Optimist 50 - Oktobar 2019.

Page 1



SREĆAN NAM 50. BROJ

Osnivač i izdavač: Gej lezbejski info centar Godina osnivanja: 2011. Glavni i odgovorni urednik: Predrag M. Azdejković Saradnici: Tamara Skrozza, Nemanja Marinović, Boris Milićević, Zoran Janković, Milan Aranđelović, Marjana M. Stevanović, Igor Maksimović, Milan Živanović, Ivana Nikolić, Bogdan Petrović, Aleksandar Topić, Srđan Šveljo, Milica Simonovski Fotografija sa naslovne strane: Aleksandar Crnogorac Web: www.optimist.rs E-mail: optimistmagazin@gmail.com FB Page: www.fb.me/optimist.rs Štampa: Newpress Podrška:

Република Србија МИНИСТАРСТВО КУЛТУРЕ И ИНФОРМИСАЊА

Magazin možete čitati i na:

Magazin prihvata nadležnost:

CIP ­ Каталогизација у публикацији Народна библиотека Србије, Београд 305 OPTIMIST : vodič kroz gej Srbiju / glavni i odgovorni urednik Predrag M. Azdejković. ­ God. 1, br. 1 (jun 2011)­ . ­ [S. l.] : Regionalni info centar, 2011­ (Smederevo : Newpress). ­ 21 cm Dvomesečno. ­ Naslov 1. broja: Optimizam ISSN 2217­6756 = Optimist COBISS.SR­ID 186184972

Ko se tome nadao?! Dočekali smo 50. broj gej magazina Optimist. Nije bilo lako! Istina, najteže je bilo objaviti prvih nekoliko brojeva, ali nakon toga je već išlo lakše. Danas je Optimist profilisan magazin koji ima definisanu uređivačku politiku i svoju vernu čitalačku publiku. Bez te publike mi ne bi bili danas gde jesmo, ali pored nje ogromna zasluga pripada svima onima koji su pisali za naš magazin tokom godina i donatorima koji su finansirali njegovu štampu: Fondacija za otvoreno društvo, Holandska ambasada, Norveška ambasada, Grad Beograd, Ministarstvo za kulturu i informisanje, Kancelarija za ljudska i manjinska prava, Arcus fondacija, Grad Niš i Grad Novi Sad. Ako me pitate na šta sam posebno ponosan kad je Optimist u pitanju, moj odgovor bi bio da sam jako ponosan na rubriku Moj tzv. gej život u kojoj svoje odgovore na leksikon pitanja daju pripadnici naše zajednice i da postoji toliki broj ljudi koji žele da učestvuju. Dok proslavljamo naš 50. broj moramo da gledamo u budućnost i da se trudimo i da stignemo do 100. broja. Tu nam treba vaša pomoć u vidu predloga i komentara kako da poboljšamo sadržaj koji nudi naš, ali i vaš magazin. Ali molim vas da predlog ne bude da unajmimo lektora, jer se to neće desiti. Zato vas pozivam da nam pišete na naš email. Očekujemo vaše poruke! Predrag Azdejković Glavni i odgovorni urednik optimistmagazin@gmail.com


I

OPTIMIST Skrozza na skroz

ako su bezobrazluk i licemerje discipline u kojima Ana Brnabić svakodnevno napreduje, teško da će ikada prevazići ono što je na tom planu pokazala tokom posete Luksemburgu u septembru 2019. godine. Da je neko iz svemirskog broda ili neke udaljene galaksije posmatrao prizore te državničke vizite, lako je mogao da zaključi da je Srbija zemlja u kojoj se pitanje LGBT prava uopšte ne postavlja, kako nikakvih problema u tom smislu nema, kako prajdove ne obezbeđuju oklopna vozila, kako je LGBT zajednica sasvim bezbedna i kako uživa sva moguća prava - od prava na stupanje u bračnu zajednicu, do prava na roditeljstvo. KULTNI JESENJI KOMAD Jer, u poseti premijeru Luksemburga Gzavijeu Betelu i njegovom suprugu Gotjeu Desteneju došle su, ni manje ni više - nego premijerka i njena partnerka Milica Đurđić. Događaj su, kako i dolikuje, s oduševljenjem prikazali prodržavni tabloidi, oduševljeni lepotom i skladom koji je tamo prikazan. Večno bezočni Kurir otišao je korak dalje i uskliknuo kako je "premijerkina Milica zasenila sve na stadionu u Luksemburgu", Blic je saopštio kako "partnerka Ane Brnabić u Luksemburgu nosi kultni jesenji komad koji poseduje svaka žena od stila", dok je Informer bio još i najsmireniji saopštivši jednostavno da "Ana Brnabić i Batel s partnerima gledaju fudbal".

4

www.optimist.rs

Ništa to ne bi bilo ni čudno, ni licemerno, da je srpska premijerka iskoristila bar ovu priliku ako već do sada nije - da prozbori koju reč o pravima, zakonima kojih u Srbiji nema, da prizna kako je zahvaljujući svojoj poziciji ipak povlašćena, pa čak i kako se nada da će i drugi gej parovi u Srbiji smeti da otvoreno dele fotografije sa svojih porodičnih putovanja, da se urbi et orbi autuju, da imaju decu. Ništa od toga Ana nije uradila: videli smo samo dva nasmejana gej para fotografisana na različitim lokacijama, kao i nekoliko uobičajenih pro-evropskih parola. Premijerka i njena partnerka ponašale su se kao da je sasvim uobičajeno da dve lezbejke putuju po Evropi i zvanično predstavljaju Srbiju. Delovalo je zapravo da su Betel i Brnabić u istoj poziciji, da žive i rade u istom okruženju. Delovalo je uobičajeno. Deo srpske javnosti je, sasvim očekivano, bio zgrožen ovom posetom, pa se u komentarima čitalaca i na mrežama našla sasvim predvidiva količina govora mržnje, stereotipa i budalaština. Drugi deo, pak, zapitao se u kom je svojstvu dr Milica Đurđić putovala u Luksemburg i ko je to platio: iz budžeta, naime, ne može da se finansira putovanje ljubavnih partnera, prijatelja i prijateljica, komšiluka ili sustanara. Osim stručnog tima, pravo na putovanje imaju samo bračni partneri, što Milica de facto jeste, ali de jure nije, niti (po ovdašnjim zakonima) može biti.


Jedini koji su i zvanično postavili to pitanje bili su novinari lista Danas. Iz kabineta premijerke stiglo je objašnjenje da je Miličine troškove putovanja platila Vlada Luksemburga, što je "česta praksa, posebno kada postoje veoma dobri lični odnosi državnih zvaničnika koji su veoma značajni za unapređenje bilateralnih odnosa dve zemlje". Navodno, Betel je u maju, kada je sa svojim suprugom boravio u Beogradu, pozvao premijerku i njenu partnerku u zvaničnu posetu Luksemburgu. Pitanje je, naravno, da li je ovo tačno: vladi Ane Brnabić, posle svega što je viđeno u poslednje dve godine, retko šta može da se veruje. Međutim, i da je tačno i da nije, činjenica je da do sada nije zabeležena situacija u kojoj najviši predstavnik/ca države odlazi u zvaničnu posetu u pratnji svog nevenčanog partnera ili partnerke. Što je s jedne strane fantastično pobijanje uvreženih malograđanskih stereotipa o snazi i važnosti bračne zajednice, ali s druge, u našim okolnostima, predstavlja krajnje licemerje. U Srbiji u kojoj su mnoga prava uskraćena ne samo gej parovima, već nevenčanim parovima uopšte, sad imamo situaciju u kojoj premijerka ima pravo (i tabloidnu podršku) da na zvanična pu-

tovanja vodi svoju devojkuljubavnicu-cimerku?! Da ne pominjemo činjenicu da se isti taj par tretira kao roditeljski, iako je Milica rodila sina kojem Ana zvanično nije ništa osim sustanarke. MUŽ, MOMAK I TAKO TO Samo sedam dana kasnije, par Brnabić-Đurđić pojavio se i na Prajdu, gde ih je dočekao transparent s pitanjem "Premijerko, kako je živeti sa svim povlasticama?". Umesto da se postidi, ili da bar odgovori na (ne)postavljeno pitanje, umesto da obeća nešto smisleno i svima korisno, Brnabić je javnosti poslala poruke koje ne mogu da se nazovu drugačije nego - laži. "Mislim da se Srbija kreće u pravom smeru i da naše društvo postaje sve tolerantnije", rekla je premijerka države u kojoj se ljudi međusobno mlate zbog karte za prevozu ili pozajmljene alatke, skoro da su spremni da ubijaju zbog političkih neslaganja, i koja je po mnogim analitičarima na rubu ozbiljnih uličnih sukoba.

Milica i ana, to su srca dva

Idila u Luksemburgu piše: Tamara Skrozza

"Svake godine je sve lakše i lakše, kada imate vladu koja obezbeđuje da svi imaju jednake uslove", izgovorila je na Prajdu žena čija je partnerka rodila dete, a kojoj su na "prinovi" čestitali Vodič kroz gej Srbiju

5

>>


OPTIMIST Skrozza na skroz

čak i oni tabloidi koji već godinama propagiraju tezu da je homoseksualnost bolest. Vlada koja "obezbeđuje da svi imaju jednake uslove" ista je ona vlada pod kojom je nezamislivo da dve lezbejke prošetaju zagrljene ulicom, ali se pozdravlja kad se u Luksemburgu neke druge dve slikaju za državni dnevnik. Konačno, premijerka je istom prilikom i politički zablistala, kada je konstatovala kako je i u vreme prethodne vlasti bilo pripadnika LGBT, ali da se u to vreme nisu borili za njihova prava, dok ti isti, kako je istakla, sada njoj prigovaraju da ne radi dovoljno za LGBT zajednicu. Još je istakla da je od početka priznala da je lezbejka. Sad je, naravno, pravi čas da se prisetimo da uopšte nije tačno da se premijerka nije krila. Nije se autovala sama, već je dopustila da informaciju o njenoj seksualnoj orijentaciji iznese niko drugi do Aleksandar Vučić - kao da je sama nesposobna, nedovoljno hrabra, kao da je i za taj čin neophodan "pater familias". Dok nije procenjeno da se dovoljno stabilizovala na poziciji premijerke, Milica nije puštana na "svetlo dana": izvučena je i iskorišćena tek u trenutku kada je procenjeno da bi to moglo da bude politički lukrativno i da se Vučićeva vlast tako predstavlja kao moderna i liberalna.

6

www.optimist.rs

Na sve ove stvari, šira javnost ostala je nema - kao i u svim drugim oblastima, kao i u svim drugim okolnostima i temama. Jedina pažnje vredna reakcija bila je izjava Dragana Markovića Palme u jutarnjem programu TV Pink, gde je čovek - u svom stilu i sasvim očekivano, rekao da je premijerka na Prajdu bila "sa njenim mužem ili momkom, ili već ne znam šta je". Voditelji su bili nasmejani, Palma je bio veseo, gledaoci su se verovatno zabavili, a sve je to bila prava Srbija: neopisivo daleka od Luksemburga, tolerancije i istih uslova. Iako je prilikom ustoličenja Ane Brnabić bilo onoliko nade da će se u statusu LGBT nešto promeniti nabolje, iako je lezbejka na mestu ministarke i kasnije premijerke bila fantastičan politički marketing, iako i danas izgleda beskrajno avangardno kada se Ana i Milica negde pojave zajedno - sve je to bilo i ostalo šarena laža, predstava, iluzija. Ana Brnabić ne samo da ništa nije učinila, već za sve ove godine nije ni rekla ništa što bi iole uticalo na poziciju LGBT zajednice. Javnom promocijom svoje privilegovanosti, još jednom je poslala poruku da ovde jednakosti nema, a da prava uživaju samo oni koji su ih "zaslužili". A tako je u Srbiji vazda bilo, i tako će izgleda ostati.



S

OPTIMIST O Srbiji u svetu

rbija od 2017. ima premijerku koja je otvoreno gej. Iako je ova pozicija donela Ani Brnabić posebne privilegije, isto se ne može reći za gej muškarce u ovoj državi. Ana Brnabić je premijerka države u kojoj joj ne može da se uda, da stupi u partnerstvo niti da zakonski ima dete sa svojom devojka. Sve zato što je lezbejka. Međutim, pre šest meseci, njena partnerka Milica Durdić rodila je sina. Ovaj događaj nije dobro prihvaćen od strane ostalih članova LGBT zajednice. „Kada sam čuo vest, osećao sam ljubomoru“, kaže Darko Živkov Popov. „Brnabić je sada dobila ono što je htela. Ja bih to isto uradio da sam na njenom položaju. Da sam žena, takođe bih našao način da imam dete.“ Darko već dugo želi dete- ta želja je postala jača kada je otpočeo vezu sa Damirom Ambrisakom. „To je zato što je Damir video kako se lepo slažem sa njegovim sestrićem“, Darko objašnjava. Gej parovima u Srbija nije dozvoljeno da usvajaju decu, ne postoji banka sperme, ljudi bez partnera ne mogu da se podvrgnu vantelesnoj oplodnji. Jedina opcija je otići preko, što Darko i Damir planiraju da urade na duže staze. Upoznali su se u gej baru početkom 2017. u Novom Sadu, drugom gradu po veličini u Srbiji, poznatom po Exit festivalu koji se dešava u tvrđavi svakog leta. „Ne, nismo se baš upoznali tamo“, Darko kaže, „Video sam ga tamo. Bilo je kao na filmu. Bili smo u mračnom baru i video sam Damira kako stoji ispod svetla, odmah mi se svideo.“ Darko je saznao da imaju zajedničke prijatelje i uspeo je da sazna Damirov broj telefona. Nedelju dana kasnije izašli su na kafu. Damir kaže: „Od početka smo bili nerazdvojni, ali meni to nije predstavljalo ništa više od prijateljstva- dok mi se nije upalila lampica u glavi.“ Nedavno se preselio u Beograd gde ima posao 3D umetnika. Darko radi kao office menadžer i nada se da će se uskoro pridružiti Damiru.

8

www.optimist.rs

„Život nije mnogo drugačiji u Novom Sadu ali je Beograd mnogo veći i u njemu se osećamo slobodnije. Takođe, našli smo klubove u kojima se pušta muzika koja nije srpski folk“, Damir kaže kroz smeh. Beograd je moderan i napredan, ima dosta gej klubova i postaje popularan kod turista iz zapadnih zemalja. Ali Srbija takođe ustavom zabranjuje istopolne brakove. Iako poslednjih godina nije bilo incidenata na godišnjem prajdu, na toj manifestaciji ima više policajaca nego učesnika. „U takvom okruženju ne možeš da slaviš različitost“, obojica se slažu. „Istog dana kada je prajd, organizuju se skupovi gde se promovišu tradicionalne porodične vrednosti. Možda više niko ne baca kamenice na nas ali ovakvi skupovi predstavljaju indirektan napad.“ Ovaj par nije nailazio na neprijatne situacije, međutim: „Dosta smo povučeni kada izađemo napolje“, kaže Darko. „Kada prođemo ulicom ljudi vide dva druga. Dovoljno smo pametni da ne izazivamo ljude.“

Srbija ima gej prava

ako imaš moć Izvor: Attitude - Marjolein Koster

„To što radimo je možda glupo, ali ja želim da se vratim kući u jednom komadu“, on dodaje. Darko i Damir za sebe smatraju da su jedinstven par u smislu da je njihovo „izlaženje iz ormara“ prošlo veoma mirno. Damir kaže: „Ja imam veoma dobar odnos sa svojim roditeljima, i čim sam počeo da izlazim sa Darkom, kada sam imao 20 godina, rekao sam im da mi se sviđaju muškarci. Nisam želeo da ih lažem.“ Njegova majka ga je pitala da li je siguran i da li želi da poseti psihoterapeuta. „Mislim da je to predložila zato što je htela da me zaštiti. Ipak


U septembarskom broju britanskog gej magazina Attitude objavljen je tekst o LGBT situaciji u Srbiji koji prenosimo u celosti. bi više volela da sam strejt zbog situacije u Srbiji i zbog moje bezbednosti. Život bi mi bio lakši. Ali ona me je prihvatila i Darko joj se veoma svideo. Darko dodaje: „Ovo je bilo novo za mene jer nikad nisam pričao o svojoj seksualnoj orijentaciji sa roditeljima.“ „Krio sam od njih da sam deset godina bio u vezi sa muškarcem. Kada sam video kako divan odnos Damir ima sa svojom porodicom, to je probudilo u meni želju da „izađem iz ormara“. „Ispostavilo se da su moji roditelji već sumnjali na to. Veoma sam bio prijatno iznenađen kako je pozitivno moj otac reagovao. Iako (mala) većina ljudi u Srbiji (59%) kaže da nema problem sa LGBTQ zajednicom, anketa iz 2017. je otkrila da 21% Srba smatra da istopolne veze treba da budu ilegalne. Pet godina ranije, istraživanje je pokazalo da 48% populacije misli da je homoseksualnost bolest. Stefan Sparavalo radi kao aktivista za organizaciju „Da Se Zna“ koja registruje zločine iz mržnje prema LGBTQ zajednici i pruža psihološku podršku. Zbog uloge koju ima, Stefan smatra da nailazi na poteškoće kada je u pitanju premijerka Ana Brnabić. „Kao organizacija imali smo moralnu dužnost da podelimo svoju radost kada smo čuli da

je dobila dete, zato što je to pre svega način da se privuče pažnja javnosti na istopolne roditelje. U isto vreme, koristimo ovo kao zahtev da se stavi akcenat na donošenje zakona o istopolnim zajednicama.“ On dodaje: „Objavio sam sledeći tvit u to vreme: ’Čestitam cimerki Ane Brinabić na bebi.’ Pre svega, Ana Brnabić nema nikakva prava na to dete.“ Inauguracija Ane Brnabić izazvala je naslove širom sveta. Većina je iskazivala iznenađenje, ali u Srbiji je to viđeno kao strateški potez predsednika Aleksandra Vučića kako bi utišao ostatak Evrope. Nekoliko godina ranije, 2014, srpsku vladu je ispitao Amnesty International zbog činjenice da nisu ništa uradili kako bi se izborili sa problemom homofobije. „Čuli smo priče mladih ljudi kojima je bilo lakše da kažu ljudima da su gej baš zbog figure Ane Brnabić“, kaže Stefan. „Ta činjenica pomaže vidljivosti LGBTQ osoba ali osim toga nam ne pomaže.“ U intervjuima, Brnabić naglašava činjenicu da ne želi da je ljudi vide kao vođu LGBTQ zajednice već da se fokusiraju na njen rad. U intervjuu za The Guardian negirala je da je Srbija homofobična država. „Ali“, Stefan nastavlja, „činjenica da ona ne nailazi na negativne reakcije svoje okoline, da homofobija generalno ne postoji. Ona je poslovna žena koja je radila u stranim zemljama i samim tim se kreće u drugim društvenim krugovima od većine ljudi.“ „Ona negira problem koji evidentno postoji.“ „Da Se Zna“ je organizacija koja postoji od 2015. i registrovala je desetine slučajeva homofobije. „Nemamo mnogo slučajeva ozbiljnog fizičkog nasilja. Najčešći incidenti su slučajevi verbalnog nasilja, pretnji i ucena“, objašnjava Stefan. „Teško je reći koliko se često ovo dešava. Neke prijave su incidenti koji su se desili pre nekoliko godina, ali smo zaključili da se 90% incidenata uopšte ne prijavljuje. Srbija je 2012. prestavila novi krivični postupak za zločine iz mržnje, kao deo sporazuma oko učlanjenja u Evropsku uniju, Stefan dodaje. „Od tada, samo jednoj osobi je donesena presuda. Sudije nisu voljne da taj krivični postupak primene i nisu sigurni kako da pristupe u tim situacijama. Naša vlada je time ispunila svoje obaveze prema EU ali ne čini ništa da tu meru sprovede.“ Vodič kroz gej Srbiju

9

>>


OPTIMIST O Srbiji u svetu „Jedinu obuku iz te oblasti koju policija i sudije imaju smo pružili mi i nekoliko internacionalnih organizacija.“ Međutim, kako Stefan navodi, situacija se poboljšala u odnosu na prethodne godine. Od 2014. tokom prajda nije bilo nikakvih incidenata nasilja. Pride Info Centar, u blizini Predsedništva, je otvoren avgusta 2018. Ljudi mogu tamo da se obrate u slučaju da im je potrebna pravna ili psihološka pomoć. U tom objektu je obezbeđenje prisutno 24 sata. Bilo je situacija kada su grupe mladih ljudi pokušale da provale. U intervjuu za The Guardian, Brnabić je takođe istakla da se neće fokusirati na reformu LGBTQ prava u bliskoj budućnosti. „Ona smatra da će se situacija poboljšati sama od sebe ako Srbija počne ekonomski da cveta“, kaže Stefan. „Ali kakav je to argument?“ „Uzmimo za primer Saudijsku Arabiju ili Bahrain. To su bogate zemlje, ali tamo LGBTQ osobe nemaju lep život. To tako ne funkcioniše.“ Jedina prava pobeda LGBTQ zajednice u poslednjih nekoliko godina, on dodaje, je to da operacija promene pola nije potrebna ljudima koji žele da promene pol. Brnabić zbog svog privilegovanog položaja može da negira probleme. Nije poznato kako je njena partnerka ostala u drugom stanju ali izgleda da se podvrgla vantelesnog oplodnji van zemlje- nešto što je finansijski nedostižno za većinu Srba. „Znam ženu koja je posetila banku sperme u Hrvatskoj svojevoljno, i sama umetnula spermu kada se vratila kući. Na taj način je zatrudnela“, kaže Stefan. „Takođe postoje priče o lezbejkama koje su zatrudnele uz pomoć gej para, i izgledaju kao „normalan“ par ostatku sveta. Vode dvostruki život.“ Nažalost, Darko i Damir nemaju toliku kontrolu nad roditeljstvom kao što imaju žene. „Za mene, prva opcija je uvek bila surogat majka“, Darko kaže. „Nikada nisam ozbiljno razmišljao o usvajanju ali tu opciju neću skroz isključiti. Jednostavno bih želeo da prenesem svoje gene.“ Već godinama želi da upozna lezbejku sa tom istom željom, ali do sada nije imao sreće. Damir dodaje da ako se to ne dogodi, pokušaće da usvoje dete. „Postoji mnogo dece koja nemaju roditelje, kojoj bismo mogli da pružimo ljubav.“ Njih dvojica to nikada neće moći da urade u svojoj zemlji- i ne žele to.

