Optimist #040

Page 1





Sadržaj

Osnivač i izdavač: Gej lezbejski info centar Godina osnivanja: 2011. Glavni i odgovorni urednik: Predrag M. Azdejković Urednik UrbanLook: Srđan Šveljo Saradnici: Tamara Skrozza, Nemanja Marinović, Zoran Janković, Milan Aranđelović, Bogdan Petrović, Petar Paunović, Marko Radojičić, Dragan Jovićević, Nebojša Savić, Damir Marton, Filip Kočevski Fotografija sa naslovne strane: Promo Web: www.optimist.rs E-mail: optimistmagazin@gmail.com FB Page: www.fb.me/optimist.rs Štampa: Newpress Podrška:

Република Србија МИНИСТАРСТВО КУЛТУРЕ И ИНФОРМИСАЊА

Magazin možete čitati i na:

Magazin prihvata nadležnost:

CIP - Каталогизација у публикацији Народна библиотека Србије, Београд 305 OPTIMIST : vodič kroz gej Srbiju / glavni i odgovorni urednik Predrag M. Azdejković. - God. 1, br. 1 (jun 2011)- . - [S. l.] : Regionalni info centar, 2011- (Smederevo : Newpress). - 21 cm Dvomesečno. - Naslov 1. broja: Optimizam ISSN 2217-6756 = Optimist COBISS.SR-ID 186184972

Ana i Putin..............................................................4 Protiv korova...................................................7 Marko Bastać...................................................8 Progon u egiptu...............................................10 Kačavenda ponovo jaše.......................16 Deveta Merlinka..........................................18 Slutnja anđela.............................................20 Brus LaBrus......................................................22 Lady Galore.....................................................26 Stefan m. Mladenović.............................28 Izbledeli snovi................................................30 Modiranje............................................................32 Naš Prajd............................................................36 Call me by your name.............................38 Filmska Queer zima...................................40 Crna kutija i druge.....................................42 Tori Dobrin.........................................................44 Versace................................................................46 Muški Bukvar..................................................50 Bojan Krivokapić.........................................52 Papirne disko kugle...................................54 Dragoslava Barzut.................................56 Fest 2018..............................................................58 Moj TZV. gej život.........................................60 LGBT Twitter....................................................62


OPTIMIST Skrozza na skroz ako u Srbiji verovatno nema onih koji još dovoljno smelih da postave potpitanje. Konstaveruju u ideale političara, njihovu postoja- tacijom da je to „odlično pitanje“, najpre je ponost i principijelnost, desi se da čak i po- kušala da „opusti“ novinarku i spreči je da slovična politička pragmatičnost - ona nastavi istim putem, što je „trik“ koji (baš poput zbog koje se čovek odriče sopstvenih prin- onih „drago mi je da ste me to pitali“, ili „hvala cipa, vrednosti i suštine - bude prevazi- Vam na tom pitanju“) jednostavno ne prolazi đena. Premijerka Ana Brnabić, čiji je kod ozbiljnih novinara. Ali, to je ovde najmanje dolazak dočekan s radošću u delu javnosti, važno i pokazuje samo i jedino da premijerka u svom je dosadašnjem mandatu imala ima prilično staromodne medijske savetnike. više takvih trenutaka. Za manje od godinu Posle toga, iako joj je pitanje bilo „odlično“, dana, ona je uspela da izneveri i LGBT za- čitav odgovor bio je politička katastrofa. Kao dejednicu koja je od nje kao lezbejke mnogo klarisana i autovana lezbejka, kao osoba čiju je očekivala, i one koji su se radovali ženi na čelu seksualnu orijentaciju na početku njenog manVlade, pa i one koji su se uzdali u njen navodni data u Vladi akcentovao tadašnji premijer lično menadžerski dar. Ipak, kada su u pitanju bazične - Brnabić jednostavno nije smela sebi da dozvoli vrednosti, premijerka je do sada najveći autogol da kaže kako ne zna da li bi s Putinom razgovadala u intervjuu londonskom "Ekonomistu", ob- rala o LGBT pitanjima. javljenom početkom godine. U praksi, teško je očekivati da bi ta tema zaiJedno od brojnih pitanja bilo je šta bi rekla sta došla na red ukoliko bi se Brnabić srela s Puruskom predsedniku Vladimiru Putinu kada bi tinom: polu-podanički položaj koji naši političari sa njim pričala o zauzimaju u konpravima manjina i taktu s ruskim funkgej osoba, odnosno cionerima, Putinov šta bi ga pitala poposlovični autoritet, vodom njegovih ali i pozicija Srbije u LEZBEJKA ZA POLITIČKU UPOTREBU stavova o toj temi. odnosu na Rusiju, Sad već uobičajeno samo su neki u nizu nespretna u komurazloga zbog kojih nikaciji s medijima, se Brnabić ne bi srpska premijerka usudila ili ne bi stiizgovorila je slegla da pomene propiše: Tamara Skrozza deće: „Odlično pitablem ljudskih nje. Ne znam, prava. Ipak, da je razmislila bih o veštija političarka, tome kada bih ga ona je svakako srela. Ne znam ni da mogla da malo „izli bismo uopšte pričali o tome. Ali, ne zaboravite vrda“, da kaže nešto, a da se ne obaveže. Mogla da ima i EU zemalja koje nemaju baš pozitivan je da istakne kako je to jako važna tema koju bi stav prema manjinama i koje ne postupaju pokušala da plasira tokom susreta, da se zalaže dobro sa manjinama“. za poštovanje ljudskih prava i da će dati sve od Na konstataciju novinarke da „ipak nema sebe kako bi uspela da s Putinom o tome pomnogo EU zemalja“, ili pre da ne postoji nijedna, priča, itd. Ovako, ona se u startu ogradila od čiji lideri o gej osobama govore kao što to čini teme i problema - što bi, čak i da nije pripadnica Putin, premijerka je samo konstatovala da je „to LGBT zajednice, bilo poražavajuće. tačno“. Veliko finale i najskandalozniji deo premijerDOMAĆA RECEPTURA kine izjave jeste podsećanje da i u EU ima država Odgovarajući na pitanje „Ekonomista“, pre- koje nemaju pozitivan stav prema manjinama i mijerka je zapravo pribegla receptu koji redo- koje s njima ne postupaju dobro. Kao i u nizu vno primenjuje na „domaćem terenu“, a koji joj drugih situacija, Ana Brnabić pokazala je da o ovde najčešće i uspeva - pre svega zbog neoba- temi o kojoj govori ili ne zna dovoljno, ili naveštenih, ili novinara nesposobnih, odnosno ne- merno plasira neistine: jer, kako bi drugačije

I

Ana i Putin

6

www.optimist.rs


mogla da se objasni takva izjava? Čak i ukoliko bi pokušala da se izvuče i da objasni kako nije mislila na LGBT manjinu, već na manjine kao takve - etničke, religijske i ostale - ono što je izgovorila uopšte ne odgovara realnosti. Jer, i predstavnici onih država koje ne gledaju baš najbolje na npr. izbeglice, o tim manjinama ne govore ni izbliza onako kako Vladimir Putin, kad god ga pitaju, govori o LGBT osobama. STRAH, UŽAS I PANIKA KOD DECE Čak i ukoliko ni ne pomišlja da s Putinom ikada porazgovara o LGBT problemima, Brnabić je svakako mogla da iskoristi priliku i istakne da se kao lezbejka, kao žena, pa i kao osoba građanske provinijencije, protivi zakonskim aktima koji promovišu homofobiju i krše ljudska prava LGBT ljudi. Ona to nije učinila, iako joj je sigurno vrlo dobro poznato šta ruski predsednik misli o gej osobama (pa tako i o njoj samoj), ali i kakav je zakonski akt kao predsednik potpisao. Rusija je i inače država s visokim stepenom homofobije, država u kojoj je ubijeno više prominentnih gej aktivista, u kojoj se pitanje održavanja Prajda više i ne postavlja, gde se homoseksualci redovno prebijaju i targetiraju. Ono po čemu je vrlo specifična jeste ipak

„Zakon o zaštiti dece od informacija koje negiraju tradicionalne porodične vrednosti“, ili popularnije „Zakon o propagandi“. Ovaj zakon, usvojen u junu 2013. godine, zabranjuje bilo kakvo „promovisanje“ LGBT prava, distribuciju materijala „koji bi mogli da izazovu strah, užas i paniku kod dece“ (što između redova podrazumeva i LGBT materijale), dok mediji moraju jasno da naznače sadržaje koji „promovišu homoseksualne sadržaje“. Zabranjeno je, kako se navodi, sve što „izaziva interesovanje“ prema „svim formama ne-tradicionalnih seksualnih predispozicija“ ili „iskrivljenih ideja o jednakosti između tradicionalnih i ne-tradicionalnih seksualnih veza“. Za kršenje ovog zakona predviđene su visoke novčane kazne, a stranci koji ga prekrše mogu da budu čak i deportovani. U jednoj od sjajnih analiza, koju posvećuje homofobiji u Rusiji, Dojče Vele navodi da „ovaj zakon rusku gej zajednicu dovodi u opasnost od pretnji, zastrašivanja, ponižavanja i nasilja, iako istopolne veze ostaju formalno legalne“. Nemačka agencija dalje ističe da je zakon doprineo širenju homofobije i učinio da „javne izjave protiv gejeva i lezbejki donose političke poene, naročito među konzervativnijim glasačima, koji to ne Vodič kroz gej Srbiju

7

>>


OPTIMIST Skrozza na skroz vide kao homofobiju, već kao promovisanje tradicionalnih vrednosti i zaštitu dece". Niko ne može od Ane Brnabić da očekuje da menja Putinove stavove ili na bilo koji način utiče na rusku politiku po bilo kom pitanju. Niti joj je to posao, niti joj je dozvoljeno, niti bi to mogla - čak i da hoće. Međutim, ono što je jasno jeste da osoba koja je na početku ministarske karijere promovisana kao LGBT osoba, u čijoj je političkoj biografiji taj privatni podatak postao „tačka prepoznavanja“ i deo imidža, ne može tek tako da prelazi preko pitanja o statusu LGBT osoba u ovoj ili onoj državi. Da je javnosti ostalo nepoznato da je lezbejka, da je i pre premijerske fotelje isticala kako je ljudska prava ne zanimaju, a da o LGBT osobama misli sve najgore ili ne misli ništa - odgovor koji je dala „Ekonomistu“ bio bi bar delimično prihvatljiv. Ovako, on predstavlja jasan pokazatelj da su Ana Brnabić i oni koji su je postavili na premijersku poziciju, zloupotrebili njenu seksualnu orijentaciju, kako bi Vlada delovala modernije i liberalnije, a da iza toga nije bilo ni naznaka namere da se promovišu ne samo LGBT prava, već i ljudska prava uopšte. Trenutno, a naročito posle izjave „Ekonomistu“, ispada da je najveći doprinos Ane Brnabić LGBT zajednici to što je na Paradi ponosa mahala zastavicom duginih boja i što se sve češće javno pojavljuje s partnerkom. Da li je to dovoljno u državi u kojoj homofobija suvereno vlada već decenijama, u kojoj su LGBT ljudi diskriminisani na mnogo načina, a u kojoj se i na sam pomen istopolnih brakova polovini nacije diže kosa na glavi? Da li je to dovoljno od žene koja bi, kao deklarisana lezbejka, trebalo da drži makar do sebe, ako ne i do drugih? Da li je to borba za ravnopravnost i ideju jednakosti, ili čisti politički oportunizam? Odlična pitanja. Na koja je odgovor potpuno jasan.

8

www.optimist.rs

TAKO JE GOVORIO PUTIN Intervju za Asošijeted Pres, 2013. O gej populaciji u Rusiji: "Uveravam vas da radim sa ovim ljudima, nekad im dodelim državne nagrade ili odlikovanja za dostignuća u raznim oblastima. Imamo apsolutno normalne odnose i ne vidim ništa neobično tu. Kažu da je Petar Ilič Čajkovski bio homoseksualac. I istini za volju ne volimo ga zbog toga, ali bio je veliki muzičar i svi volimo njegovu muziku, pa šta?". Intervju za BBC, 2015. O homoseksualnosti i muzici: "Ne znam da li se homoseksualci rađaju ili to postaju tokom života. To nije moja sfera interesovanja, niti sam kvalifikovan da na to pitanje odgovorim. U Rusiji biti gej nije zločin. Imamo zakon, pažljivo me slušajte, o zabrani propagiranja pedofilije i homoseksualnosti. O tome se pričalo i u parlamentu, oni mogu da rade šta žele, ali, znate, ruski narod ima svoju kulturu i tradiciju. Zakon koji je usvojen ni na koji način ne remeti prava homoseksualaca. Homoseksualci se ne mogu osećati u podređenom položaju u Rusiji. Evo, na primer, Elton Džon je vrhunski muzičar, sjajna osoba i milioni ljudi u Rusiji vole da slušaju njegove pesme, bez obzira na njegovu seksualnu orijentaciju". Intervju sa Oliverom Stounom, 2017. Odgovor na pitanje šta bi uradio ukoliko bi morao da se u podmornici istušira sa gej muškarcem: "Pa, ne bih baš voleo da se tuširam s njim. Zašto bih ga provocirao? Ali, znate, ja sam i majstor džudoa". Intervju sa Oliverom Stounom, 2017. O gej brakovima: "Moja je dužnost da sprečim sklapanje gej brakova. Kao predsednik, obavezan sam da zaštitim tradicionalne porodične vrednosti...U istopolnim brakovima ne rađaju se deca, a bog je odlučio i mi moramo da vodimo računa o stopi priraštaja u našoj zemlji. Moramo da osnažimo porodicu, ali to ne znači da bi iko trebalo da bude proganjan zato što je gej". Intervju sa Oliverom Stounom, 2017. Tokom neobaveznog ćaskanja o raspoloženju: "Nisam žena, pa nemam ni loše dane...Ne bih da uvredim bilo koga, ali to je jednostavno prirodni poredak. Postoje određeni prirodni ciklusi".


OPTIMIST Cockfight ada pogledamo borbu, razvoj i napredak LGBT zajednice i njene heroje, od kojih na žalost mnogi više nisu živi, možemo da budemo samo ponosni. Odakle se počelo i dokle se stiglo, bar na zapadu, je neverovatno. Kao predvodnici društvenih, odnosno socijalnih promena LGBT pojedinci su neretko bili prava avangarda. Jedinstveni po svom govoru, filozofiji, umetnosti, stvaralaštvu i naravno izgledu. Često toliko drugačiji da su izazivali revolt kod konzervativnih građana - paćenika. Ovi građani - paćenici su uglavnom koristili verbalnu torturu, odnosno ponižavajuće opaske iz razloga koji su u suštini nebitni. Ali, drugi fenomen je nastupio, te se među samom LGBT zajednicom sreće isti taj paćenički govor. Kako se to kaže, pederi se okrenu na pedera. Izgleda da nam se namnožio neki korov, vreme on se namnožio pa nije više par profila ali hajde prvo da vidimo kako da prepoznate već malo-malo pa naletiš na nekog paćenika sa korov pa ćemo posle kako da ga iskorenimo. mikro penisom koji se izdrkava po ljudima. Korov uglavnom koristi sledeće termine kada Stoga korov treba iskoreniti i to se može urapotvrđuje svoju vrednost, koja je skoro pa ne- diti na nekoliko načina: postojeća! U pitanju su: femulj, ženke utvarke sa - Možete, naravno, uputiti politički korektnu polu muškim telom; STOP fem, debeli, mršavi… poruku i reći kako to nije lepo, kako se tako ljudi upiši šta ’oćeš; ciganštine, trans zombiji i još povređuju i tako to sve fino, šareno i dosadno. jedno dvadesetak sočnih termina i izjava. - Možete da ih ignorišete ako pišu što je isto Znate kako, efikasno kao i ovo svaka živuljka kada gore - znači šipak. traži partnera za pa- Možete da karenje obično nešto žete da je moralna kreči, guska guče, nakaza koju ne bi Vreme je da očistimo naše dvorište kokoška kokodače, jeb’o ni Aca Lukas. a pederi vređaju, - A možete i da valjda je to priromu tražite sliku kite dno stanje stvari… i onda LOL, pa šta šta ja znam. Ali bi radi mala cica bilo lepo da neko tu maca, zaštitno lice piše: Petao20cm kaže tišina tamo, Soko Štarka. šic, pis, čibe ili šta Kako god bilo, već, ali izgleda da u ne može da se ćuti, ovim situacijama to već paćenici moraju nije slučaj! Pošto da se socijalizuju i tako jedenje govana ostaje na profilima likova to ne zato sto će od njih nešto biti, neće, to je po Grajnderu i Romeu mesecima, to samo znači puklo k’o opozicija u Beogradu, već zato što da ih niko nije iznapušavao neopranim kurcem onim velikanima LGBT pokreta sa početka teksta onako disciplinski-korektivno, ništa seksualno dugujemo da sredimo malo svoje dvorište. Zato naravno. E sada, pošto nismo krčili taj korov na hajde da saniramo korov.

K

Protiv korova

Vodič kroz gej Srbiju

9


OPTIMIST Intervju arko Bastać je mladi srpski političar i predsednik beogradske opštine Stari grad. Na predstojećim beogradskim izborima biće nosilac liste grupe građana pod brojem 6, Šta radite bre. Stari grad je opština na kojoj se nalaze skoro svi LGBT klubovi i kafići i većina LGBT događaja se dešava baš na njenoj teritoriji. To je bio povod, pored predstojećih beogradskih izbora da porazgovaramo sa Bastaćem. Često čujemo tezu da "male liste" zapravo odvlače glasove opozicije na gradskim izborima. Da li je „Šta radite bre – Marko Bastać“ takva lista? - Kada god čujete takvu tezu treba da se zapitate ko je i zašto plasira. Bez izuzetka radi se o ljudima koji su deo otuđene političke elite koja smatra da je politika delatnost koja je rezervisana samo za njih i njihove potomke. Naglašavam i potomke, pošto smo u poslednje vreme svedoci začetka političkih dinastija u pojedinim strankama. Kada bi prihvatili taj njihov princip o kome ste me pitali onda bi zauvek izgubili mogućnost da nove ideje i novi ljudi postanu faktor u političkom životu, što je u suprotnosti sa osnovnim principima demokratije. Mi sa lista „Šta radite bre“ smatramo da je demokratija u Srbiji već ugrožena. Živimo u uslovima zloupotrebe institucija u gde odluke o našim životima donosi mala grupa privilegovanih. Ukoliko pod hitno ne stvorimo okvir za uključivanje što većeg broja ljudi u proces donošenja odluka mi zapravo učestvujemo u betoniranja autoritarnog modela odlučivanja i vladanja koji može, a to znamo i iz iskustva, imati katastrofalne posledice po našu budućnost. To je naš odgovor na te, po meni, besmislene optužbe. Koji su vaši planovi kada je Beograd u pitanju? - Mi smo izašli sa setom od preko dvadeset mera

M

za rešenje konkretnih problema građana koje smo identifikovali u razgovoru sa njima. Ukidanje Komunalne policije i Infostana, smanjenje cene grejanja, izgradnja novog studentskog kampusa, povećanje socijalnih davanja, programi kreirani za najstarije sugrađanke i sugrađane, preraspodela nadležnosti, uvođenje profesionalnog menadžmenta i osposobljavanje komunalnih preduzeća da budu u funkciji boljeg života građana… Suština svih tih mera jeste u potrebi da se pročiste kanali komunikacije na relaciji građani i lokalna vlast, da se obezbedi kroz instituciju javne rasprave i referenduma mogućnost da se građani pitaju kako se i na šta troši njihov novac. Slobodan čovek je samo onaj koji donosi odluke o temama koje su za njega bitne. Tako da je naš plan suštinski ponovno osvajanje slobode. Beograd se našao pri vrhu lista najnesigurnijih gradova u Evropi. Kako vi to komentarišete i šta učiniti da se sigurnost građana Beograda poboljša? - Verbalna agresija koju projektuju političari u nedostatku rešenja za probleme građana, koja se onda spušta po vertikali na sve nivoe društva uzima danak. Beograd danas jeste nebezbedan grad. Najugoroženija su deca, zato predlažemo

Šta radite bre!?

Marko Bastać

10

www.optimist.rs

Razgovarao: Predrag Azdejković

po uzoru na opštinu Stari grad, da u svako školsko dvorište uvedemo panik tastere koji su povezani sa lokalnim stanicama policije. Nakon toga panik–tastere bi mogli da uvedemo i na sva mesta gde se okuplja veći broj ljudi. Takođe predlažemo vraćanje institucije policajca pozornika. Deo komunalnih policajaca, na čijem raspuštanju ćemo insistirati bez kompromisa, mogao bi osim u komunalne inspektore da se


prekvalifikuje i u policajce pozornike, koji bi u svojim reonima imali uvid u sve probleme sa kojima se građani susreću. Istovremeno sami građani bi lakše mogli da im se obrate za pomoć. Ove aktivnosti bi donekle mogle poboljšati nivo bezbednosti, ali je jasno da je na nivou celog društva potrebno sprovesti ozbiljne i sistemske akcije, pre svega u borbi protiv kriminala, koja danas liči na sportski ribolov. Takođe, treba uvesti preventivne projekte kojima osnovni cilj treba da bude suzbijanje svih oblika nasilje i promocija tolerancije kao vrednosti. Vi ste predsednik opštine Stari grad, pored Novog Beograda jedine opštine u Beogradu na kojoj SNS nije na vlasti. Kako je biti „siroče“ među beogradskim opštinama? - To je veliki izazov. Zadovoljstvo mi je da kažem da smo i pored maćehinskog odnosa gradske vlasti, koji podrazumeva nastavak prakse oduzimanja nadležnosti i smanjenja budžeta, započet još devedesetih godina i koji niti jedna gradska vlast nije zaustavila, uspeli da realizujemo preko 50 projekata okrenutih građanima. Svi oni su besplatni. Tu se ne zaustavljamo, nastavljamo sa realizacijom svega što smo se u predizbornoj kampanji na opštinskim izborima, kada smo u Starom gradu osvojili 32 odsto glasova, dogovorili sa sugrađanima. Čuvamo i sačuvaćemo Stari grad. Za opštinu Stari grad se često vezuje elitizam, krug dvojke, u negativnom smislu. Koliko se obraćate stanovnicima drugih opština i koliko ste upoznati s njihovim potrebama? - Ja to tako ne vidim. Ne volim bilo kakve podele. Mislim da je Beograd grad svih nas koji u njemu živimo i koji smo spremni da uradimo nešto da on bude bolje mesto za život. A što se tiče komunikacije sa stanovnicima drugih opština, ona se podrazumeva. Kandidati za odbor-

nike na listi „šta radite bre“ dolaze iz svih delova grada. Kao jedan od prioriteta navodimo i potrebu da se u Skupštini grada na svim sledećim izborima uvede obaveza ravnomerne zastupljenosti odbornika iz svih opština pri čemu tražimo da status samostalnih opština dobiju Mladenovac, Lazarevac i Obrenovac. Smatramo da će tako ove prigradske opštine dobiti šansu da se brže razvijaju. Jednostavno je, ne mislim da sve znam, ne mislim da bilo ko bolje zna probleme na lokalu od onih građana koji tamo žive. Tako se i ponašam. Tako definišem svoje stavove. Veći deo LGBT scene i LGBT života Beograda smešten je na opštini Stari grad. Šta vi kao opština činite za LGBT zajednicu? - Ponosni smo na tu činjenicu. Postoje dobri razlozi zašto je tako. Ali važnije od toga je da su vrata opštine Stari grad i mene kao predsednika otvorena za sve i da smo posebno osetljivi kada su u pitanju grupe čija prava su na bilo koji način ugrožena. Siniša Mali je jedini gradonačelnik Beograda koji je prisustvovao svakoj Paradi ponosa za vreme svog mandata. Da li to možemo očekivati od vas? - Obaveza je gradonačelnika da na jednak način uvažava sve stanovnike Beograda. To je jedan od retkih primera kada je gradonačelnik Mali tu svoju obavezu ispunio. Kada bi postao gradonačelnik to ne bi bila tema, ja bih sigurno prisustvovao paradi ponosa. Vodič kroz gej Srbiju

