavlju prema stranaca. Njegov snažni uzlet ka tome da postane jedan od najvažnijih evropskih reditelja u vezi je sa njegovim mentalnim i fizičkim padom i preranom smrću. Režija: Oskar Roehler Uloge: Oliver Masucci, Hary Prinz, Katja Riemann, Jochen Schropp, Erdal Yıldız, Markus Hering

OSKAR ROEHLER Oskar Ruler (1959) je nemački filmski reditelj, scenarista i novinar. Od sredine osamdesetih radio je kao scenarista, a filmskoj režiji se okernuo ranih devedesetih. Za drugi celovečernji igrani film Nedodirljiva (2000) osvojio je godinšnju nemačku filmsku nagradu “Lola” za najbolji film. Među ostalim nagrađivanim filmovima režirao je: Angst (2003), Agnes and His Brothers (2004) Elementarne čestice (2006), Jew Suss: Rise and Fall (2010) i Izvori života (2012). LOVAC Argentina, 2020 / 101’ Drama Ezekil je sam kod kuće dok njegovi roditelji putuju. Nosi težinu požude za drugim muškarcima, ali je skriva dok ne upozna Mono, zgodnog skejtera koji je više od želje i eksperimentisanja koje je tražio. Režija: Marco Berger Uloge: Juan Pablo Cestaro, Lautaro Rodríguez, Juan Barberini, Patricio Rodríguez MARCO BERGER Marko Berger je rođen 1977. u Buenos Ajresu u Argentini. Studirao je na Universidad del Cine u rodnom gradu. Njegov prvi kratki film The Watch prikazan je u takmičarskom programu festivala u Kanu i Sandensu. Igrani debi Plan B brzo je postao poznat u kvir svetskom filmu. Drugim igranim filmom Odsutni osvojio je nagradu “Tedi” za najbolji film na Berlinaleu 2011. godine.

Vodič kroz gej Srbiju

55


P OPTIMIST Film

rva dobra vest – nakon protesta dela ruskih filmskih kritičara i tamošnje LGBTQ zajednice, u ruskim bioskopima (u Moskvi i većim gradovima) je u distribuciju puštena integralna, necenzurisana verzija ostrvskog filma „Supernova“, naravno, sa Kolinom Firtom i Stenlijem Tučijem u ključnim ulogama. Preciznije govoreći, u film su vraćene cenzorski štrihovane tri minute iz izvorne verzije, one tokom kojih par neuspešno pokušava da vodi ljubav. Dakle, vlasti su makar povremeno i dalje reaktivne prirode, znaju (doduše, na suštinskim sitznicama) izađu u susret i tako drugoj strani daruju barem kratkoročnu iluziji nekakve pobede. Pirove ili ne – to ionako već stvarnosna dimenzija pokazuje na dnevnom nivou. Druga dobra vest – narečena „Supernova“ je, ukupno, u celini gledano i odmeravano, vrlo dobar, ljudski dobar film. Pa još i značajan, i to ne samo unutar koordinatnog sistema kvir filma, kome ovo ostvarenje svakako i nesporno u svim svojim idejnim i značajskim aspektima pripada. Značajan jer pokazuje da je i dalje moguće (pa čak i u okviru ovih pogubnih pandemijskih okolnosti kada je prikazivački/bioskopski život skorije nastalih filmova krajnje eluzivna kategorija!) pred publiku stići i ponuditi joj film koji već u samom startu procene i verbalizovane analize njegovih sveukupnih ili pojedinačnih dometa ima biti pohvaljen na račun dosta toga relevantnog; „Supernova“ je ozbiljan, zreo, zauman, implikacijama bogat film koji se obraća odrasloj i zahtevnijoj publici, a koji se u potpunosti bavi jednim važnim pitanjem – pitanjem dugovečnih kvir odnosa kada dođe do bolesti, urušavanja tela i/ili uma, kada je (sa sve dodatnim teretom drugosti kao gotovo pa zasebnom egzistencijalnom kategorijom) potrebno sačuvati dostojanstvo i pribrano a empatično krenuti put neumitnog. Na planu samog zapleta, da pojednostavimo, „Supernova“ kreće od priče o Semu i Taskeru, i dalje bliskim i brižnim partnerima, - i tako dugi niz godina i decenija, koji u svom starom kamperu pu-