10

www.optimist.rs

Damir kaže: „To bi se loše odrazilo na tu devojčicu ili dečaka. Srbija je veoma patrijarhalno društvo puno stereotipa. Trebaće mnogo vremena pre nego što ljudi počnu da prihvataju jedni druge. Ne želim da svoj teret stavljam na leđa našeg deteta.“ Darko dodaje: „Brnabić ni ne misli na takve stvari. To je još jedna od mnogo privilegija koje su dostupne premijerki: njeno dete će ići u privatnu školu, ili će se premijerka nakon isteka mandata sa svojom partnerkom preseliti u neku stranu državu, gde je istopolno roditeljstvo prihvaćeno.“ Otići u inostranstvo je jedino rešenje za Darka i Damira u ovom trenutku. „Imamo sreće što obojica imamo prava na mađarski pasoš, zato što su naši preci iz te države. Trenutno idemo na časove mađarskog, i nadamo se da možemo podneti za mađarske papire za šest meseci. Naša želja za decom je jedini razlog što napuštamo Srbiju.“ Mađarski je poznat kao veoma težak jezik zato što je u poređenju sa drugim jezicima veoma drugačiji. Darku je lakše zato što je stalno slušao jezik od svoje bake. Nažalost, pre se nisam trudio da ga naučim, zato to za mene sada predstavlja izazov“, kaže Damir. „Mađarski pasoš nam pruža više opcija za put u ostale zemlje. Razmišljamo o kasnijem preseljenju u Kanadu ili Ameriku.“ Za sada je to puki san za dvojicu muškaraca. „Pre nekoliko godina, stalno sam sanjao kako sam u drugom stanju“, kaže Darko. „Uvek sam hteo svome sinu da dam ime Vuk. Ali sada imamo sestrića sa tim imenom, tako da za naše dete moramo da smislimo drugo ime.“ Prošlog decembra, Darko se spustio na koleno i zaprosio svog dečka. „On je sada moj verenik.“ Njih dvojica gledaju jedan drugog i Darko pokazuje prsten. „Za mene ovo je simbol slobode. Za nas će i dete predstavljati slobodu. S druge strane, mnogo ljudi bi gledalo na dete kao nešto što nosi mnogo ograničenja.“ Damir dodaje: „Dete će u stvari za nas biti blagoslov, ali svakako sa sobom nosi mnogo odgovornosti. To takođe našoj vezi donosi dozu zrelosti. Mnogo homoseksualaca u Srbiji nije psihički zrelo zato što nemaju realan pogled u budućnost. Mi smo odlučili da sami oblikujemo svoju budućnost.“



K OPTIMIST Lokal

ada se krajem septembra pojavila lažna vest da će se u Čačku održati Parada ponosa, planuo je srpski tviter, taj forum dijaloga i demokratije, kao i mnogi domaći mediji. Planuli su, očekivano, dežurni branitelji porodičnih, tradicionalnih, „pravih“ vrednosti i pobornici porodičnih šetnji, poput Boška Obradovića i njegovih Dveri. Tako je Obradović brže-bolje najavio i organizovao Porodičnu šetnju 27. septembra, istog dana kada je ,,grupa plaćenih aktivista“ navodno trebalo da dođe u Čačak. Cilj, naravno, odbraniti se od (nepostojeće) Parade ponosa i njenih učesnika. Gori od organizatora bili su samo roditelji sa decom na centralnom čačanskom trgu, jer, veliki homofobi rađaju i vaspitavaju male homofobe koji potom izrastu u neke Obradoviće, Glišiće, Đilase, i tom začaranom krugu kraja nema, ali to je već tema nekog drugog teksta, ne ovog. Elem, Obradović je novinarima rekao da je 2,000 građana ,,odbranilo tradicionalne i porodične vrednosti i sprečilo održavanje bilo kakvih anti-porodičnih i anti-hrišćanskih manifestacija u Čačku.“ Na pitanje novinara šta su odbranili kad parade ponosa u Čačku nije ni bilo i da su vlasti ranije saopštile da ona nije bila ni najavljena, Obradović je rekao da su „isto tako govorili“ u deset drugih gradova Srbije gde su LGBT+ parade bile organizovane tokom septembra, a da su one samo nastavak Vučićeve kampanje Budućnost Srbije. Ipak, mnogi veruju da je vest o paradi u Čačku izmislio sam Obradović, ne bi li pokazao svojim sledbenicima i izgubljenim glasačima da je on i dalje stari Boško, i pored toga što se druži sa Evropejcima iz Saveza za Srbiju. Bilo kako bilo, Obradović je rekao i da je spreman da razgovara o problemima LGBT+ populacije „ako ih imaju“, i pozvao bilo koju LGBT+ osobu da mu se javi ako ima problema sa netolerancijom i diskriminacijom i on će je zaštiti i podržati. Eto kome se treba javiti u slučaju problema izazvanih društveno nepoželjnom seksualnom

orijentacijom, poštovani publikume. „Ali, ne mislim da je ispravno provocirati većinsko stanovništvo u Srbiji, kršiti javni moral i nametati neke vrednosti strane našoj tradiciji“, dodao je Obradović. Milan Draškić, portparol Gradskog odbora Nove Srbije, drugog organizatora skupa, objasnio je novinarima da je njegova stranka podržala Porodičnu šetnju kojom je „poslala poruku da u Čačku neće proći LGBT parada“. ,,Vlast je demantovala da će gej parada biti organizovana u Čačaku tek onog trenutka kada ih je opozicija raskrinkala u tim namerama i kada je blagovremeno alarmirana javnost u Čačku da se priprema gej parada,“ rekao je Draškić. Među okupljenima u petak su bili i čačanski bajkeri iz Moto unije, koji su, prema sopstvenom priznanju, izostali sa posla i već u podne se okupili na trgu da brane grad. Bile su pojačane i policijske snage, za svaki slučaj. Nakon uspešne odbrane grada od nepostojećeg neprijatelja, zadovoljne Dveri su se oglasile saopštenjem za javnost:

Boško i Đilas

dlaku menjaju

12

www.optimist.rs

piše: Ivana Nikolić

,,...Verujemo da smo samo privremeno odložili nameru vlasti da održi gej-paradu u Čačku. Zato je neophodno da im Čačani redovno stavljaju do znanja da je ovo grad koji baštini tradicionalne vrednosti i da takve parade, koje služe samo provokaciji celog društva, nisu dobrodošle u Čačku“. Obradovićeve fotografije sa šetnje izazvale su lavinu reakcija na Tviteru – mahom negativnih uz optužbe da je homofob, da porodične vrednosti promoviše ženomrzac, da je politizovao skup i lagao da je bilo 2,000 ljudi jer ih je bilo


daleko manje... A onda je u odbranu Boškovu stao Dragan Đilas. Naime, sve je počelo intervjuom koji je Fonetu dao Srđan Bogosavljević, konsultant Ipsosa. Onda je Đilas počeo da tvituje: Tvit 1: Srđan Bogosavljević da intervju Fonetu u kome neoprezno kaže da je potencijal opozicije 1.6 miliona glasova, a da na izborima realno glasa 3.4 miliona ljudi, iz čega sledi da vlast uz sve što radi ima samo 200.000 glasača više od opozicije. Tvit 2: Upale se zvona za uzbunu i odmah se organizuje tekst u Blicu u kome Bogosavljević i Klačar objašnjavaju da od tih 1.6 miliona opozicionih glasača glasa njih samo 600.000 i da ostali neće da glasaju zbog Dveri odnosno EU. Evo nekoliko pitanja za dvojicu "nezavisnih" stručnjaka: Tvit 3: 1. Ako za opoziciju glasa 600.000, a za vlast 1.8 miliona glasača kako na izbore izađe 3.4, a ne 2.4 miliona ljudi? Ova prva tri tvita za nas su nevažna. Važna su naredna tri: Tvit 4: 2. Ako su ljudima toliko bitne podele na one koji su za porodične šetnje i one koji su za Prajd pa neće da glasaju za opoziciju, kako na porodičnu šetnju dođe samo 2000, a na Prajd 500 ljudi? Tvit 5: 3. Da li su gospoda Bogosavljević i Klačar osim činjenice da opozicija ne šalje jedinstvene poruke primetili da nas vlast uništava lažima koje objavljuje svakodnevno sa svojih televizija i novina? Ili to smatraju manje bitnim od gej parade? Tvit 6: 4. Da li su gospoda čuli za pritiske na birače po Srbiji, da se ljudi ucenjuju, prebijaju... da

strah vlada Srbijom ili i to smatraju manje bitnim od gej parade? Tvitovi su pokrenuli lavinu komentara, i pozitivnih i negativnih – od optužbi da je desničar, da treba da se pokrije ušima, do toga da skrnavi ljudska prava i da je dao autogol. Đilas se nije branio. Ako se vratimo samo nekoliko godina unazad, videćemo da reakcije Dragana Đilasa na parade ponosa i inače pripadnike LGBT+ populacije nisu ništa novo. Tako je, na primer, u nekoliko navrata kao gradonačelnik Beograda izjavio da ne podržava paradu ponosa i da u državi ima daleko većih problema od održavanja iste. ,,Ovo je zemlja u kojoj treba da se borimo za nova radna mesta, za prava naše manjine na Kosovu koja su ugrožena, ovo je danas zemlja u kojoj su neki ljudi primorani da rade u stranim kompanijama za 17 hiljada dinara, a mi već danima slušamo priče hoće li gej parada biti održana ili ne", rekao je Đilas za RTS u avgustu 2011. Ipak, njegova najproblematičnija izjava je iz avgusta 2009. i glasi ovako: ,, Mislim da je svačije seksualno opredeljenje privatna stvar i treba da ostane u okviru četiri zida.“ Onda je došlo do malecnog pomaka, kada je 2014. kao lider Demokratske stranke pozvao LGBT+ populaciju da na izborima glasa za DS ,,jer je ona privržena poštovanju, primeni i garantovanju ljudskih prava.“ Potom se udružio sa Dverima, i vratio svojim izvornim homofobičnim stavovima. Šta nam sve ovo govori? Možda da vuk dlaku menja, ali ćud nikada. Vodič kroz gej Srbiju

13


T

OPTIMIST Intervju

ree (80) je radio u Stone- i počeli da udaraju i guraju ljude. Zato što su bawall Innu 45 godina i cali drogu na pod ispred ljudi i govorili ovo je jedan je od retkih koji su tvoje. Napravili su grešku jer su dirali pogrešnu bili prisutni te večeri kada osobu. Finog gospodina sa brkovima za koga se je počela gej revolucija, a ispostavilo da je lezbejka po imenu Stormé Deda su još uvek s nama. On Larverie. Ona je bila imitatorka muškaraca. Da li ste gledali film Stonewall u režiji Roje bio gost ovogodišnje landa Emmericha? Parade ponosa Beograda gde je razgovarao sa mla- Isključio sam ga posle pet minuta. Zašto? dima i prenosio im svoje iskustvo. Sreli smo se u Ništa što je prikazano u tom filmu nije istina. To hotelu „Square Nine“ na je njegova verzija događaja, a da nije pitao niStudentskom trgu gde smo razgovarali o pro- koga ko je u tome učestvovao. Google je planišlosti, sadašnjosti, ali i budućnosti. Pre razgovora rao privatnu projekciju filma i onda su saznali da morao sam da razrešim dilemu njegovog imena. sam pozvan na tu projekciju i oni su je otkazali, Kako mi je objasnio, on je samo Tree (Drvo) i jer su znali da ću negodovati. Šta je po vašem mišljenju najveći problem uveo je tu prepoznatljivost samo po imenu tog filma? mnogo pre Madone i Cher! Stonewallska pobuna je postala legenda i Izbelili su situaciju. Uzeli su malog strejt glumca kao svaka legenda postoje preterivanja. Da da bude glavna zvezda. Ništa nije bilo istinito. li možete da mi kažete neke priče koje nisu Izbacivač Ed Skull Murphy nije bio menadžer tačne? Stonewall Inna već bara Peter Rabbit. On je bio Marsha P. Johnson nije bacila prvi kamen. Svi doušnik za mafiju i za policiju. Uhvaćen je sa govore da jeste, ali mladim dečkom i se kasnije saznalo oni su ga ucenili da da nije jer nije bila potkazuje druge tamo. Ne postoji ljude kako ga ne bi Stonewall auto. gonili. Mafija je taSećanja na Stonewallsku pobunu Ljudi su govorili da kođe saznala, te je je postojao autokrenuo da bude mobil koji je konfidupli doušnik sve skovala policija, do svoje smrti. kadilak iz 1969. goKada bi policija pladine. Ljudi ga voze nirala da napravi raRazgovarao: Predrag Azdejković tokom gej parade i ciju u baru on bi na njemu piše „The obaveštavao ma1969 Stonewall car“ fiju. Šta mi možete reći ali je i to izmišljeno. o ulozi Marshe P. Time magazin i Johnson i Sylvie Rivere u pobuni? New Yorker su napisali da je to izmišljotina. Postoje različite priče ljudi koji su bili tamo, jer su Kada sam prvi put upoznao Sylviu Riveru ona je bili u različitim delovima bara. Sve ostalo što bila dreg kraljica. Kasnije se identifikovala kao sam pročitao je istinito. Knjiga Davida Cartera transrodna. Marsha P. Johnson je bila dete ulice „Stonewall: The Riots that Sparked the Gay Re- koja nije imala ništa, ni novca, ništa… Jedan moj volution“ je 90 odsto onoga što se desilo te ve- prijatelj ju je primio da živi kod njega neko vreme kako ne bi bila na ulici. Kada bi bilo loše čeri. Takođe, nije bilo zbog Judy Garland. Legenda kaže da su se te večeri gejevi oku- vreme puštali su ih u Stonewall bar. Ona je bila pili u Stonewall baru kako bi žalili zbog smrti aktivistkinja. Ona i nije bila transrodna, više je Judy Garland i da je zbog toga izbila po- nosila ženske šešire. Bila je malo luda ali zababuna? vna. Sylvia je bila dobra osoba ali se mi tada Ne. Pobuna se desila jer su policajci bili odvratni nismo toliko družili s njima. Moji prijatelji i ja

Tree

14

www.optimist.rs


smo iz pedesetih i šezdesetih i nismo znali šta je dreg kraljica. U baru smo bili podeljeni u grupama, koje bi igrale zajedno, ali se nismo družili. U baru bi se javili jedni drugima, ali na ulici ne, jer bi neko mogao da nas vidi i da kaže mojoj majci. Mnogi ljudi me pitaju da li su bili tu te večeri, ali ih ja nisam video. Mnogi smatraju da je Marsha P. Johnson bacila prvi kamen ali to nije tačno. To je i Marsha rekla, da nije bila prisutna, da je zakasnila i došla kada je sve već bilo gotovo. Stonewall je danas turistička atrakcija. Svi odlaze da se slikaju tamo… Kakvo je vaše mišljenje o tome? Godinama unazad ljudi dolaze da se slikaju ispred bara, ali nisu ulazili. U šali govorim da dobijem novčić za svakog ko se slikao ispred Stonewall bara bio bih jako bogat čovek. Ljudi dolaze sami pa se slikaju, pa dolaze turističke grupe pa se slikaju. Neko im tu govori o istoriji i pola izgreši jer su mladi i ne znaju. Otkada je Obama proglasio Stonewall Inn za nacionalno obeležje dosta strejt ljudi dolazi. Veoma su gej frendli i nisu došli da osuđuju. Sa nekim strejt parovima sam se sprijateljio te dolaze često jer pravim najbolji Old Fashioned koktel. Situacija se puno promenila na bolje, ali problem policijske brutalnosti u SAD je i dalje

prisutno. Da li možemo da kažemo da je LGBT zajednica zaštićena manjina? Uvek je bilo dobrih i loših policajaca. Imali smo policajca kome su plaćali da ne zna da je tu gej bar, ali kada bih potrošio sav novac i ne bih imao novca za noćni prevoz on bi mi dao. S druge strane smo imali policajca koji bi voleo da te udari pendrekom po nogama i kaže „marš pederu“. Te noći kada je izbila pobuna nismo imali policajce iz kraja, već iz policijske centrale koji su došli da se obračunaju sa mafijaškim gazdama. I danas imamo dobre i loše policajce u Njujorku, ali imamo i organizacije LGBT policajaca koji marširaju zajedno s nama na gej paradi u svojim uniformama i gej zastavama. Pojedini članovi LGBT zajednice smatraju da policiji ne treba dozvoliti da maršira zajedno s vama? Mi smo ponosni što oni marširaju s nama jer se time pokazuje da smo dosta napredovali, dok mahom pripadnici trans zajednice se protive tome, što je njihovo mišljenje. Policajac koji je vodio raciju u Stonewallu se pred svoju smrt izvinio LGBT populaciji, dok se pre nekoliko godina komesar policije izvinio u ime svih policajaca zbog racije u Stonewallu. Mi smo prihvatili to izvinjenje, ali postoje ljudi koji su odlučili da budu ljuti na sve i ne možeš ih usrećiti. Vodič kroz gej Srbiju

15

>>


OPTIMIST Intervju Video sam vašu fotografiju sa Madonom u Stonewall Innu. Mnoge pevačice i slavne ličnosti su danas gej frendli, ali da li vidite sličnost između mafije koja je držala gej barove i volela gejeve zbog njihovog novca i slavnih koji isto vole gejeve zbog njihovog novca? Mafija je znala da imamo novac pre American Expressa i Macy’s. Oni su nas voleli ali nas nisu razumeli. Mi smo odlazili u gej barove da igramo i da se dodirujemo. Igrali smo sa lezbejkama i feg hegicama, ali kada je stiskavac ako vidite da muškarac igra sa devojkom znate da je strejt. Jednom sam otišao u gej bar koji je vodila mafija, jer su mi rekli da imaju novu pevačicu. Bile su to kasne šezdesete. Bila je to Donna Summer koja je po prvi put nastupala. Svi smo mislili da je dreg kraljica. Kada je Madona počinjala, video sam je u baru u Nju Džersiju koji su vodili moji prijatelji. Tada je nosila crno i krstove. Kada je došla prošle godine u Stonewall Inn podsetio sam je na to i ona mi je odgovorila da ni ona ni ja nismo toliko stari i poljubila me. Dolazila je Tylor Swift, glumci iz serije The Big Bang Theory, Lorna Luft druga ćerka Judy Garland… Nikad ne znate ko će ući u gej bar. Da li možete da pogodite za koju slavnu ličnost me uvek pitaju da li je gej? Velika zvezda! Ne?! Da li je Tom Kruz gej? Ne bih znao, nikada nisam imao seks s njim. Nakon Stonewallske pobune došla je HIV epidemija. Da li možete da vidite sličnosti u ponašanju mladih ljudi tada i danas kada je u pitanju siguran seks? Prvo, izgubio sam mnogo prijatelja zbog side jer nije bilo lekova. Danas mnogi mladi ljudi imaju seks bez kondoma jer misle da ih PrEP štiti, ali niko ne zna šta će PrEP uraditi tvom telu za pet, deset godina. Uvek govorim mladim ljudima, obrazujte se, praktikujte siguran seks i prekinite da pušite. To su tri važne stvari za mlade generacije.

16

www.optimist.rs

Dogodio se Orlando i masovno ubistvo u gej klubu. Da li je to rezultat trenutne političke klime? To su ludaci. Tri meseca pre gej parade u Njujorku došla su ljudi iz nacionalne sigurnosti i policije da razgovaraju s nama iz bara i da nas obaveste da smo pod rizikom jer je 50 godina od Stonewallske pobune. Rekli su nam da se zaštitimo i da radimo tri stvari. Ili da pobegnemo, da se sagnemo ili da napadnemo. Čim su rekli napad, svi su pogledali u mene jer su znali da sam ja od onih koji bi napali. Takođe, meni su rekli da sam pod najvećim rizikom jer su mene mogli da vide na televiziji i u novinama. Orlando je bio strašan, ali da kucnem u drvo gej parada u Njujorku traje više od 12 sati i sve je bilo u redu. Nakon masakra u Orlandu ljudi su bili uplašeni da uđu u gej bar. Imali smo policiju sa mašinkama koja je nadgledala kraj i ljudima je bilo malo neprijatno. Nakon Obame politička situacija se promenila. Da li je sada otvorena sezona lova na gejeve i da je opet OK da se gejevi mrze? Sigurni smo u Njujorku, Čikagu, Floridi, Kaliforniji… Imamo jake zajednice, ali nismo sigurni u zemljama biblijskog pojasa. Jednom je došla grupa iz Ohaja da protestuje ispred Stonewall bara. Bilo ih je šezdesetak. Oko njih su počeli da se okupljaju ljudi i bilo ih je sve više i više, da su se unervozili i počeli da beže, ali u pogrešnom smeru i završili su u centru gej zajednice. Nije im bilo lako. Šta vidite kao najveći problem LGBT zajednice u SAD? Mislim da u Americi nemamo probleme. Vi ovde imate. Uvek ćete imati ljude kojima će nešto faliti i koji neće biti srećni šta god da uradite. Ali u poređenju sa vama ili arapskim svetom gde vam odseku glavu zato što ste gej, mi imamo sve. Kad biste bili drvo koje drvo biste bili? Trenutno je žalosna vrba, ali tvoje usne ga mogu napraviti u moćni hrast.


OPTIMIST Diskriminacija

A

ko biste kojim slučaU pitanju je slučaj koji je u srpskim medijima jem nabasali na na- odjeknuo u julu 2018. godine, kada je dr Marko slov „Zaposlena u Lens dobio čak četiri tužbe protiv kompanije avio-kompaniji godi- Lufthansa Group, u čijem su vlasništvu i Swiss nama maltretirala gej Air Lines i Austrian Airlines, a zbog diskriminamuškarca, pa unapre- cije koju je trpeo od septembra 2012. godine. đena,“ te naslov „Dok- Nevolje su, kako je dr Lens ispričao u jutarnjem tor Marko Lens: programu televizije Prva skoro godinu dana Dokazao sam da Srbi nakon što su donesene presude, počele kada se nisu građani drugog te 2012. umešao u sukob između menadžerke reda," pomislili biste Dorit Rosenberg i radnice srpskog porekla, a da se radi o dva razli- pošto je čuo da je Rosenberg zaposlenu nazvala čita slučaja, a najviše zbog toga što se pojmovi „srpskom kravom“. I onima koji nisu upućeni u „Srbin“ i „homoseznačenje termina ksualac“ ne slažu „mobing“ jasno je dobro kada su u pida se radi o kršenju tanju napisi u srprava zaposlenog, i pskim medijima. da najveći problem Kada lufthansa diskriminiše Istina je nešto drunije u tome da li je gačija, budući se uvreda dobila doipak radi o istom datak „srpska“ ili je, slučaju, ali o dva pak, ostala naciorazličita pristupa, te nalno neopredeprvi naslov dolazi sa ljena, već u tome piše: Milan Živanović američkog portala što se radi o zloThem, a drugi sa srstavljanju i diskripskih Večernjih nominaciji na radnom vosti. mestu.

