MEDIFEM NEWSLETTER #4

Lana Janjanin: uspješna glazbenica, skladateljica, pjevačica i pijanistica

Ne dopustite nikome, ni sebi, ni drugima, da vam oduzme samopoštovanje i ljubav prema sebi

Lana Janjanin uspješna je glazbenica, skladateljica, pjevačica i pijanistica. Bez obzira piše li nove skladbe, nastupa li ili se, pak, bavi organiziranjem uspješnih projekata poput JazzHR-a, glazba redovito prati Lanu u svemu što radi. Doduše, odnedavna je tu i novi izazov: Lana je, naime, postala mlada mama.

Draga Lana, ti doista možeš reći kako imaš osobno iskustvo veze s glazbom od najmanjih nogu. No sada si mlada mama koja sigurno promišlja i o tome. Koliko je glazba važna u odrastanju i kako vidiš vlastito dijete i ulogu glazbe u odgoju i odrastanju?

Mislim da sam ja jako pristrana, s obzirom da sam odrasla u glazbeničkoj obitelji. Glazba je bila dio mog odrastanja još otkako sam bila u majčinom trbuhu i moj svaki dan je bio njome ispunjen. No, baš zbog toga mi je glazba oduvijek predstavljala i veliku odgovornost i obavezu, s obzirom da sam već s 4 godine ušla u glazbeni obrazovni sistem. Pohađati paralelno 2 vrtića, kasnije 2 škole i odlazak na akademiju u inozemstvu značilo je jako puno odricanja i jako malo bezbrižnog djetinjstva za mene. Nisam sigurna da bih takav život željela svojem djetetu, no svakako bih mu htjela prenijeti dar glazbe za koju i dalje smatram da je nešto plemenito, nezamjenjivo i prijeko potrebno svakom čovjeku.

Glazbeno školovanje u Zagrebu, a onda, s dolaskom studija, odluka o odlasku u inozemstvo i studij ne klavira, nego kompozicije u Beču. Kako, zašto?

Iako mi je klavir bio glavni predmet u glazbenoj školi, vježbanje i izvođenje klasičnog repertoara za mene nikad nije bilo dovoljno privlačno da se njemu potpuno posvetim. Ja sam uvijek “usput” pisala svoje pjesme, slušala američke pop i jazz pjevače, preferirala komorno muziciranje, tako da je odluka da ne upišem studij klasičnog klavira bila vrlo jasna. No, nisam bila sigurna što zapravo želim upisati. Uvijek me privlačio i studij prava, i čak sam se dugo dvojila između prava i glazbe uopće. A onda sam odlučila da mi je prioritet otići u inozemstvo, jer mi je želja za osamostaljenjem u tom momentu bila najveći prioritet te upisati glazbeni smjer koji će mi dopustiti dovoljno širine, slobode i kreativnosti. To me odvelo u Austriju na studij medijske kompozicije, koji sam završila na prestižnom Sveučilištu za glazbu i izvedbene umjetnosti u Beču, no povrh svega smatram najbitniju životnu školu koju sam prošla živeći daleko od doma i zone komfora sve te godine. Preporučala bih to svakom mladom čovjeku koji za to ima mogućnosti. Nove sredine, jezici, ljudi i iskustva koja stječemo stvaraju od nas kvalitetnije, tolerantnije i zanimljivije ljude, koji posjeduju širinu i koji su navikli maksimalno iskorištavati svoje potencijale na putu do svojih ciljeva.

Skladaš, stvaraš, nastupaš i da to ne bude sve, od 2021. preuzimaš palicu umjetničke ravnateljice projekta i festivala JazzHR. Zašto to?

