Page 1

®

BROJ 7  GODINA II  ZIMA 2012.  CIJENA 29 KN

intervju

koradokorlević automobili

corvette z06 citroendS4 opelcorsaopc Poznativinari outlookfestival londonborough market misterij fotografije putovanja

berlin cardiff british virginisland

www.pleasure.hr

Saša radola FORMULA 2

!

ISKL ORI JUČIVO G FOT INALN OGR E AFIJ E


pleasure stvaraju

robert blašković

vesna džuverović

donald debeljak

barbara kolar

impressum GLAVNI UREDNIK Robert Blašković IZVRŠNA UREDNICA Vesna Džuverović UREDNICA KULTURE Miranda Legović POMOĆNIK UREDNIKA Donald Debeljak MARKETING Vesna Džuverović LEKTURA Morana Zibar GRAFIČKA PRIPREMA ArtPleasure.eu DISTRIBUCIJA Tisak, Distri Press, iKiosk TISAK KERSCHOFFSET ZAGREB IZDAVAČ RO&RO d.o.o. Prilaz Cerella 21, 52100 Pula tel +385 52 535 503 fax +385 52 381 299 mail info@pleasure.hr PRETPLATA pretplata@pleasure.hr MARKETING marketing@pleasure.hr +385 52 535 503 ČASOPIS IZLAZI TROMJESEČNO

miranda legović

iva tominović

lovro barbalić

dubravko mitrović

RÉKA valkai

KARMELa VUKOV cOLIĆ

www.pleasure.hr

morana zibar

voljen grbac

Reprodukcija u cijelini ili bilo kojeg dijela teksta, fotografije ili ilustracije ovog magazina, bez pismene suglasnosti izdavača je zabranjena. Rukopisi, fotografije, ilustracije kao i sav pristigli materijal se ne vraćaju. Uredništvo pridržava pravo uređivanja tekstova i drugih sadržaja zaprimljenih od strane čitatelja, zbog omeđenosti prostora kao i jasnoće sadržaja. Urednici i nakladnik ovog magazina ne mogu odgovarati za bilo kakve štete nastale zbog objavljenih tekstova, te ne daju nikakve garancije i osiguranja vezana za proizvode i usluge oglašivača u magazinu. Posebna pažnja pridaje se tome da sadržaj magazina „Pleasure“ bude potpuno točan. Uredništvo ne odgovara za nenamjerne ili tiskarske pogreške. Ime „Pleasure“ je zaštićeno. Sva prava zadržana.

naslovna stranica

zanimljiv detalj iz cardiffa foto robert blašković

ines skobe

marcel holjevac


sadržaj 8 16 28 32 40 50 58 66 74 82 86 91 94 102

  CITROËN DS4  CARDIFF  

16

 MISTERIJ FOTOGRAFIJE   CORVETTE Z06  BERLIN   OPEL CORSA

32

  DUŠKO MARUŠIĆ ČIČI   ART PLEASURE  BRITANSKI   DJEVIČANSKI OTOCI  IVAN   AKT PLEASURE

58

 NEFORMALNO U  FORMALNOM   KORADO KORLEVIĆ  INTERVJU  IQ DJETETA  

 DILYN  PHOTO PLEASURE 

66

 NOKIA N9   TEHNO PLEASURE

94 134

104 110 114 118 120 122 123 126 129 132 134 136 137 138

  OUTLOOK FESTIVAL    MAGDALENA VODOPIJA  INTERVJU   THE NIGHT EXPRESS BAND  SESTRE PO ŠIPCI     50 GODINA JAMES BONDA  FILM  KAVITACIJA     MATO VIOLIĆ MATUŠKO  VINA   JELENA IVA NIKOLIĆ  UMJETNICA NA TANJURU    BOROUGH MARKET  LONDON  UZDRAVLJE!     KAD MENDULE PROCVITAJU     ČINJENICE    MUDROSTI  KOLUMNA  BARBAROLOGIJA 


riječ urednika

D

a, prošla je još jedna kalendarska godina. Godina koja nije kandidat za dugotrajno pamćenje, iako se u njoj dogodilo i puno lijepih trenutaka. Uključujući i njezin kraj. I put u Barcelonu na testove Formule 2. Detalje i razloge tog putovanja, rekao bih čak avanture, možete pročitati na kraju ovog broja. Već vam je sigurno jasno i zbog dodatne stražnje naslovnice na kojoj je Saša da je taj događaj za PLEASURE magazin bio važna stvar, a da li je i koliko to zaista bilo “veliko” saznat ćemo svi kroz neko vrijeme, kada se neke stvari poslože na svoje mjesto. Nadam se da taj naš trud nije bio uzaludan, ali naravno, novac će biti kao uvijek i u svemu odlučujući faktor. Ipak, vjerujem da će nam ova godina u kojoj krećemo prema Europskoj uniji (s Hrvatskom ili bez nje) biti godina velikih stvari. Planova je puno, volje još i više, tako da ostaje samo realizacija zamišljenog. Saznat ćete uskoro rezultate završenog izbora za Pleasure Man, a očekujte da će kroz neko vrijeme ponovno krenuti i izbor Pleasure Girl za ovu 2012. godinu. Obzirom da nas svakodnevno svojim pohvalama uvjeravate da zaista cijenite kvalitetnu i originalnu fotografiju koju prezentiramo kroz ovaj magazin, odlučili smo da ćemo u drugoj polovini godine organizirati izložbu najatraktivnijih fotografija iz dosadašnjih brojeva PLEASURE magazina. To je jedan od mnogobrojnih razloga zbog kojih veselo gledamo u budućnost. I učinit ćemo sve što možemo da vas zanimljivim temama i sjajnim fotografijama u svakom novom broju “napunimo” pozitivom. A da bi nam to uspjelo, morati ćete nas slijediti. Ne u nekoj sekti, već na putu prema zadovoljstvu. Zato, kao što i ova (dvosmislena) naslovnica kaže, ostavite se lopti, za početak PLEASURE u ruke, a zatim ruke na muke i u nove pobjede!

UREDNIK Robert Blašković

pleasure  7


automobili

citroËnDS4 tekst i foto  robert blašković

8 

pleasure


automobili

pleasure  9


automobili

P

okušali smo još u prvom broju magazina Pleasure dobiti na test crno-bijeli DS3, no zbog određenih okolnosti to nam nije uspjelo. Zanimala nas je reinkarnacija DS-a u Citroënovoj ponudi i što se krije iza dopadljivih vanjskih linija i personaliziranih boja i paketa opreme. Pustili smo tada ovog proizvođača malo "sa strane" do neke nove prilike, koja nam se sada i ukazala. Međutim, dospio nam je u ruke model DS4, po Citroënovoj ljestvici veći i luksuzniji automobil. I to ne bilo koji model, već primjerak s praktički najboljom opremom i samim time znatno većom cijenom od osnovnog DS modela. I upravo je ta cijena razlog podvojenih osjećaja prema ovom automobilu. Definitivno je ovaj DS4 vrlo upadljiv i primijetili smo da su mnogi pogledi bili upereni u njega i nas u njemu. Mnogi su se raspitivali koji je to automobil s obzirom na to da je relativno kratko u prodaji i zato ga se ne viđa svakodnevno na našim cestama, a uz to i nema znak Citroëna na karoseriji, pa je onima koji nisu upućeni nepoznanica. I mora se reći da je zaista ljepuškast, prilično sportskog 10 

pleasure

izgleda, s kromiranim detaljima koji odaju dojam luksuza. Čak je i ova boja mnogima bila atraktivna, pa je u kombinaciji sa zatamnjenim staklima i velikim 19" naplatcima prava "bomba". Nažalost, mnogi su komentirali njegovu visinu, odnosno veliki razmak (prazninu) između kotača i blatobrana, što ga čini pomalo čudnim spojem sportskog automobila i SUV-a. I nama se to učinilo nespojivim, tako da su svi komentari vodili zajedničkom zaključku – treba ga spustiti 10-ak centimetara i tada bi izgledom postao pravi sportaš. Ovaj testni model nije imao Xenon svjetla, pa je iz tog razloga prednji kraj izgledao ipak nešto običnije i nešto malo manje moderno, međutim ostatak ovog DS-a prilično je dobro i skladno složen. Automobil nije prevelik, pa ga je relativno lako parkirati u gradu, posebno uz sva pomagala koja se u ovom paketu opreme nude. Vizualno je i unutrašnjost za ovu klasu atraktivno dizajnirana, ali se problem pojavi ukoliko osoba srednje visine poželi sjesti na stražnja sjedala. Stražnja se vrata otvaraju u solidno velikom luku, međutim sam ulazni otvor prilično


automobili

je malen pa vam se može dogoditi da uđete, a onda shvatite da će izlazak iz vozila postati problem. Kao što je i dugački gornji dio tih zadnjih vrata (produžetak stakla kod ručice za otvaranje), koji vas vrlo lako pri otvaranju može "pogoditi" u rebra. Za razliku od stražnjih, na prednjim sjedalima vrlo se ugodno sjedi i anatomski su dobro profilirana. Nisu ni previše tvrda, ali ni previše mekana. Čak su kod ovog našeg testnog primjerka bila presvučena kožom s uzorkom metalne narukvice za sat (pletene) pa su dodatno dobila na vizualnoj atraktivnosti. Iako volimo kožu na automobilskim sjedalima, nažalost morali smo konstatirati (a i mnogi koji su razgledali ovaj DS) da ova koža izgleda previše plastično pa izgledom, a ni mirisom, ne odaje osjećaj luksuza, što od kože očekujemo. Svakako moramo pohvaliti naslone za glavu na prednjim sjedalima, koji se podešavaju i po dubini, tako da su vrlo udobni kod dužih vožnji. Kad smo kod unutrašnjosti, spomenut ćemo da su po našim mjerilima kvalitete materijali izrade zadovoljavajući, iako bismo voljeli da su još bolji, međutim vremena su takva da se na svemu štedi, pa zato dajemo prolaznu ocjenu. Što se tiče opreme, ovdje je lista ponuđene poprilično duga. Od navigacije (koja nažalost prikazuje kod nas samo glavnije pravce), dvozonske klime, hrpe gumbića na volanu kojima možete upravljati audiouređajem, navigacijom,


automobili

tempomatom, putnim računalom, telefonom, pa i sistemom za pomoć pri parkiranju koji pritiskom na tipku i davanjem pokazivača pravca provjerava ima li na mjestu koje "ciljate" dovoljno prostora za parkiranje. Od opreme tu su još i unutrašnji retrovizor s automatskim zatamnjenjem, brisači sa senzorom za kišu, panoramsko prednje staklo, mogućnost podešavanja boje rasvjete instrumenata, električno podešavanje vozačeva sjedala s memorijama, grijanje prednjih sjedala, pa čak i osnovnija opcija masaže lumbalnog dijela leđa. Uza sve navedeno, tu je i ostala već uobičajena oprema kod novijih modela vozila, kao što je daljinsko zaključavanje vrata, električno podešavanje vanjskih retrovizora i električno otvaranje stakala. Ali samo prednjih. Stražnja bočna stakla ne možete otvoriti. Čudno rješenje, ali jednostavno nije predviđeno da se otvaraju. Očito zbog oblika stražnjih vrata, iako mislimo da su to dizajneri mogli riješiti puno efikasnije, a da dizajn ne izgubi ništa na atraktivnosti. Međutim, ništa nije savršeno, pa tako ni ovaj DS. Što se pak motora tiče, on je svakako onaj bolji dio ovog DS-a, barem svojom živošću, jer njegovih turbodizelskih 160 KS odlično ubrzava i zadovoljava uvjete u kojima morate brzo reagirati ili pretjecati na kraćim pravcima. I mjenjač sa šest stupnjeva prijenosa je solidan, dovoljno precizan, osim šestog stupnja u koji prebacujete uz ponešto "pogađanja". Potrošnja ovog motora je zadovoljavajuća, iako s prosjekom od 7,5 litara na testu ne ulazi u one najštedljivije automobile koje smo vozili, uzimajući tu u obzir i snagu. Posebno ne u gradskim gužvama, gdje potrošnja može narasti i na 9 litara. Ako se izvan grada ne iživljavate na papučici gasa, potrošnju možete smanjiti na prihvatljivih 6,5 l/100km. I držanje ceste je prihvatljivo, ali ne i oduševljavajuće, a tu posebno mislimo na vožnju po neravnim ili gradskim prometnicama, kad osjećate da vam ovjes poskakuje i nemate osjećaj da ste baš "zalijepljeni" za cestu. Na kvalitetnom asfaltu autocesta sve izgleda udobno, mirno i sigurno. Ali ta poskakivanja očito su djelomično posljedica visine automobila, kao i niskoprofilnih ljetnih Michelinovih guma, koje se na testu nisu iskazale u dobrom svjetlu na mokrim kolnicima. I što reći za kraj? DS4 je svakako atraktivan automobil, koji u odnosu na većinu konkurencije igra na privlačnost i solidnu kvalitetu, iako ne možemo reći i da je jeftin. Posebno ne ako poželite više opreme. A naše je razmišljanje da DS bez sve ove opreme nije pravi DS. Tek ovako možete reći da imate nešto više. A upravo još nešto više iz Citroëna i mi čekamo na nekom sljedećem testu. Citroënov vrhunac – DS5.

više na www.pleasure.hr kontakt  robert@pleasure.hr

12 

pleasure


automobili

CITROËN DS4 HDi 160 motor: dizelski,

4 cilindra 1997 ccm snaga: 163 ks pri 4000 o/min max zakretni moment: 340 Nm pri 2000 o/min mjenjač: ručni, 6-stupanjski ubrzanje (0-100 km/h): 8,6 s maksimalna brzina: 212 km/h potrošnja po specifikaciji (grad/otvoreno): 6,6/4,3 l/100 km zapremnina spremnika: 60 lit. volumen prtljažnika: 385 lit. ukupna masa vozila: 1395 kg duljina: 4275 mm širina: 1810 mm visina: 1533 mm cijena osnovnog ds4 modela: cca 150.000 kn cijena testnog modela s dodatnom opremom: cca 230.000 kn obujam:

www.citroen.hr

pleasure  13


automobili

ženski pogled by

N

Vesna Džuverović

akon osvojenih nagrada, poput najljepšeg automobila godine 2010., prve nagrade za dizajn unutrašnjosti u svojoj kategoriji te osvojenom trećem mjestu u izboru najljepšeg od najljepših, gotovo da nije potrebno reći da Citroën DS4 zaista jednostavno osvaja svojim ljepuškastim izgledom. Iako pomalo bombastičnog izgleda, odnosno siluete povišenog coupéa, model koji smo imali priliku testirati bio je opremljen opremom Sport chic, koja je od dostupnih opcija opreme najbogatija te automobilu podaruje najviše luksuza i profinjenosti. Testni model bio je metalik smeđe Hickory boje, koja na dnevnom svjetlu dobiva pomalo tamno zelenu notu, no vozilo je dostupno i u sivoj, crnoj, bijeloj, plavoj i crvenoj boji, a na vama je da odlučite koja mu od navedenih najbolje pristaje. Mišljenja smo da za kompletan umjetnički dojam bilo kojeg vozila presudnu ulogu ima boja, koja svojom atraktivnošću može uljepšati ponekad i ne toliko atraktivan dizajn automobila, ali i suprotno. No, vratimo se dizajnu karoserije DS4-a, koji upotpunjuju i 19" naplatci od lagane legure (pomalo neuobičajenog izgleda), dajući mu sportski štih. Jedino što bismo mogli zamjeriti kod dizajna nije toliko vanjski izgled koliko praktičnost stražnjih vratiju, koja su zbog gornjeg isturenog rubnog dijela prozora nezgodna za otvaranje. Ukoliko ste sretnica koju krase nešto veće grudi i ne želite se ozlijediti, savjetujemo vam da se prilikom otvaranja vrata malo udaljite od vozila. Unutrašnjost vozila prožeta je profinjenošću i svježinom, a najviše zahvaljujući kožom presvučenim sjedalima svjetlije boje, koja su vrlo udobna u vožnji i na dužim putovanjima. Sjedala su opremljena i sustavom za masažu koji će vas dodatno opuštati u dužim vožnjama. Naslon za glavu jednostavan je i praktičan za rukovanje te ćete ga uspješno namjestiti pokretom samo jedne ruke. Ono što bi moglo pomalo zbuniti vozačice jest pregršt gumbića i valjčića na upravljaču namijenjenih za razna podešavanja. Poželite li nešto putem njih podesiti, svakako ih prvo proučite i isprobajte prije kretanja u vožnju. Ručica mjenjača ugodno leži u ruci te je mijenjanje brzina lagano, osim prebacivanja iz pete u šestu brzinu, za što ćete morati uložiti nešto truda. No vjerojatno ćete šestu brzinu ionako rijetko koristiti u gradskoj vožnji. Osim profinjenih osobina ovaj DS4 ima i svoju zabavnu stranu, a to su raznoliki zvuci koje je moguće podesiti za signale upozorenja, poput primjerice pokazivača smjera. Neki od njih glasaju se poput zvukova iz crtića. Vožnja u visokim potpeticama nije baš ugodna, jer prilikom pritiska na spojku potpetice zapinju u podnicu vozila pa ako niste dovoljno oprezne, moglo bi vam se dogoditi da vam potpetica zapne za rub tepiha i ostane zaglavljena. Vjerujte nam, provjereno! Izvana se ne daje naslutiti nedostatak prostora na stražnjoj klupi. Djeci će biti sasvim dovoljno prostora, no uspije li se odrasla osoba nekako ugurati na stražnja sjedala, možda ćete joj morati pomoći pri izlasku iz vozila. Bez obzira na neke manje nedostatke, u ovom vozilu bit ćete zasigurno primijećeni, a s obzirom na njegovu eksplozivnost, prilikom pritiska na papučicu gasa poželjet ćete da vaše relacije budu sve samo ne kratke.

14 

pleasure


delikatese tina prestige

pula delikatese-tina.com


putovanja

16 

pleasure


putovanja

cardiff tekst  vesna džuverović i robert blašković 

foto  robert blašković

Ili kako bi Velšani rekli: „Croeso, mwynhewch eich arhosiad!“

pleasure  17


putovanja

P

rošlo ljeto smo, pripremajući se za novinarske obaveze u južnom dijelu Engleske (Goodwood Festival of Speed), došli na ideju da uzmemo par dana predaha i provedemo ih u jednom od predivnih dijelova Velike Britanije - jedinstvenom Walesu, uz to i rodnom kraju Catherine Zeta Jones. Prve razlike otkrivate neminovno već pri samom ulasku u ovu keltsku regiju, jer putokazi na cestama odjednom postanu neobični i drugačiji od onih koje ste navikli vidjeti u Engleskoj. Dvojezični su. Jedan je, naravno, engleski jezik, dok je drugi velški. I koliko god smo se trudili pročitati natpis na velškom, jednostavno nam nije uspijevalo a da ne „polomimo“ jezik u pokušaju izgovaranja tih riječi. Nema nikakve sličnosti s engleskim i prvo vam padne na pamet da je te natpise ispisivalo dijete, nasumce lupajući po tastaturi. Velški jezik, poznat i kao „rajski jezik“, jedan je od najstarijih jezika u Europi koji je još u upotrebi, a velške govorne zajednice nalaze se još u Australiji, Engleskoj, SAD-u, Švedskoj i Argentini. Pomalo podsjeća na sjeverno nordijske jezike, ali u svakom je slučaju teško izgovorljiv ako niste dobar poznavatelj 18 

pleasure

osnova velškog. Pa, kako bi Velšani rekli: „Croeso, mwynhewch eich arhosiad!“ – odnosno: „Dobro došli, uživajte u svom boravku!“ Smjestili smo se u Cardiffu, jednom od najmlađih glavnih gradova Europe. Gradom je postao 1905., a kao glavni grad Walesa okrunjen je tek 1955. Cardiff danas broji oko 320.000 stanovnika i bez obzira na svoju mladu povijest stalno se mijenja, i to, rekli bismo, nabolje, a sve zahvaljujući velikim financijskim ulaganjima u obnovu obalnog područja i razvoj novog Wales Millennium Centrea (centra za umjetnost i kulturu). Osim navedenog, ulažu puno u obrazovanje i obrazovne institucije, pa se mogu pohvaliti s oko 60.000 dodiplomskih, 12.000 postdiplomskih i čak 6.000 inozemnih studenata iz preko 100 zemalja. Od ukupno 9.000 zaposlenog akademskog osoblja, njih više od 5.000 usmjereno je na obrazovanje ili istraživanja. Zahvaljujući ovim brojkama s puno nula, Sveučilište u Cardiffu uvršteno je među 100 najboljih sveučilišta u svijetu. Dakle, bude li vam zatrebao stručnjak u poslu, znate gdje ga ubuduće možete potražiti. Nismo imali namjeru zamarati vas brojkama, ali one su jednostavno impresivne. A da su i


putovanja

PRETHODNA STRANICA  wales millennium centar gore  jedrilice u cardiffskom zaljevu sredina  jedan od zanimljivih detalja sa pročelja zgrada u blizini cardiffske obale dolje desno spoj modernog i tradicije

