Optimist #044 (oktobar 2018)

Page 1



Izdvajamo Svakog dana Sebi u Osnivač i izdavač: Gej lezbejski info centar Godina osnivanja: 2011. Glavni i odgovorni urednik: Predrag M. Azdejković Urednik UrbanLook: Srđan Šveljo Saradnici: Tamara Skrozza, Nemanja Marinović, Zoran Janković, Milan Aranđelović, Bogdan Petrović, Stefan Petrović, Milica Simonovska, Jelena Ajdarević, Mladen Antonijević Priljeva, Marko Radojičić Fotografija sa naslovne strane: Promo - MCF Web: www.optimist.rs E-mail: optimistmagazin@gmail.com FB Page: www.fb.me/optimist.rs Štampa: Newpress

ogledalu kažem “volim te”

8

Cher 14

Podrška:

Република Србија МИНИСТАРСТВО КУЛТУРЕ И ИНФОРМИСАЊА

Magazin možete čitati i na:

Magazin prihvata nadležnost:

CIP - Каталогизација у публикацији Народна библиотека Србије, Београд

18 Tab hunt er

305 OPTIMIST : vodič kroz gej Srbiju / glavni i odgovorni urednik Predrag M. Azdejković. - God. 1, br. 1 (jun 2011)- . - [S. l.] : Regionalni info centar, 2011- (Smederevo : Newpress). - 21 cm Dvomesečno. - Naslov 1. broja: Optimizam ISSN 2217-6756 = Optimist COBISS.SR-ID 186184972

40

Narkotici i seks

50 Bitef Svet bez ljudi


I

OPTIMIST Skrozza na skroz

ako već dve decenije pratim LGBT aktivi- Fejsbuku, pitam se koji će mu sve to u životu, zam i većinu aktivista poznajem lično i/ili zašto se trudi da isprovocira, zašto više nego poslovno, ja nikada nisam bila na Paradi često piše nešto čemu aplaudiraju u tabloidima, ponosa. Ni junskoj – „Peđinoj“, a ni na sep- pa (sigurna sam) i u sedištima vladajućih partija. tembarskoj – „Bobanovoj“. I ne samo da Bukvalno hoću iz cipela da iskočim kad vidim da nisam bila, nego - kako se čini - nikada i mu je OK što ga je preneo „Informer“, „Srpski teneću. Umesto mahanja zastavicama i raz- legraf“ ili takvo nekakvo glasilo, da mu je sasvim draganih selfija na Fejsbuku, ja tih dana u redu da nastupa na TV Hepi ili gde već. oko parade ove ili one imam hipertenziju. S druge strane, međutim, upravo oni koji su Razloga je više: najviše kritikovali tada tek imenovanu premiPre svega, upravo se tada svađate više jerku, potrčali su onomad da se slikaju s njom, nego ikada. A i inače ste svađama dojadili i bogu nasmejanih lica, i to u trenutku dok još pošteno i narodu. Umorili ste me. Potreban je ozbiljan nije ni fotelju zagrejala. Osim tog i takvog licementalni napor da čovek utvrdi u čemu je za- merja, s te strane ne čuh ni reč primedbi na pravo sukob između jednog i drugog „krila“, ko njeno skandalozno ponašanje, diskriminatorne je kome, kada i zašto rekao; ko se na koga, kada modele koje lično promoviše, na bilo šta čime i zašto tačno naljutio; ko je kada, kako i „za čije se bavi i šta izgovara: a to što izgovara predstavbabe zdravlje“ uzeo koliko para iz ovog ili onog lja bruku i za politički vrh Srbije, ali i za LGBT zafonda. Nemam snage. jednicu. Videh na toj „drugoj“ strani samo jedan A ako vi sami ne shvatate koliko vam štete intervju, strašan by the way, poražavajući kada kao pokretu nanosi ne razjedinjenost (ona je u su u pitanju ljudska prava. Srbiji nekako i očekivana), već javno blaćenje Istovremeno, u novinama ovog „režimskog ko sam ja da vam kvarim idilu? Ili, da se, kad smo geja“ ja napisah već nekoliko vrlo anti-Brnabić i već kod toga, švrćkam po Paradi/Paradama i anti-režim tekstova, bez ikakvih uredničkih inpretvaram da je sve u najboljem redu. tervencija, sugestija ili (daleko bilo) pokušaja diAko se čovek pojavi na jednoj Paradi, neki rigovanja. Da je bilo drugačije, ne bih ni pisala, od okupljenih na naravno. onoj drugoj, siPri svemu tome, gurno to uzmu za nije ovde važno ko zlo. A da se - čak i izje režimski, a ko ne. Rezultati srpskog LGBT aktivizma među redova Važno je da o tome pravdam Peđi što uopšte i pričamo, a sam bila kod Bone bi trebalo. Jer, vi bana/Gorana, ili Boljudi imate preča banu/Goranu što posla od toga da sam bila kod Peđe... budete na ovoj ili zaboravite. na onoj strani. Ili U situaciji kada sam možda sve ovo se čitavo društvo pogrešno razupodelilo na one koji mela? su se „prodali“ i one koji nisu, dozvolili U trenutku ste da i vas uvuku u kada je nagrada tu priču, iako su vaši „Duga“ dodeljena ciljevi totalno van Jadranki Joksimopiše: Tamara Skrozza politike. Pritom, vić ogadilo mi se spolja posmatrano, sve. I dalje mi nije ništa tu nije crnojasno kako oni koji belo. je dodeljuju nisu od stida i srama u zemlju proKažu, Peđa je „režimski gej“. Stvarno, i mene pali i kako je moguće da se to priznanje uopšte često iznervira svojim tvitovima i statusima na više i dodeljuje. Zašto su i kako neki moji prija-

Zašto mi parada ponosa diže pritisak

4

www.optimist.rs


telji i dalje u žiriju? Jer, dragi i drage moje, ako vi sami - pored žive i zdrave Helene Vuković, koja se te 2015. godine autovala i za vidljivost LGBT zajednice učinila više nego sve LGBT organizacije i svi aktivisti zajedno - nagradu dodelite Jadranki Joksimović... Hej, JADRANKI JOKSIMOVIĆ?!?!... O čemu mi uopšte pričamo?! I ne, nije mi više važno da li nagradu dodeljuje X, Y i ABC organizacija. Takvu bruku, takvu sramotu kakvu vam je nanelo dodeljivanje TE nagrade TOJ osobi (u konkurenciji sa Helenom, ali čak i da nije bilo Helene), trebalo je da osudi čitava zajednica. Da je osudi, i da joj presudi, da nagrade više nema, ili da se makar od nje kolektivno ogradite. Ali ne, ona je i dalje živahna, mada već godinama ne pratim ko je dobija. Nevažno je. Jer, ćutali ste. Mudro, da se ne zamerite, da ostanete „dobri sa svima“. Nagrade često dobijaju i oni koji ih ne zaslužuju, ili makar ne baš te godine, ali izbor između jedne loše ministarke koja ne razume ama baš ništa u vezi s LGBT tematikom, i jedne do neba hrabre žene - bio je zaista šamar u lice svima nama koji smo (van parade ili u njoj) godinama marširali s vama. Uopšte ne želim da ulazim u rasprave o tome ko je kada i koliko para uzeo - time ste nas sve već dobrano opteretili po društvenim mrežama. Ali, pre nekoliko godina, učestvovala sam u snimanju jednog dokumentarca i tu govorila o značaju Parade i ljudskih prava LGBT osoba.

Onda sam u kuloarima čula da su učešće u istom tom filmu, o istoj temi, odbile neke viđenije LGBT face, jer im nije bio ponuđen honorar. Generalno mi nije važno što su odbili, njima ide na čast, ali čekaj malo... Ja bi trebalo da pričam, da se „unosim“, da se borim, a oni kojih se to najličnije i najdirektnije tiče - da stoje sa strane i gledaju ko će da im plati?! Halo, bre?! Hej?! HEJ? Posle godina praćenja aktivnosti, najrazličitijih, nikako mi nije jasno za koga se i kako zapravo borite. Kada su u pitanju mediji, priča je razumljiva – traži se ravnopravna zastupljenost, bez diskriminacije, laži i govora mržnje. Sve ostalo, neko ko je „sa strane“ teško može da poveže – da li se sad traži nešto što se već ima, ili nešto što je ranije već traženo; utiče li se uopšte na zajednicu i kakvi su konkretni efekti. Izuzev veće zastupljenosti u medijima, i činjenice da je skraćenica LGBT ušla u upotrebu, ja – ovako „spolja“, a opet donekle iznutra – pomake ne videh nikakve. A ako ih ne vidim i ne razumem ja, koja sam po prirodi posla nešto bolje informisana, teško da ih vide oni koji bi trebalo da su vam ciljna grupa. Da, stvarno, šta je s njima? Jesmo li na njih zaboravili? Da li je to uopšte više vaša tema? I konačno, dragi moji... Imajući sve to u vidu, uopšte me nije začudilo kada je neko na Fejsbuku napisao „Dabogda ti LGBT aktivisti branili ljudska prava“. Nije ovo dobro. Hajde nešto drugačije da probamo. Vodič kroz gej Srbiju

5


D

OPTIMIST Osmatračnica

ogodio se još jedan Prajd, ponovo bez nasilja, ponovo mirno i veselo. Toliko veselo da su učesnici i transparente zaboravili kod kuće. Očigledno je, uprkos ovaj put jasno definisanim političkim zahtevima, pobedio stav da Prajd treba da bude dobra žurka, „kao na zapadu“. Ipak problemi zajednice nisu toliko krupni i Srbija trenutno ima važnije brige, neko negde reče. Na kontra-proteste, svetu vodicu i ostalo već smo navikli. I sve je to umalo zaličilo na jedan dobar pinkwashing po sistemu „zasviraj i za pojas zadeni“ kad iskoči ovogodišnja kraljica Prajda Dita von Bil, pa zaigra i pojas zadenu na šipku i u sekundi nas sve podseti koliko se homofoba pritajilo i samo čekalo prigodan trenutak da „argumentovano“ ispolje svoju homofobiju, maskiranu u očuvanje tradicionalnih vrednosti od skrnavljenja. Otvoreni homofobi su barem bili iskreni, šerovali su besomučno i Ditu i fejk-njuz sliku iz Grčke i argumentovali narodu „šta smo to dozvolili u ovoj našoj napaćenoj zemlji“. Pozivali su već standardno na linč, nasilje i strašni sud. Oni drugi koji su isplivali su ipak daleko strašniji. To su oni što „nemaju ništa protiv ALI“ i oni koji su „do danas podržavali LGBT populaciju“, ali eto tako preko noći jedna narodna nošnja na trans* osobi im je toliko povredila osećanja da zajednica podršku od njih videti neće. Oni su shvatili da Prajd zapravo počiva na principu kuvane žabe – sve počinje pristojno, pa onda biva sve nakaradnije dok se, pretpostavljam, ne završi seksom na kamionima kao što nedavno reče gospodin Aleksandar Vuksanović u „Ćirilići“, koji tvrdi da je to gledao u Cirihu. Znate šta, dragi politički koketni kvazi liberali – zadržite svoju podršku, nikome nije potrebna. Elem, šta je ovde ključni problem. Dita je obukla narodnu nošnju, čime je izvrgla ruglu

tradicionalnu Srbiju. Dita želi, tumačili su, da ismeva seljake i prost narod koji ne razume moderno društvo i Evropu i koji se protivi pravima LGBT populacije. Istina je zapravo bila sušta suprotnost tome. Govoreći o tradicionalnim vrednostima, sama Dita je govorila da je tradicionalna vrednost zapravo ljubav: „Ljubav je ono što je tradicionalna vrednost, a ne nasilje i mržnja - to želim da poručim mojim autfitom. Jako sam ponosna na vas i na sebe“ reče Dita, prenesoše svi mediji, ali nema ko da čuje. Tradicionalna vrednost je očigledno mržnja, s obzirom na to da je odgovor na ovo bio poziv na linč. Šta je tačno Dita skrnavila svojim performansom, postavlja se kao glavno pitanje. Da li je problem to što je neko za koga pretpostavljamo da je muškog pola obukao žensku narodnu nošnju? Narodna nošnja je nacionalni kostim i može je nositi svako ko je srpske nacionalnosti.

Dita von Bil na Paradi ponosa

Zadržaću pravo svoje da nosim narodnu nošnju

6

www.optimist.rs

piše: Nemanja Marinović

Neki tradicionalni običaji koji su se pojavljivali kroz istoriju podrazumevali su da muškarci oblače žensku narodnu nošnju na Belu nedelju, poslednju nedelju pred Vaskršnji post. Dakle, tradicionalni, a ne moderni običaji. Po ko zna koji put se pokazuje da su puna usta tradicije i srpske istorije onima koji o njima ništa ne znaju, kao što su puna usta religije onima koji nikad nisu pročitali Sveto pismo.


Dakle, imamo srpskog muškarca u ženskoj srpskoj narodnoj nošnji, ne vidim problem sa stanovišta tradicije, niti skrnavljenje. Ali čekajte, ovde imamo muškarca koji nije samo obukao žensku nošnju već se i našminkao kao žena, ponašao kao žena – dakle preuzeo kompletno ženski identitet. I tu ponovo hegemoni maskulinitet dolazi do izražaja. Da li bi se tolika drama podigla da je tzv „buč“ lezbejka obukla mušku narodnu nošnju? Ne, nije ovde problem tradicija, već maskulinitet. Ključna stvar je što je u pitanju percipirani trans* identitet. Problem je transfobija. Tradicionalna vrednost koja je oskrnavljena je muškost.

Nošnja je samo karnevalizacija, samim tim manje važna. Karnevalizacija nikome ne smeta. Da li je nekome smetalo kada su na „Farmi“ na svadbi Stanije i Radeta Lazića svi bili obučeni u narodne nošnje, a Tamara Đurić svoju „modernizovala“ i obukla ispod jeleka korset umesto košulje, kratku suknju i kecelju? Novinski naslovi su bili da je to ultra seksi i muškarcima diže pritisak. Ne sećam se da je haos u javnosti napravio duet Sandre Afrike i Ognjena Amidžića (u ulozi Oskara) „Šarala varala“ gde su u spotu takođe u narodnim nošnjama, pri čemu je Sandrina izuzetno seksualizovana. To što je Dita igrala oko šipke u nošnji je vulgarnije od toga? Ne budimo licemeri i nazovimo stvari pravim imenom. Vodič kroz gej Srbiju

7


N OPTIMIST Portret

edelja. Polovina no"Volim svoju privatnost i želim da određene vembra na samom po- stvari zadržim za sebe. Jedna od njih je moja sečetku oktobra, i možda ksualna orijentacija. Upravo je to ono što je izkoji stepen niže. Nai- vodljivije u gradu kao što je Beograd, nego malo zlged još jedan običan mesto. Beograd mi svakodnevno pruža priliku kraj sedmice. Stigla mi da budem svoj, i da biram ljude s kojima ću biti je poruka “Kasniću dva- u kontaktu. Dakle, u Beogradu ja sam pravim desetak minuta”, uz iz- svoj krug ljudi, ne dozvoljavajući da se taj krug vinjenje i sve što ide uz pravi oko mene." to. Dobra prilika da još Iako su, priznaje, ljudi u malom mestu topliji, jednom razmislim u on sebe nije video tamo. kom pravcu će razgovor ići. "U Beogradu se oseća neka hladnoća, ali Dvadesetak minuta kasnije, peli smo se po- opet, zaključio sam da jedino u toj hladnoći ja kretnim stepenicama u jednom beogradskom mogu da budem ovakav kakav sam. Jedino u toj tržnom centru. U moru lažno srećnih lica pažnju hladnoći mogu da budem načisto sa sobom i čimi je privukla jedna rečenica mog sagovornika. njenicom da sam biseksualac." “Jedva sam čekao da dođem u Beograd.” Pre nego što će doći u Beograd, o seksualnoj Mislio sam da će razgovor teći, kao se to u orijentaciji je retko pričao i razmišljao, ali i to narodu kaže, glatko. Dopustio sam sagovorniku malo vremena bilo je ispunjeno pričama sa da izabere mesto gde bi se osećao opušteno. lošim epilozima, uprkos kojima je odlučio da Međutim, kafić koji je izabrao moj sagovornik je proba da “obrne igricu”. bio bučniji nego što je moj oskudni magnetofon "Sviđali su mi se i muškarci i devojke i nisam mogao da izdrži. pokušavao da poPromenili smo lobegnem od svoje kaciju. Tih, miran i seksualnosti. Neki povučen kafić u ljudi ne mogu da centru grada. Laprihvate to sami za Svakog dana kažem sebi u ogledalu "Volim te" gana muzika, prisebe.” merci novina iz Iako pripada vremena Drugog LGBT populaciji, posvetskog rata i šastoje i stvari koje ga rene lampe svuda iritiraju. oko nas ubedili su “Osećam se nas da smo na praloše kada neko ima vom mestu. A Beobilo šta protiv zagrad je za mog jednice kojoj pripasagovornika, kako dam, i kada tome piše: Stefan Petrović kaže, pravo mesto. pridaje previše paž"Ovo je veliki nje, kada samo grad gde ljudi gepriča o tome. Svi neralno gledaju smo isti ljudi, a to je svoja posla i gde ne samo jedna mala zanimam nikoga naročito, osim onih koji su mi stvar koja je drugačija. To je samo jedan deo bliski. U malom gradu iz kojeg dolazim, ljudi moje ličnosti, ne određuje me kao osobu. imaju tradiciju i naviku da, eto, ulaze u tuđe ži- Pored svoje seksualnosti imam još mali milion vote. To je ono što mi je najviše smetalo.” drugih identiteta koji me mogu odrediti. Ali, Želeo je napredak. Da pronađe sebe. To gle, oni se uhvate baš za nju.“ “kod kuće” ne bi mogao. Pridružio se hiljaMoju pretpostavku da je svoju seksualnost dama studenata koji žele da okušaju sreću u otkrio tokom srednjoškolskih dana, sagovornik velikom gradu. Beograd je za mnoge sigur- je uz smeh demantovao. nije utočište. "Mislim da sam još u osnovnoj školi shvatio

Sasvim običan biseksualac

8

www.optimist.rs


da sam bi. Sviđali su mi se i dečaci i devojčice. Meni je bilo čudno, ali sam vremenom shvatio da je to činjenica o koju ne treba da se oglušujem, iako sam u početku pokušavao, što zbog očekivanja drugih, što zbog sopstvenih stavova, a koji su opet rezultat života u malom gradu. Kao što jedan moj drug kaže, svi su strejt dok se ne pokaže suprotno". Iako je imao momente kada nije bio zadovoljan sobom zbog svog seksualnog opredeljenja, sada kaže da je najbitnije da prihvatimo sebe, uprkos tome što nam prvi komšija ili poznanik grad ispisuju grafitima "Ubij pedera". On je sebe prihvatio odavno. Tada mu je laknulo. "Nisam imao probleme zbog toga što sam bi. Nailazio sam na ljude koji imaju negativno mišljenje o tome, ali me nisu povredili lično. Meni je sve to bilo normalno. Što se duže krije to od sebe, to je gore za mentalno stanje. Ja sam više imao problema u početku sam sa sobom nego što sam imao sa drugim ljudima. To meni nekad može da predstavi problem jer me vuče i na jednu i na drugu stranu, pa ne mogu da napravim balans šta ja zapravo želim.”