Još jedan “muški” posao je pozicija umjetničkog ravnatelja glazbenog festivala, barem je tako bilo u 30 godina postojanja festivala JazzHR u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja (HDS). I tu sam prva ženska osoba koja je preuzela takvu funkciju, jer sam željela svojim organizacijskim afinitetima i vještinama doprinijeti hrvatskoj jazz sceni. U Hrvatskoj je infrastruktura za jazz glazbu prilično slaba, a sami glazbenici nisu sami sebi nužno najbolji menadžeri, pa je ta kombinacija dosad rezultirala nepovoljnim uvjetima za promoviranjem novih autorskih projekata. No, ima ih stvarno pregršt i smatram da zaslužuju biti predstavljeni publici na visokom nivou te sam sretna da mogu tome doprinijeti svojim angažmanom na festivalu uz pomoć svojih suradnika u HDS-u.

Što znači voditi vlastitu karijeru? Nerijetko u tome moraš biti sam svoj majstor, zar ne? Mora biti i jako iscrpljujuće. Ali sigurno ima i nešto što osjetiš kao nagradu na kraju...

Voditi vlastitu karijeru je biti “one man band”, u mom slučaju “one woman” (smijeh). Danas ako nisi velika (pop) zvijezda, nemaš tim oko sebe koji se brine za različite aspekte tvoje karijere. Sam pišeš i glazbu, i ugovore, programiraš svoj webpage, editiraš videa, ugovaraš svirke, tegliš svoje instrumente, itd. Lista je duga i ne previše glamurozna. No, ono što mene u tom pozivu zadržava je činjenica i da si sam svoj šef i da imaš potpunu slobodu izbora što ćeš u životu i kako raditi. I boriš se za svoje ime, svoj “brend” i reputaciju. I koliko god sam sve ulažeš i riskiraš gubitke, kada se isplati – isplati se tebi osobno, a ne recimo nekom šefu velike korporacije za koju se svakodnevno mučiš. To je ona neposredna, opipljiva nagrada. A ona apstraktnija, koja zapravo na listi prioriteta mislim svakom glazbeniku ipak stoji na prvom mjestu, je taj neopisiv osjećaj samog bavljenja glazbom, pogotovo ako izvodiš svoju glazbu. Mislim da nema ništa snažnije i dublje od toga da kroz glazbu, ili bilo koju kreativnu umjetnost, realiziraš svoje “ja” i ostaviš trag u ovom svijetu.

I sada, pitanje svih pitanja. S obzirom da je stvaranje nešto što nema radno vrijeme, može li se podijeliti profesionalno od privatnog, postoji li vrijeme za glazbu i stvaranje te ono drugo za dijete i obitelj ili se ti aspekti međusobno preklapaju i prepliću?

Svaki dan je žongliranje raznih uloga, konstantni multitasking. No, tako sam navikla od malena s dvije škole, tako se najproduktivnije osjećam i najbolje funkcioniram. I povrh svega – tako mi nikada nije dosadno. Moj život je stvarno dinamičan; ima perioda kada samo skladam, jer imam deadline, kada sam konstantno na putu i turneji, kada sam malo na telefonu, malo mailu, malo u kuhinji, ili sve u isto vrijeme (smijeh). Svi ti dijelovi mene su bitni i ambicija mi je realizirati se i privatno, i poslovno najbolje što mogu. Bez jednog ili drugog dijela to ne bi bila ja. S obzirom na to je nemoguće potpuno odvojiti privatno od poslovnog – kada si samostalni umjetnik nemaš radno vrijeme. Moraš stalno biti dostupan, radiš vikendima, blagdanima, nemaš bolovanje... Moja obitelj i prijatelji srećom imaju razumijevanja za to i podržavaju me uvijek –zahvaljujući njima zapravo mogu biti to što jesam.

Kada ne radiš, što radiš?

Uglavnom provodim vrijeme s obitelji i prijateljima – to mi je, osim posla, najbitnija stvar u životu i najveće zadovoljstvo. Također volim kuhati, šetati, istraživati novu glazbu, strane jezike, a kada vrijeme dopušta – ležati na suncu (po mogućnosti pored mora) i uživati.

Obično kažemo kako glazba liječi i sigurno ima nešto u tome. Zdravlje kao tema. U životu glazbenika jako je važno na mnogim razinama.