pleasure  19


putovanja

20 

pleasure


putovanja

u sportskom odgoju vrlo uspješni, potvrđuje i činjenica da su ovdje, između ostalih, rođeni svjetski poznati nogometaš Ryan Giggs i atletičar Colin Jackson. Možda najzanimljiviji predio Cardiffa čini Cardiff Bay, odnosno 20-ak kilometara dugo obalno područje koje je nekad bila luka s najvećim izvozom ugljena na svijetu, a danas je u renoviranom i prenamijenjenom izdanju, omiljeno mjesto za izlaske i relaksaciju velikog broja stanovnika. Kako biste doživjeli sve ljepote ovog područja, potrebno je propješačiti uz obalu, pa i malo šire. Na centralnom dijelu obale Cardiff Baya smješten je (prije spomenuti) Wales Millennium Centre. Promatrajući ovu zanimljivu građevinu, čije pročelje krasi tekst „In these stones, horizons sing“ („U ovim stijenama horizonti pjevaju“), teško je dokučiti o čemu je riječ. Jedino prepoznatljivo i vidljivo na prvi pogled je, sav od stakla, turističko-informativni centar smješten u samom prizemlju objekta. No ova zgrada skriva puno toga. Unutar modernih "zidina" smješteni su kazalište, kino, umjetnička galerija, kafić, restoran, hostel (s 4 zvjezdice!) i svima poznata televizijska kuća BBC (podružnica). A za sve one koji ne znaju, svjetski poznata BBC-jeva serija „Doctor Who“ snimljena je i

producirana upravo u Cardiffu. Odmah do Wales Millennium Centrea nalazi se autobusna stanica na kojoj se zaustavlja i turistički autobus, čija tura traje oko sat vremena i kojim možete obići najznačajnije znamenitosti grada. Ispred centra, prema obali, proteže se Roald Dahl Plass, trg na kojem se održavaju razna događanja i festivali, poput Internacionalnog festivala hrane i pića (koji je upravo bio u pripremi za vrijeme našeg boravka u Cardiffu, a zanimljivost je da mu je zaštitni znak jagoda), karnevala i slično. Iz centralnog dijela Cardiff Baya možete krenuti u istraživanje istočnog ili zapadnog dijela obale. Onaj istočniji dio mirniji je i služi kao šetnica. Prvo ćete naići na Senedd (eng. Senat) – National Assembly for Wales, odnosno Narodnu skupštinu, koju je 2006. službeno otvorila kraljica Elizabeta II. Za dizajn zgrade, koji je zamišljen da bude energetski učinkovit i održiv korištenjem obnovljivih tehnologija, zaslužan je arhitekt Richard Rogers. Zgrada je osmišljena tako da dio bude otvoren i za javnost, ali ćete zbog visokih mjera sigurnosti za ulazak i razgledavanje morati proći kontrolu poput onih na aerodromima. Što je sasvim razumljivo budući da se tu sastaju važne osobe iz političkog vrha. U neposrednoj blizini nalazi se Norveška crkva,

prethodna stranica

prethodna stranica

gore lijevo spomenik nastradalom pomorskom

dolje lijevo ulice u centru cardiffa

trgovcu

dolje desno norveška crkva

gore desno biciklističke oznake na cestama

ova stranica

sredina lijevo atlantic wharf - predio cardiffa

slike gore zanimljivi detalji i cvijeće veselih

sredina desno art detalj ispred gradske knjižnice

boja na objektima cardiffskih ulica

pleasure  21


putovanja

koja je zapravo jedna od najosebujnijih zgrada u Cardiffu te nudi bogat program događanja. U sklopu nje svoje mjesto pronašao je i norveški bar s malenom terasom. Nastavite li dalje, prelaskom mostića naći ćete se na „zelenom“ dijelu obale (nekad industrijskom), onom namijenjenom zdravom životu. Tu mnoštvo ljudi vozi bicikle, rola, trči ili jednostavno šeta. Šetajući stazom naići ćete na jedan dio zelene površine gdje je Adidas, službeni partner za sportsku odjeću Olimpijskih igara koje će se održati u Londonu 2012., upravo povodom tog događanja dao napraviti mali fitness na kojem možete besplatno trenirati na spravama, i to pod otvorenim nebom. Za razliku od onoga što viđamo na našim javnim površinama, ovdje je sve na svom mjestu, uredno i u funkciji. Ako vas to hodanje i vježbanje još nije uspjelo izmoriti, možete nastaviti šetnju prema branama i kanalima koji propuštaju brodove i jahte u ovaj zanimljivi Cardiffski (zatvoreni) zaljev. Ovaj predio naziva se Cardiff Bay Barrage. Prije postavljanja brana sadašnji zaljev bio je uglavnom muljevito tlo, a nakon njihovih postavljanja postignuto je stvaranje slatkovodnog jezera koje je pomoglo regeneraciji i oživljavanju ovog područja. Čak je napravljen i poseban kaskadni prolaz kroz koji ribe mogu nesmetano prolaziti kroz branu. Zanimljivo je da su na kratkoj razdaljini 22 

pleasure

od samo 100-tinjak metara izgrađena čak tri pokretna mosta koji se, ovisno o potrebama, međusobno neovisno podižu. U nastavku, iza brana dolazite do Penarth Marine, u kojoj su smještene manje ili veće jahte, a nadomak marine možete uživati u nešto ekskluzivnijem (i novijem) naselju s lijepo uređenim privatnim kućicama i parkovima. Ako mislite da je tu more plave boje, zaboravite. Zbog ušća rijeke Taff i općenito muljevitog morskog dna u okolici Cardiffa, more je nekakve plavo-smeđe boje i djeluje prilično prljavo. To je ustvari i jedino što nas je razočaralo, budući da ipak dolazimo s jednog od najčišćih mora. Za informaciju onima koji budu željeli posjetiti Cardiff, u neposrednoj blizini marine, odnosno cardiffskih dokova na rijeci Ely, pronašli smo veliku prehrambenu trgovinu s radnim vremenom čak do 24 sata, dok se praktički sve ostale prehrambene trgovine zatvaraju najkasnije u 19 ili samo poneka u 20 sati. Šetajući oko zaljeva uživat ćete i u pogledu na jedrilice koje mu svojim šarenim jedrima daju posebnu živost. Nakon iscrpljujuće šetnje, ogladnjeli i ožednjeli vraćamo se na početak i spremni smo za posjet zapadnoj strani Cardiffskog zaljeva, koja vrvi pubovima, restoranima, fast foodovima, slastičarnicama. Ima uličica u kojima je smješteno i po nekoliko fast foodova, zalogajnica


putovanja

i restorana, jedan do drugoga, pa je jedini miris koji možete osjetiti u zraku hrana. Zahvaljujući tome nije nas čudila činjenica da, čini nam se, 50% ljudi koje susrećete na ulicama spada u pretilu skupinu. U načelu nudi se hrana sa svih strana svijeta, no specifično je to što je sva hrana prilično začinjena i pikantna, a luk je prisutan dodatak pod obavezno. Kako osobno nismo navikli na pikantnu hranu, odlučili smo spas pronaći u talijanskom restoranu, u kojem smo na meniju ipak očekivali onu laganiju, mediteransku. No taj restoran nije bio iznimka pa je i ovdje hrana bila obogaćena lukom, češnjakom i raznim pikantnim umacima. Ako ste kod nas navikli odlaziti u restorane u kasne noćne sate, ovdje za to nećete imati priliku. Iako na pojedinim restoranima piše radno vrijeme i do ponoći, uglavnom se zatvaraju između 22 i 23 sata. Pubovi, koji osim pića nude i hranu, rade i nešto duže, ali kuhinju zatvaraju također prije. Ovim dijelom obale možete prošetati i u jutranjim satima, kad je također vrlo živo, otići na kolač, čaj ili kavu. Što se tiče kave, ponuda je zaista raznovrsna i teško je odlučiti kakvu popiti. Obična kava, bijela kava, macchiato, cappuccino, i još po želji s raznim dodacima. Iako nismo neki kavoljupci, željeli smo je probati. Odluka je konačno pala na cappuccino s čokoladom. No, kava je bila tipično engleska, preslaba i vodenasta. Naručenom cappuccinu, s puno pjene, kremastog okusa i čokolade ni traga! Od svega navedenog ostao je samo okus, koji treba što prije zaboraviti. Posebno mjesto na kojem ćete zaboraviti čudan okus kave, a i proteklo vrijeme, svakako je Techniquest – znanstveno-istraživački centar smješten u Cardiffskom zaljevu, nedaleko od spomenutih pubova. Centar je osnovan 1986. i prikladno je odredište za cijelu obitelj. Cijena ulaznice za odraslu osobu je 7 funti (oko 60 kuna), a za djecu od 4 do 16 godina 5 funti (40 kuna). U centru se nalaze interaktivni izložbeni prostor, kazalište znanosti, planetarij i laboratorij, a sve u svrhu približavanja znanosti ljudima diljem Walesa. Tu ćete se moći pobliže upoznati sa zakonima fizike, percepcijom svijeta oko nas, djelovanjem energije, snage, svjetla, zvuka i još mnogo toga. Kad je u pitanju noćni život, osobito vikendom, trebate se uputiti u sam centar grada. Najposjećeniji klubovi i barovi nalaze se u ulicama St. Mary Street, Greyfriars Road, Charles Street i Churchill Way.

PRETHODNA STRANICA detalji u blizini cardiff bay barrage - cardiffskog šetališta OVA STRANICA gore lijevo pepeljara na velškom jeziku gore DESNO i sredina cvjetno-morski dio obale namijenjen zabavi, sportu i šetnji dolje

desno kružni tok sa zanimljivo

iskorištenim prometnim znakovima

pleasure  23


putovanja

ova stranica od vrha prema dolje lijevo brod-svjetionik preuređen u restoran moderna parkirališna zgrada dvojezični natpisi pokretni mostovi - cardiff bay barrage desno

24 

pleasure

zanimljiv znak za pecanje na cardiff bay barrageu jedna od brana - cardiff bay barrage

stranica desno slike gore u cardiffu žive ljudi različitih vjerskih, kulturnih i rasnih pripadnosti slike dolje  tipične engleske kuće


putovanja

Upravo u centru, između navedenih ulica, izgrađen je St. David's, veliki šoping-centar koji je podijeljen u dvije zgrade. No to nije sve. St. David's spojen je s još jednom zgradom, odnosno sa šopingcentrom John Lewis. Tu zaista možete naći velik izbor dućana u kojima ćete pronaći sve ono što vam treba. Ali pripremite se na puno hodanja, jer centar je smješten na prilično velikoj površini i pravi je raj za šopingholičare. Odmah uz centar nalazi se i velika parkirališna zgrada na nekoliko nivoa. Tu će vas sat vremena parkinga stajati oko 2 funte (16 kuna), što je zapravo malo u odnosu na cijene većine ostalih obližnjih gradskih parkinga, na kojima ćete za sat vremena trebati izdvojiti i do 5 funti (40 kuna). Budući da je to poveća svota (nepotrebno) potrošenog novca za samo sat vremena, savjetujemo vam da, ako želite posjetiti centar grada, smjestite vozilo unutar parkirališta šoping-centra, a ostatkom novca počastite se u nekom od obližnjih pubova. Ili još povoljnije, obavite šoping i razgledavanje centra grada autobusom. Centar grada zanimljiv je sam po sebi jer se u njemu isprepliću stare povijesne zgrade s novim, modernim zdanjima u staklu. Na relativno malim udaljenostima nalazi se mnogo toga što će vam pobuditi interes, poput tržnice, kazališta, kina i gradske knjižnice. Poseban naglasak stavljamo na knjižnicu, budući da je to bilo jedino mjesto gdje smo za vrijeme boravka u Cardiffu uspjeli koristiti WiFi internetsku vezu. Uz to, svatko tko želi ima besplatnih pola sata pristupa internetu na njihovim računalima, a ukoliko imate potrebu nešto i isprintati, bit će vam naplaćeno 20 centi (oko 1,60 kn) po ispisanoj stranici. U potrazi za internetom pronašli smo, zapravo,

određen broj dostupnih mreža, posebice u kafićima (kako na ulazu navode, besplatnih za posjetitelje), no iz nama (a izgleda i njima) nepoznatog razloga svaki pokušaj spajanja završavao je bezuspješno. Nakon malog istraživanja, otkrili smo da za razliku od nas u Hrvatskoj oni nemaju običaj surfanja po kafićima, pa su njihove bežične mreže često "zaključane" i bez javnosti dostupnih šifri. Šetnjom kroz centar, osim zanimljivih zgrada, naići ćete i na velik broj zanimljivih i različitih ljudi, od vjera do boja kože. Cardiff je kozmopolitski grad s više od 100 etničkih zajednica, pa ćete šetajući ulicama kroz šaroliku masu gotovo zaboraviti da ste zapravo u Velikoj Britaniji. U zapadnom dijelu užeg centra, uz rijeku Taff nalazi se impresivan Millennium Stadium, stadion koji može zaprimiti do 60.000 gledatelja. Osim što ugošćuje svjetske nogometne i ragbijaške utakmice, poprište je brojnih događanja, poput u lipnju održanog koncerta Elton Johna s našim svjetski poznatim čelističkim duom Hauserom i Šulićem. Malo sjevernije od stadiona, unutar zelenila parkova, mjesto je gdje je 55. g. n. e počela povijest Cardiffa. Tu su Rimljani osnovali utvrdu čiji se originalni zidovi mogu zamijetiti i na današnjem Cardiffskom dvorcu. Za posjet dvorcu bit će potrebno izdvojiti dva sata, a osnovna ulaznica za odraslu osobu iznosi 11 funti (oko 90 kuna). Za tu cijenu dobit ćete kostimirane vodiče koji će vas provesti dvorcem, pokazati gdje su spavali rimski vojnici, a gdje plemeniti vitezovi održavali suđenja. Pokazat će vam muzej, pričati o povijesti i nastanku grada. Nakon obilaska možete se osvježiti na terasi kafića ili jednostavno zavaliti na travnjak i odmarati. Zanimljivo je da svi oni koji žive ili rade u Cardiffu mogu podnijeti prijavu u ured za prodaju ulaznica i dobit

pleasure  25


putovanja

će „ključ“ Cardiffskog dvorca, koji im omogućava besplatan ulaz unutar zidina dvorca, pa i pristup određenim specijalnim eventima. Istočnije od zelenih parkova nalaze se gradski kvartovi Cathays i Roath, u kojima prevladavaju tipične stare engleske kuće u nizu. Na prvi pogled ti dijelovi grada djeluju pomalo zapušteno, jer neke od kućica vape za obnovom, no to su zapravo kuće namijenjene isključivo za najam, i to studentima, budući da se nalaze relativno blizu sveučilišta. Za lakše kretanje po gradu, a posebno njegovoj okolici, dobro je iznajmiti automobil. Naravno, neki s navigacijom ako je već ne posjedujete. Ako se ipak odlučite na korištenje autobusa, moramo priznati da voze često i na gotovo svakoj stanici na LCD-displeju stoji ispisano vrijeme preostalo do dolaska autobusa, kao i linija na kojoj prometuje. I promatrajući ih uvjerili smo se da za razliku od naših ne kasne. Karta u jednom smjeru za odraslu osobu iznosi 1,50 funti (oko 13 kuna), no ukoliko imate namjeru koristiti nekoliko linija, savjetujemo vam da kupite dnevnu kartu, koja za odraslu osobu stoji 3 funte (25 kuna). Ako imate bilo kakvih nejasnoća, svakako posjetite njihovu službenu i vrlo iscrpnu stranicu (www. cardiffbus.com), na kojoj ćete pronaći sve, od mape autobusnih linija, cijena, raznih novosti, pa i neke činjenice iz povijesti ovog prijevoznog sredstva u Cardiffu. U Cardiffu se možete zabavljati danima (tri su dana premalo), ali odvojite nešto vremena i za posjet mirnom, ali uređenom gradiću Caerphillyju, koji se nalazi nedaleko od Cardiffa, 10-ak minuta vožnje automobilom prema sjeveru. Središtem ovog grada dominira srednjovjekovni dvorac, najveći u Walesu, a drugi po veličini u Velikoj Britaniji. Izgrađen je između 1268. i 1271., a dao ga je izgraditi velški knez normanskog porijekla Gilbert 'Red' de Clare. Dvorac je zaista impresivan, a kanali oko dvorca, jezerca, patkice i labudovi učinit će da se osjećate kao da ste se nekim vremeplovom upravo vratili u daleku povijest. Priroda koja ga okružuje pruža pravo mjesto za odmor i relaksaciju. Kako se uz dvorce uvijek vežu neke mitske priče, tako i ovaj ima svoju, a ta je da dvorac opsjeda duh 'The Green Lady' (Zelene gospe), koja je zapravo duh princeze Alice. Princeza Alice i njezin suprug Lord de Clare živjeli su u dvorcu, a kako je on često izbivao zbog brojnih bitki koje je vodio, princeza se osjećala vrlo usamljeno. Tako se, jednom prilikom, princeza zaljubila u velškog princa Tweg Tega. Princ Tweg je priču o svojoj tajnoj ljubavi ispričao svećeniku, koji ga je izdao prenijevši tu priču samom Lordu de Clareu. Nakon toga Lord je poslao svoju ženu Alice u Francusku, Tweg se osvetio svećeniku zbog izdaje, ali se dvoje mladih više nikada nisu sreli. Priča kaže da se princeza Alice nakon smrti vratila u dvorac u vječnu potragu za svojom izgubljenom ljubavi. Nakon svega viđenog ne čudi činjenica da Cardiff (iako nema kristalno čisto more kao mi u Hrvatskoj) godišnje privlači oko 12 milijuna posjetitelja te da njegovi stanovnici i sami smatraju da je to jedno od najboljih mjesta za život i rad u Europi. Pa završimo priču u velškom duhu, u nadi da ćemo jednom opet posjetiti ovaj zanimljiv i prekrasan kraj: „Diolch! Hwyl fawr!“, odnosno „Hvala! Doviđenja!“ gore techniquest - znanstveno-istraživački centar dolje MILLENNIUM stadium stranica desno NAJVEĆI SREDNJOVJEKOVNI DVORAC U WALESU - GRADIĆ CAERPHILLY, NEDALEKO CARDIFFA

više na www.pleasure.hr  

kontakt vesna@pleasure.hr

savjete i troškove ovog putovanja potražite na www.pleasure.hr


putovanja

pleasure  27


tekst  donald debeljak 

foto  rÉka valkai

misterijfotografije7

fotografija

28 

pleasure

D

o sada smo se u tekstovima iz prošlih brojeva magazina Pleasure dotakli nekih osnova o radu fotoaparata, kao i fotografije same, no ovaj put bismo se ponukani jednom raspravom kojoj smo nedavno nazočili malo osvrnuli na završetak priče svake fotografije. Nakon fotografiranja dolazi možda i najteži dio cijelog posla, odabir najboljih uradaka, njihovo pohranjivanje i eventualna priprema za ispis. Ukoliko ih ne mislite ispisivati, nije loša ideja izvršiti osnovnu obradu onih fotografija koje želite zadržati u digitalnom obliku. Na ovo će sad reagirati barem nekoliko purista koji će se protiviti obradi, jer "fotografija se stvara u fotoaparatu, a ne na računalu". Fraza koju smo bezbroj puta čuli. I istinita je, barem u teoriji, no isto je tako istinito da ako usporedimo koliko ima vlasnika/korisnika digitalnih fotoaparata u omjeru s onima koji zaista imaju dovoljno znanja i prakse da im nije potrebna naknadna obrada fotografije, zaključujemo da su ovi potonji u izrazito malom postotku. A s druge strane, obrada nije bauk, dokle god se vrši s mjerom i osjećajem. Počeci obrade fotografije sežu dobrano u eru analogije, no tada je to bilo znatno teže izvedivo od sadašnjeg klikanja u Photoshopu. Sada je moguće i analogno snimljenu fotografiju obraditi, jednostavno se skenira negativ ili već razvijena fotografija i zabava može početi, no bitno je spomenuti na koji se to način radilo prije pojave računala. Jer već je i u to doba postojala potreba za ispravljanjem nesavršenosti na fotografiji, od madeža, ožiljaka i povijesnog bauka - bora na licu, posebice ženskom. No natrag na samu tehniku obrade. Naravno, ne detaljno jer nam to ne dopušta prostor, ali i zato što je ta tema obrađena u mnogim knjigama. U vrijeme analogne fotografije, uz znanje o fotografiji prijeko je potreban bio i crtački talent – retuširanje fotografija, naime, radilo se ručno, posebnim tuševima. Ovisno o formatu filma zavisilo je da li se radilo direktno na negativu ili na razvijenoj fotografiji. Obrada već razvijene fotografije značila je korištenje reprokamere ili jednostavnije - fotografiranje obrađene fotografije i ponovno razvijanje iste. Bilo je ponešto kompliciranije nego klikanje u Photoshopu, zar ne? Naravno, sada je taj proces daleko jednostavniji, vrijeme digitalije donijelo je ubrzanje samog procesa, i da se izbjegnu nesporazumi, ne podržavamo purizam i spomenute izjave tipa "obrada je nepotrebna", već upravo naprotiv. Obrada je potrebna i bitna, no isto je tako potrebna mjera u primjeni iste. Kao i u svim ostalim životnim situacijama, važno je ne pretjerivati. Ili ono već poznato: "manje je više". Ne možemo ići u detalje opisivanja načina i tehnika, jer bi nam za najvažnije osnove trebalo nekoliko cijelih primjeraka Pleasurea. Zato savjetujemo onima koje to interesira da si pribave neke od bezbroj već napisanih korisnih knjiga, a ne treba zanemariti ni dostupnost raznih vodiča za obradu po bespućima interneta.