Počeo je da istražuje. Zaključio je jedno – ljudi koji omalovažavaju druge to rade jer nemaju pametnija posla. A najviše ih je kada se održava Prajd. Međutim, postoje, kako kaže, neke stvari koje ga iritiraju i kod Parade ponosa. "Razumem celu suštinu toga. To su ljudi koji su držali to dugo u sebi i moraju da naprave celu scenu. Znam da njih to ispuni. Ali meni to izgleda kao traženje pažnje. Mada, znam kako je to kad je neko neprihvaćen." Iako nema potrebu da šeta na Prajdu, svakako podržava zahteve koji se tamo ističu. Veruje da je cilj Prajda upravo to - poboljšanje položaja LGBT zajednice u zemlji. Zanimalo me je šta misli, kako promeniti „pogled“ društva na LBGT populaciju. Kome pripada ta uloga? “Mislim da je najveća odgovornost društva. Mada, postoje grupe ljudi koje imaju uticaja na društvo i koje nameću određene vrednosti kao dominantne. Masa to prati.” Promena nabolje postoji. Tu ubraja činjenicu da je na čelu Vlade osoba koja pripada LGBT zajednici. Pored društva, sagovornik ističe da je i uloga medija ogromna. “Važno je da se afirmativno piše o LGBT. Ako je sve negativno, onda bolje da se ništa ne piše. Važno je da se šalje pozitivna poruka. Da smo svi mi ljudi. Postoje i dobri i loši ljudi, bez obzira na to koje su seksualne orijentacije.” Problem je u stereotipima. Oseća to i kada se radi o njemu. “U mom životu postoji nekoliko ljudi koji ne znaju apsolutno ništa o meni, a smetam im. Problem je što postoji stereotip da su gej ljudi loši. A šta ćemo sa strejt ljudima koji su zaista loše osobe?” Kafa na stolu se polako hladi, a razgovor postaje sve uzbudljiviji. Sagovornik se sada već u potpunosti opustio i pričamo kao dva stara prijatelja. A koliko pravih prijatelja u životu ima, kaže da ih je malo. Svega troje. Ali je svoju orijentaciju otkrio samo jednoj. “Ta osoba mi je tu uvek u životu. Znači mi to što me je ta osoba prihvatila, ali nisam gledao na to kao na neku veliku stvar. Iskreno sam očekivao neku veliku reakciju, ali nije je bilo.” Vodič kroz gej Srbiju

9

>>


OPTIMIST Portret Roditeljima se nije otkrio. Ali se ne plaši da im kaže. “Reći ću im kad dođe vreme. Sad mi je fokus na nekim drugim stvarima. Moji su skroz opušteni, ne bi im pričinilo nikakvu štetu. Dok sam bio mali, nisam dobijao puno pažnje roditelja. Bili su veoma zauzeti ljudi. Zato sam išao sam kroz svet. Nekome to smeta, a meni je to bilo super jer sam sam istraživao svet, kao Dora.” Tokom tog svog “istraživanja” otkrio je ko je. Mnogo toga voli da zadrži za sebe. Voli da radi na sebi. Opet, u njemu se kriju dve osobe. Barem se tako oseća. Ali ga to ne sprečava da se oseća opušteno u bilo kojem društvu. “Volim da izađem na neko opušteno mesto da popijem kafu, ali volim i da odem na neku gej žurku. Na gej žurkama je drugačiji vajb, dok na strejt žurkama važe neka pravila. Gej žurke su meni kao kad neko pokušava da ostavi cigare i posle tri meseca zapali. To te ispuni. To je neki adrenalin. Ponovo je tu meni neko uzbuđenje. Imaju neki svoj svet koji je drugačiji, kao da se ide sa naše planete na Mars. Otvara se neki moj alter ego.” Međutim, oseća poglede kada izađe na neko “strejt” mesto. “Muškarci na gej žurkama su nekako ležerniji i opušteniji. Ja sam u redu i sa jednim i sa drugim, mada nisam niti na jednoj niti na drugoj strani u njihovim ekstremima. Na gej žurkama se osećam prihvaćenije, tim pre što tamo ima i strejt ljudi. Meni su zabavnije gej žurke, jer ljudi pre nego što uđu u klub u kojem se održava žurka, ostave svoje, ako ih imaju, komplekse, van. Ja sam siguran da je to zbog toga što tamo niko neće da te gleda popreko, već te ili neće gledati, ili ćeš u njegovim očima videti odobravanje.” A odobrava li on, uzevši to da je biseksualac, one koji su trans. “Meni su trans ljudi apsolutno u redu. Ako se njima dopada da oblače garderobu suprotnog pola, ili ako će se osećati ispunjeno nakon promene pola, nemam apsolutno ništa protiv toga. Postoji nekoliko poznatih DJ koji puštaju muziku na gej žurkama i koji su trans. Te osobe na prvi pogled izgledaju kao hladne i nedodirljive, a zapravo su to divna bića.” Gej ljudi su za njega kreativna bića koja rade na sebi i imaju šta da kažu. Samo su sve to zadržavali u sebi.

10

www.optimist.rs

“To ih gura ispred drugih ljudi. Oni sebe u jednom trenutku ispolje više nego drugi ljudi. To je kao mala ptica kad uči da leti. Ili kao kad voziš biciklu. Padneš sto puta, ali kad jednom naučiš, onda ti je super jer si se oslobodio.” Na njega je možda najveći utisak do sada ostavio film “Pored mene.” “Osećao sam se nekako inspirisano jer je film na pozitivan način prikazao LGBT. Ljudi su dobili sliku kako to izgleda. Dobili su emociju. A to je ljubav, protiv nje se ne može ništa. Prema bilo čemu da je, to se ne dira. U ljubav se ne dira.” Čak mu je postalo i interesantno što se sve više snimaju filmovi i serije sa gej parovima. Strejt su, kaže kroz smeh, svima već dosadili. “Postoje strejt ljudi koji gledaju svoja posla i ne zanima ih LGBT populacija. Ali ima nekih ljudi, uglavnom starijih, koji su puni mržnje. Ne zbog gejeva. Ima tu drugih razloga sigurno. Ovako to samo opravdavaju. Razmišljao sam ko je srećan. Onaj ko je sam sebi uspešan. On će da gleda sebe i neće da mu smeta nikakva okolnost. Ako se sviđa nekom, sviđa, ako ne - produži dalje." On je jedan od tih – ne dotiče ga. Ne plaši se i ne potiskuje ko je. Potiskivanje svoje ličnosti može da dovede samo do kontraefekta. I bega od javnosti. “Ti ljudi traže one koji su odbačeni i poistovećuju se s njima. To je za mene jako nezrelo. Zbog toga završavaju u nekim sektama. Čak i gej osobe, jer se osećaju neprihvaćeno, često automatski pretpostavljaju da ih strejt ljudi ne prihvataju.” Kako se sve više priča o ovoj temi, LGBT populacija postaje nešto “normalno”. Njemu odgovaraju i muškarci i žene. Jedino što mu ne odgovara je mržnja. “Meni je odvratno da se nešto mrzi bez razloga. Čak i kad se mrzi jer je to mišljenje koje preovladava u društvu.” Napolju pada mrak. Nismo ni primetili koliko smo se zadržali u kafiću. Ostaje da sumiramo priču. “Najbitnije je prihvatiti sebe. Poruka za sve čitaoce je da ne moraju da govore nikome, ali da i te kako treba da kažu sebi ko su zapravo oni. Veliki je korak da neko sam sa sobom bude načisto. Imao sam periode kada nisam želeo da budem bi. Sada sam došao do tog stadijuma da se nikad ne bih menjao. Jednostavno, kad se pogledam u ogledalu, sebi kažem Volim te.”


D OPTIMIST Intervju

ajana Ho je prisutna od nastanka vremena, barem u svojoj osnovnoj formi. Ona je svaka žena, uvek kurva (kako ime nalaže), a ponekad čak i beli privilegovani matrijarh. Prvi zabeleženi trenutak kada se materijalizovala bio je 2012. godine u predstavi pozorišta Le Studio. Tada je prevarena i smeštena u telo muškarca koji na sebi ima 17 pari čarapa kako bi prikrio svoju sramotu. Nije se mnogo promenilo od tada, samo se malo ugojila. Tako ugojena, otvorila je ovogodišnju Bitef Polifoniju. Otkud ti na Bitefu? Kako se to desilo? Samo sam se stvorila tamo i otvorila 19. Bitef Polifoniju. Jedva su me uhvatili i izbacili napolje. Šalim se. Tema ovogodišnjeg Bitefa bila je „Svet bez ljudi“, a slogan Polifonije „Kako si ti živ“, pa smo našli za shodno da i Polifoniju otvori neko Photo: Ksenija Čuk ko nije sasvim živ i nema mesta u ovom sistemu. Priredila sam govor otvaranja i uživala sam u celom interaktivnom performansu sa prisut- ukrali pokoji stidljivi osmejak od slučajnih pronima, pogotovo što je to bila prilika da našoj kul- laznica i popili piće u Cetinjskoj. Za mene je to turnoj sceni predstavim dreg kao umetničku redovna situacija nakon nastupa, osim što smo formu i započnem dijalog u trajanju koji će, ovaj put išli lajv preko mog Instagram naloga nadam se, sprečiti da dreg uđe u LGBTabeceda (@dajanaho) jer uvek volim da uključim i one geto dok još ima vremena za to. koje iz bilo kog razloga u tom trenutku ne mogu Nakon nastupa na Bitefu prošetala si gra- da prisustvuju. dom, da ne kažem paradirala… Kakvi su utiNa snimku nakon nastupa nisi imala lepe sci? reči za organizatore Parade ponosa? Bila je to jedna kraća šetnja centrom grada sa Nisam i nemam. Ne verujem u Prajd kao konprijateljima bez cept u bilo kom kordona policije, obliku van srene znam da li se dine u kojoj je nato računa kao pastao. Oduvek mi radiranje? Prošli se činilo da moraš Čuvajte se mizoginije smo kroz pijacu, biti izuzetno opepitali za cenu parisan od kreativprika za ajvar i nosti da samo poželeli srećan slepo preuzimaš rad prodavcima, kulturne obrasce, šetali kaldrmom i pogotovo kada Razgovarao: Predrag Azdejković uništili čuvene vidiš da taj dissrebrne komunakurs ne leži ovom lne štikle (@dekapodneblju. Nedenca, oprosti), kada mi je bilo

Dajana Ho

Vodič kroz gej Srbiju

11

>>


Photo: Nikola Vrzić blamantno bolno gledati pokušaje ovog kulturološkog kalemljenja, ali mi se sada čini da ni meni ni široj javnosti više nije stalo do toga. Na snimku sam se posebno osvrnula na večiti patos argumenta “ali mali Perica iz Kikinde će videti da je gej okej i to će mu značiti” i pozvala dušebrižnike da prave više akcija po manjim mestima ako im je zaista stalo do bilo čega osim privilegovanog života u Beogradu. Nastupaš često u kafeu Šupa. Da li možeš da čitaocima Optimista preneseš atmosferu sa nastupa? Tako je, već neko vreme rado sarađujemo na događajima pod imenom FEM2GO, koji jednom mesečno istražuje ženske energije koje inspirišu, pokreću i razmrdavaju tela i vijuge. Nepretenciozno, antisenzacionalističko veče senzacionalnog zezanja za sve one koje nesputano slave svoju ženskost ili ženstvenost. Kafe Šupa možda deluje kao loš izbor za dreg nastupe jer nema scenu, ali me je baš to privuklo jer mi je omogućilo prisniji odnos sa publikom za vreme i nakon nastupa. Pored toga, Kafe Šupa je mesto gde se osećam kao kod kuće i volim da to prenesem i na sve posetioce.

12

www.optimist.rs

Šta možemo da očekujemo od tebe u narednom periodu? U poslednje vreme se priča da sam sasvim poludela, žao mi je samo što to nije bilo jasno od početka. U planu su razni projekti i ideje, ali je najbolje ne očekivati ništa od mene, jer to samo vodi ka razočaranjima. Ono što ja očekujem i ohrabrujem je da žene budu slobodne da mi se obrate da radimo i stvaramo zajedno, pogotovo ako vam se radi nešto što ste oduvek htele a niste se usudile do sada. Ko su i gde su Wyrd sisters? Čudne Sestre su najstarija grupa dreg performera u Beogradu, ali nemojte da vas to zavara. Dekadenca, Valerie Candy i ja i dalje držimo budućnost u našim rukama (konsultovati se sa Šekspirom oko ove reference). Zajedno, Markiza de Sada i mi predstavljamo neutralnu silu koja postoji sama po sebi i sama za sebe u dijalogu sa publikom. Trenutno su u planu Wyrd Sisters invite only žurke. Ako niste pozvani, niste dovoljno kul. Ko su tvoje omiljene američke dreg kraljice? Pratim rad mnogih Ru devojaka, ali se do sada nisam potrudila da ulovim ijednu od njih uživo.


Photo: Tamara Antonović S druge strane, upoznala sam i zaljubila se u Ritzy Bitz u Njujorku. Brutalna je u svakom aspektu svog nastupa, a pritom je jedna od najsrdačnijih osoba koju sam ikada upoznala. Možete je naći na Instagramu kao @msritzybitz. Bila si skoro u Njujorku. Šta kaže mama Ru? Jel te prima u novu sezonu? Izbegavala sam majku kapitalističke mašinerije u širom luku. Uradila je mnogo za dreg kao umetničku formu, ali mi na kraju dana sve to deluje kao još jedna reprodukcija patrijarhata, što je poslednje što nam treba u ovom trenutku. Pored toga, RPDR kao format je sasvim neprikladan onome kako ja pristupam umetnosti, dregu i životu i verujem da se ne bih lepo snašla u tom okruženju. Negde mi se čini da se dreg sveo na šminku, prodaju šminke i perika… makar po raznim youtube kanalima i make-up tutorijalima. Kako ti definišeš dreg? Tačno je da je upliv u mejnstrim na neki način obogaljio dreg, uobličio ga u uniformni identitet, set očekivanja s kojim se suočavamo svakodnevno kao performeri ako želimo da se uklopimo i budemo prihvaćeni, poznati. Tvrdim da je otkazivanje poslušnosti ovoj estetskoj diktaturi prvi korak ka razvoju sebe kao dreg performera, a onda i onoga što stvaramo u kontaktu sa publikom. Dreg, kao pristup, kao

metodologija za ljudski razvoj, ipak predstavlja mnogo više od neosvešćenog postajanja privilegovanom ženom jer kao muškarci nemamo dovoljno priznanja u društvu. Zato se i trudim da celu paradigmu izvrnem naopačke i zajedno sa ženama preispitam granice drega. Kako bi opisala beogradsku dreg scenu? Kao i svaka druga mala scena, odličan je prikaz kulturno-političke situacije u kojoj smo. Individualizam i zadovoljavanje narcisoidnih potreba kroz dreg su najveći neprijatelji funkcionalne dreg zajednice. Situaciju ne čine ništa boljom ni LGBT aktivisti koji svojataju i eksploatišu dreg performere, nabijajući im na nos izmišljeni dug zajednici koji treba da vrate, što je vrlo popularan narativ LGBT aktivista-demagoga koji na taj način pune rupe u budžetu/svoje džepove. Podsećam da je dreg nešto relativno novo u Srbiji, i njegovi koreni ovde nemaju nikakve veze sa LGBT pokretom, osim ako performer ne reši da se sam uključi i zavitla zastavom u duginim bojama. Šta imaš da poručiš čitaocima Optimist magazina? Prvo, čuvajte se mizoginije. Vreba svuda i apsolutan je prioritet ako nam je cilj da ovo društvo transformišemo u nešto što nije pakao na zemlji za barem pola populacije. Drugo, Just do drag, don't be a queen. Vodič kroz gej Srbiju

13


N OPTIMIST Intervju

a planeti popa čuje se graja koja mnogima od nas govori da nikada nećemo stići do razrešenja koja tražimo. I to se da čuti kroz jako poznate stihove: „Kada bih mogla da vratim vreme… nađem način.“ Ali ako je ko našao način, to je autentična superzvezda našeg muzičkog sazvežđa, Cher. Pojavila se u poslednjem delu filma „Mamma Mia! Here We Go Again“ i u njemu ona izgleda kao najmlađi član ove filmske ekipe, a glumi ni manje ni više nego najstarijeg članabaku - što pomalo izaziva zabunu u „Mamma Mia“ tajmlajnu. Šta je tajna njene mladolikosti, onda? „Šminka! Pet kila šminke, a i ja mislim da me režiser voli jer se uvek brinuo ekstra o tome da ja budem dobro osvetljena. Baš je bio dobar prema meni.“, priznaje Cher. A onda nas iznenađuje sledećom izjavom: „Još uvek nisam gledala film jer još uvek nisam spremna za to. Ali ću ga pogledati u nekom trenutku.“ I na moj šokirani izraz lica dodaje: „Nikada nisam volela da gledam svoje filmove čim se pojave.“ I već u ovom momentu smo nas dvoje blizu samog vrha. Jer „Attitude“ je jedini magazin na planeti koji je dobio ekskluzivno pravo da sa Cher razgovara o njenom novom albumu „Dancing Queen“ koji smo u Los Anđelesu slušali ceo dan, više puta, sa uživanjem. Bespotrebno je reći da, pored toga što je album briljantan , on je… kako da kažemo… i pomalo kemp. Čak i za ikonu kakva je Cher. „Ja svakako nisam nameravala da bude,“ prede ona poput mačke, obučena sva u elegantno crno, zavaljena u fotelji. Mi pak pridodajemo da to mora da je stvar poklapanja do koga je prirodno došlo između grupe ABBA i nje, na šta ona odgovara smehom i nastavlja: „Da, znam, ali u mom umu nije bila takva slika, iskreno! Nisam želela da album bude kemp! Ali ako neko o albumu želi da misli da je takav i takva misao ga čini srećnim, onda sam ja

14

www.optimist.rs

OK s tim. Ali nisam ni malo želela da bude kemp. Želela sam da bude ili zabavan ili pak pomalo srceparajući.“ Onda podiže šake prekrivene prstenjem a narukvice na rukama zveckaju kao da bi rekle: „Šta se tu može.“ OK onda, album je i kemp i srceparajući, a posebno kada dođe do poslednje dve pesme „Winner Takes It All“ i „One of Us“ koja je inače omiljena pesma Cherine mame. Ali, ako Cher ne misli da je ovaj album kemp, šta onda ona podrazumeva da je naj-gej stvar koju je uradila za 50 godina karijere? Cher na to moje pitanje ispušta tako dugačak i zvonak smeh koji želim da mi bude rington na telefonu. „Moj bože, moj bože, pa ne znam! Ja nikada ne krenem sa namerom da radim gej stvari!“, kreće ona u maniru Edine Monsoon. „To je samo interpretacija. Šta bi drugo moglo da bude?“ Onda se udubljuje iskreno u razmišljanje pre nego što da odgovor: „Ja samo razmišljam o tome da u onome što radim budem svoja, a onda se prosto ta dva sveta sretnu kao da im je suđeno. U stvari ta dva sveta su jedno!“, potvrđuje ona ukrstivši prste na kojima se prstenje preobražava u prelepi bokser.

Ona je jedna od nas

Cher Darren Scott - Attitude Magazine

„U stvari. Čini mi se, da od početka ja i taj gej svet imamo neki sporazum“, smeje se Cher glasno. „Od samih početaka je među nama bilo nekakvog dogovora. Nismo se obavezali, ali da, od početka je tu bilo nekakvog sporazuma među nama.“ Da li je bilo šta i suviše gej za Cher? „Mmmmm ne bih rekla… Mi smo uvek imali taj neki pakt između sebe… Tajni pakt. Niko nikada nije s namerom rekao ’biće to pakt’.