11


OPTIMIST rubrika ok koncert koji se u Kairu odr- se pokaju i da je to bolest i sramota. žao u septembru prošle goNabil Sadek, tužilac, je onda naredio bezdine izazvao je najveće bednosnim snagama da istraže sam incident. Po moguće obrušavanje na onome što su prijavile grupe za ljudska prava u LGBT+ populaciju i kažnjava- Egiptu, u narednim danima uhapšeno je 57 nje iste za ono što ona jeste, osoba, a desetorica njih je dobilo kaznu zatvora ikada viđeno. Ali odakle tako u trajanju od 6 meseci do 10 godina. Sve ovo nasilna reakcija i zašto se ovo bilo je propraćeno i operacijama policije u kodešava gej Egipćanima? Bio je jima su oni na kvarno namamljivali gej osobe da kraj jedne veoma tople nede- se sa njima nađu samo da bi ih uhapsili. lje u Kairu. Kada se na scenu u Organizacija „Amnesty International“ je jatržnom centru Kaira povodom vila da su uhapšene osobe bile na silu poKairskog festivala, popeo bend Mashrou´ Leila, dvrgnute analnom ispitivanju kako bi se utvrdilo 22. septembra, publika od oko 35 hiljada ljudi je da li su imali odnose sa muškarcima, a to je pravrištala od ushićenja, atmosfera se naelektrisala ksa koju su Ujedinjene nacije odavno proglasile i ovaj indi rok bend je ovo opisao kao jedan od mučenjem. najboljih koncerata koje su ikada imali. „Ne postoje naučni dokazi za ove testove i I dok su oni na setu izvodili stvari snimane ovakve vrste provera se ne smeju opravdati ni iz tokom njihovog desetogodišnjeg postojanja, a kog razloga“, kaže Najja Bounaim, direktor kamnjihova muzika je poznata po tome da je inova- panje „Amensty Internationala“ za Severnu tivna, setna, udara pravo u centar, ali i kontro- Afriku. verzna, publika je svoje ajfonove držala u Dok homoseksualnost tehnički nije ilegalna vazduhu i zajedno sa njima je pevala i igrala. u Egiptu, zakon iz 1961. o prostituciji i bludničeMnogi u publici su držali visoko i gej zastave nju se i danas koristi od strane zakonodavnih tela u znak solidarnosti sa frontmenom benda, 29- kako bi se iživljavali nad LGBT+ populacijom. godišnjim Libancem, Hamedom Sinnom, koji je Dok je arapska reč za prostituciju „di´ara“, komitet u arapskoj pop kulturi jedan od retkih autovanih koji je doneo zakon je sugerirao da se i reč „fujur“ gej osoba. Baš ta slika je bila izuzetna u tom ubaci u dokument, a to je reč koja se odnosi na moru ljudi i preko vikenda zavladala je svetom muške prostitutke, i od tada se ovaj zakon i koridruštvenih mreža. Ali do nedelje su mediji shva- sti kako bi se gej osobe u Egiptu progonile. tili šta se dešava i uzvratili su ogromnim besom Jedan pripadnik publike na koncertu je na i indignacijom na to. putu kući uhapšen jer je navodno uhvaćen u Egipatski premijer Mustafa Bakri izjavio je aktu prostitucije. I kako je realnost razvoja dokako su ti barjaktari gađaja postajala japokušali da ukaljaju snija, bend kako imidž Egipta Mashrou´ Leila se tako i da iskvare obratio javnosti njegovu decu popreko Fejsbuka: Od Arapskog proleća do Arapske zime kazujući da je Egi„Ne možemo pat zemlja da opišemo koliko homoseksualaca a smo potišteni dok on to nije. Kako se gledamo kako se pojačavalo ludilo još jednom era naoko svega ovoga u zadne tiranije napiše: Jack May (WINQ) medijima, Egipatski dvila nad jednom savet za regulaciju od nama najdražih medija stavio je zazemalja i najdražih branu na bilo kakvo publika. Slomljena pominjanje LGBT+ su nam srca da je tema u medijima, osim ako ljudi izjavljuju da je rad benda bio iskorišćen kao žrtveni jarac za ovakvo ponašanje nepristojno, da takvi treba da takvo ponašanje egipatske vlade.

R

Progon u Egiptu

12

www.optimist.rs


Koncert grupe Mashrou´ Leila Ljudska prava nisu privilegije pa da budu date ili oduzete kako neko poželi, ljudska prava jednostavno jesu prava. Mi se izvinjavamo našim fanovima što prolaze kroz šta prolaze.“ Mashrou´ Leila nije bend kome su strane ovakve vrste reakcija na njihovu muziku. Oni su kosmopolitski bend koji je sačinjen od članova koji su i muslimani i hrišćani, i grupu su formirali još kad su studirali arhitekturu pri Američkom univerzitetu u Bejrutu u Libanu. Nikad im nije bila namera da budu radikalni. Frontmen Hamed kaže da su oni prosto imali samo nameru da na arapskom jeziku pišu ono sa čime su mogli da se identifikuju. Ali su ipak dolazili u sukob sa vlastima jer stvari sa kojima mogu da se identifikuju jeste i život pod represivnim režimom unutar koga već postoje podele i unutar koga se već bore frakcione i religijske grupe i gde se prava kako žena tako i LGBT+ populacije jedva naziru. U junu ove godine je grupi čak zabranjeno da ikad više nastupa u Jordanu, rodnoj zemlji Hamedove majke. „Kada sam odrastao u Bejrutu nije nigde postojalo pominjanje homoseksualnosti na način da je vidim kao nešto što je OK i zato mi je bilo teško jako, jako dugo“, kaže Hamed. Jedna od pesama na njihovom skorašnjem albumu, „Ibn El Leil“ se upravo odnosi na to iskustvo i priča o gej klubu koji biva zatvoren. A dok se tenzija gradi i u pesmi „Tayf“ (Duh), Hamed

peva: Život sam proveo dok su moja ljudska prava bila kontrolisana tvojim osećanjima, I bio sam izbrisan iz istorije kao da je to tvoja sopstvena istorija, I za njih smo prevodili stihove Safo i Abu Nuwa, I prišili smo ih na naše banere da ih nosimo dok demonstriramo. Abu Nuwas i Safo su pisci poezije znani nam kroz istoriju, iz vremena klasike, ona iz Grčke a on iz Arabije, i teme kojima su se u svojoj poeziji bavili jesu bile emocije i želje prema istom polu. Ali zašto bi koncert jednog libanskog benda izazvao takvu nasilnu reakciju od strane vlasti? Stvar je u tome da je homoseksualnost uvek osetljivo pitanje u egipatskoj politici. Po istraživanju koje je vršio Pew Centar 2013, egipatska javnost je jedna od onih koje su uporno protiv homoseksualnosti, 95 posto ispitanika se svojevremeno čak izjasnilo da homoseksualnost ne sme da postoji. Mnogi od njih tvrde da iskorenjivanje homoseksualnosti za svaku vladu treba da bude prioritet. A što se vlade tiče, akcije poput ove koju je sprovela su za nju politički korisne. Pored nemira na Sinajskom poluostrvu, katastrofalne ekonomske situacije koja ljude baca u očaju na kolena, i pored svog nezadovoljstva zbog stalnog ubijanja i pritvaranja političkih neistomišljenika, vlada na čelu sa Abdel Fattah el-Sisijem, koja je na vlast došla 2014. i te kako će borbu protiv homoseksualnosti iskoristiti da ujedini podeljeni narod. Vodič kroz gej Srbiju

13

>>


OPTIMIST rubrika

Hapšenje gej muškaraca u Kairu Ali i tokom vladavine tiranina Hosnija Mubaraka koji je Egiptom vladao 30 godina dok nije zbačen 2011, isto se dešavalo gej populaciji. Pre 16 godina, 52 gej muškaraca je uhapšeno u gej klubu na kruzeru „Queen Boat“ koji je plovio Nilom. Pedesetoro ih je kažnjeno kaznom za bludničenje, dvoje je kažnjeno kaznom protiv jeresi. Akcija „Cairo 52“ je na sudu trajala 5 meseci, a sva imena osuđenika i njihove adrese stanovanja su javno objavljene u medijima. Onda je slučaj čak pomeren u sud koji je 1981. kreiran za borbu protiv terorizma i tamo je izneseno da je ponašanje ovih uhapšenih ljudi ne-egipatsko, a mediji su objavljivali članke sa naslovima: „Perverti su počeli rat protiv Egipta“. A onda su istražitelji „Human Rights Watcha“ saznali da je između 2001. i 2003. čak 179 ljudi kažnjeno za bludničenje, i kako oni tvrde to je sigurno samo mrvica u konačnom broju. A preko još stotinu drugih ljudi je bilo i hapšeno i mučeno, ali nisu bili optuženi. Kako je u izveštaju HRW-a pisalo „Motiv za ovakvo ponašanje vlade je kulturna autentičnost u skladu sa moralnom higijenom i vlada ima ministre i agente koji su razvejani širom Kaira.“ Kulturni faktori su u procesu suđenja „Queen Boat“ odigrali ogromnu ulogu, kako kaže Brian Whitaker, korespondent sa Bliskog Istoka za „Guardian“, i autor knjige „Ljubav o kojoj se ne sme pričati: gej i lezbejski život na Bliskom

14

www.optimist.rs

istoku“. On kaže da je jako zbog svega ovoga obratiti pažnju na egipatsku istočnu granicu. Izrael je legalizovao istopolne odnose između muškaraca još 1988. Četiri godine nakon toga napravo je korak dalje i zakonom je zabranio diskriminaciju na osnovu seksualne orijentacije, kaže Brian. „Ovo su dostignuća bez presedana, ali su za ove dve zaraćene strane postala i alat propagande. Dok su ovi koraci Izrael predstavili kao liberalno-demokratsku zemlju, u arapskim zemljama su stavili akcenat na to da je homoseksualnost strani fenomen i povezivanje arapskih neprijatelja, Izraela sa homoseksualnošću je udarac kojim se služe protivnici gej prava u arapskom svetu.“ A to se i desilo kada je tokom „Queen Boat“ sudskog procesa magazin „Al-Musawar“ odštampao članak na tri strane na kojima je predstavio branioca uhapšenih, Sherifa Farhata, na fotošopiranom snimku sa Izraelskom kacigom na glavi kako sedi pored Izraelske zastave. To da je homoseksualnost uticaj iz inostranstva preovlađuje u Egiptu. Omar Sharif Junior je egipatski model i glumac, unuk dvoje najpoznatijih egipatskih glumaca, Omara Sharifa i Faten Hamame. Godine 2012. se autovao i od tad napadi sa svih strana koji su se obrušili na njega učinili su da se ni dan danas ne vraća u Egipat. Za njega to da je homoseksualnost stran Egiptu je stvar kojoj se on podsmeva. „Postoji veoma


duga tradicija muško-muških odnosa na Bliskom istoku“, kaže on. „Ponekad se stvarno radilo o seksualnosti, a ponekad je to bilo i zbog zabrane nad mešovitim seksualnim odnosima. Žena sa muškarcem nije smela da ima donose dok se ne uda, a muškarac je morao da stekne dosta novca za miraz kako bi mogao da je oženi. Pošto je odraslim muškarcima bilo zabranjeno u takvom društvu da stupe u seksualni odnos sa ženom, oni su to morali potražiti na nekom drugom mestu.“ I dan danas turisti u Egiptu komentarišu čudne običaje muškaraca iz Egipta koji se otvoreno drže za ruke u javnosti, prisno se grle i ljube jedni druge u obraz. A u toj regiji postoji puno istorijskih umetničkih prikaza istopolnih odnosa. Bilo je sasvim prihvatljivo za vladare iz dinastije Abasidijskog kalifata koja je vladala od 8. do 13. veka, da za robove drže mlade lepe momke i da se upuštaju javno u homoseksualne odnose. Mamluk militarna jedinica je dominirala kalifatom u to vreme i njeni pripadnici su se upuštali u istopolne seksualne odnose u to vreme i to je sve išlo čak do 1800. godine. Posetilac iz Evrope koji je tada bio u Egiptu piše: „Nezamisliva inklinacija koja je nekad vladala Starom Grčkom i Rimom i koja je uprljala njihov svet se u Egiptu smatra uživanjem. Zaraza postoji i među bogatima i među siromašnima.“ Zanimljiva činjenica da prvi koji su tražili kazne za homoseksualnost u Egiptu nisu bili niko drugi no Britanci, tokom kolonijalnog perioda. A treba se setiti i da je najstrožiju kampanju protiv homoseksualnosti u Britaniji vodio sekretar Britanije David Maxwell Fyfe i da je tada Egipat izgledao kao saveznik gej populacije u odnosu na Englesku i dešavanja u njoj. Čak i sa „Queen Boat“ suđenjem i perzekucijom gej populacije u arapskom svetu danas, stope ovakvog ponašanja prema gej populaciji na Bliskom istoku su i dalje niske u odnosu na period srednjeg 20. veka u Britaniji. Jehoeda Safar, autor knjige „Seksualnost i erotika među muškarcima u muslimanskim zajednicama“ izdvaja bitnu tačku preseka. Krivični kod koji je Britanska Imperija uvela kolonijalnoj Indiji 1861. se koristio širom Britanske imperije u Bahreinu, Kuvajtu, Omanu, Kataru, Sudanu, golfskom zalivu uopšteno. Po članu 377 zakona sodomija se kažnjavala deportacijom u trajanju

Omar Sharif Jr. od 20 godina, zatvorom od 10 godina ili novčanom kaznom. Taj zakon je posle zamenjen zakonom koji je kažnjavao sodomiju kaznom zatvora od 10 godina i telesnom kaznom. U poređenju sa Britanskim zakonikom, Francuski zakon u vreme Napoleona je pravio razliku između seksualnog odnosa između istopolnih parova i parova različitog pola. Čak izgleda da i Mashrou´ Leila pesma se odnosi na ovo vreme posle Prvog svetskog rata, kroz stihove pesme ˝Kalam“ (Ona/On): “Izrezali su granicu države na tvom telu kao i mom.” Ako ne nametanje kolonijalnog zakonodavnog koda predstavljalo moralno propadanje koje je već postojalo u egipatskom društvu, onda su moderna nametanja zapadnog sveta što se tiče seksualnog identiteta, suprotna strana istog novčića: „Arapski jezik u sebi nema ekvivalent za reč gej“, kaže Whitaker. Termin homoseksualnost (almithliyya al-jinsiyya – bukvalni prevod seksualna jednakost) je skoro izvedena ali je već uopšteno prihvaćena kako od strane ozbiljnih medija tako i u akademskim krugovima. Srodna reč „mithli“ se počela koristiti za „gej“ ili „homoVodič kroz gej Srbiju

15

>>


OPTIMIST rubrika

Hamed Sinno iz grupe Mashrou´ Leila seksualnost“. Ali dok se sve ovo tek razvija, mejnstrim mediji još koriste termin „shaadh“ koji znači perverzan ili devijantan. Profesor Joseph Massad, akademac na Univerzitetu Kolumbija i ekspert u polju seksualnosti u arapskoj i islamskoj kulturi veruje da je novonastala situacija takva zahvaljujući uticaju sa Zapada koji ideju toga biti „gej“ promoviše kao nešto što jesi a ne nešto što radiš, kroz imaginarnu zajednicu iz senke pod nazivom „Gay International“. On piše: „Kroz interesantan diskurs o homoseksualcima, tu gde isti ranije nije postojao, Gay International u stvari heteroseksualizuje svet koji izgleda treba da bude popravljen od strane zapadnjačke binarnosti, kao u strejt i gej. Pošto se mnoge nezapadnjačke civilizacije uključivši i arapske muslimane nisu nikad svrstavali u ove kategorije, ovo nametanje Zapada donosi manje no liberalne ishode. Iako je napredak kolonijalizma kao i zapadnog kapitala u arapskom svetu transformisao mnoge aspekte svakodnevnog života, napori da se nametnu evropski heteroseksualni maniri na arapske muškarce su uspeli samo među dobrostojećim staležom i sve brojnijim prozapadnjačenom srednjom klasom. Upravo među pripadnicima ovih klasa je „Gay International“ pronašao svoje izvorne informante.

16

www.optimist.rs

Iako pripadnici ovih klasa koji se upuštaju u homoseksualne odnose, jesu skoro prihvatili zapadnjački način identiteta, oni su minorna grupa u odnosu na sve one koji imaju homoseksualne odnose ali ne osećaju potrebu da se identifikuju kao „gej“ ili kao neko kome je potrebna sva ta „gej“ politika.“ U skorašnjem novinskom artiklu koji je prošao medijskim svetom kao požar, za list „Spectator“, John R. Bradley se slaže sa gore iznesenim tvrdnjama: „Sa izuzetkom toga da se raspada kalifat Isisa, bezbrižno ponašanje postoji i dan danas. Ono je jedino ugroženo prodiranjem zapadnjačke gej politike. No i to će proći pa će arapski momci ponovo moći da zaskaču jedni druge kao zečeve, kao što su radili milenijumima unazad.“ Ovo je pogled koji bi mogao da uvredi gej čitaoce na zapadu, ali se zasniva na dugogodišnjem iskustvu novinara. „Naravno da postoji kompromis,“ piše dalje Bradley u članku koji je izašao u oktobru mesecu, „ali u mom umu i nije neki kompromis. Kome još treba gej geto i aplikacije za pronalaženje partnera i zakazivanje sastanaka, jer to je sve infantilna glupost, kad imaš preslatke momke od kojih vrve kafei koji su presrećni da odu u krevet sa tobom sve dok je sigurno da


sutra nećeš ustati iz kreveta i otići da ispričaš s kim si bio i šta si radio.“ Ono što je u svim tim blatnjavim vodama kolonijalne legacije i nekadašnjim kalifatima i arapskim poetama koji pišu o homoseksualnim interakcijama u stvari iskušenje jeste da se sva krivica baci na sama vrata islama. Videli smo snimke boraca ISISa koji bacaju gej momke sa visokih zgrada u znak kažnjavanja, svi možemo da zapamtimo slike toga kako Iranci bese gej muškarce, čitamo stalno vesti o tome kako se oduzimaju životi gej muškarcima u Saudijskoj Arabiji. I onda je najlakše vezati sve to za islam i reći da je islamska vera za sve to kriva. Omar Sharif Junior dalje kaže: „To je lažna dihotomija koja se perpetualno hrani. Religija protiv Kamenovanje gej muškarca od strane pristalica ISIS prihvatanja homoseksualnosti. On dalje kaže da su ti hadithi nastali mnogo Mnogi ljudi iz LGBT+ populacije su vernici i mnoge verske institucije prihvataju LGBT+ po- nakon što je prorok umro, a njemu su bili pripisani jer je ličnost proroka poštovana i njegovoj pulaciju i podržavaju jednakost.“ Hamed Sinno se slaže: „Mediji sve to izvrnu reči se verovalo. On tvrdi kako hadithi od najvitako da ispada da je homofobija na Bliskom šeg standarda nigde ne sadrže reči o tome da je Istoku produkt Islama, ali nije.“ On priča da dok prorok osuđivao homoseksualnost. Slično kao i je nastupao sa bendom Mashrou´ Leila islam parabole o Isusu, hadithi se odnose na dešavanije bio uzrok njihovog neprihvatanja. „Trebali nja u životu proroka Muhameda. Kugle je kroz smo da imamo koncert u Libanu u mestu zva- istraživanja zapazio da su se lažni hadithi pojavili nom Zahle gde je predominantno hrišćansko u vreme vladavine dinastije Abasida kao reakcija stanovništvo i pokušali su da otkažu koncert jer na njihovo upražnjavanje homoseksualnosti homoseksualcima po njihovim rečima nije bilo kojoj su drugi hteli da stanu na put. Ono što je bitno jeste naša surova realnost mestu da nastupaju na hrišćanskoj zemlji. Tako da ne znam kako se u zapadnjački narativ ho- u kojoj su životi gej osoba uhvaćeni u vihor rata među silama, u vihor pogrešno protumačenih mofobija uvukla kao striktno islamska stvar.“ Pitanje odnosa islama i homoseksualnosti je stvari iz islamske vere, ciničnih manevara razlinešto što je jako dugo izučavao profesor Scott čitih strana, smrada kolonijalizma kao i duboko Siraj al-Haqq Kugle i na tu temu napisao je usađenog straha da je ova mala populacija strah brojne knjige koje sežu u primarne religijske iz- i trepet za sve druge. Ono što ostaje i dolazi k umu nakon svega vore kako bi zaključile šta se stvarno događa. Islam se prosto govoreći sastoji od „haditha“, a ovoga što se desilo gej populaciji u Egiptu, jesi to su ekvivalenti hrišćanskim jevanđeljima i oni reči još jedne pesme Mashrou´ Leile: „Podigni se bave učenjima i filozofijom proroka Muha- svoj glas protiv kroz pesmu jer pesme su još meda. Oni su izvor i baza islamskog moralnog uvek dozvoljene.“ A reakcije protiv benda i njikoda, a Kugle kaže da je problem to što ti hadithi hovih fanova pokazuju koliko je to istina i koliko koji se koriste kako bi gej muškarci bili kažnjeni pesma može da zaplaši. nisu oni na koje se može osloniti. Vodič kroz gej Srbiju

17


OPTIMIST Doroteo ožić, leta Gospodnjeg 2018. ne tračari već govori nešto što je zasigurno proNajgledanija (tako kažu) lo- verena informacija. A da je tako praktično sam kalna televizija Republike Sr- se uverio i sam u srednjoj školi kada je jedan pske, prenos Božićne liturgije i drugar uradio isto što i pomenuta braća. simpatična beseda koju drži KaKasnije, dok sam kao student Istorije umetčavenda, vladika koji je pre če- nosti ili istraživač obilazio razne eparhije u Srtiri godine penzionisan zbog pskoj pravoslavnoj crkvi sve više sam sretao umešanosti u pedofiliju koja je, ljude koji su odlučili da svoju homoseksualnost pritom, dokumentovana i sakriju od sveta i posvete svoj život Bogu što je video snimcima. Veći skandal odlično pokriće za ono što je očigledno bio priod činjenice da je tom čoveku maran cilj njihovog odlaska tamo. Crkva je sve Srpska pravoslavna crkva omo- to lepo upakovala u veo misterije i straha kao gućila da na najveći hrišćanski praznik priče- dva svoja najjača oruđa za manipulaciju ljudima šćuje iste te maloletnike koje mu je, očigledno, željnim spasenja. U početku sam bio iznenađen omogućila i da podvodi, jeste ta da se povodom u kojoj meri su takve stvari prisutne među svetoga, kao i povodom celog njegovog slučaja, in štenstvom koje javno propagira potpuno drugeneral, iz nje nije javno oglasio apsolutno niko. gačiji stav, a vremenom mi je ta igra postajala Valjda imaju važnijeg posla, da se bave ženama sve jasnija. Baš u to vreme Crkva je prestala da nerotkinjama, anatemisanjem LGBT populacije bude posrednik između mene i Boga te se u i politikom. mojoj svesti kao institucija izjednačila sa politiPosle ovakvog nonsensa, postavlja se pita- čkom strankom kojoj na prvom mestu sigurno nje kod kog vernika na ovim prostorima ono što nije dobrobit njenih simpatizera, već neki lični izgovore visoki predstavnici SPC može imati te- interesi. Poslednjih godina mi se čini da se na žinu reči Isusovih izaslanika na Zemlji te kom od nju sve više na ovaj način gleda i globalno. njih danas uopšte i treba Crkva kao posrednik Danas je, naime, jasno da uz mnoge druge mraizmeđu njega i Boga ukoliko je već odlučio da čne tajne koje Srpska pravoslavna crkva ili Crkva mu veruje? Prostim generalno pokujezikom, nadasve šava da sakrije, ona suprotnim od onog sa Kačavendom, PaMir Božji, Kačavenda se rodi koji bi Crkva onakva homijem i sličnima kakva je primarno postaje sve tranzamišljena trebalo sparentnija. Nepoda propagira, a pre sredno pre svega suprotno Kačavende, a posle lepom vaspitanju njega pogotovu, mi to isto pitanje bi sve više slušamo ne moglo da glasi i samo priče o tome ovako: Koga bre oni koliko su homoseviše zajebavaju? ksualne aktivnosti piše: Bogdan Petrović Moja pokojna među srpskim svebaka, od koje sam štenstvom prisutne lično naučio neke već se suočavamo i najvažnije životne lekcije mi je još kao detetu sa simpatičnom istinom da se na njih gleda kao pričala o dvojici muškaraca iz njenog sela koji su na sasvim normalnu pojavu, jedino što se o bili „topla braća“ (ovaj termin je oduvek zvučao svemu tome ćuti jer valjda je takav zavet Bogu simpatično samo i jedino kada ga je ona izgova- dat. Postaje nam sve jasnije da pojedini manarala), pa u nekom trenutku pobegli iz sela i sakrili stiri bivaju tzv. regrutni centri gde se za monase pod okrilje manastira kako bi tamo bili to što štvo privode zgodni mladići, dok u Saboru SPC jesu. Koliko god mi ta priča, kao mladiću za koga sedi procentualno više homoseksualaca nego u je Crkva još uvek imala kakav takav autoritet, Narodnoj skupštini iako svi već znamo u kojoj zvučala neverovatno, znao sam da me ne laže i meri je gej lobi tamo uzeo maha. Oni koji veruju

