Naravno, nitko (pa ni ja) nije imun na takav oblik zabave i za duševnu terapiju nerijetko preporučim neke od takvih filmova, no na kraju su bitni oni koji pružaju i govore puno više. Mediji i fanovi su pored svih nominiranih lica i gorućih problema (rasna diskriminacija) ove godine samo lupetali o tome da l’ će Di Caprio napokon osvojiti taj, toliko željeni kipić. Hmmm... A što je s velikim skladateljskim maestrom Enniom Morriconeom? Legendom akcijskog žanra u dramskoj tranformaciji života, Sylvesterom Stalloneom? Koga zaboli za
njih? Koga zaboli hoće li genijalni redateljski veteran George Miller napokon biti nagrađen za svoju fanatičnu predanost stopljenu s desetljećima iskustva i bravuroznog rada? Pih! Pravim fanovima je stalo, dok je medijima (većini njih) i društvenim mrežama bitan jedino Di Caprio i kič crvenog tepiha. Sve je to dio igre, razumijem, no sami Oscari su puno više od toga. Oni koji to ne razumiju, mogu zanemariti ovaj tekst.