Optimist 038

Page 1



Izdvajamo Kako se parada Photo: Jelena Janković

Osnivač i izdavač: Gej lezbejski info centar Godina osnivanja: 2011. Glavni i odgovorni urednik: Predrag M. Azdejković Urednik UrbanLook: Srđan Šveljo Saradnici: Tamara Skrozza, Nemanja Marinović, Zoran Janković, Milan Aranđelović, Bogdan Petrović, Petar Paunović, Milica Simonovska, Vlada Lazić, Marko Radojičić Fotografija sa naslovne strane: Promo Web: www.optimist.rs E-mail: optimistmagazin@gmail.com FB Page: www.fb.me/optimist.rs Štampa: Newpress

8

konkretno bori za ljudska prava?

Bitef i Olimp28

Podrška:

Република Србија МИНИСТАРСТВО КУЛТУРЕ И ИНФОРМИСАЊА

Република Србија ВЛАДА Канцеларија за људска и мањинска права

ГРАД НОВИ САД Градска управа за културу

Magazin možete čitati i na:

Magazin prihvata nadležnost:

CIP ‐ Каталогизација у публикацији Народна библиотека Србије, Београд

16

Ljubavni slučaj ili tragedija predsednice vlade

Vil i Grejs

305 OPTIMIST : vodič kroz gej Srbiju / glavni i odgovorni urednik Predrag M. Azdejković. ‐ God. 1, br. 1 (jun 2011)‐ . ‐ [S. l.] : Regionalni info cen‐ tar, 2011‐ (Smederevo : Newpress). ‐ 21 cm Dvomesečno. ‐ Naslov 1. broja: Optimizam ISSN 2217‐6756 = Optimist COBISS.SR‐ID 186184972

42

60 Moj TZV. Gej život


S

OPTIMIST Skrozza na skroz

vaki drugi mladić i svaka 25. devojka smatraju da bi trebalo pretući mladića koji se zaljubi u drugog mladića. Ovo je samo jedan od jezivih rezultata istraživanja u kojem je učestvovalo 415 mladih ljudi iz 10 gradova Srbije, a koje je sprovedeno u okviru projekta "Nulta tolerancija na rodno zasnovano nasilje" Autonomnog ženskog centra. U međuvremenu, i dalje se sporadično pojavljuju medijski napisi o famoznom „Obrazovnom paketu“ koji je povučen na doradu još pre šest meseci, a u kojem je glavni problem bio to što - kako je Informer objasnio pod šifrom „skandalozno“ – „đake uči da je super biti gej“. Sve to, međutim, pada u drugi plan pred činjenicom da je premijerka Srbije lezbejka i da je u Beogradu još jednom održana Parada ponosa: te dve stvari dovoljne su, izgleda, da država u kojoj je homofobija izjednačena s patriotizmom, mentalnim zdravljem i poštenjem, dobije „bedž“ tolerantne ili bar voljne da se za toleranciju bori. Naime, u isto vreme dok su mladi odgovarali po- septembra objavio i izveštaj „Biti LGBT u Srbiji“ zitivno na pitanje o prebijanju gejeva, a mediji koji je pokazao da su LGBT i osobe inficirane orgijali u svom homofobičnom žaru, UN je u HIV-om najdiskriminisanije grupe u zemlji. Na predstavljanju tog sklopu kampanje dokumenta, rečeno „Slobodni i ravnoje da su LGBT osobe pravni: UN za LGBTI izložene diskrimiravnopravnost“, obnaciji u raznim javio fotografiju s Tolerancija u teoriji oblastima života tekstom: „Parada zdravstvu, zapošljaponosa u Beogradu vanju, obrazovanju, se već tri godine pristupu socijalnim održava bez incideuslugama, da su nata. Neophodno je često žrtve zločina nastaviti promociju iz mržnje i govora tolerancije i različimržnje, ali da ti zlotosti“. čini nisu propisno TOLERANCIJA istraženi i sankcioNA VISINI nisani. To se, uostaU ovom slučaju, piše: Tamara Skrozza lom, i ranije znalo, nije baš najjasnije pa je i UN-u bilo šta su UN zapravo poznato. želele. Jer, naravno Zašto onda da je ekspertima te priča o paradi bez organizacije jasno kako ovde stoje stvari. Uostalom, upravo je UN podržao već pomenuto istra- incidenata (kao da se odigrava u potpunom živanje Autonomnog ženskog centra, a tokom miru, bez ikakvih tenzija, bez policije i višeme-

Šminkanje sistemske mržnje

4

www.optimist.rs


sečnih priprema), zašto priča o nastavku „promocije tolerancije“? Čini se da se i na ovom planu - kao i na toliko drugih - stanje prikazuje daleko boljim nego što jeste, iz ko zna kojih (političko-strateških?) razloga. Spomenuta fotografija je u međuvremenu uklonjena, nakon protesta Gej lezbejskog info centra. No, nisu u ovoj priči UN ni toliko važne. Za status ljudskih prava, pa i za svakodnevni život svake LGBT osobe daleko je značajnije što Srbija ne razvija i ne koristi resurse koji su joj na raspolaganju, kako bi zaista doprinela promociji tolerancije i različitosti. Uzmimo, na primer, slučaj „Obrazovnih paketa“. Iako mediji već mesecima razvlače priču o skandaloznom sadržaju tekstova iz kojih uče „naša deca“, iako se tendenciozno iz konteksta izvlače različiti delovi tih tekstova, iako se otvoreno tvrdi kako ti paketi „promovišu bolest“ (hoće se reći - homoseksualnost),... niko se iz nadležnih ministarstava, niko iz države, nije dosetio da izađe pred građane i građanke i obavesti ih o najvažnijem: da u pitanju nisu ni udžbenici, ni lektira, ni slikovnica, ni bilo šta iz čega će direktno da uče deca od 3 do 7 godina, već je reč o priručnicima ZA RODITELJE I NASTAVNIKE/CE.

To su, dakle, uputstva kako se snaći u različitim situacijama koje su u vezi s rodnim identitetom i seksualnošću - kako se ponašati kada vas dete pita o genitalijama, o dodirima, o poljupcima, o zaljubljivanju; kako naučiti decu, kako im se obratiti, šta im tačno reći... Zapravo, da je u ovoj državi pitanje ljudskih prava uopšte važno, ne bi to ljudima objasnio bilo ko, već lično tadašnji premijer, a današnji predsednik - jedini čovek kojeg ovde iko uopšte i sluša. I jedini čija reč u državno-institucionalnom smislu ima efekte. ON NIJE ZAINTERESOVAN Tu, međutim, dolazimo do sasvim novog problema. Jer, upravo se Aleksandar Vučić zvanično zalaže za evropske integracije, a pušta medije koji su mu otvoreno naklonjeni i na koje ima direktan uticaj, da krše sve moguće standarde i šire govor mržnje; zvanično promoviše evropske vrednosti, a dopušta da se javnost zavodi nepotpunim informacijama i lažima, kako bi se navodno izvršio pritisak i obrazovni sistem opet vratio na staro. Konačno, upravo taj čovek - isti onaj koji tvrdi da Srbija poštuje ljudska prava svih, neposredno pred Paradu ponosa kaže da neće prisustvovati tom događaju jer će Vodič kroz gej Srbiju

5

>>


OPTIMIST Skrozza na skroz tog dana „imati važnog posla“, dodajući da „i da ga nema, ne bi išao“. „Nisam zainteresovan, ne interesuje me i ne pada mi na pamet da idem“, objasnio je predsednik. Ovakva izjava je nedopustiva za ozbiljnog državnika, ili bar onog koji se deklarativno zalaže za ulazak Srbije u EU. Daleko je grđa od one poznate teze Dragana Đilasa o seksualnosti koja bi trebalo da ostane u „okviru četiri zida“, a daleko rečitija od svih fraza izgovorenih u različitim prigodama, pa i od formalnog prisustva ovog ili onog političara na Prajdu. Država u kojoj čovek koji se o svemu pita, otvoreno kaže kako „nije zainteresovan“ i „ne pada mu na pamet da ide“, nije država u kojoj se promoviše tolerancija i koja se zalaže za poštovanje ljudskih prava. Činjenica da je na čelu vlade države jedna lezbejka, uopšte ne menja tu situaciju. Naprotiv. Iako je kampanja protiv „Obrazovnih paketa“ direktno označava kao bolesnicu, a njen stil života kao patološki, ni ona se nije oglasila - ne samo da bi demantovala očigledne laži, već i podigla lestvicu tolerancije prema LGBT osobama. Umesto toga, ona je o toj temi ćutala. Kao da je se ne tiče, kao da ne vodi državu ka Evropi i, uostalom, kao da se kući ne vraća partnerki već mužu i deci. Ako je tačna ona kvalifikacija o Ani Brnabić kao „fikusu“, pasivnoj posmatračici svega što se u državi dešava, ona je najveći „fikus“ upravo prema LGBT osobama: o ostalim stvarima makar se formalno izjašnjavala. Tako se vraćamo i na početak ove priče. Ako imamo društvo u kojem se tradicionalno gleda popreko na sve što je iole „drugačije“, a koje prema homoseksualnosti gaji latentnu mržnju i

6

www.optimist.rs

strah; ako imamo predsednika koji nastavlja niz otvoreno homofobičnih ili prema LGBT pravima indiferentnih vladara; ako imamo premijerku koja ima imidž nevažne osobe, koja pritom kao da se stidi sopstvenog homoseksualnog statusa i koju su drugi javno autovali; ako imamo Prajd zbog kojeg se uvodi skoro pa vanredno stanje; ako imamo medije iz kojih kulja mržnja, a obrazovni sistem koji kao da je zacementiran u 19. veku... može li da nas čudi što bi svaki drugi mladić prebio svog gej druga? Ne. Mnogo više od toga može da začudi nalaz da bi tek svaka 25. opravdala prebijanje nekog gej mladića. Takva „tolerancija“ je zapravo čudna. U tom smislu, Ujedinjene nacije, svi oni silni Evropljani koji nas posećuju, raznorazni međunarodni borci za ljudska prava koji zalaze do nas, i razni drugi njima slični - trebalo bi da postave prava pitanja pravim sagovornicima, batale projekte koji ne vode nikuda, baš kao i fraze koje dobro zvuče, a nemaju veze sa istinom. Promocija tolerancije i različitosti?! Aha... Možda, ali na nekom drugom mestu.



N OPTIMIST Reakcija

a internetu ljudi često zije da se diskusija vodi, dok se ni na kakve konkoristi izraz „white libera- kretne probleme ne ukazuje, niti se nudi bilo lism“ (beli liberalizam - kakvo rešenje. prevod sa engleskog) da Konkretno, kada je „Egal“ najavilo Trans pabi opisali ljude koji zbog radu 2015. godine u protest ignorisanju trans toga što pripadaju privi- prava od strane Parade ponosa, Stojanović i Pulegovanim grupama škar su mene angažovali na skoro svakom danu (muškarac, strejt/cis Nedelje ponosa, očekujući od mene da samo osoba, belac), odbacuju dođem, ćutim i „budem trans“. Da oni imaju seksizam i rasizam kao opravdanje kako su trans ljudi bili zastupljeni na legitimne pojave, jer ih Nedelji ponosa. Izbio je sukob, jer nisam prepaoni lično nisu iskusili, ali ne shvataju da je razlog rirana životinja i žalila sam se na ljude koji su mi što nisu to što pripadaju privilegovanoj grupi. upućivali nepoštovanje. Konkretno sam dožiUglavnom odbijaju da pričaju o seksizmu i ras- vela nepoštovanje od fotografa Milana Josipoizmu, jer tvrde da ne vide rod, seksualnost i boju vića koji mi je na kritiku da njegov crno beli spot kože. Što je divna stvar, ali činjenica jeste da ljudi za Paradu ponosa uopšte ne odiše LGBT duhom, trpe diskriminaciju i nasilje zbog tih pripadnosti drsko odgovorio: „Da nećeš možda da stavim i njihovi problemi treba da budu uvaženi. To su neko pušenje?“ i izvređao me na osnovu LGBT na primer oni ljudi koji kažu: „Ja stvarno nisam pripadnosti. Stojanović i Puškar su ga branili i homofobičan, ali što oni moraju da paradiraju?“. nisu hteli da ga sankcionišu, distanciraju se od Kao liberalan je, ali bojkotuje vođenje diskusije njega i izvine mi se zbog nepoštovanja koje mi o diskriminaciji, jer zbog toga što je privilegovan je upućeno, dok print-skrin poruke gospodina da ima prava, nije svestan diskriminacije koju Josipovića nisam okačila na svoj fejsbuk profil, LGBT ljudi doživljavaju. nakon čega su se izvinili i distancirali od njega, Pre par dana sam naletela na tvit koji brili- kada su videli da je status imao stotine lajkova i jantno opisuje pojam „belog liberalizma“. Tvit desetine deljenja i da je ljudima zapravo stalo glasi (prevod sa endo toga što sam gleskog): „Ovako imala da kažem. funkcioniše beli liTakođe, iste goberalizam: Ja, dine je švedska televičem krvareći iz Kako se Parada konkretno bori za ljudska prava vizija SVT snimila rane: ’Upomoć! Krdokumentarac o varim!’ Beli liberal, meni i u dokumenpritrčava, uzvikuje: tarcu su bile neke ’Ne brini, pomoć je scene koje nisam stigla!’ Naginje se odobrila. Konkretno nad ranom, izgoscena koju su snipiše: Sonja Sajzor vara kroz šapat: mili na ulazu u moju ’Ljubav pobeđuje!’“ zgradu, bez mog Beli liberalizam znanja, gde se vidi je u suštini ono kad naziv ulice i broj palamudiš o jednazgrade. Tražila sam kosti i revoluciji, ali odbijaš da u realnosti učiniš od producenata da izbrišu dokumentarac sa inbilo šta konkretno da se promena desi. Prošle terneta, izbace te scene, jer sam smatrala da mi godine sam se javno usprotivila Bobanu Stoja- ugrožavaju bezbednost, i dala im dozvolu da noviću i Adamu Puškaru, koji su organizovali pa- dokumentarac ponovo okače, ali tek kada radu prethodnih par godina unazad, baš iz tog isprave sve. Stojanović i Puškar su podelili link razloga što sam sa njima godinama sarađivala za dokumentarac na stranci Parade ponosa, ne na više projekata i jer mi se smučilo to što se oni znajući za moje nezadovoljstvo, te sam Adamu bave palamuđenjem. Ono što su Stojanović i Pu- Puškaru poslala poruku, zamolivši ga da link škar radili sve ove godine se zove stvaranje ilu- obrišu dok video ne bude ispravljen. U među-

“Ljubav pobeđuje”

8

www.optimist.rs


vremenu su link na stranici Parade ponosa počeli da komentarišu huligani koji su pretili da će me naći i ubiti. Od gospodina Puškara sam dobila odgovor da razume da mi je bezbednost ugrožena, ali da ne može da obriše link jer im je bitno da ljudi u inostranstvu vide koliko je težak život LGBT populacije u Srbiji. Rekao mi je da može samo da skine tag i da briše komentare. Što je to no šaputanje u ranu upucanoj osobi da ljubav pobeđuje, palamuđenje o kojem pričam i politika koju Parada ponosa nastavlja da vodi. Nevladine organizacije koje se bave ljudskim pravima dobijaju novac da unaprede ljudska prava, što znači da ukoliko unaprede ljudska prava, neće više dobijati novac, jer ljudska prava više nisu ugrožena. Što znači da imamo veliki problem: određeni ljudi dobijaju novac da unaprede ljudska prava, međutim takođe im je dužnost da ne unaprede ljudska prava, kako bi i

dalje imali posao. I šta onda ljudi koji organizuju paradu rade? Pa aktivno se bave pravima gej muškaraca i lezbejki, da bi imali šta da pokažu narodu i kažu „Vidite, evo stvari koje smo unapredili“. Ali zbog toga drže trans populaciju u mraku i bedi, kako bi sledeće godine mogli da odu kod svojih donatora i kažu: „Ali vidi, oni i dalje žive jadno, morate nastaviti da nam dajete novac“. Drugim rečima, u očima parade, T je žrtveno jare LGBT populacije. Primer: Stojanović i Puškar „razumeju“ da je meni bezbednost ugrožena i odbijaju da mi pomognu, ali kada im budu trebali donatori ili azil u Kanadi, odmah će da izvuku iz džepa dokumentarac o mom životu kao dokaz da LGBT populacija u Srbiji i dalje živi jadno i da nam treba pomoć. Došla sam na paradu i ove godine. Dosta ljudi me je pitalo zašto? Zar nisam popljuvala javno Stojanovića? Jesam. Ali ono što StojanoVodič kroz gej Srbiju

9

>>


OPTIMIST reakcija vić, ostatak parade i svi ostali moraju da shvate je da parada nije Stojanovićeva. Parada je događaj koji pripada svakoj LGBT osobi, koja ima pravo da dođe i protestuje za svoja prava. Po difoltu, meni kao trans osobi parada pripada. Ja imam pravo da dođem na paradu da iskažem svoje nezadovoljstvo, pa makar to bilo i nezadovoljstvo radom samih organizatora parade. Pre šetnje su na mikrofon pričali razni aktivisti poput Gorana Miletića, kao i pevačica Jelena Karleuša i svi su rekli „Mi se borimo“. Stajala sam i svaki put kada izgovore „Mi se borimo“, viknula sam naglas vrlo legitimno pitanje „A kako konkretno?“. Došla sam na protest sa transparentom na kojem je pisalo: „Trans ljudi nemaju endokrinološku zdravstvenu brigu, prava na dokumenta imenom koje želimo i adekvatnom rodnom, kao ni bilo kakva osnovna ljudska prava“. Svim novinarima koji su me pitali šta želim odgovorila sam kratko i jasno: endokrinologa, dokumenta i da policija sankcioniše nasilje nad trans ljudima. Svima koji su me pitali da obrazložim odgovorila sam: - U Srbiji postoji samo jedna endokrinološkinja i radiološkinja koja radi sa trans ljudima, kod koje je čekanje na pregled privatno između sedam meseci i godinu dana, a državno preko godinu dana bespotrebne psihološke procene da li sam zaista trans ili ne. Do nje je gotovo nemoguće doći, a drugi doktor ne postoji. Četrnaest meseci se doziram sama hormonima na osnovu onoga što sam pročitala u knjigama i na internetu. Želim endokrinologa koji će brinuti o mom zdravlju, hormonima i promenama koje doprinose. - Radi izdavanja dokumenata sa ispravnom rodnom oznakom, zakon zahteva od trans ljudi da izvrše sterilizaciju, što je ekstremno kršenje ljudskih prava. Dok se osoba ne steriliše, nije prepoznata od strane zakona kao pripadnik