B

Kačavenda ponovo jaše

18

www.optimist.rs


kako je Ana Brnabić prvi gej ministar u našoj vladi, pa čak i premijer, stvarno kroz život hodaju zatvorenih očiju i, uz dužno poštovanje, nemaju pojma ni o čemu. Brnabićeva je samo prvi outovani političar na ovim prostorima, baš kao što je i Kačavenda prvi out-ovani sveštenik. Sa svim ovim u vezi postavlja se pitanje koliko zapravo simbolike ima u tome što upravo on na Božić obavlja liturgiju koja je prema pravoslavnoj teologiji sama suština postojanja crkve jer je to najdirektniji kontakt vernika sa Bogom. Naime, ako istu može da služi jedan zločinac onda je crkva postala liberalnija nego što smo mogli i da pretpostavimo, da ne kažemo kako tek sada pravo značenje dobija poređenje koje su mnogi zlobnici širili posle komunizma nazivajući je kurvom koja je postala pomirljiva i spremna na sve samo kako bi zadržala vernike. Jer, nazovimo stvari pravim imenom. Kačavenda nije samo gej iako je opštio sa mladićima istog pola, već je primarno pedofil s obzirom na činjenicu da su mnogi od njih bili maloletni, a ukoliko se ovde ikada pronađe iko normalan te se protiv njega pokrene sudski proces možda se dokaže i to o čemu se za sada samo priča, a to je da su neki od njih na seksualno opštenje sa gospodin’ Vladikom bili primorani, baš kao u slučaju Pahomija. Još važnije pitanje se postavlja, ideološki, da li ovo njegovo pojavljivanje znači da je Kačavendi Bog oprostio pošto je još jednom dobio priliku da u jednom od većih hramova pravoslavlja na ovim prostorima i to na najveći hrišćanski praznik bude njegov izaslanik, s obzirom na činjenicu da sveštenik u liturgiji predstavlja samog Hrista, i da uz to drži besedu o, zamislite, moralnim vrednostima. Na koncu, sve do sada izrečeno pokazuje da, iako svojim javnim nastupima pokazuje drugačiji stav, gejevi ne bi trebalo da strahuju od Crkve (ukoliko danas neko uopšte oseća bilo kakav strah od nje koliko god se trudila da ga izazove te na njemu i dalje gradi svoj poljuljani autoritet), jer crkva je gejeve u svoje skute odavno prihvatila. Ostaje samo da nam to i javno prizna i pokaže kako je biti gej, sasvim OK te da se to može raditi i javno a ne mora se zbog toga odlaziti u tamu nekog manastira ili, ne daj Bože, velelepnog dvora vladike koji se, gle paradoksa, krenuvši na put koji ga je doveo do toga da u njemu obitava odrekao svih ovozemaljskih, materijalnih i telesnih zadovoljstava. Vodič kroz gej Srbiju

19


OPTIMIST Osmatračnica ove godine imam to zadovoljstvo da, kao dugogodišnji kamper na festivalu u kome zaista iz godine u godinu izuzetno uživam, prokomentarišem program i naravno ponovo iskritikujem odluke žirija. No, o tome nešto kasnije. Ovogodišnja „Merlinka“ je opravdala i slogan, ali i pompezno najavljivan program. S obzirom na to da je Jelena Karleuša odavno izgovorila čuvenu mudroliju da je „skromnost vrlina glupih“ počeću tekst tako što ću se malo hvaliti. Ovogodišnji festival otvorila je tribina „Seks rad i mediji: zašto (ne) danas?“ koju su realizovali studenti „Škole medijske pismenosti“ u organizaciji „Centra za marginu“, nevladine organizacije čiji sam izvršni direktor. Pred punim velikim holom Doma omladine, Tatjana Vojtehovski je 22 godine nakon čuvene emisije „Stavovi“ sa Merlin- putem intervjua sa sve tri govornice. Pa koga zakom i Sanelom ponovo razgovarala na istu temu nima, neka čita. sa aktivistkinjom za prava seks radnika/ca, KriVratimo se na festival. Prvi film bila je „Lastinom Ferarri, a tribini se pridružila i aktivistki- vina“ Stanislava Tomića koja je posle tribine koja nja NVO Astra, Ivana Radović. S obzirom na to je bila prilično teška dala laganu notu razonode. da sam od početka bio uključen u celokupan Duhovit filmčić, zanimljiv, prilično trashy, svaproces, od same ideje do realizacije, te ispratio kako nešto što nam je svima prijalo. Drugi dan sve izazove koje je uslovljavala ozbiljnost teme je doneo zanimljiv islandski gej horor film „Sui činjenica da se radi o najosetljivijoj društvenoj mrak“ nakon koga, iskren da budem, ostao je grupi i temi koja je potpuni tabu, moram da samo utisak – WTF. Ništa meni tu nije bilo jasno. pohvalim moderatorku i liderku tima naših stu- Sličan utisak ostavila je i zvezda festivala, kanadenata Tamaru Urošević i ceo tim koji je realizo- dski režiser Bruce LaBruce. Ne znam da li je vao događaj i naravno da se zahvalim manje jasno šta je hteo da kaže samim filmom organizatoru festivala na poverenju. A izazovno „Mizandristkinje“ ili o čemu je zaboga pričao u je bilo apsolutno sve – od izbora teme i sagovor- Q&A delu. Totalno nezanimljiv lik. Sam film je, nica, preko priiako previše kemp i preme koncepta, skandalozan bez pa sve do kritika na potpore, zanimljiv društvenim mresa aspekta posmažama jer smo se, tranja reakcija – od Iz ugla jednog kampera pobogu, drznuli da apsolutnog odupozovemo Tatjanu ševljenja kritikom koja je: postavila radikalnog feminONO pitanje u „Treizma i besmislenih nutku istine“, prikrajnosti u koje on čala sa može otići, do etipiše: Nemanja Marinović antivakserima, bila ketiranja filma kao PR Pinka – izaberi mizoginog i antifeargument po izminističkog. Veroboru. Neću više na vatno tu negde leži ovu temu dužiti, još i poenta. Da ne bih jedan kratki PR – u novom broju magazina „Pro- komentarisao ceo program, izdvojiću još jermaja“ sve ove teme, kao i tribina, biće obrađene menski „Voćnjak kajsija“ kao vrlo egzotičan film

I

Deveta Merlinka

20

www.optimist.rs


koji je gotovo nemoguće nigde drugde pogledati osim na „Merlinki“, zatim „120 otkucaja u minuti“, „Toma od Finske“ koji je apsolutni hit festivala i „Kraljicu Amsterdama“, sjajnu treš komediju koje publika uvek najviše zgotivi (sećamo se da je jedne godine treš komedija čak i odnela nagradu). Kratki filmovi su uvek zanimljiviji od dugometražnih, iako ih je maltene nemoguće ispratiti kada se daju bez prestanka od podneva do ponoći. Brazilski film „Ti“ sniman ajfonom, a koji govori o životu mladića, žrtve homofobije, iz ugla njegovog najboljeg prijatelja koji se trudi da nađe svrhu njegove smrti – apsolutno je genijalan. Film „Balerina“ o drag kraljici i bokseru u istoj osobi ruši sve koncepte hegemonog maskuliniteta i verovatno bi bio najveći „trn u oku“ konzervativnijoj publici – da su takvi bili u sali. Ipak, dva koja su meni ostavila najveći utisak jesu „Ožiljci“ o životu LGBT migranata i „Približavanje“ koji je sjajni sociološki film koji pokriva različite društvene aspekte – od položaja romske nacionalne manjine, transrodnosti, ejdžizma, generacijskog jaza, nerazumevanja – sve to uz dozu humora i bez patetike. Znam da nagradu nije odneo, do trenutka pisanja ovog teksta i zaboravio sam koji jeste, ali je da je društvena relevantnost bila kriterijum zasigurno bi nagrada otišla u ruke rediteljke Tereze Pospišilove. Naravno, na kraju se moraju izdvojiti i domaći „Želim da ti kažem“ i dokumentarni film o Dejanu Nebrigiću „Slutnja anđela“ koji su, jednostavno, jako važni. Vodič kroz gej Srbiju

21


OPTIMIST Aktivizam ostoje ljudi koji svojim delom Film je dao i jedan savršen presek vremena. obeleže istoriju. Takvih ljudi Prilika da vidimo smo neke slobode ipak osvojili nema mnogo, a još manje je i da oni klinci koji su se osećali slobodno da se onih koje zapamtimo po tome poljube možda baš tokom gledanja ovog filma kako su živeli. Kada takvi ljudi znaju da je to nekada bilo nezamislivo. No, sva ta odu ostaje legenda. Priče o priča i sve te slobode verovatno ne bismo osvojili njima se često izmišljaju, a na- da nije bilo hrabrog junaka ove priče. staju i tabori onih koji će ih naNebrigić je čovek kog želite da zagrlite, a koji padati i onih koji će ih veličati i će učiniti sve da poželite da ga zadavite. Tako o braniti. Baš takav čovek je bio njemu govori njegov nekadašnji partner, glumac Dejan Nebrigić, a svojim živo- Zoltan Pletl. tom je dao dovoljno argume„On je mene sve vreme pratio, onako opsednata i za jedan i za drugi tabor. nuto. Gde god sam ja bio, on se tamo pojavio. On Oni koji, poput mene, nisu stigli da ga upoz- je od mene pravio nadčoveka. Istovremeno je naju za života, sada slušaju te legende i pokuša- znao koji deo da čačne da izvuče ono najgore iz vaju da zauzmu određeni stav. Da ga osude ili mene, da načisto poludim“ - kaže Pletl. odbrane. Ne stajući ni na jednu od te dve strane, Možda je upravo takav scenario doveo do već prikazujući njegov život kroz priče Dejanovih toga da Dejana kablom od računara zadavi njeprijatelja, partnera i saradnika, Branislav Princip gov bivši partner Milan Lazarov. Šta se tačno deje napravio film „Slutnja anđela“. Kroz njega nam silo te večeri verovatno nikada nećemo saznati, približava način na jer je sam Lazarov koji je Nebrigić mirekao kako je to učislio, govorio, ponanio pod dejstvom šao se i na kraju narkotika. Zato je ta otišao s ovog situacija otvorila O Dejanu - Prvom srpskom gej aktivisti sveta. brojna nagađanja i Principov film raspredanja legendi smo mogli da viu još jednom smeru. dimo na ovogodišNeki govore kako je njem festivalu Dejan bio konstan„Merlinka“ na tno izložen Milanopiše: Petar Paunović kome je dobio vom nasilju, a drugi NOIZZ nagradu. se pitaju kako je LaZato pre nego što zarov uspeo da izdrži nastavim o Nebris previše eksponiragiću, na ovom nim i teatralnim čomestu moram da ukažem i na svoju krivicu, jer vekom kakav je bio Nebrigić. Ono što je bilo sam bio odgovoran za to kome će ova nagrada sigurno jeste činjenica da je Dejan obožavao Miotići. Naime napravio sam uži izbor među krat- lana, da mu se divio i da je prijateljima stalno gokim filmovima s „Merlinke“, a na kraju je redakcija vorio o njemu. portala NOIZZ donela odluku da upravo priča o Zapravo sve njegove ljubavi su bile takve. prvom srpskom gej aktivisti odnese „najbučniju Prijatelji nisu mogli da žive od količine ushićenonagradu“. sti i divljenja s kojim je Dejan pričao o svojim Istina, „Slutnja anđela“ nije film koji se istakao partnerima, a sve te veze su bile prilično burne. po najboljoj režiji ili inovativnom filmskom je- Ta ogromna ljubav prema ljudima ga je dovela u ziku, ali snaga kojom je pričao o još snažnijem brojne pozicije i nije mu dozvoljavala da mirno Nebrigiću pokrenula je buru emocija. Kako su se posmatra ugnjetavanje. PRVA LGBT ORGANIZACIJA ređale izjave u filmu, kako su se otvarale nove Bio je u antiratnim pokretima, borio se za teme, tako su se osećanja smenjivala, a Nebrigića smo čas mrzeli, zatim voleli, potom smo mu se ljudska prava, ali ono što ga izdvaja jest borba za prava gej zajednice. Koliko je bio beskompromidivili, onda ga sažaljevali i tako u krug.

P

Slutnja Anđela

22

www.optimist.rs


san u toj borbi pokazuje činjenica da je prvu gej organizaciju Arkadia osnovao 1990, četiri godine pre nego što je Srbija dekriminalizovala homoseksualnost, zbog koje se prema dotadašnjem zakonu išlo u zatvor. „U tom trenutku je nacionalni indentitet bio jedina važna stvar i jedino se to isticalo, pa je bilo gotovo nezamislivo da se mi sastajemo u Arkadiji kao gejevi i lezbejke“ – kaže Lepa Mlađenović, koja je s Dejanom osnovala Arkadiju. Dok je javnost gledala njegovu borbu za prava, u njemu samo se odigravao rat za život. Koliko god delovao snažno i istrajno u toj javnoj borbi, u onoj unutrašnjoj je svakim danom sve više gubio. U pokušajima da te gubitke lakše podnese, posegao je za drogom i ona je učinila sve da iz njega izvuče lošeg dečaka. „On je neprekidno unosio različite supstance ne bi li preživeo. Te supstance su išle protiv njega, dok je on pokušavao da napravi taj prostor da može da bude to što jeste“ - objašnjava Mlađenović. Međutim, pravo je pitanje kako ostati dobar dečko kada si na svakom koraku vređan? Kada zbog konstantnih telefonskih pretnji Vlastimira Lazarova, oca bivšeg partnera, pozoveš policiju, a ona privede tebe? Kada te na putu do stanice tuku jer si „smrdljiv peder i narkoman“, a tamo te sačeka advokat dodeljen po službenoj dužnosti koji „ne želi da razgovara s pederima“? PRVI SLUČAJ HOMOFOBIJE NA SUDU Upravo ti pozivi doveli su do prvog slučaja homofobije u srpskom sudstvu, iako on nije bio zvanično tako zaveden. Posle višemesečnih pretnji, pozivi su presretnuti, a Lazarov je završio na sudu zbog ugrožavanja sigurnosti. Kako je Nebrigić tog novembra 1999. rekao za „Vreme“ cilj mu nije bio da dobije odštetu ili da neko zbog njega završi u zatvoru.

„Želeo sam da izdejstvujem suđenje ne bi li dali podstrek drugima koji zbog svog seksualnog opredeljenja trpe strašne probleme, spram kojih ovaj moj koji sam ja doveo do suda izgleda benigno“ - rekao je Nebrigić. On nije doživeo presudu, jer ga je u decembru te godine ubio sin Vlastimira Lazarova. Milan Lazarov je rekao kako je ubistvo učinio pod dejstvom narkotika, a Vlastimir je Nebriguću pretio rečima da je mu je ovaj od sina napravio „pedera i narkomana“. Dok se s homofobijom sretao na svakodnevnoim nivou, vrlo lično, Dejan je bio na mestu izvršnog direktora „Kampanje protiv homofobije”. Naravno, i ona je bila prava kampanja takve vrste u Srbiji. Međutim, čak i kada Dejana nisu napadali zbog njegove različitosti činilo se kako čini sve da izazove gnev. O tome svedoči scena iz punog autobusa na putu za Pančevo, koja se odigrala 1993. „Ja sam bila negde na sredini autobusa, a on bliže vratima. U jednom trenutku se prodrao: 'Jao hani, kako smrde ovi Srbi. Jao fuj, ne bih se jebao sa Srbima’. Svi su počeli da reže. E, u takve situacije je upadao“ - priča Violeta Đukanović, njegova prijateljica i saradnica iz „Žena u crnom“. Još jednu takvu scenu je prepričala i Staša Zajović koja se desila tokom jedne šetnje u kojoj su sreli Dobricu Ćosića. „Ide Dobrica Ćosić ka nama i Dejan iskorači i pljune ispred njega. Koliko je to jedan performativni čin. Koliko je to hrabro i neverovatno“ - priseća se Staša Zajović. Zamišljajući taj čin razmišljam kako bi izgledao susret bilo koga od nas s Nebrigićem. Da li biste pljunuli ili pružili ruku? Šta biste s tom rukom? Da li biste mu čestitali, pomazili ga ili ga ošamarili? Čini se da bi njemu bilo sasvim svejedno, a da bi ga najviše bolelo da samo prođete i da ga uopšte ne primetite, ako je to uopšte moguće. Vodič kroz gej Srbiju

23


OPTIMIST Intervju

K

Photo: Vladimir Opsenica

ada se pojavi u Berlinu, Brus Labrus je zvezda ranga Folkera Šlendorfa. Ili Akija Kaurismakija. Ponekad je više u fokusu od holivudske liste nezavisnih autora. Iako su mu filmovi eksplicitni u prikazu seksa i vrlo često nasilja, Brus Labrus je uvek u selekcijama festivala visokih kategorija. Bilo da je Berlin ili Montreal, bilo da je hvaljen ili kuđen, on je prihvaćen kao jedno od najvećih imena andergraund kvir filma u svetu danas. Šta je to u opusu Brusa Labrusa što ga čini tako specifičnim? Rekli bismo beskopromisnost, na prvom mestu. Drugo, apsolutna nepripadnost nekom sistemu ili filmskom studiju. Kada smo ga zamolili za intervju na koji je rado pristao, pa još i pitali šta zna o srpskom filmu, nije nas nimalo začudilo da je kao jednog od svojih omiljenih reditelja izdvojio Dušana Makavejeva, autora jugoslovenskog crnog talasa, čiji mu je film WR: misterije organizma bio inspiracija za ostvarenje The Raspberry Reich iz 2004. kazan na Festu. Evocirao je šok da je ostvarenje I zaista, Brus Labrus je osobeni „crni talas“ u sa tako pornografskim sadržajem ujedno i visvetskoj kinematografiji. Na Merlinka festivalu soka umetnost. Priča o skinhedsima homofoodržanom u decembru Labrus je predstavio nje- bima, koji su ujedno i gejevi, nije nikoga tada gov najnoviji film Mizandristkinje i upoznao se ostavila ravnodušnim. Za mnoge, od tada, Brus sa ovdašnjom publikom, koja i te kako prati nje- Labrus je ime koje nosi ideju novog kvir filma… gov opus. „Takođe volim i filmove Emira Kustu„Da, film Skin Gang je šokantan čak i za rice“, dodaje tokom razgovora. Ali ono što je mene! To je naslov hardcore verzije filma. Vi ste ostalo njemu neverovatno gledali jasno, kako kaže, Skin Flick, koji je jeste politička sisoftcore verzija, tuacija posleali je i dalje šokanDonald Tramp kvir filma dnjih dekada. tan jer je to „Pokušao sam da porno-film o skinrazumem, ali izhedsima neonacigledalo je vrlo stima. Novi kvir komplikovano“, film je žanr koji se dodaje i priseća vezuje za kvir filse kako ga je primove koji su se Razgovarao: Dragan Jovićević likom gostovanja pojavili krajem u Zagrebu čuvalo osamdesetih i popolicijsko obezčetkom devedebeđenje, te mu je setih u Americi i drago što se to nije ponovilo i u Beogradu… Velikoj Britaniji i koje su realizovali reditelji Početak intervjua evocirao je sećanje na film poput Toda Hejnsa, Toma Kalina, Gasa Van Kožica (Skin Gang), koji je još 2000. godine pri- Santa, Ajzaka Džulijena, Grega Arakija i drugih.

Brus LaBrus

24

www.optimist.rs


Photo: Vladimir Opsenica Mene su često dovodili u vezu sa njima iako su moji filmovi bili pod jedan – pornografski i pod dva – pank! Zato kažu da sam osnivač kvir pank pokreta Queercore. S obzirom na to da su vam filmovi tako specifični i da ste i sami specifičan autor, kako vidite sebe u svetu filma? Moji filmovi su uvek o autsajderima – neprilagođenima, pobunjenicima, revolucionarima, skinsima, pankerima, podvodačima, zombijima, lezbejkama teroristkinjama... Tako da kao kvir panker, uvek sam bio autsajder čak i za samu zajednicu autsajdera. Moji filmovi su takođe o likovima koji imaju homoseksualne odnose, ali nisu nužno deklarisani kao gejevi. Muške prostitutke u mojim filmovima ili skinhedsi ili ekstremno levičarski revolucionari, imaju seks jedni s drugima, ali nemaju fiksni seksualni identitet. Na primer, neonacisti imaju homoseksualni seks jedni s drugima, ali i dalje su homofobi! Zato sam ja za film autsajder. Previše sam pornograf za umetnost i svet filma, a s druge strane previše sam art za porno-svet! Kako su onda vaši filmovi uspeli da promene sliku kvir sveta? Počeo sam da snimam eksplicitne homoseksualne filmove ranih devedesetih, pre nego što je internet postao popularan, kada je pornogra-

fija bila znatno šokantnija. Bilo je i meni samom neverovatno da su filmovi u kojima sam prikazivao eksplicitan seks, bili prikazivani na mejnstrim međunarodnim filmskim festivalima. Mnogi koje upoznajem danas govore mi da su im moji filmovi dali dozvolu, na neki način, da se autuju kao gej osobe ili da sami snimaju filmove sa ekstremnim ili beskompromisnim scenama seksa, bilo da su eksplicitne ili ne. Kada sam imao retrospektivu u Muzeju moderne umetnosti u Njujorku pre nekoliko godina, shvatio sam da je mejnstrim umetnost prihvatila moje filmove, bez da su se pravili ikakvi kompromisi. Čini se da vam nije teško da nađete temu za film? Nije. Uvek imam mnogo ideja za filmove. Upravo sam završio omnibus sastavljen od četiri kratka filma sa međusobno povezanim pričama o Cockyboys, američkoj porno-kompaniji. Vrlo brzo sam došao do ideja za priče i brzo ih snimio. Naslov je It Is Not the Pornographer That Is Perverse (Nije pornograf taj koji je perverzan). Da li vam je teško da nađete producenta za takve filmove? Da, naći pravog producenta je uvek ključno. Bio sam srećan kada sam rano otkrio Jurgena Bruninga, koji je producirao većinu mojih filmova. Vodič kroz gej Srbiju

25

>>


Photo: Vladimir Opsenica

OPTIMIST Intervju

On je bio kustos u poseti iz Nemačke, koji je video moje rane kratke eksperimentalne super 8 filmove u Torontu i potom našao novac za moj prvi dugometražni film No Skin Off My Ass. Neophodno je da pronađete producenta koji razume i vas i vaš rad, koji će vas podržati bez obzira na sve probleme u koje možete upasti. I koji je pritom dobar prijatelj! Imam sada druge producente koji su mi velika podrška. Paula Alamiljo Rodrigez i Sonja Klamper bile su koproducenti Mizandristkinja , kao i filmova Ulrikin mozak i It Is Not The Pornographer That Is Perverse. Mizandristinje su nešto drukčije od svega što ste dosad radili. Ali i dalje su vrlo politički nekorektne. Šta vas je inspirisalo da istražujete feminizam? Da li je za vas bilo isuviše čudno da istražujete žensku seksualnost? Izučavao sam feminizam još na fakultetu, osamdesetih. Izabrao sam kurs koji se zvao Protestna literatura i pokreti, koji je uključivao feminizam, a kasnije se zvao Psihoanaliza i feminizam. Uvek sam imao bliske ženske saradnike i prijatelje, i nekoliko starijih žena uključujući najstariju od moje tri sestre, koje su mi najznačajniji mentori. Tako da sam ponovo pročitao The Second Sex, Simon de Buvoar i šest kolumni Ulrike Majnhof

26

www.optimist.rs

iz Konkret magazina i napisao scenario! Istraživao sam žensku seksualnost u mojim filmovima i fotografijama i ranije. Meni kao geju to je više estetski pristup, pretpostavljam. Najsmešnije je što one snimaju lezbo pornić kao deo terorističkog plana. Za mene je to najsubverzivniji momenat na filmu minule godine, ali šta ste hteli da akcentujete? Mizandristkinje su istovremeno i uvažavanje i kritika drugog talasa feminizma. Nekada, tokom osamdesetih, družio sam se sa svim lezbejskim separatistkinjama, što nije nimalo lako za muškarca, i tada sam razumeo zašto one žele da skuju sopstvenu kulturu. Ali bio sam potpuno protiv antiporno i antiseksualnih feministkinja, poput Andree Dvorkin, koja je mislila da je svaki seks sa penetracijom silovanje. Bilo kako bilo, uvek sam koristio homoseksualnost u mojim filmovima iz revolucionarnog razloga, kao i pornografiju! U suprotnom, sve to može biti dosadno. Neki vaši filmovi puni su seksa, krvi i nasilja… ali ponekad se čini da su te stilizovane scene ništa spram sveta u kome živimo. Da li mislite da je ovo vreme političke travestije i pornografije? Da li su političari najveće porno-zvezde današnjice?