Jednostavno se tako dogodilo. Ne znam sada sama da kažem kako se to dogodilo. Možda zahvaljujući haljinama? Nisam izgledala preterano kao devojka dok se nisam pojavila kao Sonny i Cher. U stvari mislim da nisam ni imala neke fanove dok smo bili Sonny i Cher. Osim ako su tada neki mudri gej muškarci prepoznali koliko sam u stvari kul. A ja sam krenula sa upoznavanjem gej ljudi oko sebe još kad sam imala 9 godina. Moja majka ih je dovodila kući. Ja bih ćaskala sa njima i oni su iskreno bili zainteresovani da se druže sa mnom, pričaju sa mnom i ja se sećam da sam još tad mislila kako neki drugi muškarci koje je mama dovodila kući nisu bili tako zabavni.“ Znači možemo da zaključimo da su gej muškarci spoznali to nešto u Cher još dok je ona imala 9 godina? „Ja sam samo mislila: ’Ti su muškarci drugačiji.’ Oni su bili frizeri. Moja mama je imala mnoštvo različitih prijatelja, ali ovi su bili specijalni. Mama je sa svojim drugaricama, mnome i dvojicom gej momaka jedno leto otišla u Palm Springs i tada je negde krenula doživotna ljubavna priča između mene i gej populacije.“ I mi kažemo da je to priča koja se nikad neće završiti a još rad na ABBA albumu daleko da je tome mogao da naškodi. „Ahahahahaha, znam, znam“, smeje se ona, „Samo da ste mogli da vidite moj twitter nalog. Neki od twittova su bili najsmešniji koje sam ikad čitala; na primer ’Zovite hitnu pomoć, upravo sam slušao SOS!’“. Primetili smo da dosta gej muškaraca na twitteru priča o tome kako su im ukradene perike…

„Ja mislim da je to bilo sjajno. Svi treba da imaju puno perika“, kaže Cher. A šta ona kaže, pak, da treba uraditi sa onima koji kradu perike? „Njima smrt ili pak kazna doživotne robije“, odgovara ona, smrtno ozbiljna. Još jedna zanimljiva gej stvar je mash-up „Gimme Gimme!“ u izvođenju Cher i Madonninog „Hung Up“ koji se vrti na društvenim mrežama. I pre nego što smo i postavili pitanje Cher već daje odgovor: „Ne, nisam čula taj mash-up niti se žurim da ga čujem jer znam da ću ga kadtad čuti negde usput kad se tome najmanje nadam!“ Cher je danas u super formi sa njenim karakterističnim humorom, britkim umom i šaljivim doskočicama. Kao što ona i sama kaže ona ima status dive već 50 godina i njoj ne treba nikakvo posebno predstavljanje jer ona je Cher! Ima 5 godina kako je izašao njen poslednji album „Closer to the Truth“ i ona u pravom diva-fazonu kaže da nije radila ni na čemu novom kada se rodila ideja za „Dancing Queen“. Ali nam daje na znanje da je razmišljala o tome da krene da radi na novom albumu u to vreme. „Šta bi to moglo da bude, mogu vam reći, ali neću“, smeje se videvši koliko smo ushićeni da saznamo, „jer nisam rekla nikome drugom do sada. To je bilo nešto što sam priželjkivala da uradim celoga života a onda se ABBA prosto desila i uvukla između želja i realnosti.“ Ideja joj je kako kaže ona, došla jedne večeri dok je sedela kod kuće i kad ju je saopštila svom menadžeru iz Australije, on je pao na kauč, prosto oboren koliko je bila super. Projekat je započeo >> Vodič kroz gej Srbiju

15


OPTIMIST Intervju

tako što se Cher prvo mašila ABBAine pesme „One of Us“ - koja se prosto izdvaja sa albuma tom dirljivom lepotom koja se zalepi za čoveka. „Nisam razmišljala mnogo o tome, pesma je prosto bila od onih s kojima klikneš. I nastavila sam, doduše, osetivši se obeshrabrenom jer ABBAine pesme su jako teške za izvođenje, iako ljudi nisu svesni toga. One su daleko mnogo složenije i sadržajnije no što se čini. I ja mislim da ljudi vole ABBU, ali ih na muzičkom nivou ne razumeju. Niko ne zastane i ne zapita se „Zašto ja volim ABBAu?“ Cher već pominje i mogućnost albuma broj 2, jer želi da snimi i „I Do, I Do, I Do“. Mi joj sugerišemo da sama pesma već ima svoju gej istoriju zbog pojavljivanja u filmu „Muriel´s Wedding“ na šta se ona grohotom smeje i odgovara: „Ma daj, pa znam napamet svaki dijalog iz tog filma! Tako sam ja i zavolela ABBAu stvarno. Bila sam opsednuta tim filmom i baš sam ga skoro ponovo gledala. To je film koji je na žalost jako potcenjen.“

16

www.optimist.rs

I kada smo već na temi revizije muzičkih albuma, Cher eto ima 72 godine pa je, s obzirom na to, pitamo postoji li i jedna njena pesma koju bi ona preradila. „Kada bih imala šansu, mislim da bih uradila sve njih ponovo na neki drugačiji način. Doduše, toliko je vremena prošlo i toliko pesama imam iza sebe da se nekih ni ne sećam o čemu su. No, znam da postoji nekoliko njih koje volim baš onakve kakve su.“ „Pa hajde, reci nam koje su onda to“, molimo je mi. „Save Up All Your Tears“, odgovara ona. „Odradila bih je nešto bolje danas, ali je to jedina pesma koju sam otpevala direktno nekome, momku na koga sam bila jako besna u to vreme. Ako je poslušate, čućete i zašto. Tu pesmu sam pevala njemu.“ Da li to znači da ga se ona seća uvek kada peva tu pesmu? „Ne!“, smeje se Cher na to. „Čak se danas ni ne sećam ko je to bio.“


Ali, nije li to uvek način na koji se stvari razvijaju… Cher se smeje i kaže: „Moja mama je uvek govorila da ako to nešto izgubi vrednost nakon 5 godina, onda nije ni bitno.“ Kada već pričamo o filmovima poput „Muriel´s Wedding“ i „The Adventures of Priscilla, Queen of the Dessert“, postavljamo Cher pitanje kada je postala svesna toga da drag zajednica „skida“ upravo njen izgled i pojavu. „Ne bih znala da vam kažem to sa nekom preciznošću jer se sve to čini tako davnom pojavom. Čini mi se i da sam tada bila toga nečeg svesna, ali onda sam ugledala jednog dečka u nekoj popodnevnoj TV emisiji. Da li je beše to bila neka emisija sa Mikeom Douglasom ili Mervom Grifinom (američki poznati talk shows). I njih dvojica su nešto bila u nekom tržnom centru i odjednom vidiš na pokretnim stepenicama dečka koji je u kostimu nalik mome iz pesme ’If I Could Turn Back Time’ i pevuši upravo tu pesmu i sledeće što sam pomislila je bilo: ’Ja moram da upoznam ovog momka!’ To je bila prva osoba koja me je navela da pomislim da je to pravi umetnik i da je fantastičan u onome što radi. Zove se Elgin Kenna i on je na kraju nastupao sa mnom. On je stvarno i bio genijalac. Sećam se da smo zajedno nastupali na sceni i kada bih pogledala u njega naježila bih se jer je on izgledao potpuno kao ja i radio je baš sve što sam radila i ja. Onda sam se malo osvrnula oko sebe i počela sam to polako da primećujem svuda, da me ljudi imitiraju, ali je on definitivno bio najbolji u tome.“ Na ovo mi dodajemo da to mora da je čudno iskustvo u životu za nekoga, da vidi ljude obučene poput sebe svuda, ali nas Cher opet zapanjuje briljantnošću svog humora uz ozbiljan izraz lica: „Baš naprotiv! To je tako prirodno u stvari. Upravo sam bila na Prajd paradi u Australiji i tamo je svuda bilo milion mene i sve te Cher i ja smo se super provodile…“ I naravno kad smo već kod drag tema, bilo bi tako bezosećajno i nehajno da ne pomenemo „RuPaul´s Drag Race“, pa je pitamo da li bi se ona ikad pojavila u emisiji ukoliko je Ru pozove. Na to ona vrlo pažljivo formira odgovor: „Mislim… mislim da bi to bilo takvo iznenađenje u jednom momentu.“ I pre nego što ja, sa sve zapanjenom facom, uspevam da krenem sa narednim pitanjem, Cher već menja tok razgovora: „Rua poznajem već jako dugo. Jako volim njegovu glumu. On je

jako dobar glumac i volela bih kada bi se on više i bavio glumom. On je jedan sladak momak i ja ga mnogo volim. I možda… možda bi to stvarno bilo jedno iznenađenje.“ U njenim očima je taj prepoznatljivi, nestašni sjaj a na usnama osmeh. Razgovor se polako premešta potom na seriju koju je Cher pisala za mrežu „Logo“ koja emituje i „Drag Race“ u Sjedinjenim Državama. Kaže da serija po tematici nije toliko gej jer pokušavaju da privuku i strejt publiku da je prati. Ali izgleda da će na kraju serija otići ipak nekoj drugoj mreži na emitovanje. „Netflix“ bi već trebalo da se otima za seriju, rekli bismo… „Upravo“, nastavlja ona, „Da vam iskreno kažem, nisam stigla previše da se bavim serijom do sada jer sam bila prezauzeta, ali stvarno mislim da će biti dobra. Jer će serija nalikovati priči: Dve Judy Garland – jer se u seriji pojavljuju dve sestre koje po liku najviše nalikuju Judy – upoznaju gej muškarce.“ „Ali Cher, upravo si nam rekla da serija nije gej!???“ A ona na to odgovara provalom smeha. No ima još uvek dosta toga da je okupira jer se planira izdavanje njene knjige, potom „Here We Go Again“ turneja koja će krenuti od Australije. Cher je mišljenja da će ova turneja koja u stvari nije ni trebalo originalno da nosi ovo ime, biti jako živahna, a posebno kada stigne u Ujedinjeno Kraljevstvo. I ona se tim povodom izjašnjava na sledeći način: „Ako bih igde želela da se turneja održi, to je tamo jer ona ima posebno mesto u mome srcu“, kaže ona za Britaniju. Tu je, da pomenemo, i brodvejska adaptacija života Cher, koja se i naziva „Cher Show“, na kojoj, kako nam je ona već ranije pomenula, treba da se doradi: „Nekim stvarima vezanim za ovaj projekat sam srećna, što se nekih tiče i skačem od sreće, dok pak neke moraju da budu izmenjene i usavršene. Bilo bi dosta lakše da sam mrtva“, nastavlja ona uz zločest smeh, „jer me onda ne bi bilo da vičem: ’Ovo ne valja, to nećemo raditi, to nije u redu, to ne može da se radi!’ Mislim da je bolje da se radi mjuzikl o nekome kada ta osoba ode na drugi svet.“ Nama se pak čini da bi Cher i sa tog drugog sveta imala uvek šta da doda i dovikne kreatorima. A ona na to satirično dodaje: „Štaviše, mogla bih i javila bih da sam tu. Napravila bih buku svakog momenta kada mi se ne bi svidelo kojim tokom su stvari krenule u produkciji.“ Vodič kroz gej Srbiju

17


J

OPTIMIST doroteo

oš od seksualne revolucije i njujorškog Studija 54, ali svakako i pre toga, seks i droga su neraskidivo povezani i gotovo da nema osobe koja ima liberalan odnos prema seksu, a koja nije makar jednom spojila njegove čari sa efektima koje u našem mozgu proizvode narkotici. Mnogo je i onih koji kažu kako ga na taj način nikada nisu konzumirali, a onda shvate kako ipak jesu jer su prevideli činjenicu da kada je o chem sex-u reč u njega spada i seks pod dejstvom alkohola koji je takođe narkotik, samo legalan. Činjenica da svako ima pravo na sopstvene izbore kada je reč o načinu na koji će da upražnjava seksualne aktivnosti pada u vodu pred jednim poražavajućim statističkim podatkom koji kaže kako je danas svaka druga osoba ispod 18 godina, kombinovala drogu i seks što je posebno prisutno među LGBT+ populacijom sa

18

www.optimist.rs

kojom u vezi je još alarmantniji podatak da većina istih tvrdi kako se ne seća kada je imala seksualni odnos tokom koga nije konzumirala i neki opijat. Najproblematičnije u vezi sa ovim podacima jeste to što takav pristup seksu nije samo pogrešan već može izazvati trajne negativne posledice, pri čemu se ne misli na one koje konzumiranje droge donosi samo po sebi. Problem kod konstantnog upražnjavanja ovakvog oblika zabave je taj što telo stvara jedan vid specifične zavisnosti tokom koje u nekom trenutku postaje potpuno nemoguće imati seks bez dejstva narkotika što je posebno slučaj sa muškom populacijom koja na ovaj način pokušava da prevaziđe problem koji ima sa samopouzdanjem. Zanimljiv je podatak da mnogi koji su probali seks o kome ovde govorimo nisu kao razlog naveli želju da pojačaju užitak, već osećaj sigurnosti da se neće izblamirati u krevetu tj. u svoju želju da probaju seks pod dejstvom narkotika su transformisali potrebu da tokom istog budu opušteniji i sigurniji u sebe. Droga i alkohol se,


uostalom, zbog toga najčešće i uzimaju. Pro- ćaju, najčešće ni seksa, ni samog osećaja, osim blem je, međutim, što je pomenuto samopouz- što znaju da je dok je trajao bio dobar. Ukratko danje kratkog daha i što predstavlja zamku u rečeno, ukoliko planirate da prilikom sledećeg kojoj nesigurnost koju su imali pre ulaska u ova- odlaska u krevet sa nekim ponesete i narkotik, kav seks posle njega može postati još izraženija. informišite se o njegovom dejstvu, ali računajSeks pod dejstvom narkotika nekome kome li- ući na to da će efekat koji će imati na vas ipak bido nije na visokom nivou, može dodatno biti individualan i pre svega ne zaboravite da umanjiti samopouzdanje jer droga najčešće do- ponesete strast, dok se makar mala doza fizičke vodi do kolapsa na terenu, pa od planiranog privlačnosti prema osobi sa kojom ulazite u ovu maratona za koji su se naoružali, na kraju može igru podrazumeva. Ako se upuštate u seks bez i da ne bude ništa. Naravno, nije dobro ni da mu strasti, onda vam ne treba ni droga, jer to onda se taj seks dopadne i samopouzdanje skoči na znači da vam je seks posao, a na radnom mestu maksimum jer će se u tom slučaju navući na su droge zabranjene. Seks bez strasti je isto što drogu, a sa užitkom u seksu može da se poz- i droga bez pozitivne energije i obrnuto – zalud dravi, jer onaj pravi, bez dejstva narkotika će utrošeno vreme i sve ostalo što je utrošeno. teško osetiti dok će taj pod dejstvom opijata guChem sex koliko god dobar bio sa vremebiti na onome što ga je prvi put toliko privuklo. nom otupljuje naša čula, a kako seksualni porivi Uprkos podacima da su izvesni opijati još od rastu on čini da onaj ko ga konzumira sa svakim praistorije korišćeni u svrhu afrodizijaka i uprkos novim biva sve nezadovoljniji i nezadovoljniji. brojnim istraživanjima o tome kako droga utiče Uz to, muškarcima preti problem sa impotencina ljudsku svest o samom njenom uticaju na jom izražen terminom „coke dick“ koji predstavseks znamo jako malo. Stoga, ukoliko i razmi- lja onaj trenutak kada više ni mozak nema šljate o takvom eksperimentu, najbolje je kon- dejstvo na vaš polni organ i ma koliko želeli seks sultovati se sa stručnim licem jer anegdote vaš vršnjak je uspavan i nije ni od kakve pomoći drugih ljudi vam neće puno pomoći. Ako ste ih jer se udružio sa narkotikom i dok ste vi napapažljivo slušali, onda ste sigurno shvatili kako se ljeni do besvesti i spremni da krenete u napad ni dvoje seksualnih partnera u istom seksual- struktura vašeg vršnjaka je nalik skuvanoj španom odnosu, pod istim uslovima i pod dejstvom geti. Koliko god da je prethodno bila duga, sada istog tipa i iste vrste narkotika nisu isto osećali. je meka. I taj špageti efekat, nažalost, prati preŠto je sasvim logično, jer jedna ista droga nema teranu konzumaciju opijata bilo kakve vrste uvek isto dejstvo ni tokom seksa. Sreća na individuu, a pou nesreći je što za gotovu ne na dvoje takav problem porazličitih ljudi na stoji rešenje u vidu koji god oni način novog opijata – viNarkotici i seks bili povezani. jagre. Dakle ovisnici Iskustva onih o narkoticima u koji su probali seks seksu, koji ga vole ili pod narkoticima su imaju samo pod toliko različita da ih dejstvom nekog je teško grupisati i u opijata, na kraju najopštijoj mogukrajeva ne moraju Piše: Bogdan Petrović ćoj generalizaciji da brinu. Posle svih ove teme. Svi koji su eksperimentisanja ga ikada probali gotovo nepogreuglavnom se slažu šivo dolaze do toga oko dve stvari. Prva je ta da kakav god droga da seks više neće moći ni da zamisle, a kamoli imala uticaj na seks ona nije mogla popraviti da imaju, bez opijata zvanog plavi dijamant. U onaj u kome nije bilo strasti, a druga stvar je ta prevodu, ono što su želeli, na kraju ih je i dočeda ukoliko je seks pod dejstvom narkotika zaista kalo, samo u ne baš ohrabrujućoj formi. i bio odličan, onda ga se oni uglavnom ne se-

Chem sex

Vodič kroz gej Srbiju

19


OPTIMIST Aktivizam

Dve decenije nakon ubistva Matthewa Sheparda, njegova zaostavština i dalje živi kroz fondaciju koja nosi njegovo ime, a koju su pokrenuli njegovi roditelji. Ali još mnogo toga treba da se uradi.

N

akon brutalnog nasilnog napada na Matthewa Sheparda blizu Laramia u državi Wyoming, oktobra 1998, vreme kao da je stalo, a pogotovo za njegovu porodicu. Dok su hirurzi davali sve od sebe da spasu život mladog studenta, njegovi roditelji se prisećaju da su dobijali plišane mede od strane aktivista širom Sjedinjenih Država. Poruke koje su bile prikačene za njih pozivale su porodicu Shepard da ne odbaci priliku da javno progovori o bitnosti prihvatanja i razumevanja LGBTQ zajednice. Dennis i Judy Shepard su saslušali preklinjanja i uzeli su ih k srcu. Osnovali su fondaciju „Matthew Shepard“ u decembru 1998. Ne samo da bi nastavili da govore javno o značaju dostojanstva, poštovanja, ljubavi i razumevanja, već i kako bi nastavili borbu za LGBTQ ljudska prava na svim poljima. Njihovi napori doveli su do usvajanja i potpisivanja Matthew Shepard i James Byrd Jr. zakona o prevenciji zločina iz mržnje 2009. godine. I na momenat se činilo kao da je cela nacija krenula putem borbe protiv nasilja. A onda je na scenu stupio predsednik Donald Tramp. Pre nego što je on zauzeo svoje mesto u Beloj Kući, State Department je odvajao sredstva za Matthew Shepard fondaciju, ali nakon predsedničkih izbora 2016. Fondacija više nije dobila ni jedan dolar od strane državnog aparata. A to je ono što čini neprestano funkcionisanje fondacije otežanim. Veliki deo posla kojim se sama fondacija bavi vezan je za putovanja širom Sjedinjenih Država kako bi se pre svega pripadnici policije obučili kako da na pravi način procesuiraju zločin iz mržnje. Sada je prioritet fondacije postalo traženje neophodnih sredstava i sponzorstava od strane korporacija koje su voljne da pomognu rad fondacije, no sve to nije usporilo organizaciju i njen rad.

20

www.optimist.rs

Fondacija (MatthewShepard.org) nastavlja zalaganje za uvođenje antidiskriminatornih zakona u svim državama. Bez zaštite te vrste ljudska prava LGBTQ populacije su ostavljena na volju poslodavaca, stanodavaca, korporacija… „Činjenica je da u 30 država širom Amerike možeš da budeš otpušten zato što si gej“, objašnjava Sara E. Grossman, menadžerka za odnose sa javnošću u fondaciji. „Kako da onda osoba koja je pretučena zato što je gej, na primer u Alabami, ode da prijavi zločin policiji koja slučaj zavede a onda to ode u vesti a onda njihov gazda to vid i otpusti ga jer je gej. Sada je ta osoba bez posla i žive u strahu za svoju sigurnost. I to je ono što čini srž rada ove fondacije, ako razumete.“ Po FBI izveštaju iz 2016. godine, 17.7% od 6121 krivičnih dela koja su prijavljena su zločini motivisani mržnjom na osnovu seksualne orijentacije osobe nad kojom se nasilje vršilo. Grossman kaže da, na žalost, u tim prijavama postoji dosta rupa. A i procesuiranje zločina iz mržnje i kriterijumi za procesiranje se razlikuju od države do države. Brojevi do kojih je sama Shepard fondacija došla je da su u stvari ovakvi zločini iz mržnje u stvari približniji broju od 250 hiljada izvršenih zločina u toku godine. A da ne govorimo o lošem i nedovoljnom načinu prijavljivanja nasilja nad transrodnim i transseksualnim osobama. I to upravo iz razloga što se policija oslanja na zastarelu dokumentaciju kada određuje rod žrtve. Da napomenemo da sami pripadnici snaga reda imaju iza sebe istoriju namernog prekrštavanja roda osoba koje prijave da je nad njima nasilje izvršeno i namernog nazivanja osoba imenima pod kojima se oni više ne vode, kao i istoriju postavljanja pogrešnih vrsta pitanja LGBTQ populaciji. „Ako su vam ukradena kola niko vas neće pitati gde ste vi bili, šta ste pili, s kim ste bili i šta ste nosili tog momenta, zar ne? Ali zašto su upravo to ona pitanja koja se postavljaju osobama kada one dođu da prijave zločin iz mržnje?“, raspravlja o tome dalje Grossman.