10

www.optimist.rs

svog roda i nije joj dozvoljeno da promeni ime u žensko (ako je trans žena) tj. u muško (ako je trans muškarac), jer takav postupak „vređa tradicionalne“ vrednosti Republike Srbije. - Pri interakciji sa policijom, policija uvek diskriminiše trans žene, obraća nam se u pogrešnom rodu, maltretira nas i odbija da sankcioniše nasilje nad nama. Tražim samo te tri stvari: da mogu da odem kod doktora kad sam bolesna, da imam dokumenta i da me niko ne bije. Od aktivista koji su govorili na paradi apsolutno niko nije pomenuo ni jednu od tih stvari. Njihova ideja zastupljenosti trans populacije na paradi je to što su stavili dreg perfomerku da se uvija uz „Slatka mala“ od Karleuše i „Annaconda“ od Nicki Minaj ispred kombija na kojem su stajali aktivisti. I u njemu. I tokom šetnje, kako se kombi kretao. I na kraju, na bini, nakon šetnje. I nabili su to jadno dete svuda i ispred svake kamere, tako očito, „da ne bude da neće da uključe trans ljude“ i da se vidi da su „stavili trans osobu na paradu“. I tačno prepoznajem ono što su Sto-


janović i Puškar pokušali da urade 2015. i 2016. meni: ćuti, stani tu i „budi trans“. Jezivo je koliko Goranu Miletiću uopšte nije jasna trans problematika. Dreg performerka koja izvodi dreg performans nema apsolutno nikakve veze sa trans pravima. U Beogradu su ove godine zabeleženi brojni napadi na trans osobe koje su se okrenule medijima: na devojku po imenu Leona 29. aprila, na devojku po imenu Lela 8. maja, na trans pevačicu Natašu Mazu 16. maja, kao i verovatno, veliki broj trans osoba poput mene koje se nisu obratile medijima. Goran Miletić je umeto dreg performerke trebalo da pozove bilo koju od tih žena da pričaju, ne samo o nasilju koje su doživele, već i o ekstremnoj neprofesionalnosti policije kada su rešile da prijave nasilje. Moje iskustvo sa policijom je da sam prestala da im prijavljujem svoje događaje, kako bi ih obezbeđivali jer mi se smučilo njihovo nepoštovanje. Uvek smo imali vrlo fin odnos, dok nije vreme da kao organizatorka pokažem svoju ličnu kartu. Tada kreću da mi se obraćaju u muškom rodu, da me oslovljavaju sa „trandža“ i da mi zahtevaju svašta što u suštini jeste po propisu, ali se generalno ne traži (npr. da vide dozvole svih koji rade u obezbeđenju…) ili mi pak prete da će zabraniti održavanje žurke jer prostor ne prati propise bezbednosti... U januaru 2016. sam išla da prijavim krađu telefona i policajac je bio prijatan prema meni, dok mu nisam rekla zakonsko ime i objasnila da sam trans osoba. Tada se moja prijava krađe telefona pretvorila u ispitivanje šta radim u Beogradu kad sam prijavljena da živim u Šapcu i pretnje da će prijaviti stanodavca koji mi ilegalno iznajmljuje stan i vlasnike kafića kod kojih radim neprijavljeno. Mislim da Goranu Miletiću baš nije jasno s čime se trans populacija suočava. Da mu je jasno, krenuo bi sa Civil Right Defendersom da radi edukaciju policije za rad sa trans ljudima. To bi npr. bilo konkretno preduzimanje nečega. Goranu Miletiću očito nije jasno koliko je alarmantna stvar to što jedna cela grupa ljudi NEMA PRAVO NA DOKUMENTA. Mislim, da, tehnički, imam ja dokumenta, ali svaki put kada sam primorana da dam ličnu kartu bivam prisilno autovana. Na šalteru u pošti ne mogu da podignem novac kada mi majka pošalje, niti da uplatim sama sebi novac na račun u banci, zato

što mi ne veruju da sam to ja. Nije im jasno: kako muško u ličnoj karti, a žensko uživo? Uvek moram da prolazim kroz prisilno autovanje, gde sam primorana da objasnim da sam trans žena, kao i kroz ponižavajuću proveru, gde se dvoje, pa troje, pa četvoro šalterskih radnika okuplja oko mene i gleda čas u moju ličnu kartu, čas u mene i pokušava da provali, jesam li to ja ili ne. Da ne spominjem koliko vrata mi je zalupljeno pred nosom kad sam pokušala sa ovom ličnom kartom da se zaposlim ili iznajmim stan. Civil Right Defenders bi npr. mogli da krenu da vrše edukaciju šalterskih radnika, za rad sa trans ljudima. To bi konkretno doprinelo promeni na bolje. Zbog toga što sam trans, država me ne prepoznaje kao ženu i zdravstveno osiguranje mi ne pokriva ultrazvuk dojke. Kao što rekoh, u Srbiji samo jedna endokrinološkinja i radiološkinja radi sa trans ljudima, kod koje se privatno čeka na pregled između sedam meseci i godinu dana. Kod doktorke sam zakazala pregled u oktobru 2016. Došla sam na red 3. jula 2017. Došla sam da se požalim da imam kuglicu na dojci, da je zamolim da mi uradi ultrazvuk i kaže mi da li je to normalno u tranziciji. Doktorka me je odbila i rekla mi da dođem ponovo kada budem imala potpis od psihijatra da sam „stvarno trans“. Počela sam histerično da plačem od očaja, nakon čega se sažalila, uradila mi ultrazvuk i rekla mi da imam cistu, ali nije htela da mi kaže šta da preduzmem po pitanju nje. Živela sam mesecima u strahu i očaju dok kuglica nije nestala sama od sebe (mada i ranije je nestajala pa se vraćala). Ja i dalje nemam kome da se obratim po pitanju tih zdravstvenih problema. Mislim da Goranu Miletiću baš opasno nije jasno u kakvom su k*rcu trans osobe po pitanju zdravstvene brige. I što je najstrašnije, mislim da je on zaista ubeđen da je potpuno dovoljno od njega što je stavio dreg kvina da igra ispred kombija uz „Slatka mala“. Trans žene, znam da vam je teško. Znam da ne možete da koristite banku i poštu, da se zaposlite ili iznajmite stan. Znam da se dozirate same hormonima jer nemate endokrinologa i da ne možete da odete na ultrazvuk dojke. Ali hej, nije sve tako crno. Ukoliko imate rak dojke, ne brinite! Goran Miletić će uvek biti tu da vam šapne u sisu: „Ljubav pobeđuje“. Vodič kroz gej Srbiju

11


J

OPTIMIST Intervju

elena Dubovi živi i radi u Subotici i moglo bi se reći da je jedina javno autovana LGBT osoba u tom gradu. Za autovanje u manjim gradovima u Srbiji potrebna je velika hrabrost, a za aktivističko delovanje na lokalu, daleko od „aktivističkih“ centara još veća. Razgovarali smo sa Jelenom o njenom aktivizmu u Subotici i LGBT situaciji o tom gradu. Skoro je održan okrugli sto „Gledamo, da li vidimo? LGBT mladi i zlostavljanje u školama“ u Politehničkoj školi u Subotici. Šta se moglo čuti na tom okruglom stolu i koji su zaključci? Tema okruglog stola „Gledamo, da li vidimo?“ je bila vršnjačko nasilje nad LGBT osobama. Na okrugli sto su bili pozvani svi članovi Lokalne mreže za prevenciju diskriminacije i podršku LGBT osobama u Subotici koji su potpisali Memorandum, pedagozi i psiholozi svih srednjih škola iz Subotice, elektronski i pisani mediji, kao i predstavnici Skupštine Grada. Zaključak jeste da Mreža za prevenciju diskriminacije i podršku LGBT osobama u svoj fokus stavi kreiranje nekog oblika akcionog plana koji će za svoj cilj imati da doprinese poboljšanju položaja i zaštiti dece pripadnika LGBT zajednice u školama, kako edukacijom učenika, tako i edukacijom nastavnog osoblja. Ono što se moglo čuti u razgovoru sa članicama i članovima Mreže koji dolaze sa mesta pedagoga iz različitih srednjih škola jeste da se srednjoškolci ne autuju niti obraćaju nastavnom osoblju sa problemima vezanih za drugačiju seksualnu orijentaciju. Jasno je da i škole treba da pokažu da su „friendly“ i da je „okay“ da se učenici obrate bilo sa kojim svojim problemom/nedoumicom pedagogu ili psihologu škole. Ali najveći problem jeste strah dece da budu drugačija od većine. Strah da odskaču od većine. Aktivisti se susreću sa problemima kad žele da sarađuju sa školama po pitanju LGBT tema i nailaze na zatvorena vrata. Kako se desilo da se okrugli sto održi baš u školi?

Politehnička srednja škola je potpisnica Memoranduma o osnivanju Mreže za prevenciju diskriminacije i podršku LGBT osobama, dok su direktor škole i profesorica srpskog jezika i književnosti posebno voljni i otvoreni za saradnju jer shvataju značaj edukacije mladih na temu tolerancije i prihvatanja različitosti, kao i trenutnu negativnu situaciju u gradu i državi po pitanju položaja LGBT zajednice koju je preko potrebno popraviti. Pravi prosvetni radnici su oni koji istinski žele da izgrade obrazovane, sposobne i dobre mlade ljude nakon završetka srednje škole – a, za to nije dovoljno samo držati se knjige. Treba pokazati i stvari koje nisu u udžbenicima. Treba ih naučiti kako da prihvate jedni druge, kako da budu empatični, kako da razumeju tuđe probleme i kako da ne ugrožavaju druge ljude. Da bi se to postiglo neophodno je pričati i o postojanju, problemima i prihvatanju LGBT osoba. Direktor škole i profesorica srpskog jezika i književnosti su divan primer pravih i ispravnih prosvetnih radnika. Kakva je uopšte LGBT situacija u Subotici? Hm... tužna. Letargična. Nevidljiva. LGBT zajednica u Subotici nije uopšte vidljiva. Ne postoji volja/potreba za autovanjem. Javno autovani u gradu smo moja verenica i ja, dok se prećutno zna za još 1 – 2 gej para. Postoje „gay friendly“ mesta gde se određeni broj ljudi oku-

Pozdrav iz SUbotice

Jelena Dubovi

12

www.optimist.rs

Razgovarao: Predrag Azdejković

plja i to je to. Pre su postojala tri lgbt kluba u Subotici, ali ostadosmo bez svih. Što se tiče diskriminacije, imamo sreće što je grad letargičan, pa nema fizičkog nasilja nad LGBT zajednicom. Ali verbalnog nasilja na svakom koraku. Uglavnom su to mladi ljudi koji dobacuju, psuju i vređaju gej momke ili momke koji se njima


učine da su gej. Lokalni mediji nisu zainteresovani za ovu temu aktivno i kada izveštavaju, to je vrlo površno, osim nezavisnog medija „Magločistač“ koji želi i hoće da piše i objavljuje tekstove na temu LGBT prava, zajednice... Da li ima podrške iz Novog Sada i Beograda? Šta uopšte očekuješ iz velikih centara? Ako se podrška traži, ona se i dobije. Što je sa moje tačke gledišta i sasvim u redu. Problem je što u Subotici ne postoji organizacija koja se bavi LGBT pravima, jer verujem da kad bi to bilo drugačije i podrška većih gradova bi bila veća. Očekujem otvorenost organizacija iz većih gradova za saradnju i spremnost da pomognu – po dosadašnjem iskustvu moja očekivanja su apsolutno ispunjena. Kako ti uopšte gledaš na taj, hajde da ga nazovemo nacionalni LGBT aktivizam? Obzirom da nisam ni u jednoj organizaciji više (bejah pre u Savetu za ljudska prava – HRC) ne znam kakva je sada među organizacijama i njenim članovima. Da li postoji neki dogovor o postizanju zajedničkog cilja… Ono što znam i vidim jeste da se nekolicina organizacija zaista trudi i uspešno radi, dok neke druge organizacije ne pamtim kad sam videla sa nekim akci-

jama. Smatram da bi bilo sjajno, ma idealno da se najjače organizacije dogovore oko npr. trogodišnjeg cilja, na osnovu kojeg bi svaka organizacija, iz svoje perspektive, mogla da radi na postizanju istog. Kao kad se gradi kuća – ne može jedan majstor da postavlja temelj, a drugi da stavlja nameštaj jer prosto nema još zidova. Ali kad bi se svi dogovorili da su naredne tri godine rezervisane za podizanje zidova i krečenje – onda je taj cilj vrlo razumljiv, merljiv i dostižan. I tada svi majstori znaju šta im je činiti. Kako je uopšte došlo do toga da se aktivno baviš LGBT pravima u Subotici? Da li je bilo nekih problema? Prosto nisam mogla da dozvolim sebi prepuštanje svog života i prava u tuđe ruke. I da čekam pečeno pile da mi padne sa neba. Morala sam nešto da učinim po pitanju dostizanja prava za sve nas pripadnike LGBT zajednice. Jer prava se ne dobijaju, za prava se bori! Kao i kod većine ljudi koji se bore i za kakva prava, problema uvek ima. Od verbalnog nasilja, preko kočenja projekata... ali sve se to preživi kada ispred sebe imate jasan cilj. Učestvovala si u kampanji za ovogodišnju Paradu ponosa. Kako si se provela na paradi? Vodič kroz gej Srbiju

13

>>


P

OPTIMIST Kolumna

Gde baš u srce da me pogodiš sa ovim pitanjem? Nisam bila ove godine na Prajdu :( Bila sam sprečena privatnim obavezama. Mnogo mi je žao što nisam/nismo mogle da prisustvujem/o i učestvujem/o, kao i što sam prekinula niz koji sam obećala da nikad neću. Ponosna sam na sve ljude koji su prošetali, koji su napustili „svoja četiri zida“ i podržali još jednu uspešnu Paradu ponosa. Kako motivisati ljude da se više angažuju oko svojih prava i da poboljšaju svoj položaj u društvu? Preteško pitanje! Prvenstveno je potrebno puuuuno pričati sa ljudima, kako bismo ih osnažili za dalji rad i borbu za prava. A, to je upravo i najteže jer nije jednostavno doći do LGBT zajednice. Uvek postoji grupa ljudi koja se pojavljuje na događajima, odazove pozivima različitih organizacija – ali oni već rade i oni se već bore. Potrebno je doći do onih nevidljivih krugova zajednice. Njima pričati o značaju angažovanja i dostizanju osnovnih ljudskih prava. Pored priče, smatram vrlo bitnim i lični primer. Znam da sam ja par ljudi uspela da motivišem svojim životom i radom da se pokrenu i urade nešto za sebe. Nisu se javno autovali, ali jesu rekli svom užem okruženju, počeli da senzibilišu svoj mikro svet. Iskreno verujem da je to super način, jer kad bi svako poradio na edukaciji svog mikro sveta, vrlo brzo bi se ti mikro svetovi spojili i sve bi to preraslo u friendly državu, kontinent i svet. Koji su tvoji dalji planovi? Ne planiraš da napuštaš Suboticu? U bliskoj budućnosti ne planiram da napustim Suboticu. Ali svakako ne zamišljam svoj život zauvek ovde. Verenica i ja razmišljamo o pokretanju LGBT organizacije na lokalu, ali je potrebno još neke stvari da se poklope da bismo se upustile u te vode. Koja bi bila tvoja poruka LGBT osobama iz Subotice? Ljubav može sve i pobeđuje sve. Ljubav nije stvorena da bude skrivana u četiri zida. Shodno tome nemojmo je ni ograničavati, niti zatvarati. Borite se za ljubav i borite se za sebe! Život je prekratak da bismo ga samo bacili u čeljusti konzervativnih ljudi. Trgnite se! Zajedno možemo promeniti shvatanje društva, smanjiti diskriminaciju i nasilje. Samo budite spremni i željni da radimo i da se borimo za svoja prava.

14

www.optimist.rs

rošlo je sto dana rada Vlade Ane Brnabić i u medijskim izveštajima, kao jedan od rezultata se navodi njen dolazak na Paradu ponosa u septembru ove godine, čime je Srbija postala jedna od retkih država na svetu gde se na paradi pojavio premijer. Znači, rezultat je njen dolazak?! Kada vam neko dođe na rođendan, slavu, svadbu… vi mu se obradujete što je došao, ali vas više zanima kakav je poklon doneo! Tako da postavljam pitanje, kakav je poklon donela premijerka Ana Brnabić, kad već kuma Prajda nije donela ništa, čak ni svojih 50 hiljada fanova sa Ušća?! Premijerka Ana Brnabić je sa sobom na Paradu ponosa dovukla i nekoliko ministara i to je izgleda bilo dovoljno. Svi su došli praznih džepova, premijerka se nije obratila okupljenima, već samo medijima, ništa nam nije obećala i onda je tokom šetnje, kod Londona sa svojom svitom skrenula ka Vladi i otišla u Tursku da bodri košarkaše. Domaći, ali i svetski mediji su objavili to čudo neviđeno, da je premijerka bila prisutna, domaći aktivisti su pali u nesvest što Anu vide izbliza, dok su strani sa ljubomorom govorili kako njihovi premijeri ne dolaze na parade, te zamolili Anu da utiče na njene kolege da se ugledaju na nju. Žao mi je braćo i sestre strani aktivisti, Ana vas nije čula, jer nije paradirala do kraja. Na prošlogodišnjoj Paradi ponosa, dok je još bila ministarka izjavila je da ona nije „ministar za LGBT prava, već ministarka državne uprave i lokalne samouprave“ i da veruje da Srbija nije zatvorena i konzervativna zemlja. Taj stav nije menjala, ali je ove godine dodala da se tolerantnije društvo gradi „korak po korak“ i da je ponosna što živi u zemlji čiji je predsednik (Vučić) rekao o njoj da ga nije briga da li je gej ili strejt, već da je sposobna! Samo da podsetim da je taj isti predsednik za Paradu ponosa rekao da za nju nije zainteresovan, da ga ne interesuje i da mu ne pada na pamet da ide. „Ja sam veoma pragmatična osoba, idem korak po korak, i mislim da ako idemo korak po korak, tako ćemo izgraditi tolerantnije društvo“, izjavila je Brnabić, ali nije objašnjavala šta bi konkretno ti koraci bili, jer kako se meni čini Sr-


bija cupka u mestu kada su u pitanju LGBT narodne javnosti. Ali izgleda da taj pinkwashing prava. Osim tog pojavljivanja ministara i politi- recept radi i daje rezultate, jer ga preuzimaju i čara na septembarskim Paradama ponosa ništa zemlje iz regiona. nismo dobili. U već toliko puta pomenutom AkU Crnoj Gori se Parada ponosa takođe odrcionom planu za sprovođenje Strategije za pre- žava pod jakim policijskim snagama, u tolikom venciju i zaštitu od diskriminacije stoji da će do broju da u ostatku zemlje skoro da nema policije kraja ove godine biti pravno regulisane isto- jer su svi u Podgorici. Nekoliko stotina aktivista, polne zajednice i promena dokumenata za opet iz celog sveta, prošeta u tampon zoni sa ditrans* osobe. Od toga naravno neće biti ništa, plomatama i političarima i tako se pošalje poali je važno da premijerka ide korak po korak ruka kako Crna Gora poštuje ljudska i manjinska kada su LGBT prava u pitanju. Ono što je još prava, iako su primeri nasilja nad LGBT osobama skandaloznije jeste da nijedan aktivista koji se sve učestaliji. popeo na kamionče Sličan recept da na Paradi ponosa od ove godine prinešto kaže nije iskomenjuje i Priština. ristio priliku da pred Ramuš Haradinaj prisutnom premijerotvara Nedelju poTeče med i mleko za legebeteovce kom kaže, zahtenosa, podržava vamo… To je bio LGBT prava i tako skup na kome Ana pere svoje krvave ništa nije obećala, ruke. Od ratnog aktivisti ništa nisu zločinca on preko zahtevali, korak po noći postaje branikorak smo išli kroz telj ljudskih i mapiše: Predrag Azdejković pust grad ka besminjinskih prava. Zar slu i niko nije hteo to nije fantastično? da nam peva. Ono što je zajedniNaravno, samo čko svim ovim priodržavanje Parade merima jeste da ponosa je predstavljena kao ogroman uspeh, neko drugi profitira preko leđa LGBT zajednice, pojavljivanje premijerke kao još veći, svi se me- koja od svega toga nema ništa! Naravno, priviđusobno tapšu po leđima, čestitaju jedni dru- legovani LGBT aktivisti omaste svoje brke, ali gima na uspehu, poštuju se ljudska i manjinska običan legebeteovac ne dobije ništa! Možda prava, ide se ka EU… te bi neko pomislio da je zato na ovim događajima i nema mnogo LGBT tako jednostavno zamazati oči domaće i među- osoba?!