Slučaj Lens

Vodič kroz gej Srbiju

17

>>


OPTIMIST Diskriminacija

Rosenberg, koja je u to vreme radila na beogradskom aerodromu Nikola Tesla kao menadžerka za Swiss Air Lines i Austrian Airlines, je nakon toga svoju pažnju preusmerila na dr Lensa, pa je to bio početak višegodišnjih aerodromskih neprilika koje su kulminirale tužbama iz 2018. godine. Oni koji su slučaj pratili preko srpskih medija mogli su da pročitaju da diskriminacija zapravo znači anti-srpske komentare koje je Rosenberg u više navrata uputila Lensu, što znači da je prosečni srpski čitalac ostao uskraćen za drugi deo priče koji se odnosi na homofobične ispade i napade zbog seksualnog identiteta. Tako su srpski mediji poveli rat protiv velike kompanije, a sve u uverenju da u njihovim naslovima nema ničega nacionalističkog, te da su kuka i motika tu samo radi borbe protiv kapitalizma i poslovnih giganata koji proždiru srpsko dostojanstvo. Po principu „oni protiv nas,“ te „Srbi su nebeske žrtve,“ a tek nakon što je Lens pobedio na sudu, počeli su hvalospevi o srpskoj hrabrosti i malom narodu koji je još jednom ustao protiv zlih Nemaca i još gorih Austrijanaca, pa se priča o homofobiji polako izgubila u žamoru srpskih pokliča. Ukoliko bi se čitalac, pak, okrenuo stranim izvorima slika bi postala nešto drugačija, budući da se tamo gde nema srbovanja brine i o posledicama homofobije. Rosenberg se, naime, nije zaustavila samo na predrasudama o srpskom narodu, pa je Lensa nazvala i „ružnom pederči-

18

www.optimist.rs

nom,“ nakon čega je zaposlenima zabranila da sa njim komuniciraju. Problem se nastavio i u septembru 2014, kada je održana prva Parada ponosa nakon nereda iz 2010. godine, pa je Rosenberg tom prilikom Lensa upitala da li je bio na Prajdu, te dodala da joj je žao što i te godine nije bilo napada na pripadnike zajednice, budući da bi „sve pedere trebalo pobiti.“ Doktor Marko Lens je nakon homofobičnih ispada odlučio da podnese tužbu, pa je tim povodom kontaktirao izvršnog direktora kompanije Lufthansa Group koji mu je saopštio da je on taj koji je sankcionisan, i da mu je zabranjeno da leti avionima njihove kompanije. Tako su 2014. pokrenuti procesi u Beču protiv Austrian Airlines, i Beogradu protiv Swiss International. Suđenja su potrajala tri godine, nakon čega je Lens pobedio na čak četiri suda: na Gradskom i Apelacionom sudu u Beču, te Višem i Apelacionom sudu u Beogradu. Sudski organi su doneli presude koje su dokazale da se radi o ozbiljnim slučajevima diskriminacije na osnovu nacionalne pripadnosti i seksualnog identiteta, ali pobeda, kako kaže Lens, nije bila laka, budući da je zaposlenima koji su svedočili trebalo hrabrosti da izađu na sud, a mnogi od njih su nakon svojih svedočenja ostali bez posla. Lens je kao nadoknadu za pretrpljenu duševnu bol dobio 500 hiljada dinara, a Swiss Air je morao da plati i to da presuda bude objavljena u listu Politika. Tako su tužbe Lufthansa Group koštale oko tri miliona


dinara, što je oko 25 hiljada evra, a Lens je novac donirao Zavodu za psiho-fiziološke poremećaje i govornu patologiju „Prof. dr Cvetko Brajović" u Beogradu. Slučajem se pozabavila i platforma All Out, koju opisuju kao globalni pokret za ljubav i jednakost, pa je u avgustu 2018. pokrenuta i peticija čiji je cilj da se kompaniji Lufthansa da do znanja da građani sveta nisu zadovoljni, što bi moglo da ugrozi reputaciju čitave grupe i svih kompanije koje se nalaze pod njenim kišobranom. Rosenberg je u peticiji imenovana kao „zaposlena u kompaniji Lufthansa Group,“ dok je Lens „All Out član iz Srbije,“ ali su svi ostali detalji identični, pa zainteresovanima nije teško da povežu slučaj o „Srbinu pobedniku“ sa problemom gej muškarca koji je godinama trpeo zlostavljanje zaposlenih u kompaniji Lufthansa. Prosečan čitalac bi mogao da se zapita u čemu je problem, i šta to još žrtva hoće nakon dobijenih presuda, a odgovor je: zvanično izvinjenje i sankcije za Rosenberg koja je nakon skandala unapređena i poslata u Sjedinjene Američke Države. Poenta je u tome da kompanija javno prizna grešku, što je tek možda prvi korak ka boljem tretmanu za pripadnike LGBTIQ zajednice, te sve druge koji su u nekom trenutku bili diskriminisani po bilo kojem drugom osnovu. All Out se, naravno, najpre obraća članovima LGBTIQ zajednice, te tekst peticije počinje pitanjem „Kako biste se osećali da vam neko kaže kako bi sve homoseksualce trebalo pobiti?“ što je upit na koji bi retko ko mogao da ostane ravnodušan. Tako dr Marko Lens na kraju nije samo „junak, heroj, kralj i Srbin,“ već i pojedinac koji je ustao protiv homofobije, što verovatno zahteva još veću hrabrost, budući da iza gejeva i lezbijki obično ne stoje čitavi narodi, već samo oni pripadnici zajednice koji ne žele da i dalje trpe diskriminaciju. Sistem stereotipa je ništa drugo do pokušaj pojedinca/pojedinke da sačuva svoj položaj u društvu, a problem je u tome što nikada nije neutralan, već je obično osnažen emocijama i željama da se sačuva bezbednost u okviru pozicije koja se zauzima. Upravo zbog toga niko nije imun na generalizaciju i diskriminaciju, pa najveći broj građana druge definiše još pre nego što ih vidi i upozna, a jedini lek protiv te anomalije jeste obrazovanje i zanimanje za ono što je drugo i drugačije.

www.go.allout.org/en/a/lufthansa Na kraju bismo mogli da zaključimo da su oni kojima se najviše divimo, i koje najviše poštujemo, građani čiji su svetovi naseljeni osobama a ne tipovima, koji svoje sugrađane radije upoznaju nego što ih guraju u fioke koje su za njih unapred pripremili. Svaka klasifikacija je na kraju u funkciji neke svrhe koja nije ni u kakvoj vezi sa onima koji diskriminišu, i pripada nekom starom sistemu, sukobu ili nesporazumu, a najčešće je proizvod straha od onoga što se razlikuje od nas. Divimo se i pojedincima i pojedinkama koji su spremni da ustanu protiv sistema koji ne priznaje pravo na ljudsko dostojanstvo, te zloupotrebljava svoj položaj, a posebno kada su spremni da svoj bunt do kraja artikulišu, a uprkos strahu da bi izgubili status heroja ukoliko bi grupa koju nazivaju svojim narodom čula ponešto i o drugim razlikama. Divimo se i medijima koji izbegavaju senzacionalističke naslove, srbovanje i raspirivanje mržnje, budući da sva ljudska bića imaju jednu zajedničku osobinu – da diskriminišu ono što je drugačije, te ustanu protiv drugih da bi sačuvali sopstvene pozicije, pa rešenje nije u sistemu „oni protiv nas,“ već u prepoznavanju predrasude koje su u svako biće umetnute odmah po rođenju. Vodič kroz gej Srbiju

19


Č OPTIMIST Intervju

esto me ljudi pitaju, ko ti vreme cele procedure negodovali i govorili da je onaj Pekas?! Sa pono- se radi o farsi i da je to moglo bez ovog potosim im odgovorim da je njeg čina. No, nemačka država ima zakone i oni to moj prijatelj iz Berlina, se sprovede, voleli mi to ili ne! Koliko se politička situacija u Nemačkoj prokoji ima tu praksu da se menila od tada do danas? mnogim ljudima zameri na Facebooku jer ništa Politička situacija se u Nemačkoj u poslednjih neće da prećuti. Može osam godina drastično promenila, posebno jamu se. Nebojšu sam čanjem Alternative za Nemačku na teritoriupoznao pre malo više jama bivšeg DDRa, ali i u nekim starim od deset godina i nje- saveznim pokrajinama na zapadu, manje vise gova priča mi je bila inte- bogatijim. Uzrok jačanja ove takozvane alterresantna, te se našla u prvom broju Optimist native sa desničarskim idejama je bilo otvaramagazina, te davne 2011. godine. Objavili smo nje nemačkih granica od strane kancelarke i tekst „Nebojša Pekas: Osamnaest godina u pristup izbeglicama koji su ovde stigli u broju dobru i u zlu“ o njegovoj vezi i braku sa Torste- od oko miliona ljudi. Bilo ih je teško smestiti i nom, te je red da se nađe i u jubilarnom 50. određene komune su se nalazile na rubu mogućnosti. No, ne sme se zaboraviti da je Nemabroju Optimista. Prošlo je osam godina od tog teksta, te pro- čka u poslednjih 12 godina izgubila veravam šta ima kod vas? mehaničkim putem dva miliona ljudi i da se Hvala na pitanju. Dobro smo i 29. novembra mnogi odavde iseljavaju. Zato je Nemačka ćemo proslaviti 27 godina zajedničkog života. jedna od najstarijih nacija Evrope u smislu sreU poslednjih osam godina smo uspeli još jed- dnje starosti stanovništva i nema dovoljno nom da se vendece koja bi osigučamo, ali ne zato rala sutrasnjicu vešto smo se razvodili likom broju ili svađali, nego što penzionera, pošto je nemačka kanceNemačka ima „geDvadeset sedam godina u dobru i u zlu larka Angela Merneracijski ugovor“ kel greškom dala u smislu penzioizjavu 2017. godine nog osiguranja. Što da će podržati „brak znači koliko mladih za sve“. Nije ona to koji rade, tolike su i mislila tako, ali „takpenzije, visina Razgovarao: Predrag Azdejković nuto maknuto“ i u penzije ima i nema roku od sedam veze sa sopstvenim dana krajem 2017. uplaćivanjem u je stavila pred nepenzionu kasu. Od mački parlament tih milion ljudi do glasanje u vezi sa prelaskom iz partnerske u danas su se zaposlili ili se nalaze u nekakvom bračnu zajednicu i većina parlamentaraca je radnom procesu oko 500 hiljada ljudi, znači gobila za. Merkel je demonstrativno glasala protiv tovo svi, posto ostatak otpada na decu koja idu svog predloga (kojeg li apsurda) i tako smo mi, u školu. No, desničari manipulišu i dalje veoma mali građani u partnerskoj zajednici došli u si- aktivno sa ovom brojkom i šire strah među statuaciju, da ponovo skupljamo svu dokumenta- novništvom bivšeg DDRa, koje je kroz istoriju ciju i da se po drugi put venčavamo po ipak imalo daleko manji kontakt sa strancima i građanskom postupku, pošto je postojala op- koje se do danas oseća neuvažavanim od cija da ono što imamo ne važi u potpunosti strane građana sa zapada, u čemu ima i odrepred zakonom. Naravno ovog puta je bilo brzo đene istine. Plate na zapadu i na istoku Nemai bez slavlja, ali proces venčanja je u potpunosti čke nisu iste za isti posao i penzije su na istoku administrativno sproveden iako smo mi za manje nego na zapadu.

Nebojša Pekas

20

www.optimist.rs


www.optimist.rs/optimizam-001-jul-avgust-2011 A kada je u pitanju položaj LGBT populacije u Nemačkoj? Položaj LGBT ljudi se nije drastično promenio, osim što su „brakom za sve“ izjednačene sve administrativne, poreske i socijalne regulative, a možemo da usvajamo sasvim regularno i decu i da ih vaspitavamo bez zadrške. Konačno smo postali u potpunosti ravnopravni administrativno, što ne znaci da smo sada svugde i opšteprihvaćeni i da nema diskriminacije ili čak opasnih fizičkih napada iz mržnje prema našoj populaciji. Berlin - Schöneberg deo grada u kom živimo je za mene i moju porodicu još uvek najlepša LGBT oaza na svetu. Nikada ne bih uzeo u usta reč geto, pošto je to nešto negativno i podrazumeva da se iz njega ne izlazi. Mi kao populacija smo ipak prisutni svugde i ima nas i u najmanjem selu ove velike zemlje. Takođe aktivno pratiš politička dešavanja u Srbiji… Kako ti se sve čini? Srbija, ah Srbija… Tračak nade, dva koraka unazad. Jedna od mojih najvećih želja i želja mog bračnog druga je da u nekim ozbiljnijim godinama, provodimo u Srbiji najmanje osam me-

seci godišnje, međutim s obzirom na razvoj političke situacije u Srbiji nas je pomalo strah. Bilo bi strašno da nas pod stare dane neko proziva ili ne daj Bože tuče na ulici. Srpska nacionalistička i konzervativna opcija opozicije je zastrašujuća i odiše srednjovekovnim idejama, SPC je konzervativna i homofobična iako se u njoj, sada mogu i da tvrdim posebno u monaškim redovima, nalazi jednako veliki broj homoseksualaca koji propovedaju licemerje umesto ljubavi Božje, srpska levica ne postoji, građanstvo se da prevariti od ljudi poput Sergeja Trifunovića, a pozicija… to je priča za sebe! Srpska pozicija lavira između mafijaških struktura i evropskih fondova i to metodama koje su jako upitne. U njoj sede ljudi koji su slabo obrazovani, koji traljavo obavljaju svoje političke i administrativne poslove sa puno grubosti prema građanstvu, koje je strpljivo i uvučeno u sitno ispletenu korupcionu mrežu iz koje se ne može. Predsednik države je sveprisutan i pored toga što ga opozicija potcenjuje neverovatno inteligentan, manipulativan i zna tačno s kim ima posla i kako treba, imajući u svojoj senci ogroVodič kroz gej Srbiju

21

>>


OPTIMIST Intervju

man broj poltrona koji koriste datu situaciju u svoju korist. U Srbiji, posebno u Beogradu se vide određeni pomaci ali je unutrašnjost, kojom sam prošao u strašnom stanju, o njoj ne brine niko, ona biva eksploatisana kakao severno tako i južno od Beograda . Srbija ima gej premijerku Anu Brnabić. Da li smatraš da je to doprinelo boljem položaju LGBT populacije u Srbiji? Ana Brnabic je nešto najgore što se Srbiji moglo dogoditi. Jedna nametnuta osoba, jedan aparatčik kao iz Staljinovog doba, jedna osoba bez sopstvene ideje osim viđenja sopstvene koristi, osoba koja govori jezikom predsednika države, koja se ne libi da laže ako je potrebno. Predsednica vlade koja nema sopstvenu inicijativu. Očekivalo se od nje da učini nešto za LGBT zajednicu, ali ona nema nikakvu podršku kao lezbejka među svojim kolegama! Kako onda da bilo šta učinu?! Mislim da je pre u tome problem, nego u njenoj želji da uradi za LGBT populaciju bilo šta. No, ona će imati dovoljno novaca da živi normalno bilo gde u Evropi kada joj prođe man-

22

www.optimist.rs

dat ili da se razvlači toliko dugo koliko AV ima vlast. Nama LGBT ljudima je nanela neverovatnu štetu, pošto običan svet koji nema veze sa LGBT nas posmatra kroz prominentne i autovane homoseksualne ljude. Premijerka je nesimpatična, nema osećaj za humor, ima iritirajuću boju glasa, neodređen izgovor i lošu dikciju. Mediji dokazuju da je pohlepna i umotana u razne korupcione radnje, tipa nameštanja poslova članovima porodice... Ako iko kroz nju bude cenio homoseksualnu zajednicu i rekao „pa svi su oni takvi“, neće biti dobro po nas. Da li možemo da uporedimo Anu Brnabić sa Alice Weidel iz AfD? Možemo da poredimo Alice Weidel i Anu Brnabic. Obe su beskrupulozne, ubeđene da čine pravu stvar, fiksirane na profit. Sa druge strane, sva sreća što Alice Weidel nije kancelarka! To bi bilo strašno i tada sigurno ne bih imao više ni sekunde da ostanem u Nemačkoj, pošto je ona, ne samo nacionalista, već i rasista i desničar najgore vrste. To sve Brnabić verujem da nije, iako ume da se istrči, mada ne verujem da je nacionalista ili desničar.


Često dolaziš u Novi Sad. Kako ti se čini život u Novom Sadu? Meni je u Novom Sadu jako lepo, iako me prijatelji često ubeđuju u suprotno. No, ja nisam merodavan da cenim život u Novom Sadu. Ja sam tamo među dragim prijateljima, na dragim mestima, lepo se jede, zabavlja… Novi Sad je pun kulturnih dešavanja, ja ne znam kuda ću i sa kim ću pre u Novom Sadu, rastrčim se i vratim umoran od lepoga. No, to nije realna slika! Realna slika su često čopori pasa lutalica, ružne zgradurine koje niču kao pečurke posle kiše, gradsko jezgro koje se svelo na „tri“ stare ulice, posečeno drveće bez ikakve veze i pameti, omladina sumnjivog obrazovanja i sumnjive ideologije, veliki broj ljudi koji me moli da im „spasem decu“ ili njih same, pitanja za odlazak u inostranstvo. Ove godine je bila i prva gej parada u Novom Sadu. Kako ti se čini položaj LGBT populacije u Novom Sadu? Prva gej parada u Novom Sadu je bila mala, malo skrajnuta, ali ipak u centru i oni koji su je podržavali su se držali sramežljivo po strani iako su ipak došli, što iz radoznalosti, što iz iskrene sreće da se i u gradu poput Novog Sada ipak tako nešto dešava. Ne znam lično organizatore, ali sam uspostavio sa njima kontakt koji je kulturan, ali distanciran. Meni je ipak lepih preko pedeset godina i imam utisak da ih zbunjujem, pošto su oni svi manje više istih godina i mislim kao da ne znaju šta će s mnom početi i završiti, kao da sam uljez u generaciji mladih i kao da je LGBT privilegija samo i jedino mladih. Istina i stvarnost su zapravo sasvim drugačiji i zemlja Srbija u svakom momentu broji oko 150 hiljada seksualno aktivnih homoseksualnih ljudi dok je u celoj Srbiji angažovano, aktivno i autovano tek nešto manje od hiljadu ljudi. Novosadskoj LGBT sceni sam spreman da dam svaki savet ako bi ga tražili u vezi sa organizacijom, podrškom ili u radu sa roditeljima posle autovanja. Gej muškarci moje generacije se uglavnom sakriju u mišije rupe kada stignem u grad na Dunavu pod Petrovaradinskom tvrđavom i ne postoje tih dana, pošto su poženjeni, imaju decu veliku ili čak unučiće i nije zgodno da ih vide sa autovanim pederom. Postoji nekolicina koja me rado viđa i sa kojima se uvek rado družim kada dođem. Kako ti vidiš položaj starijih LGBT osoba u Srbiji i Nemačkoj? Kolika je razlika?

Pitanje o starijim osobama u Nemačkoj i Srbiji je, izvini, ali neprecizno i ne znam na šta ciljaš. U Srbiji je samo mladost u prvom planu dok je recimo, u Evropi ili Nemačkoj najtraženiji muškarac kome je četrdeset do četrdeset pet godina, tada najbolje izgleda, atraktivan je i onima od dvadeset i onima od šezdeset i u punom je zenitu svoje fizičke i intelektualne moći. U Srbiji je to već sredovečni čovek koji nije više interesantan. A stariji od pedeset u Srbiji ne postoje u glavama medija, gej zbivanja ili seksualnog života. U Nemačkoj je to drugačije, mnogi od nas koji su ušli u seniorsku grupu se sada bave raznim organizovanjima, putovanjima, zajedničkim sportovima ili ekonomskim podržavanjem i udruživanjima, postoje cele fah grupacije ili velike lobi udruge. Homoseksualni ljudi u Srbiji koji su prešli pedeset se trude da ne postoje više i da se sakriju u mišije rupe ili u građanske heterobrakove u kojima su nesrećni, pate i ne retko piju preko granice željenog ili se sklanjaju u religiozni mrak, gde su još nesrećniji. A oni najstariji u poznim godinama, kojima je potrebna već i tuđa nega se udružuju i prave stambene zajednice u kojima ih neguju, naravno, gej ljudi. To je Srbiji već naučna fantastika. Koji bi bio tvoj savet mlađim generacijama u Srbiji? Mlađim generacijama bih poručio da sam i ja bio mlad i da je prošlo brže nego što sam očekivao, jedina mogućnost je ostati mlad u duši i dobro se negovati i ostati u kondiciji, dugo. U zdravom telu zdrav duh bi trebao da ostane. No duh se zato ne sme trovati misticizmom, praznoverjem, religijskom zatucanošću i površnošću. Savetujem mnogo učenja, čitanja, pregršt lepih knjiga i druženja. Naravno, preporučujem i internet, ali odabrano. Ja sam za kvalitetnu reč i muziku, za shvatanje prirodnih nauka i zakona i za otvorenost prema sebi i drugima. Samo autovanjem i slobodnim životom se dolazi do potpune slobode. Ne živite u laži ni zbog koga. Ko vas ne voli samo zato što ste gej ili lezbejka nije vam ni važan u životu. Težite izjednačavanju svojih građanskih prava i nikada ne odustajte od te borbe. U opštem društvu budite otvoreni i ne morate na svakom mestu govoriti o svom seksualnom životu iako ste autovani, to malo koga interesuje. Govorite o sebi kao o slobodnoj osobi i budite slobodni, oslobodite se tuđih predrasuda da ne bi negovali svoje. Vodič kroz gej Srbiju

23


I

OPTIMIST Osmatračnica

kako obično krene tekst u oktobarskom čiti snimci u kojima ovaj aktivista objašnjava broju – i bi Prajd. LGBT zajednica je još svoje viđenje hrišćanskog učenja, iz aspekta verjednom prošetala ulicama Beograda, pre- nika koji pripada LGBT zajednici. Ova tumačenja mijerka se ponovo pridružila i davala iz- zaista jesu provokativna i kontraverzna, pre jave bez ikakve refleksije na to šta je, svega jer dekonstruišu narativ nametnut od odnosno nije, uradila za LGBT zajednicu strane same crkve i eksploatisan od strane desod prošle parade do danas, a mediji su se ničarskih organizacija u cilju borbe protiv svaviše bavili majicom njene partnerke nego kog ko im iz nekog razloga i po nekoj osnovi nije onim što je imala da kaže. Protivnici pa- „podoban“. Osnovno pitanje koje Nik postavlja rade su, čini se, glasniji ove godine nego jeste – kome je dozvoljeno da bude hrišćanin i ranije, da li zbog blago promenjenih dru- dekonstruiše pitanje toga da li je homoseksualštvenih i političkih okolnosti ili iz nekog drugog nost greh. Jedna od zanimljivih teza jeste da Birazloga ostaje da se vidi. Ove godine se jeste blija negativno govori o određenim praksama desio manji sukob sa policijom i protestno leža- između muškaraca, ali da u društvu postoji nje na ulici, a Prajd Info centar je u poslednje jedno nerazumevanje šta homoseksualnost vreme bio nekoliko puta napadnut, uključujući i znači. „Ako pitate LGBT osobe da definišu svoju najsvežiji slučaj nakon utakmice. Protivnici se, već orijentaciju, oni će uglavnom govoriti o tome tradicionalno, pozivaju na hrišćanske vrednosti, koga vole i ko ih privlači, dok će homofobična ali ovaj put pozivanje na iste vrednosti došlo je i osoba kada definiše orijentaciju drugih, pa i sa druge strane – baš od učesnika Prajda. svoju, govoriti o seksu. Seks može biti deo ljuAktivista i vernik Nik Jovičić Sas šetao je na bavi, ali je razočaravajuće kada hrišćani svode Prajdu noseći ikonu Bogorodice na kojoj je bio ljubav na seks“, navodi Nik u videu. Sve i da prihoreol u duginim bojama. Ovim postupkom Nik vatimo narativ o grehu, otvara se drugo pitanje je došao u žižu javnosti, a pored toga što to nosi – da li smo svi grešni? On navodi i to da je funodređenu dozu rizika, suočavanje sa različitim damentalna osnova hrišćanske vere da jesmo i pretnjama, pa i podnošenje, po mišljenju stru- da je onaj koji misli da nije grešan u zabludi. čnjaka koji su se tim povodom oglasili u medi- Crkva je mesto napravljeno za grešnike kako bi jima kao što je naš našli mir i pomireBBC, potpuno nenje, tvrdi Nik. „Ako osnovane krivične verujete da sam greprijave – to je otvošan, crkva je prvo rilo i prostor da se mesto gde bi trePravoslavni provokator njegovo tumačebalo da odem i nje različitih hribudem dobrodošćanskih učenja u šao“, kaže u videu i kontekstu homopodvlači da je sam seksualnosti čuje i Isus rekao da nije na njega obrati došao zbog pravedpiše: Nemanja Marinović pažnja. Na primer, nih, već grešnih. u svom videu on Otvara se i pitaobjašnjava između nje toga da li je legiostalog i to da je timno biti protiv duga, pored toga parade i pokušavati što je simbol koji decenijama koristil LGBT zajed- na neki način da se ona spreči, što je u našem nica, takođe i vrlo prisutna u hrišćanskoj ikono- društvenom kontekstu najčešće nasilje. Ovo pigrafiji i da u samom Hramu Svetog Save tanje je zanimljivo otvoriti jer je Prajd jedini drumožemo videti Isusa predstavljenog tako što štveni protest koji ima svoju „kontra stranu“. sedi na dugi. Po njegovom mišljenju, iznetom u Razlozi mogu biti verske prirode, a mogu biti videu „Ikone i duge“, sve duge simbolišu isto – maskirani i u logistiku, uz čuvenu tezu „evo opet da bog voli i štiti svoje ljude. Na jutjub kanalu nam blokiraju grad“. Ove godine je to bilo pose„Orthodox Provocateur“ mogu se pronaći razli- bno zanimljivo jer je istog vikenda centar grada