Fondacija radi sa zajednicama koje su najviše pogođene zločinima iz mržnje, a to su imigranti, ljudi drugačije boje kože, Muslimani, Jevreji i LGBTQ zajednica. Misija fondacije je da poveže one koji su preživeli napade sa pravim ljudima, da li je to sad osoba koja služi kao veza u policiji između policije i LGBTQ populacije, ili su to pak lokalni advokati. „Mi se trudimo da ih osnažimo kako bi bili asertivni i preuzeli sami inicijativu da prijave nasilje koje su doživeli. Mi možemo da izađemo i pričamo sa zajednicama iz dana u dan, nedelju u nedelju, meseca u mesec, ali ako niko te zločine ne prijavljuje mi onda ne raspolažemo nikakvim podacima. Napori koje organizacija ulaže su vidljivi ali transparentne informacije, univerzalnost standarda prijavljivanja i pribeležavanja tih zločina su takođe od krucijalne važnosti. Kada govorimo o prijavljivanju i zločinima iz mržnje u istoj rečenici, ne mislimo na to da li će pojedinac otići i prijaviti nasilje, već da li će snage reda i zakona podvesti taj zločin kao zločin iz mržnje i da li će ga dalje prijaviti federalnim službama (jer je većina zakona protiv zločina iz mržnje pod federalnom jurisdikcijom).

20 godina od ubistva

boljšamo Shepard-Byrd zakon tako da prijavljivanje zločina iz mržnje bude zakonski obavezno i zahtevano“, kaže Grossman. U oktobru fondacija obeležava 20 godina od smrti Matthewa Sheparda njihovim godišnjim dešavanjem u Denveru u Koloradu koji se zove „To Make a Difference“. Ove godine dešavanje čija će tema biti plišani meda, će slaviti dostignuća mnogih gej pojedinaca kao što su Adam Rippon, olimpijski klizač, Leslea Newman, lezbejska spisateljica, Justin Nelson i Chance Mitchell koje su koosnivačice Nacionalne LGBT privredne komore, kao i Drew Adams, transrodni srednjoškolc iz Floride koji je ambasador za mlade fondacije Matthew Shepard. Gledajući u budućnost, Grossman kaže da društvene mreže mogu da budu veoma jaka alatka za queer omladinu koja se u svojoj sredini oseća nedovoljno prihvaćeno: „Veoma je bitno kreirati sopstveni osećaj za zajednicu i bezbednost. Ako ti to nije dostupno tu gde živiš, idi na društvenu mrežu jer tamo postoji obilje informacija i znanja koji su ti dostupni. A iskreno govoreći, Facebook je najveća država na svetu“, dodaje ona.

Matthew Shepard piše: DAVID A.

Grossman primećuje da je u Majamiju prijavljeno samo dva zločina iz mržnje, kao i u Hjustonu i na Havajima, ali ne zato što se oni tamo ne dešavaju. Dok na primer u državama kao što je Tenesi postoji finansiranje iz budžeta koje se direktno odnosi na prijavljivanje ovakvih akata, i onda se ljudi tamo time bave. „Ako bismo mi kao fondacija imali jednu želju onda bi to bilo kako da prepravimo i po-

Vodič kroz gej Srbiju

21


U OPTIMIST Intervju

filmu o grupi Queen i Frediju Merkjuriju, „Bohemian Rhapsody“, mu je dodeljena glavna uloga, a mi smo već oduševljeni. Van filmskog platna, on je šarmantan, pažljiv i učtiv. Miriše na sandalovinu, mada ne može da se priseti koji parfem ima na sebi. Kada smo upoznali Ramija, ostalo mu je još 48 sati do završetka snimanja filma. Još uvek je bio pod utiskom snimanja - ipak je glumio legendarnog pevača, u prvom filmu o frontmenu grupe Queen, koji je umro od posledica AIDS-a, u novembru 1991, sa samo 45 godina. Rami je prepoznatljiv po ulozi u seriji „Mr. Robot“ i „The Pacific“. Kada je završio sa snimanjem, ponovo je bio obučen. Postoji velika razlika u izgledu uživo i u filmu „Bohemian Rhapsody“. „Recimo da su malje na grudima moje, to je bilo najbolje što sam mogao da uradim“, odgovara kroz smeh kada smo ga pitali koliko su mu šminkeri pomogli u postizanju takvog izgleda. „Ponekad mogu da pustim da mi izrastu dlake.“ Mi iz magazina Attitude smo bili te sreće da pogledamo neuređene snimke filma u trajanju od 40 minuta. Od oduševljenja smo hteli da skočimo i aplaudiram. Kroz naš razgovor postaje očigledno da je ovaj projekat imao dubok i pozitivan uticaj na trideset-sedmogodišnjeg Ramija. Kada smo ga pitali o filmu, odgovorio je: „Ovo je bilo jedno od najdragocenijih iskustava.“ Napravio je pauzu i razmišljao neko vreme, što se često dešavalo kroz naš razgovor, očigledno tražeći najbolje reči kako bi pažljivo opisao svoju strast, a da ništa ne može pogrešno da se protumači. „Imao sam toliko sreće što sam dobio šansu da glumim jednog od najtalentovanijih muzičara našeg vremena. To je nešto trajno za bilo koga ko pokuša da prihvati ovakav izazov. Dosta sam porastao tokom snimanja. Fredi je ostavio utisak na mene.“ O ovom projektu se priča već deset godina glasine o različitim varijacijama, kao jedna u kojoj Fredi umire u sred filma, koja nije naišla na tako pozitivne reakcije. Producent Grejam King je skoro opovrgnuo glasine da je neko drugi bio u planu za tu ulogu. Kada je glavni producent Denis O’Sa-

22

www.optimist.rs

livan pronašao Ramija, potraga je bila gotova. Kada ga budete videli u filmu, shvatićete da niko ne bi mogao ovako da tu ulogu iznese Rami je jednostavno savršen. „Ne obraćam pažnju ni na šta što je negativno, zato što sam saznao koliko je on bio jedno posebno i prelepo ljudsko biće. Njegova duša će zauvek živeti sa nama.“ Nešto na šta još ne treba da obraćamo pažnju jesu kritike na društvenim mrežama posle objave trejlera za film. Mnogi su se žalili da je Fredijeva priča zbog Holivuda prikazana previše „strejt“. „Tužno je što ljudi odmah kritikuju čak posle tizera koji traje minut. Ne mislim da film ne dotiče temu njegove seksualnosti i bolesti od koje je patio, AIDS. Ne znam kako bi to ikako moglo da se ignoriše. Besmisleno je da neko može to da proceni posle jednominutnog trejlera. Svi znamo da je on bio promiskuitetan, prikazuje se u filmu, ali nismo hteli da se film na tome zasniva. Ideja je da se proslavi njegov život, strast i ljubav prema životu. Kada znate da je neizbežan kraj blizu, postajete svesni koliko brzo lepota može da nestane.“ Kritike su takođe neizbežne, jedna od njih je da strejt glumac ima gej ulogu. Ali Rami ima jasan stav o ovome. „Ja sam uvek pri stavu da treba da prihvatiš ono što jesi. Naša seksualnost ili identitet nije nešto što nas definiše. Ono što je Fredi rekao: ’Ja sam ono što jesam. To sam ja.’ Nikada nije pravio problem od toga ko ga privlači ili s kim će biti. Bio je veoma privatna osoba i sa svima je postupao jednako. Tako i ja gledam na život. Ne gledam na uloge na način da treba da glumim heteroseksualca. To bi bilo smešno. Nijednog reditelja ne gledam kao ženu ili muškarca, ili gej reditelja. To mi je sve besmisleno. I zašto bih sebe stavljao u situaciju da neću da prihvatim ulogu.“ Za sve koji se brinu zbog toga, Fredi je veoma gej u filmu. Takođe je prikazano njegovo prijateljstvo sa di džejem i komičarom Kenijem Everetom (koga u filmu glumi dreg legenda Dickie Beau), i Aron Mekusker glumi Džima Hatona, Fredijevog dečka. Čak se pojavljuje i princeza Dijana Oni ljudi koji gledaju trejler i dižu virtuelne uzbune, ne prihvataju Meri Ostin, Fredijevu devojku. On za nju kaže da mu je vanbračna žena, kojoj je čak u testamentu ostavio kuću.


„Rekao bih da je ona bila njegova srodna duša. Oni su razumeli jedno drugo.“ „To je nešto što se mora spomenuti u filmu, isto kao i njegova seksualnost. Mora se prikazati njegova veza koja je trajala šest godina, u kojoj je čak zaprosio ženu.“ Još nešto su stvaraoci ovog filma morali da prikažu, iako to nisu ni morali. Izvori kažu da su novinari, očajnički želeći da dokažu da Fredi boluje od HIV-a, 1986. saopštili da je uradio analizu krvi-nešto što je on u nekoliko navrata porekao. Nešto toliko jednostavno kao analiza krvi, je saopšteno kao vest 1986, ne tako davno. Hutton koji je preminuo 2010, rekao je da je Frediju HIV dijagnostikovan u aprilu 1987. Gitarista Queena, Brajan Mej je izjavio da su članovi benda to saznali ubrzo pred njegovu smrt. Film uključuje neverovatan nastup benda u Live Aidu 1985, i dirljivu scenu gde Fredi saopštava svoju dijagnozu bendu, i kaže kako ne želi da ostane upamćen po tome da boluje od HIV-a. Da li su članovi Queena raspravljali kako tome treba da se pristupi? „Da, razgovarao sam sa njima o tome. Ne želim da pričam o tome pre nego što se konsultujem sa njima. Taj trenutak je nešto sveto, ne želim to da narušim.“

On je Fredi Merkjuri

Rami Malek Darren Scott - Attitude Magazine

„Film ne prati priču hronološki. Poigravamo se sa tim da bismo priču napravili što interesantnijom. Pričali smo sa Brajanom i Rogerom o tome da prepravljamo stvari koje su se dogodile da bi sve stalo u film u od dva sata. Imamo ograničeno vreme na raspolaganju, i ograničenu priču koja zapravo postoji u realnosti.“ „Oni ga cene kao dragog prijatelja i brata. Ja ga takođe cenim na moj svojstven način.“ S obzirom da je Fredijeva bolest postala deo njegove priče, i to javno, da li je Rami mislio da je to bitno da se uključi u „Bohemian Rhapsody“? Napravio je još jednu dugu pauzu.

>> Vodič kroz gej Srbiju

23


OPTIMIST Intervju „U ovom filmu smo morali toj temi da priđemo na delikatan način, nismo to mogli da izbegnemo. To je jako bitan trenutak u filmu, koji je veoma tužan ali i inspirativan u isto vreme. Dokazuje koliko ljudi mogu biti otporni, i koliko se oslanjamo na snagu naših prijatelja i porodice da nas izbave iz teških situacija.“ Ramijev glas puca. „Nešto u njegovom karakteru u tome što može da stoji i kaže tako nešto je oličenje njegovog karaktera. Njegova duša zrači, čak i u najmračnijim situacijama je nešto što je u isto vreme i tužno i inspirativno.“ „Ova pandemija je još uvek ogromna pretnja mnogim ljudima širom sveta. To je deo stvarnosti mnogih tako da bi bilo šteta da to ne spomenemo.“ „Brajan i Rodžer su osnovali humanitarnu organizaciju, The Mercury Phoenix Trust, sada na neki način možemo biti deo toga. Ovo istraživanje Fredijevog života me je navelo da shvatim da svi mi treba dosta toga da preduzmemo a ne samo da pričamo priče. Naravno to je moja strast i ljubav, ali sada želim da uradim sve kako bih podigao svest o ovoj užasnoj bolesti koja još uvek postoji, i da doprinesem tome da se ona eliminiše.“ Tragedija Fredijeve smrti je nešto što se kosi sa njegovom ljubavi prema životu. Ramija pitamo da li još uvek živi kao rok zvezda? „Posle snimanja scena koncerta, bio sam pun adrenalina, sada razumem zašto je tako teško da posle toga odeš pravo u krevet i spavaš. Gluma te ponekad ispuni adrenalinom, a još kada se na to doda performans. Koncert unutar filma to još više pojačava. Nikada sebe ne mogu porediti sa rok zvezdom, ja sam samo glumac, ali je to svakako nalet energije.“ Dosta vremena je prošlo otkako je Rami dobio ulogu Fredija i zapravo počeo sa projektom koji je definisao njegovu karijeru. Tokom pres konferencije za drugu sezonu serije Mr. Robot, početkom 2016. doputovao je u Los Anđeles. Jednim razgovorom njegov život će se promeniti. „Našao sam se sa producentima koji su dobili prava za film, oni su mi predložili da glumim Fredija. Imali su me na umu. Samo nisam shvatio da su me videli kao izbor za ovu ulogu. Holivud je veoma promenljiv, tako da sam taj sastanak shvatio sa rezervom.“

24

www.optimist.rs

„U slučaju da mi pođe za rukom, stavio sam se u poziciju da se konstantno poboljšavam. Počeo sam da se spremam dve godine pre početka snimanja, za svaki slučaj. Kada sam završio film ’Papillion’ moj lik je kroz snimanje ostario. Devojka koja je bila zadužena za šminku i maske morala je da mi napravi nove zube kada sam ostario kako bi izgledali oronulo. Tada mi je sinula ideja. Pitao sam je: ’Da li imaš kalup mojih zuba?’, rekla je da ima. Pokazao sam joj sliku i pitao: ’Da li možeš da mi napraviš ovako nešto?’ To je bila Fredijeva slika. Nasmejala se, i kroz nedelju dana donela mi je zube. Još nisam bio siguran da ću dobiti ulogu, ali svake noći stavio bih zube kako bih se navikao da mu fizički budem bliže.“ „Prošlo je neko vreme dok sam saznao da sam upravo ja taj lik, da sam dobio ulogu. Morao sam još da dobijem odobrenje Meja i Tajlera ali sam morao biti što spremniji.“ Rami dodaje: „Odleteo sam za London a već sam se prethodno uneo u ulogu pre nego što sam išta znao.“ Glumiš nekoga ko je stvaran, neverovatno mnogo se zna o njemu, to za tebe kao glumca podrazumeva dosta pripreme? „Od početka sam bio svestan da neću prikazati Fredija onakvog kakav je stvarno bio, sa svom njegovom harizmom. Nikada neću potpuno biti kao on. Sve što sam mogao da uradim je da se što više potrudim da prikažem suštinu. Da ga razumem i nađem prozor u njegovu dušu. Sklonio sam se od pritiska da moram da budem isti kao on. Niko neće biti kao Fridi Merkjuri, zauvek će postojati samo jedan. Ja sam samo želeo da prikažem jedan deo njegovog života.“ Rami kaže da je bio okružen ljudima koji bi mogli u ovome da mu pomognu da razume komplikovan Fredijev život. Odrastao je u Zanzibaru (sada Tanzanija), Fredi je pohađao internat u Indiji. Pobegao je od revolucije, došao je i postao imigrant u Londonu. Način na koji je spoznao svoju seksualnost, na koji je voleo i postojao, je bila konstantna potraga, kao i kod svih nas. Rami je radio sa instruktorom pokreta, Poli Benet. Zajedno su se bacili u istraživanje. „Može se zaključiti da je Fredi pogledao film ’Cabaret’ nekoliko puta. Gledao bih Lajzu Minelu u tom filmu i pomislio: ’Evo, to je isti Fredijev pokret’. Da bismo ga razumeli, proučavao sam ljude na koje se on ugledao. Stalno smo pravili


Dejvid Bouvi poze, ili nešto u stilu Lajze. To je stvarno bila najveća draž svega.“ Osim Poli, Rami je bio okružen ljudima koji su ga transformisali u jednog od najboljih šoumena. Vilijam Konačer je bio instruktor dijalekta, a Džulijan Dej, koja je radila na filmu „Control“, o bendu Joy Division je bila zadužena za kostime. Sada kada si osetio kakav je njegov život bio, proživeo si jedan deo, da li imaš neke sličnosti da njim? „Veoma. Ja sam prva generacija rođena u Americi. Moji roditelji su ovde došli u potrazi za boljim životom. Mogu reći da sam se u nekim trenucima osećao kao da ne pripadam ovde. Lepota Fredija Merkjurija je ta da svi možemo sebe da pronađemo u njemu, u smislu da dok smo mlađi još ne znamo ko smo i kuda idemo. Želimo nešto posebno.“ „Ono što je najdivnije kod njega je da može da dopre do vas kao ljudsko biće, da se poveže sa vama. Bilo da ste osoba na kraju koncertne arene koja se oseća kao da ne pripada ili čujete njegov glas na radiju, zasigurno će dopreti do vas.“ Želimo da znamo da li se u filmu prikazuje legendarni video iz 1984. za singl „I Want To Break Free“, gde je Fredi u dregu. Rami nam otkriva da taj spot jesu snimili. „Bilo je veoma zabavno. Nadam se da će prikazati proširenu verziju. Još ne znam kako će krajnja verzija filma izgledati.“

Ne možemo ga naterati da nam kaže još detalja o filmu, pa ga zato pitamo da nam opiše prvo iskustvo sa dregom. „To ću ostaviti vašoj mašti“, odgovara stidljivo. Ali to nije jedino izdanje koje izaziva pažnju. „Beli satenski kostim koji su Fredi i Brajan nosili tokom 70-ih je bio jako zabavan. Imao sam priliku da se vrtim u njemu na sceni. Kamera je to veoma lepo uhvatila.“ „Najupečatljivije mi je bilo isprobavanje kostima po prvi put. Imao sam oko pedeset sati proba kostima, što bi za neke glumce bila noćna mora.“ „Ali to je bio proces stvaranja. Imao sam šansu da probam fenomenalnu garderobu i posle zasijam u njoj.“ Da li je neke komade garderobe sačuvao? „Nekoliko stvari. Peškir sa inicijalima FM. Ali iskustvo i uspomene, to ostaje zauvek. Ostaće uz mene dokle god sam živ.“ Zvuči kao da ga je ovo iskustvo promenilo. „Kako da ne? Naravno da jeste. Imao sam tu sreću da spoznam detalje o ovom čoveku i nadam se da mogu to da podelim sa ljudima koji pogledaju ovaj film, slušaju njegovu muziku ili pogledaju film o njemu.“ „Trebalo bi da njegova duša nastavi da živi u bilo kom obliku. U tome mu naravno nije potrebna moja pomoć, ali samim tim što sam deo toga je izvanredno i posebno iskustvo.“ Vodič kroz gej Srbiju

25


OPTIMIST Aktivizam

Rezultati prvog istraživanja o položaju LGBT građana na radu i pri zapošljavanju dramatični i zabrinjavajući.

D

uboko verujemo da bez ekonomske nezavisnosti nema slobode. Takođe verujemo da je razvoj pojedinca (i zajednica) kao i kvalitet života primarno uslovljen ekonomskom nezavisnošću odnosno sposobnošću pojedinca da obezbedi dovoljno novca za pristojan život. Ukoliko pojedinac nije sposoban da zaradi dovoljno novca za pristojan život iracionalno je očekivati od njega da će biti žustar borca za svoja prava jer je suočen sa svakodnevnom bornom za egzistenciju. Po podacima Eurostata 38,7% stanovništva Srbije je u riziku od siromaštva dok tradicionalno ugrožene grupe obično imaju dodatno otežan pristup tržištu rada. Diskriminacija, kod marginalizovanih grupa, predstavlja čest i sna-

uglavnom formira na osnovu sistemskih analiza odnosno postojanja ili ne postajanja adekvatnih zakonskih rešenja i njihove primene kao i na osnovu stavova opšte populacije ili određenih segmenata kao sto su to na primer lekari. Ovi podaci iako vazni u ustini ograničeno svedoče o tome kako LGBT građani zaista žive. Na osnovu sekundarnih podatka je teško identifikovati tacne i precizne prepreke kao i stvarnu prirodu problema pa je samim tim još teze formirati mere odnosno odgovore na probleme koji će zaista proizvesti pozitivnu promenu. Primarni podaci su snažniji, uglavnom se ne osporavaju te je teže za različite aktera da se na njih ogluše i najvažnije zaista nam govore sa kojim se to stvarnim problemima suočava LGBT zajednica. Važno je da napomene da je nepostojanje ovakvih podataka u direktnoj vezi sa razvojem odnosno onemogućavanjem razvoja celokupne LGBT zajednice što cini ovo istraživanje dodatno važnim.