Ana i Haradinaj

Vodič kroz gej Srbiju

15


U OPTIMIST Mediji

stav Srbije ne dozvolja- da bi to bilo samo zadovoljavanje znatiželje - odvaju ženi na čelu izvršne govorio im je Miletić. vlasti da sklopi brak sa S njim je saglasna i novinarka nedeljnika svojom partnerkom. Me- „Vreme“ Jovana Gligorijević, koja za „Optimist“ đunarodne konvencije, navodi da je ovakvo pisanje tipično za žutu ali i domaće zakonodav- štampu i uobičajeno je svuda u svetu, ali ponastvo nam ne daje pravo vlja da javni interes ne postoji. da joj se mešamo u priva- Smeta mi i izlaganje javnosti te žene, koja tni život, ako to nije u in- nije javna ličnost. Ne bi mi to smetalo da su se teresu javnosti. Međutim, njih dve same autovale i da se pojavljuju zajeu dnevnom listu „Kurir“ su dno u javnosti. Ovako mi je bljutavo i, štaviše, pomisliti kako je sasvim u redu na naslovnu opasno u zemlji u kojoj je homofobija još uvek stranu staviti: „Kako izgleda devojka Ane Brnabić“. vrlo rasprostranjena. Dovoljno je da sutra neko Da li su to učinili samo zarad tiraža i da li su odbije da ga ta žena leči zato što je „Kurir“ objasvesni da su time ugrozili nečiji život, nismo vio da je gej, pa da bude mučno. Naravno da je mogli da saznamo od uredništva tog lista, jer sva odgovornost na mediju koji je to objavio bez nam nisu zakazali intervju, niti su odgovorili na znanja, dozvole i zvanične potvrde bilo premiposlata pitanja. Tako smo ostali uskraćeni i za jerke, bilo žene za koju „Kurir“ tvrdi da joj je partodgovor gde ovaj list nalazi opravdanje za ob- nerka - objašnjava Gligorijević. javljivanje takve fotografije, s obzirom na to da akteri ove priče nisu želeli da im daju komentar, a da svojim ponašanjem nisu ugrožavali nikoga. Podsetimo, nismo znali ni ko je partLjubavni slučaj ili tragedija predsednice Vlade nerka predsednika (tada premijera) Aleksandra Vučića i za nju smo saznali tek tokom inauguracija, kada su njih dvoje odlučili da javno istupe. - Ne postoji interes javnosti da zna ko i šta je partnerka Ane Brnabić, kao što nas piše: Petar Paunović ne interesuju te informacije o suprugama naših heteroseksualnih političara - kaže aktivistkinja „Egala“ Vesna Zorić. Opravdan interes javnosti da sazna za partnerku nekog funkcionera, bio bi SATANIZACIJA ČITAVE LGBT ZAJEDNICE ukoliko s tom osobom političar učestvuje u raDa „Kuriru“ uopšte nije stalo do smirivanja dnjama kojima krši zakon. Međutim, informacije o mogućim malverzacijama u spornom tekstu tenzija i povećanja tolerancije, pokazuje naslov objavljen samo dan nakon „ekskluzive“: „Skannismo mogli da pronađemo. NE POSTOJI JAVNI INTERES, dalozno! Brnabićka uhvaćena u prevari“, a u SAMO PUKA SENZACIJA podnaslovu piše da je prepisala firmu na deKako bi unapred našli opravdanje za objav- vojku i da tako zgrće milione. U ovom slučaju ljivanje takve informacije, „Kurir“ je i gej aktivisti postoji interes javnosti, jer na taj način Brnabić Goranu Miletiću postavili pitanje da li bi javno krši zakon, s obzirom na to da, prema pisanju pojavljivanje premijerke Brnabić sa partnerkom „Kurira“, to nije prijavila Agenciji za borbu protiv uticalo na rušenje predrasuda. korupcije. Tu dolazimo do problema o kome - Predstavljanje momka ili devojke je izbor smo pisali u prethodnom broju („Gej premijerka svakog od nas i ne verujem da je to tema od in- smanjila penzije“), satanizovanje čitave LGBT zateresa za javnost. Lično, ne znam ni da li ima de- jednice zbog postupaka samo jedne pripadnice. vojku, a i direktnu vezu između smanjenja U idealnim okolnostima bi bilo sasvim prihpredrasuda i pojavljivanja s devojkom. Deluje kao vatljivo, i s novinarske i s tržišne strane oprav-

Kurir protiv Ane

16

www.optimist.rs


dano, da „Kurir“ ovu priču objavljuje u nastavcima, kako bi izazvao pritisak javnosti. U tome nema ničeg neprofesionalnog, šta više time bi ovaj list ispunio ulogu medija da čini društvo boljim. Ono o čemu uredništvo „Kurira“ nije razmišljalo (ili ga nije zanimalo) jesu okolnosti. Za medije je mnogo bitan kontekst u koji smeštaju priču. Ovakvim redosledom objavljivanja ovaj list je zapravo učinio potpuno suprotnu stvar. Isticanjem činjenice da je gej, a potom i one da je prekršila zakon učinili su to da se stvori utisak kako su LGBT osobe te koje krše zakon, jer je fokus s toga da je premijerka, prebačen na to da je lezbejka. Milica Đurović je mogla da bude prikazana i kao njena cimerka, jer je za zakon potpuno nevažno u kojoj vrsti interesnog odnosa su one, posebno ako imamo činjenicu da zakonodavstvo Srbije ne prepoznaje istopolnu zajednicu. Dakle, nije sporno da treba pričati o malverzacijama, ali jeste način na koji se to čini, jer je on u ovom slučaju diskriminatoran. Upravo ovakvo pisanje pokazuje koliko je srpsko društvo homofobično, kaže Vesna Zorić. - Pisanje „Kurira“ o Milici Đurđić je pre svega narušavanje njenog prava na privatnost. Može se postaviti i pitanje kršenja Zakona o zabrani diskriminacije koji zabranjuje da se govori o seksualnosti neke osobe bez njenog pristanka. Ona će sigurno trpeti posledice zbog toga, barem neprijatnosti, a možda i nešto ozbiljnije navodi Zorić. POVERENIK ZA ZAŠTITU RAVNOPRAVNOSTI NIJE NADLEŽAN?! „Javne ličnosti unapred su svesne da im je pravo na privatnost donekle ograničeno, ali to istovremeno ne znači da mediji mogu da ga krše bez ikakvog razloga i objašnjenja“, piše u Kodeksu novinara Srbije. U članu 21. Zakona o zabrani diskriminacije piše da je „seksualna orijentacija privatna stvar i niko ne može biti pozvan da se javno izjasni o svojoj seksualnoj orijentaciji“. Dakle, zbog ovakvog postupanja „Kurira“ Poverenik za zaštitu ravnopravnosti bi morao da se izjasni, ali kako su u toj instituciji za „Optimist“ objasnili, oni nisu nadležni. - Obaveštavamo vas da su ovom naslovnom stranom eventualno prekršene odredbe Kodeksa novinara Srbije, te možete zatražiti mišljenje Saveta za štampu, a što se tiče eventualne po-

vrede prava na zaštitu podataka o ličnosti, možete zatražiti mišljenje Poverenika za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti - navode u kancelariji Poverenika. Nakon ukazivanja na jasan član zakona koji je prekršen, nismo dobili odgovor. Pored kršenja ovog zakona, pisanje „Kurira“ je i protivno Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima. Članom 12. tog akta je propisano da se „niko ne sme izložiti proizvoljnom mešanju u privatni život, porodicu, stan ili prepisku“. U istom članu piše i da„svako ima pravo na zaštitu zakona protiv ovakvog mešanja“. Premijerka se nije izjašnjavala o pisanju ovog tabloida, ali bi Milica Đurđić mogla s puno osnova da podnese tužbu. Porazno je i to što ovo nije prvi put da ovaj list na taj način krši prava LGBT populacije. Pre skoro godinu dana, isti tabloid je imao seriju tekstova o „gej bandi“. Nakon žalbe Saveta za štampu, „Kurir“ se izvinio i tada je napisao kako im „nije bila namera da time diskriminišu pripadnike LGBT populacije, niti da krše pravo na privatnost osoba o kojima su izveštavali“. Prema zvanično dostupnim informacijama, urednička struktura ovog lista se od žalbe do teksta o partnerki nije promenila, pa ukoliko nisu doživeli kolektivnu amneziju, ovakav postupak bi u najmanju ruku mogao da se nazove bezobraznim. Reakcija vlasti u ovom slučaj ne bi bila gušenje medija, jer pravo na ugrožavanje tuđeg života nikome nije garantovano. Vodič kroz gej Srbiju

17


R

OPTIMIST Osmatračnica

Rusija, Čečenija, Azerbejdžan… iz dana u dan nove informacije, novi slučajevi, novi progoni. Verujem da su za slučaj koncentracionih kampova u Čečeniji već svi čuli. U tekstu za online magazin “Promaja” Ivana Ćetković taj slučaj naziva „holokaustom 21. veka“. I nimalo nije pogrešila. Talas nasilja nastavlja se u Azerbejdžanu, državi koja pokušava da se popularizuje u svetu kao progresivna i privuče strane turiste. U glavnom gradu ove zemlje, Bakuu, na stotine LGBT osoba uhapšeno je i mučeno zbog svoje različitosti. Pritom govorimo o zemljama u kojima je homoseksualnost dekriminalizovana, ne o Uzbekistanu. Uprkos tome, progoni su isti ili slični kao tamo gde je homoseksualnost zločin. Uzmimo baš Uzbekistan kao primer zemlje u kojoj se homoseksualnost kažnjiva zatvorskom kaznom. Aktivista Ali Feruz pobegao je pre šest godina iz zemlje nakon što je 2009. godine dva dana trpeo mučenje i torturu državnih represivnih aparata. Feruz je, eto ironije, azil dobio u Rusiji gde počinje da radi za istraživački časopis „Novaya Gazeta“, međutim nakon što su mu ukradena dokumenta nalazi se u problemu. Ne može da se javi u ambasadu jer je pobegao iz zemlje, a iz Rusije žele da ga deportuju nazad u Uzbekistan jer je „ilegalno“ u zemlji. Pokušava da se ubije, ali je u tome sprečen. Njegova koleginica iz magazina Lena Kostyuchenko izjavila je za „Buzzfeed News“ kako joj je rekao da je „bolje da umre nego da ga vrate u Uzbekistan“. Možete samo da zamislite situaciju tamo, o čemu nemamo pojma, niti u svetskim medijima išta o tome piše, kada je nekoj LGBT osobi Rusija bolje mesto za život. Da, ista ona Rusija koja je donela zakon o „zabrani homoseksualne propagande pred maloletnicima“ koji joj služi za zastrašivanje i ućutkivanje LGBT aktivista. 14 osoba je u Rusiji u periodu 2014-2016. godine kažnjeno na osnovu ovog zakona, tvrdi nezavisni portal „Meduza“. U pitanju je „samo“ administrativna kazna koja može ići do nekih 1500 evra. Među-

18

www.optimist.rs

tim, ono sa čime se optuženi za ovaj prestup suočavaju daleko je više od toga. Imao sam prilike da u maju upoznam dvoje aktivista iz Rusije – Evdokiju Romanovu i Sašu Keinera. Oboje su bili govornici na međunarodnoj konferenciji „The Global Human Rights Forums“ koju organizuje Centar za marginu. Saša Keiner je u intervjuu nakon konferencije izjavio: „Gotovo je nemoguće živeti u Rusiji“, dok je Evdokia rekla: „Dokle god smo sakriveni, sve je u redu“. Dva meseca kasnije, Evdokia je zbog privatnih postova na fejsbuku optužena na osnovu pomenutog zakona, a od tog trenutka se susreće sa pretnjama smrću, jer je njen identitet objavljen u ruskim medijima. Pre tri meseca Evropski sud za ljudska prava zaključio je da je usvajanjem ovog zakona Rusija prekršila Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, članove 10 i 14 koji se

Može li se sprečiti progon LGBT osoba u ruskim zemljama?

Progon piše: Nemanja Marinović

odnose na slobodu izražavanja i zabranu diskriminacije. Tada se to smatralo velikom sudskom pobedom LGBT aktivizma, međutim u praksi – ništa se nije promenilo. Rusija je u međuvre-


menu dobila još jedan veoma problematičan i konzervativan zakon koji su napisale iste osobe kao i prethodni – Elena Mizulina i Vitalij Milonov. U pitanju je zakon koji dekriminalizuje porodično nasilje. Sistemski napadi na LGBT populaciju su se nastavili, pa je tako optužena i Evdokia Romanova. Nakon optužbe razgovarao sam sa njom o tome šta zapravo znači „propaganda ispred maloletnika“ i dobio potpuno očekivani odgovor – to nikome nije jasno. Uz sav trud da se zakon protumači, ne postoji definicija reči „propaganda“, tako da zakon, prema mišljenju LGBT pokreta iz Rusije „Avers“ kome Evdokia pripada jeste samo sredstvo da se zastraše aktivisti i ućutkaju. Prateći Evdokijin slučaj, na osnovu dostupnih informacija sa društvenih mreža, dokaza je jako malo, u pitanju je printscreen fejsbuk postova provučenih kroz google translate, ali je najnovija informacija da će ročište biti zatvoreno za javnost. Evdokiju je podržao veliki broj organizacija iz celog sveta, kao i pojedinaca, koji su se okupili na dan ročišta, međutim niko neće imati uvid u to šta će se na istom dešavati. Iako javno opomenuta zbog kršenja konvencije usvajanjem tih zakona, Rusija nastavlja da ih primenjuje i zastrašuje aktiviste iza zatvorenih vrata. O ovim slučajevima nema vesti u medijima. O Čečeniji više nema vesti u medijima. O Azerbejdžanu jako šturo. Sve je na nivou senzacije, bez ikakvog upuštanja u problematiku i analiziranje da li se i šta može uraditi da progoni prestanu. Nakon svega ostaje pitanje da li će međunarodna zajednica reagovati na bilo koji način, diplomatskim pritiskom, ponudom azila ugroženima, čime god… ili samo nastaviti da prebrojava koliko je LGBT osoba na kojim društvenim pozicijama i ko je od svetskih političara prošetao na kom Prajdu. Vodič kroz gej Srbiju

19


A OPTIMIST Realnost

ko se već prvi put nisi smatrao dovoljno vrednim da paziš, zašto bi sada brinuo kada si već „zakačio“ HIV? Depresivno su predvidljive vesti o tome kako je među homoseksualcima broj obolelih od HIV virusa u stalnom porastu. Uprkos mantri da je super biti gej u Britaniji ljudi neprekidno umiru. I to ne samo zbog side. Prisutna homofobija podstiče epidemiju hronične zloupotrebe alkohola i droga. Zabrinjavajuće je da kao odgovor na gej kulturu koja slavi destruktivno ponašanje i seks na brzaka dobijamo zloslutnu tišinu od strane najveće organizacije koja se bavi zaštitom od HIV-a koja se, očito, boji da kaže istinu. Ako ste slučajno i pomislili kako je homofobija nestala uvođenjem građanskih unija ili sličnih stvari, onda, samo za trenutak, zamislite da ste 11-godišnji klinac koji je upravo skapirao da je gej. Kao što je bilo očekivano i kao što ste i sami očekivali trebalo je da budete strejt, da se venčate, imate decu i sve ono što obični ljudi uglavnom imaju. Učili ste kako je biti gej nešto pogrešno. Možda ste to načuli od roditelja, u školi, od političara, od sveštenika koji vas, i bukvalno, osuđuju na Pakao. Preopterećen sramotom počinjete da skrivate svoju prirodu. Međutim, ubrzo ostala deca primećuju i reaguju na vašu različitost. Ako uspete da pregurate maltretiranje i spasete živu glavu iz tinejdžerskog doba, ne venčate se i ne posvetite svoj život Bogu verovatno ćete se pojaviti na gej sceni. Multimedijalni umetnik David Hoyle opisao je gej scenu kao „najveći samoubilački kult u istoriji“. Ovo je rekao nekoliko godina pre nedavne bujice smrti po gej saunama izazvane predoziranjem tako da je najverovatnije mislio na kulturu samopovređivanja u svim oblicima. A upravo su to gej kafići i klubovi. Oni se jednostavno povijaju pod pritiskom očekivanja da za gej zajednicu budu ono što društvo odbija da

bude. Disfunkcionalne veze nastaju pod uticajem komercijalnih sila gej scene koje nas ubeđuju kako će konstantni priliv duboko posramljenih ljudi koji svoju žudnju za ljubavlju i potvrđivanjem traže u kafićima, seks klubovima i saunama. Da li se iko zapita zašto malo od nas može da prođe kroz sve to trezan? S obzirom na sve ovo HIV sektor kao da strahuje da izgovori kakvo je pravo stanje stvari. Loši uticaji u ponašanju su neizbežni i niko ne može da preuzme odgovornost za pojedinca koji ne

Samodestruktivno ponašanje

Koreni gej stida

20

www.optimist.rs

piše: Matthew Todd

želi da stavi kodom, ali nešto ovde ne štima. Terrence Higgins Trust (vodeća britanska humanitarna organizacija koja se bavi pružanjem usluga vezanim za HIV i seksualno zdravlje) je


važna organizacija koja spasava živote, ali statistika ne pokazuje ništa drugo osim neuspeha za sve nas. Možda zato što ne želi da uđe u sukob sa vladom koja joj obezbeđuje lavovski deo finansija ova organizacija ne govori mnogo o destruktivnom načinu života koji mnogi od nas vode. Trebalo bi da ukažu nedostatak podrške od strane države. Umesto toga ova organizacija uzima novac od drugih koje se upravo i bave uzrocima samodestruktivnog ponašanja među gej populacijom poput organizacija Pace i Antidote. O ovome bi trebalo da se govori. Ne moram mnogo daleko da gledam i tražim ako želim da među mojim prijateljima pronađem osobe koje su doživele nervne slomove, čiji su partneri izvršili samoubistvo ili one čiji su živote uništili depresija, alkohol ili droge. A da ne spominjem one koji su HIV pozitivni. Sve ovo, naravno, ne važi za sve. Veliki broj gej osoba živi srećne, ostvarene živote i većina nas praktikuje siguran seks. Međutim ovde postoji problem i to ne samo za one koji redovno problematično ponašaju tako da ne znamo da li imaju ili nemaju siguran seks, već i za državu i organizacije koje ne mogu da reše problem osnovnih uzroka samodestruktivnog ponašanja. Moramo da izvršimo pritisak na vladu da nam pomogne u raščišćavanju ovog haosa, a ako se bilo ko, neprijatelj ili prijatelj, suprotstavi njega bi trebalo skloniti sa puta. Vodič kroz gej Srbiju

