Šaptaj svemiru
U tišini između daha i vječnosti, šapućem svemiru — da me čuje, da ponese riječi kroz prah galaksija, gdje se rađaju zvijezde i nestaju strahovi.
Rekoh mu: “Čuvaj one što sanjaju, jer oni su tihi plamen stvaranja.”
A on — zatreperi, kao da razumije moj jezik.
Planete se usporiše, meteori zastadoše u svom letu, da čuju ispovijest jedne duše što traži smisao u beskraju.
Šapat se razlio, dodirnuo rubove nepoznatog, i tamo, gdje svjetlost prestaje, rodila se nada
Svemire, ako me slušaš još, ne tražim odgovore, samo da znaš — šaptaj i ti meni, kad zaboravim slušati.
Pjesnik među brijestovima
Sjedim u njihovoj sjeni, a zapravo sam daleko — u orbiti vlastite misli. Vjetar mi raznosi stihove kroz grane, kao da svaka riječ traži svoje gnijezdo.
U meni je svemir što se rađa i širi, crne rupe koje gutaju moje tišine, zvijezde koje gore od mojih pitanja, galaksije koje se okreću u ritmu mojih neizgovorenih rečenica.
Brijestovi su oko mene, ukorijenjeni, smireni.
Njihove žile drže zemlju, dok moje misli kidaju nebo.
Oni šume, ja pišem.
Oni rastu u tišini, ja gorim u riječima.
Kad me pitaju tko sam, šutim.
Jer nisam ni korijen ni krošnja, ja sam prolaznik između zvijezda i lišća. Ja sam tek glas što luta između dvaju svjetova –pjesnik među brijestovima.
Kada plačeš, plači, jako
Kad plačeš, plači, jako, nek poteku rijeke tišine niz lice, nek svaki suzni trag ispriča priču koju šutnja više ne može nositi.
Ne skrivaj pogled u dlanovima, ne traži razlog da budeš čvrst — snaga nije u suzdržanom dahu, nego u padu što se ne stidi tla.
Plači, i kiša zna: poslije nje miris zemlje se budi, a travke se usprave mirnije.
I kad ti suze presuše, kad se tišina vrati osjeti kako si lakši, kao nebo poslije oluje, koje zna da je vrijedilo sijevati.
Kad plačeš… plači, jako. Jer tek tada znaš da živiš.
Zadnji vapaj
Pod svodom koji puca kao staklo umorne noći, gdje svaka zvijezda drhti kao suza bez doma — stoji srce, nečujno, al’ još uvijek živo.
Ove Ruke što su držale svjetove sad hvataju zrak u rasutom mraku, Ova se bolesna pluća bore za još jedan udisaj smisla, za jednu iskru što bi mogla sve promijeniti.
Zadnji vapaj, nije krik straha, ni glas beznađa, već prkos — onaj što se rađa kad se gubi sve.
To je glas koji kaže: “Još sam tu.”
Glas što odbija nestati tiho, što se bori protiv sudbine kao plamen protiv oluje.
Most
U magli stoji, bez obala, bez koraka da ga otvore. Samo rasprsnuti oblici, sjene koje šute, nejasno i prozirno..
Na početku je krhak, nalik paučini razapetoj između prvog daha i prvog krika. Nosivost mu je iluzija, ali iluzija koja vuče kao ruka nepoznatog prijatelja.
Sredina mosta je tamna šuma, stabla nemaju lišće, korijenje im viri iz zraka. Ondje se vrijeme gubi, sekunde cure kao krv iz nevidljivog reza, i svaki korak odjekuje dublje nego što čovjek može podnijeti.
Na kraju mosta nema svjetlosti nego ogroman zrcalni zid. Tko se približi, ne vidi lice, nego odsutnost, ne tijelo, nego prazninu u njegovom obliku.
Most ne spaja mjesta, spaja praznine, tihu pukotinu između daha i šutnje, između pitanja i tišine odgovora.
A onaj tko prijeđe, ne vraća se istim stopama — jer stopala ostaju ovdje, a zvuk koraka odlazi tamo.
Što skrivaš
Što skrivaš iza obraza iza oka sklopljena Ne vidim ništa osim odraza oči su ti tajna.
Što skrivaš iza tkanine iza prsnog koša Tajne kao planine Srce ti je tajna.
Što skrivaš iza imena Iza svoga lika Znam da nisi iskrena Duša ti je tajna.
I što skrivaš iza usana
Koja tajna neizrečena Ostati će utkana U zatvorenim ustima?
Priča baka, priča
"Sjedni mili na terasu
Budi malo tu uz baku
Neće život nikuda..
Imam bakice, nešto malo vremena
Stavi malo i na moja ramena
muči li te nešto?
Priča mi o danima starim u njenim uspomenama krstarim
Zamišljam to doba..
Kad su riječi nešto vrijedile
Kad su noge nešto slijedile
Zamišljam i zaboravljam
Slika mi baka na starom žutom papiru
Sve te riječi do duše mi dopiru
Što je sve prošla..
Što je sve prošla moja baka..
Ja sam Tomo Šušković, imam 27 godina i dolazim iz sela podno Medvednice, Čučerja. Počeo sam pisati od malena, slušajući bakine pjesme ( Ana Šušković ), iza bake je već nekoliko zbirki i ona je bila moj jarbol i kormilo kad sam se okušao u ovim nepoznatim strujama pjesništva.