Ikona na prajdu

24

www.optimist.rs


bio blokiran četiri puta – u petak prepodne zbog generalne probe svečane promocije najmlađih oficira Vojske Srbije, u subotu prepodne zbog glavne svečanosti koja je u petak probana, u subotu popodne zbog protesta „Jedan od pet miliona“ i konačno, u nedelju, zbog Prajda. Ako aktuelizujemo stvari, trenutno se u Beogradu održavaju svakodnevni protesti taksista koji blokiraju ceo centar grada i koji prete dodatnom radikalizacijom protesta, ali će se to možda desiti tek nakon posete Erdogana jer, citiraću izjavu predstavnika Ugovorne privredne taksi komore Srbije Boška Vukojevića za TV Prva: „Mi smo kao savesni građani, odgovorni građani ove države Srbije svesni da država Srbija ima neke obaveze prema stranim državnicima, tako da mi nećemo početkom nedelje radikalizovati proteste, i tek od sredine iduće nedelje ćemo razmišljati da promenimo format protesta". Dakle, imamo protest jedne grupe ljudi koja svakodnevno onemogućava normalno funkcionisanje grada (ali za obične građane, ne za strane državnike), imali smo svojevremeno političke proteste koji su se dešavali svakodnevno, imali smo još tri protesta istog vikenda kad i Prajd – ali samo Prajd je smetao, blokirao grad i iživljavao se nad stanovnicima Beograda. Odgovor zašto je to tako verovatno leži upravo u hrišćanskim vrednostima i tom nekom apstraktnom pojmu morala koji ova manifestacija, kao i pripadnici LGBT za-

jednice samim svojim postojanjem ugrožavaju. Da anti-protest nije legitiman Nik objašnjava jednostavnim pozivanjem na Bibliju i na to kako je Isus zaustavio kamenovanje grešne žene i spasio je, navodeći već čuvenu rečenicu koju upravo oni koji se pozivaju na Bibliju stalno zaboravljaju – „Onaj ko nije grešan neka prvi baci kamen“. Nik otvara problematično pitanje šta je hrišćanstvo u Srbiji danas i da li je to zaista verno praćenje Isusovog učenja ili izgovor i oružje onih koji podržavaju fašističke ideologije da napadaju one koje su odabrali da diskriminišu i mrze. Na kraju, možda je najvažnije to što nas Nik sve podseća na to da za grehove odgovaraju svi, a ne samo LGBT populacija. On to objašnjava na sopstvenom primeru različitih poruka tog tipa koje je dobio, a koje ga upozoravaju da će odgovarati pred Isusom. Nik tada jednostavno vraća lopticu na drugu stranu terena i kaže - setite se da ćete odgovarati i vi za mržnju, nasilje i tretiranje ljudi kao građana drugog reda. Među LGBT ljudima postoji mnogo vernika, Nik je samo jedan od njih. Ikona pripada svima i svi se hrišćani mole ispred istih ikona, ali samo za LGBT hrišćane ona pored religijskog simbola predstavlja i simbol progona – iz crkve, domova, društva. Ikona na Prajdu bi trebalo da bude podsetnik na to da slobodno ispoljavanje verskih osećanja takođe spada u ljudska i građanska prava za koje se treba boriti i izboriti. Vodič kroz gej Srbiju

25


OPTIMIST Intervju

M

arko Karadžić je do sep- za svetom, bar onim delom sveta kome smo vetembra 2010. godine rovali da pripadamo. I dalje se priča o istim stvabio državni sekretar u rima na isti način. Sa druge strane sve se Ministarstvu za ljudska i promenilo, na primer, neki ljudi u SNS pričaju manjinska prava u Vladi ono što bih i ja pričao, neki u opoziciji sada priMirka Cvetkovića. Pod- čaju stvari sa kojima se ja nikada ne bih složio. neo je ostavku zbog ne- Kao da se sve pomešalo i da ideološki nema slaganja sa politikom ništa zajedničko među tim ljudima koji pripakoju je vodio ministar daju određenim političkim strujama. Pored Svetozar Čiplić. To mini- toga, novo je to što Srbija ima premijerku koja starstvo je kasnije uki- je lezbejka, i meni je to super. Da li to išta znači, nuto i danas imamo posebno za osobu koja je L, G, B ili T, ja bih rekao Kancelariju za ljudska i manjinska prava. U ne mnogo. Sve što je imalo vrednost je degradiprvom broju Optimist magazina smo objavili in- rano, diploma nema više vrednost koju je imala, tervju s Markom, a danas je on u Americi i znanje se odavno ne ceni, na ceni je kukavički mnogo nam nedostaje. poltronski pristup svemu onome što zahteva Kada pogledaš svoj intervju iz prvog broja smelost i znanje, eto tako ja to vidim. Optimist magazina, da li je vreme pokazalo Kao državni sekretar u tadašnjem Ministarda si bio u pravu ili ne? stvu za ljudska i manjinska prava bio si na udaru napada tabloida, ali i kolega. Šta se tu Prvo želim da ti čestitam na istrajnosti i dobrom sve dešavalo i kako na to gledaš danas sa radu. Što se tiče pitanja, ponovo sam pročitao ovom vremenskom distancom? intervju objavljen pre osam godina i ne mogu da kažem da bih išta promenio. Ja sam tada, kao To je bilo nestvarno iskustvo. Koliko ljudi u 30. i sada, pričao ono što mislim, a zasnovano na či- godini dobije šansu koju sam ja imao, ne njenicama i iskustvima. Tako da mislim da je ono mnogo. Nikad neću zaboraviti kad sam u po noći sedeo u kancelariji sa Sašom Gajinom, razšto sam tada rekao bilo ispravno. matramo zahteve SPC da izbrišemo članove Šta je uticalo na tvoj odlazak iz Srbije? To što nisam više mogao, a ni želeo, da slušam Predloga zakona o zabrani diskriminacije. Naprimitivce koji me psuju, vređaju i prete. Eto, ravno da ih nismo usvojili, nego smo napisali i ostavili sve članove zakona jer su bili svima od zbog takvih i sličnih stvari. Da li pratiš političku situaciju u Srbiji i kako koristi. Sve te borbe, emisije, napadi i pohvale ti se ona trenutno čini? Skoro da ne znam osobu koja prati političku situaciju u Srbiji. Ja iskreno nemam vremena za to, pratim samo ono što me interesuje, a to su ljudska i Mnogo foliranata je bilo na toj „našoj“ strani manjinska prava. Znam ko je premijerka, ko je predsednik i naravno znam kad i koju pesmu je otpevao Dačić. Kako se meni čini, iskreno ne znam kako da opišem svoj stav, ne znam ko šta tu hoće. Ima pametnih, učenih, sposobnih, Razgovarao: Predrag Azdejković ali čak i kad dobiju šansu i dalje ne mogu ništa od onih koji ništa ne znaju, a imaju mnogo moći. Ako uporediš danas sa vremenom kada si odlazio da li vidiš velike razlike i koje? su nešto što se ne zaboravlja. I mislim da sam Zavisi, dosta toga je isto, nema sistema i institu- dosta toga naučio tada. Ono što je interesancija koje zaslužuju poverenje građana. I dalje sve tno, valjda jedna od lekcija, jeste da mi je Mlazavisi od toga u kojoj si stranci, i dalje kaskamo den Obradović ostao u boljem sećanju nego

Marko Karadžić

26

www.optimist.rs


da ta Vlada u kojoj sam ja bio, koliko god bila protiv onoga što sam radio omogućila mi je da uradim dosta, u tom trenutku to je bilo mnogo. To je ako ne grešim bilo prvi put da nekoliko nas iz Vlade otvoreno i iskreno stane u zaštitu LGBT osoba, romske populacije, i na iskren način pristupi temi ratnih zločina. Ja i dalje verujem da bez toga sve što se dalje dešavalo ne bi bilo moguće. Pitaš kako je bilo, evo nekih primera. Nedelju dana nakon što sam dao otkaz, oktobra 2010, bila je organizovana parada i po prvi put država je obezbedila učesnike. Nije to bio lak period za mene, ni na ulici, ni u kući, nigde. Osećao sam se usamljeno, uplašeno i donekle poraženo. Neki od onih što su tada organizovali paradu da bi kao pokazali neko poštovanje ponude mi da govorim na nekoj tribini, neko selo je bilo u pitanju, a ja ih na to pitam - ko će govoriti na paradi i da li pored ukazane časti da govorim na seoskoj tribini mogu i ja da kažem koju reč na paradi, odgovor je bio: „Mnogo tražiš.“ Mada pomoć od ljudi kao što si ti Peđa, Dragan Popović, Antonijević, Miletić, i naravno moji NDŽOovci, nikada neću zaboraviti jer mi je neizmerno značila. Sećam se i kada je RTS napravio antisemitski prilog, www.optimist.rs/optimizam-001-jul-avgust-2011 ja dao saopštenje i zamolio ih da isprave, umesto ispravke tri dana u udarnom dnevniku Nenad Lj. Stefanović je objavljivao neki borci za ljudska prava. On, iako ne po ogavne napade na mene, nastavljajući da brani mojoj volji, je uvek bio iskren, znao sam na i širi predrasude o Jevrejima. Iz tadašnje vlasti čemu sam sa njim i zato ga cenim. Dok su neki, kao i većina onih sa kojima sam tada radio je takozvani borci za ljuska prava, kojima sam bilo nemo na nerazumne napade objavljivane mnogo pomogao, od toga da postanu vidljivi u dnevnicima u 19.30. Jevrejskoj zajednici je pa nadalje ustvari radili protiv ideje ljudskih trebalo tri nedelje da izda saopštenje i stane u prava i mene, samo zato što nisu mogli da pod- moju odbranu. Naravno Lj. Stefanović to nije nesu činjenicu da sam ja državni sekretar, a ne objavio. Danas se ti što su ćutali žale na Nenada jedan/a od njih. Oni se i dan danas trude da sve Lj. Stefanovića, da li mi je drago, e vala jeste. S što je tada urađeno i u čemu sam i ja učestvo- druge strane jednom je tadašnji SNS, neki lovao bude izbrisano iz sećanja. Ovo kažem, jer kalni odbor dao rasističku izjavu koja se ticala mi je preko glave izveštaja koje kakvih aktivista Roma, ja sam nazvao SNS i tražio Vučića. Nije u kojim se sve generalizuje, svi političari nazi- prošlo pet minuta on se javio, i kad sam mu obvaju istim imenom, kradu zasluge, i lažno pred- jasnio šta je problem, pitao je šta predlažem da stavlja prošlost i sadašnjost. Mnogo foliranata urade, ja sam rekao i to su uradili, poslali su izje bilo na toj „našoj“ strani. S druge strane, bilo vinjenje i dali novo saopštenje. Ne kažem da je je to drugo vreme, i nije se moglo viš jer mnogi on dobar, a ovi loši, samo kažem kako je to bilo od ovih što su danas „za“ su tada bili „protiv“ i i to je samo jedan mali deo onoga što se tada bili su spremni da koriste i koristili su silu. Tako dešavalo. Vodič kroz gej Srbiju

27

>>


OPTIMIST Intervju

Kako ti se čini napredak LGBT prava u Srbiji? Nažalost i dalje ima nasilja, diskriminacije pri zapošljavanju, stanovanju, zdravstvu, u svakoj sferi života. Nestvarno je da je Brnabić premijerka, i to je ogroman pomak, ali još mnogo treba da se uradi da bi ostali mogli da žive slobodno i bez straha kao ona. Kako vidiš današnju političku atmosferu u SAD dok je Tramp predsednik? Amerika je čudo, znao sam da generalizujem u priči o Americi pre nego što sam se preselio ovamo. A onda sam shvatio da je Amerika nešto što se ne može lako opisati, jer ovde sve zavisi od države, okruga, grada, komšiluka u kome si, nažalost i boje kože i statusa. Meni je interesantno što mnogi Amerikanci tek sada shvataju kakva je njihova politika, kako spoljna tako i unutrašnja. Mnogi misle da su određene stvari krenule od Trampa, a meni se čini da je isto ili slično bilo i ranije. Samo Tramp, on mene podseća na Palmu i Bidžu, to kaže otvoreno i sirovo pa ih to zgražava. Amerikanci nisu navikli na direktnost, sve mora sa što manje emocija i da zvuči lepo, a šta zaista misle nikada ti neće reći. Možeš mene da zamisliš ovde, kao neki mali vanzemaljac. Teško je pohvatati sve ovde, ogroman je to sistem, nisam ja ovde odrastao da bih mogao da shvatim sve to, ali da je dobro nije baš. Mene impresionira kod njih što i dalje savršeno funkcioniše podela vlasti i kako grane vlasti kontrolišu jedna drugu. To je ono o čemu mi možemo samo da sanjamo. Ovde i dalje ima institucija koje uživaju moć garantovanu ustavom i ulogu i značaj koju ustav ima su nezamislivi za nas iz

28

www.optimist.rs

Srbije. Što se života tiče, Amerika je užasno skupa i mislim da veliki broj ljudi živi mnogo gore nego ljudi u Srbiji. Primera radi, žena koja je završila fakultet, radi na fakultetu kao sekretarica, samohrana majka, kaže mi: „Marko moja životna želja je da odem na plažu, i moram jednom da odem da vidim more.“ Da ne spominjem one koji nemaju za doktora, lekove, školu i tako dalje. Na drugoj strani nestvarna moć i novac. Eto tako je u Americi, surovo, nekima fenomenalno, a nekima užasno a da toga nisu ni svesni, jer im je rečeno da je ovo najbolja zemlja na svetu, i oni veruju u to. Mada mislim da je ovo i dalje najbolja zemlja za strance, zemlja koja i dan danas pruža ogromne mogućnosti i neku vrstu sigurnosti. Da li razmišljaš o povratku u Srbiju? Trenutno razmišljam o školi, završavam njihova prava. Nestvarno zahtevno, toliko teško i komplikovano da se ne može opisati niti uporediti sa bilo kojim fakultetom u Srbiji. Radio sam dve magistrature ovde, i to je mala beba za njihov pravni fakultet - zanimljivo, preskupo, i naporno. Pored toga radim u kancelariji koja zastupa ljude okrivljene za krivična dela, a koji nemaju mogućnosti da plate advokata, tako da sam stalno u zatvoru i na sudu. Eto o tome razmišljam i gde posle, u kome delu Amerike bih mogao da živim, jer u mnogim delovima i gradovima u kojima sam bio ne mogu. Povratak u Srbiju mi nije prioritet ako tako mogu da kažem. Koja bi bila tvoja poruka LGBT osobama koje žive u Srbiji? Nemam poruku, zvučaće glupo.


O

dluka Evropske asocijacije organizatora parada ponosa (EPOA) da Beograd bude domaćin Evroprajda 2022. godine predstavlja hrabar potez koji će u svakom slučaju biti izazov za sve zainteresovane - od EPOA, preko srpskog prajd pokreta i LGBTQ zajednice do države Srbije. Ovaj potez može putem politike diskontinuiteta da donese promenu, ali u kom pravcu videćemo na osnovu toga kako se proces priprema i organizacije bude vodio. EPOA je do sada uvek za domaćina Evroprajda birala gradove koji imaju dugu tradiciju organizovanja parade ponosa i jake LGBTQ zajednice u državama Evropske unije, pa je neke možda začudilo što je Beograd dobio tu čast da bude domaćin. No, Asocijacija je već duže vreme optuživana da najmasovnije okupljanje LGBT osoba u Evropi je u službi kapitala i da nema više nikakvu političku težinu, tako da je ovim potezom iskazana želja da se povrati njena aktivistička i politička nota. Beograd već pet godina ima dve parade ponosa koje ne mogu da se pohvale masovnošću, a ove godine su i Skoplje i Sarajevo, svojim premijernim paradama na kojima se pojavilo po više hiljada ljudi, održali lekciju srpskom prajd pokretu kako se stvari rade. Evroprajd može biti prilika da se naš prajd pokret omasovi, ali to će zahtevati angažovanje svih, ne samo aktivističkih grupa, već i drugih delova LGBTQ zajednice, od vlasnika mesta okupljanja, preko organizatora žurki, kulturnih manifestacija, ljudi iz akademske zajednice, do pojedinaca u svim društvenim sektorima koji su aut, ali su do sada iz raznih razloga izbegavali da se angažuju u pokretu. Ovo uključivanje će morati da bude na mnogo višem nivou od pozivanja na učešće, tj. moraće da se svi oni mnogo više pitaju o konceptu, politici, programu i mnogim drugim detaljima. Samo tako će Evroprajd uspeti da obezbedi punu podršku zajednice, što će značajno ojačati pokret. Premijerka Srbije Ana Brnabić je pružila podršku manifestaciji u procesu kandidature svojim

pismom podrške. Ovim je pokazana volja države da Evroprajd bude uspešna manifestacija, ali je to samo početni korak. Nisam siguran da su naši političari još uvek svesni šta ih očekuje u naredne tri godine, a poznajući ih siguran sam da ne planiraju skoro da se ozbiljnije pozabave ovim pitanjem. Ovo može biti veliki problem, pošto protivnici LGBTQ zajednice su već počeli da pokazuju nervozu. Karavan koji je organizovan pre i posle Beograd prajda pokazao je da još uvek postoje gradovi u Srbiji u kojima ne može da se organizuje događaj vezan za LGBTQ zajednicu (Novi Pazar), a da su pojedinci u tzv. demokratskoj opoziciji spremni i da najbezočnije lažu kako bi širili mržnju (slučaj Boška Obradovića i izmišljene gej parade u Čačku). Takođe, sama Parada ponosa je ove godine imala najozbiljniju opoziciju na ulici, kada su njeni protivnici preprečili put koloni, zbog čega je policija morala da privede pet osoba. Uz to, pojedini mediji su već počeli da manipulišu javnošću, preteći da Srbiji sledi invazija gejeva. Posebno brine što ovome pribegavaju i mediji koji podržavaju vlast, što može biti znak da ne postoji jedinstven stav o ovoj manifestacija u vladajućoj koaliciji. Zbog svega ovoga (ne)uspeh u organizovanju Evroprajda 2022. godine može da ima krupne posledice za sve nas. Lično, ne bih imao hrabrosti da preuzmem odgovornost za ovako krupan zalogaj, ali mi je drago što postoje aktivisti i aktivist-

Beograd domaćin

Evroprajd 2022. piše: Boris Milićević

kinje koji su na to spremni i nadam se da će uspešno voditi čitav proces, što će nam omogućiti da budemo dobri domaćini stotinama hiljada LGBTQ osoba iz čitavog sveta za tri godine. Vodič kroz gej Srbiju

29


U OPTIMIST Doroteo

realnom svetu modernog doba koji sve više egzistira virtuelno, influenser nije samo ključna reč već ona koja je toliko dominantna da je počela da iritira. Bilo kako bilo, influenseri su nam očigledno neophodni, jer bez njih ne bismo znali ni šta je u trendu, ni šta nam zaista treba u životu. Nije zanemarljiva ni činjenica da nam pružaju mogućnost da prateći svaki njihov korak zadovoljavamo svoju potrebu za gledanjem preko plota i guranjem nosa u tuđu intimu, potpuno inkognito za razliku od posrnulog plebsa koji prati rijaiti šou programe ili komšinice koju zbog iste potrebe pežorativno zovemo seoski telegraf. Šalu na stranu, mimo činjenice da nam se influenseri polako, ali sigurno penju na onu stvar, oni svakako imaju bitnu marketinšku ulogu u aktuelnim vremenima. I to nije ništa novo. Otkad postoje trgovina i marketing, roba se najbolje prodavala po principu mouth to mouth preporuka. Sa pojavom društvenih mreža koje su odmah iskorišćene u marketinške svrhe ljudi su dobili mogućnost da nešto preporuče svojim pratiocima i da na tome fino zarade, a brendovi, odnosno oni koji nešto prodaju, su dobili jeftiniju reklamu, ili još bolje reklamu putem kompenzacije, a koja omogućava instant pristup kupcu. Ono što se ponekad previđa kada se govori o inflenserima jeste njihova sposobnost odnosno mogućnost da svoj influens isokriste za promociju društeno odgovornih tema i ukazivanje na probleme u socijalno-egzistencijalnom smislu. Promocija ljudskih prava i ravnopravnosti je nešto što se prevashodno očekuje od gej odnosno LGBT+ influensera kao posebne kategorije među modernim online promoterima. Takvim ih naravno ne čini seksualna orijentacija, jer je puno gejeva i među onima koji promovišu druge stvari, već ono što čine za LGBT+ zajednicu i promociju njihovih prava. Lično sam se istražujući poslednjih dana ovu temu i tragajući za top influenserima međe LGBT+ populacijom prijatno iznenadio širinom njihovog pogleda, tolerancijom i potebom da svet učine lepšim mestom ukoliko je to uopšte moguće. Najinspirativnije od svega je to što se na prvu ne vidi da oni to rade iz finansijskih interesa, već iz ubeđenja što je u biti