Često kažem kako u glazbi najviše uživaju oni koji se njom ne bave profesionalno. Oni od glazbe crpe ono najljepše – njenu plemenitost, ljepotu, ljekovitost kako kažete. No, glazbeni biznis, odnosno glazbenički poziv je nerijetko suprotno od toga. Na Instagramu se sve doima blještavo, no iza kulisa je tu izuzetno puno izazova i prepreka, i svakodnevnih, i onih suštinskih, zbog kojih se svi mi glazbenici svako malo zapitamo koliko još možemo ovako dalje nastaviti i “šta nam ovo zapravo treba”. Nestabilnost i podcijenjenost naše struke, život u kuferu, karijera pod stalnim povećalom publike i kritike, kao i konstantno preispitivanje samog sebe kao umjetnika - to su sve sastavni elementi našeg poziva, koji jako utječu na naše psihičko i fizičko zdravlje. Analizirajući biografije velikih umjetnika, pa tako i glazbenika, da se zaključiti da je većina njih imala izuzetno nezdrave navike, ekstremne živote i nesretne sudbine. S obzirom da sam i ja sama kao skladatelj najviše stvarala u svojim “najlošijim momentima”, ne bih se čudila da postoji korelacija između “nezdravog” života i kreativnosti. Upravo zbog toga se često pitam da li je moguće biti uspješan glazbenik i zdrav čovjek. Rijetki su to postigli, no mislim da je to uz veliki trud i prave izbore moguće te se naravno trudim ići tim smjerom.

Na jednom mjestu si izjavila kako u lockdownu, u takvoj situaciji, nisi imala snage za stvaranje, ali zato si naučila peći kruh.

Mnogi moji kolege su jedva čekali takav period da se zatvore u radnu sobu i stvaraju, završe svoje albume itd. Meni se nekako doimalo apsurdno pisati pjesme dok se “svijet raspada”, tako sam to doživljavala. Ali da, s nečim se trebalo preokupirati u tom razdoblju da se sačuva psihičko zdravlje, tako da sam se napokon potpuno posvetila privatnom životu (što su mi moja konstantna poslovna putovanja dotad onemogućavala) i otkrila sam carstvo sourdougha – počela sam uzgajati svoj starter i peći kiseli kruh i razne slične recepte. Taj proces me baš opuštao i ispunjavao. Kada se mogućnost realizacije “velikih planova” odjednom stopirala, našla sam zadovoljstvo u malim svakodnevnim stvarima i ritualima.

Dijete. Novo biće u životu. Sreća, ali i briga. Pogled u budućnost. Ovaj će intervju čitati upravo mnoge buduće i trenutačno mlade mame. Podijeli s nama svoja razmišljanja...

Tek kad dobiješ dijete vjerujem da shvatiš kako svi govore da se to riječima ne može opisati. Stvarno je tako i nema ničega s čim se to može usporediti. Bebina prisutnost nas sve potiče da budemo bolji, pronađemo neke nove razine strpljenja, empatije, ljubavi općenito. Također, u sekundu nam posloži prioritete. Odjednom u životu više nemaš ni vremena, ni energije za ništa što stvarno nije bitno i pozitivno u tvom životu. Mislim da će me taj manjak slobodnog vremena još više potaknuti da ono vrijeme koje imam uložim maksimalno u stvari do kojih mi je najviše stalo. A za budućnost želim samo zdravlje svima – to je najbitnije. Sve ostalo se da posložiti.

I na kraju za sve mlade djevojke, koje možda idu sličnim putem, često neizvjesnim, poput tvojega, završna poruka...

Previše sam vremena u životu izgubila ulažući u krive ljude i odnose, boreći nepotrebne bitke i u propitkivanju same sebe. Mislim da je to sve bila posljedica manjka samopouzdanja i vjere u sebe. Tako da bi moja poruka bila: ne dopustite nikome, ni sebi, ni drugima, da vam oduzme samopoštovanje i ljubav prema sebi. Što god pokušate izgraditi, privatno ili poslovno, bit će zdravo i rast će samo ako je utemeljeno na te dvije stvari.