žan faktor koji otežav kako zaposlenje tako i zadržavanje posla. Stoga je za nas bilo izuzetno važno da razumemo položaj LGBT građana pri zapošljavanju i na radu. Takođe, podaci o položaju LGBT građana i građanki su uglavnom sekundarne prirode. Ovo znaci da se slika o položaju zajednice

Kvantitativno istraživanje je rađeno na uzorku od 156 ispitanika dok je kvalitativno zasnovano na 40 dubinskih intervjua. Istraživanje su sproveli Centar za istraživanje i razvoj društva IDEAS u saradnju sa Gej lezbejski info centrom i XY Spektrom u okviru projekta „Dostojanstvo rada“ koji je podržano od strane ambasade Kra-

26

www.optimist.rs


ljevine Holandije u Beogradu sa ciljem da se prikupe relevantni podaci kako za institucije tako i biznise te da se na osnovu njih formiraju mere koje bi pomogle integraciju i bolje ostvarivanje radnih prava LGBT građana. Rezultati istraživanja pokazuju da 38% ispitanika smatra da su bili diskriminisani na radnom mestu u prethodnih pet godina, da je 46% njih doživelo verbalno nasilje, 19% je doživelo da im se preti otkazom, 18% je doživelo pretnje fizičkim nasiljem, 9% je doživelo fizičko nasilje dok je 15% doživelo seksualno uznemiravanje zbog stvarne ili pretpostavljene seksualne orijentacije. Istraživanje je pokazalo i druge obeshrabrujuće podatke gde 92,6% ispitanika smatra da Srbija nema dobre mehanizme za zaštitu od diskriminacije na radnom mestu i da 77% ispitanika krije svoju seksualnu orijentaciju na poslu. Ovaj poslednji podata nam ukazuje da LGBT građani rade u kulturi straha od mogućih negativnih posledica ukoliko radna sredina postane svesna njihovog identitet. Svi neautovani ispitanici, u većoj ili manjoj meri, adaptiraju svoje ponašanje za posao kako ono ne bi bilo protumačeno kao drugačije od heteroseksualnog. Ovo može da podrazumeva sve od oblačenja, preko izbegavanja razgovara o detaljima iz privatnog života do

sa posla, formiranje odnosa sa kolegama, napredovanje i visinu zarade, između ostalog. Ovakva klima jednako negativno utiče na biznise pošto je uspostavljena jasna korelacija između uspešnosti biznisa i postojanja mera za prihvatanje i integraciju različitosti. Biznisi koji zaista gaje kulturu različitost imaju veće prihode, veću stabilnost radne snage, produktivnije rasposlane i funkcionalni timove, manju stopu izostanka sa posla, manja troškova usled obeštećenja za povredu radnih i drugih prava i tako dalje. Kada pogledamo 100 najbogatijih kompanija na svetu skoro sve imaju politike diverziteta i zabrane diskriminacije, Dubinski intervjui su pokazali Čak 77 odsto krije svoju seksulanu orijentaciju da faktori koji najviše utiču na LGBT radnike i radnice su pre svega vrsta posla/industrija i pozicije koje imaju. Naime ukoliko je LGBT osoba zaposlena u sektoru koji je karakterisan velikom potražnjom za radnom snagom sa specifičnim piše: Mladen Antonijević Priljeva stručnim znanjima, kao sto je to na primer industrija informacionih tehnologa gde vlada velika kompetitivnost, onda se zapaža da su uslovi rada bolji pogotovo kada govorimo laganja u cilju zaštite. Na primer, jedan od ispita- o ne materijalnim uslovima kao što je prihvatanika je bio savetovan od strane svog nadređe- nje različitosti i zabrana diskriminacije. Takođe, nog da laže o svom identitetu kako to bude bilo tip radnog mesta igra važnu ulogu u iskustvo potrebno kako bi zaštito sebe od drugih, očigle- LGBT zaposlenog na radu. Sto je radno mesto dno homofobnih kolega. Druga istraživanja u važnije te je teže naći zamenu to zaposleni uživa svetu ukazuju da ovakvi uslovu negativno utiču veće privilegije i manje je izložen rizicima. Na žana mentalno zdravlje, produktivnosti, izostajanje lost ovaj podatak je posebno poražavajući posto

Dostojanstvo rada

Vodič kroz gej Srbiju

27

>>


OPTIMIST Aktivizam je jako mali deo radne snage zaista teško zamenljiv. Dalje smo uočili da korporativna kultura i vrsta vlasništva utiču na položaj LGBT zaposlenih. Naime ukoliko je provredni subjekt u sastavu korporacije koja ima jasne unutrašnje standarde o zabrani diskriminacije i inkluziji, gde se čini da veliki broj njih ima, uočava se bolji položaj LGBT radnika. Na kraju, samo postojanja i kvalitet mehanizama zaštite igra krucijalnu ulogu. Kompanije koje nemaju mehanizme zaštite su nepovoljnije za LGBT građana kao i one koje čiji mehanizmi zaštite postoje samo na papiru a nisu dovoljno razvijeni u praksi ili su takvog dizajna da ne garantuje sigurnosti i nezavisnost žalbenog procesa. U odnosu na naša prethodna istraživanja uvideli smo da LGBT građani nemaju poverenja u institucije ali ni u ne vladine organizacije tako da smo tragali za alternativnim modelom koji bi

darde, sve češće, otvoreno zagovaraju. Stoga su rezultati istraživanja prvenstveno prezentovani ispred 36 predstavnika velikih biznisa koji su aktivni u Srbiji i koji upošljavaju oko 40 hiljada ljudi, među njima Microsoft, IKEA, IBM, NIS i drugi sa kojim je otvoren dijalog te su otpočeti pregovori o preduzimanju konkretnih mera na nivou biznisa koji bi pružili podršku te pomogli integraciju LGBT građana u tržište rada. Kako bi se efikasno podržali biznisi u svojim naporima identifikovani su minimalni standardi za integraciju i zaštitu prava te je formiran program podrške za biznise sa merama koje mogu biti primenjene i na druge ugrožene grupe. Kroz ovaj projekat kreirani su osnovi za dalju stimulaciju i podršku biznisima da uzmu veće učešća u ostvarivanju ljudskih prava građana te otpočinjemo novu etapu borbe za dostojanstvo i prava građana kroz transformaciju radnih sredina.

pomogao kako prevenciju tako i bolje ostvarivanje radinih prava. Model koji smo izabrali se fokusira na biznise tačnije na postupke koje same kompanije mogu da preduzmu kako bi sprečili i borili se protiv diskriminacije. Naime, dok za formiranje sistemskih promena treba da se ispuni čitav niz uslova i prevaziđu najrazličitije prepreke za kompanije je potreba dobra volja. Mnoge kompanije u Srbiji su preuzele određenje korake kada govorimo o izazovima sa kojima se suočavaju žene ili osobe sa invaliditet tako da angažman u ovom smeru nije stran dok su napori u oblasti takozvane korporativni odgovornosti sve češći. Sa druge strane mnoge zapadne internacionalne kompanije koje posluju u Srbiji imaju vrlo jasne standarde zabrane diskriminacija sa akcentom na LGBT radnike gde ove stan-

Kako bi se efikasno podržali biznisi u svojim naporima identifikovani su minimalni standardi za integraciju i zaštitu prava te je formiran program podrške za biznise sa merama koje mogu biti primenjene i na druge ugrožene grupe. IDEAS, GLIC i XY Spektar su uputili apel ka Poverenika za zaštitu ravnopravnosti i Ministarstvo rada, zapošljavanja, boračka i socijalnih pitanja da preduzmu mera u cilju efikasnog suzbijanja diskriminaciju LGBT osoba na radu i pri zapošljavanju. Na kraju vazno je pomenuti da sudska praksa u odnosu na LGBT u oblasti rada leži svega na dva slučaja u poslednjih 7 godina gde je od posebne važnosti podržati LGBT građane koji su žrtve diskriminacije da traže pravdu pred sudovima kao istinski trajnog i jakog mehanizma suzbijanja diskriminacije.

28

www.optimist.rs



N OPTIMIST Intervju

a, nekima veoma važan datum, 5. oktobra otvoren je novi klub Mercury. Možemo ga nazvati novim LGBT+ klubom, ali bi pravilnije nazvati ga str8 friendly klubom. Ime je dobio po najvećoj rok zvezdi svih vremena, Frediju Merkjuriju. Tim povodom razgovarali smo sa Nitom Dekanj, menadžerom kluba. Šta nam možeš reći o klubu Mercury? Klub Mercury je mesto koje je nastalo spontano, namerava takvo i da ostane, uz dobro zamišljen program. Možete ga posmatrati kao neku vrstu LGBT+ mesne zajednice, u kojoj ima mesta za sve ljude koji su spremni da osete dobar vajb, a i usput ostave isti za sobom. Mesto u kom ljudi sa sigurnošću mogu znati da su dobrodošli. Mesto koje će se potruditi da dobra atmosfera učini da zaborave sve svoje probleme sa kojima se svakodnevno susreću. Kako ste došli na ideju da otvorite klub? Ideja je nastala nakon prve Fazon žurke koja se održala u donjem, zimskom delu Zappa Barke, gde se Mercury i nalazi. Tadašnja ekipa, koja je radila sa mnom žurku, bila je raspamećena količinom sreće LGBT+ ljudi na samoj žurci i količinom dobre energije kojom su isijavali. Mi LGBT+ ljudi smo srećni zbog same muzike i žurke i to se oseti. Nakon toga smo popričali o tome kako LGBT+ scena zapravo godinama nema svoje mesto, sa kvalitetnim programom. Ne postoji mesto u kom, oni koji drže klub, zapravo rade na njemu i programu, već samo otvore svoja vrata znajući da će prostor biti popunjen, jer ljudi zapravo nemaju gde da izađu i budu potpuno svoji, pa su osuđeni na taj prostor. Dotakli smo se takođe teme kako na sve strane postoje „gay friendly“ mesta i tada odlučili da želimo da napravimo „str8 friendly“ mesto u ovom gradu. Pokretač je bio zabava, smeh i ta dobra energija koju su ljudi ostavili sa sobom to veče.

30

www.optimist.rs

Da li je to rizično u ovoj ekonomskoj situaciji? Ne razmišljamo na taj način. Nema pobede bez rizika u svakom slučaju, ali mislimo da će ljudi osetiti trud, toplinu mesta, a i mesto kao svoje, pa će samim tim cela ova priča biti održiva. Po čemu će se Mercury razlikovati od konkurencije? Budite sigurni da Mercury neće, kako sam iznad opisala, samo otvoriti svoja vrata i osuditi vas na sebe. Mi ćemo se zaista potruditi da imate šta da vidite kada se ta vrata otvore. A što se drugih klubova i konkurencije tiče, mislimo da je nemamo. Ovo će biti klub sa stranom muzikom, kao i dešavanjima koja se konkretno tiču LGBT+ zajednice. Tako da ovom prilikom pozivamo sve organizacije ili ljude, koji žele da doprinesu istoj, da nas kontaktiraju ukoliko im je potreban prostor za radionice, programe, događaje i slične stvari. Kako bi opisala srpski gej (noćnu) scenu? Iskreno, gej scena je ista kao onda kada sam ja imala 17 godina, ako pričamo samo o LGBT + klubovima. Izuzimam iz priče pojedinačne žurke koje su se stvorile iz istih razloga kao što je sada nastao Mercury. Ovom gradu i zemlji je potrebno nešto novo i to pod hitno.

Klub Mercury vam daje izbor

Nita Dekanj Razgovarao: Predrag Azdejković

Kako bi objasnila da na LGBT žurkama ima jako puno ljudi, dok na aktivističkim događajima ih nema? Mislim da ljudima ne prija podela unutar samog LGBT+ aktivizma. A tu je i naravno činjenica da se ljudi kriju i dalje, bez obzira što je u mnogo čemu probijen led. Leda je još uvek mnogo. Puno se delimo i svađamo kada je u pitanju muzika. Kako to objašnjavaš i koje danas sve podele imamo kad je muzika u pitanju?


Ja to generalno ne mogu da objasnim, jer meni i dalje nije jasno zašto se ljudi uopšte svađaju kad je muzika u pitanju. Rekla bih sad ono što koristim u svakodnevnom životu kada vidim tako nepotrebne svađe i kritike na neke tako random, nebitne stvari – Ako ti se ne sviđa, ti zaobiđi, ali shvatam da LGBT+ ljudi baš i nemaju izbora. Nadam se da ćemo otvaranjem Mercurya da im to pružimo. Kako ti vidiš položaj LGBT+ ljudi u Srbiji? Iskrena da budem, ne znam da li sam u položaju da komentarišem tako ozbiljnu stvar, jer koliko god se činilo da sam u središtu svega, ja sam zapravo dosta van. Pod van mislim na to da do mene ne dolaze priče koje možda do ljudi koji se bave aktivizmom dolaze. Na one ružne priče mislim. Ono što mogu da kažem iz ličnog iskustva je to da dokle god se plašiš, imaćeš probleme. Kad izgradiš stav i budeš svestan da je to što jesi sasvim OK i normalno i odnos homofobičnih ljudi će se promeniti prema tebi. Posmatram to kroz primer – pas napada, kada oseti strah. Ja sam neko ko je doživeo onaj najgori oblik autovanja, onaj školski primer. Od svoje 18. godine živim sama, jer sam izbačena iz kuće. Doživljavala sam batine na ulici i osetila ih što na svojoj koži, što na koži

svojih prijatelja. I ja zaista mislim da mi danas ništa ne fali, ponosna sam što me strah nijednog momenta nije savladao i uskratio činjenicu da je ovo moj život i da ga niko drugi neće živeti umesto mene. To bih samo volela da ljudi znaju. Ljudi treba prvo sebi da priznaju da imaju prava na sve, da se izbore sami sa sobom u glavama, na zdrav način, sa onim što je društvo nametnulo, jer život tek nakon te pobede počinje. Ovo govorim, jer koliko god sve izgledalo slobodnije, po pitanjima koje konkretno dobijam za žurke vidim da i dalje negde tamo postoje ljudi koji se kriju. I baš mi je žao zbog toga. Stanje u Srbiji je takvo da je ostalo još gomila stvari na kojima je potrebno da se radi. Kao što sam već rekla – led je tek probijen. Kako se ti zabavljaš kada nemaš radnu obavezu da zabavljaš ljude? Ja se zabavljam kada zabavljam ljude. Šta sve možemo da očekujemo od kluba Mercury u narednom periodu? Mesec otvaranja je koncentrisan na ljude čije žurke imaju veze sa LGBT+ scenom, ali se nećemo zaustaviti na tome. Neke će naravno ostati rezidenti, ali imamo takođe nameru da neke druge scene približimo našoj. Vodič kroz gej Srbiju

31


Karirano

Devedesete

OPTIMIST Urbanlook.info

32

www.optimist.rs

TRENDOVI Na trenutak pomislim može desiti u modi je vraćaju isti trendovi ist nema kraja, ali opet u priča za sezonu pojav neka zanimljivost iz pr sala dizajnere današnje par trendova i par klj prate. Budite maštovit mode!


Matrix

I ZA JESEN o da se ništa novo ne er taj krug u kojem se ti dezeni, boje nekako svakoj od tih modnih vi se neki novi detalj, rošlosti koja je inspirie mode. Ovde je samo učnih komada koji ih ti, svoji i ne plašite se

Bunde

Braon

uređuje: Srđan šveljo

Vodič kroz gej Srbiju

33


34

www.optimist.rs

Vetrovke

Rodeo

Planinarenje


FUN FUN REMIX Photo: Srđan Šveljo Svoju @funfunart priču sa kolažima koje sa ljubavlju secka i lepi na već postojeće retro slike Srđan Šveljo je prebacio i na majice koje su unisex i One Size. U sjajnom šljokičastom ramu ove slike pričaju zanimljivu priču koja se uklapa sa svakim trendom, komadom i modnim idejama! Čekaju vas u Disciplina storeu u BGD i Unikatnom kutku u NS!

LUTKART Photo: Emilia Nađ Odlična nova kolekcija brenda LUTKART ispraćena je i novom kampanjom u kojoj dve glumice Jelena Galović i Milica Grujičić uspešno poziraju i koketiraju sa modelom Milanom Todorovićem. @lutkart je apsolutni must have za sezonu!

MONOLIT ZA JESEN Drvo, koža, kamen... priroda u najlepšem smislu reči je nešto što inspiriše mladog umetnika Igora Lukića da stvara svoje @monolit_lw torbe. Pored prelepih ženskih modela ovo je jedan pravi muški XXL model koji će savršeno ispratiti vaš lifestyle!

SEXY LENNY Ne samo da i dalje neguje titulu jednog od najsexy muzičara ikada, već je svojim jedanaestim albumom RISE VIBRATION pokazao da mu je mesto u samom muzičkom vrhu. Ovo je definitivno jedan od najboljih albuma ove godine i jako podseća na njegove početke. Odvrnite Low, It s Enough, Johnny Cash i pustite mašti da vas nosi! Vodič kroz gej Srbiju

35




Z

OPTIMIST Književnost

amislite onu grčku porodicu iz filma „Moja velika mrsna pravoslavna svadba“. Tu je senilna starica koja se i dalje plaši Turaka, konzervativni i dominantni otac, trpeljiva supruga, deca koju više interesuje emancipacija i potpuna integracija nego nasleđe predaka, šašava tetka i cela bulumenta grčkih rođaka kojima je nadimak Nik. Zamislite sada da je jednom članu, da ne kažemo članici, te porodice desio, neanglosaksonski zet kao u filmu, već mutacija gena na petom hromozomu sa sindromom deficijencije 5-alfa reduktaze. Možda deluje komplikovano, ali je zapravo reč o mnogo kompleksnijoj, a sa druge strane i veoma jednostavnoj stvari. Naime, dete rođeno u ovoj porodici grčkih doseljenika je hermafrodit ili, kako se to danas ispravnije kaže, interseks osoba. U pitanju je retka pojava muškog pseudohermafroditizma gde se javljaju muške gonade, zajedno sa muškom hromozomskom konstitucijom, ali su spoljni polni organi ženskog izgleda ili liče na ženske genitalije. Dete je prilikom rođenje, igrom slučaja, proglašeno za zdravu devojčicu, porodica je to prihvatila i u skladu sa društvenim očekivanjima i tradicijom dete je vaspitavano kao devojčica. Međutim, kada je jednog dana pubertet došao po svoje ispostaviće se da je grčka devojčica zapravo američki dečak. I onda nastaje belaj! „Neki ljudi nasleđuju kuće; drugi slike i gudala za violine osigurane na velike sume. Poneko nasledi japanski nameštaj ili čuveno ime. Ja sam nasledio recesivni gen u svom petom hromozomu i neke zaista retke porodične dragulje.“ Džefri Judžinidis u svom romanu „Midlseks“ koji je u prevodu Aleksandre Čabraje na srpskom jeziku reizdala izdavačka kuća „Dereta“ opisuje tri generacije jedne porodice grčkih doseljenika u Ameriku. Od spasavanja žive glave iz spaljene Smirne, preko ostrva Elis, sve do prvih nesigurnih koraka u Novom svetu pripadnici porodice Stefanidis se rađaju, odrastaju, sazrevaju,

38

www.optimist.rs

zaljubljuju se, cede bubuljice, svađaju se sa roditeljima, ganjaju američki san, prave greške, bogate se, bankrotiraju, idu u ratove, dezertiraju, idu u pravoslavnu crkvu, pokušavaju da (ne) zaborave grčki jezik, sukobljavaju se i mire… I taman kada pomisle da su postali pravi Amerikanci, sa sve lepom kućom i okućnicom u predgrađu, pojavi se ta nesrećna mutacija na petom hromozomu i pokaže im da je veoma teško pobeći od zavičaja. Zanimljivo je i da je američki dizajner jugoslovenskog porekla Mirko Ilić, na sličan način, zajedno sa snovima u Ameriku poneo i endemski čir koji je počeo da ga proganja tek u Njujorku. Ma koliko mislili da smo pobegli od prošlosti i da smo ružne stvari ostavili daleko iza sebe u staroj otadžbini može se desiti da grešimo. Roman „Midlseks“ pripoveda o putovanju jednog mutiranog gena čija je pojava veoma retka i do sada je zabeležen samo na tri lokacije u svetu. Jedno od mesta na kojima se ispoljava je i severozapadna Turska odakle su i potekli Stefanidisi. Prateći putovanje ovog gena Judžinidis nam, kroz usta Kala Stefanidisa, priča doseljeničku sagu o porodici koja je zbog turske

Džefri Judžinidis

Midlseks Piše: Milan Aranđelović

invazije morala da napusti Bursu u Maloj Aziji i da se 1922. godine preseli u Ameriku. Autor nam dalje priča o njihovoj asimilaciji u Detroitu koji se polako razvija u industrijski centar, o ilegalnoj trgovini alkoholom za vreme prohibicije, o prvom, a zatim i o drugom grčkom restoranu koji su otvorili, o etničkim i socijalnim sukobima između Afroamerikanaca i Amerikanaca i o konačnoj integraciji u Američko društvo i potpunim odbacivanjem etničkog porekla predaka.