30

www.optimist.rs

osnova dobrog, zdravog influensinga, jer koliko god se trudili i koristili sve trikove za to ne možete bii infenser tek da biste to bili, već zato što zaista imate snagu da nešto smisleno i inspirišuće ponudite svojim pratiocima i setu, in general. JOEY GRACEFFA je ako govorimo o brojkama definitivno najpraćeniji gej influenser. Proslavio se kao jutjuber i ljubitelj kompjuterskih igrica u zlatnom periodu Youtube-a od 2014-2017. Na platformi punoj negativne energije i videa koji promovišu samoljublje i degradaciju drugih on promoviše pozitivnost. Klipovi kojima prikazuje svoj gej život imaju milionske preglede. Za njegove fanove i dalje je jedan od najdražih video klipova onaj u kome se 2015te otvoreno autovao, ali i mnogi drugi koji gej osobama širom sveta šalju poruku da nisu sami i da moraju biti iskreni i sa sobom i sa ljudima koji ih okružuju jer imaju puno pravo da budu ono što jesu. BRETMAN ROCK je influencer koga je magazin Time, čini se sa punim pravom, proglasio najuticajnijim tinejdžerom na svetu koji ima personaliti veći od života. Sa četrnaest miliona pratilaca na Instagram i sedam miliona subskrajbera na jutjubu ovaj beauty influenser sa Filipina je postao istinska zvezda. Od njegovih urnebesnih outfita do talenta u šminkanju, preko simpatične harizme, za kratko vreme je stekao masovnu publiku širom sveta. Ono zbog čega ga posebno vole jesu njegovi video snimci koje temelji na stvarnim životnim iskstvima koja su s obzirom na to da živi na Havajima i sa te strane posebno zanimljivi. Vrlo brzo nakon što je ušao u svet društvenih mreža, počeo je da se pojavljuje i na tadicionalnim medijima kao što su MTV, FOX i NBC, uglavnom kao domaćin događaja na crvenim tepisima. SHANE DAWSON, nekrunisani kralj Youtube-a bio je među prvima koji su proslavili ovaj kanal i profesiju jutjubera. Na svoja dva kanala tamo ima oko


30 miliona. Iako je prvi kanal otvorio 2005-te, aktivan postaje 2008-e sa kanalom ShaneDawsonTV na kome je za samo dve godine dostigao cifru od pola biliona pregleda. Njegovi klipovi su nešto između privatnog dnevnika i skeč komedija sa smešnim i ponekad kontroverznim likovima. Davson je mnogo puta publici ispričao svoju životnu prič o ocu nasilniku, samohranoj majci, vršnjačkom zadirkivanju zbog gojaznosti i biseksualnosti. Upravo su iskrenost uz dopadljiv humor na sopstveni račun ono zbog čega je omiljen među svojom raznolikom publikom. U svojim klipovima i kratkim dokumentarnim filmovima koje danas sve viće snima govorio je o svojim problemima sa hranom, dismorfijmom tela, bise-

Gejevi koji vladaju internetom

kontroverze, a nakon što je Davson objavio dokumentarac o njemu postao je popularniji nego ikada jer su ovi filmovi kod ljudi pojačali empatiju prema njemu. Startovao je 2006-te na MySpace-u i postao najpraćenija osoba na toj platformi. Ideja mu je bila da promoviše svoj rad na polju muzike i dizajna, ali je usput pričao i o svom životu i problemima kroz koje je prolazio zbog svoje seksualnosti. Iako je uspešno statovao muzičku karijeru i snimio duet sa Nicki Minaj, naprasno je 2013-te bez puno objašnjena uz brojne kontraverze od nje odustao. 2014-te je osnovao svoju kozmetičku kompaniju Jeffree Star Cosmetics. Forbes je objavio da je Star u 2018-toj zaradio osamnaest miliona dolara samo od svojih Youtube poduhvata što ga je u decembru iste dovelo na peto mesto liste najplaćenijih Youtube zvezda. JAMES CHARLES je jedan od retkih LGBT+ inluensera koji nije do ogromne podrške fanova došao teškom životnom pričom koja uključuje odbacivanje od strane roditelja ili vršnjačko nasilje. Rođen je u New Yorku gde je završio srednju školu otvoreno se izjašnjavajući kao gej. Proslavio se pre svega kao beauty bloger, pre svega na Youtube-u, čija se neto vrednost procenjuje na 12 miliona dolara. Često je na meti medija, ali i svojih fanova zbog ishitrenih izjava, uglavnom na tviteru, koje su u nekoliko navrata bile rasističke pa je bio prinuđen da se javno izvinjava zbog njih. Ove godine je upleten u još jedan skandal, koji je usledio nakon što je Tati Westbrook koja je na svom kanalu posle dugogodišnje kolaboracije sa njim objavila video pod nazivom ”Bye sister...” u kome ga je optužila za nelojalnost, manipulisanje seksualnošću i upotrebu slave, moći i novca za poigravanje emocijama drugih ljudi. Taj video je doveo do toga da je Charles za 24h od njegove objave ostao bez milion subskrajbera, a slično se dogodilo i Tati nakon što je Charles o njoj objavio video sličnog sadržaja, pa je njihovo prepucavanje putem društvenih mreža posalo pravi mali rat beauty blogera.

Gej influenseri piše: Bogdan Petrović

ksualnosti, rastućoj socijalnoj anksioznosti i iskusvu odlaska na terapiju. Davson, kako kažu njegovi verni pratioci, uvek ispadne autentičan, originalan, ljubazan i ponizan. U avgustu 2018-te je iznenadio ljude petodelnim dokumentarcem o Jeffree Star-u čiji je prvi deo pogledalo 45 miliona ljudi. JEFFREE STAR je kontraverzni infleser i jedan od najpoznatijih beauty blogera sa 16 miliona pratilaca a Youtube-u. Godinama je upleten u razne skandale i

Vodič kroz gej Srbiju

31




D OPTIMIST Novi Sad

a bih se setio noćnog provoda koji je valjao morao sam u mislima da potegnem u ne tako blisku prošlost. To ne znači da u međuvremenu nisam posećivao noćne klubove. Jesam, ali prisećanje sveobuhvatnog i uzbudljivog noćnog izlaska me vraća u hroniku nerazumevanja aktuelne novosadske gej klabing scene. Dokazi da su se ludi i nezaboravni izlasci desili postoje – fotografija na mom instagram profilu i ulaznica, crna, mala, jednostavna, na kojoj žutim slovima piše YELLOW. Ulaznica je u kutiji sa uspomenama, valja je imati. Na fotografiji su farmerke, rascepane posred zadnjice. Sećam se cele noći. Sećam se da su pukle od moje želje da nosim najuže moguće farmerke, da zabacujem zadnjicom, saginjem se i tancujem kao da ne postoji sutra. Celu noć sam verovao da se pukotina ne vidi. U stvarnosti su mi se verovatno i gaće videle. YELLOW je bio kultni klub (sada je to mesto za persone drugih afiniteta) na Petrovaradinskoj tvrđavi, iza vrata u jednom tunelu, u prolazu gde prolaze kola. Jasno je da je uvek bilo potrebno reći taksisti da stane odmah nakon tog tunela, pa pešaka u rikverc. Kad smo već kod taksija, zna se kako dobar izlazak počinje. Počinje sa ozbiljnim uzbuđenjem još u tom taksiju gde se dele žvake, prebira sitno za taksistu i gde se akumulira samopouzdanje za senzacionalan ulazak u klub. Još ako na radiju ide neku aktuelni ultimativni hit, to je džek pot! Nakon ulaza u YELLOW pristizao je miris vlage i odmah je tu bio i čuvar – kačitelj jakni, par starih stolova i stolica (mislim da su bili tapacirane u crveno) za one koji valja da “reše” neke stvari ili predahnu od uzavrele atmosfere, dva toaleta koji češće nisu imali kvaku i vodu nego što jesu (ali se tu računa i da ćete ići da čuvate prijateljici vrata i da će baš tu vaša nova “srodna duša” čuvati vrata prijateljici odmah pored). Sećam se da su ta vrata često bila razvaljivana. To je ono kada puknu one neke

čudne jake strasti, pa se ne zna ko kome pripada i ko je kome šta dužan. Nakon vešernice za jakne i dugog hodnika u kojem su se nalazili stolovi, stolice i dva toaleta, na red su dolazili ulaz i par stepenika. E tu, tu se ne diše, ulaziš, goriš, još i ako je neka omiljena pesma tu da isprati ulaz – dakle, ulaziš, dižeš ruke i dominiraš. Zvezda je stigla! I svi tebe čekaju. Tu je na to svako imao pravo! U opisu izlaska se znalo da će tu biti prisutni (to tako ide kada se zna gde svi idu) bivše i bivši, pokušaji, DJ pult, slamčice u izobilju i par nekih čudnih gostiju koji poruče šampanjac sa prskalicom. Pomalo to bude apsurdno, ali kao što rekoh, tu na sve svako imao pravo. Prepoznatljiv sam bio, a mislim da sam i danas, po urlanju kada krene neka moja omiljena pesma (a to se zna, valjda, da je to potvrda za DJ-a da radi posao kako valja), da mi nema mira, da skačem, zavodim, pravim opštescenski nastup uz Severininu štiklu ili Gas, gas, ali i plesni performans uz Aninih milion dolara. Da se nešto razumemo, jednu noć sam u sklopu provoda “svratio u urgentni centar”. Iskočilo mi je bilo koleno, na šanku, uz Anin mega hit “Konkretno”. Ah, Ana, Ana, bilo je to vruće leto u gipsu.

Novosadski noćni gej život

Yellow koga više nema

34

www.optimist.rs

piše: Aleksandar Topić

Program u YELLOW-u se znao: uvertira evrovizijski treš hitovi, zatim ulazimo na naše podneblje sa bugarskim hard core melosom, potom prelazimo na aktuelne hitove (dakle, pesma je izašla juče), te odlazimo u vrele 2000-te sa Seki-


nim hitom “Crno i zlatno” i uz sve to imamo pravo na muzičke želje u toku cele noći. To pravo je od esencijalnog značaja za uspešan provod. Siguran sam da i vi razumete kada poručite pesmu i čekate iz sekunde u sekundu početak da ona počne, pa da spotlight bude na vama! Lagano, kako noć teče, stižemo i do Janinih hitova, ali i Breninih (svi znamo makar jednog Breninog fana), a sada se već i u klubu i otežano diše, želja za čistim vazduhom postaje jaka, a i gosti lagano odlaze. Ipak je to izlazak do ranih jutarnjih časova. Posle svako svojim putem, možda neko i u neki gepek, kao što sam ja jednom. To je bilo baš uzbudljivo, kao i onda kada sam se probudio u drugom gradu. Drugom, dakle nisam znao u kom. Sećam se samo da sam se do tamo vozio sa nekom inspektorkom koja je bila nešto jako ljubavno pogođena. Sećam se i da me je jedna devojka izgrlila i izljubila zato što sam joj dao

utehu dok je pijana plakala u nekoj od noći, baš u tom klubu. Sećam se i da me je DJ voleo, da me je jedan konobar mrzeo, da je šanker mislio da se drogiram. A ja sam se samo jako dobro provodio! Nakon zatvaranja kluba YELLOW ni jedan novi valjani klub se nije otvorio. Pod valjani mislim verodostojan njemu. Sve su to, ipak, bili samo pokušaji. Mlaki. Trenutno ne postoji ni jedan klub namenjen LGBT populaciji u Novom Sadu (gej frendli gde se ne zna ko vozi, a ko vodu nosi se ne računa). YELLOW je bio klub gde su gosti dolazili i iz okolnih gradova! Ukoliko poželite da otvorite klub u Novom Sadu, pozovite me! Pored debelog iskustva u to šta znači dobar (gej) provod došao sam i do zaključka! Čak i kada je fajront i kada se lokal prazni, duša valja da ostane ispunjena. Uspomenama. Vodič kroz gej Srbiju

35


P OPTIMIST Lezbos

azite se, heteroseksualci! Stiže blem je bila dominacija heteroseksualnih žena Front za oslobođenje homo- ali i lezbofobija, dok su u pokretu za oslobođeseksualnih osoba, koji raste nje homoseksualnih osoba dominirali muškarci. kao HPV bradavica na ravnoŽenski pokret je oduvek isključivao lezbejke. dušnom licu Amerike i izaziva Ovde nema nastranih, bio je stav Nacionalne orprobavne smetnje u blago ganizacije žena, koju je predvodila Betty Frieuravnoteženim crevima po- dan. Ona je o lezbejkama govorila kao o kreta za oslobođenje žena. ljubičastim napastima smatrajući homoseksualTako je pisala Martha Shelley nost drugorazrednim pitanjem za ženski pokret. 1970. na talasu pobune ho- No nije zabrinjavala samo okorela homofobija moseksualnih ljudi protiv po- naših heteroseksualnih sestara, kako je pisala licijskog terora i batinaša, i Susan Silverwoman u tekstu koji otvara nulto nepristajanja na četiri zida u koje ih zajedno sa poglavlje ove čitanke, nego su to pre bile poslenesnosnim teretom podsvesne krivice prisiljava dice njihovih stavova. Mi moramo da razumemo heteroseksualno društvo. Pobuna je najverovat- kako nas je njihov seksizam prisiljavao u prošlonije započela jedne noći u njujorškom gej baru, sti da napravimo destruktivne izbore, kao što je usled uobičajene policijske racije, koja je, ovog naša odluka da radimo sa homoseksualnim muputa, naišla na otpor, isprva u vidu nenasilne škarcima. Jer, kada se pojavio Pokret za oslobograđanske neposlušnosti, a potom i kao odlučan đenje homoseksualnih osoba, mnoge lezbejke odgovor na policijsku brutalnost. Bio je to revo- su videle priliku da se u zajednici sa gej muškarlucionarni događaj, ustanak ugnjetenih, rođenje cima konačno autuju i budu prihvaćene. Ali mi homoseksualnog ponosa na masovnom nivou, nismo shvatile da napuštamo heteroseksualni kako je opisala jedna fotografkinja događaja. ženski pokret za pokret homoseksualnih muškaBio je to veliki pokret zajedničkih snaga homo- raca, nastavlja Silverwoman. Muškarci u pokretu seksualnih muškaraca i lezbejki. Međutim, brzo su tradicionalno održavali moć nad ženama, će se unutar pokreta pokazati da je na delu isti pretvorivši raskol između feministkinja i lezbejki patrijarhalni koncept muške dominacije i ženske u sopstveni kapital. Dok su im se lezbejke srdadrugosti. Postaće čno pridruživale u očigledno da je za zajedničkom poLjubav prema sebi kao čin pobune gej muškarce od duhvatu, vođe, muškarci, nastavili su sporednog značaja da se takmiče za pitanje pola i polnih pozicije moći u houloga na kojem su mofilnom pokretu lezbejke insistirale, sa vrlo malo poštote se izlazak iz povanja i razumevanja kreta i kreiranje zaza lezbejke, pisala je sebnog, izrazito Del Martin 1971. feminističkog lezPrema En Makinon i bejskog prostora Robin Garet, muispostavio kao nepiše: Marjana Stevanović škarci nisu pokušaminovan. O pevali da shvate šta je riodu osvešćivanja lezbejki i lezbejstva 70-ih godina, propitivanja oslobođenje žena, kroz punu analizu društvene sopstvenog položaja unutar pokreta za oslobo- i političke revolucije, nego su nastojali da asimiđenje žena i pokreta za oslobođenje homose- luju žene i ženska pitanja u svoj program mišljeksualnih osoba, te lezbejskog separatizma, nja i delovanja. Oslobođenje homoseksualnih svedoči preko 100 tekstova prikupljenih i objav- osoba postao je pokret za oslobođenje homoljenih u čitanci "Oslobađanje lezbejki: feministi- seksualnih muškaraca koji je bio u sukobu sa feminističkim načelima. Lezbejke su tako s jedne čki tekstovi 1968–1980". Postojala je, naime, dilema lezbejki u izboru strane morale da se odupru ugnjetavanju od saveznika. U pokretu za oslobođenje žena pro- strane heteroseksualnih žena, uvidevši da ne

Oslobađanje lezbejki

36

www.optimist.rs


mogu da razvijaju zajedničku politiku sa ženama koje ne prihvataju lezbejstvo kao političko pitanje. S druge strane su se borile protiv muške dominacije u društvu i u samom pokretu. Kako je iste godine pisala Liz Stanley, lezbejke su pretnja i heteroseksualnim i homoseksualnim muškarcima jer njihovi životi nisu organizovani oko penisa i penis ni na koji način nije potreban za postojanje lezbejki. Za Silverwoman bilo je ispravno definisati sve muškarce kao neprijatelje, ali ne i žene. Ako nastavimo da definišemo heteroseksualne žene kao deo neprijateljskog tabora, a ne kao naše sestre koje su ekstremno uplašene od posledica potpune seksualnosti, mi se same lišavamo pokreta koji mora da bude deo nas samih. Silverwoman je smatrala da su homoseksualni muškarci lažni saveznici, koji nikad neće razumeti žensko iskustvo. Kada su lezbejke rekle zbogom Frontu za oslobođenje homoseksualnih osoba, kivne i umorne od masivnih muških ega, odlučne da napadaju same temelje muškog pogleda na svet oličene u konkurenciji, agresiji i gramzivosti, i odlučne da raskrste sa zavisnošću od muške privilegije koja ih je sprečavala da budu revolucionarne, vratile su se sestrama u ženskom pokretu. Nastojale su konačno da artikulišu teorije lezbejskog feminizma i sopstvenu politiku, shvativši da se njihovi interesi razlikuju od interesa homoseksualnih muškaraca pre svega jer one pripadaju političkoj klasi žena. Oslobođenje lezbejki zahtevalo je uništenje muške nadmoći nad ženama. Politička teorija koju su stvarale lezbejske fe-

ministkinje dovodila je u pitanje instituciju heteroseksualnosti kao osnovu muške nadmoći. Iz te nadmoći proizilazilo je ugnjetavanje, ali i muško nasilje, protiv čega su lezbejke vodile snažne kampanje i stvarale prostore i skloništa za sve žene, pogotovo heteroseksualne. Tvrdile su da ženska ljubav prema sebi i drugim ženama može oslabiti podršku muškarcima i destabilizovati njihovu nadmoć. Postojala je, međutim, bojazan da žene koje žive u zajednici s muškarcima teško mogu da prepoznaju tu funkciju heteroseksualnosti, te da je zapravo samo podupiru. Odvajajući se od muškaraca i svega što ima veze sa patrijarhatom, mnoge lezbejke – separatistkinje, odvojile su se i od heteroseksualnih žena, koje su identifikovale kao saučesnice u muškom ugnjetavanju. Žene koje žele da unište mušku nadmoć, patrijarhat i kapitalizam moraju se, jednako kao i lezbejke, boriti protiv heteroseksualne dominacije – ili nikada nećemo okončati ugnjetavanje žena, smatrala je Charlotte Bunch. Burna decenija lezbejskog aktivizma, teorijskog promišljanja, posustajanja, odupiranja, separatizma, razmeštena je u pet poglavlja drugog dela feminističke čitanke, koju je izdao Labris, a priredili/e Nela Pamuković i Miloš Urošević. Nulto poglavlje sadrži dvadesetak tekstova o lezbejkama unutar ženskog pokreta i pokreta za oslobođenje homoseksualnih osoba. Prvo, drugo i treće poglavlje čine tekstovi o separatizmu, lezbejstvu i feminizmu, dok su u četvrtom tematski tekstovi koji propituju telo, ljubav i seksualnost, ugnjetavanje i nasilje, samoodbranu, podizanje svesti i autovanje. Vodič kroz gej Srbiju

37


OPTIMIST Urbanlook

URBANLOOK TRENDS (Uređuje: Srđan Šveljo) I ova sezona jesen-zima 2019/20. obiluje trendovima koju mušku modu unose novinu, ali se i delimično osvrću na neke prošle epohe.

JAKE BOJE Koliko god ih se plašili, neon i jake boje i ove jeseni modu čine drugačijom, upadljivom, posebnom i živahnom!

CRNE ČIZME Crne duboke, poluduboke čizme i cipele savršena obuća uz svaki stil bez obzira da li je on poslovan, elegantan, klasičan ili vrlo urban!

38

www.optimist.rs


LEOPARD PRINT

DŽINS ODELA Materijal koji ne izlazi iz trenda, džins odelo kao pravi simbol mode i svega što je urbano!

Već dugi niz godina ovaj dezen su samo prihvatale žene, ali podjednako je poslednjih sezona zastupljen i u muškoj modi, veoma atraktivan i dezen zahvalan za sve kombinacije sa drugim materijalima i bojama!

LEGENDARNI "ĐUBRETARCI" Prepoznatljivi po svom načinu kopčana ovi kaputi i jakne i ove sezone imaju značajno mesto u muškoj modi.

PLIŠANO Nežan i u svim bojama pliš kao glamur, elegancija ali i kao rock i kao trend! Vodič kroz gej Srbiju

39


OPTIMIST Urbanlook

OVERSIZED ŠALOVI Hari Poter kao inspiracija za ovaj detalj koji može tvoj stil učiniti vrlo upečatljivim i drugačijim od svega ostalog oko tebe!

OVERSIZED TRENCH Malo veći mantil samo zamenite onim klasičnim koji već dugo držite u vašem plakaru!

ŠLICEVI NA PANTALONAMA Neobičan ali vrlo atraktivan detalj trend rascepljenih nogavica!

MIRTS Nove muške suknje namenjene najhrabrijima, onima koji modu žive 24 sata devno!

40

www.optimist.rs


GIAMBATTISTA VALLI ZA H&M Poznato je da ovaj veliki brend svake godine izbaci kolekciju na kojoj sarađuje sa nekim od velikih modnih dizajnera ili dizajnerskih kuća. Lepota ovogodišnje kolekcije ogleda se u Giambattista Valli potpisu, ona odiše nekom zaboravljenom lepotom i romantikom!

MUZIKOM KROZ JESEN "Norman Fucking Rockwell" je novi album Lane Del Rey kojim nastavlja u svom duhu da odaje počast melanholičnim šezdesetim, ali i svemu onome što nju opseda i o čemu razmišlja. Prelepo i romantično (ne samo melanholično)! Ovo je album koji će vas zagrejati u danima koji dolaze.