56

www.optimist.rs

tuju preko Engleske kako bi posetili prijatelje, porodicu i mesta iz zajedničke prošlosti. Pritom, kako je Taskeru pre dve godine dijagnostifikovana demencija, vreme koje tom prilikom provode i koje će provesti zajedno, zapravo predstavlja ono najznačajnije što njih dvojica imaju. „Supernovu“ su na tom podužem putu ka široj (naravno, imajući u vidu ove planetarne životne neuslove, kakvoj, takvoj) distribuciji pratili su ushićeni hvalospevi, čak i bezrezervni hvalospevi, što, pak, na prvom mestu govori koliko je srodnih filmova sličnih dometa na uzorku poslednjih nekoliko godina sramotno i nedopustivo malo. Sasvim prirodno, i „Supernova“ po scenariju i u režiji Herija Mekvina, mahom glumca mlađe generacije, kome je ovo tek druga u nizu celovečernjih filmskih režija, time je zasijala jačim i ubedljivijim sjajem, te je ovaj suštinski mali (u najboljem značenju te odrednice) film iskočio iz prvobitnih mu okvira i dobacio i do glasnih pominjanja u kontekstu priča o sasvim, zasluženim nominacijama za Oskara i ostale prestižne i referentne filmske i esnafske nagrade. „Supernova“, premda na dobrom i pouzdanom tragu Woke kulture kada je reč o novopridošlim ideološkim preferencama Američke akademije filmskih umetnosti i ostalih sličnih „tela“ ipak nije dobacila do kote nominacija za Oskara; međutim, teško da može biti iole smislenijeg i ubedljivijeg spora da bi suprotan ishod bio zasluženo

Kolin Firt i Stenli tuči

Supernova Piše: Zoran Janković

priznanje za ono što su u slučaju „Supernove“ postigli i pred oči i umove gledateljstva izneli uvek pouzdani i nepogrešivo nadahnuti Kolin Firt i Stenli Tuči za svoje vanserijske kreacije briž-


nog i sluđenog Sema i, reklo bi se, iznuđeno žovijalnog Taskera, obojice na rubu ozbiljnog, gotovo pa opipljivog egzistencijalnog očaja usled skorog rastanka. Iako u svom izrazu posve konvencionalan, ovaj britanski film pleni tom nenametljivom vizuelnom ispoliranošću, koja ipak ne odskače od zauzdanog melanholičnog i splinastog tona filma (tona u smislu dominantne atmosfere koju reditelj i saradnici nastoje da izgrade i prikažu), a doda li se tome i uverljiva toplota koja definiše odnos dvojice glavnih junaka, kao i njihove „bočne“ odnose sa prijateljima i članovima porodice koje posećuju u tom poslednjem naletu ipak brižno kontrolisanog avanturizma, dolazi se do sveukupnog neporecivo povoljnog krajnjeg utiska o ovom ostvarenju. Onda puno ni ne mari što bi na samom kraju ovog prikaza mirne duše mogla da ide i ne toliko dobra vest – „Su-

pernovi“, uz dužno poštovanje i zahvalnost autorima za sve valjano u ovom ostvarenju, ipak nedostaje zamaha i autorskog poriva za odvažnijim zahvatima i rešenjima da bi bila istinski odličan film. Međutim, i ovakva kakva je, „Supernova“ zadovoljava i možda u smislu ne preterano bučnog i nametljivog ledolomca trasira put i oslobodi i proširi manevarski prostor za one koji će po toj osnovi biti kadri za više nesvakidašnjije nego što je to bio Heri Mekvin u ovom svom, da ponovimo, da zabune ne bude, ovom vrlo dobrom i sasvim zadovoljavajućem film. Najposle, i Tom Ford bi mogao da iznova pokuša da nas očara, jer ima nas podosta koji poodavno čekamo na nešto savršeno kao što je bio njegov „Samac“ (A Single Man) po Išervudovoj prozi, a takođe sa Kolinom Firtom na čelu metaforičke glumačke kolone. Vodič kroz gej Srbiju