Photo: Vladimir Opsenica Trudim se da budem u korak sa nasiljem i političkom žestinom u svetu, ali to nije tako lako! Smatram da su moji filmovi delom kritika ili refleksija ekstremnog seksa i nasilja kojima smo svakodnevno izloženi u svetu i medijima. Vesti danas tretiraju nasilje kao zabavu, dok ja to radim sa političkim namerama, koristeći modele be filma, koji ga čine daleko zabavnijim, katarzičnim i apsurdnim. Moji filmovi su i dalje andergraund, a andergraund eksploatacioni film je najbolji žanr da se izbace sve traume i anksioznosti po pitanju seksa i nasilja. Pornografija je takođe vrlo korisna da se ponekad istraže mračne i skrivene seksualne fantazije. I naravno, Donald Tramp je pornografija. I to loša pornografija! Kada su nedavno igrale Mizandristkinje i Ulrikin mozak u Garaži u Moskvi, nazvali su me Donaldom Trampom kvir filma! (smeh) Vi ste ipak zvezda andergraund kvir filmske scene. Ali šta bi se desilo kada bi vam stigao poziv iz Holivuda da snimate studijski film? Nisam mnogo u toku sa savremenim holivudskim filmom. Međutim mnogo volim klasični Holivud kao i disidentski, dekonstruktivni, demistifikatorski Holivud kasnih šezdesetih i sedamdesetih godina. Tako da bih bio srećniji kada bih snimao filmove koji su više na talasnoj dužini evropskog arthaus filma, iako se i na toj sceni poslednjih godina oseća zamor. Zaista, nisam ja za taj Holivud! Ali da budem iskren, nije ni da su mi kucali na vrata. Iako volim Los Anđeles i tamo sam snimio čak dva svoja filma Hustler White i L.A. Zombie.

Autovanje je u poslednje vreme vrlo aktuelno na javnoj sceni, da li mislite da više javnih ličnosti treba da se autuje da bi svet bio bolje mesto za kvir? Pretpostavljam. Ali to bi isto tako značilo da bi mnogo gej fašista i ekstremno desničarskih lidera moralo da se autuje! Ljudi žele da dobri gejevi „izađu iz ormara“. Ali ja zaista mislim da je to lični izbor jedne individue. Uvek sam podržavao one koji su skriveni, ukoliko je to njihov izbor. Neki ljudi jednostavno ne žele da žive životima koje im određuje seksualnost, ili da utvrđuju svoju seksualnost u okviru ograničenog identiteta. Verujem u Frojdov koncept konstitucionalne biseksualnosti, po kome se svi rađaju sa biseksualnim potencijalom, ali iz različitih razloga, bilo da je prirodno ili odrastanjem, biraju jedan ili drugi put, dok između ostaje ogroman spektar, što je dokazano Kinsijevim istraživanjem. Dakle, sudeći po toj teoriji, svi heteroseksualci su skriveni (ili potisnuti) homoseksualci i svi homoseksualci su skriveni (ili potisnuti) heteroseksualci! Koji film niste snimili a tako ste hteli? I šta bi bio tajni film o vašem životu? Napisao sam mnogo scenarija koje nikad nisam uspeo da isproduciram. Jedan je o industriji filmova za odrasle. Drugi je o članovima bande iz L. A. koji su gej. Jedan o fotografu Vilhelmu fon Gledenu. I još neki… možda ću neke od njih jednog dana i snimiti! Ali ako vam kažem tu tajnu temu filma mog života, onda više ne bi bilo tajno! Ali verujte, vrlo je perverzno i verovatno uključuje fetiše! Vodič kroz gej Srbiju

27


OPTIMIST Intervju a Merlinka festivalu održanom u decembru prošle godine, u okviru Holandskog dana, nastupala je najpoznatija dreg kraljica iz Amsterdama, Lady Galore. Na iznenađenje publike ona je nastupala uz evrovizijsku pesmu Bojane Stamenov i pokupila simpatije publike. Nakon što se vratila u Amsterdam, spremila je solidarne poklon pakete za srpske dreg kraljice i poslala na adresu Merlinka festivala da se dalje distribuira. Došla si u Beograd i osvojila ga. Kakve su ti impresije o gradu? Učinio mi se jako interesantnim. Dosta istorije je iza njega. Nije jedan od najlepših gradova, ali se može reći da ispod sve te prljavštine i propadanja leži grad koji je nekada bio veoma lep. A beogradska gej scena? To već nije nešto o čemu bih mogla da sudim jer bila sam samo u obilazak tri bara i svuda sam bila dočekana raširenih ruku. Možda je interak- tko, pitala sam se da li sam rekla prave stvari, da cija bila drugačija zato što smo mi „turisti“ . Ali li sam dovoljno slušala itd. Kako si ti krenula sa izvođenjem i kako si gej scena nije samo ono što se nalazi u baropostala ono što jesi danas? vima. Morala bih se naći na gej prajdu kako bih dobila bolje razumevanje LGBT+ populacije koja Isprva sam se pojavljivala na žurkama i to sve sa idejom da se dobro zabavim. Ali je moja karijera je ovde dovoljno hrabra da maršira. Upoznala si srpske dreg-kraljice i malo zaživela i krenula uzlaznom putanjom vrlo brzo. porazgovarala sa njima. Šta mi možeš Mislim da je to zato što sam bila fina i dobra. A mnogi ljudi su naviknuti na nas, dreg-kraljice, da reći o tom iskustvu? Pre svega moram da istaknem da sam bila po- smo zle. Od momenta kad sam se odlučila da častvovana time da je toliko njih došlo da me sve ovo pretvorim u profesionalnu karijeru, to je vidi. Bilo je to iskustvo koje mi je otvorilo oči ka zahtevalo mnogo napornog rada, odricanja, posvećenosti i još iskustvima dregnapornog rada. kraljica sa ovih Kako si odabrala područja. Pokusvoje profesiošala sam da ih nalno ime? Iz Amsterdama u poseti Merlinka festivalu uputim ka moTo se ne bi nagućnostima koje zvalo interesantimaju. Ali moram nom pričom. Prvi da priznam, oseput sam na sebi tila sam se poimala puno perja. malo i nesigurno Ali nisam imala dok sam sa njima Razgovarao: Predrag Azdejković ime. A onda je razgovarala, iako neko na društvene znam zašto. nim mrežama Plašila sam se da moj imidž prokonisam zvučala pli-

N

Lady Galore

28

www.optimist.rs


mentarisao kao: „perja u izobilju“ (feather galore), što sam ja pretvorila u Lady Galore. A Galore na engleskom znači izobilje. Šta mi možeš reći o dreg sceni u Holandiji? Putovala sam širom sveta i mogu reči da je scena maltene svuda ista. Samo neki gradovi imaju jače zajedništvo u okviru scene nego drugi. Tu su uvek i kraljice-početnice. Potom klab-kraljice, dreg-majke, ekstremno feminine kraljice (fishy), zle nesigurne kraljice i tako dalje i tako dalje. „RuPaul’s Drag Race“ je imao znatan uticaj na dreg scenu širom sveta. A istovremeno i dreg kraljice iz Amerike osvajaju svet, a mi ne znamo dovoljno ni o dreg kraljicama u Evropi. Kako to da promenimo? Ja pokušavam koliko god mogu da postavim platformu za dreg kraljice u Evropi. Na primer „Milkshake“ festival je jedno od tih mesta. To je najveći muzički gej/kvir festival u Evropi. Obično dreg šou na tom festival traje 9 sati i tu pokušavam da ugostim najbolje u Evropi. Takođe se i sama trudim da se pojavljujem na scenama širom Evrope. I za sada to dobro ide. Koje su ti omiljene kraljice iz ˝Ru Paul´s Drag Race˝ a koje su to iz zemalja Evrope?

Drag race: Alaska Thunderfuck, Ginger Minj, Alyssa Edwards. Što se zemalja Evrope tiče: pa naravno pored same sebe, obožavam Lailu Licious iz Kelna, Cookie Kunty iz Pariza, Virgin Extravaganzu iz Londona, Victoria Secret iz Dablina, Admiru Thunderpussy iz Švedske, i da budem iskrena, lista se tu ne završava. Da imaš šansu, da li bi se takmičila? Naravno da bih. Da li bih pobedila, već ne znam. Morala bih da imam strategiju i dosta sreće. Nisam igračica, komedijaš, ali imam srce, izgled, pravi stav za to, tako da ko zna… Kakvi su ti planovi za ovu godinu? Moj plan za ovu godinu bio bi da izgubim još 20 kilograma, a već sam izgubila 30, kako bih mogla da radim kreativnije projekte. Foto sesije, nove saradnje, kao i da putujem barem onoliko koliko sam prošle godine i da upoznam puno divnih i specijalnih ljudi. Kakve su i beogradske kraljice. I na kraju, tvoja poruka svetu je? Pijte šampanjac, imajte puno zaštićenog seksa, unajmite mene i pijte još šampanjca. Vodič kroz gej Srbiju

29


OPTIMIST Intervju

S

tefan M. Mladenović je na nedavno završenom Merlinka festivalu dobio Specijalnu nagradu festivala za svoj kratki film „Želim da ti kažem“ odnosno „Quiero decirte“, koji je imao veliki uspeh, kako u zemlji, tako i u svetu. Gde je sve prikazan tvoj film „Quiero decirte“ i koje je sve nagrade dobio do sada? Svoju premijeru film je imao na festivalu ’’Dev9t’’ u Beogradu, potom su usledile projekcije na festivalima Nišville Movie Summit, Filmski susreti u Nišu, Unseen Film Festival u Cavtatu, Tuzla Film Festivalu, Serile Filmului Gay International Film Festivalu u Rumuniji, Festival de cine y los derechos humanos u Madridu, Merlinka International Queer Film Festivalu u Beogradu na kojem je i nagrađen specijalnom nagradom. S obzirom da je festivalski životni vek jednog kratkog filma dve godine, videćemo koje festivalsko platno će još odlučiti da prikaže moj film. Da li si se nadao tolikom uspehu filma? Apsolutno ne. Oduvek sam želeo da kreiram na španskom, pogotovu da glumim. Kada sam shvatio da sam u Nišu i da je nemoguće da na tom geografskom položaju meni padne u ruke projekat na španskom, odlučio sam da sebi ispunim dugotrajnu želju. Smatram da je ovaj uspeh samo posledica mog iskrenog rada, davanja i verovanja. Zašto je film na španskom? Ima tu dosta „krivaca“. Vođa bande i jedan od glavnih krivaca je Barbara Mori i njen lik iz čuvene serije „Rubi“. Zatim Pedro Almodovar i njegovo klasik „krivično delo“ – Visoke potpetice. Guillermo del Toro je takođe umešan svojom maštovitosti kojom me je razoružao u filmu „Panov lavirint“. Iznenadnim preokretima koje Oriol Paulo servira u svom stvaranju. I armija uloga stvorena od maestralne glumice

30

www.optimist.rs

Belen Ruede. Na neki način moj film je i oda zahvalnosti njihovom radu koji me vodio kroz sedmu umetnost. Koliko tvoj film može da ima edukativnu ili aktivističku dimenziju? Da li može pomoći ljudima kad je u pitanju coming out? Edukativna dimenzija filma je univerzalna i prikazuje psihološku rasejanost jedne osobe koja je u potrazi za izlazom, a da bismo nekome pomogli da nađe izlaz moramo znati i kroz šta prolazi. Zato izgovorene reči ponekad mogu biti naš izlaz iz problema, kao što je slučaj glavnog junaka filma „Želim da ti kažem“. Dok aktivistička dimenzija filma ima svoj slogan „podrži, prihvati i ne osuđuj!“. Posebno mi je drago da sam primio nekolicinu poruka kako je nekima film pomogao da se autuju, za mene nema većeg uspeha. Koliko je bilo teško snimiti film? Da biste danas nešto napravili pre svega treba imati ideju, a onda se okružiti ljudima koji podjednako veruju u nju kao i vi. Film je snimljen bez budžeta i imam tu sreću da moja ekipa nije marila za finansije već za ideju. Tužno je što su finansije danas glavni okidač za odustajanje od ideje. Pre svega film su podržale spisateljice na osnovu čijih dela sam adaptirao scenario ali i veliki muzičari: Suuns, Duwell, Huntington, Anne Garner, Katarina & Ljubuica Duo...koji su svoja autorska dela dali na korišćenje bez finansijske nadoknade. U tom slučaju, nije bilo teško snimiti film koliko je teško plasirati ga i doći do publike.

Želim da ti kažem

Stefan M. Mladenović Razgovarao: Predrag Azdejković Naučio sam da kada krene najbolja neplaćena reklama „od usta do usta“, film dobija svoj put. Spremaš novi film? Spremam novi kratkometražni igrani film „Lui Lak, nije tvoja krivica“ koji će govoriti o seksual-


nom zlostavljanju nad decom. Film prati priču mladog psihoterapeuta i njegovih šestoro klijenata. Sa ovim filmom profesionalno izlazim iz svoje komforne zone jer smatram da mi kao umetniku izlazak iz nje može doneti dosta novih lekcija. Scenario sam napisao na osnovu biografskog i autobiografskog materijala. Kako bih uspeo da snimim što bolji film, obratio sam se za finansijsku pomoć preko društvenih mreža gde ljudi mogu dobrovoljno da doniraju novac. Merlinka festival se prošle godine nije održao u Nišu, jer niko nije želeo da ugosti ovaj festival. Kakva je LGBT situacija u Nišu? Ljudi su nažalost veoma zatvoreni i distancirani što tiče tema u vezi LGBT populacije. To može imati i veze sa uskim gledanjem na sve pojave koje nas okružuju, nedostatak slobode u razmišljanju, komunikaciji i delanju što je očigledno, verovatno i zbog malograđanskog stava kako prema LGBT zajednici tako i o svim stvarima o kojima su nedovoljno informisani. Shvatio sam da je najveći strah kod ljudi strah od etiketiranja... ako podržavaš ili javno iznosiš afirmativne stavove, rizikuješ da budeš etiketiran kao pripadnik iste manjinske grupacije, što je dovoljno da možda neko ima i realne probleme. Smatram da je Nišu kao velikom gradu, zapravo najvećem centru južno od prestonice, potrebno više prostora za LGBT populaciju, kako u mogućnosti da ona slobodno egzistira tako i da se neprijatne stvari kao to da niko u Nišu nije hteo da ugosti Merlinka festival ne ponavljaju.

Koliko je narodna „što južnije tužnije“ istinita? Palanačko razmišljanje nema nikakve veze sa geografskim položajem. Tužnije je to što veliki broj mladih ljudi odlazi južnije, kao i na ostale strane sveta, ali van granica Srbije. Šta je po tebi obeležilo 2017. godinu i zašto? Prošla godina upisuje tri najzabavnija događaja u istoriji SAD. Iako politiku ne pratim, za inauguraciju i pobedu Donalda Trampa jednostavno nisam mogao da ne znam. Zatim neverovatan nastup Lady Gage na 51. Super Bowlu koji je otvorila stihovima „God Belss America“ i „This Land Is Your Land“ kao anti-Tramp protest. I naravno kulturni događaj pretvoren u svetski skandal je čuvena 89. dodela Oskara i dodeljivanje nagrade za najbolji film godine. Šta možemo da očekujemo od tebe u ovoj godini? Ja očekujem da ću snimiti film „Lui Lack“ o kome smo govorili. Napisati scenario za dugometražni igrani film. I napraviti pozorišnu predstavu mjuzikl. Vi, od mene i mojih projekata, očekujte puno pozitivne energije, zabave, edukativne i društveno angažovane aktivnosti. Tvoja poruka za čitaoce Optimist magazina? Završio bih ovaj intervju citatom Salvadora Dalija – „Inteligencija bez ambicije je kao ptica bez krila“, dakle da biste leteli morate biti ambiciozni uprkos svim nipodaštavanjima. Vodič kroz gej Srbiju

31


OPTIMIST S one strane duge aš u trenutku kada sam započeo pisanje ovog teksta, holandska policija je objavila još jedan u nizu napada na gay osobe u Amsterdamu - četvrti po redu u 2017. godini, barem od onih koji su prijavljeni medijima. Medijski najzastupljeniji primer svakako je bio slučaj gay bračnog para iz grada Arnhem, kada je grupa maloletnih Marokanaca jednom od partnera izbila prednje zube udarcem betonskim makazama, samo zato što su se držali za ruke na ulici. Zapanjujuće, ako ste kao i ja, bili povedeni sveopštim uverenjem da je Holandija zapadnoevropska oaza seksualnih i kulturnih sloboda. Naime, moja iluzija o liberalnoj Holandiji je razbijena već prvo veče koje sam zajedno proveo sa svojim partnerom u Rotterdamu, kada nam je grupa mladih Turaka i Marokanaca počela da dobacuje na ulici. Gay parovi se u Holandiji ne drže više za ruke, za razliku od osamdesetih i ranih devedesetih godina, barem kako tvrde starije generacije. Prema pripadnicima gej populacije Amsterdama i Roterdama koje sam do sada imao prilike da upoznam, kao ključni akteri homofobnog nasilja i netrpeljivosti skoro uvek se pominju mlađi Marokanci, nešto manje stanovnici „Biblijskog pojasa“ (mahom ruralni pojas konzervativnog Kalvinizma), a konkretno u Amsterdamu, atmosferi nesigurnosti doprinose i intoksikovani britanski turisti, koji se takođe ne ustručavaju kada je u pitanju verbalno i fizičko nasilje nad gay populacijom. Gde i kada se u međuvremenu izgubila ta čuvena liberalna klima, koju svake godine viđamo tokom Pride parade na amsterdamskim kanalima, uvereni da ista situacija preovlađuje tokom cele godine? U to ime sam poveo razgovor sa nekoliko gay muškaraca koji su u svojim četrdesetim, i koji poznaju obe faze gay svakodnevice: liberalni duh osamdesetih i devedesetih, kao i period novog talasa homofobije koji je, prema njihovim tvrdnjama, otpočeo sredinom dvehiljaditih. Takođe se kratko osvrnuti na socio-ekonomski kontekst holandskog društva, kao i strukturalno tretiranje homofobnih napada.

B

Iako Holandija nije centralizovana u istoj meri kao i Srbija, gay zajednica svakako ima najveće uporište u Amsterdamu, a zatim i Roterdamu. Amsterdam je dugo važio za grad liberalnog duha, koji se lako može sumirati geslom „anything goes“. Tu slavu je najvećim delom stekao tokom osamdesetih godina. Veliki broj umetnika su upravo tu našli inspiraciju za svoje stvaralaštvo, među njima i Marina Abramović. Ono što je mojim sagovornicima prva asocijacija na Amsterdam osamdesetih je slobodno javno ispoljavanje emocija na ulici, ali i špricevi i igle u metrou, na trotoaru, u parku… I Amsterdam i Roterdam su u to vreme imali jako veliki problem sa konzumacijom heroina. Treća glavna asocijacija na osamdesete godine je ekonomska kriza, početak masovne privatizacije javnih preduzeća, kao i veliko rezanje troškova socijalne pomoći. No usledile su devedesete i period neoliberalne ekspanzije, tokom kojeg je holandska ekonomija doživela veliki bum, a društvena nejednakost postala svakako vidljivija. Teška industrija je izgubila svoj pređašnji značaj, tako da se veliki broj marokanske i turske radne

Izazovi LGBTIQ zajednice u Holandiji

Izbledeli snovi

32

www.optimist.rs

pišE: Nebojša Savić

snage preselio u velike gradove u potrazi za novim radnim mestima. Bitno je napomenuti i da je Holandija u drugoj polovini XX veka velikom brzinom tranzicionirala iz jednog od najreligioznih društava u jedno od najsekularnijih. Špricevi i igle su u međuvremenu nestali sa ulica, Amsterdam polako počinju da opsedaju turisti sa svih strana, a atmosferi „slobodarskog haosa“ još jedino doprinosi slobodna konzumacija marihuane (koja je tehnički i dalje nelegalna, ali vlasti tolerišu privatnu upotrebu), kao i ču-


veni Canal Pride koji se odigrava svake prve nedelje avgusta. Van ovih okolnosti, moji sagovornici se ne osećaju najsigurnije kada žele da drže svog partnera za ruku, osim tokom dana i na jako prometnim mestima, mada je i u tim okolnostima držanje gay parova za ruke izuzetno redak prizor. Jan (48) najveću nelagodnost oseća u prisustvu mladih Marokanaca i britanskih turista. Sličan utisak imaju i Joris (50), Pieter (35), i Hans (45). Ako izuzmemo britanske turiste, svakako najveći deo mojih poznanika se oseća nelagodno u blizini sugrađana migrantskog porekla. Za glavne razloge njihove netrpeljivosti prema gay osobama, oni smatraju islamsku veroispovest i važnost mačizma kao definišuće osobine muškosti, koja navodno preovladava u marokanskoj zajednici. No, ako se osvrnemo i na sam položaj marokanske zajednice u Holandiji, postaje prilično jasno da je problem bilateralan, i da neautohtono stanovništvo trpi strukturalnu diskriminaciju koja značajno smanjuje šanse za uspešniju integraciju migrantskog stanovništva. Vlasti, sa druge strane, često pokušavaju da ublaže efekte ove diskriminacije zastupajući političku korektnost, pa tako na primer kada policija sastavlja izveštaj o homofobnom napadu, često pokušavaju da izbegnu specifičniji opis

napadača. U isto vreme se i ustručavaju da napad jasno okarakterišu kao homofobni, što očekivano izaziva opravdan bes LGBTIQ organizacija, jer ovakva praksa niti pomaže gay osobama (bez obzira na njihovo etničko poreklo), niti pripadnicima migrantskih zajednica koje su suočene sa problemom integracije. Umesto toga, ovako praktikovana politička korektnost samo maskira problem na oba fronta: homofobiju sa jedne strane, kao i očigledno diskriminaciju migrantskog stanovništva sa druge. U procesu, ne-beli deo gay populacije često ostaje previđen. Sve to u ime zaštite preovladavajućeg liberalnog diskursa i liberalnog imidža Holandije - barem kako se mojim sagovornicima čini. Naravno, i dalje ne možemo porediti gay svakodnevicu Holandije i Srbije po istim parametrima, ako ni zbog čega drugog, onda zbog zakonski definisanih prava koja LGBTIQ populacija ovde uživa. Moj partner i ja nismo čak zvanično venčani, ali smo i dalje prepoznati kao partneri pred zakonom, samo na osnovu suživota na istoj adresi. No problem sa popularnom političkom vizijom u kojoj je najvažnije stvari urediti zakonski (često zanemarivajući socio-kulturni kontekst i klimu) jeste činjenica da to što je nešto zakonski uređeno ne garantuje i efektivno transformisanje društvene klime, dopiranje progresivnih vrednosti do svih društvenih slojeva, niti obezbeđivanje trajnosti progresivnog talasa i sprečavanje nadirućeg konzervativizma. Čak ni među gay populacijom, koju ultra desničari pokušavaju da mobilizuju u borbi protiv trenutne imigracione politike, potpirujući islamofobiju primerima homofobnog nasilja. Iako se holandska LGBTIQ zajednica ne susreće sa istom količinom problema kao srpska, njeni problemi su ipak malo veći od toga koliko će sponzora i preduzeća od javnog značaja biti prisutno na narednom Amsterdam Pride-u. Društvene promene svakako mogu da uzdrmaju prava i privilegije koje je ovdašnja zajednica osvojila dugom borbom, ako ne konkretnim ukidanjem prava, onda svakako rastućom atmosferom netrpeljivosti, koja je, po mom mišljenju, direktan rezultat prevelikog fokusa na formalne i pravne aspekte uređenja ljudskih prava i antidiskriminacionih mera, umesto osvrtanja na socijalnu i kulturnu svakodnevicu, strukturalne nejednakosti i društvenu isključenost. Vodič kroz gej Srbiju

33


OPTIMIST Urbanlook.info

33 Fashion

Katarina Božičković

Vann Gool

SERBIAN FASHION WEEK Na dvetom Serbia Fashion Weeku Srđan Šveljo je revijom dizajnera muške mode predstavio sve ono što jeste i što će biti trend. Možda je neki od ovih dizajnera baš ono što tražite i želite da nosite ove 2018. godine!