MY NIGHTS ARE BETTER THAN YOUR DAYS

LAGAMI KLASIK Klasično crno odelo je komad koji svaka devojka treba da ima u svom garderoberu. U najnovijoj Lagami kolekciji, Lana Prosenica baš takav komad dizajniran na njen prepoznatljiv način stavlja u fokus za ovu sezonu! (Foto: Branislava Živić)

Noći koje pretvaraju romantične varnice u vatromet pozitivne energije, lakoća življenja i nesputano uživanje u zajedničkim trenucima, zavodljivi autfiti sa dozom ležernosti zbog kojih asfalt velegrada postaje glamurozna modna pista poslužili su kao inspiracija za kampanju nove kolekcije najpoznatijeg regionalnog multibrend lanca prodavnica Fashion&Friends. (Foto: Kevin S.) Vodič kroz gej Srbiju

41


K

OPTIMIST Intervju

akva eksplozija glamura, drame i kempa, Jean Paul Gaultier: Fashion Freak Show pružiće nam uvid u život i um jednog od najboljih dizajnera svoje generacije. Kako je pojam o pozorištu i drami uvek isprepletan u njegovom radu, pozornica i direktan doživljaj su savršeni ishod - uvek sa queer dodatkom. Pionir kempa otkriva jedan težak trenutak iz školskih dana koji mu je velikim delom pomogao da postane ono što jeste danas, ljubav prema Joephine Baker i budućnost mode u modernom svetu. Pojam pozorišta i drame je velikim delom uključen u tvoje revije. Odakle je nastala inspiracija za Fashion Freak Show? Još od svoje devete godine sam hteo da napravim reviju. Od dana kada sam video premijeru Folies Bergere na crno-belom TV-u moje bake. Bilo je magično; igrači obučeni u perje i mrežu izlaze iz plafona. Čim sam to video odlučio sam da obučem svog medu u perje i da ga načinim na igračicu. Napravio sam prvi špicasti brus za njega, pre Madonne. On je bio prvi transrodni plišani meda. Sledećeg dana u školi sam nacrtao plesače. Učiteljica me je uhvatila kako crtam i naterala me da crtež pokažem svima u školi, kao kaznu, ali desilo se otkriće. Vršnjaci kojima nisam posebno bio simpatičan su sada hteli da crtam za njih, i odjednom postali ljubazni prema meni. Posle nekoliko godina pogledao sam film Falbalas o couture modnoj kući u Parizu 40ih godina, i tada sam shvatio šta je u stvari moj životni poziv - da postanem dizajner visoke mode. U tom filmu postoji scena modne revije i znao sam da time želim da se bavim. Zato što je moj poziv

došao iz filma i muzičke sale, uvek sam na modne revije gledao kao na spektakl, i volim da uvrstim neke teatralne efekte ili da izaberem modele koje nisu klasični modeli, koje imaju nešto svojstveno. Kada sam prestao sa ready-towear modom 2015. i posvetio se samo visokoj modi, pomislio sam da konačno mogu da se vratim svojoj drugoj ljubavi i tako je performans Fashion Freak Show došao u moj život. Hteo sam da taj performans ima priču, a koju priču ja najbolje znam? Priču o svom životu. Da li naziv performansa Fashion Freak Show ima veze sa tim što te smatraju za kontroverznog modnog kreatora. Koliko je tebi bitno biti buntovan i nestašan? Moja namera nikada nije bila da šokiram, nego da iskažem ono što osećam u to vreme. Predstavio sam suknje za muškarce zato što sam smatrao da se ideja muškosti razvija. Odjednom je muškarac mogao da iskaže svoja osećanja. Ta-

Jean Paul Gaultier

Fashion Feak Show

42

www.optimist.rs

Izvor: Gay Times

kođe sam hteo da pokažem da žene mogu biti jake i muževne a muškarci više ženstveni. Smatram da smo svi mi frikovi na neki način, i da ne postoji jedna vrsta lepote, nego mnogo njih. Ti si odgovoran za nekoliko bitnih momenata u pop kulturi tokom prošle decenije.


Koje poznate momente ćemo moći da vidimo u reviji i da li da očekujemo nova iznenađenja? Ovaj performans je priča mog života tako da će biti aluzija na Madonnu, na Pierre Cardina koji mi je dao prvo zaposlenje kada sam imao 18 godina, ali takođe postoji scena iz Palace-a, poznatog kluba iz 80ih. Postoji scena koja se dešava i koja je suprotna paroli „bez seksa, mi smo Britanci“. Možda će to biti iznenađenje… Josephine Baker je veliki deo ovog performansa, nju glumi Anna Cleveland. Kako je Baker uticala na tvoj rad? Josephine Baker je igrala u Folies Bergere iz-

među dva rata i meni je bilo veoma bitno da je predstavim u ovom performansu. Još je neverovatnija činjenica da je učiteljica plesa Josephine Baker pra pratetka Anne Cleveland. Uvek sam se borio za rodnu ravnopravnost, tako da je u predstavi ona Josephin, muškarac u sceni sa Annom. Šta je jedna stvar koja opisuje muzu Jean Paul Gaultier-a? Volim različitost i volim ljude sa karakterom. Da li smatraš da modna industrija treba da postane manje inkluzivna? Mislim da svaki put kada napravimo dva koraka unapred, napravimo jedan unazad. Mi smo u periodu krize i preispitivanja vrednosti. To se ne dešava samo u modi nego u svim sferama života. I za kraj, šta za tebe predstavlja Pride? Pride mi je veoma bitan, bio sam veoma srećan kada sam video toliko mladih ljudi na prajdu u Parizu, vikend pre mog performansa visoke mode. Vodič kroz gej Srbiju

43


O OPTIMIST Intervju

d majke Ostroge i nepoznatog oca, iz poštene kuće of Plastics, Vlažena među šljivama je brzo osvojila beogradsku dreg scenu. Sećamo se da su protiv nje i njene majke podnete krivične prijave zbog vređanja pravoslavne nam vere srpske, ali one uspešno izbegavaju ruku pravde! Uz njenu pomoć nastao je i ovaj vlaženi intervju. Kako se rodila Vlažena? Vlažena je rođena iz moje zadivljenosti modelima, visokom modom i ženama uopšte. Kada si prvi put stala na štikle? Prvi put sam stala na štikle prošle godine i iskreno svaka mi čast kako dobro hodam u njima. Ko ti je dao ime? Ime mi je dala majka, Ostroga, a ja sam ga malo skratila, jer je lakše za pamćenje i pronalaženje na instagramu. Advokat Dušan Gašić podneo je krivične prijave protiv Ostroge, Dite von Bill i tebe. Šta se s tim desilo? Moram da priznam da nisam sigurna šta se desilo sa tom tužbom, ali pošto je ovo uprkos svemu i dalje pravna država pretpostavljam da je završila tamo gde bi trebalo da završi gospodinova diploma, u kanti za smeće. Šalu na stranu, tužno je što su nečiju kreativnost i dobre namere neki ne tako dobri ljudi uspeli da izvrnu i pretvore u mržnju i nasilje. Da li je tvoje ime blasfemično i koji je tvoj stav o blasfemiji i vređanju verskih osećanja? Moje ime je pre svega omaž ženskoj seksualnosti koju ljudi vole da guše, ono je istovremeno igra rečima i ideja je moje majke i nosim ga ponosno. Nikada se ne bih rugala nekome na taj način, ali smatram da umetnost ne sme da bude limitirana političkom korektnošću. Ti si članica kuće Hause of Plastics. Čemu služe kuće? Kuće su nastale iz potrebe da kvir ljudi brinu jedni o drugima, jer često bivamo odbačeni od

44

www.optimist.rs

svoje porodice, one su za mene simbol solidarnosti, ljubavi i sestrinstva. Alexis, Mia, Ruža i ja se družimo i van scene, te je logičan sled bio da se udružim i zvanično. Kakvi su odnosi između kraljica na srpskoj dreg sceni? Da li ste sestre ili neprijatelji? Međuljudski odnosi su kao i u svakoj zajednici različiti, ali ja biram da budem okružena dreg performerima i performerkama koji su prijateljski nastrojeni. Od kada sam prvi put ušetala na scenu imala sam veliku podršku drugih kraljica i uvek se trudim da budem podrška drugima. Kako bi opisala svoj dreg stil? Vlažena je super model iz devedesetih, voli lepe stvari i ne voli da puno radi. Ona živi za uzdahe, pleni svojom harizmom i lepotom, nekada je dovoljno da samo stoji ili prošeta na sceni. Kako se snalaziš za perike, šminku i kostime? Uglavnom kupujem i potom dorađujem kostime što nekada izgleda potpuno suludo, ali nije lako uvek biti najlepša kraljica na sceni. Neretko pozajmljujem perike i kostime od drugih kraljica, mada od ulaska u Haus of Plastics svega

Dvadeset sedam godina u dobru i u zlu

Vlažena Razgovarao: Predrag Azdejković

imamo u izobilju. Dreg je skupa zabava, ali vremenom se nauči gde možete da uštedite, a gde to i nije baš najpametnije. Odeća najčešće ne mora da bude skupa, ali kod šminke treba voditi računa, jer ne treba bilo šta stavljati na kožu. Koliko često čuješ pitanje „dete, zašto nešto ne jedeš“? Često slušam zlonamerne komentare na konto moje figure, ali moram da priznam da se ne izgladnjujem. Prosto, majka priroda mi je podarila metabolizam super modela, pa me posle


nastupa možete sresti u McDonaldsu ili nekoj piceriji. Ko su tvoji dreg idoli? Ah, zar nije očigledno!? Naomi Smalls. Primećujem određen hejt prema RuPaul Drag Raceu u poslednje vreme… Kakvo je tvoje mišljenje o tom takmičenju? Volim da gledam Drag Race i to takmičenje je pomoglo da dreg kultura uđe u mainstream i da Beograd dobije tržište za istu. Mislim da nije u pitanju hejt, već nezadovoljstvo činjenicom da RuPaul nije napravio napor da show učini inkluzivnijim i njegovim drugim ne tako lepim postupcima. Ipak treba se fokusirati na ono lepo i zabavno što taj show pruža. Kako vidiš razvoj srpske dreg scene? Šta tu treba promeniti? Lokalna scena je i dalje u razvoju, ali mi je drago da na njoj ima puno različitih ljudi. Nadam se da će se u godinama pred nama razviti uslovi da oni performeri/ke koji time žele da se bave profesionalno moći da od drega i žive, da ćemo imati više različitog dreg sadržaja na nedeljnom nivou. Volela bih da u budućnosti scena bude vi-

dljivija, veća i solidarnija. Što se moje karijere lično tiče, zajedno sa ostalim devojkama iz Haus of Plastics se trudimo da radimo što više kako bismo približile svoju priču ljudima i nadam se da ćemo u tome biti sve uspešnije. U filmu Too Wong Foo postoji definicija šta je dreg kraljica. Kada gej muškarac imaš previše modnog ukusa za jedan rod on je dreg kraljica. Kako bi ti definisala šta je dreg kraljica? Dreg je za mene kreiranje alter ega koji živi na sceni, šta god ta scena bila. Danas je jako teško definisati dreg, jer se njime bave ljudi svih rodnih identiteta i kreiraju različite iluzije. Za mene biti dreg kraljica znači roditi još jednu sebe koja je lepša, hrabrija i luđa. Na neki način, osloboditi se. Poruka za kraj čitaocima Optimist magazina? Volite sebe, budite hrabri i nikako zli. Pratite me na Instagramu @Vlazena i @TheHausOfPlastics. Takođe svakog petka od 19:30 svratite u Polet na Drag Race Viewing Party, pred nama je niz od najmanje tri različite sezone Drag Race-a. Vodič kroz gej Srbiju

45


P OPTIMIST Istorija

očetkom septembra, svet je obeležio 80 godina od početka Drugog svetskog rata. Šefovi država i vlada, oba zaraćena bloka (izuzev Rusije i Srbije), okupili su se u poljskom mestu Vjelunj, u kojem su započele prve ratne operacije. To je bila prilika da se oda počast svim nastradalim ljudima tokom ovog najvećeg sukoba u istoriji čovečanstva, čija cifra se kreće oko 55 miliona i ukaže na pogubne posledice ideologije fašizma/nacizma. I dok se i danas pišu studije na temu uzroka i posledica Drugog svetskog rata, Holokausta, patnji i stradanja civilnog stanovništva, i dalje u drugom planu stoji tema pogroma homoseksualaca u nacističkoj Nemačkoj i njihovog istrebljenja u koncentracionim logorima. Upravo je odnos prema homoseksualcima istorijska dodirna tačka svih lidera okupljenih u Poljskoj, bez obzira kojem su bloku pripadali. Iako ova tema daleko prevazilazi format našeg magazina, potrebno je, najpre, reći par osnovnih stvari: fašizam spada u krajnje desnu i reakcionarnu ideologiju i nastao je kao skup već do tada postojećih ideja, koje je skupio u jednu celinu kako bi se pokazao što prihvatljivijim za širi sloj ljudi; u fašizmu, društvo je podređeno državi i ne postoje slobode i prava pojedinaca, one su zamenjene raznim organskim i korporativnim formama; fašizam nastaje kao direktna reakcija na sve snažniji uspon komunizma i poriče prosvetiteljske humanističke ideale izražene u građanskim i radničkim revolucijama i proglašava naciju/rasu i njihovo jedinstvo, kao najviši ideal. Ubrzo po stupanju na dužnost nemačkog kancelara 1933. godine, Hitler izdaje proklamaciju iz koje se jasno vidi kako zamišlja budući društveni poredak: ’’Vlada će sačuvati i odbraniti te osnovne principe, na kojima je naša nacija izgrađena. To se odnosi na hrišćanstvo, kao temelj naše nemačke moralnosti i porodicu kao osnovu nacionalnog života.’’ Naravno, nacisti su još unapred targetirali određene društvene grupe koje narušavaju nemački nacionalni sklad i slabe njegov otpor prema ne-

prijateljima– pored komunista i Jevreja, to su bili i homoseksualci. Tako je Hajnrih Himler, još 1928. godine, izjavio: „Svako ko misli o homoseksualnoj ljubavi je naš neprijatelj. Mi odbacujemo sve što oduzima maskulinitet naših ljudi i čini ih igračkom naših neprijatelja, jer mi znamo da je život borba i ludilo je pomisliti da će se ljudi ikad bratski zagrliti.“ Osnovni „greh“ homoseksualaca je bio taj što nisu mogli učestvovati u biološkoj reprodukciji i što su time narušavali čistotu i jačinu tzv. arijevske rase. Baš u vreme uspona nacista, tokom 20-tih godina XX veka, u Rusiji je tekla seksualna revolucija, koja je donela emancipaciju milionima homoseksualaca. Nacisti su u tome videli veliku jevrejsku zaveru, koja ima za cilj uništenje superiornih naroda i rasa. Rudolf Dils, prvi šef Gestapoa, prenosi Hitlerove reči: „Poučavao me je ulozi homoseksualnosti u istoriji i politici. To je uništilo drevnu Grčku, rekao je. Jednom ispunjena, ona širi svoje zarazne efekte kao neizbežan zakon prirode, prema najboljim i najmuževnijim karakterima, eliminišući iz reproduktivnog procesa one muškarce od čijeg potomstva zavisi jedan narod. Neposredan rezultat poroka je taj da neprirodna strast ubrzo postaje dominantna u javnim poslovima, ako se dozvoli njeno nesmetano širenje.“ Zvuči li vam ovo poznato i danas? Već 1933. godine, Vlada proglašava zabranu svih homoseksualnih organizacija, listova i klubova. Tako je zatvoren čuveni gay bar „Eldorado“,

Zločin o kojem se ćuti

Gej holokaust

46

www.optimist.rs

Piše: Igor Maksimović

stecište ondašnjih homoseksualaca. Takođe, prestao je sa radom i gay časopis Die Freundschaft („Prijateljstvo“). Česte racije partijske policije i


upad u gay ustanove, doprineo je opštem strahu i neizvesnosti gay ljudi. Jedno svedočanstvo iz tog vremena nam ilustruje takvu situaciju: „Želeći da ne inkriminišemo jedni druge, odlučili smo da se ne prepoznajemo međusobno. Kada prolazimo jedni pored drugih na ulici ne gledamo se. Postojale su određene mogućnosti da se vidimo, ali to se nikada nije događalo u javnosti.“ Međutim, ono što je u toj ranoj fazi nacističkog terora bilo najtragičnije, jeste upad u Institut seksualnih nauka, koji je još 1919. godine, osnovao dr Magnus Hiršfeld. Tom prilikom, odneseno je na desetine hiljada knjiga, naučnih radova, istraživanja na temu (homo)seksualnosti. Tokom perioda Vajmarske Republike, kada je vladala liberalna atmosfera u društvu koje se oporavljalo od užasa rata, Hiršfeld, i sam homoseksualac, je vodio bitku protiv Paragrafa 175. Krivičnog zakonika, iz 1871. godine, koji je stavljao homoseksualnost van zakona. To je viđeno od strane nacista kao direktan jevrejski atak protiv Nemačke. Zato je 6. maja 1933. godine, u Berlinu organizovano masovno spaljivanje knjiga, koje su označene kao degenerativne, među kojima je bilo i oko 12 hiljada knjiga ovog Instituta. Sam Hiršfeld je izbegao hapšenje, jer se u tom trenutku nalazio u Parizu. Prvi kontingent homoseksualnih zatvorenika, pristigao je u koncentracioni logor Fulsbitel u Hamburgu, tokom jeseni 1933. godine. Prelomna tačka u represiji prema homoseksualcima bila je tzv. Noć dugih noževa, 30. juna 1934. godine. U nameri da ukloni protivnike svog ličnog autoriteta u partiji, Hitler je organizovao masovnu likvidaciju partijski nepodobnih ljudi, među kojima je najznačajniji bio Ernst Rem, vođa SA trupa (partijske policije). Rem je bio član Hiršfeldove Lige za ljudska prava, jer je bio homoseksualac, i redovno je posećivao predavanja na Institutu, što su obilato koristili protivnici Hitlera. Tokom čistke te noći, pobijeno je preko 1000 ljudi, a kao glavni razlog je navedena borba protiv homoseksualnosti. Govoreći, dve godine kasnije, o Removom

slučaju, najekstremniji homofob u nacističkim redovima, Himler, izjavio je: „Homoseksualnost je simptom degeneracije, koji može uništiti našu rasu. Moramo se vratiti starom nordijskom principu: uništenju degenerisanih.“ Te iste godine, Gestapo je formirao Odeljenje za homoseksualce, na čijem čelu se nalazio zloglasni Jozef Mesinger, kasnije prozvan „varšavski mesar“. Policija, širom Nemačke, imala je zadatak da sastavlja tzv. ružičaste liste, na koje su stavljani svi policiji poznati homoseksualci još od 1900. godine. Samo je berlinska policija sastavila spisak od 30 hiljada homoseksualaca. Vodeća nacistička glasila zahtevala su smrtne kazne za homoseksualce. Naredne, 1935. godine, nacisti su pooštrili odredbe Paragrafa 175. KZ. Pomenuta odredba iz 1871. godine, koja je glasila: „Protivprirodni blud, koji je počinjen između osoba muškog pola ili od strane osobe sa životinjama kažnjava se zakonom; takođe, može se kazniti oduzimanjem građanskih prava“, sada je izmenjena: „Muškarac, koji vrši bludne radnje nad drugim muškarcem ili nad kojim se vrše bludne radnje, biće kažnjen zatvorom. Saučesnika, koji u vreme dela ima manje od 21 godine, sud može u posebno lakim slučajevima osloboditi kazne.“ Paragraf je dopunjen stavom 175a, u kojem je propisano da se „popravnom institucijom do deset godina, a u slučaju olakšavajućih okolnosti, zatvorom od tri meseca“, mogu kazniti: homoseksualni čin pod nasiljem i pretnjom; homoseksualni čin koji proizilazi iz službenog odnosa (nadređeni-podređeni); homoseksualni čin sa osobama mlađim od 21 godine; muška prostitucija. Sudovi su ove odredbe široko tumačili, pa se pod homoseksualnim činom smatrao poljubac, zagrljaj, čak i homoseksualna fantazija. Tako je zabeležen i slučaj da je čovek osuđen jer je gledao seksualni čin u parku, posmatrajući samo muškarca. U nacističkom sistemu kriminalna namera je bila značajnija od samog kriminalnog dela. Za razliku od muške homoseksualnosti, lezbejke nisu bile sistematski progonjene. Lezbejke Vodič kroz gej Srbiju

47

>>


OPTIMIST Istorija nisu smatrane glavnom pretnjom nacističkom poretku, jer su, ipak, mogle obavljati funkciju rađanja. „Najveća usluga koju žena može napraviti zajednici jeste rađanje rasno zdrave dece za opstanak nacije.” – izjaviće Rudolf Hes. Lezbejke su smatrane „asocijalnim“ osobama. Himler 1936. godine osniva Centralni ured Rajha za borbu protiv homoseksualnosti i abortusa, pod izgovorom ugroženog nataliteta. Govoreći o homoseksualnosti, februara 1937. godine, Himler je izrazio bojazan za disbalans u natalitetu Nemačke, rekavši da će 2 miliona poginulih Nemaca u Prvom svetskom ratu i 2 miliona homoseksualaca, odvesti Nemačku u katastrofu. „Ima homoseksualaca koji kažu: ’Ono što ja radim je moja stvar, čisto privatna stvar.’ Međutim, sve stvari koje se tiču seksualne sfere nisu privatna stvar individue, već označavaju život i smrt nacije, označavaju svetsku moć...“, kazao je Himler. Tom prilikom, objavio je da će svaki homoseksualac završiti u logoru i biti ubijen ako pokuša pobeći. Nakon ovoga, u društvu je podsticano potkazivanje homoseksualaca – u školama, na radnim mestima, među komšijama... Sastavljane su liste sigurnih i potencijalnih homoseksualaca. Himler je naredio da se homoseksualci pošalju u logore odmah po odsluženju zatvorske kazne, kako bi bili „reedukovani“, a to se moglo preduprediti jedino ako bi osoba pristala na kastraciju. Upravo je u periodu 1937-39. progon homoseksualaca dostigao vrhunac – polovina osuđenih tokom nacističkog režima, uhapšena je u ovom periodu. Inače, procenjuje se, da je između 1933. i 1945. uhapšeno oko 100 hiljada homoseksualaca. Oko 50 hiljada ih je osuđeno. Većina osuđenih je poslata u redovne zatvore, dok je između 5 i 15 hiljada poslato u koncentracione logore. Ne postoji precizan podatak koliko je homoseksualaca stradalo u logorima. Rudiger Lautman procenjuje da ih je stradalo oko 60%. U odnosu na druge kategorije zatvorenika, sem Jevreja, procenat smrtnosti homoseksualaca je bio visok (40% politički zatvorenici, 35% Jehovini svedoci...). Homoseksualci su u koncentracionim logorima bili podvrgavani posebno teškom i surovom režimu. Prema Himlerovoj naredbi, oni su smeštani u logore trećeg stepena. Šanse za preživljavanje u logorima trećeg stepena su bile izuzetno male. Homoseksualci su se u logorima

48

www.optimist.rs

prepoznavali po ružičastom trouglu prišivenom na levu stranu logoraškog odela, tako da nisu mogli izbeći prolaz kao heteroseksualni, što je izazivalo neprijateljstvo ne samo nacističkih oficira i stražara, već i samih zatvorenika hetero orijentacije. Dodeljivani su im najteži radni zadaci, bili su izlagani hladnoći, gladi, bolestima, batinama, dugotrajnom iscrpljujućem radu... Nad homoseksualcima su vršeni i medicinski eksperimenti u cilju „pronalaženja leka“ protiv homoseksualnosti. Najbrutalniji u tom pogledu bio je zloglasni danski doktor Karl Vernet, koji je u koncentracionom logoru Buhenvald, ubrizgavao homoseksualcima injekcije testosterona, smatrajući da će time da oživi njihovu muškost i izleči ih. U logorskim spavaonicama, homoseksualci su bili pod neprestanom svetlošću i nisu smeli držati ruke ispod ćebeta, kako bi bili sprečeni da masturbiraju. Neretko, stavljani su zajedno u isti krevet sa Jevrejkama i Romkinjama, kako bi bilo provereno da li „lečenje“ ima efekta. Rudolf Hes, upravnik logora Aušvic, u svojim memoarima beleži da su, homoseksualci bili odvajani od drugih zatvorenika, kako bi se sprečilo da šire „homoseksualnu zarazu“ među ostalom logorskom populacijom.