57


P OPTIMIST Film

rilično je lako saglasiti se sa tvrdnjom da je kvir film (i kvir filmska estetika, naravno) u poslednjih par godina načinio dodatan proboj u glavni filmski tok, pa bilo to osetnije vidljivije prevashodno ili čak samo unutar podeljka koji se tiče savremenog festivalskog i arthaus filma, dakle, filmova evidentnijih umetničkih pretenzija. A arthaus film, premda i sam neretko čvrsto ustrojen i kodiran, ipak pruža izvesne slobode kakve se primetno ređe sreću u svetu glavnog filmskog toka, odnosno, repertoarskog i komercijalnog filma (dabome, uz punu svest da se ta dva naoko oprečna sveta katkad i temeljno prožimaju i preklapaju). Recimo, arthaus filmovima je znatno češće dopušteno da krene u i rikverc, te da pričama iz pluskvamperfekta pokuša da kaže nešto i o životima, naravima i stanju stvari danas, naravno, u nekom opštem i, poželjno, što univerzalnijem opsegu. Tako smo od pre nekoliko sedmica u prilici da pogledamo dve filmske priče na lezbijske teme koje se zbivaju u poodavnoj prošlosti, a koje onda referišu o, kanda, neprolaznoj uskogrudosti, poraznoj isključivosti koje je brzo mogu i opaziti i mapirati u ovim našim danima. Nesporno i kvalitetniji i privlačniji od ta dva, film „Ammonite“, predstavlja novi film reditelja Frensisa Lija, koji je narečeni kvir film kao celinu sagledavano, već zadužio izvrsnim i značajnim

mu prethodnim mu filmom – „God’s Own Country“. Frensis Li je i ovoga puta radio po svom (originalnom) scenariju, što je značajna stavka pri sveukupnoj proceni onoga što je postigao i ponudio u svom drugom radu na polju celovečernjeg igranog filma. Tu već stižemo do pero-lakog zaključka – uz dužno poštovanje prema brojnim i očiglednim kvalitetima filma „Ammonite“, ovaj film je u isti mah vidan zaostatak u odnosu na ono što je Li ostvario u Filmovi “Ammonite” i “The World to Come” „God’s Own Country“, koji je, da stvar bude zanimljivija, produkciono znatno svedeniji i onda lakše izvodljiv. Upravo pomenuto može da posluži i kao još jedna rečita i ubedljiva ilustracija skliskog terena na kome se svako malo nađu umetnici kada stiPiše: Zoran Janković gnu do tačke drugog im dela, posebno nakon uspešnog, primećenog, hvaljenog prvog im podviga, pa bilo o kom domenu popularne kulture ili savremene umetnosti da je tu reč.