fotografija

pleasure  29


fotografija

Nakon obrade vjerojatno ćete poželjeti poneku od fotografija i ispisati. Trajnost fotografija „stare škole“ već je dokazana kroz povijest, a njihov je nastanak kao i obrada bio donekle mukotrpan i zasigurno vremenski zahtjevan, no one ipak još uvijek fizički postoje. Trajnost ovih modernijih, nastalih uz pomoć pisača, još se mora dokazati, no testovi simuliranja protoka vremena pokazuju da bi, u slučaju da su ispisane na kvalitetnom papiru i s kvalitetnom tintom (ne jeftinom zamjenskom), mogle u najmanju ruku trajati jednako dugo kao i one razvijene klasičnim postupcima. Za kvalitetno čuvanje fotografije potrebna je određena vlažnost, temperatura i količina svjetla i manju brigu oko toga sada omogućava digitalna fotografija, ali ne zato što je te fotografije lakše čuvati na duži rok, nego stoga što je iz dana u dan sve teže napraviti kvalitetnu analognu fotografiju. Papiri i kemikalije potrebni za to sve su teže dostupni, a da ne spominjemo prostor, uređaje poput aparata za povećavanje, ali i nedostatak najvažnijeg "sastojka" - ljudi koji znaju kako kvalitetno rukovati negativom. Sam negativ je u teoriji manje zahtjevan za čuvanje od fotografije na fotopapiru, pod uvjetom da je nakon razvijanja dobro ispran od razvijača i fiksatora. Današnji napredak tehnologije sam sebe potkopava u mnogim situacijama, pa tako i ovdje. CD i DVD kao mediji za pohranu fotografija nisu najsretnije rješenje, jer su prilično osjetljivi na temperaturu, pa i mehanička oštećenja, a sve to zato što primjerci koje sami stvaramo na svojim "pržilicama" u računalima nastaju na način da se laserskom zrakom podaci „urezuju“ na disk, za razliku od proizvodnje npr. glazbenog CD-a. On nastaje tako da se izrađuje master kopija, koja se poslije utiskuje u same diskove. Time se

30 

pleasure

izbjegava primjena materijala koji je moguće oblikovati laserom, pa se tako i sama trajnost zapisa produžava. Prema trenutačnim istraživanjima, optički mediji koje koristimo za pohranu podataka poput spomenutih CD-a i DVD-a traju od tri do pet godina i onda bi ih trebalo presnimavati na nove. Relativno lagana zadaća ako vam se arhiva sastoji od desetak DVD-a, no što s onim arhivama većeg raspona, od nekoliko desetaka ili stotina kopija? Praksa je za sada pokazala da su tvrdi diskovi najbolji način pohrane, no ne oni koji su svakodnevno u računalu, jer su oni zbog stalnog rada podložni češćim kvarovima. Trebalo bi nabaviti vanjske dodatne diskove. Na taj se disk snimi arhiva, a onda ga treba pohraniti na sigurno mjesto gdje je zaštićen od udaraca i sličnih mehaničkih oštećenja na koja su oni izrazito osjetljivi. Ali i kod njih zbog same prirode bilježenja podataka koje se temelji na magnetskom zapisu upitna je trajnost u svijetu razvoja tehnologije koja nas okružuje i koja neminovno vodi povećanju elektromagnetskog zračenja u našoj okolini. Pomalo sve ovo izgleda kao da spada u teoriju zavjere, no nažalost još uvijek nemamo konkretne odgovore na pitanje kako trajno pohraniti digitalni zapis. Jer, kad sve ovo zbrojimo i oduzmemo, shvatimo da su unatoč današnjoj izuzetno naprednoj tehnologiji na neki način papirusi i hijeroglifi bili "zakon". Hoće li digitalni zapis doživjeti sudbinu glazbenog instrumenta na ovoj fotografiji i biti upotrebljiv i nakon toliko godina, jedino vrijeme može pokazati.

više na www.pleasure.hr  

kontakt donald@pleasure.hr


fotografija

pleasure  31


automobili

CORVETTEz06 tekst i foto  robert blašković

32 

pleasure


automobili

pleasure  33


automobili

D

a, mogu neki ljudi govoriti što god žele (posebno oni koji je nikada nisu imali priliku isprobati), ali Corvetta, američka ikona, legenda i njihov ponos, istinski je sportski automobil. Prava "igračka" za one koji vole nabrijane automobile, a posebno za one koji cijene rasne sportaše, sirove snage, vrhunskih performansi i izgleda koji privlači pozornost svih, onih koji je cijene i onih koji misle da je ne cijene. Ali svi pokazuju prema njoj, rekli bi Amerikanci, respect. A kako i ne bi, kad su joj vozne performanse zaista vrijedne poštovanja. O tome ćemo nešto poslije, a ovdje za početak moramo reći da smo na sreću imali dovoljno iskustva s ranijim modelima Corvetta, pa znamo o čemu govorimo. Iz tog smo razloga i željeli isprobati ovu sadašnju generaciju Corvette, koja je ponešto drukčija od prijašnjih. Iako još ima izgled koji jednim dijelom podsjeća na one nekadašnje modele, to je sada automobil koji više sliči na vrhunske superskupe sportske automobile ostalih renomiranih proizvođača. Ali, uvijek ima neki "ali", u ovom slučaju pozitivan, cijena ove ljepotice znatno je niža od konkurencije. Što je sjajno. Pa, zar nam nije svima drago kad možemo nešto vrijedno dobiti za puno manje novca?! Uz to, treba napomenuti da ovdje ne vrijedi ono "koliko para, toliko muzike". 34 

pleasure

Jer ova Corvetta Z06 jako dobro "svira". Dovoljno je čuti njezin zvuk, koji je rezultat rada motora s osam cilindara i 7,0 litara zapremine, i tada vam je jasno da to nije šala. Takva kubikaža jednostavno mora zvučati pakleno. Otprilike kao velika ranjena zvijer u trenutku urlikanja. I stariji su modeli (posebno oni za američko tržište) imali zvuk od kojeg se koža ježi, stakla pucaju, a tlo pod nogama vibrira. Takvu dubinu, takav bas rijetko možete čuti kod drugih supersportskih automobila. U ovoj zadnjoj izvedbi Corvette možete uz taj bas čuti i vrištanje na većim okretajima, karakteristično za većinu sportaša. Melem za uši. Međutim, Corvetta nije tipičan sportaš, koji inače najbolje rade tek na visokim okretajima. Tko nije imao priliku prije isprobati ovakvu "zvijer" začudio bi se kada bi vidio da se može voziti brzinom od 200 km/h pri samo 2500 okretaja, ili 260 km/h na nešto više od 4000 okretaja. To garantira dugovječnost motora, jer većinu uobičajene vozne svakodnevice motor radi na 1500 – 2500 okretaja. Naravno da se taj podatak vrlo pozitivno odražava i na ono što je inače najmanje bitno kod sportskih automobila – potrošnju - pa ona prosječno i realno iznosi za ovakav automobil smiješno niskih 11 l/100km, ukoliko imate dovoljno samokontrole pri pritiskanju papučice


automobili

pleasure  35


automobili

gasa. Naravno, ako poželite izvlačiti i zadnje atome snage iz ovog metalnog ljubimca, potrošnja će poprilično porasti, ali za to će vam ionako trebati trkaća staza. Jer na uobičajenim cestama njezina je granica toliko visoko da ćete je teško dosegnuti. Ali zato ćete vrlo lako dosegnuti brzine, jer do 100 km/h trebat će vam otprilike koliko vam treba za dva treptaja okom - samo 3,8 sekundi, a do 200 km/h stiže već za 11 sekundi. Impresivno, zar ne?! I još ćemo jednom naglasiti da ovaj motor V8 nema turbine ni slična pomagala, već je to sirova snaga koja se, vjerujte, osjeti. Ubrzanja su takva da pri svakom mijenjanju stupnja prijenosa tijelo zbog zakona fizike biva iznova čvrsto zalijepljeno za sjedalo, žvakaća guma vam može završiti u grlu, a ženske grudi se "smanje" za jedan broj. I tako šest puta, naravno, jer mjenjač ima toliko brzina. A ako nađete cestu gdje

36 

pleasure

je dopušteno iskoristiti sve te adute ove jurilice, brzinomjer će vam pokazivati gotovo 330 km/h. Još jednom, impresivno! O kočnicama je, kao i o stabilnosti ove Corvette, gotovo nepotrebno pisati. Kočnice su sjajne, znatno bolje i od prethodnih modela, a držanje ceste takvo da pri brzini od 200 km/h gotovo možete voziti djelomični slalom između isprekidanih crta na autocesti, bez bojazni da ćete završiti u nekoj ogradi. Osvrnimo se malo na izgled i opremu Corvette. Iako je ukus osobna stvar, iz reakcija prolaznika može se definitivno iščitati da je ovo izuzetno atraktivan automobil, a tu atraktivnost dodatno naglašavaju i ova žuta boja s crnim detaljima, tamniji naplatci i crvena kočiona kliješta. Po nama je to i najatraktivnija kombinacija ove generacije Corvetta. Što se unutrašnjosti tiče, naravno da su sjedala i volan kožnati, u ovom primjerku crni sa kombinacijom


automobili

svijetlosive kože na sjedalima. Oni koji rijetko imaju priliku sjesti u vrhunski sportski automobil, a posebno u Corvettu, sigurno će biti vrlo zadovoljni osjećajem niskog sjedenja u udobnim sjedalima. Mi nismo baš toliko oduševljeni izgledom njezine unutrašnjosti, iako je sve na svom mjestu, a i oprema je poprilična. Međutim, njezina vanjština je vrlo sportska i atraktivna, pa smo mišljenja da je unutrašnjost previše "obična" za takav automobil. Čak bismo rekli da su "svemirska" školjkasta sjedala Corvetta s kraja 80-ih bila znatno sportskija i od većine današnjih sjedišta sportskih automobila. Ali, sve u svemu, kada imate priliku sjesti za upravljač ove automobilističke poslastice i osjetiti sve one prije navedene užitke, potpuno zaboravite unutrašnjost i počne vas "prati" adrenalin. Od opreme ovdje možete naći sve već

pleasure  37


uobičajene luksuze iz novih vozila, a uz to i "head up" displej – projekciju najvažnijih informacija (brzina, broj okretaja i dr.) na staklu ispred vozača. Uz to, naravno, tu su i tempomat, CD glazbeni uređaj Bose s navigacijom i velikim ekranom osjetljivim na dodir, dvozonski klima-uređaj, pokretanje vozila na start-stop tipku, električno (djelomično) podešavana sjedala, daljinsko zaključavanje vozila, ali i ono što se rijetko viđa na automobilima - električno tipkalo za otvaranje vrata iznutra, umjesto uobičajene ručice (polugice). Dakako, i izvana se vrata otvaraju pritiskom na električnu tipku. U Corvetti ima dovoljno udobnog mjesta za dvije osobe i za duga putovanja, ali i dovoljno prostora u stražnjem dijelu (prtljažnom prostoru koji je ustvari produžetak putničke kabine) za tri-četiri putne torbe ili kofera srednje veličine, što je za dvije osobe sasvim dovoljno, ali istovremeno i poprilično prostrano u odnosu na druge sportske automobile ove klase. Ovaj primjerak koji nam je bio na testu ustvari je po snazi srednji od tri opcije Corvette koju možete kupiti. Najslabija, ako se tako uopće može reći također ima motor V8 zapremnine 6,0 litara i 400 KS, ovaj srednji model Z06 ima tvorničkih 513 KS (primjerak na našem testu malo je dorađen i ima gotovo 570 KS i blizu 700 Nm obrtnog momenta) i, konačno, najjači model ZR1 s turbomotorom zapremnine 6,2 litre i tvorničkih 647 KS te s obrtnim momentom od preko 800 Nm (često ovi modeli ZR1 uz određene preinake imaju 700 – 800 KS i do 1000 Nm obrtnog momenta). Monstruozne brojke od kojih se i automobilskim znalcima zavrti u glavi. I na kraju, nakon ovog posebnog adrenalinskog druženja sa žutom zvjeri, da zaključimo ovaj test, odnosno, radije bismo rekli, probnu vožnju. Jer iako imamo višegodišnje iskustvo s prijašnjim modelima Corvetta, ne bi nam nimalo teško pao zadatak, recimo, šestomjesečnog testa i svakodnevnog druženja s ovom razigranom ljepoticom. Iako ova generacija Corvette nema ona nekad za nju uobičajena svjetla koja preko dana "spavaju", a navečer se "izvlače", nema prednji poklopac motora koji kad je otvoren impresivno otkriva cijeli motor, kotače i ovjes, ipak ima sportsku eleganciju koja, iako na prvi pogled izgleda pitomo, definitivno daje do znanja da ovo nije običan automobil. Možete je svakodnevno voziti bez ikakvog problema do posla i natrag. Međutim, pravi je užitak kada krenete s njom izvan grada, jer tek tu pokaže svoju pravu narav. A tada ostale i ne primjećujete. Ostajete samo vi, cesta i Corvetta. I čisti adrenalin. I tek tada znate što je to - real pleasure! više na www.pleasure.hr

kontakt robert@pleasure.hr

zahvaljujemo se “gumi servisu magaš” iz matulja na vozilu ustupljenom za ovaj test www.gumiservis-magas.hr

CHEvrolet corvette Z06 tvornički podaci motor: benzinski,

8 cilindara 7011 ccm snaga: 382 kw (513 ks) pri 6200 o/min max zakretni moment: 640 Nm pri 4800 o/min mjenjač: ručni, 6-stupanjski ubrzanje (0-100 km/h): 3,8 s maksimalna brzina: 320 km/h potrošnja (grad/otvoreno): 16,0/7,9 l/100 km zapremina spremnika: 68 lit. volumen prtljažnika: 634 lit. ukupna masa vozila: 1.420 kg duljina: 4445 mm širina: 1930 mm visina: 1244 mm cijena z06 modela u njemačkoj: cca 95.000 eura obujam:


automobili

pleasure  39


putovanja

40 

pleasure


putovanja

berlin tekst  i foto  lovro barbalić

pleasure  41


putovanja

N

akon niza putovanja izvan Europe odlučili smo posjetiti jedan od povijesno najznačajnijih gradova na europskom kontinentu – Berlin. S otprilike 3 450 000 stanovnika najveći je grad Njemačke te ujedno i glavni grad, a po broju stanovnika u Europi zauzeo je visoko drugo mjesto odmah iza Londona. Za razliku od većine metropola koje smo dosad posjećivali, u Berlinu gotovo da nismo imali osjećaj kako se radi o višemilijunskom gradu. Naime, gustoća naseljenosti nije tako visoka kao u drugim europskim metropolama, a površina koju grad zauzima iznosi preko 890 km². Zbog izrazito velike površine nakon 40-minutne vožnje vlakom iz samog centra Berlina još uvijek ćete se nalaziti unutar granica grada.

42 

pleasure

Njemačka je, za razliku od većine europskih zemalja, u 2011. godini imala izvanredno visok stupanj ekonomskog razvoja i to je vidljivo po mnoštvu gradilišta i raskošnih objekata koji se trenutačno grade. Nemoguće je ne zamijetiti kako su dobro arhitektonski uklopili moderne građevine s prelijepim starim zgradama kojih ima poprilično, ali još je zanimljivije kako su nekadašnje stare goleme zgrade (nekada u službi vojarni i skladišta) prenamijenili u funkcionalna i suvremena središta, kao na primjer u šoping-centre, muzeje, galerije i slično. Turisti koji posjećuju Berlin uglavnom ciljaju na razgledavanje najpoznatijih povijesnih lokacija koje obilježavaju razvoj grada i događanja u njemu. Takvih povijesnih spomenika ima posvuda

gore oBerbaumbrücke je jedan od ljepših mostova

stranica desno

u Berlinu

sredina lijevo Reichstag - sjedište njemačkog parlamenta

STRANICA desno

sredina desno Instalacija “Molecule Men“

gore lijevo relaksacija uz rijeku

dolje lijevo Rijeka Spree s pogledom na Katedralu

gore desno Dijelovi Berlinskog zida koje su oslikali

Berliner Dom

umjetnici iz cijeloga svijeta

dolje desno bicikle su često prijevozno sredstvo STANOVNIKA BERLINA


putovanja

pleasure  43


putovanja

po gradu i prilično su udaljeni jedni od drugih, pa je i to dodatni razlog zbog kojeg ne možete u potpunosti „doživjeti“ poveći broj posjetitelja koji su svakodnevno u obilasku grada. Budete li imali prilike posjetiti Berlin, računajte da se za posjet sjedištu parlamenta Reichstaga morate prijaviti barem dva dana unaprijed. Berliner Dom, najznačajniju od mnogobrojnih crkvi u Berlinu, možete posjetiti istog dana, i to bez najave. Ulaz se naplaćuje 10 eura, ali naoružajte se strpljenjem, jer zbog izrazitog zanimanja turista čekanje u redu može potrajati. Iako smatramo da plaćanje za posjet crkvama nije u duhu istih, moramo reći da se ipak u konačnici isplati platiti ulaznicu i pogledati unutrašnje uređenje crkve. Osim toga, imate priliku popeti se visoko na njezinu kupolu i prošetati s vanjske strane, odakle se

pruža veličanstven pogled na ovaj veliki grad. Želimo napomenuti da se i u nekim drugim manjim crkvama također naplaćuje ulaz, a uz to dodatno i dozvola za fotografiranje, no kako u njima nema ništa toliko posebno što treba ovjekovječiti, naš je savjet da taj dodatni iznos ne plaćate. Prije posjeta Berlinu naše predodžbe o njemu bile su potpuno različite od onih koje smo stekli nakon dolaska u grad. Ono što nas je najviše zanimalo vidjeti ostaci su Berlinskog zida, koji je ostavio tako dubok trag u povijesti toga grada, a pogotovo među onima koji su nažalost to sve doživjeli i proživjeli na vlastitoj koži. Da podsjetimo, Berlin je 1961. zidom bio podijeljen na istočni i zapadni dio, iako se sam grad zapravo u potpunosti nalazio u Istočnoj Njemačkoj, odnosno Njemačkoj

gore Nhow Hotel smješten u staroj luci u Istočnom dijelu Berlina STRANICA desno

44 

detalji The East Side Gallery - najduže postave pleasure

umjetničkih djela na svijetu, te grafita na Starim zgradama u predjelu Hackesche Höfe


putovanja

pleasure  45


putovanja

46 

pleasure


putovanja

Demokratskoj Republici. Padom komunizma 1989. zid je srušen, a Berlin postaje glavnim gradom ujedinjene Njemačke. Očekujući kako ćemo tragove zida pronaći na mjestu na kojem je bio prvobitno sagrađen, ostali smo pomalo iznenađeni činjenicom da je zid gotovo u cijelosti uklonjen, a dijelovi zida mogu se pronaći “razbacani” na različitim lokacijama grada poput spomenika. Nekadašnji zid u biti i nije bio sazidan na licu mjesta, već je bio sastavljen od velikih gotovih betonskih blokova koji su bili posloženi jedan do drugoga. Tražeći ostatke zida prvo su nas uputili da razgledamo nekad glavni prijelaz između Zapadne i Istočne Njemačke, tzv. Checkpoint Charlie, gdje danas stoje dva američka vojnika odjevena u ondašnje uniforme s američkom zastavom u ruci. Iza vojnika nalaze se ruske šubare i razne druge kape koje turistima, koji se s njima požele slikati, radi atrakcije stavljaju na glavu. Tu se nalazi i lijepo uređen muzej koji svojim sadržajem opširno govori o Berlinu u vrijeme postojanja

Berlinskog zida. Sitne komade zida kao suvenire možete kupiti na različitim mjestima u gradu, no upitna je njihova vjerodostojnost. Ako želite dobiti stvarnu sliku grada, morate se udaljiti od centra i voziti vlakom barem 15 – 20 minuta u periferni dio, koji nije toliko uređen kao sam centar. Mi smo se uputili u razgledavanje prema istočnom dijelu grada, gdje se još mogu vidjeti poneke stare i napuštene zgrade, koje ostavljaju dojam kako je grad izgledao prije nego što je zid uklonjen. U blizini je i The East Side Gallery, najduža postava umjetničkih djela na svijetu. Riječ je o zidu dugom 1,3 km sastavljenom od originalnih blokova Berlinskog zida koji je oslikalo 105 umjetnika iz cijelog svijeta. Taj zid je izraz umjetničke slobode koja vlada u Berlinu. Treba napomenuti da se daju goleme mogućnosti umjetnicima, kojih u gradu ima u velikom broju. Oni svoju umjetnost izražavaju na razne načine, ali prostora nikad dovoljno, pa tako crtaju po različitim zidovima, vratima, prozorima i na taj

stranica lijevo gore LAFAYETTE SHOPPING CENTaR dolje sony centar ova stranica Slike gore luksuzni Bugatti salon u centru Berlina slike desno štandovi sa sitnicama koje podsjećaju na DDR iz doba berlinskog zida

pleasure  47


putovanja

način pretvaraju obične gradske ulice u ulične galerije grafita koji često izražavaju emocije umjetnika ili sadrže poruke koje umjetnici upućuju stanovnicima grada, vladi ili cijelom svijetu. Kroz Berlin prolaze dvije plovne rijeke, Haver i Spree, na kojima je sagrađeno više mostova negoli na bezbrojnim kanalima kroz Veneciju. Vjerujemo da su izleti brodom poseban doživljaj, no ovom prilikom nismo imali dovoljno vremena za uživanje u plovidbi. Vjerojatno mnoge zanima kako izgleda noćni život u Berlinu. Možemo reći da takav grad pruža bezbroj lokala za najrazličitije ukuse, od vrlo luksuznih i skupih restorana i noćnih klubova do skromno, ali uvijek originalno, uređenih barova. Grad je prilično uredan i čist, te odaje dojam sigurnosti u svako doba dana i noći. Do najzanimljivijih točki u gradu uglavnom možete stići vlakom, i to za relativno malu cijenu. Ako vrijeme dopušta, preporučili bismo vam vožnju kroz grad biciklom, koja je nadasve zanimljiva jer nema uzbrdica, a biciklističke staze nalaze se po cijelom gradu. Osim što ćete tako više biti u pokretu, izbjeći ćete nepotrebne gužve s automobilima. Ako po gradu pješačite, pazite da se ne krećete po biciklističkim stazama, jer ćete time izazvati ljutnju biciklista. Smještaj u užem pa i širem centru grada dosta je skup, pa ako tu želite jeftino prespavati, onda budite spremni na vrlo skromno uređene hotele. Za ljubitelje šopinga nema kraja zadovoljstvu zahvaljujući vrhunskoj ponudi, jedino je ograničenje dubina vašeg džepa. Šoping-centri

koncentrirani su na Potsdammer Platzu, ali oni najekskluzivniji smješteni su u samom centru Berlina, kao npr. Lafayette galerija ili Hackesche Höfe. Lafayette galerija izgrađena je u samom centru grada, gdje se nalaze butici svih najskupljih svjetskih brendova, ali ne samo mode nego i automobila. Tako na glavnoj ulici možete vidjeti ogromne izložbene salone Mercedesa, Porschea i Bugattija. Hackesche Höfe ustvari su nekadašnji židovski luksuzni stanovi sa dvorovima, koji povezani uskim prolazima stvaraju kompleks od sedam dvorova. To je šoping-centar s malim trgovinama, ali vrlo ukusno uređenim. Parkova u Berlinu ima stvarno mnogo, a najveći (pokriva površinu od 2,3 km²) nalazi se u samom centru grada kod Brandenburških vrata. To je Tiergarten, gdje se na samom ulazu nalazi Reichstag, sjedište njemačkog parlamenta. Danas je to jedna od najzanimljivijih znamenitosti Berlina, zahvaljujući i obnovljenoj staklenoj kupoli s koje se može uživati u predivnom pogledu na Berlin. Iako zime ovdje znaju biti prilično hladne i uvijek popraćene snijegom, ostatak godine pruža dobre klimatske uvjete. Ukoliko ne volite hladnoću i zimske radosti, onda za posjet ovoj europskoj metropoli odaberite neki topliji dio godine kako ne biste u sadašnjosti osjetili „hladnoću“ nekadašnje željezne zavjese. više na www.pleasure.hr  

gore lijevo detalj berlinskog metroa gore desno cijene za rentanje bicikAla variraju od 7-15 eura po danu STRANICA desno gore  karaoke nedjeljom u Mauerparku I SEMAFOR UKRAŠEN NALJEPNICAMA