Jedan od preživelih zatvorenika daje jednu od mnogobrojnih slika tretmana homoseksualaca u logorima: „Bio je mlad i zdrav čovek. Prva večernja prozivka nakon što je došao u našu kaznionicu bila je njegova poslednja. Kada je stigao, zaplenjene su mu stvari, ismejan je, zatim pretučen i šutiran i na kraju ispljuvan. Trpeo je sam i u tišini. Zatim su ga stavili pod hladan tuš. Bilo je mračno zimsko veče i stajao je ispred baraka tokom te duge, hladne noći. Kad je svanulo, disanje mu je postalo teško. Kasnije je, kao uzrok njegove smrti, navedena bronhijalna pneumo-


nija. Ali pre nego što je došlo do toga, opet su ga tukli i šutirali. Zatim je bio vezan za stub i stavljen pod reflektore, dok se nije počeo znojiti, zatim je ponovo stavljen pod hladan tuš. Umro je tokom večeri...“ Mnoga svedočanstva su ostala neispričana ili izgubljena, iz razloga što su nakon oslobođenja Saveznici nastavili nacističku politiku prema homoseksualcima. Paragraf 175. je i nakon sloma nacističkog režima ostao na snazi, sve do 1994. godine. Homoseksualci su bili izuzeti od ratnih reparacija i odštete, a mnogi su, uprkos boravku u logorima, morali da nastave odsluženje kazne

u redovnim zatvorima, zbog svog „zločina“ homoseksualnosti. Oni su i dalje smatrani kriminalcima. Federalni ustavni sud u Karlsrueu, presudio je 1957. godine, da je dopunjeni Paragraf 175. KZ iz 1935. godine, bio ustavan, jer „nije zadirao u slobodan razvoj ličnosti“ te da „ne sadrži obeležja nacionalsocijalizma“. Šta više, sud je preporučio da se maksimalna kazna udvostruči, jer homoseksualci „vređaju moralne osećaje nemačkog naroda“. Američki i britanski advokati su dokazivali da su homoseksualci pravedno osuđeni i da „nemaju nikog drugog da krive osim sebe“. Paragraf 175. je delimično revidiran 1969. godine, ali je ostao na snazi još dve i po decenije. Smatra se da je u periodu 1945-69. u Zapadnoj Nemačkoj, ponovo uhapšeno oko 100 hiljada homoseksualaca, a da ih je polovina osuđena na zatvorske kazne. Opravdavajući očuvanje Paragrafa 175. Vlada Konrada Adenauera je saopštila: „Što se tiče muške homoseksualnosti, pravni sistem mora više nego u drugim oblastima da podigne bedem protiv širenja ovog poroka, što bi u suprotnom predstavljalo ozbiljnu opasnost za zdrav i prirodan život ljudi.“

Mnogi homoseksualci, nakon oslobođenja iz logora ili zatvora, nisu smeli da se vrate svojim kućama, kako zbog svojih iskustava u logorima i zatvorima, tako i zbog straha i stigme koji su još uvek vladali u Nemačkoj prema homoseksualnosti. Mnogi su izgubili svoje pređašnje poslove i imovinu, te su bili prepušteni sudbini. Za razliku od ostalih žrtava, nisu od države mogli dobiti čak ni psihološku pomoć. U Istočnoj Nemačkoj (NDR), pod sovjetskom kontrolom, tretman homoseksualaca je bio dosta liberalniji. Iako je ostala stara verzija Paragrafa 175. pre nacističke revizije, odustalo se od kažnjavanja homoseksualnih radnji koje nemaju posledica po socijalističko društvo, čime je, de facto, legalizovana homoseksualnost. Revizijom KZ (Paragraf 151.) iz 1968. godine, ostala je samo odredba kojom se kažnjava istopolni seksualni odnos sa maloletnom osobom. Vrhovni sud NDR oborio je presudu iz 1987. godine, po Paragrafu 151. uz obrazloženje: „Homoseksualnost, jednako kao i heteroseksualnost, predstavlja varijantu seksualnog ponašanja. Homoseksualne osobe time ne stoje izvan socijalističkog društva i njima su građanska prava zagarantovana kao i svim drugim građanima.“ Tako je parlament NDR, godinu dana kasnije, ukinuo i Paragraf 151. propisavši jednaku dob za stupanje u homoseksualne i heteroseksualne odnose – 16 godina. Rudolf Brazda, Nemac češkog porekla, bio je poslednji preživeli gay logoraš – umro je 2011. godine, u svojoj 98. godini u Francuskoj. Gay Holokaust, kao jedna od najmračnijih stranica ljudske istorije, opomena je svima da borba za slobodno društvo mora biti neprekidna i dosledna, kako se ne bi ponovilo ovo tragično iskustvo. I najmanji oblik diskriminacije jeste pretnja celoj zajednici, jer ono što se danas događa određenom pojedincu, sutra lako može postati opšti obrazac ponašanja prema svima. Zato je vrlo važno prepoznavati svaki oblik represije koji unižava ljudsku ličnost i slobodu i stati mu na put. Kako kaže čuveni Bertrand Rasel: „Najvišu vrednost treba tražiti u pojedincu, a ne u kolektivu. Dobro društvo je samo sredstvo za dobar život pojedinaca koji ga čine, a ne nešto što ima vrednost samo po sebi. Sloboda pojedinca je glavni uslov ostvarenja dobrog života...“ Slava stradalim homoseksualcima! Vaša žrtva neće biti zaboravljena! Vodič kroz gej Srbiju

49


U OPTIMIST Muzika

septembru prošle godine Elton Džon je započeo svoju oproštajnu turneju koja će trajati sve do kraja 2020. godine i koju čini više od 200 koncerata. Srbiju je ova turneja zaobišla, tako da je najbliža tačka na mapi gde smo mogli videti Eltona uživo bila Austrija i Grac. U isto vreme to je bio grad u kome je još uvek bilo karata, jer je veći deo evropskog dela turneje bio rasprodat još prošle godine u decembru. U kombiju na putu do Graca upoznao sam majku i ćerku koje su okupljene putnike na pauzi na benzinskoj pumpi u Mađarskoj pitale da li još neko pored njih ide na koncert Eltona Džona. Tako je oformljen naš kombi Elton Džon fan klub. Među putnicima bili su i dvojica mladih harmonikaša koji su se spremali za studije u Gracu, ali je njih više zanimalo koliko koštaju karte i koliko njihov kolega Elton zarađuje. A zarađuje mnogo, u proseku 1,5 miliona dolara po

Kučka se oprašta

Elton Džon Piše: Predrag Azdejković

koncertu, sa cenom karata od 100 dolara pa naviše i time puni svoj penzioni fond. Grac je drugi po veličini grad u Austriji, sa malo više od 250 hiljada stanovnika, što je za koncertne prilike mali broj, ali se uprkos tome nalazi na listi mnogih muzičara kada planiraju evropske turneje. Na primer, dan nakon Eltona u Gracu je nastupao i Sting. Tog dana, 3. jula u Gracu je padala kiša, a koncert je održan na otvorenom. Sponzori su se potrudili da za pose-

50

www.optimist.rs

tioce obezbede dovoljan broj plastičnih kabanica koje će nas štiti od kiše. Moram priznati da je kiša bila dodatni element koncerta i kada se celi umotate u plastiku, nekako doprinosi romantičnoj atmosferi. Koncert je počeo tačno u 8 sati kada je i zakazan, što je za mene bilo pravo iznenađenje jer su koncerti na kojima sam do sada bio u proseku kasnili po sat i po vremena! Na bini se pojavio bend i Elton Džon, svi u prepoznatljivim Gucci kreacijama, čiji se logo s vremena na vreme pojavljivao u video radovima koji prate nastup. Dočekan aplauzom, Elton je seo za crni Yamaha klavir i koncert započeo pesmom Bennie and the Jets. Set listu činile su 24 pesme koje su mahom sa početka Eltonove bogate karijere, iz 1970-ih godina, dok je najsvežija pesma bila Believe, snimljena 1994. godine. Publika je najviše reagovala na najveće hitove kao što su Rocketman, Candle in the Wind, The Bitch is Back, I’m Still Standing… Ali ko je činio publiku njegovog koncerta? Pre početka koncerta malo sam prošetao kroz masu koja je kupovala koktele, hranu i majice sa Eltonovim likom. Bilo je tu ljudi raznih godišta, od njegovih ispisnika do veoma mladih. Najviše je bilo onih u petoj i šestoj deceniji života, među kojima i hardkor fanovi koji su došli u kostimima i naočarima inspirisani legendom. Iako najavljivan kao šou, u pitanju je klasični rok koncert, sa bendom na bini i Eltonom za klavirom, bez pratećih igrača, vratolomija i glamuroznih kostima koje čine muzički šou koje produciraju pop zvezde i zvezdice. Ali Eltonu i nisu potrebni ti vizuelni suplementi da bi izazvao emociju kod publike, sasvim su dovoljni on, bend i pozadinski video radovi koji su na momente bili fantastično zabavni (The Bitch Is Back video sa dreg kraljicama koje predstavljaju likove iz ikonične serije „Dinastija“ i Aleksis kao kučka koja se vraća), emotivni (Candle in the Wind sa snimcima Merlin Monro) i retrosepktivni (I’m Still Standing koji prikazuje sve top momente u njegovom životu i radu). Elton je 25. marta ove godine napunio 72 godine i daleko je od performera koji nosi visoke štikle, platforme, perje, penje se na klavir i udara štiklama po klavijaturi, ali je i dalje pun energije iako u daleko svedenijoj formi. Кoncert traje


dobra tri sata, tokom kojeg se nekoliko puta obratio i zahvalio publici, naročito onima koji su kupovali karte za njegove koncerte, ploče, kasete, CeDe-ove i ostale proizvode. „Imao sam neverovatan život, veoma sam srećan i zahvalan. Najbolji osećaj na svetu je svirati drugom ljudskom biću i njegove reakcije“. Zahvalio se i članovima benda od kojih s nekima sarađuje od samog početka, a perkusionista Rej Кuper je pobrao najglasniji aplauz publike i na momente krao šou od Eltona. Takođe, zahvalio se svom suprugu Dejvidu Furnišu, njihovim sinovima Zakariju i Elajdži, kao i svima koji rade i pomažu Elton Džon AIDS fondaciju koja je do sada prikupila više od 400 miliona dolara za borbu protiv side. Tokom koncerta Elton nije propustio priliku da izreklamira film „Roketmen“ i da pozove publiku da film pogledaju u bioskopu. Nažalost, srpska publika je ovaj film, hajde to tako da kažem totalno izignorisala, tako da je brzo skinut sa repertoara. Neću ulaziti u to da li publiku ne zanima film o Eltonu Džonu ili je film previše gej za srpsku publiku ili se domaći distributer nije dovoljno potrudio oko promocije filma, ali film po podacima Filmskog centra Srbije o gledanosti nije prebacio 3 hiljade gledalaca. Ono malo gledalaca moglo je da uživa u iskrenoj biograf-

skoj muzičkoj drami koja je sve ono što „Boemska rapsodija“ nije, film koji prikazuje uspone i padove muzičke legende kojoj je trebalo jako puno vremena da zavoli i prihvati sebe. Od publike se oprostio rečima: „Vreme je da skrenem s puta (od žutih cigala) i u potpunosti prihvatim sledeće važno poglavlje mog života“. Ove reči su zvučale pomalo tužno, kao i svako opraštanje, ali je kod mene osvestilo činjenicu da će nas Elton jednog dana i zauvek napustiti. Iz te melanholije probudila me je eksplozija konfeta, koje su bile tako dizajnirane da se održavaju jako dugo u vazduhu, te se stvarala simulacija ogromnog roja insekata. Aplauz je izvukao Eltona i bend ponovo na scenu gde su odsvirali još dve pesme „Your Song“ i „Goodbye Yellow Brick Road“. Na povratku za Beograd, naš kombi Elton Džon fan klub je svodio utiske i radio evaluaciju koncerta. Zaključak je da smo se odlično proveli, da deda ima energije da zabavlja ljude tri sata i tako tri puta nedeljno, a da se neki umore i od sedenja na koncertu, da je kiša bila dodatni element koji nam nije smetao i da Elton nije dovoljno popularan i slavljen u Srbiji koliko zaslužuje, čak ni u LGBT populaciji za čija se prava već decenijama žustro zalaže! Vodič kroz gej Srbiju

51


V

OPTIMIST Muzika & Književnost

ladimir Horovic je legendarni pijanista dvadesetog veka koji je baštinio stil muziciranja poznog devetnaestog. Njegova legendarna tehnika i umetnička zaostavština i dalje inspirišu brojne umetnike širom sveta. Horovic je 1903. rođen u Ukrajini koja je tada bila deo Carske Rusije. Bio je najmlađe dete kome su roditelji udovoljavali svaku želju. Prve časove klavira davala mu majka, a kakvi su to kvalitetni časovi bili svedoči i podatak da je nakon njih Horovic primljen na Kijevski konzervatorijum. Horovic je morao da odustane od kompozitorske karijere kako bi pomogao porodici koja je tokom Ruske revolucije ostala bez poseda. Zato kreće na niz koncertnih turneja i postaje sve poznatiji širom Rusije. Karijeru je prekinuo njegov odlazak iz zemlje kako bi, navodno, učio sa Arturom Šnabelom. Međutim, već tada je odlučio da se ne vrati iza gvozdene zavese. Postoji anegdota u kojoj mu

Najveći pijanista 20. veka

broj neutešnih članica udruženja obožavateljki. One su kao znak raspoznavanja na koncertima uvek nosile nešto zeleno. A kada su načule glasine da će Horovic zauvek napustiti komunistički raj, nakon jednog koncerta su upale u njegovu garderobu, i počele da cepaju komade umetnikove odeće sve u želi da sačuvaju delić uspomene na svog idola. Horovic je na ovaj upad burno reagovao, došlo je do koškanja i guranja, a jedna devojka je zadobila i šamar. Horovic nije uživao u ovoj vrsti pažnje i ljubavi. Možda zato što je bio homoseksualac. Uprkos braku sa Vandom, ćerkom čuvenog dirigenta Toskaninija, Horovic je ceo svoj život osećao snažnu seksualnu privlačnost prema muškarcima. Tako je, na primer, Kenet Lidom koji i dalje živi na Menhetnu u jednom intervjuu spomenuo kako se javio na Horovicev oglas u kome je ovaj tražio ličnog asistenta i kako je nakon toga postao njegov ljubavnik narednih pet godina uprkos tome što je u to doba Horovic bio u braku. Lidom je izjavio i da je Horovic imao nezgodnu narav i neukrotiv temperament. Često je znao da povuče ceo stolnjak i da sve sa stola sruši na pod. Ipak, Horovic je imao i svoju slatku stranu koju je bilo moguće voleti. „Stvarno me je obožavao“, priznao je Lidom. Horoviceva osećanja prema muškarcima nisu bila tajna za njegove prijatelje. Tako je već u Berlinu uposlio svog prvog ličnog asistenta koji će ga pratiti kako na poslovnim tako i na privatnim putovanjima. Ovu praksu je nastavio tokom celog života. Mnogi prijatelji su sumnjali da će Horovicev brak potrajati duže od mesec dana, ali je uprkos svemu opstao sve do smrti. Bračni par je čak dobio i ćerku, ali se Horovic nije pokazao kao dobar otac. Tokom četrdesetih godina minulog veka Horovic je krenuo i na psihoterapijske tretmane kod doktora Lorensa Kubija koji je bio specijalista za „lečenje“ homoseksualaca. Jedan od pacijenata doktora Kubija bio je i čuveni Tenesi Vilijams. Nakon što ovo „lečenje“ nije dalo rezultata Horovic se odselio od supruge i započeo terapiju elektrošokovima kako bi se izlečio od depresije.

Vladimir Horovic Piše: Milan Aranđelović

graničar, nakon što je dobro proučio Horovicev pasoš, rekao „Molim Vas, nemojte zaboraviti Vašu otadžbinu.“ Kada su, dve godine docnije, sovjetske vlasti odabrale Horovica da predstavlja Ukrajinu na osnivanju Međunarodnog takmičenja u čast Šopena ovaj je odlučio da ne učestvuje i to je bio njegov konačni prekid odnosa sa Rusijom u koju se neće vratiti sve do osamdesetih godina. Iza sebe je, osim porodice, ostavio i veliku

52

www.optimist.rs


Čini se da je potonjim godinama Horovic prihvatio svoju homoseksualnost. Često su ga viđali u gej barovima i diskotekama (bio je rado viđen gost čuvene diskoteke „54“) gde je ispoljavao relaksiraniji odnos prema svojim žudnjama za muškarcima. Na kraju je i ponovo počeo da živi sa suprugom koja je počela da prihvata male ekscentričnosti svog supruga kakva je bila i njegova seksualna privlačnost prema muškarcima. Interesantno je i da, kada su Horovic i, njegov glavni takmac za krunu najboljeg kompozitora, Rubinštajn, odlučili da daju privatne časove klavira svako je ispoljio sopstvenu prirodu prilikom izbora učenika. Rubinštajn, kao poznati ženskaroš, birao je samo učenice, a Horovic učenike. Upravo o životima i odnosima ova dva virtuoza na klaviru govori i knjiga „Rubinštajn protiv Horovica i obrnuto“ Aleksandra Gatalice koju je, u okviru svoje edicije „Violinski ključ“, objavila izdavačka kuća „Službeni glasnik“. Zadatak ove edicije jeste da popuni prazninu u ponudi kvalitetnih biografskih, teorijskih i esejističkih knjiga o muzici na srpskom jeziku. Cilj je da se kroz sintezu popularnog i stručnog opiše, ne samo život i rad, već i epoha u kojoj su veliki kompozitori

stvarali. Gatalica, koji je poznat pre svega kao književnik, bavio se i muzičkom kritikom pišući tekstove o koncertima takvih umetnika kao što su Zubin Mehta, Šlomo Minc, Hoze Kareras, Jurij Bašmen i mnogih drugih. U knjizi „Rubništajn protiv Horovica i obrnuto“ Gatalica nam paralelno pripoveda priče o životima dvojice velikih pijanista. Od njihovog rođenja na prelazu između vekova do samog kraja na koncu 20. veka prošlo je nešto preko sto godina. I to kakvih godina. Obojica pijanista su proživeli duge živote i bili su svedoci neverovatnih naučnih i društvenih promena. Rubinštajn je rođen u doba kada se mislilo da čovek, kao teži od vazduha, nikada neće poleteti. Ipak, upravo je Rubinštajn na svoje koncerte išao avionom, a svoj život je okončao kada su letovi u svemir odavno bili stvar rutine. Horovic je rođen kada se smatralo da je svaka vlast od boga i da su carevi Njegovi portparoli na zemaljskom tlu, a onda je prošao kroz boljševičku revoluciju, ubistvo porodice Romanov, stvaranje zemlje radnika, seljaka i poštene inteligencije, da bi završio pod senkama njujorških nebodera koji od prirode voli samo svežu ribu i piletinu i čiji se koncerti prenose širom sveta preko televizije i radija. Horovic je rođen u doba kada homoseksualnost tretirala (i lečila) kao bolest, da bi doživeo da je Američka psihijatrijska asocijacija ukloni sa spiska mentalnih poremećaja, a preminuo je samo godinu dana pre nego što je to učinila i Svetska zdravstvena organizacija. O tom veku i o ovim umetnicima piše Aleksandar Gatalica u ovoj lako čitljivoj i pitko napisanoj knjizi. Obogaćena fotografijama iz života umetnika knjiga „Rubinštajn protiv Horovica i obrnuto“ nas uvlači u jednu epohu koja je za nama, epohu koja je ispratila dvojicu vrsnih umetnika koji su i sami zalutali i preostali iz neke drugačije prošlosti. Na kraju knjige se nalazi kompletna diskografija ovih umetnika, a na samom kraju čak i grafološke analize njihovih potpisa koji dosta govore o prirodi njihovih tako različitih, a, opet, umetnički bliskih, priroda. „Rubinštajn protiv Horovica i obrnuto“ je svojevrsna reportaža sa „večitog derbija“ koja će vas držati do kraja na ivici fotelje u iščekivanju da, dok sve brže okrećete stranice knjige, saznate koji je od dvojice virtuoza bio bolji i ko je na kraju pobedio u ovoj utakmici. Muzika, svakako, jeste. Vodič kroz gej Srbiju

53


Č

OPTIMIST Književnost

uda su ipak moguća, a nom – komplikovan, na mahove i ne sasvim simposebno na hrabrom patičan središnji lik vredan i čitalačke pažnje i uzorku velikih brojeva! O autorove usredsređenosti, proza koja ostavlja čemu je sada reč? Evo, u jak utisak proživljenosti, sugestivnosti i nepatrazmaku od samo dese- vorenosti, u širu priču vešto inkorporiran drutak nada u naše knjižare i štveni kontekst (a ovde je reč o rigidnosti pred naše čitateljstvo sti- revolucionarne i postrevolucinionarne Kube gla su dva krajnje konse- pod Kastrom), znalački odmeren ritam naracije, kventna naslova queer koja, pak mora da pokrije dosta toga – faktograknjiževnosti bez zadrške, fiju, nedvosmisleno subjektivistički pogled na a pritom su u pitanju i stvari, ljude i dešavanja, osećajnost, pregleddva odlična prozna dela koja i tematski i kvalita- nost i smislenost... Ipak, pre i/ili povrh svega u tivno nadmašaju okvire queer književnosti. A uz slučaju ovog romana čvrsto stoji mogućnost da to, jasno i glasno svedoče o dva važna i snažna se probudi empatija kod čitalaca, odnosno, pripovedačka dara, iz dva udaljena kutka pla- obezbedi čitaočeva vezanost za jedan tako nenete, pa još iz dve ne tako daleke ali ipak i prili- svakidašnji i jedan tako vibrantan lik, koji ovde čno međusobno raznorodne ere. predstavlja kičmu čitave ove povesti, ali i autorKrećemo od starijeg (i pokojnog); konačno skog postupka. se u prevodu na srpski našao mnogopominjani Arenas je upravo to – lik u brojnim oprečnoi vazda referentni autobiografski roman „Pre stima, nošen jednako i glađu za književnošću i nego što padne noć“ Rejnalda Arenasa. Pre stvaranjem iste i neverovatno jakim seksualnim nego što padne noć (na srpski prevela Vesna porivom i apetitom, a da pojasnimo (ako uopšte Stamenković, objavila kuća Štrik) je, naravno, i treba pojašnjavati) Arenas „na pozornici“ ovog na ovim našim meridijanima najpre prepozna- svog romana brzo iskrsava kao slobodarski tljiv po istoimenom filmu u režiji Džulijana Šna- junak u krajnje nevreme – sa jedne strane, pobela, a sa Havijerom Bardemom u glavnoj ulozi. Reč je o prilično ishitrenoj, površno ilustrativnoj i nimalo nadahnutoj filmskoj adaptaciji izvanrednog štiva, koje smo sada, srećom, u prilici da „Pre nego što padne noć“ i „Istorija nasilja“ čitamo i u prevodu na naš jezik. Šnabel nije uspeo ni delić magije niti polivalentnosti Arenasove autobiografske proze – preciznosti radi, premda je Arenas ovde očito krenuo od autobiografske građe (a pisanje je počeo kada je AIDS u njegovom telu dobrano uzeo Piše: Zoran Janković maha!), „Pre nego što padne noć“ ima sve odlike dobrog romana, počev od naracije koja je evidentno saobrazna onome što prepoznajemo kao uzuse romanopisanja. U tom smislu, čini se da je Arenas treba za slobodom izražavanja direktno je suveć tada (na pragu devedesetih godina prošlog kobljena sa totalitarnom suštinom poratne veka) u priličnoj meri anticiprao ono što se po- Kube, dok je potreba za beskrajnim seksualnim slednjih godina (posebno na uzorcima proze i avanturama (sa neumerenošću i hipertrofijom kod nas prevođenih Knausgora i Toma Malmkvi- kao snovnim zvezdama-vodiljama na tom mu sta, na primer )podvodi pod varljivu odrednicu putu) u trenu stupa sa čak i zakonski strogo koautofikcije. diranim isključivošću sredine u kojoj je u tim Arenas u „Pre nego što padne noć“, između mlađim danima bitisao. Mora biti naglašeno da ostalog, naravno, pokazuje i ono što čini svaku Arenas prilično lako ovo svoje autobiografsko uspelu književnost značajnom, dragom i privlač- štivo brzo i posve lako i elegantno transcendira