Ljubav u korsetu

58

www.optimist.rs


Radnja filma se dosta lako može predočiti ekonomično u samo par kraćih rečenica – tokom pete decenije devetnaestog veka cenjena ali i skrajnuta tragačica za fosilnim ostacima i mlada, očito nesnađena udata žena stupaju u tajni ali i buran odnos neporecive emotivne dubine. I prethodni Lijev film se oslanjao na ta dva jednostavna zahvata i izbora – namereno svedenu priču o romansi u nevreme (koja, kao, takva, mora ostati strogo skrivana tajna) i uverljive glume brižljivo izabranih tumača udarnih uloga. To su, dakle, i ovde bili zajednički sadržatelji i ključne autorske odrednice Frensisa Lija, ali brzo se stekne snažan utisak da Li, premda, i autor filmske priče ostvarenja „Ammonite“, ovde ipak ne uspeva da artikuliše i na kraju stvori tu zavodljivu i preko potrebnu iluziju tragizma koja je krasila i definisala njegov prethodni film. To je jeste važna nedostatnost, ali istovremeno, jasno mora biti istaknuto da ovaj film ima dosta aduta na svojoj strani – vrlo dobru glumu i skladnu saigru Kejt Vinslet i Saroše Ronan (kao i očekivano vrsne epizode veteranki – Džeme Džouns i Fijone Šo), likovno uzbudljiv prikaz života tokom viktorijanske ere, ali ovde svesno deglamurizovan i potom usredsređen na živote „običnih“ civila, kao i jasnu asocijativnu sponu sa tim vremenom i ovim našim sada, kada se i dalje zlopatimo sa intruzivnom tlapnjom društva koje kinji i usmerava ionako sputane i obespravljene pojedince, a sve to sa ciljem očuvanja uvreženog poretka stvari koji neumitno teži ka proseku, opšte utvrđenim i društveno prihvatljivim. S a druge strane, poprilično sličan i inicijalno hvaljen (a premijerno prikazan u zvaničnom programu svakako prestižnog Venecijanskog filmskog festivala, gde je i ovenčan nagradom Queer Lion) film „The World to Come“ nema znatno više toga da ponudi osim nekakve opšte uprizorenosti i funkcionalnosti, te, nadajmo se, nenamernog podsećanja na čestu jalovost savremenog arthaus filmskog izraza, gde se često cilja ka prikazu eluzivnih, pipavih a znakovitih stanja osuđenih na ono prećutano ili najtišim mogućim glasom saopšteno a dobaci tek do dosade i praznog hoda koji dodatno problematizuju takav autorski postupak, koji očito nije za svakoga i po meri svakoga. Ranije glumica, a sada rediteljka Mona Fastvold dolazi do ovog svog čisto američkog

prvenca na talasu takođe hvalama obasipanog a u međuvremenu zaboravljenog indie-filma „The Sleepwalker“ iz 2014. godine (u kome je takođe igrao Kristofer Abot), ali u „The World to Come“, u 105 minuta skupog filmskog trajanja, ne uspeva da ponudi išta iole inovativnije ili osobenije u ovom svom rutinskom i rutiniranog prikazu kriptične a strasne veze dve usamljene žene na američkom istoku negde u sredini 19. veka. Ketrin Voterson i Vanesa Kirbi, u društvu Kejsija Afleka i Kristofera Abota, naprosto zaludno meandriraju kroz ovu nezanimljivu, mlaku i tromu priču koja nam na filmski nezanimljiv način ukazuje na očigledno – današnji bigotizam naprosto je i puki odraz i posledica pogubnih rigidnosti iz minulih dana i era kada je oblikovano to mitsko naše kolektivno ja, a čime, dakle, ne samo na konto epohe koju oslikava (mada u nešto drugačijem društvenom kontekstu), stupa u rimu sa vidno superiornijim filmom „Ammonite“ svakako veštijeg i visprenijeg Frensisa Lija. Vodič kroz gej Srbiju

59


OPTIMIST Zajednica

Ime, prezime: Izabela Đorđević Godine: 32 Zanimanje: Referent za finansije i administraciju u ERA

60

www.optimist.rs

Kada si prvi put znala da si… Nakon što me u klubu poljubila strejt devojka iz zezanja, mislim da sam imala veću satisfakciju i sreću u tom trenutku nego kad je Kolumbo otkrio Ameriku. Šalu na stranu, kao da sam oduvek znala ali prosto nisam preispitivala i uopšte doživela to kao opciju. Kao da ceo život piješ sirup Jupi na razblaživanje iz okrnjene čaše i to ti je najbolji sok, a onda skontaš da postoji hladna koka kola poslužena sa ledom i kriškom pomorandže. Pa milinica. Tvoj izlazak iz ormana... Prvo sam to podelila sa prijateljima, dobila sam komentare Hajde Izabela ne izmišljaj, privlačiš pažnju i sl, par njih je ipak bilo podržavajuće, sa njima se i dan danas