Lagami

34

www.optimist.rs


uređuje: Srđan šveljo

Fun Fun

Stevan Sinđelić

Lutkart

Kalafaker

Diya Shiki

Vodič kroz gej Srbiju

35


OPTIMIST Urbanlook.info

Marina Milovanović

Shii Clothing

Macto Fashion

Bling Bling & Mimiekoart

Coclique

Đorđe Bašćarević

36

www.optimist.rs

Arhum design


CHARLOTTE GAINSBOURG - REST Nakon šest godina pauze Charlotte Gainsbourg, poznata glumica i muzičarka izdala je svoj peti album "REST" koji obiluje emocijama, iskustvima i to sve upakovano u savršen elektronski zvuk koji potpisuje SabastiAn! Hit "Deadly Valentine" u istoj meri prate "Lying with You" i "I m a Lie", da biste upotpunili sliku obavezno vidite spotove, a možete i pogledati neki od njenih filmova u kojima je besprekorna (Melancholia, Nymphomaniac)

MIKIKI TORBE Ne propustite ovaj savršen brend torbi, ranaca, i pratećih kožnih aksesoara. MIKIKI je nešto novo urbano i veoma originalno ručno rađeno od strane autora i dizajnera Miladina! @mikikibagz

SEXY DISCIPLINA Koliko jedna streetwear moda može biti u isto vreme sexy, šik i sporty vidimo u novoj kampanji za DISCIPLINA brend koji kreira Ivana Davidović. Jednostavno nosivo lako za kombinaciju, a opet vrlo trendy i neodoljivo. @_disciplina photo: Danilo Pavlović

ANTUNTUN Inspiracija za ovu kolekciju mladog hrvatskog dizajnera Antony Avangard je Antuntun, kultni lik iz pesmice Grigora Viteza. Ove sezone su krojevi pomalo oversized. Prevladavaju tonovi crvene, plave i narandžaste, te print tačkica. Odeća je upotpunjena kapama i ruksacima. @vanthonyavangard Photo: Denis Butorac Vodič kroz gej Srbiju

37


OPTIMIST Aktivizam rugu godinu zaredom, Grupa IZAĐI, EDIT Centar, Crvena linija, Udruženje HUMANS, Patrija i Europolis – organizacije okupljene oko Panonske platforme za ljudska prava – predstavile su manifestaciju NAŠ PRAJD nizom aktivnosti. Bile su organizovane žurke, karaoke, queer speed dating, drag make-up radionica, izložbe fotografija i slika, i tribine. Pričalo se o ljudskim pravima svih ugroženih grupa našeg društva, pevalo se i zabavljalo od 7. do 10. decembra. Bio je ovo pravi trijumf u pogledu zaštite i unapređenja ljudskih prava, ako uzmemo u obzir da se u Novom Sadu do prošle godine nije dovoljno posvećivala pažnja svim ugroženim grupama podjednako. Ideja Panonske platforme za ljudska prava jeste da mobiliše lokalnu zajednicu i stvori širok front organizacija sa teritorije Vojvodine, koje se u svom delovanju bave zaštitom ljudskih prava, univerzalnim i svojstvenim svim ljudskim bićima, nezavisno od toga da li su deo LGBTI+ zajednice, muškarci, žene, pripadnice i pripadnici nacionalnih, verskih i drugih manjina, vernici, ateisti, osobe sa psihičkim smetnjama, odnosno pripadnice i pripadnici bilo koje manjinske grupe kojoj su prava ugrožena. Cilj Panonske platforme jeste da uključi veliki broj organizacija sa teritorije Vojvodine koje bi učestvovale u osmišljavanju programa u cilju promocije i zaštite ljudskih prava ugroženih grupa sa kojima rade, dok bi se na finalnom, godišnjem, događaju promovisale sve ugrožene grupe. Po prvi put je organizovana manifestacija koja je od početka planiranja, do samog kraja uključivala sve organizacije članice Panonske platforme, kao i pojedince i pojedinke, koji su zajedničkim snagama osmislili kvalitetan, višednevni program. Kroz Panel diskusiju „Biti trans* u Srbiji“ predstavnici i predstavnice organizacija Egal, Gayten LGBT, XY Spectrum i Grupe IZAĐI, pokušali su da predstave kako izgleda život trans* osoba u Srbiji, sa kojim se poteškoćama svakodnevno susreću kada je u pitanju diskriminacija, kako u užem krugu porodice, tako i na ulici i u javnim

D

38

www.optimist.rs

institucijama; zbog čega je potrebno povećati vidljivost trans* zajednice i koliko je zapravo važno očuvanje mentalnog zdravlja svih trans* osoba. Tribina „Sekularnost i ljudska prava“ je pokušala da objasni pojam i značaj sekularnosti, da pokaže kako je, i zbog čega, suštinski sekularno uređenje jedan od preduslova za poštovanje ljudskih prava svih građana i građanki, vernika, ateista, LGBTI+ osoba i pripadnika malih verskih zajednica. Na tribini su učestvovali predstavnici i predstavnice Grupe IZAĐI, Društva ateista Srbije i Udruženja Novosadskih humanista HUMANS. Na tribini „Srušimo zidove koji nas dele“ raspravljalo se o načinu na koji osobe sa mentalnim, ali i drugim poteškoćama, u institucijama mogu da zaštite svoja prava i kako im se u tome može pružiti podrška. O izazovima sa kojima se susreću osobe koje su institucionalizovane govorile su predstavnice Doma za duševno obolela lica Čurug i Udruženja Patrija iz Čuruga. Panel „Prajd kao alat za osvajanje poštovanja ljudskih prava“ imao je cilj da kritički sagleda Prajd kao mogućnost za ostvarivanje poštovanja ljudskih prava svih ugroženih grupa koje žive na

Po drugi put u Novom Sadu

Naš Prajd pišu: Damir Marton Filip Kočevski

određenoj teritoriji. Ponovo je stavljen u fokus politički i aktivistički cilj koji Prajd događaji sa sobom nose, a istaknuta je i važnost da se obezbedi učešće LGBTI+ zajednice iz svih delova zemlje. Govorilo se o svim Prajd događajima koji se organizuju u Srbiji (dva u Beogradu, jedan u Nišu i jedan u Novom Sadu), kao i o problemima sa kojima se organizacioni odbori susreću kada je u pitanju prepoznavanje važnosti Prajda od strane LGBTI+ zajednice. Jedna od veoma važnih stvari o kojoj se govorilo jeste i decentralizacija


Prajda, odnosno, aktivno uključivanje svih građana i građanki sa teritorije Srbije. Upravo iz ovog razloga su panelisti i panelistkinje bili predstavnici organizacionih odbora Beogradskog prajda, Niške nedelje ponosa i novosadskog Našeg prajda. Na Radionici na temu diskriminacije učesnice i učesnici su se upoznali sa pojmom diskriminacije, oblicima pojavljivanja, osnovama po kojima se najčešće dešava, kao i zakonima koji štite od činjenja diskriminacije, na osnovu ličnih karakteristika ili pripadnošću određene manjinske grupe našeg društva. U okviru manifestacije NAŠ PRAJD postavljena je i izložba fotografija Uključi se i ti koja je nastala kao rezultat kreativnog stvaralaštva mladih od 15 do 27 godina iz Novog Sada i njihovog viđenja prevencije diskriminacije i nasilja prema osetljivim društvenim grupama. Kako izgleda biti umetnik koji je ujedno i korisnik Doma za duševno obolela lica Čurug, posetioci su mogli da čuju od Dragana Jandrića koji je predstavio svoje umetničke radove na Izložbi slika na kojoj je istakao „Bol je ono od čega polazim. Kada stvaram mislim na porodicu, sistem i državu. Pokušavam da obogatim darovitost drugih umetnika.“ Javnosti su predstavljeni i rezultati Istraživanja položaja LGBT zajednice u Novom Sadu koji su nam pružili uvid u to kako građanke i građani gledaju na prava ove zajednice i položaj koji treba da imaju u našem društvu, kao i o samom položaju LGBT populacije iz njihove perspektive. Istraživanja su sproveli Centar za razvoj demokratskog društva Europolis i Grupa IZAĐI, u saradnji sa Zaštitnikom građana Grada Novog Sada. Veliku pažnju su privukle jedinstvene aktivnosti, koje do sada nisu organizovane u Novom Sadu, kao što su Queer Speed dating u organizaciji Grupe IZAĐI i Drag and Club Kids make-up radionica koju je organizovala Haus of K.G. Na ovim događajima je LGBTI+ zajednica mogla da se međusobno upozna, da razgovara o svojim ži-

votnim iskustvima u neformalnoj atmosferi, da se isproba u ulozi drag kraljica i kraljeva, ali i da proširi svoje znanje o LGBTI+ kulturi i umetnosti. Okupljene organizacije oko Panonske platforme za ljudska prava u svom delovanju bave se nekom od manjinskih grupa i pokušale su da istaknu probleme sa kojima se suočava njihova zajednica u Novom Sadu i Vojvodini. O tim problemima se ovom prilikom javno diskutovalo sa ciljem da se javnost upozna i senzibiliše u odnosu na probleme sa kojima se ove osobe svakodnevno susreću. U odsustvu pluralizma u medijima ovo jeste jedan od dobrih metoda skretanja pažnje javnosti na probleme, od kojih su samo neki: diskriminacija, stigmatizacija, nasilje, nepružanje usluga od strane javnih službi i slično. Zbog toga je kao centralni događaj manifestacije NAŠ PRAJD održan Sajam ljudskih prava, na Međunarodni Dan ljudskih prava 10.12. gde su sve organizacije članice Panonske Platforme predstavile svoj rad zainteresovanim posetiocima i posetiteljkama. Održana je tribina Civilni sektor i ljudska prava na kojoj su učesnici i učesnice pokušali/e da odgovore na pitanje na koji način civilni sektor omogućava očuvanje ljudskih prava ugroženih grupa. Tribini je prethodio sastanak iza zatvorenih vrata organizacija članica Panonske platforme za ljudska prava sa organizacijama koje su izrazile želju da se priključe Platformi. Tom prilikom dogovorena je dalja saradnja i neke od budućih aktivnosti. Finalna aktivnost manifestacije NAŠ PRAJD bila je Karaoke žurka u Kafe-knjižari Nublu, čime je sa osmehom završen i ovogodišnji Prajd dođagaj u Novom Sadu. Nadamo se da će ideja Panonske platforme za ljudska prava privući pažnju većeg broja organizacija civilnog društva sa teritorije Vojvodine i u njima probuditi želju da se priključe Platformi i daju svoj doprinos ostvarivanju ljudskih prava svih ugroženih grupa našeg društva i da ćemo na sledećoj manifestaciji NAŠ PRAJD biti još masovniji, još vidljiviji i još uspešniji. Vodič kroz gej Srbiju

39


OPTIMIST Film ada ovaj tekst bude pred dnju te osnovne potke onime što je pomenuti vašim očima, znaće se kako je roman iz pera Andrea Acimana i učinilo vrednim u ovogodišnjoj nominacijskoj ovako zahtevne i plodonosne ekranizacije. Za lutriji u trci za Oskara prošao nestrpljivije, kanda, i predug uvod u osnovnu film „Call me by Your Name“ temu (Guadagino više od pola trajanja filma (Zovi me imenom svojim) utroši na građenje atmosfere i pipavo gradiranje Luce Guadagnina; u danima i tenzije u očekivanju konkretnijeg ljubavnog zagodinama ove glumljene i nosa između Elija i nešto starijeg i zrelijeg Olidrastične tolerancije prema vera, gosta u Elijevom porodičnom letnjikovcu) svemu i svačemu biće zanim- zapravo nužna je priprema za ono što sledi – ljivo videti kako će Američka uverljiv prikaz jedne strastvene ljubavi očito filmska akademija, to ćudore- oročenog roka trajanja, iznikle iz lahorastog dno veće mahom staraca, reagovati na jedini flerta, pubertetskih damara i opšte zavodljivosti ovogodišnji queer film koji je u potpunosti leta u snovolikom italijanskom krajoliku. Upravo uspeo da dopre do glavnotokovskih teritorija. u toj tački, na kopči između ta dva krajnje komSame oskarovske šanse, kao i krajnji ishod plementarna a ipak dovoljno jasno omeđena trke za tu nagradu, naravno manje je bitan od segmenta ovog filma počiva i esencija privlačpolazne i teško osporive činjenice da je reč o nosti ovog ostvarenja kao celine. Ubedljivost odličnom ostvarenju. Pa još ogromnim delom na kojom Luca Guadagnino stiže i kreće se preko queer teme. Zapravo, „Zovi me imenom svojim“, tog prelaza između nagoveštaja i mogućnosti, kao malo koje filmsko ostvarenje tokom ove go- sa jedne, i nužnog i željenog, sa druge strane, dine uspeo je da u sebi pomiri dosta toga izrazito već sama po sebi predstavlja argument za značajnog – suptilan i promišljen tretman queer mahom unisone i bezrezervne pohvale koje već teme, sinematičku superiornost, zanatsku prefi- mesecima kuljaju iz posve različitih izvora na njenost, vrsnu ekranizaciju valjanog knjiškog račun ovog filma i njegovih ključnih autora. štiva... i emotivnost. I sve to u 132 minuta nenaDa ne bi bilo zabune i kako ovaj prikaz ne bi metljive lepote i nepatvorenosti. „Zovi me ime- skliznuo put ostrašćenog panegirika, napomenom svojim“ je, sva je prilika, ono što je u nimo i istaknimo da priča i osnovni motivi na koznačajnoj meri savremenom queer filmu na pla- jima je zasnovan i ovaj film (kao i literarni neternom nivou manjkalo – kinestetičnosti u sa- predložak mu) u dobroj meri variraju ono pročivršenoj ravnoteži sa emocijom i težinom teme. tano u Forsterovom glasovitom Morisu, a još Uopšteno uzev, „Zovi me imenom svojim“ jedan dokaz u prilog toj tezi je i ime Jamesa Ivokreće od postulata dobro znane priče o prevrat- ryja, reditelja filmskog „Morisa“ i još par ekraniničkom letu u jeku zacija Forsterovih sazrevanja jedne taznamenitih dela, u nane mlade duše; svojstvu scenariste Skrivena ljubav Guadagino, a što je, „Zovi me imenom uostalom, slučaj i sa svojim“; kao i romanom na kome mnoge proze i je ovaj film zasnomnogobrojni filvan, ne beži od movi, i Acimanov uvreženih postavki roman (koji će priče tog, cominguskoro, tokom feof-age podtipa bruara, biti (u izda(priča o odrastanju). nju beogradske Vešto baratanje tim kuće Štirk objavljen piše: Zoran Janković polaznim okvirom u prevodu na srpski priče o letu tokom jezik) i Guadaginov koga će mlađani film u toj jednostavElio krenuti da spoznaje svet drugim očima ot- noj a tako dalekosežno učinkovitoj matrici o vorilo je prostor za prirodnu i skladnu nadogra- muželožničkoj romansi nakon koje će inicirani,

K

Call me by your name

40

www.optimist.rs


po svoj prilici, krenuti tim putem, a inicijator, kanda, skrenuti u pravcu društveno prihvatljivijih i poželjnijih obrazaca ponašanja iznalaze nužni osnovni zamajac radnje. Ipak, u ovom konkretnom slučaju (a ta je ambivalentnost prisutna i u samom romanu) ostaje izvesna, blaga kriptična nejasnoća da li je i Oliveru (kao starijem delu ovog dvojca) takva vrsta seksualnih preferenci poznata od ranije. Između ostalog, upravo u tom finom detalju, u toj neuhvatljivosti i višeznačnosti očitava se autorovo umeće da o uvreženom progovori na dovoljno intrigantan i osoben način; na to se nadovezuje sveopšta eteričnost na planu atmosfere u kojoj konkretno okruženje pruža prirodan okvir za samospoznaje zahtevnijeg tipa. U vizuelnom smislu, Guadagnino i ponajpre Sayombhu Mukdeeprom, direktor fotografije, odlučuju se za široki plan i pastelne boje, i time naglašavajući već pomenutu eteričnost kao suštinski deo, ako ne i samu srž lepote ovog filma. Na tom polju tu su i brojne reference na prethodnike i filmove samog tog tipa – osim „Morisa“, autori ovog filma referišu i na Rommerovu „Letnju priču“, „My Summer of Love“ Pawlikow-

skog i, u prikazu dokolice i intelektualno podsticajne Elijove porodice, tako opčinjene svetom umetnosti i lepim, Bertoluccijevu „Ukradenu lepotu“. Naravno, ovaj film teško da bi bio to što jeste da nije savršene glumačke saigre Arnija Hammera i Timothyja Chalameta, kao Olivera i Elija (imajući u vidu grčko polazište, imenjaka, što je i sugerisano u nazivu samog filma i romana), koji bi, da takva nagrada u sazvežđu Oskara postoji u ovom trenutku, svakako bili zaslužni dobitnici tog odličja za najbolji dvojac na filmu, barem u domenu filmova jasnih umetničkih pretenzija na uzorku godine za nama. Chalamet briljira na temu prikaza nekada i teško zametljivih titraja duše u tim nezgodnim godinama, dok Hammer svoj neosporni mačistički seksepil ovde zauzdava zarad više svrhe, svoga Olivera prikazujući kao nevoljnog zavodnika, koji, pak, i sam čezne da bude zaveden, strepeći nad krajnjim ishodima tog zavođenja i predavanjem drugom. „Call me by Your name“ je odličan film, ali ne i lišen mana; Guadagino, naime, i ovde, kao i u svim prethodnim mu filmovima (ponajpre se to odnosi na „I am Love“ i „A Bigger Splash“, taj prilično nepotreban prepravak čuvenog francuskog „Bazena“), ne uspeva da odoli pa povremeno priču zatrpava izlišnim, mada suptilno predočenim dodatnim motivima; tako se u „Zovi me imenom svojim“ nađe mesta za nimalo potrebne aluzije na moguću zarazu HIV-om (što je imajući u vid početak osamdesetih kao vremenski okvir ove priče bila opipljiva opasnost i mogućnost), što docnije biva zaboravljeno i što nimalo ne zaigra kao podmotiv u završnici filma. Osim toga, postoji i izvesno prenaglašavanje dobrohotnosti Elijevog oca (a što je dodatno potcrtano u odnosu na roman, očito kao spremna protivteža okrutnosti spoljnjeg sveta u koji Elio nakon tog verolomnog leta tek treba da zakorači), te i inače na sva usta hvaljena kreacija Michaela Stuhlberga u toj ulozi u neku ruku odudara od inače neosporno veristički ustrojene priče. Ipak, uz tek dve iole krupnije manjkavosti, „Call me by Your Name“ pred neko buduće kolektivno pamćenja na temu valjanog queer filma šireg opsega i dalekosežnijih dometa stiže kao ostvarenje vredno i divljenja i daleko zamašnijih prikaza i pohvala nego što je ovaj kome je upravo došao kraj. Vodič kroz gej Srbiju

41


OPTIMIST Film

S

va je prilika, ni „Call me by Your Name“, sa sve povremenim a zdravorazumskim reprizama, ne može da bude dovoljan. Duga je ova zima. U to ime... u to ime, evo zbirnog osvrta na još pet sveže dostupnih a recentnih queer filmskih naslova; binarno gledano, ima tu naslova i igranih i dokumentarnih, i za bate i za seke. I za kompletiste, naravno.

ALL MALE ALL NUDE (Gerald McCullouch, 2017) Gorepomenuti dokumentarni film, u režiji mahom (epizodnog) glumca Geralda McCulloucha, svakako može da posluži svrsi kao dovoljno rečit dokument o svetu američkog gej-striptiza, odnosno, života najvećeg i najtraženijeg gej-striptiz kluba na tlu SAD (kluba „Swinging Richard’s“, u gradu Atlanta). Nažalost, McCulloch je ovde izabrao da naprosto beleži i opaža na prvu ili drugu loptu, te se u prilično nerezonski ravnom ritmu smenjuju ispovesti nekolicine naoko raznorodnih plesača i prizori njihovih nastupa i priprema za nastupe u pomenutom klubu. Nažalost, jer, premda ovo ima smisla pogledati, samoj priči o ovom mini-fenomenu sigurno bi dobro došlo više polemičkog žara i slojevitosti da razbije ovu pomalo rutininerski postavljenu opservaciju.

