se na autoput i vozio pored okea- Odlučio je da sedne na jedna korna, sve dok nije shvatio da ne zna njačina leđa, daleko od obale, ali ni kuda je krenuo, da ne zna gde je, a da blizu kamenu na kome je Aboridžin se lampica za gorivo crveni.
lovio. Leđima se oslonio na drugi kamen i zatvorio oči. Kada ih je sledeći put otvo-
Stao je pored puta. Po prvi put je čuo rio, crno stvorenje bilo je pred njim. Gleokean. Činilo mu se da ranije nije pri- dao je u Aboridžina. I starac je glemećivao kolika je snaga pred njim. dao u njega. Imao je blage, vodnjikaOstavio je auto i odlučio da siđe na ve oči i raščupanu sedu kosu koja se obalu. Stotinama metara ka horizon- vijorila na vetru, jedva zadržavana crtu pružalo se okruglo, glatko kamenje. venom trakom koju je nosio oko čela. Izgledalo je kao da su velike kornjače zagnjurile u vodu i odlučile da spavaju „Sâm si?“, Aboridžin ga tiho upita. hiljadama godina. Njihova leđa ostala su iznad površine i na njima sada ljudi Voda pređe na suvi deo kamena, ustasede i sunčaju se.
lasana blagim vetrom. On pogleda u stranu.
Popeo se na jedan kamen i krenuo ka pučini. Voda je čitavim putem bila „Beli čovek ne zna puno o Njoj“, plitka. Sunce je svoje duge zrake reče mu starac, slobodnim dlanom, pružalo i činilo da sve što mu dolazi u horizontalno položenim, prešavši susret ima jarku siluetu. Tamna senka, preko vode. gusta, sporo se kretala ka njemu, nosila je nešto u ruci. Stavio je desni dlan Starčeve pune usne behu sklopljene. na čelo, pa levi, ne bi li ublažio prodor On pozna mladićevu tugu. zraka. Onda, kao iz plamena izdvojio se oblik. Bio je to jedan stari Aboridžin, „Čas je da zemlju proguta voda. Ona nosio je dve ulovljene ribe. Nizak, sed, noću okruži sve kamenje i pokrije ih zaišao je ka obali prelazeći s kamena na boravom. Beži odavde.“ kamen. „Idi od mene“, reče mu ni ne pogleda113