družim i jako sam im zahvalna na podršci koju su mi pružili. Nema lepšeg osećaja nego kada vidim da sa ponosom pričaju o meni i zauzimaju se za to da u društvu u kom se nalazimo ne osetim nečiju homofobiju. Koji savet bi dala mlađoj sebi... Zauzmi se za sebe kao što se zauzimaš za ljude koje voliš. Naj gej stvar koju si ikada uradila... Bila hrabra u svojoj različitosti, svaki dan iznova i iznova. Tvoj prvi gej kafić/klub... Strip u Majke Jevrosime kao prvi gay friendly kafić. Smajli kao prvi gaj kafić pretpostavljam kao u slučaju 90% zajednice. Tvoj prvi poljubac... Računam prvi poseban, u Studenskom parku jednog letnjeg praskozorja na zemlji koja se u zvezde broji.


Nevinost izgubila... Izgubila ne mogu da je nađem , al’ nije ni da sam je tražila. Šta za tebe danas znači biti lezbejka... To je jako važan deo mene, ponosna sam na svoj identitet i na to sto nemam problem da kažem ko sam i koga volim. Jer jeste važno i nije za četiri zida, i nije stvar samo sa kim idemo u krevet. Tvoj naj gej muzički album bio bi... Kovacs – Shades of Black možda pesme nisu zvanično „gay“ ali ja ih definitivno tako doživljavam dok npr. zavijam pod tušem. Donji veš koji ti donosi sreću... Betmen bokserice iz HM-a, jer koja lezbejka se ne loži na akcione junake i junakinje i nema problem to da pokaže na svom donjem vešu. Najviše se ložiš na… Alka Vuica prvi i najveći crush evo već 20 godina ako ne i više. Lezbejski film koji morate pogledati... Jao ja volim najveću limunadu od svih „Imagine me and you“. Toliko je sladak i pozitivan da mu prosto ne mogu odoleti.

U nedelju popodne naći ćemo te gde... Spremam neki fini ručkić i radujem se večernjem druženju sa prijateljima, ili pak imam kompletan lenjivac dan i ušuškana sa devojkom i mačkama gledam sve postojeće sezone američkog Survivora. TV serija koja je promenila tvoj gej svet... Definitivno „L word“ – oldie but goldie Omiljena knjiga… Teško pitanje, koristim džokera i navodim teskom mukom samo tri naslova: Sara Voters – Džeparoš, Dženet Vinterson –

Zapisi na telu, Pablo Neruda – Priznajem da sam živeo. Tvoja gej heroina je... Sa ispravkom pitanja u ko je moja lezbejska heroina, odgovaram najsjajnija Audre Lorde. Buč ili fem? Hmmm… Fem sa malo buč energije. Omiljena marka kamion… Praviću se da nisam videla ovo pitanje, zaboga otkuda znam marke kamiona, jedino što mi pada napamet na pomen kamiona je Severinina pesma Gas, gas. Mačke ili psi? Imam dve mačke Zozi Prepredenković i Cicimu Neru Tutmozis, ipak nekako sebe uvek doživljavam kao dog person. Omiljena gej ikona… Freddy Mercury bas sam kliše znam.

Tvoj stav o ljubavi i braku... Mogućnost stupanja u bračnu zajednicu treba da pripada svima, za mene jeste neki simbol ljubavi, ja volim tradiciju i običaje, i ne vidim ni jedan razlog zašto bi to pravo trebalo da mi bude uskraćeno. Pa da i meni neko zapeva - Uzmi me za kuma ili starog svata, ili za devera ako nemaš brata. Vodič kroz gej Srbiju

61


OPTIMIST LGBT twitter

62

www.optimist.rs


Vodič kroz gej Srbiju

63



Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.