21


J

OPTIMIST Aktivizam

edan od najveći problema LGBT osoba u Srbiji i dalje je nasilje. Kada je nasilje u pitanju, poslednje istraživanje na ovu temu uradili su Asocijacija DUGA Šabac i Centar za socijalni rad „Sveti Sava“ Niš. Na teritoriji Niša u toku trajanja istraživanja, urađeno je sedamdeset intervjua sa LGBT osobama. To istraživanje pokazalo je da je 64.3% LGBT osoba doživelo neki vid nasilja, dominantno je psihološko nasilje u 47.4% slučajeva, ali odmah iza njega sledi fizičko u 39,5% slučajeva, još više zabrinjava činjenica da 32,5% LGBT osoba kontinuirano više godina doživljava nasilje. Kada je reč o počiniocima nasilja ispitanici su naveli da u 40% slučajeva nasilje doživljavaju od najuže porodice, odnosno, oca, majke, braće i sestara, a u 32% od poznatih počinioca i to: kolega na poslu i fakultetu, drugara u školi, komšija, prijatelja ili rođaka, tek 20% LGBT osoba nasilje doživljava od nepoznatog počinioca. Kada pogledamo ove podatke, jasno nam je da je najveći problem LGBT osoba u Srbiji porodično nasilje, koje za svakog bez obzira na seksualnu orijentaciju ili rodni identitet ostavlja duboke i dugoročne posledice. Kada je reč o prijavljivanju nasilja, samo je 8,6% ispitanika nasilje nekome prijavilo, a samo 2,1% je kao uzrok nasilja navelo svoju seksualnu orijentaciju ili rodni identitet. U Srbiji je 2013. godine u Krivični zakonik uveden i član 54a koji kaže: „Ako je krivično delo učinjeno iz mržnje zbog pripadnosti rasi i veroispovesti, nacionalne ili etničke pripadnosti, pola, seksualne orijentacije ili rodnog identiteta drugog lica, tu okolnost sud će ceniti kao otežavajuću okolnost, osim ako ona nije propisana kao obeležje krivičnog dela“. Do sada po ovom članu u Srbiji nije doneta nijedna presuda. Baš zbog velikih bezbednosnih izazova LGBT populacije, Asocijaciju DUGA je ove godine drugi put podržala Misija OEBS-a u Srbiji sa projektom čije se aktivnosti svode na prevenciju nasilja, naročito kod mladih LGBT osoba. Priručnik „Bezbednosna kultura za LGBT mlade“ sadrži sve što je neophodno da se nasilje ili diskrimi-

22

www.optimist.rs

nacija prepoznaju, da se prepozna čak i naznaka istih i što je najbitnije sadrži jasne smernice, kako bi mogli da ih preveniramo. Posebno smo razdvojili: fizičku, ekonomsku i zdravstvenu bezbednost. A potom smo recimo fizičku bezbednost po oblastima podelili u odnosu na mesto gde se dešava, recimo: ulica, klub, „gej kruzig“, digitalne mreže, porodica, škola, posao... Pitanje ekonomske bezbednosti je takođe jako bitno za LGBT populaciju, obzirom da najviše nasilja LGBT osobe dožive baš od strane porodica, a jedno od najdominantnijih vrsta porodičnog nasilja pored psihološkog je i ekonomsko. Veoma često su LGBT osobe zbog svoje seksualne orijentacije ili rodnog identiteta uskraćene od strane roditelja za školovanje, ali veoma često i same sebe ograničavaju u izboru budućeg zanimanja ili čak uopšte ne izlaze na tržište rada, plašeći se da će u radnom kolektivu saznati za

Bezbednosna kultura za LGBT mlade

Nasilje piše: Asocijacija duga

njihovu seksualnu orijentaciju. Kada je zdravstvena bezbednost u pitanju, posebno smo se osvrnuli na HIV i polno prenosive infekcije, ali i na psihološku bezbednost i druge zdravstvene probleme koji češće pogađaju LGBT osobe, baš zbog kontinuiranog stresa i stalne izloženosti pretnjama nasiljem. Pošto jako mali broj LGBT osoba poznaje nadležnosti institucija, a ni opšta populacija se ne može pohvaliti sa nekim zavidnim znanjem u priručniku smo predstavili i nadležnosti institucija, ali i šta je potrebno raditi ako se nasilje ili diskriminacija dese, koje su to zapravo procedure prijave. Priručnik je napisan na osnovu ličnih iskustava tima Asocijacije DUGA u radu sa LGBT osobama žrtvama nasilja i diskriminacije,


realizovane su i fokus grupe sa LGBT osobama u cilju utvrđivanja njihovih potreba i viđenja bezbednosti, a posebnu zahvalnost dugujemo i stručnim radnicama sistema socijalne zaštite i službenicima policije koji su nam pomogli. Izveštaji Centra za istraživanje javnih politika: „LGBT populacija i reforma sektora bezbednosti“ i „Kako reforma sektora bezbednosti utiče na ljudsku bezbednost u Srbiji, Ponovna procena uticaja reforme sektora bezbednosti na LGBT populaciju“ pokazuju da LGBT osobe, naročito LGBT mladi ne veruju dovoljno institucijama, a samim tim i ne traže zaštitu od njih. Shodno tome, potrebno ih je osnažiti da se brinu o sebi, pre nego što budu dovoljno osnaženi da zaštitu traže od sektora bezbednosti. Ovaj projekat bi trebalo da podigne znanje i veštine mladih LGBT osoba, da same preveniraju mogućnost da dožive nasilje i to primenom bezbednosne kulture. Pod bezbednosnom kulturom podrazumevamo bezbednosnu aktivnost koja izražava spremnost delovanja i ponašanja u skladu sa stečenim znanjima i veštinama, kao i u skladu sa prihvaćenim vrednosnim stavovima. Ogleda se u prepoznavanju opasnosti, reagovanju na njih

izbegavanjem opasnosti, otklanjanjem opasnosti ili upućivanjem na one subjekte koji će profesionalno reagovati i sačuvati ugrožene vrednosti. Bezbednosna kultura predstavlja skup usvojenih stavova, znanja, veština i pravila iz oblasti bezbednosti, ispoljenih kao ponašanje i proces, o potrebi, načinima i sredstvima zaštite ličnih, društvenih i međunarodnih vrednosti od svih izvora, oblika i nosilaca ugrožavanja, bez obzira na mesto ili vreme njihovog ispoljavanja. Naravno, mi ćemo u ovom priručniku govoriti samo o ličnoj bezbednosti. Drugi deo projekta podrazumeva interaktivne radionice sa LGBT mladima u 10 gradova Srbije i promociju priručnika. Promocija priručnika će biti u Šapcu, Beogradu, Novom Sadu, Nišu, Kragujevcu, Subotici, Kruševcu, Novom Pazaru, Užicu i Zaječaru. Svako ko želi da se prijavi za radionice i tako više sazna o priručniku može to uraditi preko kontakata Asocijacije DUGA koje može naći na sajtu asocijacijaduga.org.rs a sam priručnik takođe može pogledati i pročitati na sajtu. Radionice će se realizovati u periodu septembar, oktobar i novembar 2017. godine. Vodič kroz gej Srbiju

23


G OPTIMIST Doroteo

ej klubovi su svuda u svetu odavno postali sinonim dobre, mada ne bismo puno slagali ni ako bismo rekli najbolje, zabave. Pritom ovo mišljenje dele i osobe koje ne pripadaju LGBT populaciji već na ova mesta odlaze samo zato što im je tokom večernjeg izlaska važno da su opušteni i da se dobro provedu. Ukoliko su liberalni i nehomofobični pa su makar jednom posetili gej klub oni uglavnom konstatuju kako je na ovim mestima odličan provod, svi su veseli, najčešće veoma zgodni i u trendu (da ne kažemo u treningu što je svakako najnoviji sveopšti vizuelni trend), muzika je dobra, a atmosfera preopuštena... U klub u kome se prevashodno zabavljaju gejevi uglavnom se dolazi sa predumišljajem da se nalazite na mestu na kome je sve dozvoljeno, a to prija čak i onima koji tu nisu došli sa namerom da taj benefit iskoriste kako bi u nekom trenutku orgijali sa osobom istog pola u samom klubu ili kod kuće posle đuskanja na plesnom podijumu. Oni ga koriste samo i isključivo za dobar provod na mestu gde im sigurno niko neće zameriti kako su se u svom ponašanju previše opustili i uradili nešto neprimereno jer na ovom mestu takvih stvari nema. Gejevi pak sa svoje strane maksimalno koriste benefite činjenice da su usled nametnute izopštenosti uspeli sebi da organizuju marginalizovanu noćnu zabavu u okviru koje su potpuno zaštićeni i opušteni da urade šta god požele. Stoga ne čudi što među njima postoje oni koji konstantno putuju svetom, samo kako bi posećivali razne gej klubove i žurke. Postoje čak i oni kojima je to posao. Jednog takvog sam nedavno imao priliku da upoznam i to upravo posle njegove posete Beogradu. U pitanju je bloger koji obilazi evropske gej klubove, beležeći i pišući o tome kakav je provod u kom od njih. Mesta koja je na ovaj način posetio broje se stotinama. U tom smislu mi se učinio kao vrlo kompetentan da iskomentariše i beogradske gej

klubove, što je naravno i uradio govoreći kako ona ne zaostaju puno za svojom braćom u Evropi, osim što puštaju čudnu muziku. Ovaj komentar čini mi se predstavlja u celofan uvijenu impresiju o muzičkoj ponudi lokalnih klubova koju sam već imao prilike da čujem od mnogih stranaca koji su ih posetili, ali i od domaće gej elite, u mnogo direktnijim i oštrijim komentarima onoga što se tamo sluša. Lično sam nakon trećeg ulaska u jedan od domaćih gej klubova bio podjednako strog i konstatovao da koliko god treš muzika (najčešće podvedena pod epohalni naziv turbo folk) svima nama makar u nekom trenutku, na nekom veselju ili u nekom noćnom provodu bila dovoljno zanimljiva da nam dupe samo od sebe zaigra pa baš tada shvatimo kako nekim čudom ipak znamo reči mnogih od tih pesama koje inače ne slušamo, u našim gej klubovima je turbo folka ipak ima

Gej klubovi i treš muzika

Treš na densfloru

24

www.optimist.rs

piše: Bogdan Petrović

malo previše... Toliko da gej klubovi u Beogradu više liče na gastarbajtersku folkoteku, na primer u Beču, nego diskoteku u gradu koji pretenduje da bude evropska metropola zabave i dobrog provoda... Kao kiseo kupus u flaši coca-cole. Turbo-folk, mada je diskutabilno koliko on danas egzistira u svom izvornom obliku, i dalje predstavlja mešavinu svega i svačega. Iz tog razloga i čudi što je ova muzika u tolikoj meri zanimljiva domaćoj LGBT populaciji od koje se očekuje da ima visoke kriterijume kada su u pitanju ukusi i estetika, in general. Međutim, estetika koju izvođači ove muzike preferiraju i prezentuju verovatno i predstavlja silu koja najviše privlači lokalne gejeve. Zanimljivo je i to da oni preko vizuelne fascinacije turbo folkom prih-


vataju ne samo njihove melodije koje su, istini za volju, češće zarazne nego iritantne, već i tekstove koji povremeno umeju da budu i vrlo homofobični. Gejevi, kojima je zabava na prvom mestu, naravno ne obraćaju pažnju na ideološki podtekst ove verbalne prezentacije lokalnih muzičkih zvezda uglavnom ruralnog miljea. Oni se hvataju za ono što je na površini, pre svega ono vizuelno što nas dovodi do druge strane i do novog pitanja: otkuda to da su stvaraoci i prezenteri takvih anti gej tekstova iste vizuelno upakovali u estetiku koja je više nego očigledno, potpuno gej, ali to bi već predstavljalo jednu potpuno novu temu mada je odgovor jasan. Takvu estetiku sa jedne strane nameću sami gejevi koji je, paradoksalno ili ne, uglavnom diktiraju jer stoje iza većine domaćih izvođača kao stilisti, PR-ovi, reditelji, kompozitori, pa čak i menadžeri ili sa druge strane oni koji pevaju namenski da privuku gej populaciju, preko fenomena „isključi aparate, izlazim iz tajnosti“-tipa, a koji su očigledno ogromni influenseri. Goli, nauljeni muškarci tela zategnutih do perfekcije, grudi većih od silikonske pevačice pored, maksimalno svučeni sa izraženim akcentima alfa muževnosti iako se uvijaju kao curice, samo su jedan od aduta. Sličnih ataka na gej libido ima još puno i svi oni čine da u eri u kojoj muzičko ne ide bez vizuelnog, gejevi bivaju navučeni i na treš muziku koja im se ovim putem i na ovaj način plasira. To, međutim, nije jedini catch. Pored zarazne melodije, koja vas posebno pod dejstvom alkohola ili narkotika, lako obuzima, treći magnet za gejeve u ovoj muzici jesu tekstovi koji su najčešće u modernom feminističkom „e sad će da Mu pokaže ’čka kosmička“-fazonu ili su ljubavne balade... Ove pesme nude ljubav, neuzvraćenu ljubav, seks, ljubomoru, hladnu osvetu, instant zadovoljstva, stvari sa kojima se svako može identifikovati, pa i sami gejevi... Oni se logično najviše primaju na tek-

stove koji apostrofiraju osećaj odbačenosti s obzirom na njihovu dugogodišnju marginalizaciju i potrebu da se uklope u društvo koje ih ne želi. Otuda i ta skrivena podsvesna potreba da se provode na isti način kao ljudi iz njihovog okruženja, te da ih možda i dovedu na svoju teritoriju što, kao što smo videli na početku teksta i nije mnogo teško. Stoga, sami gejevi slušaju upravo ono što se sluša i u drugim klubovima, da ne kažemo splavovima, po gradu, a to je uglavnom turbo folk – zabava miliona... Ta zabava, uz sve to obojena i vrlo čudnim materijalističkim impulsima, raspiruje maštu većeg dela lokalnih gejeva... Pored pomenutih, napucanih seksi mužjaka, tu su i dive, sređene do patološke perfekcije, feminizam u punom sjaju, opet dopadljiv onim LGBT osobama muškog pola koje žarko žele da budu ženskog... Šljokice, glamur, silikoni, avioni, kamioni... Ako svemu tome dodamo još i žalosnu činjenicu, da je većina ovdašnjih gejeva koja obitava po lokalnim gej klubovima, kao uostalom i većina stanovništva napaćene nam zemlje, gotovo na rubu egzistencije, onda ne bi trebalo ni malo da nas čudi što makar đuskajući u nekom od lokalnih gej klubova koji su uz to i uređeni po principu jeftinog, fake i traš glamura, oni pokušavaju da prizovu estetiku koju svakodnevno upijaju. Vlasnici istih i tamošnji DJ-evi im dodatnu upotpunjuju ugođaj odabirom muzike, posebno u onim satima kada je zabava na vrhuncu i kada su u transu miljama daleko od grozne, mračne svakodnevice. Vodič kroz gej Srbiju

25


K OPTIMIST Nauka

ao prvu asocijaciju na ovu temu daje grčku matematiku. Grčka je bila antička Meka i pramajka savremenog gej pokreta, gde je homoseksualnost ne samo bila prihvaćena kao rasprostranjen oblik međuljudskog opštenja, već i promovisana među dečacima u predbračnommeđu-olimpijskom periodu; zdrav razum govori da je onda gejeva moralo biti i među ondašnjim matematičarima. No, ovde već ulazimo u domen spekulacija. Znamo iz spisa da su stari matematičari imali gomilu učenika, među kojima bi se uvek volšebno izdvojio jedan, odabran da neposredno prisvoji svo znanje svog učitelja. Možemo samo maštati o kakvim je sve znanjima reč... Naravno, tu je i nezaobilazna Pitagorejska škola, posve mistično mesto na kome su se obožavaoci Pitagore i njegovog učenja okupljali da govore o muzici i matematičkim problemima. Tu su se začele i prve matematičke osnove muzike, kao i pojava obožavanja raznih matematičkih formi, recimo broja. Izgled ovog društva je podsećao na izgled modernih sekti, gde bi se mladi dečaci priklanjali kultu i vođi sa idejom upijanja njegovog znanja. Ne sumnjam da su mogli mnogo da nauče iz njegovog pozamašnog iskustva... No vratimo se iz oskudnih informacija u modernija vremena. Logika mi govori, a i lično iskustvo, da je homoseksualnost procentualno zastupljenija u okvirima naučnika kao grupacije, u odnosu na celokupnu populaciju. Naučnike/ce često karakteriše ekscentričnost i povučenost u lični svet, koji neretko sa sobom povlači i posvećenost sopstvenom polu. Vrlo je teško oceniti šta tu povlači ono drugo; moguće da nemogućnost sopstvene ekspresije kao gej muškarca/žene indukuje u nama potrebu da se posvetimo drugim stvarima u kojima ćemo biti izuzetni. Često se ta potreba pretače u iskazivanja u umetnosti i/ili društvenim naukama; prirodne nauke, a među njima i matematika (kao kraljica među naukama) se često smatraju muškim naukama. I zaista je jako teško naći istak-

26

www.optimist.rs

nute pojedinke, ali sam izuzetno sklon da ovo pripišem sociološkim, a ne genetskim razlozima (potlačenost/izolovanost žena pre druge polovine 20. veka itd.). Zato unapred moje izvinjenje predragoj mi lezbejskoj populaciji što ovde posvećujem skoro svu pažnju muškarcima; nije iz naklonosti nego iz nužde (iako ni ono prvo nije zanemarljivo). Najsvežiji primeri gejeva među matematičarima su Newton, Turing, i nezaobilazni Nash. No krenimo redom. U poslednje vreme se rasplamsala polemika da li je Sir Isaac Newton bio gej. Dok jedni tvrde kako se ne sme verovati tradicionalnom mitu da je umro kao nevini posvećenik nauci (ha, I say!), drugi govore kako se samo želi ugroziti Newtonova veličina; primećujete li homofobiju? Kao što se za Shakespearea manjeviše sa sigurnošću može tvrditi da je imao makar homoseksualne izlete, tako su moji izvori skloni