48 

pleasure

dolje BRANDENBURŠKA VRATA - jedna od najposjećenijih turističkih atrakcija

kontakt lovro@pleasure.hr


putovanja

pleasure  49


automobili

50 

pleasure


automobili

OPELCORSA tekst i foto  robert blašković

pleasure  51


automobili

K

ao što smo već u prošlim testovima Opelovih vozila spominjali, oni znaju napraviti dizajnom zanimljive i svakako vizualno atraktivne automobile. Dokaz su i ova dva primjerka koja su nam došla na test, jedan crveni i jedan žuti, oba izgledom bombastične jurilice. Kod preuzimanja vozila pojavio se problem koji od njih izabrati za druženje, pa smo tako neodlučni izabrali najbolju opciju - oba primjerka. Naravno, nismo mogli istovremeno voziti oba, pa smo malo presjedali iz jednog u drugi, a na kraju ipak najveći dio testa i fotografiranja odradili u crvenom, pa se njime i zaputili na nekoliko dana u Graz i njegovu okolicu. Oba su modela vizualno atraktivna i na cesti zamijećena. Žuti je "Color Edition", dok je crveni "OPC Line". Oba imaju jednake motore, vrlo sličan sadržaj opreme, ali se izvana djelomično razlikuju i za nijansu je nabrijaniji ovaj "OPC Line". Naravno, prvenstveno zahvaljujući bijelim dekorativnim linijama na poklopcu motora i krovu, upadljivim bijelim naplatcima i većem krovnom spojleru, kao i bočnim pragovima. Po izgledu pravi sportaš. Odlično nam se svojim mladenačkim izgledom i živom bojom

52 

pleasure

uklopio u pejsaž zelenih austrijskih proplanaka i planinskih prijevoja, ali i u gradsko okruženje. Što reći o Corsi? Svakako da je to praktičan gradski autić, koji može poslužiti i za nešto duža putovanja. Za dvoje odraslih ima dovoljno mjesta, računajući i osnovniju prtljagu koju tom prilikom treba ponijeti na put. Pokreće ga 1,4-litreni motor sa 100 KS, umjerene realne (za benzince) potrošnje od 7 - 8 l/100 km. Živost motora ipak ne prati njegovu solidnu deklariranu snagu, pa mislimo da bi bolji odabir svakako bila neka dizelska verzija, kako zbog potrošnje, tako i zbog živosti koju nove generacije dizel-motora, zahvaljujući turbinama, pružaju. Ono što vas u našem slučaju s ovim modelima na testu može malo razočarati jest što izgled i motor ne pričaju istu priču. Izgled je vrlo sportski, dok je motor vrlo umjeren, pa čak i trom. Da se nalazi u osnovnoj verziji Corse, bio bi vjerojatno dobar, ali ovdje za ovu sportsku vanjštinu ipak nije dorastao. Vozne osobine su zadovoljavajuće, ali moramo uzeti u obzir da to ipak nije "pravi" i ozbiljni OPC model sa svim njemu pripadajućim tehničkim rješenjima, sportskijim ovjesom i velikom snagom koju taj "pravi"


automobili

pleasure  53


automobili

pruža. Iznutra je Corsa simpatična i za mali automobil solidno udobna. Žuti model ima detalje u žutoj boji, kao što su obruči oko otvora za ventilaciju i šavovi na kožnatom upravljaču i sjedalima, dok je kod crvenog "blizanca" slična kombinacija, s crvenim šavovima, ali sivim obručima oko ventilacijskih otvora. Sitan problem pojavljuje se kod sunčanog vremena, kad se odbljesak tih obruča ocrtava na bočnim staklima u vidnom polju vanjskih retrovizora. Upravljač je dobre ergonomije, s time da je u crvenoj OPC opciji s dodatnim zadebljanjima, pa je vrlo ugodan za vožnju. Od ostalih sadržaja tu je CD-audiosustav sa 6 zvučnika i subwooferom, s velikim centralnim ekranom u boji koji služi i za navigaciju. Nije nam samo jasno zašto se navigacija prikazuje na donjem LCD displeju, a ne na gornjem, jer bi tako bila mnogo praktičnija. Naravno, tada bi gornji displej trebao biti u boji, dok za funkciju koju sada ima (postavke putnog računala i ostale postavke vozila) to nije potrebno. Međutim, ovako za gledanje navigacijske mape trebate spuštati pogled, što nikako ne pridonosi sigurnoj vožnji. Od ostale opreme tu su USB priključak za MP3 player, spomenuto putno računalo, automatski klima-uređaj, mogućnost 54 

pleasure

Bluetooth spajanja telefona, komande audiosustava na upravljaču, tempomat, dodatno zatamnjena stražnja stakla, električno pokretani vanjski retrovizori s grijanjem, daljinsko centralno zaključavanje i još poneke sitnice, kao što je i mali kompresor za krpanje guma, praktično smješten bočno u prtljažnom prostoru, a kod verzije OPC Line i automatsko uključivanje svjetala i brisači sa senzorom za kišu. Sve u svemu, ove Corse su simpatične, privlačne i oku ugodne. Većini će i ovi motori biti sasvim dovoljni, posebno za odlaske do posla ili trgovine. Posebno za mlade, ali i za žene koje većinom preferiraju male i praktične automobile, a da oni istovremeno imaju i osobnost. I naravno, za one kojima su izgled i prvi dojam ipak važniji od sportskih voznih karakteristika. Iz tog razloga, kao i zahvaljujući cijeni koja nije previsoka, možemo reći da su ove Corse s obzirom na ponuđeni sadržaj i opremu ipak dobra investicija.

više na www.pleasure.hr

kontakt robert@pleasure.hr


automobili

opel corsa sport 1,4 motor: benzinski,

4 cilindara 1398 ccm snaga: 73 kw (100 ks) pri 6000 o/min max zakretni moment: 130 Nm pri 4000 o/min mjenjač: ručni, 5-stupanjski ubrzanje (0-100 km/h): 11,7 s maksimalna brzina: 180 km/h potrošnja (grad/otvoreno): 7,0/4,6 l/100 km zapremina spremnika: 45 lit. volumen prtljažnika: 285 lit. ukupna masa vozila: 1.065 kg duljina: 4040 mm širina: 1713 mm visina: 1488 mm cijena osnovnog 1,4 sport modela: cca 92.000 kuna cijena testnog modela: cca 105.000 kuna obujam:

www.opel.hr

pleasure  55


automobili

ženski pogled by Vesna Džuverović

V

jerujemo da ste bezbroj puta zaglavili automobilom u gradskoj gužvi i da ste u tim trenucima vrijeme prikraćivali promatranjem drugih vozila oko sebe. Nažalost, u takvim situacijama gotovo uvijek se dogodi da ste okruženi paletom tmurnih boja, a tome se još pridruži i kišni dan... Srećom da proizvođači automobila, između starih i novih modela, tržištu ponude malo redizajnirane postojeće modele i time pridonesu njihovoj atraktivnosti. Tako je i Opel napravio „estetsku operaciju“ na svojoj Corsi te ponudio tržištu dva modela – Corsu Sport Linea Pack i Corsu Color Edition. A mi smo bili te sreće da su nam u ruke istovremeno dospjele obje verzije. Iako su svojim izgledom prvenstveno namijenjene mlađoj populaciji, rekli bismo da su namijenjene svim generacijama, pogotovo ako niste od onih koje zadovoljavaju već spomenute beživotne boje. Testni model Corse Color Edition bio je vrlo živahne žute boje u kombinaciji s crnim naplatcima, a osim žute, ova verzija dostupna je i u crvenoj Magma boji. U paketu s vanjskim osvježenjem stiglo je i ono u unutrašnjosti. I to tako da prošivi na sjedalima i kožnatom volanu te maske oko otvora ventilacije prate vanjsku boju, što je svakako pridonijelo dinamičnijem i dorađenijem izgledu armature, pa i cijele unutrašnjosti. Corsa Sport Linea Pack bila je crvene boje s dekorativnim naljepnicama preko dužine vozila, kućištima retrovizora i aluminijskim naplatcima u bijeloj boji. Ovaj model je opremljen i OPC line paketom sportskih spojlera i pragova, što mu je u konačnici dalo na još većoj vizualnoj agresivnosti od verzije Color Edition. Prošivi na sjedalima i volanu također su u crvenoj boji, dok je maska oko otvora ventilacije ovdje u srebrnoj boji. Iako obje verzije sportskim izgledom više vabe mušku populaciju, sigurni smo da bi se poveći broj žena odlučio na kupnju ovakvih modela. Iako žene ne traže sportski izgled, ipak puno polažu na „osobnost“ vozila, koju ova dva modela zasigurno posjeduju. S druge strane, Corsa je po svojim dimenzijama idealna za gradske potrebe, odnosno kraće relacije. Prtljažnik ima dvostruko dno, podesivo u dvije visine, što je vrlo korisno kada u njega pohranjujete svakodnevne sitnice. Obujam je zadovoljavajući, no budete li imali potrebe za dužim putovanjima koja uključuju i nešto putnih torbi, osjećat ćete se u njoj pomalo skučeno. Osim toga, na autocestama prilikom razvijanja većih brzina osjetit ćete nedostatak 6. stupnja prijenosa, što rezultira nešto bučnijim zvukom motora. Tada shvaćate da se riječ „sportsko“ u ovoj priči najviše odnosi na izgled, a ne i na performanse. No, ponekad je i izgled od presudne važnosti. Ukoliko ste imali prilike voziti atraktivan auto, zasigurno ste primijetili poveću količinu pozornosti usmjerene prema sebi. Za kraj podižemo palac u zrak u nadi da će nas u budućnosti proizvođači automobila sve više iznenađivati šarenom paletom boja vozila, pa i onim „ženskim“ bojama, koje će unijeti više veselja u našu svakodnevicu.

56 

pleasure


automobili

pleasure  57


fotografija

artpleasure

duškomarušićčiči Duško Marušić Čiči, rođen je i živi u Puli. Već kao šestogodišnjak pokazivao je interes prema fotografiji, a kada je sa svoga prozora zabilježio svoju prvu važnu fotografiju Fidela Kastra posuđenim očevim fotoaparatom, osjetio je da će ta njegova strast imati utjecaj na njegovo kasnije opredjeljenje. Od rane mladosti otkriva snažnu privlačnost prema umjetničkoj i eksperimentalnoj fotografiji, a od 70ih godina počinje se profesionalno baviti umjetničkom, reklamnom, life style i sofisticiranom fotografijom. Poseban opus fotografija pripada gradu u kojem živi. Pula nije samo grad njegova rođenja, već i grad koji će unutar različitih oblika umjetničke i reporterske znatiželje postati njegovom postojanom svjetlopisnom temom. Čiči često kaže: “Gradovi imaju dušu”. Stoga je skrivenu dušu Pule, koju je tražio slijedeći svoj fotografski instinkt, razotkrio elegantnom sintezom forme i sadržaja u Fotomonografiji Pule, svom autorskom projektu. Osebujnost i profinjenost fotografskog umijeća, vrhunska sprega umjetnosti i zanata donose mu mnoga priznanja i nagrade u Hrvatskoj i inozemstvu: 1980. nagrada za kolekciju crno-bijelih fotografija u Švedskoj i Turskoj; 1981. Nikonova nagrada na međunarodnoj izložbi u Düsseldorfu te izlaganje istog u Tokiju; 1983. dobio je nagradu FIAP-a na međunarodnoj izložbi fotografije na Zagrebačkom salonu; 1985. i 1986. osvaja prve nagrade „Hollywood Reportera“ za fotografije plakata MAFAF-a i Filmskog festivala u Puli; 2003. nagrađen je otkupnom nagradom T –mobila „Zaljubljeni u pokret“. 2005. i 2011. dodijeljena su mu priznanja od strane Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija za vrijedan doprinos u predstavljanju Hrvatske

58 

pleasure

na svjetskim izložbama: EXPO 2005. Aichi (Japan) i EXPO 2010., Šangaj (N.R. Kina). Za svoj fotoreporterski rad u Domovinskom ratu, odlikovan je od strane Predsjednika Republike Hrvatske Spomenicom Domovinskog rata. Član je ULUPUH-a u Zagrebu i Društva hrvatskih novinara. Suradnik je u mnogim časopisima, te je autor brojnih fotografija u reprezentativnim nakladničkim projektima različitog tematskog kruga. Fotografije su mu objavljivane u Hrvatskoj i inozemstvu. Izlagao je na 33 samostalne izložbe (u Parizu, Genevi, Villefranche de Rouergueu, Aichiu, Hekinenu, Tarragoni, Luganu, Padovi, Imoli, Pečuhu, Trieru, Bordeauxu, Zagrebu, Puli) i više od stotinjak skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. „Trebam napomenuti da u našem poslu veliku ulogu igra i sreća, biti na pravom mjestu u pravo vrijeme, a tada treba imati i dobro oko i ‘okinuti’ u pravom trenutku da ta dobra novinska fotografija ima sve informacije. Novinska fotografija mora dati istinu, čitatelj mora dobiti sve informacije kako bi stekao što podrobniju sliku o nekom događaju.“ kaže Čiči. Dugogodišnji fotoreporterski rad i profesionalnost prema poslu, omogućili su mu snimanja mnogih izuzetnih državničkih i ekskluzivnih događaja, dramatičnih reportaža vrijednih zapisa života oko sebe, uvijek imajući cilj da preko fotografija što bolje komunicira i senzibilizira primaoca. Ta njegova potreba da uvijek na novi način vidi život i svijet oko sebe, tjera ga na kontinuirano usavršavanje kao fotoreportera i kao umjetničkog fotografa. Na sljedećim stranicama donosimo vam dio fotografija iz ciklusa „Voda“, kojima se Čiči predstavio na EXPO-u 2005. u Aichiju (Japan) u sklopu Arheološkog muzeja Pula.


putovanja

66 

pleasure


putovanja

britanski

djevičanski otoci tekst i foto  voljen grbac

pleasure  67


putovanja

I

ako se karipski arhipelag navedenog imena sastoji od 60 otoka, priču o njima počinjemo na 61., otoku koji im uopće ne pripada. Zašto? Jednostavno moramo s vama podijeliti nezaboravno iskustvo slijetanja na jedan od najluđih aerodroma na svijetu. Legendarni aerodrom Princess Juliana na francusko-nizozemskom otočiću Saint Maartenu po prometu je drugi aerodrom sjeveroistočnih Kariba, nakon San Juana u Portoriku. Najgori mogući način da se upozna jačina karipskih oceanskih vjetrova jest da vas takav vjetar dočeka već pri slijetanju na navedeni aerodrom. Naravno, i nas je to zapalo. U našem prepunom Airbusu A340 kompanije Air France nastalo je općenarodno veselje nakon što smo uspješno, žestoko se ljuljajući i tresući, sletjeli na kratku pistu na kraju koje stoji umjetno nasut zemljani brežuljčić, odnosno nazovimo ga skijaškom terminologijom "hupser". Visok je desetak metara, a služi za zaustavljanje aviona koji ne uspiju zakočiti do kraja piste. Jer bi inače završili u moru. Ako niste baš veliki ljubitelj letenja, a sjedite kraj prozora, pri slijetanju na Julianu nikako nemojte 68 

pleasure

gledati dolje. Ako ipak spustite pogled, učinit će vam se da slijećete na plažu prepunu kupača, od kojih se neki trude rukama dodirnuti kotače vašeg aviona. I u tome gotovo uspijevaju! A da smo prije slijetanja gledali na internetu fotografije aviona koji pri slijetanju prelijeću plažu na visini od desetak metara (pa i koji metar niže), bili bismo se zakleli da je to fotomontaža. Utipkajte na tražilici St Maarten airport i vidjeti ćete o čemu govorimo. Cijelu vam tu priču pričamo jer do Britanskih Djevičanskih Otoka (British Virgin Islands, postoje naime i američki, tik uz njih) nema direktnih interkontinentalnih letova pa kad letite iz Europe ili Amerike, morate koristiti neki od međunarodnih aerodroma na Malim Antilima. Sletjeli smo dakle na Tortolu nakon kratkog leta iz Saint Maartena. Tortola je glavni otok, a glavni grad Road Town, koji je ujedno i administrativni centar otočja. Britanski Djevičanski Otoci, a mi ćemo ih u daljnjem tekstu, da pojednostavimo priču, zvati BVI, pravno su i politički gledano nešto nedefinirano. Muljevito, rekli bismo. Englezi, nekadašnji gospodari svijeta, a danas siva eminencija


putovanja

anglosaksonske politike koju su sami izumili i instalirali, pa je još uvijek nesmiljeno provode (sjetimo se diplomatskog rata i prljavih igara oko priznavanja Hrvatske) skrivajući se iza širokih pleća SAD-a, nazivaju ovaj rajski arhipelag „British overseas territory“, ma što to zapravo značilo. Onda se, u neko doba, pojavila i upravo raspadajuća Europska unija. Pa su nedužni otočići okupani oceanskim vjetrovima i valovima postali i „Overseas territory of the European Union“. I to usprkos činjenici da Velika Britanija nije u toj istoj „European Union“. Ako tome dodamo činjenicu da je na BVI-u službena valuta američki dolar, ne možemo ne zapitati se: tko je tu lud, a tko zbunjen? Objašnjavali su nam da se na otočju zakoni Ujedinjenog Kraljevstva primjenjuju selektivno, neki vrijede, a neki ne vrijede za ovdašnje uglavnom crnoputo (preko 80% „Afro-Carribeans“) stanovništvo. Ali njima to i nije toliko važno koliko je važno bankarima i bankama iz cijelog svijeta, čije više-manje diskretne podružnice, dok se vozite Tortolom, svako malo proviruju iza palmina granja. Nas prepametne i toliko puta preveslane Hrvate ništa više ne može

prevariti. Cijeloj toj priči od prve ćemo dati pravo ime. U dvi riči to liči na: pranje love! Toliko o geopolitici za danas. Moramo priznati da se to silno bogatstvo koncentrirano na tako malom prostoru ne vidi baš previše. Podatak da je u tamošnjoj administraciji registrirano više od 450.000 aktivnih off-shore kompanija (na 30.000 stanovnika BVI-a!) dostatan je tek za činjenicu da ovdje nema pravog siromaštva i kriminala kao npr. u nedalekom San Juanu, prenapučenom glavnom gradu Portorika, jednom od najopasnijih gradova svijeta. U luci nas je dočekalo nekoliko ogromnih kruzera koji gotovo svakodnevno uplovljavaju u Road Town. Kao i u našem Dubrovniku, ni ovdje baš nisu omiljeni. Veliki promet, mala zarada, rekli bismo, a to potvrđuju i apatični pogledi prodavača suvenira u drvenim kućicama u luci. Taksijem smo obišli otok, prepuštajući vozaču da odabere ono najznačajnije i najfotogeničnije. Plaže su prekrasne, prepune luksuznih resorta. Nije rijetkost da u paviljonu, u sjeni palmina lišća, ugledate pleasure  69


putovanja

masera koji preplanulo tijelo nekog bjegunca (ili prije bjegunice) od svakodnevnog menadžerskog stresa u Torontu ili Frankfurtu premazuje aromatičnim uljima. Dovezao nas je naš vozač i vodič u jednoj osobi i na sam vrh otoka (najviša točka otočja je na Tortoli 530 metara nadmorske visine), odakle se pruža predivan pogled na ostale otoke. Kaže da na vidikovcu temperatura zna biti i desetak stupnjeva niža nego na obali. Oni veći otoci arhipelaga, dakle Virgin Gorda, sa svojim ogromnim stijenama na pješčanim plažama, Jost Van Dyke i Anegada, također su vrijedni posjeta, a svaki od njih ima neke svoje specifičnosti. Anegada je na primjer jedini koraljni otok (svi ostali su, naravno, vulkanskog porijekla) visok tek nekoliko metara, sa specifičnom florom i faunom. Na svakom od otoka možete prakticirati snorkeling, ronjenje s maskom i disalicom do nekoliko metara dubine, te uživati u nevjerojatnim bojama tropskih riba koje vas okružuju. Čak i ako vas podvodna fotografija ne zanima, možete uz pomoć malih (i jeftinih)