Kada je roman je prvi put objavljen na srpskom jeziku i izdanju izdavačke kuće „Mono i Manjana“ njegov naslov je glasio „Midlseks – nešto između“. A nešto između je ono o čemu piše Judžinidis. I nije u pitanju samo ono što su bili doseljenici u Ameriku, zarobljeni između starih i novih običaja, već i odnosi između Grka i Turaka, pravoslavnih Grka i anglosaksonskih protestanata, Afroamerikanaca i belih Amerikanaca. Kalova rodna emancipacija je samo jedna od tema u ovoj priči za koju neki misle da zaslužuje titulu velikog američkog romana. Budući da je interseksualnost daleko od njegovog ličnog iskustva Judžinidis je koristio detalje iz svog, a naročito iz života svog dede, grčkog doseljenika, kako bi priču načinio ubedljivijom i realističnijom. Judžinisdis se temeljno pripremao i istraživao tematiku tako da je pisanje potrajalo devet godina. Čitao je medicinske knjige i stručne tekstove o interseksu, razgovarao je sa brojnim doktorima kao i sa intrseks osobama. Rad na romanu započeo je u Americi, a završio u Nemačkoj u kući u kojoj je, prema rečima komšija, jedno vreme tokom sedamdesetih godina, živeo i Dejvid Bouvi koji se i sam poigravao sa anrdogenošću.

„Normalnost nije normalna. I ne može biti. Kada bi normalnost bila normalna, svi bi je ostavljali na miru. Mogli bi samo da ćute i da je puste da se sama ispolji. Ali ljudi – naročito lekari – sumnjaju u ono što je normalno. Oni nisu sigurni da je normalnost sama po sebi dovoljno dobra. I zato hoće da je malo poguraju u pravom smeru.“ „Midlseks“ je roman koji su mnogi očekivali sa nestrpljenjem jer je Judžinidis postao slavan zahvaljujući tome što je, na osnovu njegovog romana „Samoubistvo devica“, Sofija Kopola snimila istoimeni film. Kada je konačno objavljen, „Midlseks“ je autoru 2002. godine doneo i Pulicerovu nagradu. Interesovanje za roman je obnovljeno 2007. godine kada ga je Opra Vinfri preporučila u „Šta čitati za leto 2007.“. Zanimljivo je i da su Judžinidisovi roditelji, posle dva sina, želeli da dobiju ćerku koju bi nazvali Mišel. Zbog toga i danas, kad čuje pesmu „Mišel“ od Bitlsa, pomisli da je trebalo da bude žensko. „Midlseks“ je nešto između komedije i tragedije, između istorijske i lične drame, između imigrantske i aktivističke literature. U pitanju je veoma kompleksno i složeno delo koje se zahvaljujući pripovedačkom umeću autora sa lakoćom čita i uz koje se uživa. Vodič kroz gej Srbiju

39


P

OPTIMIST in memoriam

re pedeset godina isklesana, mlada filmska zvezda zapalila je blagajne bioskopa i postavila standard za izgled modernih Holivudskih heroja zavodnika. Ta legenda sa filmskog platna bio je Tab Hunter, koji je skoro preminuo u 86. godini života. Gledajući u Tabove fotografije iz mladosti, sa sve njegovim isklesanim, prelepim izgledom, atletskom fizionomijom i blistavim osmehom, lako se može zamisliti kako on danas igra nekog Marvelovog super heroja ili nekog Diznijevog princa u blokbasteru za 20-godišnjake. Sa sve perfektnim tenom i plavom kosom, Tab Hunter je bio prototip kakvog je Franke-N-Furter želeo kada je kreirao Rockyja. Tab je predstavljao iskonskog dečka 50-ih godina prošlog veka. Imao je takav izgled sanjara da je Holivud samo za njega stvorio frazu: „momak za kojim se uzdiše“. Ali iza te pojave filmske zvezde krio se skromni Arthur Kelm, osećajni, neautovani gej muškarac. Iako su mnogi Tabovi savremenici propatili loše strane toga biti slavan i biti deo studijskog sistema, Tab je uspešno uspeo da izbegne sve to i da živi srećno, iako je put te vrste života bio ispunjen džombama. Arthur Kelm je rođen 1931. I odrastao je u sunčanoj Kaliforniji uz svog brata Waltera, koji je kasnije ubijen u Vijetnamskom ratu. Nikada nije upoznao svog oca, a o svojoj majci Gertrudi se brinuo do kraja njenog života. U mladosti je bio pripadnik obalske patrole, postao je šampion u konjskim trkama, kao i umetnički klizač. Tokom svoje glumačke karijere bio je i uspešan pevač sa preko 45 objavljenih singlova. Arthurov ulazak u Holivud nakon što ga je njegov agent prekrstio u Taba Huntera, bio je briljantan jer je odmah dobio uloge pored Johna Waynea, Garyja Coopera i Roberta Mitchuma igrajući uloge vojnika, mornara i kauboja. Dame koje su bile pored njega u tim filmovima bile su Sophia Lauren, Lana Turner i Natalie Wood. Godine 1955. glumio je u dva najveća

40

www.optimist.rs

hita na filmskim blagajnama, „Battle Cry“ i „The Sea Chase“. Bio je pratnja Natalie Wood na dodeli Oskara 1956. što je raspalilo špekulacije o tome da se njih dvoje zabavljaju. Desio se jedan skandalozan pokušaj autovanja Huntera 1955. To je bio deo zavere da se spreči autovanje jedne mnogo veće zvezde, Rocka Hudsona. Hunterov prethodni menadžer, Henry Willson, je pomogao tadašnjem ozloglašenom tabloidu „Confidental“ pričom o Hunterovom hapšenju na homoseksualnoj pidžama zabavi, kako bi ih sprečio da objave priču o Hudsonu. Ali to na Hunterovu karijeru i nije imalo neki uticaj jer očigledno publika uopšte nije želela da prihvati činjenicu da glumac poput Tuba Huntera može da bude gej. Njegov najpoznatiji film iz njegovih pin-up dana je mjuzikl iz 1985. „Damn Yankees“. Kada nije dobio glavnu ulogu za „West Side Story“ prebacio se na televiziju kao medij sa sve svojim sitkomom „The Tab Hunter Show“ (iliti romantične avanture samca iz Malibua). Do 50-ih je Tab presekao sve veze sa kućom „Warner Brothers“ ali bez zaštite patrijarha te kuće, Jacka Warnera, teško mu je bilo da kao

Momak za kojim se uzdiše

Tab Hunter Matt Myers - DNA

freelance glumac nađe posao. Njegova filmska karijera nastavila se tokom 60-ih godina nekim manje poznatim ulogama, a takođe je glumio i u pozorištu. Živeo je u Francuskoj do kasnih 60-ih i glumio u špageti vesternima, što se pokazalo profitabilnim. Sedamdesete je proveo glumeći u nekim zaboravljenim američkim filmovima kao što su „Won Ton the Dog Who Saved a Hollywood“ i „Katie Portrait of a Centerfold“, a onda


se nešto iznenadno desilo 80-ih. Bio je ponovo otkriven od strane nove struje režisera provokatora poput na primer kultnog Johna Watersa, sasvim moguće jer je Hunterov gej život polako postajao stvar javnosti. Još uvek zgodan i 1981, Hunter nije imao problem da zaigra u Watersovom filmu „Polyester“ i Paul Bartelsovom „Lust in the Dust“ iz 1985. Igrao je rame uz rame sa kraljicom drega sa velikim viškom kilograma, Divine, u oba filma. Možda ga je zaboravila generacija baby boomera ali je instantno bio zavoljen i prigrljen od strane geekova, čudaka i pripadnika generacije X. Kada ga je John Waters upitao kako bi se osećao da poljubi Divine, odgovorio mu je da je sigurno da je ljubio i mnogo gore. U njegovoj autobiografiji iz 2005. „Confidential: The Making of a Movie Star“ i dokumentarnom filmu „Tab Hunter Confidential“ iz 2015. Tab je govorio o svojim vezama sa glumcem Anthonyjem Perkinsom i šampionom u

umetničkom klizanju Ronnijem Robertsom. Imao je i kratkotrajne afere sa baletanom Rudolfom Nureyevim i glumcem Scottom Marlowom. No, partnera za ceo život, Allana Glasera, upoznao je 1983. dok je tragao za idejom za film „Lust in Dust“. Iako je među njima bila razlika od 30 godina, živeli su zajedno sledećih 35 godina. Ponovno oživljavanje Tabove karijere pratile su još neke poznate uloge kao na primer uloga učitelja u filmu „Grease 2“. Maxwell Caulfield koji je u filmu igrao glavnu ulogu zajedno sa Michelle Pfeiffer, se vrlo dobro seća Huntera i pojavio se na njegovom memorijalu. Za „DNA“ je rekao: „Tab je bio prva liga, imao je prave manire i šarm. I vrlo dobro se držao te je bilo očigledno da vodi zdrav način života i da mu je život kod kuće ispunjen srećom.“ Caulfield se takođe seća i zajedničkog intervjua koji je dao sa Hunterom 1982. za magazine Andyja Warholea. Taj intervju je imao svoj unikatni format u kom bi jedna zvezda postavljala pitanje drugoj, a u slučaju Huntera i Caulfielda to je izgledao kao razmena štafeta. „Tab mi je u stvari dao tolike savete vezane za karijeru i to u momentu u životu u kom sam ja mislio da sve znam“, kaže Caulfield. „Na fin i nežan način mi je objasnio da je publicitet potrebno zlo u ovoj liniji posla. On je to nazivao ogromnim kupom voćne salate života. I rekao mi je tad: ’To ti se može činiti kao jedno ogromno sranje, ali se tome moraš prikloniti jer tvojoj publici je jako stalo i ako ne može saznati nešto o tebi onda će već sutra biti zainteresovana za nekog drugog.“ Takođe mi je otkrio još jednu jako bitnu stvar a to je gluma u pozorištu i rekao mi je da joj se uvek vraćam jer je bitna. On se pozorištem bavio jer ga je voleo i ono je bilo veoma dobro prema njemu.“ Caulfield se takođe seća da je Tab delio i mudrost svog omiljenog režisera Sidneya Lumeta: „Obožavao je Lumeta i sećao se da mu je, kad je radio na jednoj sceni sa Sophiom Lauren u filmu ’That Kind of Woman’ iz 1959, Sidney rekao: ’Slušaj, ako ćeš da igraš na sigurno, onda ostani u krevetu ceo dan jer je to najbezbednije mesto. Moraš sebe da staviš u prvi red. Mi smo ljudi koji u životu moraju da rizikuju.’ Od zavodnika za kojim su svi uzdisali, do pop zvezde i kultnog filmskog lika, Hunter je preživeo varljivu stranu Holivuda i uzde svog života je uzeo u ruke. Vodič kroz gej Srbiju

41


A OPTIMIST Književnost

ko ćemo pošteno, obično i biva tako - da uspešan film baci novo i/ili dodatno svetlo na štivo kojim je taj film nadahnut, a upravo tako je bilo širom planete kada je reč i o filmu i romanu „Call me by Your Name“; uprkos silnim pohvalama za Asimanov roman i primetnom ratu filmskih producenata za potonja filmska prava, tek je odlična ekranizacija Luke Gvadanjina u žižu dovela istoimeni literarni predložak. Film je u narativnom smislu ionako književnost drugim sredstvima – uvek je tako bilo. I dobro je što je i dalje tako. Isti je slučaj bio u Srbiji – prvo smo gustirali film (doduše, do ovdašnjih velikih platana je dobacio sa kontrarezonskim i kriptičnim prevodom naslova, kao „Skrivena ljubav“), a sada, od prvog dana oktobra u prilici smo i da uživamo u prevodu Asimanovog globalnog bestselera u prevodu na srpski jezik. „Zovi me imenom svojim“ (prevela s engleskog Marija Obadović, objavila kuća Štrik, u svojoj ediciji Naš svet), tako, s prvim danima jeseni daje nam šansu za pravi čitalački merak. Razloga za sreću zbog ovog izdanja i za uživanje u njemu je pregršt, i to mimo eventualne vezanosti i/ili ushićenosti Gvadanjinovim filmskim delom. Naime, Asiman, a to ne biva tako često slučaj u recentnoj književnosti čak i u svetskim okvirima sagledavano, ovim svojim romanom pripovednu prozu vraća korenima i pojmu tzv. čiste književnosti. Šta više, ovaj roman u potpunosti opravdava (a samim tim i diskretno redefiniše) atribut ’lepa’ u okvirnom pojmu čuvene ’lepe književnosti’. „Zovi me svojim imenom“ je istinska fešta prefinjenosti, počev od suptilnog a tako rečitog prikaza damara mlade i ustalasane duše, preko načina na koji prikazuje jednu nenadanu strast pa sve do suptilnosti sa kojom autor gradi, senči i osnažuje širi okvir priče, na intimnom i društvenom nivou. Zadržimo li se ovde na poslednje pomenutom, naravno, stoji da ovaj roman, baš

kao i film, daje nekakve ali ipak opipljive osnove za kritiku po pitanju insistiranja na intelektualno podsticajnoj sredini u kojoj stasava mladi Elio, ali, iskreno govoreći, nakon čitanja romana može se steći i snažan utisak da je upravo taj autorski izbor, ta postavka života pripadnika očigledno ekonomski relaksirane klase bila nužna žrtva kao koordinatni sistem u kojoj je jedna takva snovolika pa i eterična romansa, još nošena belegom nostalgičarskog štimunga (priča romana, uostalom, kao i filma, je postavljena u sada već drevni i sveopštim cinizmom nimalo obojenu i opterećenu 1983. godinu), uopšte mogla biti moguća, odnosno, u kojoj je jedna takva priča mogla da deluje uverljivo i ukorenjeno. Ostavimo li po strani moguća šira iščitavanja, pred očima (a potom i umovima) iskrsava proza bez mane – promišljena, uravnotežena, snažno artikulisana, iščišćena od svega efemernog i stranog, svedena na gotovo lirski uznesen prikaz flerta, potom nesvakidašnje, tajne letnje

Andre Asiman

Zovi me svojim imenom

42

www.optimist.rs

Piše: Zoran Janković

romanse, a zatim i nepatvorene ljubav koja u sebi nosi jasnu klicu transformativne moći – nakon tog leta sledi evolucija na misaonom i emotivnom nivou kakvu mladi Elio (ali i nešto malo stariji ali ne zreliji Oliver) nije ni mogao da nasluti. Već na uvodnim stranicama Asiman u potpunosti razotkriva i ogoljuje svoje autorske naume i potencijale, u isti mah očitavajući i svoje zavidno pripovedačko i stilsko umeće, kao, na primer, u citatu koji sledi: „Sve ono što ose-


ćam i danas, bol, uzavrele emocije, uzbuđenje zbog novog susreta, očekivanje blaženstva koje je tu, nadohvat ruke, nesigurnost pred ljudima koje sam možda pogrešno procenio a ne želim da ih izgubim i čije namere moram da preispitujem na svakom koraku, očajnička pritvornost s ljudima koje želim i žudim da i oni mene žele, paravani iza kojih se krijem kao da između mene i sveta nije samo jedan već sloj za slojem tananih kliznih vrata od rižinog papira, poriv da sakrijem i protumačim ono što nikada i nije bilo izrečeno u šiframa – sve je to počelo u leto kad je Oliver stigao u naš dom.“ Zovi me svojim imenom je roman znalački i mudro usredsređen na likove, ali i roman sav u (finim, odmerenim i učinkovitim) detaljima, i tu se možda, osim osnovnog zapleta pa i tona priče, krije suštinska podudarnost sa neprolaznim Forsterovim „Morisom“. Ovaj Asimanov roman nosi štambilj proživljene onovremenosti, a to je, kanda, i siguran put kojim se stiže i do univerzalnosti, što je ovom delu pošlo za rukom i što ga već sada (tek jedanaest godina nakon prvog objavljivanja) štivom koje u trenu nadilazi polazne i ipak krute međe queer književnosti. A što ga nanovo dovodi u rimu sa Morisom, što je, divna analogija i prilično laskav kontekst, zar ne?

Andre Asiman lik i delo Andre Asiman (1951) istaknuti je američki književnik, esejista i profesor književnosti. Doktorirao je komparativnu književnost na Harvardu, predavao je na Prinstonu i Bardu, dok danas predaje književnu teoriju i Marsela Prusta na Nujorškom univerzitetu, gde je, takođe, i direktor Instituta za pisce i Centra za humanistiku. Autor je dve zbirke eseja, četiri romana i čuvenih memoara „Out of Egypt“. Roman „Zovi me svojim imenom“ dobio je nagradu Lambda 2007. godine. Asimanova dela prevođena su na brojne jezike, a njegovi eseji i pripovetke objavljivani su u renomiranim književnim magazinima kao što su Njujork tajms, Njujorker, Njujork rivju, i u više tomova Najboljih američkih eseja. Po romanu „Zovi me svojim imenom“ snimljen je istoimeni film, takođe dobitnik brojnih nagrada. Oženjen je Suzan Viviot s kojom ima tri sina. Vodič kroz gej Srbiju

43


Z OPTIMIST Intervju

aigravši ulogu lezbejke prevarantkinje u filmu „Can You Ever Forgive Me?“, Melissa McCarthy je odigrala najupečatljiviju ulogu do sada. U najnovijem filmu pod nazivom „Can You Ever Forgive Me?“, Melissa McCarthy se našla u veoma kompleksnoj ulozi nekadašnje spisateljice Lee Israel, biografkinji koja je bila pripadnica queer populacije i koja se okrenula falsifikovanju kada su njena dela prestala da se prodaju. Israel je zaradila dobru lovu falsifikovanjem privatnih pisma velikih imena književnosti i prodajući ih na aukcijama kao autentična, no svakako nije izbegla posledice onoga što je radila. A sama McCarthyjeva je svojim izvođenjem, na jedan fin način predstavila sve ono što je činilo ovu čarobnicu reči. U ovom intervjuu kandidatkinja za Oskara priča sa nama o knjigama, pretvaranju i njenoj dubokoj ljubavi prema dreg umetnosti. Da li ste Vi strastven čitalac? Dosta često se šalim da ću nekad ponovo postati pismena. Ne čitam onoliko koliko sam čitala ranije, radim, imam decu. Ali ništa ne može da učini da moj um tako odluta negde, kao što knjiga može. I dan danas gajim ljubav prema opipljivoj knjizi. Lee Israel se stavljala u uloge mnogih ˝teškaša˝ iz kategorije književnosti, od Noela Cowarda do Dorothy Parker. Ono što volim u vezi Lee je da je lažirala najbolje književnike, ali je ipak sačuvala u svemu tome svoj autentični stil. Pisala bi o Noelu Cowardu sa svešću koliko jaka i zabavna pisana reč može da bude. U stvarnosti ona uopšte nije bila takva, ni dovitljiva, ni zabavna, a opet je na taj način znala da piše. Osmišljavala je sve to. U nedostatku neke bolje reči, to isto nije mogla da proživi. Kako je za Vas bilo da se nađete i snimate u legendarnom gej baru Julius´ gde je Lee izlazila? Za mene je to bila odista emotivna stvar. Vratilo me je u specifičan period postojanja Njujorka,

kada sam se u njega prvi put doselila sa svojih 20 godina. Moji najbolji prijatelji bili su gej i izlazili smo na mesta kao što su Splash, Julius´, Universal Grill. Ja sam bila samo dete sa farme u Ilinoisu pa je za mene sve to tada bilo zanimljivo i puno nade. Lee i ja smo mogle da budemo na istom mestu u jednom trenutku i o tome sam dosta razmišljala.˝ Imate li neka draga sećanja iz tog perioda? Sigurno sam posećivala dreg nastupe po dva, tri puta nedeljno i dreg je i dan danas moj omiljeni oblik zabave. I danas sam opsednuta perikama i kunem se da opsesija proističe iz gledanja drega. Posećivali smo tada Limelight, Palladium i zabave koje je pravila Susanne Bartsch, a pravi ih i danas. O bože, čini mi se kao da mi je srce upravo iskočilo iz grudi. Zaboravila sam da je filmska režiserka Marielle Heller morala za nas sad da rekreira upravo taj zaboravljeni izgled Njujorka iz 90-ih. Njujork je jedna od najvećih ljubavi mog života. Volela sam Njujork u kome sam tada živela a to nije isti Njujork od danas, nema danas taj šarm. Marie je baš bila pažljiva da pronađe delove grada koji i danas izgledaju kao što su izgledali i tada, a da nisu puni apartmana od 2 miliona dolara. Danas je teško naći takva mesta. I mnoge knjižare koje je upravo Lee ˝zavrnula˝ su mesta gde nam je bilo teško da uđemo i priđemo tim ljudima koji su i danas pod traumom zbog

Can you ever forgive me?