Homoseksualnost i

Matematika piše: Vlada Lazić

tvrdnji da je Newton imao barem dva ljubavnika: Johna Wickinsa, cimera na Kembridžu u toku čak 20 godina, i 22 godine mlađeg švajcarca Nicholasa Fatio de Duilliera. Smatra se da je bio ili in the closet, ili suppressed homosexual. Choose as you wish! John Nash je možda najpoznatiji od svih modernih matematičara, pre svega po filmu „Beautiful Mind“. Da, dragi moji, on jeste bio matematičar, koji je dobio Nobelovu nagradu iz ekonomije 1994. godine zbog svog doprinosa teoriji igara. Umalo što nije dobio i najveće matematičko priznanje, Fieldsovu medalju 1958. ili 1962. No, o tome koga interesuje neka pogleda film. Mi ćemo ovde o nečem čega u filmu nema (namerno je uklonjeno iz scenarija, iako se o


tome govori u knjizi po kojoj je film pravljen; priča se da je sam Nash urgirao, no to je opet spekulacija). Nash je kao momak imao homoseksualnih sklonosti, ulazio drugim momcima u krevet, koji su ga vređali i ponižavali zbog toga što su primećivali njegovu naklonost. Zauzvrat, on ih je izazivao da mu zadaju matematičke probleme kako ga ne bi tukli; tako je radio domaće zadatke skoro svim svojim školskim... mučiteljima. Kolege su govorile da je oduvek imao homoseksualnih „pretenzija“ prema dečacima/momcima; da je bio veoma eksperimentatorski raspoložen, i da se uglavnom ljubio. Počeo je da radi za RAND korporaciju, iz koje je otpušten 1954. godine posle racije da bi se uhvatili homoseksualci. Ostalo je zabeleženo i da je imao posebno prijateljstvo sa svojim postdiplomcem, Jackom Brickerom. Jedna od meni najsnažnijih priča govori o Alanu Turingu, britanskom matematičaru i informatičaru, rođenom 1912. i jednom od ljudi najzaslužnijih za razvoj matematičke misli unutar informatike; mnogo računarskih mašina na svetu nosi njegovo ime. Zapamćen je i po tome što je „provalio“ nacističku Enigma šifru, i tako znatno skratio Drugi svetski rat. Magazin „Time“ ga je marta 1999. svrstao među 20 najvažnijih umova 20. veka, a u „The Pink Paper“ se nalazi na 91. mestu gej-lezbejskih heroja, na listi od 500 osoba. Jedan od najvažnijih događaja u njegovom životu desio se 1928. godine, i to je blisko prijateljstvo sa Cristopherom Morcomom, koji umire dve godine kasnije od tuberkuloze, i čija ga smrt pogađa duboko. Bili su soul-mates u pravom smislu te reči. Od tog trenutka postaje ateista, što znatno utiče i na pravac njegovih istraživanja. Jedna je od najpoznatijih žrtava anti-gej kampanje u inače do skora izraženo-represivnom britanskom sistemu. Uhvaćen je 1952. godine i bilo mu je suđeno zbog odnosa sa 19-godišnjim momkom („privatni“ seks između dva muškarca preko 21 godine starosti je dekriminalizovan u Britaniji

1967. godine, a „granica pristanka“ je spuštena na 18, 1994. godine). Na sudu je izjavio da ne vidi šta je to bilo loše u onom što je radio. Odslužio je godinu uslovno, uz uslov da prima injekcije estrogena kako bi mu se obuzdao seksualni nagon, ali su mu se umesto toga samo uvećale grudi. Sumnja se da se otrovao cijanidom 1954. godine. Nagrada Alan Turing za ljudska prava ustanovljena je 2000. godine, koja se dodeljuje za izuzetan doprinos u promociji lezbejskih i gej prava u prethodnoj godini. Prvi nosilac ove nagrade bila je LGBT organizacija Stonewall. Alan Turing je bio potpuno otvoren po pitanju svoje seksualnosti i pravi je heroj svog doba. Bio je pod stalnom prismotrom, što zbog svoje homoseksualnosti, što zbog poverljivih poslova na kojima je radio. Zadužio je svet i svoju zemlju posebno; ona mu je to na najgori način vratila. Snimljeno je više filmova o njemu, a najpoznatiji je „The Imitation Game“ iz 2014. godine, gde ga glumi Benedict Cumberbatch. Ovo su samo neki od heroja gej pokreta koji su delovali kroz matematiku. No uticaj matematike se ne završava samo kroz delovanje pojedinaca, već i kroz one mistične simbole koje u našoj seksualnosti otkriva svaki pojedinac. Još su stari Grci (ah, ti Grci...) otkrili savršene proporcije ljudskog tela, odnos poznat kao zlatni presek (broj približno jednak 1,618), i koji je ovekovečio Leonardo da Vinči svojim savršenim čovekom upisanim u kvadrat i krug. Uostalom, nije li baš broj taj koji nas sve najviše interesuje, bilo da smo zainteresovani za IQ, godine ili dužinu (ili visinu, u zavisnosti kako se objekat koji merite postavi). Ne razmišljamo li svi o savršenim oblicima, bilo da je to savršen valjak, dve prelepo izvajane polulopte spojene po sredini sa usekom ili postavljene rub do ruba (svako po želji)... Ne vidimo li na dragoj nam osobi trouglove, kvadrate, kartu koju bismo našim šestarima premerili i obojili našim bojama... Ali ovde se već gubi matematika i počinje umetnost. Vodič kroz gej Srbiju

27


B OPTIMIST Pozorište

eogradski internacionalni nej Lorenci sa po dve, Jan Fabr i Amir Rez Kuheteatarski festival - BITEF stani sa po jednom predstavom). I pored toga jedan je od naših najstarijih Bitef ostaje veliki kulturni događaj sezone (sa i najznačajnijih pozorišnih stalnom tendencijom da bude NAJ) i svakako festivala, osnovan je davne iskorak unapred u odnosu na prošlogodišnju se1967. godine na inicijativu lekciju. Jovana Ćirilova i Mire TraiSlogan ovogodišnjeg festivala, EPIC TRIP lović, kao festival koji treba (Epsko putovanje), prema rečima selektora poda prati najnovije pozori- vezuje sve predstave glavne selekcije sa pojšne tendencije. Vremenom mom epsko (u svim njegovim različitim, ali i je rastao i razvijao se i pro- bukvalnim značenjima): preovlađuje pripovedanašao svoje mesto na mapi čki i dokumentarni, a ne dramski modus predvažnih evropskih festivala. I zaista posmatrajući stavljanja; većina njih uzima građu iz epova, autore i predstave koje su učestvovale na romana ili, najšire gledano, mitova; značajan njemu, može se reći da je bio revolucionaran, deo predstava karakteriše i dugo trajanje, koje hrabar i smeo, prevazilazeći političke i kulturne ih podvodi pod koncept durational performanbarijere i pišući istoriju savremenog teatra. Bio ces. Takođe, prema rečima Medenice, jedan od je retko mesto gde su se susretali autori istoka i glavnih događaja 51. Bitefa, i njegov najveći kuzapada, sa hrabrim scenskim eksperimentima, riozitet jeste gostovanje predstave OLIMP: U postmodernim i postdramskim teatrom, ple- SLAVU KULTA TRAGEDIJE, proslavljenog belgijsnim predstavama i uspešnim umetničkim skog reditelja Jana Fabra. Ova predstava traje eksperimentima. Međutim, vreme se menjalo, puna 24 sata, a zasniva se na celokupnoj grčkoj svet se promenio, a sami tim i mi. U međuvre- mitologiji, onako kako je ona artikulisana u Homenu je pokrenut i merovim epovima i BFI (Beogradski fetragedijama Eshila, stival igre) koji je Sofokla i Euripida. preuzeo inicijativu Zanimljiva je odluka po pitanju savreselektora, da za razEpsko trajanje predstava kao izazov menih plesnih tenliku od Ćirilovog dencija, Kao i EXIT, koncepta da pokoji okuplja najemizove najbolje prednentnija muzička stave, na osnovu imena iz sveta i koga izvuče zajedFEST, filmski festival nički moto, ovde piše: Marko Radojičić koji polako vraća ipak nametnula čirenome koji je njenica da su prema imao. Takođe intersloganu festivala net sadržaji i razodabrane (najbolje) mene snimaka predstave. predstava sa raznih festivala su postale transpaČast da otvori festival imala je predstava KVIrentnije. Čast da nasledi Miru i Jovana, a time i ZULA (Quizoola!) poznate engleske trupe Forveliku odgovornost za budućnost BITEF-a dobio ced Entertainment, koja je bila izvedena u danu je Ivan Medenica, današnji umetnički direktor i prologa. Predstava je izvođena u izvornom traselektor festivala. U izuzetno teškim vremenima janju od 6h (iako postoji verzija od 24h) u formi za kulturu, finansijski i duhovno, pokušaj da kviza – takmičenja po dva glumaca koji se naiBITEF održi renome koji je imao, nije nimalo lak. zmenično smenjuju. Inteligentno zamišljeni razTome je svakako primer i ovogodišnje izdanje govori, na temu politike, društva i ličnih festivala, koji je trajao 9 dana (od 22. do 30. sep- impresija su improvizovani od strane sjajnih glutembra) i na kome je učestvovalo rekordno maca (dve glumice i glumac). Bio je to pravi malo, šest takmičarskih predstava, sa rekordno uvod u otvaranje festival sa predstavom OLIMP, malo reditelja, samo četiri (Ersen Mondtag i Jer- o kojoj će u nastavku teksta biti posebno reči. I

51Bitef17

28

www.optimist.rs


Photo: Jelena Janković

obe predstave slovenačkog reditelja Jerneja Lorencija takođe imaju epsku tematiku i trajanje od po preko 3h. Prva, BIBLIJA, PRVI POKUŠAJ (Slovensko narodno gledališče) drama zasnivana na segmentima iz Biblije (knjiga o Jovu ili Psalme), u jednom narativnom tonu i u potpunom odsustvu muzičko – dramaturškog rada. Scenski dosta ogoljena gubi na efektnosti koja je imala, npr. njegova ILIJADA sa kojom je pobedio pre dve godine na festivalu. Druga predstava CARSTVO NEBESKO, nastala prema motivima srpske epske poezije (kosovski ciklus), u isto vreme predstavlja i festivalsku predstavu, koprodukciju Narodnog pozorišta i Bitef teatra iz Beograda. Izuzetno uspela predstava, sjajnog ansambla, jakog scensko-poetičnog čitanja. Ono što je važno predstava će ostati na redovnom beogradskom repertoaru i biće dostupna širem krugu gledalaca. Najdirljivija predstava ovogodišnjeg festivala je SA(SLUŠANJE) zabranjivanog iranskog reditelja Amira Reza Kuhestanija, koji donosi jednu emotivnu priču mladih glumica u formi suksesivnog sa(slušanja) gde tretira pitanje položaja žena u današnjem Iranu. Nije neočekivano da je dobila specijalnu nagradu festivala, „Jovan Ćirilov“. Dve predstave mladog nemačkog reditelja, Ersena Mondtaga su zatvorile festival. Predstava SNEG, Talijateatra

iz Hamburga, je zasnovana na epskom čitanju istoimenog romana turskog nobelovca Orhana Pamuka i govori o sukobima islamistične i sekularne Turske. Poslednje večeri su bila dva izvođenja predstave ISTREBLJENJE Koncertteatra iz Berna. Tekst mlade autorke Olge Bah tretira odnose grupe mladih ljudi koji iskušavaju i zloupotrebljavaju slobode savremenog zapadnog društva. U isto vreme, jedina uz predstavu OLIMP koja otvoreno govori o ljudskim seksualnim (između ostalog i gay) slobodama. Obe predstave su izuzetno vizuelno atraktivne, i iako je tematika zanimljiva, dinamika obe je bila nedovoljna da bih mogao reći da su opravdale da budu u selekciji. Možda su to bile i dve najslabije predstave selekcije, iako je neosporan talenat reditelja. Može se zaključiti da je ovogodišnji BITEF bio gledalački i izvođački zahtevan, od publike se očekivalo da bude koncentrisana, istrajna i izdržljiva u gledanju predstava. Odsustvo dramskog je takođe otežavajući faktor što zahteva dodatnu fokusiranost gledalaca. Neke predstave su manje, neke više uspele da održe pažnju. Svakako vrhunac festivala predstavlja OLIMP: U SLAVU KULTA TRAGEDIJE i zato ću ovo čitanje festivala, završiti opširnijim komentarom ove predstave. Kao potvrda toga ide i činjenica da Vodič kroz gej Srbiju

29

>>


OPTIMIST Pozorište

Photo: Jelena Janković su tri glavne nagrade festivala upravo dodeljene ovoj predstavi: prema većinskoj odluci međunarodnog žirija za najbolju predstavu festivala (gran pri „Mira Trailović“), prema jednoglasnoj odluci Politikinog žirija za najbolju režiju i prema oceni publike za najbolju predstavu festivala (ocena: 4.73/5.00). OLIMP: SPEKTAKL U SLAVU TRAGEDIJE I LJUDSKOG TELA Bez obzira na podeljenosti mišljenja nekih kritičara, ali i gledalaca, jasno je da predstava nikoga ne ostavlja ravnodušnim. U pitanju je poduhvat epskih razmera i gde god je gostovala predstava je izazvala ovacije publike (festival u Beču, Berlinu, Avinjonu, Amsterdamu, Jerusalimu, Solunu i dr). To je rezultat njene atraktivnosti, vizuelne estetike, posvećenosti glumaca i adrenalinskom atmosferom epskog trajanja. Predstava zaista traje 24h: podeljena je u 6 delova, sa ukupno 14 poglavlja (u trajanju od 35 do 110minuta) i ima ukupno 3 pauze (u ukupnom trajanju od 190 minuta), za to vreme glumci spavaju na sceni u vrećama za spavanje. Scenski jezik ove predstave je fascinantan, preovlađuje fizički teatar gde grupa od dvadeset osam vrhunskih glumaca i plesača izvode mnogobrojne epizode jedne telesne i duhovne, izuzetno zahtevne scensko – koreografske par-

30

www.optimist.rs

titure (kako je to Medenica lepo definisao). U pitanju su savremene analize grčkih tragedija, koje su veoma precizno igrane i dramski i koreografski izrežirane. Obrađeni su likovi poput: Odiseja, Edipa, Heraklea, Dionisa, Fedre, Elektre, Medeje, Antigone i dr. Priče su urađene sa dosta umetničke slobode, tako da je i čitanje istih ostalo na samoj publici da razagna i sama protumači simboliku. U zasebnim scenskim celinama smenjuju se prizori ekstaze, telesnog iznurivanja, orgija, umetničke poezije, uzbudljivih vizuelnih predstava. Izdvajaju se scene orgija sa saksijskim biljem, igranje sirtakija bez odeće, razne vežbe izdržljivosti, erekcija muškog polnog organa, dekorisanje cvetnim laticama ženskih polnih organa, igranja sa velikim količinama svežeg mesa. Prisustvo golih glumaca na sceni izazvalo je velike polemike, kao nikada pre kada je u pitanju pozorišna umetnost kod nas, možda najviše još od skidanja glumaca u kultnoj predstavi Kosa, Ateljea 212, pre pedesetak godina. Jedna od upečatljivih scena je bila gde su glumci preko 20 minuta preskakali vijače – lance i izgovarali stihove u ritmu vojničke melodije, kao primer izdržljivosti na sceni. Repeticija je jedno od obeležje predstave (kasnije su dve glumice preko 20 minuta izvodile kružne piruete ili 10 minutno mlataranje muškim polnim orga-


Photo: Jelena Janković Photo: Jelena Janković Photo: Jelena Janković Photo: Jelena Janković

nima uz ritam bubnjeva). Predstava se izvodi na nekoliko jezika, pored engleskog, ostali segmenti predstave su na francuskom, nemačkom, italijanskom i holandskom jeziku. Pravo je kostimografsko rešenje napraviti toliko odevnih kombinacija i haljina od običnih belih čaršafa. I zaista se retko desilo da je tema nekoliko dana u medijima bila jedna predstava, a naravno tome je doprineo i umetničko-tehnički poduhvat RTS-a, koji je, sa timom od 100ak saradnika i 20ak kamera, prenosio uživo celu predstavu, na svom trećem kanalu. Time su scene iz predstave bile dostupne svim građanima. I polemisalo se o predstavi, najviše o eksplicitnim scenama golotinje. Ali gle čuda, antička Grčka i kolevka civilizacije je upravo bila takvo društvo, sa puno ubistava, krvavih scena i naravno ispunjeno seksom, razvratom i orgijama, s tim što sve to nema veze sa pornografijom ili provokacijom malograđanštine. I zaista neke od najprovokativnijih scena su upakovane na seksualne aluzije iako to zapravo nisu: poput scene gde muškarci izgovaraju tekst u anus dva druga muškarca. Oni koji pričaju o nemoralu na sceni su više nego ironični. Ovde je u pitanju savremena i inteligentna umetnost sa puno promišljenih scena, detalja i izazova gledanja. I bilo je ovo jedinstveno iskustvo, da sebe testiramo koje su naše granice posvećenosti i izdržljivosti da istrajemo u nečemu što volimo. Za sebe mogu reći da sam istrajao, efektno gledajući predstavu sa manjim pauzama u trajanju od 19 sati. Iskustvo koje je dragoceno da pomerimo granice izdržljivosti zarad magije zvane entuzijazam u pozorištu. Kulminacije predstave je svakako u poslednjih sat vremena predstave gde se glumci polivaju i mažu bojama i igraju uz hipnotičku muziku. Ekstaza i euforija koja se osetila pred samu predstavu je bila ogromna, velika tema je bilo kako izdržati 24 sata: kako se gleda predstava, šta poneti, kada i koliko spavati, kako iskulirati neko vreme. I organizatori su se zaista potrudili propratnim sadržajima (lejzi begovi, minibar, štand za punjenje telefona, joga vežbe, video bim sa direktnim prenosom RTS-a). Adrenalin koji vam ne dozvoljava da zaspite i pozitivan osećaj koji ispunjava svaki delić tela, predstava OLIMP je veličanstvena oda životu i neponovljivo gledalačko iskustvo! I zato celokupni ovogodišnji BITEF pada u senku pod moćnim OLIMPom! Vodič kroz gej Srbiju

31


OPTIMIST Urbanlook.info

CIPELE Već duži period moderne su cipele koje podsećaju na vojničke ili one koje vuku na neki retro stil!

BELO Bela je ove sezone u obliku kaputa, jakne, duksa savršena za kombinaciju sa drugim bojama i dezenima!

RANAC Izlazak na ulicu bez ranca postao je nezamisliv. Sve neophodno stane, a prati se i trend!

MASLINASTO Boja koja je postala sinonim za muški seksepil i ove sezone je tu u svim oblicima i nijansama!

32

www.optimist.rs


uređuje: Srđan šveljo

DUKS SA NATPISOM Bez obzira šta na njima piše i na koji način se kroz poruku sa duksa obraćate svetu imajte na umu da su parole pravi bum u modi.

KAPUT Najzad dezenirani i malo neobičniji kaputi stigli su i u mušku modu. Samo hrabro!

JAKNA SA KRZNOM Pilotske jakne ili neke koje podsećaju na njih sa krznenim kragnama i ove jeseni i zime podsećaju nas na neka davna modna vremena, a pri tome i greju!

Vodič kroz gej Srbiju

33


OPTIMIST Urbanlook.info

PATIKE Neobične, šarene, ludog dizajna da istaknu vašu ličnost tj. slobodu!

ŠARENA ODELA Za one malo elegantnije, odela ove sezone imaju dezen, boju i nisu crna, siva i teget!

PLIŠ Plišani komadi opet su tu da li kao duks, pidžama, ali i kao odelo!

34

www.optimist.rs


photo: Miklja Milenko Instagram: unf.unfuckable

GOLDFRAPP - SILVER EYE Sedmi album dua Goldfrapp je pravo putovanje u elektronski zvuk obogaćen fenomenalnim glasom Alison Goldfrapp na kakav smo navikli od samih njihovih početaka. Pesma „Anymore“ koja otvara album, kao i „Systemagic“ su pesme u kojima dominira kombinacija zujanja sint zvuka i konstantnog, pulsirajućeg ritma. Pesma „Everything is never enough“ poslednji singl, po svojoj ritmičnosti najviše liči na „Train“ sa albuma „Black cherry“, zapravo je vrlo zarazan elektro-pop. Ostaje vam da uživate u celosti albuma i lepoti artističkih spotova.