70 

pleasure

vodootpornih digitalnih fotoaparata, kakvi su se odnedavno pojavili na tržištu, pod vodom napraviti fantastične fotografije. Fotografirali su nas i snimali u velikom dupinariju nedaleko od centra Tortole, dok su nas po dva dupina vukla po bazenu brzinom glisera. Pa su nas ljubili. Šteta što u školi osim engleskog nismo učili i dupinski, jer stalno su nam pritom nešto i pričali. Možda su nas htjeli zamoliti da im pozdravimo rođake kraj Lošinja. Karibi su raj za jedrenje, vjerojatno najpoznatiji na svijetu. Za čitavo vrijeme našeg boravka na BVI-u nije prestajalo puhati iz svih smjerova. I to istovremeno. Regata ima u izobilju, u sezoni bar po jedna u tjednu. Ima ih za svačiji uzrast i ukus, od onih najelitnijih koje okupljaju svjetsku jedriličarsku i ne samo jedriličarsku kremu pa do one duhovitog naziva „whatever flows regata“ (u prijevodu „regata svega što pluta“). Nismo provjeravali cijene čartera, uostalom lako ih je pronaći na internetu, ali sigurni smo da nisu puno skuplje od onih na Jadranu.


putovanja

pleasure  71


putovanja

Za kraj smo ostavili ono najslađe: Peter Island! Igrom slučaja proveli smo dva dana i prespavali dvije noći u superluksuznom bungalovu na otočiću iz bajke. Redovito ga svrstavaju među najljepše svjetske otoke, a definitivno spada među prvih deset karipskih dreamy destinacija. Zapravo je čitav Peter Island luksuzni resort za 150 gostiju u kojem se nenametljiva posluga trudi (i u tome uspijeva) da se za svojih od tisuću dolara na dan (!) naviše (wine is not included) osjećate kao u bajci. Popis svjetskih celebrityja, multimilijardera i ostalih jet-setera koji ovamo redovito navraćaju poduži je. Nije dakle neobično da pod susjednim suncobranom leži Sean Penn, Beyonce ili Nicole Kidman. Ili da za stolom do vas u čarobnom restoranu poetičnog naziva Deadman's Beach Grill (mnogo toponima na karipskim otocima aludira na njihovu slavnu gusarsku prošlost) večera Tom Cruise, Jodie Foster, Meg Ryan ili neka druga zvijezda takvog kalibra. Odnos broja gostiju i posluge je 2:1, a čitav otok i poširoki pojas mora oko njega je tzv. no-fly zona. Zabranjeno je bilo kakvo letenje iznad 72 

pleasure

premorenih bogataša. Naravno, to je ujedno i no-paparazzi zona. Svaki put kad izađete iz sobe, u nju ulazi spremačica, a vozač električnog automobilčića vozi vas po cijelom otoku kad god, kamo god i koliko god želite. Nas je ipak najviše oduševio doručak, kupali smo se u okusu, bojama i mirisima tropskog voća. Uzalud smo se nadali da ćemo na puteljcima otočića sresti iguane, ali zato smo uživali u bučnom obrušavanju ptica u more. Neobičan način ribolova. Sve u svemu, ako se do sad niste vjenčali, a mislite da vam je vrijeme, učinite to svakako na Peter Islandu. Na jednu od pet plaža iz bajke, za kojih stotinjak dolara, doplovit će vam sa Tortole, uz karipski zalazak, svećenik i matičar pa ćete sudbonosno „da“ prošaptati u oceanski vjetar i valove. Postoji samo jedan mali tehnički problem - na svadbu nećete moći pozvati više od 150 uzvanika! više na www.pleasure.hr  

kontakt voljen@pleasure.hr


putovanja

pleasure  73


fotografija

aktpleasure

IVAN Ivan Radin ima 22 godine i dolazi iz Poreča. Trenutno radi u Puli, ali istovremeno studira kulturu i turizam na sveučilištu Juraj Dobrila. Od obvezama ispunjenih svakodnevica najčešće se odmara ležeći na kauču gledajući dobre komedije. Svoje slobodno vrijeme voli provoditi zabavljajući se s društvom uz more, vino i zvukove gitare koju i sam svira. S obzirom da voli glazbu, nije nas iznenadio njegov odgovor na pitanje što bi mu u životu predstavljao pleasure (zadovoljstvo), a bio je: “pjevati u nekom rock bendu.” Na Ivanovom putu preobražaja iz onih poslovnih u “slobodnije” rockerske sfere odlučili smo mu dati priliku da pokaže i onaj vizualni dio sebe.

man art foto  robert blašković

74 

pleasure


arhitektura i dizajn

neformalno u formalnom tekst i foto  iva tominović

Nema većeg zadovoljstva nego kada vam se dogodi klik u glavi pa shvatite da formalno nije dosadno nego naprotiv, zanimljivo.

Z

apočet ćemo ovaj članak rečenicom mlade djevojke kojom je autoricu ovoga teksta potakla na razmišljanje kako opisati svu onu ljepotu koju formalni vrt pruža, a kaže ovako: „Ja volim raščupani vrt, formalno je dosadno.“ Većina vas vjerojatno kima glavom odobravajući tezu koju je iznijela, ali istina je uvijek negdje iza ugla, samo je treba sagledati s druge strane. Kad pomislite na formalni izgled vrta, što vam najprije padne na pamet? Vrlo je vjerojatno da vam riječ formalno ostavlja dojam da ne postoji nikakva sloboda i kako je to zapravo vrt u kojem red dominira. I niste daleko od istine. Postoji red, ali on istovremeno daje osjećaj slobode i on je sve samo ne dosadan. Formalan stil počiva na simetriji i principu impozantnog reda u odnosu na prirodni red koji stvara priroda. Za nastanak formalnog vrtnog stila zaslužan

je period renesanse. One koji su zaboravili što je taj period donio podsjećamo da je to jedno od najkreativnijih razdoblja u književnosti i umjetnosti općenito. Također, došlo je do preokreta u znanosti i filozofiji. Renesansa je najveći pokret u kulturi zapadne Europe, čijim periodom dolazi do razvoja gradova, a samim time i trgovine. Paralelno s materijalnom, razvija se i duhovna kultura. Renesansa je oslobodila stvaralačku energiju najprije u Italiji i Nizozemskoj, a zatim u Njemačkoj i Francuskoj, čime nastaju kulturne i znanstvene institucije, knjižnice, galerije, muzeji i prva sveučilišta. Vladale su tada ideje genijalnih umjetnika i pojedinaca uspješnih u različitim vrstama znanosti i umjetnosti poput Leonarda Da Vincija, Michelangela, Rafaela, Nikole Kopernika, Galilea Galileja, Kristofora Kolumba. Upravo je Leonardo da Vinci utjelovio ideal univerzalnog čovjeka

TIPIČAN IZGLED FORMALNOG VRTA

82 

pleasure


arhitektura i dizajn

TRI GODIŠNJA DOBA ISTOG FORMALNOG VRTA

u kojem su znanstvene radoznalosti bile skladno spojene s ljubavi prema prirodi. Michelangelov David predstavlja simbol slobodne Firentinske Republike, a Kolumbo je srušio strahove od prostora i prirode trgujući s udaljenim krajevima. Talijanski renesansni vrtovi prethodnica su novog stila uređivanja vrtova. Inspirirani klasičnim idealima reda i ljepote, namjera im je bila pružiti čisto zadovoljstvo promatranja vrtova i okoliša koji ih okružuje te uživanje u obilježjima, zvukovima i mirisima tog vrta. Vrtovi postaju grandiozni, simetrični, s fwontanama i statuama i ostalim značajkama koje su dizajnirane za uživanje i radost njihovih vlasnika i posjetitelja. Snažan je razvoj proučavanja botanike pa nastaju i prvi botanički vrtovi. Prvi put vrtovi su položeni tako da formiraju direktnu vezu s građevinom, obično s jednom glavnom osi kroz vrt. Vrtovi su podijeljeni na manje formalne dijelove, koristeći strukturalne zimzelene živice koje su vizualno kreirale pregrade. Grmovi koji su se u tu svrhu koristili su lovor, čempres, zimzeleni hrast i mirta. Pojedina stabla zasađena su i tretirana na način kako bi se grane međusobno isprepletale tvoreći tako prolaze i sjenice. Korištena su uglavnom stabla vrbe i duda te ostala stabla čije su krošnje

TOPIJARI SAČINJENI OD TISE

bile dovoljno elastične i fleksibilne za tu svrhu. Voda postaje važan teatralni element u svojoj razradi i dotjeranosti. Glavni vrtovi okruženi su zidovima koji su s vanjske strane okruženi stablima i voćkama. Vrtovi ne predstavljaju isključivo golemo bogatstvo svojih vlasnika i njihov utjecaj u društvu, već predstavljaju ljekovito sklonište. Mnogi su putovali u Italiju upravo radi ovih impozantnih vrtova. I zato su originalno ti prvi formalni vrtovi često bili zasađeni egzotičnim biljkama i biljkama jarkih boja iz nekih drugih dalekih zemalja. Uloga niskih živica bila je stvaranje dekorativnih gredica zasađenih tako da stvaraju neki geometrijski oblik. Šimšir, ružmarin, kadulja i santolina najčešće su biljke koje su se koristile u stvaranju niskih živica formalnih vrtova. Kako su se talijanski renesansni vrtovi razvijali, postajali su sve ekstravagantniji i teatralniji. Osjećaj drame koji njegovi posjetioci doživljavaju postaje veoma važan. Od toga potječu i fontane iz kojih izviru razna morska čudovišta. Nastaju i razni životinjski i geometrijski oblici, takozvani topijari, najčešće sačinjeni od šimšira i tise. Ti su talijanski renesansni vrtovi imali snažan utjecaj na francuske i engleske vrtove. Njihova je velika karakteristika odnos prema boji. Boja postaje važnija od linija. U tu su se svrhu vrlo često koristili

LISTOPADNA PALISADA OD GRABA

ŽIVICA OD GRABA SMEĐE BOJE

pleasure  83


arhitektura i dizajn

SREDIŠNJA LINIJA VRTA DIREKTNO POVEZUJE ZGRADU S VRTOM

tulipani, ne samo zato što su među prvim proljetnim trajnicama, već najvećim dijelom zbog njihove tradicije koju su etablirali u formalnim vrtovima. Naime, u vrijeme renesanse lukovice tulipana bile su visoko cijenjene i nagrađivane i od tada pa do današnjih dana sve češće viđamo novije boje, oblike i veličine tulipana. Fotografije u kojima, nadamo se, uživate nastale su u veličanstvenim formalnim vrtovima Hampton Court Palače u Londonu, palače kralja Henrika VIII. Možete zamijetiti palisade koje predstavljaju zelene, odnosno žive zidove i stvaraju visoke strukturalne barijere dizajnirane tako da stvaraju zaklon od neželjenih pogleda. U tu svrhu koristili su se grab i bukva. Palisade su, u davnim vremenima, služile najčešće damama u trenucima razmišljanja i uživanja u samovanju. Kroz veličanstvene vrtove kretalo se alejama, a materijal koji se koristio bio je šljunak, pijesak ili trava. Na kraju aleje obično se nalazi neki element koji čini takozvanu žarišnu točku (focal point).

GEOMETRIJSKI OBLICI UNOSE U VRTOVE DINAMIKU I OSJEĆAJ KRETANJA

84 

pleasure

ZIMSKI IZGLED FORMALNOG VRTA

I kakva je danas poveznica između formalnih vrtova i sadašnjice? Veoma velika. U tom su se periodu velikom brzinom događale krupne promjene, baš kao i danas. Previše se toga promijenilo i poput bujice nosilo čovjeka prema naprijed, kao i danas kada godine protječu munjevito. Zato su formalni vrtovi i nastali da bi čovjeka umirili i malo prizemljili, pružajući mu pritom užitak boravka u vrtu. Iscrpljenima od svakodnevnih obaveza potrebno nam je mjesto za smiraj i odmak od stvarnosti i ljudi. Ne morate imate nepregledne hektare zemlje da biste stvorili veličanstvene vrtove formalnog izgleda kao što je to učinio Henrik VIII. Može to biti mala površina koja zadovoljava kriterije formalnog izgleda. Stvorite formalni izgled vrta koji se neće mijenjati, dajući vam osjećaj stabilnosti. Živice od graba ili bukve štitit će vašu intimu. Ova će živica u jesen otići u „šoping“, zelena haljinica postat će žućkasta, a zimi boje mliječne

Statue su nezaobilazni dio elemenata u formalnim vrtovima


arhitektura i dizajn

čokolade da bi opet u proljeće s prvim fashion weekovima obukla svoju svijetlozelenu haljinicu. Šimšir će ostati zelen tijekom cijele godine, njime ogradite male cvjetne gredice koje će vam, dva puta na godinu, omogućiti preporod i to nigdje drugdje nego u vlastitom vrtu. U proljeće i u jesen moći ćete kreirati vlastita remekdjela. Moći ćete mijenjati boje vrta prema vlastitom raspoloženju. Nakon svega navedenog još uvijek mislite da su formalni vrtovi dosadni i da u njima nema slobode? Nakon ovog i vi ćete poput autorice teksta u nekom muzeju sliku promatrati drugim očima. Prepoznat ćete da su likovi raspoređeni u nekom geometrijskom odnosu, likovi koji izlaze iz magle uz uporabu kontrasta svijetlo-tamno. Pa ćete Leonardovu Mona Lisu promatrati kako se smiješi ispred pejsaža, kamenja i rijeka, a Michelangelova Davida doživjeti kao strahovitu snagu (nešto

formalno) i napetost (osjećaj slobode) koja zrači iz ove skulpture. Nema većeg zadovoljstva nego kada vam se dogodi klik u glavi pa shvatite da formalno nije dosadno nego naprotiv, zanimljivo. I kada vam se to dogodi, obuzet će vas strahovita euforija. U tom ćete raspoloženju stvarati i stvarati na svoju radost i radost svih koji će vaš vrt pohoditi. Ta će vas euforija tjerati naprijed prkoseći napetoj i stresnoj svakodnevici. Bit ćete nagrađeni mirom koji će vam pružiti, osjećajem da stvari držite pod kontrolom i neizmjernim osjećajem slobodnog stvaranja i preobražaja. Kada zagrebete malo dublje ispod površine, vjerojatno će vam se na kraju više svidjeti ti formalni od tzv. raščupanih vrtova. Ponosno priznajemo da nama jesu. više na www.pleasure.hr  

kontakt iva@pleasure.hr

pleasure  85


intervju

KORADOKORLEVIĆ razgovarala  i  foto  miranda legović

Turizam i besmrtnost

K

orado Korlević široj je javnosti najpoznatiji po brojnim otkrićima višnjanske zvjezdarnice, bavi se mnogim područjima znanosti, a uz to je i vrstan predavač koji će vam na zanimljiv i slikovit način prenijeti znanje i o najkompliciranijim pojmovima u znanosti. Prisustvovali smo, jednom prilikom, njegovu predavanju u Novigradu o svjetlosnom zagađenju, o kojem gotovo nitko od nas prije toga nije niti znao da postoji, a nedugo nakon uvjerljivog predavanja taj isti Novigrad postao je prvi grad u Hrvatskoj s ekološkom rasvjetom. Lijepo bi bilo kad bi češće njegove riječi doprle do ušiju mjerodavnih. Ovaj razgovor posvećen je turizmu, ali kako je Korado zanimljiv sugovornik, nadamo se da ćemo u Pleasureu u budućnosti imati još prilika za razgovor s njime i o drugim aktualnim temama. Predstavljamo se kao turistička zemlja i gledajući našu privredu vidimo da je to ustvari jedini sektor koji kolikotoliko uspješno funkcionira. Zanima nas, koliko mi u turizmu pratimo svjetske trendove i što nam donosi budućnost na tom polju? Postoji nekoliko turističkih pravaca, a nažalost većina turističkih djelatnika živi u svijetu koji više ne postoji. Recimo da se Turistička zajednica Istarske županije s ljudima koji su se bavili strateškim razvojem izdvojila iz te mase i pogodila pravu žicu. Zaključilo se da se ne može više prodavati more, obalu, slanu vodu kao nešto posebno te da svijet ide u pravcu prodaje snova. Cijeli projekt „Terra magica“ jako je dobro pogođena priča i to je dobro napravljen posao. Jedino je šteta što nije bolje iskorištena jer nisu svi slijedili način razmišljanja Turističke zajednice. U Hrvatskoj je ta prednost koju je Istra tada s tom pričom stekla jako vidljiva. Nije Istra ni po čemu posebno ljepša ili bolja od Brača, Hvara, Like ili Velebita. Sve su to terre magice, ali ova je županija uspjela prva ispričati i plasirati tu priču. Bilo je to ujedno i prokletstvo Istre, jer je postala meka građevinskog lobija, koji je zaključio da magičnu zemlju treba pretvoriti u eure, a mi smo to platili. Istra je to platila dodatnom devastacijom, koja bi se izbjegla da nije bilo te priče. Ustvari je iznenađujuće koliko je turizam niskoproduktivna djelatnost, kad izračunamo omjer uloženog i dobivenog. Ulažemo ljudski rad, intelekt, prostor koji devastiramo i degradiramo s turizmom. Ulažemo 86 

pleasure

zrak i vodu u koju idu deterdženti, kreme za sunčanje, koje su vrlo toksične, pa do svega onog što ulazi u more kroz kanalizaciju. Kad sve to uzmemo u obzir, onda vidimo da je to nešto vrlo slično termoelektranama, što je najgore moguće za taj prostor. Što se toliko drastično promijenilo po pitanju turizma u svijetu u posljednjih 15 godina? Dogodio se masovni internet, a po načinu funkcioniranja, bez obzira na ekonomsku krizu, društvo je napustilo industrijsko i informatičko doba. Taj industrijski dio zasigurno se neće vratiti. Postinformatičko društvo vjerojatno se neće puno promijeniti bez obzira na potrese i trebat će svakako razmišljati da u društvu snova u koje smo ušli treba osmisliti turizam na znanstvenim osnovama. Razlozi za to uvjetovani su makrookruženjem, makroekonomskom politikom u svijetu i treba se prilagoditi. Moglo bi se postaviti i pitanje koga mi to želimo vidjeti u turizmu. Dobar dio intelektualnog sadržaja još uvijek je onaj isti, stari, iz doba socijalizma. Ne mogu se prodavati starina, muzeji, umjetnost u informatičkom društvu, kao što se to činilo prije 15 godina. Da bi se to promijenilo, trebali bismo imati puno mladih u odlučivanju, ali situacija je takva da se „old timeri“ ne žele maknuti, ne razumijevajući da oni taj dio ne mogu doživjeti kao mladi, koji su rođeni u informatičkom vremenu. Tu tešku odluku treba donijeti vlasnik kapitala, koji je u našem slučaju toliko neodređen, toliko fragmentiran da ustvari i ne postoji taj koji treba odlučiti o rezovima i onome što se mora provesti. Cijela ta priča o turizmu u Hrvatskoj je jako neprozirna. Tu su državna turistička zajednica, županijske, pa lokalne zajednice, koje raspisuju silne natječaje, a ne honoriraju one koji imaju inovativne ideje. To je zastarjeli model: ja tebi, ti meni. Sad u ovoj krizi ni iz čega nastaje 80% najvećih i najznačajnijih kompanija koje će postojati u svijetu sljedećih 20 godina. Sada nastaju nove tehnologije, projekti, pojavljuju se novi ljudi. Sad je trenutak kad se treba „kladiti“ na nekoga, na neki projekt. Ne zna se hoćete li biti uspješni u tom klađenju, ali ako ne probate, ne možete uspjeti. Google je nastao u trenutku najveće


intervju

krize toga doba. Najveće kompanije nastale su u vremenima velikih kriza. Kriza je šansa! Veliki se nikad ne bi maknuli da nije krize. Kriza oslabi razvikane veličine bez pokrića i ostavi prostor za mlade. Recimo da smo mi kao sisavci proizvod krize dinosaura. Nakon što je netko „mrknuo“ dinosaure, pojavila se prilika za druge. Tako je i ova kriza prilika za sve one mlade koji su do sada bili pritisnuti od sustava, da iskoče sa svojim idejama i naprave posao. Kad govorim o mladima, mislim na intelektualno mlade osobe. Ta budućnost već se počela događati preko sveučilišta za treću dob. Mi i ne znamo u kojem će smjeru ići taj razvoj. Vrlo je vjerojatno da će to biti nešto u domeni biotehnologije. Kad već pričamo o biotehnologiji, moram spomenuti da ne razmišljamo niti o zdravstvenom turizmu. Je li moguće razmišljati da će se razvijati na novim otkrićima, koja upravo nastaju na području biotehnologije? Da, ali mi ne razmišljamo o sadašnjosti, a kamoli o budućnosti. Zamislite da vam dođu ljudi koji ostavljaju preko 3000 eura na dan, budu tjedan dana i odu zadovoljni. Što mi to možemo nekome prodati za takvu cijenu? U Americi postoje centri koje bismo slikovito mogli nazvati tehničkim servisima. Tamo dođete napraviti svoj „tehnički pregled“, vidite svog liječnika „mehaničara“ koji vam da listu popravaka i garantira da s tim popravcima možete toliko i toliko trajati. Predviđa se da će se taj rok trajanja u sljedećih 15 godina produžiti za duplo. To znači da ćemo imati ljude koji će moći platiti svoje mehaničare i slušati ih, pa će tako živjeti 200 godina. Tu je prodaja besmrtnosti apsolutni vrh svega.