Melissa McCarthy

44

www.optimist.rs

Out - KURT OSENLUND

onoga što im je ona učinila, da snimimo tu kadrove za film, jer ipak ti momenti nisu bili baš najsjajniji trenuci njihovog poslovanja. U jednoj od scena Lee priznaje da piše o drugim ljudima jer ne može sama da se otvori. Da li se možda možete poistovetiti sa time? Osetila sam sličnost kao glumica, jer kroz glumu


uspevam da budem neka druga osoba i da proživim stvari koje ja sama ne bih mogla. Nikad nisam bila stidljiva, ali kao da postajem malo jača svaki put kad odigram novu ulogu, novi lik, kao da dobijem neki ekstra centimetar iz tog drugog života. Da li mislite da bi se Lee dopao ovaj film? Dok smo snimali u Julius´-u, tamo je uvek bio neki gospodin i pitala sam se ko je on jer je bilo jasno da nije deo filmske ekipe. Ispalo je da je taj čovek nekada davno sedeo pored Lee za barom

kada je ona tu izlazila. Tako da sam ga pitala šta on misli, da li bi Lee bila srećna filmom, na šta mi je odgovorio da Lee nije umela da bude srećna, to baš i nije bila njena jača strana, ali bi sigurno jako cenila pažnju koja se posvećuje onome što je ona radila. Film „Can You Ever Forgive Me“ biće prikazan na desetom Merlinka festivalu od 6. decembra u Domu omladine Beograda.


OPTIMIST Muzika

P

reciznosti radi, čisto da predupredimo moguće zamerke dežurnih cepidlaka, isključivo za potrebe ovog teksta, odrednica ’nova queer muzika’ upotrebljena je da označi recentnija albumska i slična izdanja autora i izvođača neprikrivene queer orijentacije i muzike koja se barem značajnijim svojim delom, pa bilo to i na planu impresije i atmosfere, dotiče pitanja egzistencija queer sojeva. Jasno? Jasno!!! YEARS & YEARS  PALO SANTO Ovaj britanski trojac skrenuo je podosta pažnje sada već tri godine starom im prvencu, albumom „Communion“, a poklonjeno poverenje u potpunosti su opravdali i drugom albumskom stavkom u karijeri im; „Palo Santo“ donosi Years & Years u izdanju punom autorskog i idejnog samouverenosti, a krajnji rezultat je sveukupno gledano vrlo dobar album mahom plesno usmerenog popa, sa nekoliko odličnih numera koje je moguće konzumirati i mimo tog poželjnog konteksta. To se ponajpre odnosi na uvodnu pesmu „Sanctify“, kao i prvu narednu „Hallelujah“, te na numer „Rendezvous“ i „If You’re Over me“. Napor uložen u potrazi za hitoidnim zvukom, sasvim razuman i nimalo upitan, evidentan je još od prvih minuta ovog izdanja, međutim, mimo već pohvaljenih i istaknutih trenutaka, „Palo Santo“ najupečatljiviji uti-

46

www.optimist.rs

sak ostavlja u onim svojim delovima kada Years & Years bivaju usredsređeni na isticanje muzičkog ekvivalenta osećaju damara i treptaja duše na osami- u tom smislu u naslovnoj, kao i u pesmama „Karma“ i „Howl“. GRACE PETRIE  QUEER AS FOLK Sredina septembra donela nam je novi albumski rad za neumornu kantautorku i LGBTQ borkinju, Grace Petrie; na ovom albumu posve dobro znanog naslova zatičemo Grace Petrie u poznatom izdanju – ponovo su njenoj žiži važna i prevratnička društvena pitanja i nanovo je restaurirani britanski folk okvirna muzička odežda za jetke komentare i borbene pokliče u ime potlačenih, skrajnutih, odbačenih... Grace Petrie u tom smislu i jeste svojevrstan fenomen, jer zaista je teško naći ikoničniji i znakovitiji primer savršene ravnoteže između neosporne muzikalnosti, s jedne, i nedvosmislene društvene i političke angažovanosti s druge strane. A „Queer as Folk“, i mimo tih pojašnjenja i tog konteksta, nudi čitav niz istinski promišljenih i, reklo bi se, duboko proživljenih potencijalnih neo-folk bisera, a što je najočitije u numerama kao što su: „Black Tie“ (koja u sebi nosi čak i potencijal umerenog hita širih razmera), „Departures“, „This House“, „Baby Blue“... BRIGHT LIGHT BRIGHT LIGHT  TOUGH LOVE Bezrezervni nu-disco je krunska odlika i ovog EP-ija najvoljenijeg od svih mlađih raspevanih Velšanina, Roda Thomasa, poznatijeg pod kripto-imenom Bright Light Bright Light; mestimično setni a ipak skočni, a u isti mah inteligen-


tni i muzički vredan disko zvuk kreće od prvih minuta i ne prestaje sve do poslednjih nota i tonova još jednog EP izdanja u opusu BLBL-a. „Tough Love“ ne donosi suštinski ništa novo, i dobro je da je tako, budući da Rod Thomas već neko vreme u svom posedu ima nepogrešivu i nepogrešivu učinkovitu mustru na temu zaumne plesne muzike. Diskretan melanž stiže u vidu pastiša na temu muzičkog nasleđa osam-

Nova

prepreka na tom putu. Život kao takav sigurno nije veština kojom je tako ovladati, ali je posrtanje svakako lakše prebroditi uz pesme poput „Tough Love“, „Uh Huh!“ (sjajan osvrt na Wham! bisere), „One, How I Feel“...i niz efektnih remixigrarija. TROYE SIVIAN  BLOOM Sudeći po onome što nam je predočio na najnovijem albumu nazvanom „Bloom“, Troye Sivian je davnih dana prošao fazu procvata i stupio u eru zrelog muzičkog izraza vrhunskog kvaliteta i nedvojbene upotrebljivosti. „Bloom“ je odraz sveopšteg samopouzdanja i u pravoj meri izživljene potrebe da se to obznani svetu. I ovoga puta je meta bio delikatni i prefinjeni pop hrabro sučeljen sa porivom da se iskreno pripoveda o bremenu života mladog geja, pa bio on i dobro skućen i opšte priznat i prihvaćen, što je sve slučaj sa Sivianom. U ovom trenutku, ako su reference i analogije tog tipa uopšte potrebne, Troye Sivian je ono što je Timberlake čeznuo da bude. S druge strane, moćne i sugestivne numere poput vrhunski trenutaka ovog izdanja („Animal“, „My My My!“, „Seventeen“, „Plum“, „Dance to This“, „Lucky Strike“...). Ovim bezmalo pa odličnim albumom, u kome saharin tek na retke mahove izbija na površinu, Sivian plesni pop dovodi na kotu skladnog spoja naglašenog šika i neupitne iskrenosti.

Queer muzika za jesen Piše: Zoran Janković

desetih godina prošlog veka, sa naglašenim refrenima, ritmičkim sinkopama i preglednom strukturom kompozicija. Ovaj EP je izvrsna mala zbirka odličnog plesnog popa sa tematskim ukorenjenjem u prikaz queer života i izazova i

Vodič kroz gej Srbiju

47


G OPTIMIST Muzika

lobalizovana džez scena danas je smelija, zabavnija i raznolikija nego ikad. Vredni, novi džez autori mogu se naći u svakom delu planete, praktično svuda gde se svira, a umetnici su slobodniji nego ikad da kombinuju postojeće ili stvaraju nove žanrove, stalno pomerajući granice. Više nije važno gde se fizički nalaziš dok stvaraš svoju muziku: dobrodošli u doba džeza bez granica! Novo izdanje Beogradskog džez festivala zato nudi reprezentaciju najintrigantnijih umetnika sa svetske i domaće scene. Festival će i ove godine trajati pet dana, sa tradicionalnim duplim koncertnim programom svake večeri, uz učešće preko dvadeset sastava i solista iz celog sveta. Među hedlajnerima su velike zvezde savremenog džeza. Kurt Eling je vodeći džez pevač na svetu u poslednje dve decenije. U Beogradu će predstaviti novi album The Questions, vrhunsku mešavinu džeza, muzike Brodveja i obrada himni rokenrola – pesama Boba Dilena, Pola Sajmona i Pitera Gebrijela. Sa Kube stiže gigant tamošnjeg džeza, virtuoz na klaviru Čuča Valdesa i njegov Jazz Batá projekat. Pravi hit na evropskoj sceni ove godine predstavlja super sastav dve neosporne džez legende: Enriko Rava kvintet sa specijalnim gostom Džoom Lovanom. Rava je jedno od najistaknutijih imena u istoriji evropskog džeza i mentor velikom broju italijanskih umetnika, Lovano se okitio brojnim nagradama američke kritike za najboljeg tenor saksofonistu i muzičara godine. Južnokorejka Jun Sun Na, dobitnica nagrade ECHO za najbolju svetsku džez pevačicu, izvešće originalan omaž raznovrsnim muzičkim uticajima iz SAD. Sestre Ingrid i Kristin Jensen, vodeće ličnosti na kanadskoj džez sceni u 21. veku, predstavljaju izuzetno zapažen zajednički projekat “Infinitude”. Iz Australije dolazi jedan od najintrigantnijih avangardnih instrumentalnih sastava na svetu, revolucionarni klavirski trio The Necks. A iz Izraela, čija scena oduševljava našu

48

www.optimist.rs

publiku već godinama, pozdravićemo basistu Omera Avitala, jednog od prvih umetnika sa tog podneblja koji je stekao svetsku afirmaciju. Pažnju mlade publike posebno će privući Džimi Tenor, brilijantni inovator iz Finske, koji će u celosti izvesti legendarni album “Intervison“, ključno delo za razumevanje spoja džeza i elektronske plesne muzike. Big bend RTS proslavlja 70 godina postojanja i na festivalu nastupa uz sjajnog gosta, čuvenog američkog veterana Bobija Šua, dok će srednju generaciju džezera iz SAD ove godine predstavljati Ben Wendel Seasons Band, sa svežim idejama iz kolevke ove muzike. Evropski džez na festivalu kao i obično čine raznovrsni muzički ambijenti. Pijanisti Marko Meskida (Španija) i Mario Lažinja (Portugal) boje svoju autorsku muziku mediteranskim lirizmom. Duh avangarde stiže iz Skandinavije, sa norveškim kvartetom Cortex na tragu ideja Orneta Kolmena, i švedskonorveškim trijom The Thing, pod vođstvom vodećeg evropskog fri-džezera, Matsa Gustafsona. Najbolje srednjoevropske vibracije donose trio cimbaliste Mikloša Lukača (Mađarska) i eksplozivni fjužn kvartet Kompost 3 (Austrija). Tu je i jedan u celini ženski sastav, oktet pod vođstvom nemačke pijanistkinje Julije Hulsman. Konačno, srpskom sastavu Fish in Oil pripada čast da otvori 34. Beogradski džez festival. Premijerno će izvesti program sa četvrtog stu-

Beogradski Jazz Festival

Bez granica www.bjf.rs

dijskog albuma koji će biti objavljen neposredno pred koncert. Festival će zatvoriti vokalistkinja Irina Karamarković sa međunarodnim projektom „Songs From Kosovo 2“, Uglješa Novaković Quintet i Uroš Spasojević Project.



P

OPTIMIST Pozorište

re više od pola veka, u srećna vremena po kulturu, tadašnja država je imala jasnu strategiju za njen razvoj i ulaganje. Tada je u Beogradu, kao kulturnog i administrativnog centra zemlje osnovano pet velikih manifestacija umetničkih ostvarenja: BEMUS, BELEF, FEST, Oktobarski salon i BITEF. Danas, iako svi imaju dugu tradiciju i bogatu prošlost, ne možemo se za sve njih reći da održavaju reputaciju velikih, iako bi to trebalo da budu, barem prema sredstvima koja se izdvajaju iz gradske i republičke kase za njih. BEMUS i BELEF su poodavno nadmašeni od skorije osnovanih - Beogradski džez festival i Beogradski festival igre, Oktobarski salon se održava bijenalno, dok se FEST i BITEF i dalje bore sa duhom vremena, da povrate dane stare slave. FEST je poslednjih godina to i uspeo, dok je BITEF odlaskom Mire Trailović i Jovana Ćirilova i dobijanjem novog selektora, Ivana Medenice, na svojevrsnoj prekretnici. Postavlja se pitanje danas, u svetu mnogobrojnih (multi)medija i drugih umetničkih sadržaja, pa i novih festivala (tu pre svega mislim na festival DESIRÉ u Subo-

50

www.optimist.rs

tici) čime privući publiku, a da festival o(p)stane alternativan, različit i kvalitetan. BITEF je danas na testu vremena. Ovogodišnji moto festivala, održanog po 52. put, od 13. do 22. septembra u Beogradu, je SVET BEZ LJUDI. Selektor festivala odabrao je deset projekata, raznih sadržajnih formi - od plesa i muzike, instalacija bez glumaca, pa sve do dramske. Publika je imala prilike da pogleda ukupno deset formi iz devet zemalja - dve dramske predstave Olivera Frljića (pozorišta iz Berlina i Zagreba), Dragana Živadinova - autora iz Slovenije, domaće predstave BOLIVUD Narodnog pozorišta iz Beograda, zatim muzičke predstave na zatvaranju REKVIJEM ZA L., plesne predstave PRLJAVSTINA, jezičko - scenske instalacije SVITA BR.3 i tri pozorišne instalacije bez glumaca. Raznolikost selekcije je svakako obeležilo ovogodišnji festival, kao i polemika stručne javnosti o njenom kvalitetu i adekvatnoj formi. Neosporno je da se poslednjih par godina jako uložilo u marketing festivala, za koji se može reći da je jedan od najboljih kod nas, kada su u pitanju kulturne manifestacije. Nije slučajnost da su skoro sve predstave poslednji niz godina bile rasprodate. Zamišljen kao festival novih pozorišnih tendencija kroz selekciju predstava Mire Trailović i


Jovana Ćirilova neprekidno je pratio pozorišne eksperimente, postdramskog teatra, klasičnih tekstova i modernog plesa. Vođen tom idejom, Ivan Medenica, u trećoj godini mandata kao selektor festivala se odlučio da publici ponudi raznolike forme deset projekata u glavnom programu za koje se, barem za većinu može reći da i nisu predstave u pravom smislu te reči, već više muzičke, plesne i pozorišne instalacije (bez glumaca na sceni). Političko pozorište ostavlja snažnu društvenu kritiku totalitarnih režima koji su sveprisutni. Ove godine to su učesnici iz Slovenije, Francuske, Srbije, Nemačke, Hrvatske, Estonije, Švajcarske, Izraela i Belgije. Prema njegovim rečima misija Bitefa jeste da jasno mapira umetničke fenomene savremenog teatra i da hrabro ukazuje na odgovarajuće, turbulentne i uzmemirujuće društvene fenomene savremenog sveta. Da Bitef postoji da bi nas uznemirio umetnički i politički. Prošlogodišnji Bitef je imao fokus na velikim mitološkim, biblijskim i epskim naracijama i koji je svakako obeležila predstava OLIMP, i domaća predstava EPIKA BALKANIKA u koprodukciji Narodnog pozorišta u Beogradu i Bitef teatra (koja je na umetnički način i obeležila domaću pozorišnu sezonu). Takođe, selektor ističe da je pod sloganom ovogodišnjeg festivala prevashodno mislio na tri asocijacije: svet bez pravih ljudi, svet (uoči) apokalipse i fenomen smrti. Te asocijacije su čvrsto povezane jer dovode, pre ili kasnije, do kataklizme opštih razmera posle koje nema ničeg: samo smrti, odnosno SVETA BEZ LJUDI. To su sve tendencije koje odlikuju današnju Evropu i svet, koje razgrađuju demokratske ustanove i ljudska prava. Kao i prošle godine i ove je festival otvorila slovenačka predstava ODILO. ZATAMNJENJE RATORIJUM (u koprodukciji nekoliko slovenačkih pozorišta), kao Prolog, koji najavljuje temu 52. Bitefa. Dragan Živadinov, reditelj predstave i jedan od vodećih avangardista iz 80-ih godina prošlog veka upozorava na ponovnu pojavu nacizma, i praveći analogiju sa prošlosti mračne figure slovenačke istorije Odila Globočnika, kroz uspon nacionalizma i rasizma koji su prethodili Drugom svetskom ratu. On je kao Hitlerov sled-

52. Bitef

Svet bez ljudi Piše: Marko Radojičić

benik izmislio koncetracione logore i bio krivac za smrt milione ljudi. Predstava je u stvari uverljiva rekonstrukcija jednog od nacističkih mitinga iz 30-ih godina prošlog veka u kojem je i sam Odilo učestvovao. Vizuelno jako precizno izrežirano sa jako disciplinovanim ansamblom ipak ostaje dramaturški nedorečena. Ostavlja utisak prikaza jedne stilizovane priredbe, poput oživljavanja dokumentarnog snimka iz tog vremena. Pretvaramo se u publiku koja posmatra jedan performans, paradu moći i manipulacije, bez previše napinjanja da razumemo radnju – izgovorene reči. Vrhunac predstave je ipak na kraj, kada glumci odlaze sa scene, skidajući nacistička obeležja ne poklanjajući se, ostavljajući jasnu sliku grobova iza sebe, koje su i uzrokovali. Festival je zvanično otvorila francuska predstava SVITA BR.3 EVROPA. Drugi deo istoimene predstave publika je imala prilike da pogleda na 50. Bitefu, kada je između ostalih dobila i nagradu publike. Taj uspeh je ponovila i ove godine. Predstava je zasnovana na principu žive reprodukcije raznih audio-materijala, na svim jezicima evropske unije. Takav način izvođenja (dva izvođača u pratnji klavira) pružio je mogućnost publici da ih čuje na način najbliži onome kako su izgovorene: uznemiravajuće propovedi, uputstva za rukovanje, sramne izjave, verbalno nasilje, politička brutalnost, govor mržnje, treninzi za lični razvoj i sl. U pitanju su svakodnevne izjave koje su uglavnom negativna pojava i kao takva u publici izazivaju podsmeh i gađenje. Iako je neosporna moć reprodukcije i imitacije na svim jezicima predstava ostavlja blaži vid zabave publike, posredno kritikujući današnje druVodič kroz gej Srbiju