BOWTIE COLLECTION Pravo je vreme da odaberete originalnu, autorsku dezeniranu leptir mašnu sa potpisom Aleksandra Topića. U ekspanziji leptirki vreme je da se prepozna ona prava originalno dizajnirana i sa stilom upakovana spremna za nošenje!

UNFUCKABLE Kristina Todorović stoji iza brenda donjeg veša UNFUCKABLE. Brend je inspirisan i u to ime je nastao kao odgovor svakoj vrsti moranja, nametanja društvenih ili bilo kakvih drugih normi. Namenjen je onim ljudima koji žele da se osećaju jedinstveno i posebno. Koji su slobodni da budu ono što jesu i da bez straha i stida to i pokažu. TOM FORD PARFEM Jedan od najboljih svetskih dizajnera pravi i najskuplje parfeme, ali sigurno i jedne od najboljih i najtraženijih. Njegov novi parfem „Anthracite Noir“ odiše elegancijom i sofisticiranim notama, mix je citrusa sa mošusnom hrastovom mahovinom. Dodir Sandalovine i đumbira na sve to daje pravi muški senzibilitet i nije čudo što se sve vezano za Toma Forda vezuje za ekskluzivitet, eleganciju i seksualnost! Vodič kroz gej Srbiju

35


OPTIMIST Umetnost

36

www.optimist.rs


VodiÄ? kroz gej Srbiju

37


OPTIMIST Umetnost

38

www.optimist.rs


Izložba FREEK je realizovana u sklopu Nedelje ponosa 2017, što je autore inspirisalo da prikažu nesvakidašnje karaktere koji po svojim stilskim, ljubavnim i životnim izborima odudaraju od unapred zadatih normi koje društvo nameće.

Vodič kroz gej Srbiju

39




N OPTIMIST Serije

ove su tehnologije sve zbrzale (i dosta toga obesmislile), ali stara škola ume i da uzvrati udarac – evo, u trenutku kada nastaje ovaj tekst bliži se emitovanje prve od trinaest povratničkih epizoda nekim čudom vaskrsle serije „Vil & Grejs“, a kada budete imali ovaj novi broj Optimista u rukama, bićete u prilici da na uzorku epizode ili dve uzmete meru ovoj povratničkoj sezoni... i da procenite (naravno, uz marginu grešku usled prerano donetog i iznetog suda) da li je vredelo čekati, u dobro ime spominjati i maštati o narečenom povratku voljenog dvojca, zapravo, mnogovoljenog četverca. Do dana današnjeg, a uz dužno poštovanje svih preteča i saputnika, pa i onih skorije pristiglih pred naše počesto napaćene gledalačke oči, „Vil &Grejs“ ipak ostaje najvoljeniji i najznačajniji TV serijski rad na queer teme. Na sve to, „Vil &Grejs“ je, premda dobrim ako ne i većim delom rad usmeren ponajpre ka queer gledateljstvu i njegovim preferencama i potrebama, ujedno i poduhvat koji je, ne bežeći od tog svog očigled-

Ponekad se vraćaju

Vil i Grejs piše: Zoran Janković

nog queer belega i okvira, najdalje dobacio u proboju ka srcima (i pratećim piplmetrima) tzv. strejt i/ili glavnotokovske publike. Da sve bude još fascinatnije, sagledavano i procenjivano i mimo tih queer i faktografskih okvira, „Vil & Grejs“ je, sam po sebi, lišen svih tih odrednica i

42

www.optimist.rs

konteksta, i izvanredan sitkom, koji definitivno zauzima sigurno visoko mesto na svakoj iole opsežnijoj i ozbiljnijoj listi najkvalitetnijih sitkoma u dosadašnjem toku ovog milenijuma. I mereno isključivo brojkama i opipljivim parametrima uspešnosti baština „Vil & Grejs“ je zadivljujuća – preko dve stotine epizoda, devet dugovečnih i dugačkih sezona, 74 nagrade i 229 nominacija za nagrade... Ono što je daleko važnije, pak, je evidentno, nema pregleda queer zaostavštine u televizijskom mediju bez povećeg pojašnjenja šta je ovaj sitkom doneo i šta je značio, a šta, i mimo ovog svečarskog ushićenja usled povratka baš dragih i milih nam lica junaka, i danas znači. Premda se stilski i nominalno gledano ovaj sitkom od prve do poslednjih epizoda izvornih devet sezona kretao i zadržao unutar okvira i kanonskih postavki inače suštinski strogo i konvencionalno postavljenog podžanra (američkog) sitkoma viđenog za mesto u udarnom, terminu televizijskog programa, „Vil & Grejs“ je, poput svih prevratničkih poduhvata u bilo kom domenu pop-kulture, za sobom ostavio bezbroj darova i nasleđe koje je nemoguće osporiti, a katkad i u potpunosti i u svojoj njegovoj bremenitosti i neprolaznoj važnosti i sagledati. Čak i u liberalnijim okvirima, „Vil &Grejs“ su predstavljali lako uočljiv i dalekosežno uticajan prevrat, a sve to, da ponovo naglasimo, uz nedvosmisleno poštovanje stilskih i žanrovskih uzusa. Naprosto i kraće rečeno, a što mogu da potvrde i sve potonje reprize, čiji je hod uvek otežan bagažom u međuvremenu nahrupelog i duboko ukorenjenog cinizma usled naknadne pameti, ovaj sitkom je u televizijski mejnstrim (i na tematskom i na idejnom nivou) doneo preokret, nošen prvenstveno golemim emancipatorskim potencijalom te svoje naoko jednostavno koncipirane i ustrojene priče o zgodama i svakodnevnim nadgovornjavama dvoje neosporno bliskih prijatelja, strejt dizajnerke i gej advokata. Ovde možemo da se podsetimo i da su „Vil & Grejs“ u dve inkarnacije imali nesmetan i uspešan televizijski život u udarnim terminima ovdašnjih televizija, i taj pohod na srpsku TV publiku prošao je bez ikakve histerije onih, nazovimo ih tako, isključivijih i drugomislećih. Ovde bismo mogli krenuti put priče o nekadašnjoj to-


leranciji koja je bledela protokom svake nove godine nakon demokratskog nam prevrata na društvenom i državnom planu, ali to je već neka druga priča. Ono što možemo da potvrdimo, a da ostanemo unutar priče o „Vil &Grejs“, jeste teško osporiv sud su da su Vil i Grejs bili i ostali i ovdašnji TV junaci i junaci ovdašnje LGBT populacije, što može da potvrdi i eksplozija sveprisutnog fenomena gej prijateljica (tu i tamo) autovanih homoseksualaca. U međuvremenu to je postao i stvarnosni standard i televizijskofilmski stereotip, a sve to skupa potcrtava tezu da su neki podvizi naprosto i značajniji i dobrodošliji od drugih. Kako nam se bliži emitovanje novih trinaest epizoda (i to nakon jedanaest godina pauze koju bismo i postom mogli nazvati), evo šta možemo da uradimo a da budemo aktuelni i konsekventni – možemo da vas, oslanjajući se na pouzdane i upućene izvore (na prvom mestu vazda sigurni i sveznajući Entertejnment Vikli), ukratko obavestimo šta se u ovom trenutku sa pouzdanjem može znati na ovog povratka. Evo kako stvari stoje: - povratnička sezona počinje 28. septembra, a serija će se emitovati u svom starom terminu – četvrtkom uveče; - na planu zapleta nove epizode se neće nadovezati na izrečeno u poslednjim epizodama pre jedanaest godina, i biće izvesnih novina i zaokreta u zapletu u odnosu na očekivano; - da pojednostavimo, moraćete iz pamćenja da

izbrišete viđeno u prethodnom finalu serije (dakle, zaboravite na sugerisane bračne sreće i prekid cimerskih veza); - svi (zapravo gotovo svi, ali samo strpljivo) su ponovo na okupu, uključujući i scenariste, reditelja i producente; - u jednoj epizodi gledaćemo i Mini Drajver u istoj ulozi – u ulozi opake i nezaustavljive Lorejn Finster; - vratiće se (u po epizodi) i Hari Konik Džunior i Bobi Kanavale kao ljubavni interesi glavnog dvojca; - uveliko se šuška da kameo (minijaturno) pojavljivanje ima i Mišel Obama; među gostujućim glumcima možemo da očekujemo i Džejn Linč i Andrjua Ranels (Girls); - neće biti lika Grejsine majke, što je i razumljivo imajući u vidu ikonični značaj u međuvremenu preminule Debi Rejnolds koja je tumačila taj lik; - još jedna nova sezona je praktično već odobrena, tako da ćemo biti pokriveni tokom godine pred nama. Oprez, ovo može da usledi kao šok, ali pouzdano se zna u novim epizodama neće biti Rozario!!! Jer se, kako javljaju, glumica Šeli Morison oprostila od glume. To će već biti teže za oprostiti, ali videćemo, možda ono što nam donese tih trinaest novih epizoda ipak bude dovoljno ubedljiv zalog da i preko toga pređemo, da i tu žabu progutamo. I da, srećan i berićetan taj 28. septembar vam želimo! Vodič kroz gej Srbiju

43


S OPTIMIST Serije

eptembra 2016. godine, 150 ljudi u publici popunilo je CBS studija u Kaliforniji. Predali su svoje mobilne telefone i potpisali sporazum kako bi se zaštitila privatnost nove produkcije pod nazivom „Hot Food“ (tako je njima rečeno). Posle nekoliko trenutaka zavesa se podigla, i pojavili su se oni: Will, Grace, Jack i Karen koji su stajali u Willovom stanu. Slučajnost je da je hit serija „Will & Grace“, koja prati život dva gej muškarca, biseksualne žene i njihove drugarice, doživela premijeru na isti dan pre 19 godina. Za publiku, premijera serije kao da je bila juče. Rekviziti iz serije su i dalje bili na svom mestu. Erik McCormack kaže da je čak našao tekst scenarija koji je doneo Donny Osmond. Likovi koje glume McCormack, Debra Messing, Sean Hayes i Megan Mullally izgledali su kao da su se transportovali kroz vreme. Publika je potpuno poludela. „Reakcija publike te večeri bila je neverovatna“, priseća se Max Mutchnick, jedan od ljudi koji su stvorili seriju. Mutchnick je bio mozak iza „Hot Food“ šifre za „Vote, Honey“, kratku epizodu koja je trebalo da ohrabri glasače da glasaju za Hillary Clinton na izborima 2016. godine. Epizodu je većim delom napisao Mutchnick i David Kohan koji takođe stoji iza stvaranja serije. Organizacija produkcije je bila brza, podstaknuta potrebom da se set premesti. Šifra za epizodu je bila interna šala „Will & Grace“ tima, to je njihov kuvar Sandy Flowers izgovorio svaki put kada je hrana bila gotova. Svi bi potrčali kada bi Flowers rekao: „Hot food!“ Fanovi su se takođe uzbudili kada je klip objavljen tog meseca. Taj klip je postao hit na internetu i ljudi su hteli još. Hillary je ipak izgubila izbore od protivnika Donalda Trumpa, koga je Karen podržavala. Ali „Vote, Honey“ je povratila interes za serijom „Will & Grace“. Mullally je osetila potrebu za ponovnim snimanjem serije čak i pre nego što je klip „Vote, Honey“ objavljen. Kada je pročitala scenario po

44

www.optimist.rs

prvi put odmah je poslala mail Mutchnicku. „Zašto ne bismo ponovo počeli sa snimanjem serije?“, napisala je Mullally. Mutchnick je prihvatio njen predlog. Maja 2017. godine Messing, Mullally, Hayes i McCormack su stigli u NBC Universal studio. Izveli su muzičku tačku u Radio City Music Hallu. Tamo je NBC napravio prezentaciju kako bi zainteresovao masu pre početka TV sezone. Takođe, objavili su klip koji je ubrzo posao hit na internetu. U fantastičnoj tački, McCormack pokušava da ubedi Messing da se pridruži ponovnom snimanju „Will & Grace“ tako što ju je doveo na set. Kao i u klipu o izborima, ništa se nije promenilo, čak su i Jack i Karen bili tu, ležeći na kauču ispod ćebeta. Počeli su da pevaju i izjavili: „Konačno smo stigli kući.“ U stvarnom životu nije bila potrebna muzička tačka da bi se glumci serije vratili. Ali ta želja za ponovnim okupljanjem nije bila izmišljena. Posle pregovora, NBC je potvrdio da će prikazivati novu epizode serije u sezoni 2017-18. Posle toga su povećali broj epizoda na 16 i najavili drugu sezonu. Serija je doživela premijeru 28. septembra. „Ni na jednom mestu se ne osećam udobnije nego kada stojim u ovom kuhinji“, kaže McCormack, ostali članove glumačke ekipe su se složili sa ovom izjavom. „Osećali smo se kao kod kuće kada smo bili zajedno“.

Razgovor sa ekipom serije

Vil i Grejs Izvor: THe Advocate

„Bilo je veoma emotivno kada smo se vratili na snimanje posle 10 godina i videli svaki rekvizit na svom mestu“, rekla je Messing. Gledaoci su se složili. Preko 25 miliona ljudi je odgledalo klip koji je najavio povratak serije. Posle burne sezone izbora, fanovima je bio po-


treban razlog za osmeh i nešto što će ih odvratiti od njihovih briga. „Ljudima je nedostajala serija i uželeli su je se“, rekao je Hayes. Glumci su završili sa burnim fotošutingom. Satima je studio bio napunjen publicistima, producentima, šminkerima, asistentima, fotografima i urednicima. Glumci „Will & Grace“ su još uvek bili obučeni u garderobu sa slikanja. Muškarci su nosili odela bez kravate, u stilu Baracka Obame. Messing je sijala u haljini sa crvenim, narandžastim, crnim i ljubičastim detaljima. Mullally je izabrala crnu haljinu sa dramatičnim naborima. Nije samo nostalgija ubedila glumce da se vrate svojim nezaboravnim ulogama. Vesela reakcija na video o izborima bio je ključ. Postojale su druge stvari koje je trebalo uzeti u obzir: „Osvetljenje!“, našalio se McCormack. „Novac!“, rekla je Mullally. „Ja nisam bila za to da uopšte prestajemo sa snimanjem serije“, dodala je. „Imali smo šansu da uradimo toliko divnih stvari za sve ove godine, i sada se vraćamo!“, rekla je Messing. „Slažem se“, potvrdila je Mullally, čiji poduhvati uključuju „30 Rock“, „Parks and Recreation“, „Bob’s Burgers“ i „G.B.F.“. „Zbog svega što se desilo u našoj zemlji posle izbora, meni je naš povratak bio hitan i neophodan“, rekla je Messing. Početkom te godine, glu-

mica je održala plahovit govor na dodeli GLAAD Media nagrada, pozivajući Ivanku Trump da počne da podržava marginalizovane ljude. „Nije dovoljno reći da su ti prava žena bitna. Vreme je da se nešto preduzme“, poručila je Ivanki. Da li je „Will & Grace“ deo otpora? „Naravno“, jednoglasne su Mullally i Messing. „Snimali smo taj promotivni spot, opušteno, misleći da će Hillary da pobedi. Radili smo to iz zabave“, kaže Mullally. „Ko bi očekivao da Donald Trump zaista može da pobedi?“ „Mislim da je bilo zabavno očekivati od ovih likova koji vode normalne živote kao i svi drugi da razmišljaju o otporu“, kaže Hayes. „Čemu bismo pružili otpor? Ako je sreća otpor onda mi jesmo deo Pokreta otpora.“ „Tužna i šašava stvar je što bi ovo do sada trebalo da bude prevaziđeno“, kaže McCormack zadivljen što serija sa gej junacima može da bude revolucionarna i u 2017. Dodaje i kako u današnjoj klimi serija „Will & Grace“ „deluje potrebnija nego ikada“. „Sama činjenica da radimo predstavlja našu vrstu otpora pružajući opet šansu pravoj Americi da se ponovo pokaže“, dodaje McCormack. Takođe primećuje kako se serija suočava sa novim medijskim izazovima jer se pojavila u vreme kada snimak navodne Čubakine mame ima milione više pregleda nego njihov predizborni spot. Ekipa ipak smatra da će se pokazati prava Amerika i da će serija „Will & Grace“ doprineti da se vreme ne vrati unazad. „Ne možete vratiti pastu za zube natrag u tubu“, kaže Mullally. „Stvarno je ogroman broj ljudi širom sveta dostigao određeni nivo prosvetljenja, a taj broj je stalno u porastu. Ovaj proces ne može biti zaustavljen.“ Serija „Will & Grace“ je svojevremeno doprinela da američko društvo dospe do „određenog nivoa prosvetljenja“. U periodu od 1998. do 2006. godine serija je prikazivala živote gej junaka u prilično konzervativnom periodu američke istorije: 11. septembar, rat u Iraku, vladavina Georgea W. Busha. „Smatram da su ’Will & Grace’ uradili više na edukaciji američke javnosti (o LGBT pitanjima) nego bilo ko ili šta pre njih“, rekao je američki potpredsednik Joe Biden kada je u svom saopštenju za štampu 2012. godine objavio svoju podršku bračnoj jednakosti. Vodič kroz gej Srbiju

45

>>


OPTIMIST Serije

Za ekipu serije „Will & Grace“ to je bio „znak potvrde“. „Bila sam dirnuta“, kaže Debra Messing. „Nakon rođenja moga sina ovo je bio najznačajniji trenutak u mom životu.“ Mullally to naziva „trenutkom otkrovenja“ za glumce koji 1998. godine nisu mogli da zamisle svoju mogućnost uticaja na društvene promene, a kamo li na bračnu jednakost. „To saopštenje za štampu je bio trenutak kada sam shvatio da sam bio deo nečega mnogo većeg od nas samih“, kaže Hayes. Mutchnick i Kohan osećaju ponos što je Biden priznao zasluge seriji „Will & Grace“ za promenu mišljenja o gej ljudima. „Ako je serija imala nekog uticaja onda je to predivno“, kaže Kohan. Koautori kažu kako su nakon toga poslali novi komplet serije Bidenu uz poruku kako verovatno već ima staru kolekciju koju može da pokloni predsedniku, a on da zadrži ovaj novi komplet. U tom trenutku predsednik Obama još nije dovoljno „evoluirao“ pitanje bračne jednakosti. Ta fraza se nikako nije dopala Mutchnicku. „Oduvek sam smatrao kako je izraz ’evoluirati’ o tom pitanju homofobičan“, kaže Mutchnick.„Smatram da je to izraz koji je uvredljiv prema bilo kojoj

46

www.optimist.rs

manjini. Možete li da zamislite da kažem predsedniku kako sam evoluirao rasno pitanje.“ Današnja Amerika ima konzervativnu vladu za koju se mnogi boje da može da doprinese devoluciji LGBT prava. Da li su koautori serije spremni da i predsedniku Trampu pošalju komplet serije? „Mislim da ne možemo ništa da uradimo u današnjoj Beloj Kući“, kaže Kohan. „Ne želim da privučem pažnju OVOG predsednika“, kaže Mutchnick. „Mislim da to ne bi bilo dobro za seriju.“ Trump je poznat po svojim tvitovima u kojima se obračunava sa medijima, pa i NBC-om. Dok je ekipa učestvovala u kampanji Hillary Clinton navukla je na sebe gnev, ne baš aktuelnog predsednika, ali mnogih ljudi na društvenim mrežama. Ipak se ne svađaju sa trolovima. „Samo ih blokiram“, kaže Messing. „Svađanje sa njima se pokazalo kao razočaravajuće i mračno iskustvo.“ Međutim, koautori kažu kako serija „Will & Grace“ nema političkih ambicija. „Trudili smo se da izbegnemo da se bavimo stvarima vezanim za politiku, zakone ili društvo“,


rekao je Mutchnick govoreći o prvobitnoj seriji. Gej junaci nisu imali za cilj da promene društvene stavove. „Oni su izvučeni iz naših života, situacija i iskustava“, kaže Kohan. „Nismo želeli da pričamo o ideologijama, već o junacima.“ Slažu se kako je fokusiranje na likove jedan od najšarmantnijih karakteristika serije. „Ovo je serija o prijateljstvu“, kaže Mullally. „U pitanju je, pre svega, komedija. Ovo je pristojno kvalitetna komična serija.“ Dodaje kako je seksualnost junaka bila „jedan od aspekata njihovih ličnosti, ne političko pitanje, već deo života“. „U seriji se osećala hemija između nas“, kaže Messing. „To nije moglo da se folira. A onda je scenario uspeo da izbalansira odnos između toga da likovi istovremeno budu i komični i dopadljivi.“ Svaki član ekipe je na svoj način doprineo LGBT vidljivosti. Tako je, na primer Mullally u intervju za „The Advocate“ 1999. godine rekla kako je ona biseksualka i kako smatra da je to prirodno stanje svakog čoveka. Zajedno sa svojim suprugom već sedamnaest godina prave političke, seksi, zabavne i progresivne serije.