Naš znanstvenik Miroslav Radman? On je neiskorišten! Govorim o pravom antioksidansu i molekuli koja krpa DNK, a to istraživanje još nije završeno. Prije par godina napravljen je pokus svih funkcija na nivou stanice, funkcija koje su kritične i koje ograničavaju vijek organizma. Kad je život nastao, nastao je besmrtan, a onda je došlo do velikog evolucijskog izuma, smrti. Organizmi koji su umirali bili su prisiljeni više se razmnožavati i oni su se tako brzo mijenjali u ekološkom sustavu da su uspjeli pojesti skoro sve besmrtne. Kad su ih uspjeli pojesti, postali su dominantni, a onda se dogodilo da su se neki od tih organizama vratili u besmrtne. Tih nekoliko organizama koji su danas besmrtni su npr. istočnoafrički pivski kvasac, neke meduze, hidra. To je pobudilo znatiželju znanstvenika koji su htjeli vidjeti u čemu je trik. Postoje organizmi koji su jako robusni, a Radman je izmislio jedno područje koje je nazvano biologija robusnosti. Zaključak je da mi možemo živjeti duže, ali kako uvijek postoji žrtva napretka, morat ćemo to platiti. To mora platiti društvo, ali i pojedinac. Jedna od tih mogućnosti je sterilnost. Vjerujemo da pitanje što biste vi u toj situaciji učinili da imate puno, jako puno novaca neće biti trivijalno. Kad bih imao novce koje ima npr. Adris, zgrabio bih Radmana s čitavim timom i rekao da presele Institut za istraživanje života iz Splita

pleasure  87


intervju

u Rovinj. Tu bi se odmah dodao i fitness centar sa strane, a Aubria i tu ekipu znanstvenika iz Velike Britanije naručio bih da jednom godišnje održavaju simpozije na tu temu u Rovinju. Tu gdje bi se sjatili svi eksperti svijeta počela bi se stvarati specifična prepoznatljivost Rovinja, kao mjesta u kojem se radi na besmrtnosti. Tada bih imao hotel Lone kroz cijelu godinu krcat, napravio bih jedan medicinski centar sa stotinjak eksperata za starenje, pa bi se mladi ljudi školovali i radili kao znanstvenici, a ne samo fizičke i slabo plaćene poslove za nepismene. Bio bi to prvi takav centar u svijetu, ali znanstveno– edukativni turizam treba investiciju. U ovom slučaju Rovinj bi kupio provjereno ime i ekipu. Amerikanci to već odavno rade. Kad imate novac, najjeftinije je kupiti eksperta. Za odškolovati jednog novog Radmana (ako ga i nađeš) treba 30 godina, a ako imaš novaca, platiš i dovučeš institut kamo želiš. Doživio sam to kad smo išli u Ameriku na stručno proputovanje i vidjeti kolege, pa su nam ponudili mjesto i rekli kako to može biti naše, ako želimo doći. To je najbolji način za prebacivanje znanja. No, to bi trebao biti prvi takav centar u svijetu. Biti deseti ne znači ništa, samo prvi. To je isto kao pitanje tko je bio drugi čovjek na Mjesecu. Gotovo da ne znamo, a činjenica je da je drugi čovjek zakoračio na površinu Mjeseca samo pet minuta poslije prvog. Najčešće nailazimo na rasprave je li bolje ići putem elitnog ili masovnog turizma. Mnoge naše destinacije u želji za odmakom od vremena socijalizma, u kojem smo imali masovni turizam, teže onom elitnom. Postoji floskula da samo hoteli s pet zvjezdica nose profit. Ne funkcionira to tako i ne vjerujem da će se to ikad promijeniti. Pravilo u biznisu je: ako hoćeš biti bogat, napravi nešto za sirotinju. Veliki brojevi su ti koji nose novac, ali pitanje je želimo li mi biti kao jedan Rimini. Odgovor je ne, mi to ne želimo jer turizam nije odgovor na prostor. Moramo gledati i na to, koju generaciju želimo privući kao turiste. Želimo li turizam određenog tipa? Ne postoji jedan jedinstveni turizam. Jedan Rimini ima turizam, a ovo što se događa u Istri isto je turizam, ali to je kao biologija koja se bavi alatom i slonovima. Dakle, treba donijeti stratešku odluku. Želimo li masovni turizam, zaključimo kako je to dobra ideja i krenemo u osmišljavanje programa kako bi on stvarno bio masovni. Kako se počelo raditi na Pagu, vjerojatno je da će imati masovni turizam, ali i to treba napraviti kvalitetno do kraja. To znači da stvarno treba omogućiti dolazak 100.000 mladih i da to bude jedan neprekidan tulum, ako su stanovnici odlučili da to žele. Turizam može biti izuzetno važna komponenta, ali privreda Hrvatske ne može se bazirati na toliko volantnoj grani. Turizam prvenstveno mora biti zabavan za one koji su doma, a onda je zabavan i za strance. Izmišljanje neke bjesnoće koju domaći živalj ne podržava ne može proći, jer ljudi osjećaju kad nešto nije iskreno, kad je to teatar. Oktoberfest nije napravljen za strance i turiste, a privlači milijune ljudi. Zrće se u posljednje vrijeme spominje kao sinonim lošeg turističkog projekta. Što vi mislite o Zrću kao turističkom fenomenu? To je pitanje proizvodnje. Ta je tvrdnja kao kad bismo rekli da mi ne želimo proizvoditi automobile u Hrvatskoj. Takvu odluku mora donijeti 88 

pleasure

onaj koji zna treba li mu novac od proizvodnje automobila. Naravno da se Zrće ne može staviti u bilo koji prostor. U jedan prostor koji je pust, neizgrađen, praktički mjesečeva površina možemo staviti što god poželimo, ali primjerice u jednoj Istri između zvonika i gradića na brdu to se ne može napraviti. Ima mjesta za sve i sve ideje se mogu realizirati zavisno od slobode koju nam daje prostor u kojem to radimo. Mi imamo puno manju slobodu jer imamo taj kulturno–povijesni talog koji onemogućava neke stvari. Kad pričamo o pustinji, onda je sve moguće! Slučajno sam se počeo baviti ovom temom jer me zanimalo stvaranje specifične prepoznatljivosti. Tako sam došao do Statlera, čovjeka koji je u Americi osmislio cijelu tu priču, koji je od najnegostoljubivije pustinje koja se može zamisliti stvorio mjesto koje je u svijetu turistička meka broj jedan. Kako je moguće da pustinja u kojoj su gušteri jedva preživljavali postane Las Vegas? Upravo tako što je prostor davao potpunu slobodu da se provede svaka moguća ideja. Nije postojao nikakav ograničavajući okvir, a onda se priča odradila kroz PR. Kad sam 1999. bio u Americi, išao sam vidjeti, u školu gdje je radio Statler, kako se odgajaju i uče najbolji svjetski voditelji hotela. Naravno da ta škola nema nikakve veze s hotelijerskim školama i fakultetima kakve mi poznajemo. Naše škole su u srednjem vijeku u odnosu na njih. Zadnja godina tih učenika nije u učionici, pa čak niti u SAD-u, već diljem svijeta. Oni doslovce rade put oko svijeta. Cijelu godinu su neprekidno po hotelima diljem svijeta i proučavaju sredine u koje dolaze. Naravno, ne treba niti pitati koliko to košta, jer ipak je to Sveučilište Cornell. Što bi trebalo učiniti da se pomaknemo, probudimo i pokrenemo poslovanje u turizmu radikalno na bolje? Za početak, treba dati priliku mladima u osmišljavanju i organiziranju programa. Država se treba riješiti onog vlasništva kojim ne zna upravljati i treba se strateški odlučiti koliko se u postotku BDP-a države ili županije želi imati u turizmu. Naravno, ne bi bilo dobro da taj postotak bude velik. Osim toga, treba vidjeti što mi to možemo ponuditi, a da je zaista posebno. Teško je napraviti pozitivne pomake ako nemamo gustoću intelektualnog kapitala, koji može na najbolji način proizvesti vrijednost u turizmu. Turizam koji smo mi poznavali polako će se seliti sve više negdje na istok i jug, tamo gdje je jeftina radna snaga. Naš turistički bum bio je u vrijeme kad je plaća bila 50 njemačkih maraka. Znači, taj turizam je sada negdje u Bangkoku, Bangladešu. Mi već dugo, mogu reći, već i iz očaja, radimo na tome da se znanost i znanje koristi kao proizvod. Naravno da to nije izvedivo u cijelosti, ali u dobrom dijelu znanosti to je moguće. Nama se u ovim godinama događa jedna geek generacija, koja je jako vezana uz priče tog tipa. Oni sve što je vezano uz znanost i tehnologiju vrlo lako prihvaćaju, od astronomije, promatranja ptica, proučavanja orhideja, povijesti znanosti, morske povijesti. Dovoljno je da se stvori intelektualni tim, dovoljno interesantan da netko može reći kako je bilo vrijedno doći to vidjeti i čuti. Ono na čemu se radi kod takvih projekata direktno je sudjelovanje koje ne može biti masovno. Sad se postavlja pitanje, zašto bi se uopće netko gnjavio s cijelom organizacijom posla kako bi, recimo, petero Engleza bili asistenti kod nekog arheološkog iskopa ili na promatranju ptica? Zato što se tako stvara specifična prepoznatljivost. To ne znači da će 10.000


intervju

ljudi nakon toga doći gledati ptice. Ta mala skupina naprosto će napraviti takvu reklamu kroz članke, internet (blogove i društvene stranice), da će doći i oni koje ne zanima spuštanje u močvaru Antenala, nego će željeti posjetiti Novigrad jer je to jedno lijepo mjesto. Tako bismo imali vrhunske intelektualce, kao ambasadore turizma koji mogu i znaju prezentirati taj posebni doživljaj u prostoru u kojem su boravili. Kako to organizirati? Opet su u pitanju mladi. Ne možemo očekivati da će jedna turistička zajednica znati prodati priču o orhidejama. To treba biti biolog, koji radi sa strašću, isto kao što bi priču o utvrdama Pule najbolje prodao povijesničar ili arhitekt. Moramo donijeti odluku da takvi eksperti dobiju mogućnost u prostoru, uz napomenu da nije uvijek u pitanju novac. Ponekad treba samo dati podršku, umjesto da kočimo nekoga tko ima ideju i nudi kvalitativni pomak. Danas je najveći problem naći inicijalni kapital! Kad se sufinanciraju takvi programi, ne treba očekivati da će oni gdje se radi s malim grupama turista biti samoopstojni. Treba to gledati kroz dobit za zajednicu preko stvaranja specifične prepoznatljivosti, kroz onaj PR koji se računa u kvadratnim centimetrima časopisa, količini blogova... Iz toga treba iščitati kolika je vrijednost projekta. Nama se događa da programi koje mi vodimo stvaraju specifičnu prepoznatljivost koja se vrlo teško financira. Budući da to nije direktna dobit, zajednica ne pokazuje konkretni interes. Kad govorimo o znanosti, učinci su mjerljivi. Kod jednog događaja koji je vezan uz lokalnu zajednicu i stvaranje prepoznatljivosti, preko PR indeksa, minute na radiju, u televizijskim programima, kvadratni centimetri novina u kojima se spominje lokalitet pretvaraju se u novce. Uzmimo npr. višnjansku manifestaciju „Astrofest“, na kojoj je uz ulaganje Turističke zajednice i onoga što mi

skupimo, PR indeks, milijun i šesto tisuća kuna. Kad bismo htjeli taj isti efekt dobiti putem reklame, dobili bismo omjer 1:50 između uloženog i dobivenog. Ulaganja turističkih zajednica u prospekte vrlo su loša investicija. Prospekti su uglavnom loši, uz puno uloženog truda i papira. Nekad su ljudi išli na velesajam i skupljali prospekte, da gledaju sličice koje su se tamo nudile, ali u današnjem svijetu to više nije zanimljivo. Naprosto se ne želimo opterećivati nekim papirom koji nam se vuče naokolo. Na jednom predavanju o turizmu pričali ste o internetu kao najmoćnijem mediju za turističku promociju te kako vani cijeli timovi unutar poduzeća pišu preporuke za destinaciju u ime turista. Radi se to i kod nas, a vrlo često ih i uhvate. Ima i profesionalnih agencija koje to rade. Kad pričamo o profesionalno obavljenom poslu, možda je grubo reći, ali vođenje ekonomije vrlo je slično vođenju rata. Uvijek netko dobije, a netko izgubi. Ako ulazite stihijski u posao, onda ste vjerojatno onaj koji će izgubiti. Dobro planiran posao mora se osmisliti, postaviti cilj, a onda vidjeti kako doći do tog cilja. Možda se ispostavi da bi bilo dobro imati nekoliko zaposlenika ili plaćenu agenciju za neki posao koji je kao kontraobavještajna služba u pozitivnom smislu. To može biti organizacija nečeg posebnog, kreativnog, nečega čega se nitko prije nije sjetio. To je propaganda, a zna se kako se to radi, još od Rima naovamo. Kroz medije koji su novi, a to znači da se reže stari dio i prebacuje na novo. To još nismo naučili! To mi je bilo iznenađujuće, nakon što sam se počeo malo više baviti komunikacijama i kad sam vidio koliko je važno donijeti odluku tog tipa, u trenutku kad se ustanovi snaga novog medija. Mi smo nekoliko puta prošli taj proces. Najveći skok dogodio se kad se nakon radija pojavila televizija. Koliko je tad bila važna reklama na televiziji! pleasure  89


pleasure intervjuplus

Pojava interneta nije izazvala takvu revoluciju jer paralelno još uvijek postoje televizija i radio, pa se populacija koja prati medije rastrgala, raširila kroz prostor. To nam sad daje prednost što možemo dobiti točno ciljanu skupinu, onu koja nas zanima. Postoji li nešto što ima najbolju „prođu“ u tom društvu snova? Recimo da su to poroci svih mogućih tipova, a tu naravno spada i gastronomija. Ide se u ekscesne ekstreme, a to je doživljaj koji si netko želi priuštiti. Netko koga zanima umjetnost napravit će eksces i posjetiti jedan Guggenheim muzej, dok će onaj kojeg zanima znanost otići u NASA-u, a onaj koji želi doživjeti totalni tulum otići će na Ibizu. Uglavnom su to poroci ili velika strast, pa će tako netko otići u Santiago De Compostelu jer želi vrhunski vjerski doživljaj. Tako je i tu jako dobro pogođena priča o gastronomiji koju gura Turistička zajednica Istarske županije. Taj dio je dobro iskorišten, ali mislimo da imamo još puno neiskorištenog potencijala, zar ne? Znanstveni ili popularno-znanstveni turizam, na kojem mi radimo, gotovo je neiskorišten. U Istri imamo na malom prostoru izuzetnu koncentraciju, jer Istra jednim rubnim dijelom spada gotovo u planinsko područje, ispod Pule je duboki Mediteran, a udaljenost između ta dva područja je sat vremena vožnje, koliko je u nekom većem gradu potrebno za preparkirati auto.

Podsjetili ste me time na priču nekih Slovenaca o turizmu u Crnoj Gori, prije 10-ak godina. Kad sam ih pitao što ondje ima zbog čega bi čovjek poželio otići, rekli su da je sve isto kao u socijalizmu, od onoga da te u restoranu konobar i ne pogleda pa nadalje. Povratak u djetinjstvo! Vrlo često zapravo kupujemo djetinjstvo. S obzirom na to, bi li se Baranjci trebali promijeniti, osuvremeniti ili možda ne? Da li da, nakon što gledamo televiziju, svi stavimo slamnate suknjice i idemo plesati kao domoroci? Ako tržište to traži i ako netko želi platiti za to, bolje je plesati u slamnatoj suknjici nego u nekom poduzeću ne primati plaću, no nije sve tako jednostavno. Turizam je važan segment. To je šareni okvir slike, ali sadržaj države ne može biti turizam. To je reklama, razglednica, dodatna vrijednost! To može biti razlog što će netko kupiti proizvod „Made in Croatia“. Kupit će nešto što nije vezano uz turizam, jer je tu proveo lijep godišnji odmor. Tako je jedna grupa američkih studenata, koja je bila kod nas, po povratku u Ameriku napravila „Jadro party“, jer su se tu toliko najeli tih keksa da su ih ponijeli sa sobom i za prijatelje. Tako se širi priča! Turizam stvara između ostalog i PR za Končarove vjetroturbine. Trebalo bi svakako turizam kao reklamu više i bolje koristiti. Zanima nas što jednom intelektualcu s toliko raznovrsnih sfera interesa predstavlja zadovoljstvo (pleasure)? „Gurati nos“ svugdje gdje još nije bio...

Čuli smo pozitivne kritike na turizam koji se sad razvija u Baranji. Ljudima se svidio povratak u vrijeme od prije 30 godina, kako se život tamo odvija. To su mirisi, okusi, niske cijene, ljubaznost. 90 

pleasure

više na www.pleasure.hr  

kontakt miranda@pleasure.hr


pleasure plus

prvi dio

IQ DJETETA BRIGA RODITELJA tekst dubravko mitrović 

foto  robert blašković

„Nije isto biti pametan i mnogo toga znati – inteligencija nije samo informacija nego i prosudba, način na koji se informacije prikupljaju i koriste“ – dr. Carl Sagan

U

prošlom broju vašeg omiljenog Pleasurea napisali smo nekoliko rečenica o tome da li se nadarena djeca rađaju ili stvaraju i tko može najviše utjecati na to – odgajatelji, roditelji, škola ili… Mnogo je vremena potrošeno na „tko je tu bitniji i važniji – koka ili jaje“. Slične dileme odavna su opterećivale psihologe, nastavnike, profesore, ljude u prosvjeti. Mijenjali su se udžbenici, nastavni programi, koncepcije i sustavi školstva, ali jesu li to bila prava mjesta na koja je trebalo gađati? A što kad dijete nema radne navike, nije koncentrirano niti zainteresirano, loše pamti, uči napamet a ne s razumijevanjem, ne voli školu, loše mu je objašnjeno i sl. Dakako, ima i raznih prigodnih „opravdanja“ kojima se prikrivaju nemar, nerad, lijenost, ali jesu li djeca jednostavno nepripremljena na izazove koji ih čekaju u životu? Reći ćemo za računalo da može puno toga u kratkom vremenu procesuirati i obaviti, ali može li do toga bez programa, bez softvera koji mu omogućava taj proces? Može li dijete dobiti što kvalitetniji softver kako bi u kasnijim fazama školovanja moglo potpuno, ili u što većoj mjeri, iskoristiti svoje biološke potencijale? „Ne može zapamtiti?“ – ne može pjesmicu, ali može sve sličice u albumu nogometaša za Svjetsko prvenstvo, pa još i njihove detalje. Ako znamo da mozak ima kapacitet jedne oveće knjižnice, kako to da u njega ne može stati Pitagorin poučak? Naravno da može stati, sve to i puno više. Samo treba na pravi način biti pripremljen, na pravi način naučiti i zapamtiti sve te obaveze koje se pred njega postavljaju. Od te pretpostavke krenuo je i dr. Ranko Rajović, istaknuti stručnjak, osnivač Mense u nekoliko zemalja, član Upravnog odbora i Odbora za darovitu djecu Mense International, krovne udruge svih svjetskih Mensi. On tvrdi da „razvoj darovitosti, kao složen i dinamičan proces, zahtijeva suradnju, udruženo i sustavno djelovanje velikog broja faktora, među kojima obitelj, pojedinac i društvena sredina imaju presudnu ulogu i značaj“. Dugogodišnjim radom i primjenom u praksi došao je do niza temeljnih zaključaka koji su rezultirali programom

NTC – sustav učenja. Taj program polazi od činjenice da se 75% sinapsi (veze između živčanih stanica u mozgu) stvara do sedme godine života, odnosno do polaska u školu. Do dvanaeste godine još 20%, do dvadesetčetvrte još 3%, a samo 2% do kraja života. Mozak koji troši oko 30% čovjekove energije ne želi stvarati sinapse ako mu nisu potrebne pa je to nužno napraviti do sedme godine djetetova života, jer poslije je već prekasno. Ono što roditelji mogu učiniti jest pustiti djecu da stvaraju sinapse instinktivno, puštajući ih da se igraju, skaču, vrte, penju, u prirodi i po kući, umjesto da ih ograničavaju prigodnim zabranama u prevelikoj želji da ih zaštite, da budu dobra i pristojna ili jednostavno iz neznanja ili vlastite komocije. „Ne skači, ne ljuljaj, past ćeš, udarit ćeš se u glavu, ne vrti se“, zatim kupnja tenisica na čičak umjesto da vezivanjem vezica razvija svoje sinapse i finu motoriku. Naravno, ne moraju sad roditelji svoju djecu tjerati na trčanje nizbrdo, ali im moraju omogućiti da se razvijaju kroz igru jer tako uče, a i zabavno im je. Kad vide da dijete sjedi u fotelji, ljulja se i udara glavom u naslon mnogi će roditelji to pokušati spriječiti. Ustvari, ono zamišlja nevidljivu liniju i odbija se da bi je doseglo. Kad mu dosadi, pomakne liniju i počne udarati sve jače i u tom trenutku aktivni su mu svi mišići od prstiju na nozi do vratnih mišića. Tad mozak počinje obavljati kontrolu i tu se radi dodatna stimulacija. Ili kad se počne vrtjeti u jednu stranu i padne. Padne zbog izgubljene ravnoteže, ali se smije. Roditelji ga krenu „odvrtati“ u drugu stranu i čine pogrešku. Rotacija oko svoje osi jedan je od najkompliciranijih pokreta u prostoru i dijete instinktivno radi što mu je potrebno. Ono tim radnjama razvija i usavršava svoje sinapse pa im treba široka stimulacija, a to je najbolje kroz dječje igre preskakanja, provlačenja, okretanja, trčanja, igranja različitim loptama. Ako dugo sjedi pred TVom, Playstationom ili računalom, ne daje dovoljno stimulacije svom mozgu jer to nije fizička aktivnost. Posljedice toga pojavljuju se poslije kad je već nastao poremećaj - disleksija, disgrafija, poremećaj govora

pleasure  91


pleasure plus

i koncentracije. Mnogo je lakše i jeftinije, pravilnim postupcima i aktivnostima, spriječiti nastanak tih poremećaja. Istraživanja su pokazala da u gotovo svim oblicima poremećaja pažnje i koncentracije postoji problem zbog loše akomodacije oka. Taj se fiziološki proces razvija brzim pokretima oka, kroz praćenje predmeta i trčanje. Igre s loptom idealne su za djetetov razvoj, dok se gledanjem u ekrane taj proces zapostavlja. NTC program sadržava niz aktivnosti koje stimuliraju pojedine funkcije, a mogu se podijeliti na sljedeći način: - stimulacija razvoja asocijativnog razmišljanja - stimulacija razvoja funkcionalnog razmišljanja - motoričke vježbe a. rotacija i vježbe za ravnotežu b. vježbe za akomodaciju oka - igre sa simbolima apstraktnih pojmova (prepoznavanje, klasifikacija, asocijacija) a. čitanje b. igre memorije - glazba (ples, ritam, slušanje himni) - zagonetna pitanja i neobične priče Reproduktivno znanje – NE Naučeno znanje – DA

U nastavku ovog revolucionarnog programa navest ćemo brojne primjere učenja, odnosno na koji način postaviti pitanje kako bi ga djeca zapamtila za sva vremena, a ne samo trenutno za odgovor ili test. Praksa pokazuje da dosadašnjim načinom reproduktivnog znanja nakon sedam dana ostaje samo 10% onog naučenog „materijala“. NTC program nudi recept – kako postići da se naučeno dugo pamti, kako postići da djeca ne idu u školu pod stresom i tahikardijom, kako postići da se naučeno primijeni na pravi način i u pravo vrijeme. No, o tome ćemo pisati u sljedećem broju.