Arenas & Luj

54

www.optimist.rs


do nivoa univerzalnog, dok mu u tome svakako pomažu lakoća izražavanja, osećaj za tempo i detalj, uz podosta autoironije i želje za igrom, sve i kada to znači poigravanje sa vlastitom biografskom građu u danima bliske i bolne i mučne smrti. Osim toga, izvesni segmenti (poput osvrta na pojačan erotsko-seksualni nagon pod maljem sveopšte represije ili sočna i mudra klasifikacija ondašnjih i tamošnjih ’lujki’ (fairies=pedera)) bude brze, zabavne i rečite asocijacije i na ovo naše sada. Na drugom tasu, gotovo svega sem humora ima na stranicama još jednog vrsnog romana iz pera Eduara Luja – to ni malo ne bi trebalo da čudi, imajući u vidu da njegova „Istorija nasilja“ (prevela Ivana Misirlić, objavila Laguna) u žiži ima epizodu sa silovanjem i srodnim i posledičnim nasiljem, kako se završio pripovedačev slučajni susret sa potpunim neznancem jedne Božićne večeri. Predistorija i događaji predočeni i Lujevom prvencu „Gotovo je s Edijem Belgelom“ (kod nas takođe u izdanju beogradske Lagune) ovde se na mahove ponavljaju, ali pre svega trasiraju put ka mogućnosti da se jedan takav užas desi i to u životu književnog superstara na samo par koraka do tog ostvarenja statusa (a Luj to jeste, dosta slično Gzavijeu Dolanu, i to ne isključivo u frankofonom delu sveta, nego širom planete). Dok je „Gotovo je s Edijem Beglelom“ budio asocijaciju na zavodljivi verizam, recimo, Zolinog „Žerminala“ (naravno, u varijetetu podesnom novom milenijumu), „Istorija nasilja“ sa sobom nosi takođe nepobitno proživljeni mrak ali uz značajan dodatak kontemplativnosti dostojnog i boljih radova iz bogatog fundusa recentnijeg francuskog filozofskog romana, a Luj ovde predstavlja svoj gotovo sasvim nov pripovedački glas, promukao od silom prilika stečene zrelosti, opro-

štaja od detinjstva i mladosti i neveselih spoznaja koje se tiču sposobnosti ljudi da jedni drugima nanose tešku i, reklo bi se, nepremostivu bol. Luj zadržava ispovedni ton, ali se ovde, podno bremena svog tog pominjanog najcrnje crnog mraka, i poigrava sa naracijom, tačkom gledišta i pripovednim pozicijama, razglobljavajući tu ispovest pozajmljivanjem glasa od bliske mu sestre i ostalih saputnika. Pripovedač/žrtva silovanja i praktično pokušaja ubistva nastoji da pronikne u koren svojih slabosti i nedostatnosti, ali i da pojmi mrak u kome su prisiljeni da obitavaju psiha i svetonazor umalo pa dželata mu. Luj tu ukazuje nužnost empatije, kojoj se pod naletom stilskih prenemaganja i postmoderne bižuterije u savremenoj književnosti gotovo izgubio svaki iole značajniji trag. Osim toga, Luj u ovom svom romanu, u kome pokazuje da je kadar i za pripovedni tour-de-force znatno tiše, diskretnije i zaumnije vrste, problematizuje i ono o čemu se nedovoljno retko i priča i zbori – o nasilju unutar LGBT zajednice ili barem na nivou ličnih i mikro-odnosa međusobnih pripadnika tog raznorodnog soja. Kao celina, „Istorija nasilja“ svakako mami na pohvale na račun onoga što je Eduar Luj uspeo da postigne pod krovom naoko tipskog izdanka francuskog kraćeg romana (ili takozvane male proze), a na samo oko dve stotine stranica krupnijeg proreda – ovo jeste upečatljiva proza ispovednog podtipa, jeste i filozofski-kontemplativni roman, jeste i zanimljiva refleksija na ono što se može zgoditi mnogima, nezavisno od seksualnih preferenci i društvenog statusa, ali, nadsave jeste vanserijski dobro sročena knjiga čija se priča na nivou značenja račva u podosta pravaca, ali na kraju neporecivo zadovoljava i na planu stilskih i izražajnih rešenja i na polju emocija koje pobuđuje. A čime stupa u rimu sa prozom gore nahvaljenog Arenasa. Vodič kroz gej Srbiju

55


J OPTIMIST Film

edna crtica iz priručnika za pisanje smislenih, svrsishodnih i usredsređenih filmskih kritika – dobro je, možda čak na samom početku kritike, čitaocu koji, uprkos ovom dobu neprolaznog cunamija potrebnih ili posve izlišnih informacija o svima, svemu i svačemu, možda/nekim čudom ne zna o čemu je tu reč, pojasniti kontekst u kom je određeni film nastao i u kom se javlja i stiže pred potencijalne gledaoce. U slučaju filmske ispostave „Dauntonske opatije“ to je barem pero-lak zadatak – reč je o filmskom nastavku dugovečne, popularne, voljene i uticajne televizijske serije koji se po autorskom pristupu (a ključni autori ovog filma su kreator i scenarista, Julian Fellowes, i reditelj velikog broja epizoda, Michael Engler) može hitro predočiti i kao specijal serije ukrojen po uzusima filmova sa bioskopskim pretenzijama. Upravo tako, filmska „Dauntonska opatija“ je dvosatni specijal za znalce, posvećenike, zaluđenike i zavisnike o tom mikrouniverzumu bogatih i dokolici nepopravljivo odanih, uz ogradu da film mogu da prate i oni koji seriju nisu gledali i ne poznaju je kao svoj dlan. I filmska „Dauntonska opatija“ zadržava taj lahorast i dobronameran duh, ritam pripovedanja i složenost zapleta su precizno srazmerni pretpostavljenom većinskom gledalačkom ukusu i prosečnom rasponu pažnje, a era koju i film opisuje i na koju nostalgičarski gleda i u ovom pakovanju deluje zavodljivo, naravno, s punom veru u neporecivu moć retro-šika (uostalom, i Srbija je u pogledu serijske i filmske ponude u poslednjih desetak godina u više navrata davala oduška zdravorazumskoj opijenosti potencijalima retro-šika, ma koliko on bio blizu revizionizma i ideološke neispravnosti). Ključni zamajac zapleta u filmu, a nakon što je serija izvrtela pun krug ukletih, međuklasnih i drugih romansi, smrti, bolesti, odlazaka u rat, porodičnih sukoba, izdaja, podmetanja i drugih intriga, nađen je u poseti kraljevskog para dragom nam imanju; sve se vrti oko toga, a inicijalni odnosi dobijaju nekakve zaokrete, dopune i/ili razrešenja u dubini kadra tog udarnog

56

www.optimist.rs

dramskog čvorišta. „Dauntonska opartija“ i u ovoj filmskoj varijanti, i dobro je što je tako, dobro je što se nije posezalo za agresivnim varijacijama i postmodernim začkoljicama, ostaje čedo nedvosmislene sredine puta, te, stoga, nije ni bilo mesta brizi da li će se sve zgoditi kako treba pre nego grune odjavna špica filma. U tom

Filmska verzija

Dauntonska opatija Piše: Zoran Janković smislu, „Dauntonska opatija“ ne donosi suštinski ništa novo, već se naprosto naslanja na već poznato i višestruko oprobano i potvrđeno; to, iz-


među ostalog, znači da će film teško regrutovati nove poklonike dauntonskog mikrokosmosa, što nije ni nužno, imajući u vidu da je ova serija (ovaj proizvod?) već nekoliko televizijskih a sada i filmskih leta nepobitan planetarni fenomen. A što, uostalom, potvrđuju i prve dojave o bioskopskoj zaradi – „Dauntonska opatija“ je tokom samo prvog vikenda prikazivanja samo u Sjedinjenim Američkim Državama prihodovala nešto malo više od 30 miliona dolara, zauzevši prvo mesto tamošnje zvanične liste najgledanijih filmova u bioskopima. A, ako to uopšte treba ponavljati i isticati, reč je o britanskom proizvodu sačinjenom po izvorno britanskom kroju i shodno ukusu tamošnjeg gledateljstva. Ako je sve gorenavedeno jasno, ne bi trebalo da čudi da ni filmska „Dauntonska opatija“ ne problematizuje ništa prevratnički niti esencijalno, dok polemičnost biva zauzdana i zadržana na nivou saharinski ljupkog i tek pomalo i blago dramatičnog. To se odnosi i na nikada zapravo razmahani motiv međuklasnih trvenja (ovde značajan deo radnje otpada na trku dauntonske i kraljevske služinčadi, proletarijata i sirotinje ko će bolje i ko će hitrije da ugodi gazdama), ali i na deo priče koji je ponovo aktuelizovan, a tiče se tada prokazanih i zabranjenih homoseksual-

nih odnosa, odnosno, kraka priče koji se vrti oko gej-batlera (ponovo ga odmereno a nadahnuto igra pouzdani Robert James-Collier), koji u filmu otkriva čari kruzinga i tajnovitih gej-okupljališta. Taj deo priče čini tek deo dramaturške i pripovedne slagalice u poslednjoj sceni koja se tiče tog aspekta „Dauntonske opatije“ (sada kao filma viđenog da bude zamašan bioskopski hit širom planete) završava se uz dozu naglas izrečene nade da će uskoro biti promena i emancipacije i na tom polju života (u Britaniji). Nimalo iznenađujuće, i taj segment filma zadržava opšti i preovlađujući ton benevolentnosti i nenametljivosti celine, a kome je do polemičkih, ozbiljnijih, zahtevnijih i kinoestetski uspešnijih filmova na tu i obližnje teme, neka pogleda (Ili reprizira) remek-delo reditelja Basila Deardena, „Žrtva“ (Victim), iz davne 1961. godine. Mimo svih pominjanih i drugih finesa, filmska „Dauntonska opatija“ jeste upravo ono što je i trebalo da bude – domaćinski budžetirano i dovoljno vešto sročeno filmsko prepakivanje dobrog nam znanog sadržaja. A u kojem, to je davnih dana potvrđeno, ima zavidno dosta kempa i srodnih mamaca, koji se uz tek nešto malo dovijanja i spinovanja može podvesti i pod queer sadržaj srednjetokovske podvrste. Vodič kroz gej Srbiju

57


N OPTIMIST Film

ajposle, to je kat-tad moralo da se dogodi. Doduše, ako ćemo i iskreno i pošteno, dosta toga je vuklo u pravcu upravo ovog ishoda – prethodni film Xaviera Dolana, „Sve do kraja sveta“, očitavao je popriličnu bezidejnost i evidentan zamor materijala a onda su pristigle i priče da je njegov prvi film na engleskom jeziku, „The Death and Life of John F. Donovan“, nakon svečasne svetske festivalske premijere vraćen u montažu, gde je izdašno štrihovan i prekomponovan, a pri čemu je iz filma izbrisana i uloga velikog imena poput Jessice Chastain. Iole iskusniji filmofili znaju da su duga postprodukcija i/ili naknadne prepravke gotovog i obnarodovanog filma siguran znak da je dosta toga prošlo po lošem. Ali, kako se nedavno ispostavilo, ni te promene u hodu, ti pokušaji da se spasi što se spasti može, nisu dovele do osetnijeg boljitka – činilo se da se tako nešto nikada neće dogoditi, ali ovaj film do pre par filmskih leta nepogrešivog (ali i proliferičnog) Xaviera Dolana je popriličan promašaj. Zapravo, ovde bi najzgodnije i najpreciznije upotrebiti engleski izraz ’misfire’ (dakle, neočekivani promašaj, promašaj uprkos povoljnim okolnostima...). A izgledalo je da se Dolan u ovoj stvaralačkoj epizodi, pritom, prvencu na engleskom jeziku (što onda,

58

www.optimist.rs

naravno, znači da su se filmu otvarale znatno šire distributivne mogućnosti) našao pred nizom povoljnih okolnosti koje su mu barem nominalno utabavale, pa i popločavale put ka srećnom ishodu i kvalitetnom filmu. Novaca je, sudeći po onom što se na planu vizuelnog, u filmu vidi, očigledno vidi, bilo (pominje se budžet od 35 miliona američkih dolara), film je rađen u kanadsko-engleskoj produkciji, što će reći, da nije bilo poslovičnog studijskog/holivudskog pritiska da se film usrednjači i učini što prijemčljivijim što široj i što brojnijoj publici, Dolan je ponovo uradio film na queer teme i to po scenariju koji je napisao (zajedno sa Jacobom Tierneyjem), a tu je i glumačka podela krcata zvučnim imenima i/ili osvedočeno dobrim i odličnim glumcima spremnim i na nove i zahtevnije izazove: Kit Harington, Jacob Tremblay, Natalie Portman, Susan Sarandon, Emily Hampshire, Thandie Newton, Kathy Bates, Michael Gambon, Sara Gadon, Chris Zylka... Ni na filmu ipak nije sve moguće, tako da „The Death and Life of John F. Donovan“ ipak nije (ni u ovom svom drugom ruhu) uspeo da dovede do prostog zbira dobrih sastojaka koji bi nesumnjivo garantovali povoljan krajnji rezultat. Sve je (barem u teoriji) bilo tu, sve nužno je ovde prisutno, ali ovo je na kraju priče ipak promašen film, koji, uprkos polaznoj filmičnosti i sasvim očekivanoj vizuelnoj ispoliranosti i sveukupnoj upotrebljivosti, ipak biva samo promašaj velikog autora i to na dobro znane mu teme i postavke. Najjednostavnije pojašnjenje


mogao bi biti već pominjani zamor materijala, činu milenijalskog narcizma i srodne joj metiljanaravno, proistekao iz činjenice da Dolan prak- vosti, a nimalo ne pomaže što je baš ta uloga dotično još od dvadesete godine (a tek mu je tri- pala glumački očito veoma ograničenom Kitu deset!) na godišnjem nivou isporučuje po jedan Haringtonu (koji je, treba li podsećati na to, tudugometražni film, i to višeg kalibra i očito krup- mačio jednu od najznačajnijih rola u „Igrama nih autorskih ambicija, što jeste ritam koji bi prestola“). Harington ni sam ne zna šta bi sa tim teško mogli da prate i najuniverzalniji darovi i hinjenim problemima koji to nikada ni ne mogu najizdržljiviji umovi i prateća im tela. Zamor se da budu, te šeta iz scene u scene, iz jednog lažiovde, zapravo, očitava, dosta brzo – već u uvod- ranog sukoba u novi lažirani sukob, tražeći sminoj rolni filma, gde Dolan ne uspeva da postavi sao koji ni sama priča niti njen tretman priču i utekne pred nizom opštih mesta (opštih evidentno nemaju. S druge strane, prilično je mesta i unutar njegovog ličnog rediteljskog neprijatno gledati malenog Jacoba Tremblaya opusa, ali nažalost, i šire sagledavano i samera- kako šmira, kako doslovno oponaša viđeno u vano). Pomalo je zbunjujuće da je Dolan, već na odličnom filmu „Soba“, kako se tako mlad prihuzorku prvih/ranih mu filmova tako vešt u one- vata manirističke glume, i to u tumačenju niobičavanju realističkih ustrojenih priča, nije sve malo simpatičnog lika malodobnog ovisnika o do isteka poslednje popularnoj kulturi i scene u ovom film kulturi slave i slaizašao kao pobedvnih. Osim toga, nik iz ionako napriča kao celina niDolanov promašaj metnutog boja sa kako ne uspeva da stereotipnim i dase domogne najpovnih dana izraubodesnijeg joj ritma, vanim. „The Death što možda jeste poand Life of John F. sledica posezanja Donovan“ tako poza čestim i krupnim staje žrtva prenaflešbekovima (koji glašavanja i ovde, avaj, retko svojevrsnog ceđekada predstavljaju nja suve drenovine, nešto zanimljivo i u smislu da se autor važno, a tu je i upaPiše: Zoran Janković ovde silno upinje dljiva repetitivnost, da udahne nešto pri kojoj se nanovo svežine očigledno ilustruje ono već ramrtvorođenoj i zanije predočeno). čudno neinventivnoj priči o navodnim silnim Dolanova priča tako brzo ispada iz šina, te umepatnjama mlađeg holivudskog superstara da se sto almodovarovsko-sirkovskog zamaha nudi nosi sa bremenom nesnađenosti, usamljenosti tek izobilje praznog hoda, usiljenosti i upitnih i prikrivenog pravog identiteta, zarobljenog u izbora. teškim bukagijama alfamužjačkog ponašanja. Na kraju – vredi li i treba li gledati ovaj i ovaNepatvorene i ubedljive patnje u ovoj priči kav film voljenog Dolana? Naravno, i to ne stoga nema (a Dolan utroši puna dva sata da nas uveri što je Dolan voljen i već poduže prihvatan kao upravo u suprotno), jer nije jasno šta to tačno referenca u svetskoj kinematografiji današnjice, stoji na putu autoemancipacije junaka koji je nego zato što svi, ama baš svi, imaju prava na okružen liberalnim ekscentricima i svetom poz- grešku i promašaj, pa bilo tu reči i o, reklo bi se, natih, gde je dosta toga ipak dopušteno ili čistom ziceru, a, osim toga, mi, gledaoci, treba makar dopuštenije neko što ikada stvarno biva da budemo srećni što smo savremenici i što slučaj u egzistencijama i sudbinama tihih i vazda nam je dato da pratimo razvoj jedne očito turneznatnih civila sličnih ili možda čak i istovetnih bulentne evolucije krupnog rediteljsko-pripoveprofila. Dolanov „John F. Donovan“ ponajpre po- dačkog dara, što Dolan neosporno i dalje jeste. kazuje zbunjujuću, nepotrebnu i odurnu koli-

The Death and Life of John F. Donovan

Vodič kroz gej Srbiju

59


OPTIMIST Zajednica

Xsara Frost

Ime: Jovan Krivokapić Godine: 22 Zanimanje: Student

60

www.optimist.rs

Kada si prvi put znao da si... (gej) Sa sigurnošću mogu da kažem da sam shvatio da sam gej kad sam poslušao album Cher - The greatest hits što bi recimo bila neka 2001. godina. Tvoj izlazak iz ormana... Moj izlazak iz ormana je više bio proces nego momenat. Počelo je farbanjem kose u sve moguće boje, nakon čega su usledili minijaturni šortsevi i providne majice, a sve je kulminiralo u autu kada me je mama vozila kući iz gimnazije u prvoj godini. Jednostavno me je pitala da li sam gej, na šta sam potvrdno odgovorio i sve nakon toga je išlo svojim tokom. Koji savet bi dao mlađem sebi... Jedan od saveta bi bio da volim sebe takvog kakav sam i da ne pokušavam da se promenim kako bih se nekome dopao.

Naj gej stvar koju si ikada uradio... Teško je izdvojiti samo jednu, ali jedna od naj gej stvari koje sam uradio bih rekao da je rađenje drega i nastupanje u Beogradu što i dalje radim. Kada Xsara Frost hostuje znajte da ste više nego dobrodošli da se pridružite cirkusu. Tvoj prvi gej kafić/klub... Prvi put sam izašao na gej mesto 2013. godine kada sam imao 16 godina. Prvo smo otišli u XL bar, a onda me je društvo odvelo u Apartman gde sam shvatio da strejt klabing ne može da se poredi sa gej klabingom. Šta da vam kažem, gej žurke su najbolje žurke i to je činjenično stanje. Tvoj prvi poljubac... Ne sećam se svog prvog poljupca baš jasno, ali mislim da se desio negde u sedmom razredu sa najboljom drugaricom. Beše to jedan vrlo konfuzan period.


Nevinost izgubio... Nevinost sam izgubio pre svojih vršnjaka. Ne bih precizirao godine, ali ću reći da mi je ilegala srednje ime. Šta za tebe danas znači biti gej... Po mom mišljenju biti gej u današnje vreme znači biti u toku sa pop kulturom, posedovati bar 150 referenci iz "Rupaul's drag race" i imati bar dva dečka na brzom biranju. Tvoj naj gej muzički album bio bi... Definitivno "Born this way", mada svaki album Lejdi Gage je naj gej album ikada ako ćemo realno. Donji veš koji ti donosi sreću... Ko još nosi donji veš u 2019. godini? Najviše se ložiš na... Čovek mojih snova je definitivno Ezra Miler jer je neverovatno talentovan, šarmantan i jednostavno izgleda genijalno sa maskarom i štiklama. Gej film koji morate pogledati... Ima mnogo gej filmova koje bih preporučio, ali izdvajam "Death becomes her" i "The devil wears Prada" ili jednostavno svaki film u kojem glumi Meril Strip.

U nedelju popodne naći ćemo te gde... U nedelju ujutru sam uglavnom i dalje u izlasku, a do podneva sam na nekoj terasi sa naočarima za sunce, cigaretom i Lanom Del Rej na zvučniku. Tvoj stav o ljubavi i braku... Mislim da o ljubavi ne bi trebalo raspravljati. Ljubav je nešto najlepše što može da nam se desi, bilo da je ljubav sa prijateljima, partnerom, decom, životinjama itd. Iako nisam osoba koja ima želju da bude u braku, smatram da Srbija mora što pre da legalizuje istopolne brakove jer niko nije slobodan dok nismo svi slobodni. TV serija koja je promenila tvoj gej svet... "Will & Grace" bez pogovora. Karen i Džek su za mene zauvek najduhovitiji karakteri iz TV serija i sa njima sa praktično odrastao.

Omiljena knjiga… Omiljeni pisac mi je Džerom Selindžer, a omiljena njegova knjiga mi je "Lovac u žitu" jer sam se kao mlađi povezivao sa glavnim junakom Holdenom, a kroz ovu knjigu sam polako počeo da razvijam svoj stil pisanja. Omiljena gej ikona… RuRaul sigurno jer me je inspirisao da počnem da se bavim dregom i pokazao mi da niko ne može da nam oduzme moć i samopouzdanje kada volimo sebe i stojim iza svojih reči i dela.

Grindr ili GayRomeo… Koristim Grindr, ali ga vrlo često brišem jer se svaki put razočaram u ponašanje pojedinaca i ne znam više ni zašto ga instaliram kada je Instagram najbolja opcija za muvanje. Junski ili septembarski Prajd… I jedan i drugi. Mislim da bi svaki dan trebalo da bude Prajd i podržavam svako okupljanje na kom će se slaviti ljubav i jednakost.

Tvoj gej heroj je... Moji gej heroji su svi oni koji su se borili za naša prava po celom svetu. Nepravedno bi bilo da izdvojim samo jednu osobu kada je mnogo ljudi izgubilo živote, domove i porodice da bi se izborili za moju i generacije koje će doći posle mene. Vodič kroz gej Srbiju

61


OPTIMIST LGBT twitter

62

www.optimist.rs


VodiÄ? kroz gej Srbiju

63



Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.