Hayesov put do autovanja bio je posut trnjem. Pojedini pripadnici LGBT zajednice su ga kritikovali što se nije autovao tokom emitovanja serije. Prvi put je javno progovorio svojoj seksualnosti u intervjuu za „The Advocate“ 2010. godine kada je rekao kako se nikada nije skrivao. Nakon toga je za „Los Angeles Times“ 2013. godine kazao kako žali zbog ćutanja. „Nisam znao kako da se nosim sa odgovornošću da budem glasnogovornik gej zajednice. Osećam da im dugujem izvinjenje jer se nisam autovao ranije.“ Danas je Hayes srećno venčani muškarac koji nove epizode serije snima kao gej glumac. „Ponosan sam što sam deo nečega što pomaže zajednici i doprinosi rasvetljavanju ovog problema“, kaže Hayes. „Trebalo je da se autujem još 1998. godine, ali sam se bojao. Bio sam autovan, ali ne medijima.“ Mullally otkriva kako je imala sopstvenu taktiku za rasvetljavanje Haynesove seksualnosti u vreme kada su bile aktuelne stare sezone serije „Will & Grace“. „Ljudi bi me pitali da li si gej i ja sam im govorila kako nisam sigurna jer smo imali seks i kako i bio u meni.“ Vodič kroz gej Srbiju

47

>>


OPTIMIST Serije „Još uvek pokušavam da nađem izlaz odatle“, smeje se Hayes. „Smatram da je lični izbor kada će neko da se autuje i iz kojih razloga“, kaže Mullally. „Nije mi bilo drago dok sam gledala kako su vršili pritisak na Seana, kako su ga kritikovali i omalovažavali zato što nije aut. Nije mi se to dopadalo.“ „Čak je i ’The Advocate’ bio malo nestašan“, kaže Hayes. U pitanju je članak koji su nazvali „Sean Hayes: Intervju koji nikada nije dao“ u kome su objavili njegove citate iz različitih izvora jer je uporno odbijao da da intervju ovom magazinu. „Mnogo ljudi želi da se autuješ kada oni misle da je shodno, a ne kada ti smatraš da je vreme“, kaže Hayes. Svet se od tada dosta promenio. „Bilo je spektakularno raditi sa mladom generacijom koja prihvata svoje LGBT vršnjake“, kaže Messing. „Ipak i dalje nije sve ružičasto“, dodaje Hayes. „Ima tu još dosta toga da se uradi i zato sam posebno ponosan što smo ponovo počeli sa serijom. Oduvek sam želeo da ovo traje zauvek jer se čini kako je potrebno neprekidno edukovati ljude o normalnosti različitosti svakog pojedinca.“ „Mnogo mi znači što kao autovan glumac radim na televiziji“, kaže Hayes. „Znači mi što nisam jedini glas, već sam ponosan deo čitavog horskog nastupa gej zajednice. Nemam DNK kako bih bio portparol bilo koje grupe ljudi. To je najveća greška koju neko može da napravi. Nemam šminku za govornicu.“ Kako će serija da se prilagodi 2017. godini kada je Holivud podigao standarde koji se tiču zastupljenosti marginalizovanih grupa. Debra Messing kaže kako je prilika da još neke marginalizovane grupe budu uključene u seriju bila jedan od razloga da se priključi staroj ekipi. „Imamo priliku da uradimo nešto za grupe koje se i dalje osećaju zapostavljeno“, kaže ona. McCormack kaže kako im NBC pruža stopostotnu podršku vezanu za prikazivanje kvir motiva na televiziji. „Do pre dvadeset godina imali bi dilemu da li da daju zeleno svetlo ovakvoj seriji“, kaže McCormack. „A sada kažu ’Samo napred! Porodice će gledati! Budi gej. Budi gej!’“ Bob Greenblatt, direktor NBC Entertainment, kaže kako nema problem sa time da „Will & Grace“ bude najavljivan kao gej serija. Ovo je važno jer se čak i danas pojedini televizijski ka-

48

www.optimist.rs

nali izbegavaju ovakve etikete strahujući da će izgubiti strejt publiku. Mutchnick i Kohan odbijaju da otkriju bilo kakve detalje vezane za etnicitete i identitete koji će biti prikazani u novoj sezoni. Kohan kaže kako će serija i dalje biti fokusirana na četiri glavna junaka koji kod gledalaca bude tople emocije vezane za neka srećnija vremena i koji se susreću sa novom i drugačijom Amerikom. Ako je serija „Will & Grace“ prvi put zaista osvojila srca i umove dovoljnog broja Amerikanaca da se promeni generalni stav vezan za istopolne brakove, kojim rezultatima se tvorci serije nadaju sa obnovljenim epizodama? „Pola zemlje mrzi onu drugu polovinu“, kaže Kohan. „Voleo bih kada bi serija učinila da makar budemo ljubazni jedni prema drugima uprkos tome što se ne slažemo.“ Mutchnick se slaže sa ovom idejom podsećajući da Karen, koja podržava Trumpa, može da započne dijalog sa svojim prijateljima i da dobar primer ostalima. Sve u svemu i kreatori i glumci u seriji „Will & Grace“ žele da, pre svega, nastave sa jednom tradicijom, a to je zasmejavanje publike. „Nadam se da ćemo ih nasmejati dovoljno snažno da se upiške“, kaže Debra Messing. „A ja stvarno samo želim da vam pokažem moje sise“, smejući se dodaje Mullally.



J

OPTIMIST Televizija

oš malo povoda za očaj iz drugog plana, ali i podosta povoda za krupnu gledalačku radost pružio nam je široko koncipirani i bogati program nazvan „Gej Britanija“, kojim je BBC dostojanstveno, inteligentno i sveobuhvatno obeležio pedeset godina od delimične dekriminalizacije gej seksa na tlu Velike Britanije. Ovdašnji gledaoci mogli su nanovo da se prisete izrazito tužne istine da suštinski gledano mi, ovde, i dalje brojimo svaki queer momenat, pa bio on i na četvrtu, petu decimalu, u domaćim filmovima i televizijskim sadržajima, ali i da istovremeno uživaju u zbilja bogatom i zanimljivom televizijskom sadržaju na gorepomenutu širu temu.

Dvodelni TV film (ili dvodelna mini-serija) „Čovek u narandžastoj košulji“ (Man in an Orange Shirt) donosi u vremenskom smislu dvojni prikaz, u dovoljno čvrsto umreženoj priči koja spaja dva veka i premošćuje jaz od sedamdeset godina, homoseksualnih muka u tzv. realnoj dimenziji života u Velikoj Britaniji. Prva polovina tiče se egzistencijalne drame i burne romanse dva istinski zaljubljena i uzneta britanska

50

www.optimist.rs

vojnika, koji će, po povratku sa ratišta a u osvit ženidbe jednog od njih, nastojati da pod teretom konspiracije i paranoje (usled restriktivnih zakona glede gej seksa i veza) da koliko mogu sačuvaju, ali i prebrode tu svoju golemu ljubav i vezanost. Drugi deo tiče se silnih muka unuka jednog od njih da preživi i zauzda i pobedi samoga sebe i vlastite slabosti u današnjoj Britaniji u kontekstu pakla brzopoteznog i/ili tzv. aplikacijskog seksa (app-sex). Okolnosti su drastično različite, ali obe priče teku pod mračnom i teško probojnom senkom krupnih rizika po bezbednost u najkonkretnijem mogućem egzistencijalnom smislu a postoje i izvesne rime, te „Čovek u narandžastoj košulji“ na kraju te svoje trke sa obiljem motiva i pitanja koje pokušava da ilustruje, pokaže i razreši ipak ostavlja utisak dovoljno zaokružene i neosporno smislene celine. Jedina nevolja u ovom sasvim uspelom televizijskom radu, čiji su autori u potpunosti i elegantno savladali polazne svečarske i namenske okvire ovog svog dela, jeste ta sveukupna neravnoteža između prve i druge polovine; naime, prvi deo „Čoveka u narandžastoj košulji“ dosta rano stiže na kotu istinskog i krajnje uverljivog tragizma, pružajući priču, nošenu i stilom i sadržajem u podjednakoj meri, te se javlja i žal što se taj deo nije izrodio u samosvojni film bioskopskih/ili festivalskih pretenzija. Premda, sveukupno gledano, ta prva polovina „Čoveka...“ vidno zaostaje za i dalje neprevaziđenim remekdelom reditelja Bejzila Dirdena, filmom „Žrtva Sacrifice“(1963), ona istovremeno ostavlja zbilja odličan utisak u -svakom smislu zbilja ambicioznog televizijskog (i filmskog) proizvoda koje snažno poentira po svakoj zacrtanoj osnovi. Ljubav Majla i Tomasa, tako burna u danima poratnog prividnog spokoja, jeste upečatljiva i nepatvoreno tragična, a u nekom idejnom smislu može se posmatrati i kao nastavak onog predočenog na kraju znamenitog Forsterovog „Morisa“ (naravno, i njegove nezaboravne filmske adaptacije s kraja osamdesetih godina prošlog veka): S druge strane, druga, ovovremenska polovina, iako sasvim korektna, upotrebljiva i smislena, u suštini ipak nudi skup (doduše, vešto primenjenih) opštih mesta na planu prikaza izazova i problema gej života danas (u Britaniji ali u značajnoj meri i u ovom našem restriktivnijem i zadrtijem ovde). Osim toga, Oliver DžeksonKoen i Džejms Mekardl, koji tumače glavne


uloge u tom starostavnom delu ove mini-serije, u glumačkom smislu pružaju znatno više od Džulijena Morisa i Vanese Redgrejv, koji čine glumačku glavninu te druge polovine, nudeći efektne, dostatne ali ipak tek vrlo dobre kreacije. Na drugom tasu ovde postavićemo dugometražni dokumentarni rad nazvan „Queer as Art“, koji je takođe prikazan u okviru pomenute

vešto spaja izdašnu arhivsku građu, brzu i učinkovitu montažu i brojne izjave savremenika, pripadnika LGBT soja i umetnika i izvođača značajnih postignuća. Ta „talking heads“ (izraz koji označava ovakav pristup dokumentarnom izrazu, oslonjenom na izjave sagovornika) ovde u potpunosti pije vode ali krajnji rezultat ipak (svesno i ciljano, doduše) u međama očekivanog, svečarskog, tipskog i uvreženog. S druge strane, pak, odličan je izbor pokaznih slučajeva i pratećih ilustracija, a vrlo dobar je i odabir sagovornika, od kojih „Čovek u narandžastoj košulji“ i „Queer as Art“ ogromna većina ima šta zanimljivo i značajno da kaže i zna kako da to izloži na efikasan , privlačan i artikulisan način. Mada iole upućeniji u britansku savremenu umetnost, visoku i pop-kulturu u nekom, nazovimo ga tako, faktopiše: Zoran Janković grafskom smislu ovde teško da išta svežije mogu da saznaju, „Queer as Art“ jeste vrlo dobar i vešto izbalansiran i rečit televizijski dokumentarni rad koji u potpunosti ispunjava svrhu i čini na BBC televizijske sofre na gej teme u svrhu obe- čast i autorima i učesnicima. Pomalo iznenađuležavanje te sitnije ali svakako dalekosežnije po- juće, film počinje izjavom znamenite vizuelne bede ljudskih sloboda nad rigidnošću umetnice i dobro poznate osobenjakinje, dadržavno-birokratskog aparata večito na braniku vnih, baš davnih dana samoautovane Magi vazda ugrožene države i nacije. U formalnom Hambling koja jetko i srdito kaže da je svako smislu, ovo dokumentarno ostvarenje, čiji autori grupisanje i određivanje ljudi, pa bilo ono i po pokušavaju i uspevaju da na tom ograničenom osnovi njihovih srodnih rodnih i polnih identiprostoru i minutaži od tek jednog sata sažmu i teta, čisto sranje; time u dobroj meri nenadano podsete na doprinos i međusobnu vezu LGBT „Queer as Art“ već u svom prvom minutu nezajednice u Britaniji i sveta umetnosti i popu- dvosmisleno podseća na značajan polemički larne kulture u drugoj polovini dvadesetog i po- potencijal queer pitanja, kojim je i ovaj film četkom dvadeset i prvog veka, jeste mogao u nekom zamašnijem i primetnijem opkonvencionalno ostvarenje koje, to nije sporno, segu da se pozabavi.

Gej Britanija

Vodič kroz gej Srbiju

51


U OPTIMIST Književnost

ovom kutku ovog broja Optimista punog srca i uz podosta saborničkog ushićenja imamo zadovoljstvo da vam pažnju skrenemo na dve iznimno zanimljive knjige, koje, doduše, da se ne lažemo već na samom početku ove priče, LGBT momenat pružaju i postavljaju u drugi ili treći pripovedni plan, ali ipak na nedvojbeno značajno mesto. Premda posve drugačije i po sadržaju, i po tonu, i po književnom im rodu, ove dve knjige ponajpre govore o dve iste stvari – marginalizaciji/marginalizovanima i onima koji život doživljavaju upadljivo intenzivnije i snažnije od većine. „Kata Nesiba i komentari“ Ivana Jankovića (uz ilustracije Veljka Mihajlovića) istinska je ekstravaganca u aktuelnoj knjižarskoj ponudi; ova naoko istoriografska studija o životu prostitutke u Srbiji tokom burne polovine devetnaestog veka zapravo je u značajnoj meri izrazito sadržajan, rečit i zabavan roman o nekadašnjem stanju stvari, brojnim lako uočljivim rimama između toga tada i ovoga sada i neprolaznim naravima i nepopravljivim ćudima izniklim u ovom okruženju. U tom smislu „Kata Nesiba i komen- put stazom utabanom na uverenju da su identari“ (u izdanju beogradske Fabrike knjige) jeste, titeti vazda bili i ostali fluidna stavka – otud i zaikako se sugeriše već u drugom redu teksta na grana i nepokolebljiva Kata Nesiba menja veru, poleđini ovog izdanja, subverzija i to na neko- iznalazi nove zaštitnike, menja habitate, ali liko značajnih nivoa. Kao prvo, „Kata Nesiba i ko- ostaje odana svoj nemirnoj i preduzetnoj (pa i mentari“, i mimo preduzetničkoj) pritog istoričarskog rodi. profila autora, uveOsim toga, ova liko flertuje sa već knjiga, istoriografdugo snažno uvrestudija zaode“Kata Nesiba i komentari” i “Proleće se na put sprema” ska ženim laičkim i nuta zavodljivim postmodernim uveplaštom od visokorenjem da je istorija, parnog i posprdodnosno, faktogranog tona, onima fija u kojoj je ona koji bi u njoj ipak ukorenjena manje prvo i prvenstveno više u biti rekla-kato potražili nudi i piše: Zoran Janković zala. Ta ovde diskreobilje istorijske tno udenuta građe i detaljan, rapostavka moćno je zumljiv i intriganpolazište za dalji tan prikaz istorije

komentari

52

www.optimist.rs


nekadašnjih privatnih života ovde, na vetrometini i u tadašnjem vrtlogu državotvornih gibanja i avantura. Sam queer aspekt deo je upravo segmenta knjige u kojoj autori nastoje da opcrtaju koordinate univerzuma u kom je Kata Nesiba bitisala i nastojala da preživi i izbori se za lični boljitak, uprkos svemu i mnogima. Janković tu u nekoliko kraćih poglavlja i čitavim nizom krajnje ilustrativnih ali i zabavnih epizoda podseća da je, nazovimo tako, inoseksualnosti i inoseksualnih bilo i tada, uključujući muželožnike, istopolne seksualne radnike, transvestite, lezbijke... Možda baš taj deo knjige najrečitije ilustruje emancipatorsku ulogu seksa i na širem, društvenom planu, uz podsećanje da seks/potreba za seksom u jednakoj meri pogonsko gorivo za lične promene i lutanja koliko i ljudska ćud, nošena bilo slabostima, bilo društvenim uslovljavanjima, bilo porivom za slobodom i izbora i životnih nazora. Taj segment čini skladan deo ove visprene studije o prostituciji, pitanjima

puti, ali i naravi naših predaka, od kojih su neki ciljano ili slučajno prtili put ka sadašnjoj kakvojtakvoj, nesavršenoj ali ipak osetnijoj slobodi. Uz dosta humora i duhovitih opaski kojima toj mudroj/brižnoj/pažljivoj... čitateljki kojoj se uporno obraćaju, autori „Kate Nesibe i komentara“ vešto povezuju dijahronijsku i sinhronijsku ravan priče, isporučujući možda i najosobenije štivo na srpskom jeziku objavljeno u dosadašnjem toku ove godine. Humora, diskretnog i veoma efektnog, ima podosta i u kraćem romanu „Proleće se na put sprema“ Bojana Krivokapića: u pitanju je fragmentarna ispovedno-intimistički obojena i intonirana proza u kojoj Krivokapić očitava prilično veštine u baratanju vazda zgodnim, ali i vazda skliskim motivom pitanja identiteta i obično bolne i prevratničke potrage za istinskim identitetom. Gregor, glavni junak ovog Krivokapićevog romana, za razliku od dobrog dela važnih junaka dela savremene srpske proze otvoreno priželjkuje i, mada opterećen melanholijom i neprolaznom zagledanošću u bezdno sopstvene nesnađenosti u svetu koji tako silno pokušava da pojmi i razume, razrešenje svog identitetskog čvora, u punom introspektivnom zanosu tražeći odgovor na pitanje ’ko sam’. Glavnog junaka očigledno tišti golema bagaža ličnih, porodičnih i društvenih izbora, legendi i izbora, što u mnogome određuje i ton i sadržaj ovog sveukupno uspelog romana. Dimenzija fokusa je nezgodan parametar kada treba proceniti narativnu usredsređenost autora koji očito značajan deo izraza pronalazi unutar mogućnosti romana roka svesti, što „Proleće se na put sprema“ (objavila kuća Red Box) svakako jeste, ali u par mahova čini se da autoru donekle beži ciljana žiža. Najproblematičniji ovaj roman biva kada autor zapada u bernhardovske mini-tirade, a najupečatljiviji kada u potpunosti prevlada intimistički ton osnažen znalački inkorporiranim i postavljenim detaljima. Što se, pak, queer momenata tiče, oni su tu i tamo, diskretno i dovoljno efektno, posejani bezmalo celim tokom romana (od epizode sa pletenjem do scene gej nežnosti u kupatilu), uključujući i samu završnicu romana, u kojoj Gregor stiže do neveselog kraja il’ možda ipak na prvom mestu do toliko snevane slobode i spokoja barem u dovoljno razgovetnoj najavi.