Trenutačno najbrži čovjek na svijetu Usain Bolt pomaknuo je granice koje je medicina predvidjela kao nedostižne današnjem čovjeku. Ustanovljeno je da je te preduvjete stvorio u igri i to kao dijete. Naime, igrao se loptom sa starijom djecom pored mora, pa ga je kao najmlađeg dopao zadatak trčati za njom da ne padne u more, i to nizbrdo. Radeći to neprestano, stvorio je u mozgu poruku koja mišiće tjera na što bržu i eksplozivniju radnju. Svi ostali koji s njim treniraju i imaju iste uvjete taj rezultat ne mogu dostići. To znači da je on svoje biološke potencijale razvio. 92 

pleasure


pleasure plus

Mensin Zabavni kutak

U

prošlom broju postavili smo vam malo zahtjevniji zadatak. Da podsjetimo – dva matematičara srela su se nakon nekog vremena od diplome. Jedan pita drugoga: Koliko imaš djece i koliko su stara? Drugi odgovara da ima troje, a da im je zbroj godina jednak kućnom broj ispred kojeg stoje. Prvi pogleda na kuću i kaže da još uvijek ne zna koliko su stara. Drugi nastavi da je umnožak njihovih godina jednak broju godina koji je prošao od diplomiranja. Prvi se zamisli, izračuna i kaže da još uvijek ne zna koliko imaju godina. Drugi kaže da najstarije dijete svira gitaru. „E, tek sad znam koliko ti djeca imaju godina!“ – kaže prvi i navede točan rezultat. Pitali smo vas zašto prvi nije mogao reći točne godine iako je znao i broj kuće i broj godina prošlih od diplome, nego tek nakon „nebrojčanog“ navoda. Teško? Pa i ne, ako krenemo u „razumijevanje zadatka“, kako su nas učili nastavnici i profesori. Prvo, postavimo realne okvire brojeva. Najmanji mogući broj je 1 (trojke stare 1 godinu) i prošla je 1 godina (1 x 1 x 1) od diplome. Ali onda nema sumnje u rješenje i ne treba treći navod, može se dati rješenje nakon pogleda na kućni broj. Može li neki veći broj? Npr. 3, 4 i 5 godina. Ako je kućni broj 12, malo je vjerojatno da je prošlo (3 x 4 x 5) 60 godina, a i to bi drugi odmah znao. Možemo se početi igrati brojevima, ali rezultat se zna poslije drugog navoda, ne treba treći. To nas navodi na mogućnost da postoje dvije kombinacije

brojeva čiji zbroj i umnožak daju isti rezultat, a po nečem se ipak razlikuju. I doista postoje, a opet su po jednom navodu različite, a to je „najstarije dijete svira gitaru“. Prva varijanta je 1, 6 i 6 godina (zbroj 13, umnožak 36), a druga 2, 2 i 9 (zbroj je 13, umnožak 36), ali u drugoj je jedno najstarije dijete, pa je točna druga varijanta. Da je rekao „najstarija djeca treniraju nogomet“, bila bi točna prva varijanta. A sad nešto prilično zahtjevno. Nakon što je princ nakon 100 godina iz sna probudio Trnoružicu, njezin otac, kralj, organizirao je veličanstven pir. U kristalnoj dvorani dvorca bili su raspoređeni okrugli stolovi, oko kojih je bilo upravo toliko stolica koliko je u dvorani ukupno bilo stolova. Svatko je imao svoje mjesto, pa za Zlu Vilu nije bilo praznog mjesta. Na jelovniku su bili pečeni volovi, kozlići, janjčići, odojci, guske i kokoši. Peradi je bilo dvostruko više od stoke, a kokoši dvostruko više od gusaka. Polovina stoke bili su odojci, volova je bilo dvaput manje od janjčića, a kozlića upola manje od volova i janjčića zajedno. Facebook je prenio vijest da je bilo manje od 500 uzvanika. Ako je svaki „piroman“ mogao izabrati samo 2 buta (nevažno je li od plećke ili buta), odredite – koliko je ukupno bilo uzvanika i koliko je komada pečenja bilo od svake vrste. Sretno pri rješavanju. više na www.pleasure.hr 

kontakt dubravko@pleasure.hr

pleasure  93


fotografija

PHOTOpleasure

DILYN Dilyn Srdoč rođena je u New Yorku. Trenutno živi u Puli, no velika joj je želja da se jednog dana vrati u Ameriku. Iako ima tek 19 godina, u razgovoru s njom, djelomično zbog njene veće visine i malo dubljeg glasa, steći ćete dojam da se zapravo radi o zrelijoj djevojci. Trenutno se bavi hostesiranjem na raznim promocijama i eventima, a hobiji su joj judo i sviranje klavira, kojima se bavi još od svoje 7. godine. Sebe bi najlakše opisala sljedećim riječima: umjetnički nastrojena, vrlo komunikativna i druželjubiva. Za nju je, kako sama kaže, Pleasure (zadovoljstvo) predstavljalo upravo ovo fotografiranje i prilika koju je vrlo rado prihvatila. Dilyn (izgovara se Dilen) možete na ovim fotografijama vidjeti, a hoćete li osim ugodnog vizualnog doživljaja čuti i glazbu iz ovih instrumenata ovisiti će isključivo o vašoj mašti. Zahvaljujemo se grupi The Night Express na posuđenim glazbenim instrumentima, kao i Onyx klubu iz Pazina na ustupljenom prostoru za potrebe snimanja. www.facebook.com/onyxpazin

foto  robert blašković

94 

pleasure


tehnopleasure

nokian9 tekst  mario milijević 

N

akon dva tjedna druženja s Nokiom N9 pogonjenom MeeGo sučeljem, bili smo zadovoljni što se na tržištu dogodilo nešto novo. Nokia kao da se ponovno rodila. A što je MeeGo sučelje? To je novi operativni sustav open source tipa, baziran na Linuxu, a predstavljen je 2010. godine. Trenutačno je Nokia N9 jedini uređaj koji dolazi na tržište s predinstaliranim sustavom MeeGo, što taj model zasigurno čini posebnim i izdvaja ga iz konkurencije. S obzirom na vrlo zaostalo sučelje Symbiana koje je odavno prestalo biti konkurentno novim mobilnim platformama na tržištu (Windows Phone, Apple iOS i Google Android), Nokia je počela gubiti bitku s konkurencijom, koja postaje sve žešća. Logičan potez bio je odabrati između Androida i Windows Phonea (iOS je dostupan samo za Apple uređaje), što je Nokia i učinila, pa se tako očekuju novi modeli s operativnim sustavom Windows Phone. Uz otvorenost i jednostavnost, MeeGo je namijenjen vrlo širokom krugu korisnika. Osim jednostavnosti i ozbiljnosti, privukla nas je i logičnost cijelog sustava. Naravno da je potrebno neko vrijeme da se um i ruka naviknu na novo sučelje, pogotovo ako ste okorjeli korisnik jedne od već dobro poznatih platformi koje smo prije naveli. Veliki plus za Nokiu N9, kao što smo i očekivali, jest multitasking koji funkcionira prilično korektno. Posebno moramo pohvaliti kvalitetu zaslona, kao i kvalitetu i jasnoću zvuka u slušalici i ugrađenom zvučniku (iako bi integrirani zvučnik mogao biti i glasniji) te brzinu procesora, odnosno opći dojam kada je o brzini uređaja riječ. Vrlo ugodno iznenađenje je i brzina kamere, koja u tren oka okida nove fotke. Što se one druge, manje privlačne strane tiče, apsolutno najveći nedostatak jest Ovi Store,

102 

pleasure

foto  nokia press

koji je i dalje vrlo loš. Usporedba s konkurencijom je čak nepotrebna jer Ovi Store uvelike zaostaje i ne nudi niti približan broj kvalitetnih i korisnih aplikacija kao konkurenti. Prodajno pakovanje je kompaktno. Osim uređaja, punjača i microUSB kabela za povezivanje s računalom i punjenje te uputa, u prodajnom paketu nalazi se i silikonska navlaka kojom možete zaštititi svoj uređaj. Iako je riječ o crnoj i neprivlačnoj silikonskoj navlaci koja nas svojim izgledom nije oduševila niti nas je oduševio izgled Nokie N9 u spomenutoj navlaci, njezina je funkcionalnost bespredmetna. Nokia N9 je lijepo dizajniran pametni telefon. Jednostavne i više-manje ravne linije ostavljaju dobar osjećaj u ruci. Na prednjoj strani uređaja nalazi se 3,9" zaslon, koji je definitivno glavni adut ovog uređaja. Nudi jasan prikaz boja, koje djeluju zaista prekrasno u usporedbi i s iPhoneovih 330 ppi (piksela po inču). Nokijina "manja gustoća" od 251 ppi ne umanjuje doživljaj, kao što smo očekivali. Vidljivost pri suncu također je zadovoljavajuća, dok je jedini nedostatak nemogućnost isključivanja automatskog podešavanja osvjetljenja pa je gledanje u sam zaslon nekada zamorno. Razmještaj pojedinih segmenata sučelja (baterija, signal, obavijesti o porukama, sat i dr.) u određene dijelove zaslona je logičan i svi su dijelovi lako primjetni. Upravljanje uređajem putem dodirne tehnologije iziskuje neko vrijeme da se prsti naviknu na pokrete koji su potrebni kako bi se uređaj što bolje koristio. Naime, kako biste se pomaknuli s početne pozicije kada otključate, odnosno probudite N9 iz sleep načina rada, potrebno je prstom povući po ekranu, ali točno od fizičkog ruba zaslona do supotne strane zaslona (ulijevo


tehnopleasure

i udesno). Ako ste početnik ili nemate mnogo iskustva s pametnim telefonima, mogli biste u početku biti malo zbunjeni. Što se tiče same preciznosti, većina dijelova sučelja funkcionira besprijekorno. Nokia N9 nema nijednu tipku na prednjoj strani. Lijeva bočna strana je prazna, dok su na desnoj bočnoj strani tri tipke. Dvije tipke služe za kontrolu zvuka, a treća tipka za uključenje i isključenje uređaja te otključavanje zaslona. Na gornjoj rubnoj strani uređaja nalazi se utor za micro SIM karticu i utor za punjač (microUSB v2.0). Na stražnjoj strani uređaja ispisan je logo proizvođača i smještena je kamera s dvostrukom LED bljeskalicom. Zvučnik je smješten na donjem rubnom dijelu uređaja, s napomenom da je riječ o sustavu Dolby Mobile Sound, koji je u praksi pomalo razočarao (u usporedbi s iPhoneom 4S). No, on do izražaja dolazi prilikom spajanja uređaja s vanjskim zvučnicima. Nokia N9 nema utor za memorijsko proširenje, što s obzirom na ugrađenih 16 GB memorije nije nedostatak (za one

zahtjevnije dostupan je model i od 64 GB). Ugrađena litij-ionska baterija od 1450 mAh dovoljna je za gotovo sve skupine korisnika. Uz prosječno korištenje Nokie N9, uređaj će izdržati gotovo dva dana, no ako se malo zaigrate i pokušate iskoristiti uređaj u potpunosti, savjetujemo da imate punjač pri ruci. U svakom slučaju, kao i kod većine pametnih telefona, baterija nije glavni adut ovog uređaja, no s obzirom na sve mogućnosti i veličinu ekrana, to nas zaista ne bi trebalo čuditi. Što se težine uređaja tiče, nemamo zamjerki. 135 grama nije previše te uređaj vrlo dobro leži u ruci. Za kraj možemo reći da je Nokia N9 primjer kako posvećenost jednog sučelja (MeeGo) i jedne skupine inženjera pri izradi uređaja donosi nevjerojatno dobar rezultat. više na www.usporedi.hr  

kontakt  usporedi@pleasure.hr

pleasure partner

pleasure  103


pleasure plus

outlook festival tekst  i foto  lovro barbalić

Jedan od najvećih glazbenih događaja u Hrvatskoj

104 

pleasure


pleasure plus

H

rvatska je obala u posljednjih nekoliko godina postala prava meka za razne partyje i festivale. Na spomen partyja većini će prva pomisao biti ultrapopularno Zrće, no osim njega kroz godine su se ustalili i neki manje razvikani, ali zato ništa manje važni festivali/partyji poput Outlook Festivala. Outlook Festival najveći je europski bass music & soundsystem culture festival koji je, u posljednje dvije godine, mjesto održavanja premjestio u Štinjan – malo mjesto pokraj Pule. Festival se održava krajem kolovoza, odnosno početkom rujna, i privlači većinom mlade ljude koji slušaju reggae, hip hop, dubstep, broken beat, drum & bass i dance-floor soul glazbu. No tu uvijek zalutaju i pojedinci koji inače takvu glazbu ne slušaju, već dolaze čisto iz znatiželje. A imaju i zašto! Najveća posebnost ovog događanja je lokacija na kojoj se održava, u sklopu austrougarske tvrđave Punta Christo,

smještene između autokampa Puntižela s jedne i stare luke s druge strane. Osim predivne i jedinstvene lokacije festival je poseban i po tome što okuplja 600-tinjak izvođača iz cijelog svijeta, a organizatori direktno iz Velike Britanije "dovlače" vrhunski set ozvučenja kakav, po kvaliteti gledano, nećete pronaći ni na jednom drugom festivalu ove veličine. Glazba se pušta u 13 različitih "arena", od kojih su dvije najveće smještene u napuštenoj luci podno tvrđave, gdje stane više od 5.000 ljudi, a ostale arene smještene su u neposrednoj blizini, u sklopu tvrđave, na 10-ak minuta hoda. Posjetitelji za vrijeme trajanja festivala uglavnom spavaju u obližnjem autokampu, koji tada bude dupkom pun, ali zbog velikog odaziva dio njih smješta se i u obližnje privatne smještaje. U gornjem dijelu Outlook Villagea osim arena mogu se pronaći brojni štandovi sa suvenirima, pićem i hranom, pa i priručna ambulanta za prvu pomoć. Na plažama i u centru

pleasure  105


pleasure plus

kampa nalaze se arene, tj. lokacije na kojima se svira od jutra pa do 20 sati navečer, kad se party seli u spomenutu staru tvrđavu. Iako su posjetitelji festivala tijekom dana ležerno odjeveni te bosi ili tek u japankama, noćni dio Outlook Festivala ima stroža pravila, pa je umjesto japanki nužno obuti tenisice ili neku drugu obuću. Osim već spomenutih lokacija na kopnu, organizirani su i tzv. Boat Parties, odnosno brodovi koji tijekom dana isplovljavaju u čak do osam tura te kruže brijunskim akvatorijem puštajući glasnu glazbu. Brodovi

106 

pleasure

su kapaciteta za oko 100 ljudi pa su ti "morski" partyji rasprodani i mjesecima unaprijed, a ulaznice za njih nije moguće kupiti u dane festivala. Naime, i gotovo sve ulaznice za sam Outlook Festival budu rasprodane prije službenog početka događanja. Inače su cijene ulaznica za četiri dana održavanja festivala pomalo različite, tako da za stanovnike područja bivše Jugoslavije iznose 700 kuna (uz predočenje osobnog dokumenta koji potvrđuje mjesto prebivališta), a za sve ostale 1.100 kuna.


pleasure plus

pleasure  107


pleasure plus

Postotak Hrvata koji posjećuju Outlook neznatan je u odnosu na broj ostalih posjetitelja, osobito Britanaca koji su tu zastupljeni u najvećem broju. Naravno da tako velik odaziv treba zahvaliti i niskobudžetnim aviokompanijama koje imaju redovne linije za Pulu po vrlo povoljnim cijenama. Službeni broj inozemnih posjetitelja iznosi oko 12.000 ljudi, no vjeruje se da je on daleko veći. Iako dolaze u Pulu radi festivala, dobar dio njih produži svoj boravak i nakon festivala, očito očarani našim podnebljem. S obzirom na iskazane impresivne brojke, možemo slobodno reći kako je Outlook Festival zasigurno jedan od većih, ako ne i najveći