42

www.optimist.rs

FREAK SHOW (Trudie Styler, 2017) Ovo ostvarenje dolazi sa preporukom učešća na nekoliko viđenijih festivala u čijem fokusu prvenstveno američki indie/nezavisni filmovi, kao i nekoliko krupnijih glumačkih imena (uz rasponu od velike Bette Midler, preko mladih Abigail Breslin i AnneSophije Robb do aktuelne Laverne Cox); ipak, ponajviše pažnje privlači to što je ovde reč o celovečernjem rediteljskom prvencu Trudie Styler, dakle, Stingove supruge. „Freak Show“ je, sveukupno gledano, dovoljno simpatičan i pitak film jasnih ideja/poruka inkluzivnog i emancipatorskog tipa i pregledne naracije, koji, pak, na širem planu zastaje na tlu opštih mesta za ostvarenja ovog tipa i ovolikog zamaha. Danak rediteljskom i pripovedačkom neiskustvu Trudie Styler je, na nesreću, platila baš na iznimno važnom aspektu – insistirajući na pravu na posebnost i vlastite izbore uvek i svugde, ona je ovu priču o nesrećnom ali propošno-borbenom gej tinejdžeru koji poželi da se nadmeće za titulu Homecoming Queen nepotrebno opteretila balastom suštinski nesimpatičnog ključnog lika, omladinca već u mladim godinama ogrezlog u, čini se, nepovratni narcizam. Da ne bude zabune, i „Freak Show“, uprkos svemu, zavređuje gledalačku šansu. PRINCESS CYD (Stephen Cone, 2017) Sa polja prekookeanskog indie filma stiže i ova drama o letnjem odmoru nesnađene tinejdžerke koja posećuje rođenu sestru svoje pokojne majke, inače, cenjenu spisateljicu, u pokušaju da sazna više o sebi i svojima. „Princess Cyd“, film koji većim delom zastaje na tački ne baš nadahnjujuće ilustrativnosti, nakon predugog uvoda i podosta teškoća u mapiranju odnosa među likovima, u drugoj polovini ipak dobacuje do poente o samospoznaji i mogućnosti atipičnijih životnih izbora. Iako je, ukupno


uzev, u pitanju upotrebljiva lezbo-drama, scenaristi i reditelju Stephen Conu, autoru i umereno zapaženog takođe queer ostvarenja „Henry Gamble’s Birthday Party“, na dušu se mogu staviti i brojne izlišne i zbunjujuće aluzije i nepreciznosti, kao i očigledan glumački nesklad između iskusne i pouzdane Rebbece Spence, u ulozi tetke, i mlađane Jessie Pinnick, koja tumači lik zbunjene Cyd, a posebno između njih dve i ostatka nedostatnog glumačkog ansambla.

SCRUM (Poppy Stockell, 2015) Poppy Stockell uspeva da u nepun sat trajanja ovog australijskog dokumentarnog filma o pripremama članova tima za svetski kup gej-ragbi klubova dosegne do ravne intelektualističke egzistencijalne zapitanosti nad stanjem sveta i dominantnih svesti u njemu, kao i da suptilno razdrma mačističku postavku ovog (inače, prilično homerotičnog) sporta. Junaci ove priče i zaista su ljudi od krvi i mesa na koje ne pada senka bespogovorne aktivističke ostrašćenosti, te ova priča o izražavanju putem tako grubog i nasilnog sporta daje povoda da bude posmatrana i kao priča znatno šireg implikacijskog zanosa. Osim toga, „Scrum“ zaslužuje pohvale i na vizuelnom planu, jer su se ključni autori dobro pokazali i na sinematskom planu i mimo očigledno ne baš raskošnog budžeta uz koji je nasta-

jao ovaj izrazito zanimljiv i uspeo „mali“ dokumentarni film. THE UNTOLD TALES OF ARMISTREAD MAUPIN (Jennifer M. Kroot, 2017) Rediteljka ovog ostvarenja u potpunosti postiže zacrtano na polju pop-kulturnog ustrojenog dokumentarca, izabravši jednostavan ali neosporno učinkovit pravac kretanja – u ovom filmu naprosto sve je podređeno šarmu i vibrantnoj ličnosti krajnje osebujnog Armisteada Maupina, znamenitog novinara, hroničara, pisca, autora čuvenog serijala „Tales of the City“ i gej-aktiviste. Maupin, u svojoj neodoljivoj kozerskoj i unikatnoj pojavi, sa lakoćom nosi teret centralnog lika povesti koja u isti mah govori i dosta toga o erama u kojima je živeo i stvarao i San Francisku, toj snevanoj koti za mnoge ličnih sloboda željnih. Osim podosta arhivskih ilustracija, ove neispričane priče o gospodinu Maupinu svojim svedočenjima kazuju i njegovi prijatelji, saborci, poštovatelji i obožavatelji, poput Iana McKellena, Laure Linney, Olympije Dukakis, Neila Gaimena, Jonathana Groffa...

Pet predloga

Filmska Queer zima piše: Zoran Janković Vodič kroz gej Srbiju

43


OPTIMIST Pozorište raj prethodne kalendarske godine i prve polovine pozorišne sezone 2017-2018. doneo je par zanimljivih umetničkih projekata kod nas kada je u pitanju LGBT tematika. Ova tema je poprilično marginalizovana u našim pozorištima, što je slučaj i sa temama ostalih manjinskih grupa u Srbiji. I pored toga, predstave sa ovom tematikom postoje i zato bih svakako ovom prilikom SIM kartica mogla da govori? Pitanja su koja se izdvojio dve najuspelije, ne samo po tematici, postavljaju u ovoj predstavi. Tek da ne bio ostalo već i po umetničko – scensko – glumačkom na pitanjima na sceni vidimo i kako se odgovori ugođaju. U pitanju su predstave CRNA KUTIJA, sami pokazuju. Rastrzani između hobija i profekoja igra u Beogradskom dramskom pozorištu, sija, polulaži i istina, uloga prijatelja i supružnika, nastala u koprodukciji sa Beo artom i EDVARD ljudi kao da vode dvostruke živote, ispunjene DRUGI, koja igra u novosadskom pozorištu Újvi- tajnama koje čuvamo duboko u sebi. Izgleda padéki Színház. Pored prikaza ove dve predstave, radoksalno da u vreme kada skoro sve može da pomenuo bih i zanimljiv projekat 50 SHADES OF se sazna o nečijem životu posredstvom društveGAY, u produkciji Čendre Multimedije (Priština) nih mreža, ipak kao da sve više krijemo neke koja je gostovala, na trenutno najznačajnijem veoma važne lične i privatne stvari samo za domaćem festivalu savremenog pozorišta, su- sebe. Ova predstava je na komičan način, poput malog eksperimenta (javno čitanja SMS poruka botičkom DEZIRE festivalu. Jedna od svakako najzapaženijih premijer- i slušanje razgovora na mobilnim telefonima) to nih beogradskih predstava ove polusezone jeste potvrdila. Koliko smo mi zapravo savršeni, a kopredstava CRNA KUTIJA, u režiji Andreja Nosova liko iskreni i da li laž pomaže da nam bude lakše. i dramatizaciji Ane Đorđević, a inspirisana kult- Čemu tajne među ljudima za koje tvrdimo da su nim italijanskim filmom Savršeni stranci Paola nam najbliži? Koliko smo danas zapravo otuĐenovezea. Ova crna komedija na izuzetno in- đeni? U svim naporima da sebe predstavimo što teresantan način postavlja važna i aktuelna pi- savršenijima te groteskne maske nam srastaju tanja iz naše svakodnevnice: Koliko i kako mi sa licem. Da li smo dobri roditelji? Da li smo verni supružnici? danas vidimo javni i Da li bolujemo od privatni život? Okuteške bolesti? Koja pljeni da dočekaju LGBT motivi u novim pozorišnim predstavama nam je seksualna pomračenje meorijentacija? Valja seca, sedmoro prinapomenuti da je jatelja tokom “crna kutija” ovde večere razotkriva ustvari metonimijsvoje najintimnije ska slika mobilnog tajne i žudnje, tratelefona. Telefon je žeći izlaz iz “igre crna kutija naših žiistine” mobilnim tevota. lefonima. Šta je Reditelj je okuistina, a šta tajna? piše: Marko Radojičić pio sjajnu ekipu saKoliko dobro pozradnika. Pored najemo one najpomenute odlične bliže sa kojima i pored kojih živimo? Nekada smo tajne čuvali u adaptacije filma, i ostali elementi predstave su glavi, a danas u SIM kartici. Šta bi bilo kada bi sjajno sprovedeni u delo. Scenografija (moderan

K

Crna kutija i druge

44

www.optimist.rs


stan - trpezarija u zamisli Tamare Branković) i kostimografija (minimalistički dizajnirane poslovne crno – bele kombinacije Selene Org) su sjajno dočarali jedno savremeno, pomalo elitistično, ali i sterilno društvo poslovno uspešnih pojedinaca. Glumci su zaista maestralni u svojim ulogama: Ivan Zarić, Ljubinka Klarić, Petar Benčina, Nataša Marković, Nemanja Oliverić, Ivana Nikolić i Miloš Timotijević. Oni igraju četiri, naizgled zadovoljna bračna para koji bivaju uhvaćeni u igru istine i u toj mreži otkrivaju izvitoperena naličja svojih odnosa. Kao dominantna - glavna tajna su prevare supružnika, ali svakako kao najkomičniji detalj se pokazala zamena telefona između Petra Benčine i Miloša Timotijevića. Tako da prikriveni gej i mačo zavodnik menjaju uloge, što izaziva opštu pometnju kod svih. I upravo je taj detalj ključan kao pokazatelj koliko je teško svoju seksualnu prirodu podeliti sa najbližim prijateljima. Veoma važan detalj u cilju razumevanja pozicije ove manjinske grupe. I dalje živimo u društvu gde je to neprihvaćeno i veoma osetljiva tema za priču. Na komičan način ispričano, put je koji će, nadam se kod nekog dela publike, makar i podsvesno pomeriti prag tolerancije. Koliko je motiv homoseksualnosti u CRNOJ KUTIJI savremen i prikriven, toliko je isti motiv u predstavi EDVARD II novosadskog pozorišta, istorijski i transparentno predstavljen. Reditelj i dramaturg Robert Lenard (umetnički direktor ovog pozorišta na mađarskom jeziku) je na scenu postavio, kod nas retko izvođen, tekst sa kraja XVI veka Kristofera Morloa, Šekspirovog savremenika. Podnaslov dela “nemirna vladavina i žalosna smrt” govori o njegovom raskalašnom i burnom životu koji je imao tragičan kraj, kao sudbina većine junaka istorijskih drama elizabetanske epohe . U najavi predstave se postavljaju

ključna pitanja i motivi : Do koje mere ljubavni život utiče na profesionalizam? Kako identitet i emocija postanu politički skandal koji dovede čak do građanskog rat? Šta se dešava kad privatni život procuri u javni i postane politički problem? Da li je pravi problem u tome što je kralj gej ili su problem osobe koje on bira za ljubavnike? Problematika ove tematike, osim (homo)seksualne orijentacije kralja Engleske (istorijski potvrđene činjenice) jeste I postavljanje prema ulogama i značaju titula koje dobijaju njegovi ljubavnici. Tu se ništa manje može postaviti paralela sa današnjim vremenom (doduše do javnosti danas više dolaze tabloidne priče samo o ljubavnicama). I sam reditelj potvrđuje kompleksnost komada koji se može istovremeno čitati kao drama identiteta, ljubavna tragedija i politička drama, pa čak i kao bildungs roman. U njegovom čitanju u prvom planu je složeni odnosu između kreveta i prestola. Međutim, osnovni motiv dela je ljubav, ogledana u ljubavi kralja prema svojim ljubavnicima, ali i njegove supruge Izabele prema njemu. U ovom, takođe uspelom scenskom delu, glavnu ulogu Edvarda II, igra sjajni Zoltan Puškaš, dok njegovu suprugu Izabelu ništa manje impozantno igra Andrea Jankovič. Svojevrsni kuriozitet jeste njihov veliki povratak na scenu, posle dugogodišnjeg odsustvovanja (Zoltan se poslednjih desetak godina posvetio režiji, a Andrea se posle sedam godina odsustvovanja vratila glumi). Izuzetnu rolu ljubavnika Gavestona ostvario je Arpad Mesaroš. U jednom od najboljih ansambala u zemlji učestvuju i glumci: Bence Salai, Ištvan Kereši, Judit Laslo, Atila Nemet, Livia Banka, Daniel Gomboš, Atila Giric, Robert Ožvar i Gabor Pongo. Savremenom konceptu predstavi su doprineli scenografija i kostimi (Nora Arva), gde se pobeglo od Vodič kroz gej Srbiju

45

>>


OPTIMIST Intervju autentičnog vremena, a predstavi je tako dat savremeni akcenat. Nisu se izbegle scene ljubavisanja glavnih aktera, ali je veoma snažno prikazana osuda tadašnjeg državnog aparata (vojska, crkva, savetnici). U predstavi je prikazano kako je jaka moć kralja, čije su odluke često bile neprikosnovene. Radnja je veoma dinamična, veliki broj scena se brzo smenjuje. U skoro puna dva sata gledamo veliki broj istorijskih aktera i rediteljsko je umeće da svaku od tih scena prikaže dopadljivom i bez ponavljanja (u pitanju je više od dvadeset scena). Na koncu konca “Edvard II” je priča o vladaru koji je svoje ljubavi platio životom. Na subotičkom Desire festivalu, kao jedna od istaknutijih predstava je bila i 55 SHADES OF GAY – Balkansko proleće seksualne revolucije u produkciji Čendre Multimedije (Priština) prema tekstu Jetona Neziraja, u režiji Blerte Neziraj. U pitanju je zabavna i provokativna predstava o LGBT zajednici I politici prema njima na Balkanu, sa osvrtom na Evropu. Na komičan način prikazan je rad međunarodnih nevladinih organizacija koje pokušavaju da iskoriste homofobično okruženje kako bi prikupili sredstva za implementaciju svojih socijalnih i edukativni projekata. Jedno od pitanja koje se postavlja je i: Da li je moguća seksualna sloboda na Balkanu? Ili, da li Balkan može da započne Balkansko proleće seksualne revolucije? Predstavu izvodi pet kosovskih glumaca (Tristan Haljiljaj, Bujar Ahmeti, Šengilj Ismailji, Semira Ljatifi i Aljketa Siljaj) u produkciji umetničkog tima iz Nemačke, Kosova, Francuske i Srbije. Iako estetika predstave naginje kiču, njena najviša vrednost ogleda se u aktuelnoj problematici, a manje u umetničkim elementima predstave. Po sredi je važno delo koje na komičan način govori o bitnim društvenim temama. Kroz dijaloge, iznošenja činjenica i komične simulacije na sceni, glumci se poigravaju sa EU i njenim zakonima koji možda nikada neće biti ozvaničeni u ovom delu Balkana. Ova tri scenska dela na analitičan I nadasve umetnički uspeo način gledaocu otvaraju novi horizont u poimanju ljubavi I međuljudskih odnosa. Za domaći teatar je ovo odličan iskorak u osetljivu tematiku od koje naš kulturni prostor I dalje zazire.

46

www.optimist.rs

snovan pre više od 40 godina u cilju predstavljanja tradicionalnog baleta kroz parodiju i zamenu uloga među polovima, Balet Trokadero od Monte Karla je na početku nastupao u kasnim terminima off off Brodveja. Zahvaljujući dobrom poznavanju gvozdenog baletskog repertoara i komičnih situacija na sceni, kao i zapanjujućom tehnikom muškaraca na vrhovima prstiju, poneli su status pozorišnog fenomena. Komedija se postiže preuveličavanjem slabosti, scenskih nezgoda i bajkovite banalnosti ozbiljne igre. Činjenica da krupna tela delikatno balansiraju na prstima kao labudovi, vile i princeze – prikazuje fantastičan duh vrhunske igre, ne rugajući se, već oduševljavajući iskusnu i početničku publiku. Pre nekoliko godina, ova njujorška trupa je mesecima pre svojih nastupa u Beogradu i Novom Sadu, rasprodala ulaznice! Zato dolaze ponovo na Beogradski festival igre, i to u Pozorište na Terazijama. Predstave su zakazane za 26. i 27. mart, 2018. Šta mogu očekivati od vaših predstava oni koji možda nikada nisu gledali balet? Jednu dobru predstavu, spoj komedije i baleta. Šta želite da publika doživi? Želim da svi dobro provedu svoje vreme. Danas je to najvažnije, jer svima nam je uvek dan kratak i imamo malo vremena za sebe. Balet Trokadero od Monte Karla je osnovan u Njujorku, davne 1974. godine. Kažite nam nešto o istoriji trupe. Trupu su 1974. godine osnovali momci koji su bili dobri igrači, i još bolji komičari. Krajem 60-ih godina život u Njujorku nije bio ovako skup, pa je veliki broj umetnika baš u tom gradu eksperimentisao sa različitim vrstama pozorišta i komedije. Ideje nisu bile unapred određene finansijama. Zapravo, ovi momci su se okupili i postavili jedan zaista dobar program, koristeći tradiciju Mikija Runija i Džudi Garland. Tako je sve krenulo. Prošlo je više od četiri decenije, i bilo je mnogo uspona i padova. Osnovni cilj kompanije je ostao isti, a to je duhovit osvrt na klasičan balet. Sam naziv trupe već podseća na čuveni Ruski balet Serža Đagiljeva koji je početkom XX veka našao utočište u Monte Karlu...

O


Prema urnebesnim biografijama vaših igračica, odnosno igrača, može se zaključiti da se radi o velikoj trupi? Ako pogledate našu web stranicu, videćete da svi imaju žensko, odnosno umetničko ime, ali je tu i njihovo pravo ime. Ipak, postoji samo 16 igrača u trupi. Imamo igrače iz celog sveta, sa različitim godinama staža u našoj kompaniji. Na primer, Robert Karter je sa nama pune 22 godine, a Filip Martin Nilsen je ovde 3 godine. Zašto su baš svi muškarci? Prvobitno su naše predstave bile zamišljene kao šou programi transvestita. Međutim, žene koje su se oblačile i igrale kao muškarci, jednostavno nisu bile tako smešne kao muškarci u ženskim ulogama. Kako posluje jedna ovakva trupa? Mi imamo oko 200 predstava godišnje. Obično smo u januaru, februaru i martu u svojoj zemlji, to jest – na američkoj turneji. Tradicionalno krajem marta nastupamo u Kenedi Centru, i to sa celim simfonijskim orkestrom. Zatim, u proleće idemo u Evropu. Ove godine počinjemo svoju evropsku turneju baš sa predstavama u Beogradu! Nakon toga imamo japansku turneju, zatim odlazimo u Australiju...

Troksi stalno putuju? Da, brojne turneje Troksa obuhvatile su više od 20 velikih turneja u Australiju i na Novom Zelandu. Išli smo čak 39 puta u Japan, gde postoji brojan klub naših fanova. Deset godina za redom gostujemo i u drugim delovima Azije, često odlazimo u Južnu Ameriku i Južnu Afriku, a preko 100 turneja imali smo po Evropi. Koja je Vaša poruka za publiku? Samo dođite i budite spremni da se dobro provedite! I dovedite decu! Kada je trupa počela sa radom, i dugo nakon toga, predstave koje smo prikazivali nisu se smatrale prigodnim za decu. Srećom, društvo se promenilo i sada uvek imamo mnogo dece u našoj publici. Troksi mogu poslužiti kao odličan uvod u baletsku umetnost. Interesantno je kako se ovaj sadržaj danas smatra pomalo tradicionalnim. Pre Beogradskog festivala igre, beogradska publika je imala mogućnost da vidi dokumentarni film o fenomenu zvanom Balet Trokadero od Monte Karla? „Buntovnici na prstima“ je prvi dokumentarni film koji govori o našoj trupi. Premijerno je prikazan početkom februara 2017. godine. Film prikazuje sve ono što se događa iza scene, otkriva intimne priče svojih igrača, pokušava da objasni neverovatan uspeh naših predstava širom sveta. Aja Jung je odmah tražila ovaj film, kako bi ga prikazala u Jugoslovenskoj kinoteci, pre našeg drugog dolaska u Srbiju. Mislim da film slavi jedinstvo ljudske zajednice, kroz različite priče o

Balet trokadero od Monte Karla

Tori Dobrin Beogradski festival igre

poreklu, snovima, ljubavi, gubicima, odlučnosti, upornosti... To je dokaz da balerina nije samo žena koja igra, već prava revolucija u naizgled blještavoj i naivnoj baletskoj tu–tu suknjici. Vodič kroz gej Srbiju

47


OPTIMIST Priča sa naslovne strane ovani Đani Versaće je bio čuveni modni kreator i dizajner filmskih i pozorišnih kostima. Na njegove kreacije najviše uticaja su imali Endi Vorhol, moderna apstraktna umetnost i prostitutke iz njegove rodne Ređo di Kalabrije. I sam je više puta ponavljao kako nikada ne bi postao ono što jeste da nije odrastao u ovom najsiromašnijem, ali i najživopisnijem, delu Italije. Kalabrijom su u doba njegovog detinjstva udruženim snagama vladali mafijaši, beznađe i siromaštvo. Ovakve prilike su uticale da se veliki broj mladih devojaka posveti pružanju seksualnih usluga u zamenu za novac. Dok ga je vodila kroz ulice grada majka malog Đovanija imala je običaj da ga često cima za ruku pokušavajući da mu odvrati pažnju od prijateljica noći koje su ispred bordela reklamirale svoju robu. Smerna Frančeska Versaće se svim silama trudila da svog sina vaspita u strogom katoličkom duhu. Kada je već postao slavan Đani se često šalio govoreći kako verovatno ne bi obraćao toliko pažnje NA prostitutke da se njegova majka nije toliko trudila da mu skrene pažnju SA njih. Kasnije je damdesetih napušta studije arhitekture i odlazi upravo u izgledu „tih prelepih, magičnih žena“ u Firencu kako bi otpočeo karijeru u modnom tražio inspiraciju za svoje modele koji su mu do- biznisu. Od formalnog obrazovanja iz oblasti dineli svetsku slavu. Zato je voleo da naglašava zajna nema ništa, tako da jedino može da se osloni na bogato iskustvo koje je stekao u majkako on „sve vreme šije za drolje“. Dok je njegov stariji brat voleo bejzbol, mali činom krojačkom salonu. Pametnom i talentoĐovani je svoje slobodno vreme provodio u vanom Đaniju to je sasvim dovoljno za početak. Donatela je u majčinom krojaFirenci upisala knjičkom salonu gde je ževnost i vikende u društvu dvadeseprovodi u studiju tak zaposlenih žena svoga brata. Kasnije prelazio svoje prve American Crime Story - Sezona 2 se sele u Milano dizajnerske metre. gde Đani radi za Imao je svega deset neke poznate godina kada je namodne kuće. U 32. činio svoje prve godini života, na kreacije. Njegova nagovor brata Sanmala sestra Donapiše: Milan Aranđelović tija, Đani osniva tela je mogla da se sopstvenu kompapohvali kako je već niju. Kako bi pomosa jedanaest gogao bratu Santi je, dina ponela haljinu kao diplomirani koju je dizajnirao ekonomista, napustio posao računovođe u rodjedan Đani Versaće. Uprkos protivljenju oca Đani početkom se- nom gradu. Tako je u milanskoj Via dela Spiga

Đ

Versace

48

www.optimist.rs


1978. godine otvorena prva prodavnica sa ženskom kolekcijom. Kao zaštitni znak odabrana je glava Meduze zato što je Versaće bio fasciniran grčkom mitologijom odakle je i odabrao mit o fatalnoj ženi koja umesto kose ima zmije i čiji pogled pretvara u kamen. U početku prodaja nije išla tako dobro, ali je trenutak bio idealan. Milano se u to doba borio za svoje mesto pod modnim suncem i nametao kao prestonica mode tako da je uspeh talentovanog momka sa siromašnog juga bio gotovo izvestan. Tokom osamdesetih godina minulog veka Versaće je uspeo da se nametne kao omiljeni dizajner rok i pop zvezda, glumaca i članova kraljevskih porodica. Zvezde su volele njegove odevne predmete upravo zbog doze erotičnosti koje su sa sobom nosili. Govorilo se da su njegove haljine popularne samo zbog tela koje otkrivaju, a takođe se pričalo kako Armani oblači supruge, a Đani ljubavnice. Osim što je dizajnirao za njih on je takođe bio inspiracijama nekim umetnicima. Tako mu je, na primer, Elton Džon posvetio album koji je objavio 1997. godine, a 2007. je na scenu milanske Skale postavljen balet u čast slavnog dizajnera. Iako su večernje

haljine iz njegove kolekcije prodavane i po ceni od 15.000 dolara Versaće je lansirao i modne linije namenjene klijenteli sa skromnijim primanjima i davanjima, dečju odeću, nakit, parfeme, galanteriju kao i niz luksuznih proizvoda za kuću. Njegova firma je imala godišnji obrt od 800 miliona dolara, a prodavnice širom sveta su nicale kao pečurke posle kiše. Poznat je i po tome što je uveo plemenit običaj da manekenkama isplaćuje enormno visoko honorare kako bi ih pridobio za reviju. Bilo je to doba vladavine Versaćea kada su modnim pistama hodale Naomi, Sindi, Linda… Bio je i veliki ljubitelj umetnosti kao i kolekcionar dragocenih dela iz raznih epoha i različitih stilova. Nikada nije krio da je homoseksualac, a veći deo života proveo je u emotivnoj vezi sa Antonijom D’Amikom, koji je takođe bio modni dizajner, zadužen za sportsku liniju. Tazbina svog zeta nikada nije prihvatila i zavolela. Sredinom devedesetih dijagnostikovan mu je karcinom, nakon čega su usledili meseci hemoterapije. U ovom periodu sama smrt polako počinje da biva inspiracija, tako da su na jednoj Vodič kroz gej Srbiju