51


OPTIMIST pozorište štvo. Ovo svakako ne mogu nazvati predstavom, već jednim scensko-muzičkim performansom. Jedna od najslabijih ponuđenih predstava u glavnom programu je upravo domaća predstava – (treš) mjuzikl BOLIVUD Narodnog pozorišta u Beogradu, po tekstu i u režiji Maje Pelević, koja je i pre dve godine imala projekat, takođe prikazan i glavnom programu. Po sadržaju predstavlja vid političkog pozorišta, govoreći o ponižavajućem položaju radnika u kulturi, tranziciji društva i neoliberalnom kapitalizmu. Sve je to ispričano figurativno kroz dolazak velikog bolivudskog producenta koji kupuje malu fabriku i otvori nova radna mesta. Glumci lokalnog pozorišta tu vide šansu za sebe. Iako predstava tematski može da odgovara ovogodišnjoj temi festivala, u umetničkom smislu nikako nije trebala da se nađe u glavnoj selekciji. Šta više, bilo koja predstava iz showcase domaćeg programa bi bila bolji izbor (Režim ljubavi, Jami distrikt, Urnebesna tama ili Klošmerl). Kada se već pominje ovaj program, namenjen pre svega da strana publika ima uvid u domaću produkciju, smatram da je propust što nije prikazana nijedna predstava sjajnog Andraša Urbana (a mogla je npr. U ime gospoda). Kao najuspelije predstave festivala svakako se mogu svesti oba projekta Olivera Frljića. To su svakako i dve predstave za kojim je vladalo i najveće interesovanje publike, čija su po jedna izvođenja na velikim scenama Beogradskog dramskog pozorišta i Ateljea 212 bila premala da prime sve zainteresovane. Tih večeri veliki broj akreditovanih novinara nije uspeo da pogleda predstave, što se može podvesti pod propust organizatora da ne obezbede dodatne termine izvođenja. Nije iznenađujuća odluka selektora da se ove dve predstave nađu u glavnoj selekciji festivala. Možda više iznenađuje propust prošlogodišnje selekcije da se ne nađe Frljićeva predstava SECOND EXILE (a našla se u selekciji festivala Desire u Subotici) koja je po mnogo čemu kontroverznija i bitefovskija od obe ovogodišnje. Prva izvedena predstava je GORKI – ALTERNATIVA ZA NEMAČKU poznatog Maksim Gorki teatra iz Berlina. U jednom, gotovo dokumentarističkom pristupu, ličnih ispovesti glumaca ovog pozorišta, slušamo probleme koje imaju kao pripadnici manjinskih grupa i svojih političkih stavova u državi koja se smatra najdemokratičnijoj u Evropi danas. Pred-

52

www.optimist.rs

stava oštro osuđuje stavove ekstremne desnice i mogućih posledica njihovog delanja. Iako glumački i scenski i tematski jako ozbiljna i kvalitetna predstava, publici ipak nije ponudila ništa već nije čula i znala i videla u domaćem teatru. Druga predstava, ŠEST LICA TRAŽI PISCA, satiričnog pozorišta Kerempuh iz Zagreba kroz klasično delo Luiđija Pirandela osuđuje hrvatsku desnicu. Jako provokativno, duhovito i pravi primer političkog pozorišta, gde se javno prozivaju aktuelni hrvatski političari i podsmeva njihovim detaljima iz privatnog života. Upečatljiva Frljićeva režija, gde provocira sa scenom igranja srpskog kola i uz zvuke Cecine pesme Kad bi bio ranjen. To je možda i najkompletnija predstava ovogodišnjeg festivala. Važno je napomenuti da se u propratnom sadržaju festivala održao i Filozofski teatar u kome je pored Frljića učestvovao i Srećko Horvat koji je zvanično i otvorio festival. Projekat je započet u Hrvatskom narod-


nom kazalištu 2014. godine i već tri godine se održava u Narodnom pozorištu u Beogradu. Osnovan je sa željom da se uspostavi bliska veza između filozofije i pozorišta, kao mesto za aktivno promišljanje društva i društvenih procesa i društvenopolitičke realnosti. Estonska predstava NO43 PRLJAVŠTINA najavljena je od strane selektora kao jedno od najvećeg otkrića za ovogodišnju publiku festivala. U pitanju je kombinacija fizičkog teatra i savremenog plesa. Deset telesno sjajno artikulisanih dramskih glumaca izvode, u ringu ispunjenom blatom: niz raznovrsnih, pretežno neverbalnih životnih situacija. Glumci igraju, padaju, valjaju se, guraju, polivaju vodom u tom istom blatu neverbalno. U publici je sve vreme strah od prskanja blatom (prva dva reda publike nosi zaštitnu odeću, poput kabanica za kišu). Iako dramaturški nije najuspelija, predstava je po meni jedna od najboljih u ovogodišnjoj selekciji, oslikavajući apokaliptičnu sliku savremenog društva, a sve to na duhovit i sjajno koreografski i muzički usklađen način, prepuno simbolike. Nešto što svakako nismo imali prilike da do sada vidimo u domaćem teatru. Instalacije bez glumaca na sceni – pozorište bez glumaca su poseban segment festivala kroz čak tri umetnička multimedijalna projekta iz tri zemlje. Iz Nemačke – VEČITA RUSIJA, ruske pozorišne kritičarke Marine Davidove, iz Izraela – PA’AM mladog umetnika Nadava Barnee i iz Švajcarske – ZAOSTAVŠTINA, KOMADI BEZ LJUDI čuvenog reditelja Stefana Kegija, člana Rimini protokola iz Lozane. Prva i prostorno najzahtevnija instalacija ima nekoliko soba (prostor Narodnog pozorišta u Beogradu) koje publiku vode kroz različite periode političke i kulturne istorije Rusije, prikazujući razne oblike autokratskih – večitih vladavina – od carske Rusije, preko komunista do savremene Rusije. Druga, svetlosna i vizuelna instalacija govori o motivu smrti – na osam televizijskih ekrana emituju se apstraktni i dokumentarni video radovi, praćeni snimljenim glasovima koji pripovedaju priče o bolnim sećanjima i smrti bližnjih (predstava se gleda iz gledališta Bitef teatra). I treća instalacija, koja je ove godine dobila dve najznačajnije nagrade festivala (Gran pri Mira Trailović i Politikina nagrada za režiju) je vremensko – prostorna slika nekoliko soba običnih ljudi kojih više nema ili koji će nas uskoro napustiti (postavljeno u Po-

zorištu na Terazijama). Autori su dve godine obilazili ustanove (bolnice, pogrebne zavode, domove za stara lica) i susretali sa ljudima koji su se pripremali za sopstvenu smrt, da bi prikazali planirana zaveštanja tih ljudi. Jedan stariji bračni par koji je odlučio da umre zajedno seća se svog života i mladosti, jedan otac se obraća kćerki, naučnik koji ispituje tehničke aspekte svoje smrti i dr. Iako je bilo obezbeđeno nekoliko termina da se instalacije pogledaju, njih je ukupno i najmanje publike moglo pogledati. Tako da je, zapravo, najbolje predstave festivala pogledalo i najmanje ljudi, uključujući i veliku većinu akreditovanih novinara u koju se i ja ubrajam. To je i najveća zamerka ovogodišnjeg festivala - organizacija. Beograd kao milionski grad, jednostavno ima veliku potrebu za umetničkim dešavanjima, pa je nedopustivo da svako veče na takav način zatvarati vrata pozorišnih ustanova. Čast da zatvori ovogodišnje izdanje Bitefa imala je predstava REKVIJEM ZA L., muzičkoscensko izvođenje belgijske kompanije iza koga stoji četrnaest eminentnih muzičara iz celog sveta. Ovaj svojevrsni posmrtni koncert spaja Rekvijem Mocarta i afrička muzika koji je aranžirao Faricio Kasol, a rediteljski uobličio Alen Platel, jedan od vodećih svetskih koreografa. U pitanju je pogrebni ritual kombinovan video snimkom poslednjih nekoliko sati života nepoznate žene i opraštaj muzičara kroz zvuke opere, džeza i afričke savremene muzike. Ove je ujedno i najemotivnije veče na celom festivalu. Muzičko delo koje ispraća jedan život i u isto vreme veliča život. Iako je delo veličanstveno, smatram da je primerenije da se našlo na nekom muzičkom festivalu, nego pozorišnom festivalu, pa i festivalu novih tendencija. Na osnovu odgledanih osam od deset predstava iz glavne selekcije može se zaključiti da je ovogodišnja selekcija imala jasan koncept koji je tematski ispunjen, ali ne i po pitanju forme i opravdanosti odabranih predstava. Možemo postaviti pitanje da li ovo najbolje što se u ovom trenutku može videti i dovesti u Beograd, kada su nove pozorišne forme u pitanju. Imali smo festival sa najmanje predstava u pravom smislu reči, nudeći pokušaj alternativnih formi. SVET BEZ POZORIŠTA zaista ostavlja apokaliptičnu sliku. Vodič kroz gej Srbiju

53


Č

etrnaesti Filmski festival Slobodna zona održaće se od 7. do 12. novembra u devet bioskopskih dvorana u Beogradu, Novom Sadu i Nišu. Jedan od aduta ovogodišnjeg izdanja festivala u međunarodnoj selekciji je svakako dokumentarni film Lize Imordino Vreland „S ljubavlju, Sesil“. Film govori o Sesilu Bitonu, jednom od pionira i inovatora modne fotografije, koji je potragu za vlastitim identitetom transformisao u doživotnu potragu za lepotom. Iako njegovo ime nije opšte poznato, većina poznaje njegova dela. Sesil Biton (1904-1980) je najpoznatiji kao scenograf i kostimograf Oskarom nagradjenih filmova „Žiži“ i „Moja lepa gospođice“ (posebno po crno belim edvardijanskim kostimima u sceni konjičke trke u Askotu). Sesil Biton je, međutim, bio mnogo više od toga. Lično je bio blago frustriran mnoštvom sopstvenih interesovanja i sposobnosti. Bio je fotograf, filmski i pozorišni scenograf i kostimograf, dizajner, ilustrator. U svojim dnevnicima, koje je pisao redovno i sa velikim nadahnućem, često se pitao da li bi bilo bolje da se posveti samo jednoj stvari. Film Lize Imordino Vreland pokazuje koliko bi savremena kultura izgubila da je uspeo u tome. U svemu čime se bavio pomerao je granice - bio je gej u vreme kada je to bilo zabranjeno, ali je kroz svoje fotografije i umetnički rad svoj identitet otvoreno pokazivao i živeo. Bio je inspirisan kreativnim ljudima, imao je čvrste stavove i voleo je ljude koji su umeli da se izraze. Za života je objavio 38 knjiga i snimio bezbroj fotografija. Samo tokom Drugog svetskog rata ih je snimio više od 7000. Ni u današnje vreme, kada su zahvaljujući tehnologiji kreativni procesi drastično ubrzani, još nikome nije uspelo da ga prevaziđe. Sesil Biton je po mnogo čemu jedinstvena figura umetnosti 20. veka i fascinantno je videti

koliko je bio ispred svog vremena. U filmu „S ljubavlju, Sesil“, rediteljki polazi za rukom da kombinujući do sada neobjavljene fotografije i dokumentarne snimke, kao i odlomke iz Bitonovih dnevnika, pokaže koliko je Sesil Biton bio daleko od onoga čega se najviše bojao - „da bude(m) samo običan, anoniman čovek“. Negov svet je čista fascinacija - radio je kao fotograf za američki i britanski Vog, bio je lični fotograf Kraljice Elizabete i kraljevske porodice i imao je navodnu aferu sa Gretom Garbo (njena slika je pronađena u njegovoj spavaćoj sobi zajedno sa fotografijama dvojice njegovih ljubavnika). „Nikada nije prestao da stvara, i to mi se jako dopalo“, kaže rediteljka u jednom od intervjua povodom premijere filma. Posebnu draž filmu daju spektakularne fotografije, privatne beleške, crteži i kolaži koje je Biton pravio tokom čitavog života. Glumac Rupert Everet, koji nadahnuto čita odlomke iz Bitonovih dnevnika, praktično materijalizuje Bitonovu kompleksnu i kontroverznu ličnost pred našim očima. „Bio je tvrd orah uprkos toj dendi spoljašnjosti. Posle avionske nesreće tokom snimanja, on je, iako povređen, jednostavno uzeo novi avion i nastavio da snima. Bio je mnogo više od svega što je mislio o sebi“, kaže jedan od sagovornika u filmu.

Liza Imordino Vreland

S ljubavlju, Sesil

54

www.optimist.rs

www.freezonebelgrade.org

Kada gledate Bitonove fotografije i njegovo neverovatno delo, ne možete da se ne zapitate šta bi bilo da je živeo u vreme instagrama, društvenih medija i digitalne fotografije?



Z OPTIMIST Film

na da bude lepote i u preterivanju, zar ne? Upravo iz tog razloga vam danas skrećemo pažnju na čak sedam sveže pristiglih queer filmova, koji su, ruku na srce, baš raznolikog kvaliteta. Ali ne mari – osmatračnica radi punom parom, uostalom, baš kao i sudski kantar.

kreće važno pitanje prapočetaka legalizacije istopolnih brakova i zajednica u SAD, ali već negde u prvoj rolni trajanja zastaje i, reklo bi se, ciljano i svesno, ostaje zakopan u informativni i televizijski izraz sa pregršt sagovornika; to jeste sasvim legitiman izbor ali, s druge strane, to ovom filmu onemogućava da se nametne kao istinsko filmsko delo, pa i da sa više nadahnuća pokuša da pojasni i prikaže barem doba deo polivalentnosti društvenih pitanja i fenomena koje pokreće.

ANYTHING Imajući u vidu prosek ponude queer filmova s one strane Atlantika, „Anything“ već u startu na svojoj strani ima tri krupna aduta; naravno, reč je o troje udarnih glumaca – Mattu Bomeru, Johnu Carrollu Lynchu (rođak Davida Lyncha, ali i zapažen epizodista iz, recimo sitkoma The Goldbergs) i Mauru Tierney (znana iz serije The Affair). Osim toga ova priča (kako stoji u najavama) o beskonačnim mogućnostima ljubavi izdvaja se i po tome što je centralni lik sredovečan muškarac očito fluidnog polnog identiteta. Reč je o prijatnoj dramediji sa opravdanim smislom postojanja, kojoj, doduše, može da se zameri to što vuče odveć upadljive repove iz svoje pozorišne inkarnacije.

GAY HOLLYWOOD DAD Ovaj prilično poletni i šarmantni dugometražni dokumentarni film može da zabavi, informiše a možda i nadahne svojom pričom o nezavisnom filmskom stvaraocu, uz to i azijskog porekla, koji nastoji da se snađe i drži glavu iznad vode tokom prvih šest meseci sa svojim novorođenčetom. Problem ovog filma (kome svakako treba dati šansu) proističe iz činjenice da je ovde previše tema i previše materijala, te fokus priče (a samim tim i poenta) priče svako malo beži i izmiče.

CHURCH & STATE Ovaj celovečernji dokumentarac svakako po-

56

www.optimist.rs

JUST CHARLIE Ovaj britanski film predstavlja bezmalo pun pogodak u metu – u pitanju je priča o malenom fudbaleru koji je, zapravo, devojčica zarobljena u telu dečaka, koja, kao takva, biva odbačena na više podjednako važnih frontova. Suštinski de-


rivativna priča, bezmalo potpuno ukorenjena u fundusu opštih mesta unutar (mikro)žanra, ipak je (sveukupno gledano) vrlo dobro ostvarenje u kome je sve sasvim opravdano i mudro podređeno glavnom liku i izvanrednom malenom Harryju Gilbyju koji taj lik tumači. Osim toga, za svaku pohvalu je sjajno balansirana i nijansirana opšta atmosfera filma i priče.

KEPT BOY Nažalost, američki „Kept Boy“, priča o nevoljama na koje nailazi dugovečnija veza između starijeg, ozbiljnijeg muškarca i znatno mlađeg zgubidana, koji u toj svojoj prokrastinacijskoj ljušturi zapravo silno uživa, tek na mahove krene put oneobičavanja stereotipnih postavki i zahvata, pa ni ne čudi što satiričan ton, očito promišljenije fele, tek povremeno i nedovoljno zametljivo izbije na površinu i u glavni plan, a što je u slučaju komedije praktično nedopustivo.

queer filma unutar stilema arthouse filma skorijeg uzorka. „Postcards from London“, u tom smislu, mora biti pohvaljen na konto sveukupne artikulisanosti ali i veoma dobre glume vodećeg dela ansambla (tu je i Harris Dickinson iz izvrsnog filma „Beach Rats!“). S druge strane, ovom se filmu i njegovim autorima može zameriti što u izvesnoj meri glamurizuju svet prostitucije. PORCUPINE LAKE I „Porcupine Lake“ kanadske rediteljke Ingrid Veninger svoje ishodište u potpunosti iznalazi u dominantnom arthouse filmskom izrazu današnjica, tako da ovaj nedvosmisleno uspeo i dovoljno osoben film pokreće znatno više tema no što to čine prosečni queer filmovi poslednjih, recimo, desetak leta. „Porcupine Lake“ je na prvom mestu suptilna i pipava povest o odrastanju pa tek onda priča o dve zaljubljene devojčice, a re-

Novi Queer filmovi

7 veličanstvenih Piše: Zoran Janković

diteljka uspeva da na filmsko platno iznese varljivost i turbulentnost tih osetljivih godina, naravno, u doživljaju sveta onih mislećih.

POSTCARDS FROM LONDON Ova recentnija ostrvska produkcija nesumnjivo štrči u odnosu na aktuelnu ponudu, a razlog tome je prvenstveno zamašnija umetnička ambicija i rediteljeva zagledanost u mogućnosti Vodič kroz gej Srbiju

57


OPTIMIST Promo

Nakurnjak je tradicionalni deo odeće kod muškaraca i ima svoju istoriju u svim zemljama Balkana. Njegov zadatak je da zaštiti muški polni organ od zime. Uglavnom su ga nosili čobani i muškarci koji su radili napolju u zimskom periodu. Nekada su ga devojke plele od čiste runske vune za miraz i tako nagoveštavale majci da žele da se udaju. U etnografskom muzeju u Beogradu nalaze se dva nakurnjaka dužine 19 cm. Nakurnjaci su danas „dobra fora“, originalan, šaljiv i jeftin poklon. Jelena se već skoro osam godina bavi heklanjem i na ideju da pravi nakurnjake je došla posle odgledane emisije „Sasvim prirodno“ gde je Jovan Memedović probao nakurnjak u emisiji. Ideja joj nije bila da to neko nosi već kao originalan i zanimljiv poklon. Naravno ko želi može i da ga nosi.

58

www.optimist.rs


VodiÄ? kroz gej Srbiju

59


OPTIMIST Zajednica

Ime: Nenad Popović Godine: 23 Zanimanje: Slobodni umetnik

Kada si prvi put znao da si... Od rođenja, igrao sam se sa barbikama, šminkao, oblačio haljine, bunde, crtao jednoroge i leptire. Tvoj izlazak iz ormana... Sa 19, došlo samo od sebe, bilo je uveliko javna tajna, tako da okolini i nije teško palo. Koji savet bi dao mlađem sebi... Više samopouzdanja i vere u sebe, manje vere u druge, više rada na sebi.

Naj gej stvar koju si ikada uradio... Previše toga, sve što radim je jako gej, od nošenja cveća u kosi, preko ljubljenja postera Hari Potera sa karminom, do lizanja

60

www.optimist.rs

muških skulptura u Narodnom muzeju. Tvoj prvi gej kafić/klub... Yellow na Petrovaradinu. Tvoj prvi poljubac... Imao sam 16 godina. Sa tipom iz teretane, čuvao sam to za sebe i hteo tajno da budem gej, mislio sam tada da sam bi. Nevinost izgubio... Sa 19, ali nije baš neko iskustvo za pamćenje.

Gej film koji morate pogledati... The Cell sa Jennifer Lopez i Behind The Candelebra.

Tvoj naj gej muzički album bio bi... For Your Entertainment - prvi Adamov album. Najviše se ložiš na... Adama Lamberta + gej porno glumci sa finim guzama.


Donji veš koji ti donosi sreću... Jock strap na mom partneru.

U nedelju popodne naći ćemo te gde... Mamurnog od celonoćnog partijanja u Musku.

Tvoj stav o ljubavi i braku... Ljubav ok, ali brak prevaziđena i zaostala institucija, podrža-

vam ko želi naravno. TV serija koja je promenila tvoj gej svet... Ne gledam nešto serije.

Grindr ili Gay Romeo... Grindr, mnogo jednostavnije i konkretnije. Junski ili septembarski Prajd… Septembarski, mada bih ja prajd svakog meseca ako može.

Omiljena knjiga... SEX od Madone Tvoj gej heroji su... Adam Lambert, prvi muškarac koji mi se javio u vlažnom snu. Šta za tebe danas znači biti gej... Biti samostalan, drugačiji, kreativan, divlji, biti svoj i pre svega biti slobodan.

Omiljena gej ikona... Madona ko drugi, učinila za nas više nego što će iko ikada, ona je gej u telu žene. Vodič kroz gej Srbiju

61


OPTIMIST LGBT twitter

62

www.optimist.rs


VodiÄ? kroz gej Srbiju

63



Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.