Vodič kroz gej Srbiju

53


B

OPTIMIST Književnost

ojan Krivokapić je svojim blagu mučninu kada se suoči sa takvim stvapolu-autobiografskim ro- rima. manom prvencem „Proleće Kroz fragmente sećanja glavnog junaka se na put sprema“ objavlje- upoznajemo njegovu porodicu čija je istorija nenom u izdanju Red Boxa raskidivo povezana sa istorijom (i mentalitetom) odlučio da nam otvori svoj prostora na kojima smo osuđeni da živimo. Cralbum porodičnih fotogra- nogorsko-hercegovačke grane njegovih prefija. Ovaj album koji obuh- daka susrele su se kada je Gregorov budući tata vata nekoliko generacija upoznao Gregorovu buduću mamu. Gregor Gregorovih predaka i ro- nam u albumu sećanja na svoje detinstvo pokađaka ne sačinjava ona Tol- zuje slike patrijarhalne porodice stenovitih stojeva porodica koja je (mentalnih) krševa, siromašne kako materijalno nesrećna na svoj način. Ne. Porodica koja nam tako i duhom. Ljubav ili lične želje i potrebe su je prikazana u ovom romanu nesrećna je na, u ovakvim zajednicama ravne grehu (ili luksuzu tako tipično, balkanski način. koji ne mogu da priušte) koji se kažnjava izopGlavni junak Gregor (kao i Krivokapić) rođen štavanjem iz zajednice. Upravo zato je njihovo je sredinom osamdesetih godina minulog veka. porodično stablo puno obešenih koji su spas od Stekao je samosvesnost i moć dugotrajnog takvog (ne)života potražili na nekoj grani ili u alpamćenja taman kada je sazrelo vreme završe- koholu. tka radova na rušenju još jedne Jugoslavije u Posleratno preseljenje dela porodice u pitonizu. Gregorovo reskne predele Vojmlado, sedmogovodine i dišnje, telo, paranaseljavanje u kuće lelno sa netragom misterioeskalirajućim nazno nestalih folProleće se na put sprema cionalizmima širom ksdojčera neće ništa Juge, pogađa kanpromeniti u njihocer. Za razliku od vom poimanju nacionalističk ih sveta. Čak ni međukancera koji će u državni ugovori koji narednim godisu omogućili ganama metastazirati starbajterski tok ka u nekoliko nacionabogatim Nemalnih balkanskih čkama i Švajcarkao-država, telo juskama neće uspeti piše: Milan Aranđelović naka romana će da slome mentalni uspešno pobediti i krš i stenovitu čvrzaustaviti razvoj stinu ustaljenih mrtvih ćelija. shvatanja. Gregorov Umesto rakotac, kao uzorno rana Gregor će sa sobom uvek nositi sinergiju čedo svojih predaka, spas od nesrećnog života trauma i lepih sećanja iz tog perioda. Gde god traži u alkoholu. da ode, bilo da je u pitanju Francuska, Nemačka U takvom gnezdu odrasta mladi junak roili Albanija, gde će kao odrastao učestvovati u mana „Proleće se na put sprema“. A on samo želi spisateljskim ili aktivističkim projektima, pratiće nekoliko, za porodicu neshvatljivih i nemogućih, ga zlokobna senka najgoreg iz druge Jugosla- stvari. Želi da pleše, plete i voli. vije. Bilo da je u pitanju pretendent na JugosloAko želi da živi, a ne samo da preživi, Gregor, venski presto, citati vladike Nikolaja poput kancera u detinstvu, mora da porazi duVelimirovića, izjave onih koji su pobegli od rata hovni kancer koji mu je u nasleđe ostavljen i da ili bede, reči pesmice u kojoj se priziva bog sam, na ostacima ruševina društva, države i popravde… Gregor će uvek osetiti nelagodu ili rodice, postavi temelje sopstvenog života.

Odrastanje u doba inflacije nacije

54

www.optimist.rs


Ono što se možda može zameriti autoru jeste nedostatak hrabrosti da se o očiglednoj (homo)seksualnosti junaka govori na direktniji način. Tako da, kada su u pitanju, smokve u Skadru ili đakonije koje su mu bake spremale, autor ide do detalja, a kod pisanja o seksualnom odlazi u poetsko. Takođe, što je već manir i osobenost debitantskih dela, autor je, na trenutke, i previše ličan kada su u pitanju ideologija, religija, ratovi, izbeglice… tako da od pripovedača postaje propovedač. Srećom po dobru književnost ovih trenutaka je malo, a Krivokapić sa lakoćom ponovo uskače u Gregorovu kožu. „Proleće se na put sprema“ je šarmantno napisani sentimentalni i intimni roman, kaleidoskop kolektivnih uspomena iz osamdesetih i devedesetih godina, koji ima snagu da uvuče u taj zajednički emotivni svet i da od čitaoca načini saučesnika u „zločinu“ života u onome što je prethodilo i onome što je sada… ovde. U pitanju je i roman o jednom mračnom društvu, destruktivnom mentalitetu koji poput crne rupe guta sve što je životno, radosno i kreativno, makar to bilo ono samo. Neosporno je i da je Bojan Krivokapić veoma talentovani mladi autor koji ima potencijal da se u budućnosti razgrana do neslućenih književnih visina. Istovremeno, postoje šanse za neki sasvim suprotan put, a „Proleće se na put sprema“ je mesto račvanja, polazna tačka od koje Krivokapić ima šanse da krene u bilo kom pravcu. Vodič kroz gej Srbiju

55



K

OPTIMIST Književnost

alem plavog konca je dva- Deni ne odluči na novi kontakt sa porodicom. deseti roman američke „Ko je još video da američki tinejdžer iz sreknjiževnice En Tajler koji je dnje klase živi na taj način“, pita se Abi. „Landara svojevremeno bio nomino- s kraj na kraj države kao neka skitnica, potpuno van i za Bukerovu nagradu. van roditeljske kontrole, javlja se kada mu U pitanju je priča o jednoj padne na pamet, izbegavajući, kad god je to sasvim običnoj porodičnoj moguće, da im ostavi bilo kakvu mogućnost da kući u Baltimoru, sasvim oni stupe u kontakt sa njim?“ običnoj porodici koja u njoj Denijev poziv budi u Abi sećanja na prošlost živi i sasvim običnoj poro- i tako započinje priča o malim porodičnim zadodičnoj crnoj ovci. voljstvima, svađama, frustracijama i svemu Autorka nas upoznaje onome što predstavlja uobičajeni deo funkciosa vremešnim bračnim parom Vitšenkovima, nisanja svake normalne porodice. U romanu se Redom i Abi, roditeljima troje profesionalno otvaraju stranice porodične istorije, ljubavne uspešne i srećno venčane dece koja nikada za- priče ne samo između Reda i Abi, već i između pravo nisu napustili porodičnu kuću i čiji životi Redovih roditelja koji su iz američke bestragije i dalje gravitiraju oko roditeljskog doma. Među- došli u Baltimor da zasnuju porodično gnezdo. tim, tu je i Deni, njihovo četvrto dete. Najlepši, Priča je prepuna porodičnih tajni koje nikome najslađi, najpametniji, najneukroćeniji, najne- ne pričamo, laži koje tako rado izgovaramo, mirniji, najciničniji, najdrskiji Vitšenkov. Proble- onoga što kažemo i onoga što prećutimo i svih matični tinejdžer, koji se stideo svoje majke jer onih stvari koje radimo zbog kojih zapravo nije upravo njemu posvećivala najviše pažnje i kada do kraja ne upoznamo neke članove naših pružala najviše ljubavi, veoma rano je počeo da porodica kakvi oni zaista jesu. pravi probleme. Nije bio ni punoletan kada je „Kalem plavog konca“ je porodična saga njegova devojka ostala u drugom stanju. Oni koja prati najvažnije delove života tri generacije. beže od kuće, ali ih roditelji zajedničkim sna- Od utemeljitelja porodice mračne prošlosti koji gama ipak pronalaze i, kao rešenje, predlažu se tokom Velike depresije polako uzdižu na druabortus. Ubrzo nakon toga Deni ponovo, sada štvenoj lestvici, preko njihove dece koja su već sam, beži od kuće da se u nju nikada više zaista uveliko ušuškana i naviknuta na svoj život više ne vrati. srednje klase, do treće generacije čiji pripadnici Priča i počinje odlaze na različite Denijevim telefonstrane ostavljajući skim pozivom kada prošlost za sobom. svom ocu saopU pitanju je klaštava kako misli da sična priča o poPorodična saga o pronađenom američkom snu je gej. U emotivnom trazi za srećom, o životu njegove onim hladnim ljumajke, socijalne dima koji su sve radnice, nastaje učinili da budu srehaos jer Deni posle ćni i kojima nikako ovoga prekida telenije jasno zašto, zafonski poziv, a niko boga, ne osećaju ne zna gde on živi. ono što su planirali. Abi žarko želi da Sa druge strane, tu kaže svom sinu da su oni članovi poroga voli i da ga ne dice koju su uložili i piše: Milan Aranđelović osuđuje zbog toga previše emocija i što je gej, ali će na sada uzalud čekaju to morati da pričeka da im se to ulagako zna koliko vrenje vrati sa kamamena sve dok se tama.

Kalem plavog konca

Vodič kroz gej Srbiju

57

>>


„Kalem plavog konca“ jeste zapravo veoma suptilno ispričana kritika čuvenog američkog sna, sna o sreći koja nas čeka na kraju drugog puta ispunjenog vrednim radom i dobrim namerama. Upravo je sreća ono što jedino nedostaje članovima ove porodice. Priča o porodici koja se generacijama drži zajedno je previše puta ispričana zbog čega ovaj roman na trenutke deluje kao kliše. Vitšenkovi su jedna sasvim normalna i obična porodica, a to je previše banalna teritorija za iskusnu književnicu kakva je En Tajler. Problematično je i što je u moru junaka i junakinja nekima posvećeno mnogo više pažnje i mnogo su temeljnije opisani, dok su neki drugi prilično jednodimenzionalno i banalno prikazani. „Kalem plavog konca“ vođen iskusnom rukom majstorice pisane reči istovremeno je zanimljiv i dosadan, smešan i tužan, lagan i težak, lak i naporan za čitanje, površan i temeljan, dopadljiv i odbojan, poseban i neoriginalan… U pitanju je savršeno napisana i neosporno kvalitetna knjiga koja svoju privlačnost vezuje za lične afinitete i doživljaje onoga koji je drži u ruci.

L

uchino Visconti je bio jedan od najkontradiktornijih italijanskih reditelja. Iako je bio aristokrata po poreklu, predstavlja preteču neo-realizma, italijanskog filmskog pokreta posvećenog proleterskim temama. Rođen je 2. novembra 1906. godine kao grof Don Luchio Visconti di Modrone, član plemstva najvećeg ranga u Milanu i jedne od vodećih aristokratskih porodica u celoj Italiji. Većinu svoje mladosti proveo je kao diletant, gajeći ljubav prema umetnosti, muzici i konjskim trkama. Sa trideset godina započeo je svoju filmsku karijeru, radeći kao asistent režisera, a posle i kao kostimograf za francuskog režisera Jean Renoira. Njegovo poznanstvo sa Renoirom je uticalo na to da postane levičar. Iako je bio u dobrim odnosima sa Musolinijevim sinom Vittoriom, postao je veoma aktivan u anti-fašističkom pokretu, a tokom Drugog svetskog rata i u Otporu. Tokom svojih tridesetih godina imao je prvu ozbiljnu

58

www.optimist.rs

homoseksualnu aferu sa mladim nemačkim fotografom Horstom, koji je postao poznati modni fotograf. Njihova veza je trajala tri godine, ali je prijateljstvo ostalo čvrsto do Viscontove smrti. Njegov prvi poznatiji film – „Ossessione“ (1942) se smatra prvim iskazivanjem neo-realizma. Seksualna dinamika filma ukazuje na Viscontovu tendenciju prema melodrami. Bazira se na vezi između dva muškarca i žene. Prijateljstvo dvojice glavnih likova je suptilno homoerotsko. Godine 1948, posle dužeg vremena režiranja predstava, Visconti je stvorio „La terra trema“, veličanstveno ispitivanje uslova rada ribara u Siciliji, gde nijedan lik u filmu nije zapravo glumac. Ovaj film se smatra vrhuncem neo-realističkog pokreta. Međutim, Viscontov sledeći film, „Bellissima“ (1951) predstavlja satiru na neo-realizam. Glavna uloga pripala je genijalnoj Anni Magnani, koja u ovom filmu glumi majku koja pokušava da svojoj ćerki obezbedi ulogu u neorealističkom filmu. Posle „Bellissime“ sledi film „Senso“ (1954), koji proučava seksualnu svest i izdaju političkog i vojnog pokreta pod nazivom Risorgimento, u periodu poznog 19. veka kada


OPTIMIST Film

je Italija postala moderna država. „Le Notti ostavlja karijeru režisera opera i predstava. bianche“ (Bele noći - 1957) - moderna adaptaViscontov privatan život se smatra veoma cija novele Dostojevskog. „Rocco e suoi fratelli“ burnim. U početku svoje karijere održavao je (Rocco i njegova braća - 1960) - film prati siro- distancu prema mladim glumcima i pevačima mašnu porodicu koja putuje u Milano u potrazi kojima je pomogao da otpočnu karijeru. Ali kraza poslom. jem 1960-ih godina, dovodi se u vezu sa nekoOd svih italijanskih režisera, Viscontova dela liko mladih umetnika. Ovaj aspekt njegovog su najraznovrsnija. Posle filma „Rocco“, snima „Il života izašao je na videlo kada su tokom 1980Gattopardo“ (Leopard - 1963), zatim porodičnu ih godina objavljena njegova pisma namenjena dramu „Vaghe Stelle dell’orsa“ (Sandra - 1965) i nekolicini mladića, uključujući glumca Helmuta adaptaciju Kamijevog Stranca. Bergera. Sa filmom „Gotterdammerung“ (ProkletiNjegov prvi proleterski ep, „La terra trema“, 1969), Visconti je ušao u najkontroverzniju fazu sadrži predivno komponovane slike mladića na svoje filmske karijere. Posle „Gotterdamme- poslu. Dok se njegov kasniji ep, „Rocco e suoi frarunga“ Vusconti se počeo baviti seksualnom op- telli“ pojavljuje promoter boksa koji plaća mlasesijom kao dićima za seksualne psihološkom obusluge. Homoeromanom u adaptaciji tika u „Gotterdamnovele Thomasa merungu“, „Morte a Manna – „Morte a Venezia“ i „LuItalijanski klasik Venezia“ (Smrt u dwigu“ otvoreno Veneciji-1970) Njepokazuju opsesiju. gov biografski film Mišljenja kritičara o „Ludwing“ (1972), Viscontovim delima dovodi njegovu ostaju podeljena. filmsku karijeru do Međutim, većina piše: Daryl Chin vrhunca. Njegova kritičara bi okarakposlednja dva filma terisala makar „Gruppo di famiglia jedan njegov film in uninterno“ (1974 kao vredan hvale. – Porodica u zatvoPodeljena mirenom) i „L’Innocente“ (Nevini - 1976), predstav- šljenja o Viscontovom životu i karijeri ukazuju na ljaju kulminaciju njegove karijere. kompleksnost jedne od najznačajnijih figura itaVisconti je preminuo 17. marta 1976. tokom lijanske kulture 20. veka. montaže filma „L’Innocente“. Takođe iza sebe

Luchino Visconti

Vodič kroz gej Srbiju

59


OPTIMIST Zajednica Kada si prvi put znao da si... Kad su me izvukli iz maminog stomaka (carski rez) Tvoj izlazak iz ormana... Uh, imao sam ih više. Poslednji (i konačni, nadam se) bio je u okviru kampanje Biće Bolje. Koji savet bi dao mlađem sebi... SAMO NAPRED!

Ime: Miljan David Tanić Godine: 35 Zanimanje: Prevodilac, voditelj, kažu i filmski novinar

60

www.optimist.rs

Tvoj prvi poljubac... Jedna drugarica iz susedne zgrade. Nevinost izgubio... Jesam, davno. U obe rupe (spreda sam još faktički devica). Šta za tebe danas znači biti gej... Danas? Uvek, ne samo danas, znači da sam ja – ja, ne neko drugi. Osim što se jebem s muškarcima i što s gej drugarima non stop pričam o seksu i tipovima... ne osećam se nešto drugačije od drugih. Doduše, nisam bio nikad neko drugi, pa ne znam. Haha.

Naj gej stvar koju si ikada uradio... S temperaturom 39 išao da kupim autfit za sahranu drugarove mame, jer nisam imao ništa adekvatno da obučem. Kupio sam crnu jaknu od skaja i crni, skroz muževni kišobran. Alternativa koju sam imao kod kuće bila je crvena zimska jakna i kišobran duginih boja.

Tvoj naj gej muzički album bio bi... Confessions on a Dance Floor. Gej film koji morate pogledati... Brokeback Mountain, za one koji koče sebe.

Tvoj prvi kafić/klub... X, naravno :)

Najviše se ložiš na... Jaoj uvek ih ima milion... ali ono da mi

gej


hormoni baš podivljaju... to izazivaju tako neki rurbani tipovi iz Zvezda Granda tipa Nemanja Stevanović, onaj Mišel ... ali ne sećam se kad sam poslednji put odlepio za nekim poznatim.

Tvoj stav o ljubavi i braku... Ko voli nek' izvoli? Mada je možda pametnije reći – ako nisi spreman na rudarski posao, ne upuštaj se. TV serija koja je promenila tvoj gej svet... Sense8... mada je i to nategnuto, ne postoji TV-serija koja Donji veš koji ti donosi sreću... Najviše sreće imam kad ne nosim donji veš. U nedelju popodne naći ćemo te gde... U krevetu.

mi je promenila gej svet. Tvoj gej heroji su... Bilo ko, ko u nasilju pokreta da moramo svi biti isti, misliti isto, imati iste političke miljenike, slušati istu muziku, oblačiti se isto... imaju muda da pišaju uz vetar. Grindr ili Gay Romeo... GayDar.co.Uk. Hahahaha. Romeo naravno. Junski ili septembarski Prajd… Ono u septembru nije Prajd, tako da junski naravno.

Omiljena gej ikona... Jedna je Majka (Madona naravno, za one koje pomisle nešto drugo) Vodič kroz gej Srbiju

61


OPTIMIST LGBT twitter

62

www.optimist.rs


VodiÄ? kroz gej Srbiju

63



Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.