49

>>


OPTIMIST Priča sa naslovne strane

reviji modeli nosili krstove, a njegov omiljeni model Naomi Kembel je ispalila nekoliko ćoraka iz pištolja. Ipak, nije rak ono što će tri godine kasnije došlo glave slavnom dizajneru već „ljudski faktor“. Pedesetogodišnji Đani Versaće je tog 15. jula 1997. godine izašao iz svoje kuće u Majamiju da bi kupio novine i ritualno popio kafu u obližnjem kafiću. Svedoci kažu da tog jutra nije kupio kafu već samo magazin „Vog“. Na povratku kući, pre nego što se popeo uz stepenice svoje vile, Đanija je sa dva hica u glavu i vrat usmrtio serijski ubica Endi Kunanan. Jedini svedok bila je televizijska voditelja Mersiha Čolaković koja je radila na TV Sarajevo i TV Beograd. Na sudu je najpre svedočila pod lažnim imenom bojeći se odmazde italijanske mafije, a tek posle pod pravim imenom. Usledila je jedna od najneuspešnijih potraga u istoriji. Policija je tapkala u mraku, a ubrzo nakon zločina Kunanan je izvršio samoubistvo. Iza sebe nije ostavio oproštajno pismo u kome bi objasnio svoje motive. Pokrenuta je policijska istraga koja je trajala čak pet godina. Bezuspešno su traženi motivi zločina, koji do danas nisu razjašnjeni. Istragu su pratili protivrečni detalji i teorije koje nisu dovele do konačnog odgovora. Podaci iz biografije Endrua

50

www.optimist.rs

Kunanana nisu prestajali da pune novinske stupce, a najviše se pisalo o tome da je serijski ubica bio muški žigolo. Otkriveno je da je tom profesijom počeo da se bavi kao srednjoškolac i da je često ucenjivao svoje mušterije. Ispostavilo se i da nije bio samo „Đanijev obožavalac“ već da su se njih dvojica upoznali na jezeru Komo u Italiji, kao i da su se početkom devedesetih sreli u San Francisku. Da li su se viđali i nakon toga, ostalo je misterija. Na Đanijevoj sahrani prisustvovalo je više od dve hiljade ljudi, a između ostalih bila je prisutna i Dajana, princeza od Velsa, koja je mesec dana kasnije i sama nastradala pod nerazjašnjenim okolnostima. Motivi Kunananovih zločina do danas nisu otkriveni u potpunosti što je inspirisalo kreatore serije „Američka krimi priča“ da drugu sezonu posvete upravo ovom ubistvu. Nakon izuzetno hvaljene i višestruko nagrađivane prve sezone, posvećene suđenju O’Džeju Simpsonu, kreator Rajan Marfi odabrao je još jednu slavnu ličnost kao temu svog serijala. Serija počinje od kraja, od samog ubistva, a onda paralelno pratimo kako se razvijao život slavnog kreatora i ozloglašenog kriminalca. „Kunanan je smišljeno birao svoje mete,


ljude koje je želeo da osramoti, ponizi, da se na neki način osveti za život kakav on sam nije mogao da vodi“, rekao je Marfi. „Nije me zanimala sama procedura oko zločina već pokušaj da razumemo psihologiju nekoga ko je počinio te strašne stvari.“ Serija je zasnovana na knjizi „Vulgarne usluge“ („Vulgar Favors: Andrew Cunanan, Gianni Versace, and the Largest Failed Manhunt in U.S. History”) novinarke Morin Ort iz 1999. Iako je porodica Versaće ovo delo kritikovala kao fikciju i odbila da učestvuje u seriji, producenti kažu da je reč o „pažljivom izveštavanju i temeljnom istraživanju”. Morin Ort u knjizi iznosi tezu da je Kunananova motivacija bila slava po svaku cenu i to ako je moguće sa što manje truda. Ona smatra kako je ubica želeo da živi kao Versaće, ali da ne uloži više truda nego što je potrebno da se smeste dva metka u nečiju glavu. „Znate, u današnjem svetu nije tako velika razlika između toga da budete slavni zbog zločina ili zbog seks trake kao Kardašijanke ili da postanete predsednik Amerike jer ste bili rijaliti zvezda“, kazala je Morin Ort. Edgar Ramirez koji u seriji tumači ulogu slavnog kreatora smatra da je Đanija ubila homofobija.

„Kunanan je svako veče bio na vestima, svi su ga tražili, ali iz nekog razloga nisu mogli da ga uhvate“, kaže Ramirez. „Đanija je, na kraju, ubila homofobija. To nam je stalno iskrsavalo pred očima dok smo čitali izveštaje o istrazi. Kunanan nije zaustavljen isključivo zbog svojih gej veza.“ Kunanan je predstavljen kao duboko poremećen čovek koji je održavao odnose sa imućnim starijim muškarcima i navodno bio ili ljubavnik ili prijatelj sa najmanje dvojicom od svojih pet žrtava. Riki Martin koji u seriji tumači ulogu Đanijevog životnog partnera Antonija D'Amika smatra kako bi ova antigej predrasuda trebalo da bude eliminisana iz javnog diskursa jer šteti LGBT zajednici. Smatra da je važno da iskoristi svoju popularnost kako bi se borio protiv mržnje i diskriminacije. „Ako ne koristim moć koju mi muzika ili ova uloga pružaju i sam bih bio posredni saučesnik zločina“, kazao je Martin. Glavni sukob u seriji između Đanija i njegove sestre Donatele, koju tumači Penelope Kruz, jeste oko toga da li bi on trebalo da se javno autuje ili ne. Donatela je smatrala kako bi ovaj čin bio koban po njihovu modnu imperiju. Male su šanse da će Đanijeva sestra pogledati seriju jer je već izjavila kako je i dalje boli kada njenog brata prikazuju neistinito i lažno. U zvaničnoj izjavi kuće „Versaće” piše da je „serija tužan pokušaj da se stvori senzacionalna priča i da je od svih mogućih prikaza Đanija odabrana lažna, izobličena verzija Morin Ort”. Daje se navodi kako Morin Ort tokom rada na svojoj knjizi nikada nije kontaktirala članove Đanijeve porodice tako da zbog toga nije imala neophodne podatke da ispriča celu priču. Zanimljivo je da je deo scena snimljen je u pravoj Versaćeovoj vili u Majamiju. Rajan Marfi je rekao da je to bilo posebno iskustvo. Enterijer nekadašnjeg Đanijevog doma je više nego poseban. Iza Đanija Versaćea je ostala modna imperija o kojoj se staraju njegova sestra i brat, a veliki deo bogatstva koje je pre njegove smrti iznosilo milijardu dolara, nasledila je i njegova sestričina Alegra. Ostao je i niz članaka, tekstova i knjiga o tome zašto je mladi sociopata tog kobnog dana ubio slavnog kreatora. Jedna od teorija pretočena je u igranu seriju koja je pred gledaocima. Vodič kroz gej Srbiju

51


OPTIMIST Književnost prkos oštroj konkurenciji u knji- tanju je bila zbirka pesama „Vlati trave“. Dok je ževnom svetu je mali broj tako radio na ovom delu na svom pisaćem stolu je upečatljivih i osobenih ličnosti imao nalepnicu sa natpisom „Stvaraj!“. Da bi kao što je bio Volt Vitman. uštedeo na troškovima Vitman u štampariji sam Rođen i odrastao u siromašnoj slaže slova za svoju knjigu. Nije objavio svoje radničkoj porodici Vitman je od ime na naslovnoj strani, već se ono spominje u formalnog obrazovanja imao jednoj od pesama i na stranici o autorskim prasamo nekoliko razreda osnovne vima. Umesto imena Vitman na početku knjige državne škole. Kada je napunio stavlja svoju sliku koja prikazuje običnog čoveka jedanaest godina otac ga je u košulji koji nosi šešir na glavi i jednu ruku lezbog nemaštine ispisao iz škole žerno naslanja na struk. Na ovaj način autor želi i time je formalno obrazovanje da pošalje poruku kako on nije neki tamo intemladog Volta bilo okončano. lektualac sa uramljenom diplomom Harvarda Ovo ga nije sprečilo da se sam obrazuje. Na- već osoba koja simboliše slobodan duh i sve pupravio je školski program u kome je izučavao teno što iz toga proističe. Takođe je želeo i da rageografiju, istoriju, književnost, arheologiju, a skrsti sa engleskom pesničkom tradicijom i sam je odlazio u muzeje, biblioteke, na predava- stvori originalan američki ep. Ironično je što je nja… ova zbirka tokom njegovog života bila popularUbrzo počinje da radi kao šegrt u štampariji. nija u Britaniji nego u Americi, jer su Englezi VitBila je to idealna prilika da se okuša i u novina- mana prepoznavali kao revolucionara i prvog rstvu. Njegov prvi novinski članak govori o pesnika homosekslualne orijentacije. Osoben afroameričkom robu koji je umro u 120 godini i portret je i odličan marketinški potez jer se na koji se seća Njujorka „kada su u njemu bile samo ovaj način razlikuje od ostalih iz gomile, a istotri kuće“. Vitman napreduje do mesta urednika, vremeno gradi brend svog lika, tela i dela. Priliali zbog finansijske krize dobija otkaz i počinje kom svoje američke turneje Oskar Vajld, čija je da radi kao nastavnik. U jednom trenutku ku- karijera bila na klimavom početku, je insistirao puje pisaću i štamparsku mašinu i osniva sop- da poseti Vitmana kako bi sa njim porazgovarao stvene novine. Nakon što je ova avantura ne toliko o književnosti koliko o promovisanju okončana sa velikim neuspehom Vitman se iste. Vajld je odmah nakon posete Vitmanu dao vraća svom pedagoškom radu. da mu se izrade one i danas čuvene fotografije Na početku karijere objavljivao je, sa zane- koje je odmah počeo da deli svojim obožavaomarljivim uspehom, prozu i poeziju za mnoge cima. O ovoj poseti Oskar Vajld je jednom od časopise. Autori „Istorije američke književnosti“ prvih gej aktivista Džordžu Sesilu Ivsu kazao između ostalog kako „Imam poljukažu „Pored Emerbac Volta Vitmana sona i Toroa, Vitman još uvek na svojim izgleda plitak, povrusnama“. Ma šta to šan i neznalica“. značilo. Volt Vitman Samo deset godina Iako je živeo i kasnije isti taj naveimao intenzivna deni Emerson će prijateljstva sa brojpozdraviti Vitmana nim muškarcima i kao „prvog stvamladićima o Vitmaraoca američke novoj seksualnosti piše: Milan Aranđelović poezije“. se i dalje vode raVitman ponovo sprave. Mnogi smadobija posao u traju da je štampariji. Počinje neosporno bio gej da piše ono što će ili biseks, ali dosta ga proslaviti i načiniti jednim od najvažnijih njih sumnja da je ikada „konzumirao“ istopolni stvaralaca u istoriji američke književnosti. U pi- seks.

U

Muški bukvar

52

www.optimist.rs


Ovo mu nije smetalo da jednu pesmu posveti tragično nastradalom američkom predsedniku Abrahamu Linkolnu kome se Vitman divio. U pitanju je pesma „O kapetane, moj kapetane!“ koja je i danas verovatno najpoznatije njegova pesma zahvaljujući pre svega filmu „Društvo mrtvih pesnika“. Zbog čestog recitovanja ove pesme na brojnim državnim skupovima i insistiranjem da je u pitanju rodoljubiva poezija Volt Vitman je jednom prilikom izjavio kako žali što ju je uopšte i napisao. „Vlati trave“ na početku nisu imale zapažen uspeh sve dok puritanci delo nisu proglasili nemoralnim naročito zbog slobodne obrade seksualnog života i homoerotskih tonova. Nakon toga „Vlati trave“ postaju bestseler, krišom kupovana i konzumirana roba, a Vitman je do kraja života samo objavljivao nova i dopunjena izdanja ove zbirke. Budući da je u pitanju renesansna osoba samouka po obrazovanju i široka po interesovanju Vitman je napisao i seriju novinskih tekstova nazvanim „Manly Health and Training“ u kojima se bavio i pitanjima zdravlja, vežbanja, zdrave ishrane, putenosti… Ovi članci su bili skriveni gotovo 150 godina i sačuvani su samo u zahvaljujući pažljivim bibliotekarima. Tekstove je sasvim slučajno pronašao jedan student i to prvo kao referencu u digitalizovanoj bazi podataka, a zatim i u tekstu na mikrofilmu. Vitman je

ove tekstove počeo da objavljuje u septembru 1858. godine u vreme kada su „Vlati trave“ imale već dva izdanja. Nedavno je izdavačka kuća „Arete“, pod nazivom „Muški bukvar“ i u prevodu Igora Stanojevića, objavila ovu zbirku saveta i pogleda na svet zdravlja i vežbanja čuvenog pesnika zahvaljujući kojima će i naša publika imati priliku da zaviri u savete o zdravlju i ishrani koje je pre više od jednog veka davao Volt Vitman. Većina tekstova je i dalje prilično aktuelna i lako možemo da ih zamislimo u nekim današnjim medijima. Volt Vitman se u ovim tekstovima obraća svima, a ne samo sportistima. Naročito apeluje na one koji se bave intelektualnim radom da se posvete vežbanju ili, makar, dugim šetnjama u prirodi. Na jednom mestu Vitman piše kako je „razvoj izvanredne rase muškaraca, krupne građe i čiste krvi od većeg značaja“ nego tehnološka i filozofska istraživanja. Zato predlaže izgradnju sala za gimnastiku u svakoj školi. Naravno, zagledan u drevne grčke gradove, Vitman naglašava jednaku važnost umnog i fizičkog vežbanja kao i njihovu međusobnu uslovljenost. Smatra kako „fini muški moralni karakter proizilazi iz savršenog stasa“ i zato predlaže idealne vežbe i sportove kojima se razvija celo telo. Za mišiće nogu preporučuje ples, a boksu je posvetio ceo jedan duži članak. Smatra da su duvan i alkohol opasni u mladim godinama i zato veruje da bi ih trebalo zabraniti deci. Sa druge strane prednost daje alkoholu, a ne gaziranim pićima. Vitman se takođe brine zbog prevelike i često bespotrebne upotrebe lekova (uglavnom smatra da se svaka boljka može izlečiti dobrom šetnjom u prirodi) i upozorava mlade i one druge da se čuvaju polnih bolesti. Daje savete vezane za ishranu gde prednost daje mesu, naročito krtini, i tvrdi da nema ništa protiv vegetarijanstva, ALI. Naročito je protiv upotrebe krompira u ishrani. Daje savete kako bi ljudi trebalo da izbegavaju stres i nerviranje, kako izbeći i pobeći iz depresije i melanholije (šetnjom, zna se). Veliki značaj pridaje i vežbanju glasa. Kada smo već kod glasa Vitman smatra da je brada prirodna zaštita grlu i da je nikako ne bi trebalo brijati (u pitanju je MUŠKI bukvar, tako da bi dame savete za zaštitu grla trebalo da potraže na nekom drugom mestu). Volt Vitman je živeo prilično dugo za uslove svoga vremena. Možda upravo zbog toga i ne bi bilo loše poslušati neki od njegovih saveta. Vodič kroz gej Srbiju

53


OPTIMIST Intervju

R

oman Bojana Krivokapića, koji smo u prošlom broju predstavili u duplom prikazu ušao je u uži izbor za NIN-ovu nagradu, ali, na našu žalost nije pobedio. Uprkos tome, knjiga je dobila veliku vidljivosti, što će uticati da do većeg broja čitalaca dođe ova izvanredna priča. Vaš roman prvenac je ušao u uži izbor za NIN-ovu nagradu. Da li ste očekivali takav uspeh? Nisam. Iznenadio me je i obradovao taj uži izbor. Pomogao je da više ljudi čuje za knjigu, dao joj je vetar u leđa. „Proleće se na put sprema“ je posle srpskog doživelo i bosansko izdanje, a veoma su posećene i Vaše promocije u zemljama bivše Jugoslavije. Kako ste doprli do, da tako kažem, „inostrane“ publike? To biste morali da pitate čitaoce i čitateljke. Oni su domaća publika, po svemu, nema tu inostranog ni u tragovima. Dok sam pisao roman, nisam razmišljao da li će se i kome dopasti. No ipak, želeo sam da knjiga dobije nekakav život, da je bude po knjižarama, da ljudi znaju da postoji. Mislim da je to želja svakog pisca, život knjige, a ne da ostane po kojekakvim kutijama i budžacima. Posle Red boxovog izdanja, nakon nešto više od četiri meseca, roman je doživeo i Buybookovo izdanje, što znači da se danas može kupiti u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Deo želje mi se ostvario. Vaša zbirka priča „Trči Lilit, zapinju demoni“ pobedila je na javnom konkursu Narodne biblioteke iz Kikinde iako je pisana i na ekavici i na ijekavici. Kasnije je ova knjiga dobila nagradu „Edo Budiša“ koju dodeljuje Istarska županija. Da li ste imali problema zbog ove jezički neujednačene knjige budući da živimo u zemljama jezički polupismenih čistunaca kojima je važnija forma od suštine? Knjiga je pisana na standardima i dijalektima lingvistički istog jezika, kojima ne treba prevod

54

www.optimist.rs

da bi se međusobno razumeli. Ne razume samo onaj ko neće da razume. A to onda nije pitanje jezika, već stava. Nekad jednostavno glupog stava, a nekad promišljenog i opasnog. Pomenute nagrade, kao i četvrto izdanje knjige koje je u najavi, svedoče da je tih tzv. čistunaca ipak manje, a da je više čitalaca koji se ne pecaju na frktanje pomenutih. Čitalaca koje zanima književnost. Ja volim jezik i uživam u pisanju, a pisanje je istraživanje, kako samog jezika, tako i konteksta i okolnosti koji utiču na njega. Ne pristajem na politike čišćenja i razdvajanja jezika. Srpski, bosanski, hrvatski, crnogorski… jesu varijante istog jezika ili su u pitanju sasvim različiti jezici? Lingvistički gledano – u pitanju je jedan jezik, politički pak posmatrano – to su četiri standardna jezika. Čitajući roman „Proleće se na put sprema“ nisam mogao da se otmem utisku da se sa setom osvrćete na život u bivšoj Jugoslaviji. Vi se rođeni 1985. godine. Da li mogu da kažem kako ste „tako mladi, a već jugonostaligičar“ ili je samo u pitanju emotivan odnos prema sopstvenom detinstvu kao svojevrsnoj zemlji iz bajke u koju više niko od nas ne može da zakorači osim kroz sećanja?


Nije to samo bajka. Postoje i činjenice. Jugoslovenski socijalizam je neodvojiv od antifašističke borbe u Drugom svetskom ratu, od opismenjavanja velikog dela stanovništva, unapređenja položaja žena u društvu, uspostavljanja kulture imanja godišnjih odmora, priče o sigurnijem i slobodnijem životu u kojem se manje brinulo da ćeš ostati bez krova nad glavom, da ćeš crći jer ne možeš da platiš lečenje. Mogao bih nabrajati dalje. Ne bih rekao za sebe da sam jugonostalgičar, iako nemam problem da mi se prilepi i ta etiketa. Pre bih rekao da sam neko ko voli ljude i želim da nam svima bude bolje, koliko god to nekima isprazno zvučalo. A nije isprazno želeti da budemo ravnopravniji, da nam se ne uskraćuju prava za koja su se ranije generacije izborile, da živimo dostojanstvenije od ove bede u kojoj smo u poslednjih više od dvadeset godina, i u koju tonemo sve dublje. Teško je, naročito za ljude koji Vas ne poznaju, odrediti granicu gde prestaje stvarnost, a počinje fikcija. Čini se da na trenutke iskoračite iz uloge pripovedača kako biste direktnije rekli šta mislite o određenim temama. Bavite se i aktivizmom, pa mi se čini kao da u nekim trenucima aktivista nadvlada pisca. Koliko se junak Vašeg romana Gregor razlikuje od Bojana? Kako odrediti granicu između vas dvojice? Granica je vrlo jasna, Gregor je lik u romanu, ja sam Bojan. Nakon objavljivanja prve knjige shvatio sam da će najčešće sve što napišem neki čitati kao moje lične priče. Dnevničke zabeleške. Ispovesti. Možda jednom stvarno sednem i ispovedim se javnosti. Sručim u tekst sve. Za sad mi tako nešto ne pada na pamet, jer ne vidim zašto bi to ikoga zanimalo. Autobiografsko u književnosti shvatam ne kao nešto nužno lično proživljeno, već nešto što me se na različite načine tiče, što me kopka, tišti. U tom smislu je sve što sam napisao autobiografsko. A kako je jezik u ideologiji, tako je i svaki tekst politički. Nema apolitične književnosti. Postoje samo pisci i spisateljice koji veruju u ispraznu i besmislenu priču da književnost ne treba da ima veze s politikom.

Junak Vašeg romana kroz razgovore sa raznim ljudima pokušava da ih, uprkos očitim ideološkim (i civilizacijskim) razlikama između njih, razume ili, makar, sasluša. Da li bi gomila problema i nesuglasica bila lako ili lakše rešena kada bi ljudi, vreme koje troše na pronalaženje razlika, utrošili na razumevanje i slušanje, da tako kažem, „druge strane“? Gregor se u ovih sto pedesetak strana knjige naslušao najrazličitijih priča, i onih koje ga se tiču, i onih koje ga, naizgled, ne dotiču. Ali on uporno sluša, pohranjuje te priče u škrinju sećanja, ne da im da iščile. Pokušava da ih razume, tako rasparčane. Svojim činjenjem on pokušava da razume kontinuitet, da nije sve od juče i da se ne završava sutra. Dakle, kultura imanja kontinuiteta, nasuprot blaženoj nesvesti o onome što nam je prethodilo, i što nam sledi. A to sa tzv. drugom stranom – mislim da smo češće sa iste strane, samo što to ne vidimo, i ne čujemo. Od nesnosne buke koju prave oni koji bi da nas drže u strahu i neprijateljskoj atmosferi. Dosta putujete po regionu. I Vaš roman „Proleće se na put sprema“ je nastao zahvaljujući rezidencijalnim boravcima za pisce u Rijeci, Tirani, Pazinu i Gotlandu. Šta spaja balkanske narode, a šta ih razdvaja?

Proleće se na put sprema

Bojan Krivokapić Razgovarao: Milan Aranđelović

Što sam stariji, sve manje primećujem narode, a sve više vidim ljude. Srećem sve više dobrih ljudi. Upoznajemo se, povezujemo, sprijateljujemo. Neki će reći: to su „uski krugovi“, to je branša, to nije realnost. A ja mislim da je realnost baš to, malim koracima, jedni s drugima – u sretniji i bolji život. I tu onda nema narcizma, a razVodič kroz gej Srbiju

55

>>


OPTIMIST Književnost like su, kao i sličnosti, sastavni deo života. Da li je generacija rođena u SFRJ, odrastala u krvavim devedesetim i kroz turbulentnu tranziciju, neka vrsta izgubljene „međugeneracije“ koja je osuđena da luta i da se nikada zaista ne ukotvi i ne prihvati nova pravila igre i realnost? Ne volim odrednice tipa „izgubljena“ ili „pregažena“ generacija. Svaka generacija se suočava sa različitim izazovima i preprekama. Generacija kojoj pripadam treba da vidi šta će sa nadirućim neoliberalnim kapitalizmom koji nemilosrdno gazi sve pred sobom, koji ljudsko biće hvata za gušu i ne pušta. Koji diktira imperativ zdravlja, brzine i uspeha. Istrebljuje sve koji nemaju dovoljno snage da isprate zadati tempo. I to vidimo na svakom koraku, na kasi u supermarketu, u domu zdravlja, u privatnom i nevladinom sektoru. To čujemo od vladajućih elita. Ako posustaneš – gotov si. Ljudi žive u strahu da neće moći da ispune normu. Radnja Vašeg romana se u dobroj meri dešava tokom osamdesetih i devedesetih. Koliko je to generacijski roman i koliko mlade ljude danas zanima šta se dešavalo pre dvadeset i trideset godina kada oni nisu bili ni rođeni? Iako su politike revizionizma sve jače, jer dolaze od gore, a gore je moć – mislim da paralelno dolaze generacije koje ne pristaju na taj teror: zamenjivanje teza, obrtanje i izvrtanje uloga u bližoj i daljoj istoriji, to da te neko konstantno pravi budalom. A i postoje živi svedoci, postoje dokumenti, dokazi. Mislim da mladima danas mnoge stvari nisu jasne, a to je dobro, jer postojanje pitanja otvara mogućnost za saznavanje i razumevanje. Sve je više mladih, a to daje nadu, koji u pokušaje razumevanja jugoslovenske i postjugoslovenske prošlosti, uvode i klasnu perspektivu. Shvataju da identitarna priča koja im/nam je servirana ne može da objasni mnoge nedoumice i probleme, a da je, tu identitarnu priču, zvanične politike uporno forsiraju. (Mladi) ljudi vide da tu nešto nije kako treba. Glavni junak romana „Proleće se na put sprema“ želi da plete, pleše i voli. Kako, zaboga, sprovesti ovaj podli gej plan u patrijarhatnom svetu mačo Srbije? Pletenjem, plesanjem i voljenjem.

56

www.optimist.rs

V

erovatno se malo ko seća incidenta od pre koju godinu u kome je nekoliko pravih XXL srpskih mačo muškaraca, tih sve samih potomaka Obilića i Lazara, bilo primorano da dokazuje svoju muškost prebijanjem žena u jednom lepom kafiću naše prestonice. Možemo samo zamisliti kakva je to muškost u junaka koju tako lako mogu da ugroze četiri do zuba nenaoružane devojke. Ali desilo se, valja ga zaboraviti. Neki su, pak, bili tako drska zlopamtila da nisu mogli zaboraviti ovu malu neprijatnost. Žrtve, na primer. Dragoslava Barzut je, kao jedna od tih zlonamernih zlopamtila, odlučila da svoje traumatično iskustvo kroz koje je prošla tokom i,


naročito, nakon incidenta pretoči u svoj prvi medenim vremenima tako i sada kada nam prvi roman „Papirne disko kugle“ koji je nedavno ob- put u istoriji konačno teku med i mleko, a ulice javila izdavačka kuća „Red Box“. U romanu je po- su ukrašene, ne baš zlatnim, ali ukrasima i jelkušala da ispriča priču o ranama i ožiljcima koji kama koje koštaju kao da jesu od tako dragocese ne vide na koži, ali koji bole više i duže, priču nog materijala. o strahu koji postaje podstanar duše, o sekunDragoslava Barzut je po obrazovanju diplodarnoj viktimizaciji, o životu bez sigurnosti. mirana komparativiskinja književnosti, iza sebe Međutim, ovo nije isključivo priča o inci- ima niz napisanih i objavljenih priča i urednica dentu u kafiću. U pitanju je pravi mali kaleido- je zbornika priča. „Papirne disko kugle“ su očito skop sećanja na detinjstvo, na odrastanje u delo vrsnog književnog znalca i stručnjaka. malom mestu negde u Srbiji, na početak krva- Svaka rečenica i, bukvalno, svaka reč u priču se vog raspada radničkog i samoupravnog raja na nalaze na mestu na kome bi trebalo da budu. zemlji, na odjeke sa ratišta i sudbine onih koji su Čak i ilustracija na naslovnici savršeno prijanja imali još manje sreće viđenog iz perspektive de- celini. Jedna crvena džezva, naizgled mala, ali teta koje je odlučilo da baš u tom periodu zapo- taman dovoljna da se u njoj… hm… skuvaju čne svoje prve nesigurne fudbalske korake na tačno dve kafe govori više od hiljadu reči. A terenu života. upravo reči jesu auBarzutova… torkino najjače He-he-he, šalim oružje kojim raspoŽivot je fudbal se… spisateljica… laže u ovoj angažoOops!... I Did It vanom proznom Again… Autorka delu. Načinom prikombinuje fikciju i povedanja i znalafakciju da nas pročkim korišćenjem vede kroz svoj život, jezika ona stvara onakav kakav jeste, ritam koji tokom čiali i onakav kakav je tanja može da se mogao biti, da nam oseti povezujući prikaže kako je to nas na taj način dipiše: Milan Aranđelović biti devojčica koja rektno sa kreatorželi da igra fudbal kom priče. Na sa dečacima (ili sa trenutke možemo devojčicama, a protiv dečaka) u jednom patri- da zatvorimo oči i prepustimo se tom efektu jarhalnom društvu, kako je to odrastati, sazrevati tam-tam bubnjeva koji odjekuju u rečenicama. i igrati igru života uvek na gostujućem terenu Prosto se oseća da je roman pisala osoba prepunom neprijateljskih navijača na tribinama, koja zna šta radi i koja uživa u pisanju, ali i sa vekako voleti, preboleti, kako oprostiti, zaboraviti, štinom da ne upadne u zamku skribomanije prihvatiti, kako odbraniti svoje, napuniti tuđe (roman ima svega 128 stranica). Prava je šteta (i mreže i kako ostati u igri sve dok sudac ne od- nepravda) što su se „Papirne disko kugle“ našle svira kraj. samo na širem spisku za dodelu NIN-ove naNa momente „Papirne disko kugle“ podse- grade. ćaju na roman „Jedan od onih života“ Đorđa BaOna priča sa početka teksta nikada nije dolaševića jer autorka, poput kantautora iz Novog bila sudski epilog. Nasilnici nisu nikada identifiSada, koristi fudbal kao metaforu života, a fud- kovani i ostali su da zauvek čame u mraku balske pozicije saigračica kao metaforu njihovih istorije, mali, nebitni, bezlični… Sa druge strane, karakternih osobina. Dragoslava Barzut je romanom „Papirne disko U priči se prepliću događaji iz prošlosti i sa- kugle“ na najbolji način zakoračila u onaj najbodašnjosti istovremeno se vešto izbegava da se lji i najsjajniji deo srpske književnosti u kome će, previše romantizuje prošlost na račun dana- nadamo se, ostati da obitava u decenijama koje šnjice. Položaj marginalizovanih grupa i pojedi- su pred nama. naca nikada nije bio sjajan. Kako u davnim

Papirne disko kugle

Vodič kroz gej Srbiju

57


OPTIMIST Intervju

I

mimo svog cinizma i pokušaja atipičnih mišljenja, svaki nam kraj godine donosi i halabuku oko izbora pobednika u trci za NIN-ovu nagradu za najbolji roman. S tim u vezi, ali ne i samo tim povodom porazgovarali smo sa Dragoslavom Barzut, književnicom, čiji je roman-prvenac, „Papirne disko kugle“ (u izdanju kuće Red Box) ušao u širi izbor za ovu i dalje poželjnu književnu nagradu. Da li ste u ovom trenutku zadovoljni odjekom „Papirnih disko kugli“? Svakako da sam zadovoljna. Raduju me prvenstveno komentari i impresije mojih prijateljica, kolega, zaista sam dobila pozitivan feedback od mnogih ljudi u vezi sa romanom. A čujem da se knjiga i dobro prodaje, dostupna je u gotovo svim knjižarama, i to me raduje. Posebno me raduje to što se dosta žena (ovde se ograđujem od koherentne kategorije „žena”) raspituje za roman i želi da ga pročita iako ne dolaze iz sveta književnosti, jer ipak je ovo roman-prvenac i nije bilo realno očekivati širu čitalačku publiku ali, eto, sve je moguće. Kako vam je nakon podosta iskustva sa pričama pala duža forma, forma romana? „Papirne disko kugle“ nastale su na fragmentima koji su nastajali u periodu od 2014. pa sve do početka rada na oblikovanju sižea i stila. Građa za ovaj roman bila je oko 400 stranica. Uradila sam desetine dubinskih intervjua sa ženama koje su igrale profesionalni fudbal sedamdesetih i osamdesetih godina. Prečešljala sam arhiv „Politike“ na temu ženskog fudbala od 1974. kada je igrana prva sezona ženske fudbalske lige u Jugoslaviji. Vodilo me je interesovanje i radoznalost, i kada je sve to bilo predamnom, nije bilo teško zaključiti da će od svega toga ispasti roman. Dosta sam lutala i tražila formu, to mi je bio najveći izazov, jer pre toga nisam imala isku-

58

www.optimist.rs

stva u povezivanju većih celina teksta ali sam u tri meseca rada po sedam do deset sati dnevno, uspela da se izborim, a koliko je taj rad bio uspešan, ostaje da vidimo. Najteže je bilo naći gromade vremena za pisanje, uz sve druge poslove i obaveze. Mislim da je danas veoma teško baviti se pisanjem (ništa novo) jer se pisanju ne bi trebalo posvećivati uz druge poslove, no, nažalost, malo ko od nas ima taj luksuz. Za one nestrpljive i željne i prečica i preciznih odgovora, šta ponajpre simbolizuje ova sintagma „papirne disko kugle“ iz naslova romana? U doslovnom smislu to su novogodišnje papirne disko kugle koje glavna junakinja dobija za novogodišnji poklon u vreme rata devedesetih. U prenesenom značenju to su snovi, ambicije i želje svih junakinja koji su lako zapaljivi poput papira i koji trpe sve nedaće kroz koje one pro-


laze baš kao što i nje reči junakipapir sve trpi. I njama tragajući Žuljaju me sve etikete naravno, fudbalza njihovim resku loptu. To je čima i performiralepo primetio jući njihov govor književnik i kritiu tekst. Ojezičiti čar Danilo Lučić: govor potčinje„Jer, dok se munih, ali ne na škarcima fudbal planu metanaraispostavlja, kako tivnosti već na jekaže Pol Oster, zičkom planu. kao kompenzaAko u kontekstu cija za rat, u kojoj kolonijalne proizRazgovarao: Zoran Janković oni vide samo povodnje potčitencijal za usponjena žena (u stavljanje dominacije, kod Barzut fudbal među romanu su to fudbalerke koje vole žene) nema ženama predstavlja ritualni ples zavođenja koji istoriju i ne može govoriti, onda je potčinjena hoće da veliča ljubav.“ žena još više u senci. Kao što reče Morison: „Slu„Papirne disko kugle“ prilično vešto mire šaj, devojčice, ne možeš odbaciti Reč. Data ti je melodramu, aktivistički melanž i kontem- da bi govorila. Ne možeš odbaciti Reč.“ (Voljena, plativnu prozu o odrastanju i identitet- Toni Morison) A na koji bi način ovdašnja queer književskim balastima, da li je to od samog nost (naravno, tek u povoju i zametku) početka bio Vaš autorski naum? Apsolutno. Pseudoautobiografija, dokumentarnajcelishodnije mogla da se probije do glavnog toka, a da pritom ne izgubi ništa nost, faktografija, fragmentarnost, sve su to saznačajno od svoje osobenosti? mosveno izabrane forme za koje sam verovala da najverodostojnije prenose poruku romana. Ako je queer sve ono što prkosi heteronormaTo je u stvari kolaž formi koje se prepliću u tivu i potčinjenosti bilo koje vrste kulturne, emoskladu sa određenim temama kojim se ovaj tivne, ekonomske, onda je takva književnost kod roman pozabavlja: potraga za identitetom, eg- nas (i umetnost) već prisutna. Umetnost koja izzistencijalni strah i skučenost svih „poniženih i lazi na ulicu i poziva na revoluciju. Ne znam kouvređenih“, kojima je oduzeto dostojanstvo, po- liko je i kako moguće probiti se do glavnog toka kušaj ostvarivanja zajedništva, nemogućnost i šta bi danas bio glavni tok i u odnosu na koga? uspostavljanja ljubavi u društvu koje ne mari za To su aktuelna pitanja na koje teorija i kritika istu kao ni za pojedince i pojedinke u svakom treba da ponude odgovore. Kako se mimo književnosti da prebroditi smislu. S tim donekle u vezi, sada kada je knjiga ta zamka odnosa dve osobe koje mogu dostupna i čitaocima i stručnoj javnosti, da budu „ili odvojene ili nejednake“? prija li vam ili vas možda žulja taj okvir Trebalo bi to pitati junakinju ovog romana, ali pretpostavljam da je reč o klasnoj razlici. Tu pre queer književnosti? Žuljaju me sve etikete (smeh). Zavisi od toga šta svega mislim na emotivni, kulturni i ekonomski podrazumevamo pod queer književnošću. Naj- kapital koji jedna osoba (do)nosi u sebi. Koliko pre, sam termin queer se u poslednjih deset go- je moguće graditi bilo šta bez zajedničkog kondina dosta transformisao i prevazišao granice senzusa o vrednostima i ciljevima kojima te(etikete) seksualne orijentacije i rodnog identi- žimo, ne znam, ali opet da ponovim: sve je teta. Tako da kada govorimo o queer-u u polju moguće. A na koji način se i u literaturi i u tzv. umetnosti onda moramo da imamo tu širu sliku stvarnosnoj dimenziji života može prezakvirenosti. To bi bila umetnost koja menja broditi teret nasleđa patrijarhata i heteustaljene obrasce, dekonstruiše ih kroz medij (u ronormativa, koje i sami pominjete u slučaju književnosti to se ostvaruje kroz jezik). ovom svom delu? Za mene je to u „Papirnim disko kuglama“ dava-

Dragoslava Brazut

Vodič kroz gej Srbiju

59

>>


OPTIMIST Fest U literaturi transformacijom jezika, o čemu sam već govorila takozvanom jezičkom pobunom. A u stvarnosti, odbijanjem igranja nametnutih hetero uloga, osluškivanjem sebe i strpljenjem za sebe i druge. Pobuni protiv osnovnih pravila polne podele rada. Pobunom protiv dostupnosti obrazovanja samo za građanstvo. Pobunom protiv nehumanih mogućnosti za ostvarivanje basic životnih uslova (pravo na stanovanje, pravno na rad, osiguranje itd). U ovom romanu ima i podosta metatekstualnosti i otvorenih pokušaja rušenja tog četvrtog zida u okviru naracije, da li je to put ka književnosti koja bi stupala u bliži kontakt i odnos sa čitateljstvom? Da, lepo ste to primetili. Pokušala sam da srušim zid i prodrem sa one strane ogledala, tj. izađem iz romana. I tu se vidi autorkina (moja) lična potraga za identitetom ili odbacivanjem istog. Pokušaj da se savlada nesavladivo. Na kraju romana ja se i pojavljujem kao jedan od likova, što svedoči upravo pokušaju da se bude uprkos nepravdi i bolu. Imajući u vidu Vaše obrazovanje i Vaše iskustvo na polju književnosti, kako Vam se čini srpska (i regionalna) književnost danas? Opet zbrka u vezi sa terminologijom (smeh). Moje referentno polje je svakako regionalna književnost, ne znam šta bi to bila čisto srpska književnost: naslovi koji su objavljeni na teritoriji Republike Srbije? Ako pogledamo teme kojima se novi glasovi u književnosti bave i na koje načine, videćemo zajedničko iskustvo i to je svakako u okviru regionalnog prostora. Za sam kraj, šta biste nam nužno preporučili da pročitamo tokom ovih zimskih i potonjih dana? Romane Bojana Krivokapića „Proleće se na put sprema“, Bojana Marjanovića „Sutra ćemo“, priče Lejle Kalamujić u zbirci „Zovite me Esteban“, kratke priče Jasne Dimitrijević u zbirci „Prepoznavanja“, roman Lamije Begagić „U zoni“, blog „Melahnolija“ Asje Bakić… Od poezije nove zbirke Petra Matovića, Maje Solar, Danila Lučića i Bojana Vasića, zbornik koji je uredila Jelena Anđelovksa „Ovo nije dom – pesnikinje o migraciji“, Fejsbuk statuse Siniše Tucića, knjigu priča Nore Verde „O ljubavi, batinama i revoluciji“, Rumenu Bužarovsku „Moj muž“… Od teorije „Ženski portreti“ Igora Perišića…

60

www.optimist.rs

BATTLE OF THE SEXES REŽIJA: Jonathan Dayton, Valerie Faris ULOGE: Emma Stone, Steve Carell, Andrea Riseborough, Sarah Silverman, Bill Pullman, Alan Cumming U osvit seksualne revolucije i uspona pokreta za ženska prava, jedan teniski meč – koji su 1973. godine odigrali aktuelna šampionka u ženskoj konkurenciji Bili Džin King i nekadašnji muški broj jedan i neumorni preduzimač Bobi Rigs – poneo je naziv Borba polova i postao je jedan od najgledanijih sportskih događaja svih vremena na televiziji, sa 90 miliona gledalaca širom sveta. Dok se rivalstvo između Kingove i Rigsa zaoštravalo, njih dvoje su van terena vodili lične, još složenije bitke. Zajedno, Bili i Bobi su ponudili kulturni spektakl, čiji je uticaj daleko prevazišao okvire teniskih terena. GOD’S OWN COUNTRY REŽIJA: Francis Lee ULOGE: Josh O’Connor, Alec Secareanu, Ian Hart, Gemma Jones Proleće u Jorkširu. Džoni Saksbi, mladić koji živi na izolovanoj farmi ovaca, utapa svoje svakodnevne frustracije u piću i seksu bez obaveza, sve dok ne razvije intenzivan odnos sa Đerđeom, radnikom-migrantom iz Rumunije koji je privremeno zaposlen tokom sezone jagnjenja, što ga usmerava u novom pravcu. THELMA REŽIJA: Joachim Trier ULOGE: Eili Harboe, Kaya Wilkins, Henrik Rafaelsen Posle selidbe u Oslo zbog studija, Telma se zaljubljuje u koleginicu i otkriva da poseduje užasavajuće moći.


A FANTASTIC WOMAN REŽIJA: Sebastián Lelio ULOGE: Daniela Vega, Francisco Reyes, Luis Gnecco, Aline Kuppenheim, Nicolas Saavedra Marina je mlada konobarica i buduća pevačica. Orlando ima svoju štampariju. Zajedno planiraju budućnost. Kada Orlando iznenada umre, Marina mora da se suprotstavi njegovoj porodici i društvu i pokaže im ko ja ona zapravo – složena, snažna, iskrena i... fantastična žena. REINVENTING MARVIN REŽIJA: Anne Fontaine ULOGE: Finnegan Oldfield, Isabelle Huppert, Jules Porier, Grégory Gadebois, Vincent Macaigne, Catherine Salée, Charles Berling Kao feminizovani mladi homoseksualac, koji odrasta u šovinističkom, nasilnom, radničkom okruženju u ruralnoj Francuskoj, Marvin je stalno maltretiran, tako da ga se čak i njegova porodica često odriče. Ipak, uspeva da prevaziđe svoju patnju. CALL ME BY YOUR NAME REŽIJA: Luca Guadagnino ULOGE: Armie Hammer, Timothée Chalamet, Michael Stuhlbarg, Amira Casar Leto je 1983. na severu Italije i Elio, napredni se-

damnaestogodišnjak, provodi dane u porodičnoj vili iz 17. veka. Jednoga dana u vilu stiže i Oliver, šarmantni američki naučnik, koji radi na svom doktoratu, i koji pomaže Eliovom ocu. Usred suncem okupanog pejzaža, Elio i Oliver otkrivaju raskošnu lepotu požude, koja se rađa tokom leta i koja će promeniti njihove živote. THE WOUND REŽIJA: John Trengove ULOGE: Nakhane Touré, Bongile Mantsai, Niza Jay Ksolani, usamljeni fabrički radnik pridružuje se muškarcima svoje zajednice u planinama Istočnog Kejpa da bi obavili obred inicijacije grupe mladića. Kada neposlušni iskušenik iz grada otkrije njegovu najveću tajnu, čitav Ksolanijev život počinje da se razotkriva. MARTYR REŽIJA: Mazen Khaled ULOGE: Carol Abboud, Hamza Mekdad, Moustafa Fahs, Hady Bou Ayash, Rashad Nasereddine Nakon iznenadnog utapanja Hasana na obali mora u Bejrutu, njegovi prijatelji, koji potiču iz različitih sredina, moraju da se nose sa gubitkom i da uzmu učešća u obredima i ceremonijama njegove zajednice. Vodič kroz gej Srbiju

61


OPTIMIST Zajednica

Ime: Milan Živanović Godine: 35 Zanimanje: Novinar XXZ magazina

Kada si prvi put znala da si... Čini mi se oduvek. U početku je to bio osećaj različitosti koji sam, u to sam

siguran, drugačije percipirao u različitim periodima. Ali slobodno mogu da kažem oduvek. Tvoj izlazak iz ormana... Trajao je punih devet godina. Prvi korak se dogodio kad sam imao 16 godina, ali se nije najsrećnije završio. Koji savet bi dao mlađem sebi... Drama je ok.

62

www.optimist.rs

Naj gej stvar koju si ikada uradio... Uh, ne znam. Nikada se nisam dobro uklapao u stereotipe. Tvoj prvi gej kafić/klub... Apartman Tvoj prvi poljubac... Dogodio se mnogo pre nego što mi je bilo potpuno jasno šta se događa. Da verujem da neke stvari mogu da se dogode ranije nego što je pojedinac za to spreman rekao bih: prerano.


U nedelju popodne naći ćemo te gde... Na poslu. Tvoj stav o ljubavi i braku... „Idi gde hoćeš, ljubi sve živo, al? Ipak drži bar neki nivo…“

Nevinost izgubila... Nekoliko dana posle pomenutog poljupca.

Šta za tebe danas znači biti gej... Živeti u skladu sa samim sobom, u nadi da ću na kraju moći da kažem: stvarno se živelo. Tvoj naj gej muzički album bio bi... Ne znam, bilo šta od Cher. Donji veš koji ti donosi sreću... Sreća je u glavi, nije u gaćama. Najviše se ložiš na (poznata ličnost)

Slabo se ložim na ono što ne može da se otelotvori i artikuliše. Gej film koji morate pogledati... Uh, ima ih mnogo, ali recimo: A Nos Amours, Maurice, The Way He Looks, My Own Private Idaho, Floating Skyscrapers, Paris Is Burning, How to Survive a Plague…

TV serija koja je promenila tvoj gej svet... Will & Grace naravno. Omiljena gej ikona… Ne verujem u ikone Grindr ili GayRomeo… Grindr Junski ili septembarski Prajd… Za sada i junski i septembarski. Videćemo.

Tvoj gej heroj je... To je bar lako: Batman i Panti Bliss Vodič kroz gej Srbiju

63


OPTIMIST Twitter

64

www.optimist.rs


VodiÄ? kroz gej Srbiju

65



Turn static files into dynamic content formats.

Create a flipbook
Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.