108 

pleasure

glazbeni događaj u Hrvatskoj. I ne smijemo zaboraviti da unatoč velikom broju gostiju osobno nismo vidjeli nikakve incidente, već samo mlade ljude koji se odlično zabavljaju. Iako po običaju neki domaći ljudi negoduju na sve što se u Lijepoj Našoj organizira, mi smo mišljenja da svakako treba poraditi na tome da u Hrvatskoj imamo što više ovakvih i sličnih manifestacija. Točnije, bilo kakvih kulturnih događanja koja će nam dovoditi goste, samim time i novac, a istovremeno nas reklamirati u svijetu. više na www.pleasure.hr

kontakt lovro@pleasure.hr


pleasure plus

pleasure  109


intervju

magdalena vodopija razgovarala  i  foto  miranda legović

S

matra se nekim pravilom u uvodu intervjua predstaviti osobu s kojom se razgovaralo, a s obzirom na to da svako toliko imamo potrebu kršiti pravila, ovaj put ćemo zamoliti Magdalenu da nam sama ispriča svoju životnu priču koja ju je dovela do ideje i vođenja Sajma knjige u Puli. Poslovno sam relativno kasno ušla u taj svijet knjige. Rođena sam u obitelji u kojoj je knjiga bila nešto primarno. Imali smo u kući veliku biblioteku i nekako sam od malena vezana uz knjigu, ali moj put nije bio tako ravnolinijski, iako sam se u intervalima vraćala knjizi. Studirala sam književnost, a izbor tog studija nikad nije bio upitan. Već kao desetogodišnje dijete znala sam što ću studirati. 1980-ih godina, nakon studija, radila sam razne poslove, kad kao čitava ta generacija koja je imala 20-ak godina nisam razmišljala da trebam imati neki stalan posao, karijeru. Nije tu bilo prevelike ambicije, sviđalo mi se istraživati. Vrlo sam rano počela raditi u raznim organizacijama manifestacija pa sam tako sa svojih 17 godina bila hostesa Pulskog filmskog festivala, da bih samo godinu dana poslije na istom festivalu radila kao neka koordinatorica. Sviđalo mi se tada biti u tom movingu, brzo reagirati. Gledala sam s oduševljenjem te velike organizatore i njihovu brzinu odlučivanja. Osvojila me ta dinamičnost posla i kreativnost kad se nešto ostvaruje vašom voljom. Imala sam i period života kad sam pjevala. Od malena sam svirala klavir, a čak sam se četiri godine profesionalno bavila pjevanjem, snimila spot i još neke materijale, ali sam u nekom trenutku odustala od tog svijeta. Kad kažem da mi se nije baš sviđao taj svijet, to zvuči malo razmaženo, ali voljela sam vježbati, voljela sam i probe i nastupe, ali nisam željela biti dio tog svijeta. Godine 1990., kad se činilo da smo dva koraka od Europe i kad smo svi pokretali neke privatne poslove, zajedno sam s ocem Boškom Obradovićem i tadašnijm dečkom, današnjim suprugom Zoranom Vodopijom, utemeljila malu knjižaru, antikvarijat. Knjižaru na katu, između neba i zemlje, nazvala bih knjižarom velikih snova jer smo je vidjeli kao jedan kulturološki punkt, odnosno polazište za druge 110 

pleasure

projekte. To se djelomično i ostvarilo, no 1991. buknuo je rat i svi ti naši snovi, kao i snovi mnogih, morali su zastati, a knjižara Castropola bila nam je veliko utočište u to doba. Bilo je to utočište za cijeli intelektualni krug Pule i Istre. Radili su se i neki projekti koji nisu mogli osvanuti zbog okolnosti, a ja ih i danas pamtim kao divne ideje. Spomenut ću samo jedan sjajan projekt, Nulti meridijan, koji nije mogao zaživjeti jer smo ga radili 1993. usred rata. Teza tog projekta bila je da je kroz Pulu prolazio nulti meridijan, ali da su nam ga Englezi ukrali, pa smo čak planirali tužiti Veliku Britaniju zbog krađe nultog meridijana. Polazište nam je bio naš grad Pula, koji ima toliko mitova, a i stvarnu bogatu povijest, a mi smo htjeli dodati još nešto identitetu grada. 20-ak kreativaca iz Pule i Istre stvaralo je Nulti meridijan, a brojne ideje tog projekta inkorporirane su u Sajam knjiga. Možete li povući paralelu između čitalačke publike 80-ih godina i današnje publike? Kakva literatura se čitala onda, a kakva se čita danas? 70-e i 80-e godine na prostorima bivše države bile su bum u nakladništvu, ali moram napomenuti da je u to vrijeme bilo in čitati. Niste mogli biti u nekom društvu ako niste pročitali određene knjige, jer jednostavno ne biste imali o čemu pričati. Ne bih rekla da se danas baš ne čita, što potvrđuju i knjižnice koje su prepune članova koji svakodnevno dolaze. Potreba za čitanjem i dalje postoji! To je svima nama koji se bavimo knjigom izuzetno drago, no knjiga je sada, u kontekstu ovog vremena marginalizirana. Došlo je neko novo vrijeme, koje je jako ubrzano.Tako mi se čini da sam nekada imala jako puno vremena kad sam se dnevno barem četiri sata mogla posvetiti čitanju, što mi je danas nezamislivo, iako mi je to posao. Život se ubrzao, drugi mediji su preuzeli informiranje, pa i komunikaciju koju su nosile knjige ili kvalitetni časopisi. Mi smo nekad preko knjiga komunicirali, dok među današnjim mladima nema razgovora o knjizi. Oni možda i čitaju, ali ne komuniciraju kroz nju. Svi mi koji se bavimo knjigom trudimo se to nekako promijeniti, kao da imamo misiju pokušati vratiti bar dio te atmosfere 70-ih i 80-ih. Kad


intervju

pleasure  111


intervju

se u ono vrijeme pojavila kultna knjiga, kao na primjer „Ime ruže“ Umberta Ecca, nisam poznavala nikoga tko tu knjigu nije pročitao. Danas je veća produkcija autora, a prije smo imali manje autora, profilirane nakladnike koji su nam davali dobre autore na uvid, dok sad imate poplavu informacija, pa se događa da one najbolje stvari budu propuštene. Kad ljudi kažu da su današnji mladi nezainteresirani, neobrazovani i da ne čitaju, mislim da griješe. Imam kćer koja je ove godine upisala fakultet, pa stoga dobro poznajem njezinu generaciju, a imam i puno mladih suradnika koji imaju dvadeset i koju godinu. Oni samo na drugi način doživljavaju svijet, obrazovanje, znanje kojim vladaju. U nekim stvarima su jako ispred nas i imamo što naučiti od njih. Brži su i bolji nego što smo mi bili. Život im je zahtjevniji, letvica je podignuta puno više. U doba moje mladosti nitko mi nije dizao letvicu. Tada je bilo bitno i dovoljno da postojim. Nisam se morala naročito isticati kako bih nešto postigla. Imala sam puno otvorenih opcija, a i kompletna moja generacija imala je puno mogućnosti pogrešaka i popravaka. Mi smo imali školovanje lišeno stresa, što je jako bitno u razvoju mlade osobe. U ovoj generaciji školovanje je toliko stresno da se oni ne uspijevaju niti opustiti, a kamoli posvetiti određenoj struci. Čitaju oni, ali što i kako? Upravo je to jedno od pitanja koje smo vam željeli postaviti. Slijedeći trag one bolne točke Sajma knjige u Puli kad je Nives Celzijus trebala dobiti Kiklop za najčitaniju, najprodavaniju knjigu godine, zanima nas je li to naša realnost. Mislim da je to bio hit samo za medije. Nitko mi do danas nije dokazao da je to bio stvarni hit. Mi koji radimo na prvoj liniji s čitateljima, dakle knjižari i knjižničari, oni koji znaju što se čita, nemamo takvu informaciju. Uvijek se čitala i ta „laka“ literatura, ali u posljednje vrijeme sve više se poseže za dobrom publicistikom, za dobrim naslovima onog što se naziva alternativom. Ljudi iz knjiga žele nešto saznati. Više se relaksiraju uz serije i sapunice na televiziji nego što bi uzeli knjigu tog žanra. Kad je knjiga u pitanju, mi to znamo i po prodaji na sajmu, gdje imamo vrlo široku čitalačku publiku, od malih beba s njihovim mamama do gospode poznije dobi, vrlo se „ozbiljne“ knjige kupuju. Moram reći da tzv. proglašeni hitovi to uopće nisu na našem sajmu. U takvom podcjenjivanju vrijednosti strašno se podcjenjuje čitalačka publika. Stvarna čitalačka publika teško će posegnuti, a kamoli kupiti knjigu koja nije na jednoj određenoj razini. Znači, radilo se o krivim mjerilima za proglašenje hit-knjige? Zbog tih krivih mjerila te krivih i nepotpunih informacija zaustavili smo dodjelu te nagrade. Imamo neko iskustvo na osnovi kojeg možemo procijeniti što je realno, a što nije. Konstantna medijska politika dovela je do ovog neistinitog izvještavanja o stanju knjige i onome što čitatelji traže. PR-ovci u Hrvatskoj i u svijetu postali su bogovi koji određuju istinu iskorištavajući činjenicu da mi, što se javnosti tiče, najviše živimo kroz medije. Mediji vas nikad neće izvijestiti o nekom predstavljanju knjige koje nije glamurozno, kao što su „Razgovori iza zavjese“, zahtjevan i ne baš lepršav program koji je na prošlogodišnjem sajmu okupio brojnu publiku. To je bio 112 

pleasure

dobar pokazatelj da su ljudi zasićeni površnostima, barem što se tiče knjige. Kad dolaze na predstavljanja, kad kupuju knjigu, ne žele se zabaviti, nego nešto saznati, naučiti. Mediji nam daju potpuno krivu sliku o čitalačkoj publici, o onima koji su vezani uz knjigu, kojima ne prođe mjesec dana da ne pročitaju barem jednu knjigu, kojima je to isto kao odlazak u kino ili kazalište, sastavni dio života. Pogreška je također ako se misli da je to u bivšoj državi bila jako velika publika. Čitalačka publika je ona nakon završenog fakulteta ili nakon 25. godine života. Kad sam govorila o onoj generaciji 70-ih, 80-ih godina, pitam se tko od moje generacije danas čita, jer nakon 25. ne čita velik broj ljudi. Tako je oduvijek bilo! Možda nam se činilo da je čitanost bila veća i zbog politike medija koji su u bivšoj državi više držali do istinskog izvještavanja u kulturi. Ne umanjujući vrijednost sporta, danas nemamo novine u kojima bi kultura bila ispred sporta ili crne kronike. Koliko je daleko knjiga od fokusa interesa možete vidjeti u novinama po prostoru i mjestu koje joj je dodijeljeno. Isto je s elektronskim medijima. Knjiga je jako, jako daleko od žarišta razmišljanja. Kompletna kultura strahovito je marginalizirana u posljednjih 10 godina. Sjetite se da smo prije samo 10 godina imali podlistke gotovo svih novina o kulturi, koji su sad postali magazini, red carpet, show. Podlistaka više nema, rubrika kulture je ugurana na pola stranice u našim najviđenijim dnevnim novinama, a tjednici objavljuju samo neke intrigantne teme, povezane s neliterarnim razlozima. Postavit ćemo vam jedno pitanje zbog percepcije ostatka Hrvatske o Puli, koja u ovo doba spava zimski san. Kraj studenog je, sjedimo na terasi punog kafića na Giardinima, a uz ovaj ugodan razgovor primjećujem veliku živost u gradu, gužvu, ali svakako ležerniju nego u Zagrebu. Zadovoljava li vas Pula kao grad onim što vam nudi? Nisam zadovoljna onim što mi nudi, jer je Pula grad puno većih potencijala nego što pokazuje, ali sam patološki zaljubljena u svoj grad. Tu rock'n'roll, punk Pulu, Pulu individualaca, marginalaca, takvu Pulu ispod kore obožavam. Sve ono što nije dnevno vidljivo, a žao mi je što to ne izađe više na površinu. Moram reći da je baš moj grad inspiracija za ovo što radim. Uvijek nađem neki svoj lajtmotiv koji mi je upravo Pula donijela, a i ovaj sajam inspiriran je nekim njezinim vrijednostima koje su se iskazale. Žao mi je što se sve te kreativne snage ne ujedine, pa da grad zabljesne u svom punom potencijalu, kojeg ima puno više nego neki gradovi u Hrvatskoj koje poznajem. Vjerojatno je to nemoguća misija, jer smo svi teški individualci. Ugodno mi je živjeti ovdje, jer sam opuštena. To je mali grad, kao da ste u dnevnom boravku, sve je nekako znano, dostupno. Primijetili smo veliku razliku koja postoji između Interlibera i Sajma knjiga u Puli. Vjerujemo da je vaša ljubav jedan od ključnih faktora što se ovdje svi osjećamo ugodno, domaće. Sviđa nam se i što komercijalni element sajma nije na prvom mjestu.


intervju

Interliber i Sajam knjige u Puli toliko su različiti da se gotovo i ne mogu uspoređivati. Premda mi ljudi često kažu da im je u Puli bolje, moram reći da i Interliber ima velik potencijal. Pulski sajam je mlad, tek mu je 17. godina, a poteškoća Interlibera leži u činjenici da postoji desetljećima, što znači da je projekt preuzet još od prošlog sistema. Uvijek je lakše graditi nešto iz temelja. Interliber ima potencijal i u publici, a da ne spominjem kako je većina izdavača u Zagrebu. Nama treba jedan veliki, međunarodni sajam. Mogli bismo biti i nekakavi voditelji u regiji, kad bismo se malo potrudili, ali potrebna nam je prvo rekonstrukcija tog sajma. Kao i kod moje Pule, tako i kod Interlibera nedostaje ideja kako da se sajam drugačije napravi, jer ostane li ovakav, samo će se urušavati. Ne možete istu koncepciju raditi 1979., 1985. ili 2011. I sam pulski sajam od svog nastanka 1995. jako se razvijao. Svi koji radimo na sajmu, a voljela bih naglasiti da tu nisam samo ja, nego je to ogromna količina ljudi koji su sebe ugradili u ovaj sajam. Na 15. izdanju sajma izgovorila sam 320 imena suradnika koji su kreativno sudjelovali u stvaranju. Bez takve energije i takvih ideja taj sajam sigurno ne bi bio ovakav kakav jest. Ove godine sam od suradnika zatražila radikalne promjene. Mnogi su me pitali zašto želim mijenjati ono što je već provjereno da funkcionira. Zato što ne može trajati bez mijenjanja. Čini mi se da uspjeh sajma ne leži samo u ljubavi prema knjizi koju osjećamo svi koji radimo na sajmu. Ljubav, struka, znanje, sve to stoji, ali mislim da je najveća kvaliteta upravo to što se ne bojimo mijenjati sajam iz sebe. Osjećamo neku odgovornost i uvijek se pitamo kako će publika prihvatiti novitete, ali svejedno inzistiram na eksperimentiranju. Dok je jedan projekt u eksperimentu, on je živ, ima šanse napredovati. Nekad eksperimentirate i na svoju štetu, ali uvijek se nešto od tih noviteta prihvati za sljedeću godinu. Ove godine ima dosta rezova, pa sam baš znatiželjna što će se od toga zadržati kroz neko vrijeme, a čega ćemo se odreći. Uz pritisak recesije mašta nam radi još bolje. Tko je u mladosti čitao Alana Forda, znat će o čemu govorim. Neki ljudi ne mogu raditi pod pritiskom, ali ekipa sajma pod pritiskom najbolje funkcionira. Tako smo prebrodili i krizu sajma. Nitko nije mogao vjerovati da se možemo izvući iz situacije kad smo 20 dana prije početka sajma izgubili 100.000 eura, a program je bio gotov, materijali štampani. Dokazali smo da možemo, pa sada s puno manje novaca nego što smo imali prije 4, 5 godina radimo možda i veći program nego tad. Naravno da za to treba uključiti puno mašte. Što vama osobno predstavlja zadovoljstvo (pleasure) u životu? Stvarno živim za knjigu i uz knjigu iz zadovoljstva. Ta izjava djeluje kao floskula, ali ne bih radila ovaj posao niti trenutak da nema izazova i toliko novih učenja, novih ljudi koje mogu nečemu naučiti. Većina mojeg vremena stvarno je posvećena ovome što radim, a osim toga volim i prirodu, more i osamu. Poslije toliko kontakata zaista mi nedostaje samoća, pa ono malo vremena koje ulovim za sebe provodim u osami. Filmofil sam, pa bez filma, kao ni bez knjige, ne mogu živjeti. Pokušavam pratiti film, koliko mi vrijeme to dopušta. Eto, to su neke moje opsesije. Film, knjiga, more! više na www.pleasure.hr  

kontakt miranda@pleasure.hr

pleasure  113


glazba

the night express band razgovarala  vesna džuverović 

foto  robert blašković

Ključ za odličnu zabavu

P

oneseni višednevnim blagdanskim raspoloženjem, kako obično biva samo krajem godine, odlučili smo napisati nešto o jednom od neizostavnih sastojaka hedonističkih užitaka tijekom ovih blagdana - glazbi. Upravo idealno za ovu priliku bilo je predstaviti bend koji se, kad su razna događanja u pitanju (posebno ona na području Istre, ali i šire), nalazi na listi najtraženijih. The Night Express Band je, kako kažu, sasvim slučajno osnovan 2006. godine, na jednoj neobaveznoj kavi. Tada su dečki, koji u nešto malo izmijenjenom izdanju nastupaju i u današnjoj dopunjenijoj postavi, svirali u različitim komercijalnim bendovima kojima je glavna zadaća bila zabavljanje turista po ljetnim terasama. Iako su se bavili glazbom, želja im je bila svirati ipak malo drugačiju, rasterećeniju svirku, poput onih po bikerskim feštama, rock-klubovima i slično. Nama se svidjelo da su se na toj prekretnici u životu vodili jednom osnovnom idejom – ispunjavanjem vlastitog pleasurea (zadovoljstva). Na „šalici“ razgovora našli smo se s jednim od osnivača benda, Lorisom Zupancem, koji glasi za najkomunikativnijeg člana pa je zbog toga, iako je na pozornici u pozadini jer svira bubnjeve, zadužen za animaciju ljudi i vođenje programa. „Bend je isprva bio zamišljen kao neka lokalna varijanta cover benda bez nekih pretencioznih zamisli“, priča nam Loris. No 114 

pleasure

ono što tada, u početku, nitko nije mogao naslutiti jest da će taj „opuštajući“ bend ubrzo početi donositi sve više posla. Bilo je toliko gaža da su oduzimale više vremena od svirki u njihovim bendovima terasnog tipa, pa se dečki odlučuju svirati samo u novom bendu. Tada se samo od sebe nametnulo i ime benda: „The Night Express... pa express je jer smo brzo morali pripremati stvari za nove gaže, night jer smo svirali noću, a the je ubačeno kao dodatak, kao naglasak naziva“, objašnjava Loris. Od tada se sve odvijalo uzročno-posljedično, pa su ih od početnih bikerskih fešti ljudi počeli pozivati i na razne poslovne domjenke, privatne evente, vjenčanja, pa čak i rođendane. Repertoar se od rocka, bluesa, soula i funkyja nužno morao proširiti i na zabavnu glazbu. No dečki očito znaju što rade pa fantastično zvuče neovisno o kojoj je prilici riječ. „80% svirke je vrlo dobar materijal, pa tako da osim što zabavljamo ljude, zabavljamo i sebe“, nastavlja Loris. „Cijela balada o Night Expressu išla je zapravo putem kojim je trebala ići. Sada smo došli do toga da godišnje radimo 30 – 40 vjenčanja, što je za pojmove Istre jako puno.“ Međutim, tu se priča ne zaustavlja. S istarskog tržišta šire se i na ostatak Hrvatske i pozivi dolaze sa svih strana – iz Rijeke, Zagreba, Splita te inozemstva. „Prije nego što smo postali sekstet, išli smo na poziv jednog frenda, koji nas


glazba

je prvi put čuo na svirci u Poreču, svirati u Švicarsku za naše domaće ljude koji tamo žive. To nam je bilo zanimljivo iskustvo jer je sasvim drukčije svirati pred potpunim neznancima nego pred domaćom publikom koja te već poznaje. To nam je bila odskočna daska i više nismo htjeli bazirati svirke na lokalpatriotskoj shemi.“ Na pitanje koja im je najdalja destinacija na koju su se uputili radi svirke Loris odgovara: “U listopadu smo bili u Grčkoj, na otoku Zakintosu. Tamo smo dospjeli zahvaljujući turističkoj agenciji Collegium iz Zagreba, koja je u nama prepoznala kvalitetu, mladenački šarm i ljubav prema glazbi, pa su organizirali da sviramo na apsolventskom putovanju za studente svih fakulteta Hrvatske.“ To im je bilo posebno iskustvo koje će dugo pamtiti jer su od mladih iz cijele Hrvatske dobili potvrdu da znaju napraviti dobru atmosferu i to u sasvim drugačijem podneblju daleko od kuće. Dogodilo im se puno pozitivnih vibracija, pokrenula se lavina te su uslijedili brojni pozivi za sviranje po Zagrebu, tako da su posljednjih mjeseci sve manje u Istri. A sve to i ne čudi budući

da im je glavni moto: „Daj sve od sebe da zabaviš tog nekog kome sviraš.“ No sviraju li i narodnjake, koji su među mladima očito okidač za dobru atomosferu? „Moram naglasiti da u repertoaru nemamo narodnjaka (cajki), ali ponekad se dogodi da trebamo odsvirati nešto od Bešlića ili Dina Merlina. Naravno da je glupo tupiti nešto svoje ako nitko ne pleše, pa ako netko ne voli rock'n'roll ili soul, onda ćemo ako treba odsvirati i nekakvu polku. Time privučemo ljude na plesni podij i sigurni smo da će, kad se opuste, zavoljeti i rock'n'roll.“ Iz svega možemo zaključiti da za dobru zabavu repertoar nije toliko ni bitan, jer ovi dečki uvijek ostvare dobru sinergiju s publikom. A dogodilo im se jednom da su svirali ispred doslovno samo 18 ljudi, ali nije im teško palo. Razvilo se toliko pozitivne energije i bio im je fenomenalan osjećaj. „Ljudi kod nas cijene što dajemo sve od sebe. Znalo se dogoditi da smo prije svirke bili loše raspoloženi, bolesni ili umorni, pa čak i da nam razglas nije bio dobar, ali dali smo si zadatak zabaviti ljude i to bi nam uvijek uspijevalo, čak i pred pulskom publikom,

pleasure  115


glazba

koja je inače poznata kao vrlo zahtjevna publika.“ Od nekakvih zanimljivih anegdota sa svirki Loris izdvaja onu najsvježiju s puta u Grčku. „Nekih 7 km od trajektne luke u kojoj smo se trebali ukrcati u brod za otok, naletjeli smo kombijem na nekakvu šipku koja je virila iz neasfaltiranog puta i zabila nam se u filter od ulja. Iskapalo nam je gotovo sve ulje i i bila nam je paranoja hoćemo li stići na trajekt, koji je zapravo bio zadnji brod koji tog dana ide na Zakintos. Budući da smo sa sobom imali sve instrumente na kojima su trebali svirati i drugi izvođači, izvodili smo svakakva priručna mehaničarska čuda, no uspjeli smo stići do trajekta na vrijeme i spasiti stvar od propasti.“ Ovaj cover bend trenutačno nema autorskih uradaka, nego tuđe stvari prilagođavaju sebi i pokušavaju ih odsvirati na sebi svojstven način. A autorski uratci u budućnosti? „Do sada nismo imali autorske stvari iz jednog jednostavnog razloga, a to je nedostatak vremena. Imamo brdo repertoara, a uz to stalno pokušavamo ubaciti i nešto novo, pogotovo ako sviramo po istim klubovima. Moramo se stalno obnavljati kako ljudima ne bismo postali dosadni, a poznato je da mladima sve brzo dosadi. No, sad se u nekakvim intervalima dogodilo da je Zlatko Deltin (klavijaturist benda, op. a.) napisao tekst i glazbu, pa bi uskoro u siječnju ili veljači probali izbaciti u javnost i tu našu stvar, pa što bude. Hoće li u budućnosti biti više vremena za autorske stvari? Ja se nadam da da. Nije da želimo time postići slavu, ali postoji neka dodatna satisfakcija kad ti netko kaže da je negdje čuo tvoju stvar i da mu se sviđa. Ima kvalitetnih istarskih bendova koji su se afirmirali autorskim pjesmama poput Nole ili Atomskog skloništa. Od njih crpimo ideje i stječemo iskustvo za dalje. I divimo im se.“ S obzirom na to da su šestorica, dakle uz Lorisa i Zlatka tu su još Norman Brunjak (bas-gitara), Kristijan Prekalj (truba), Dejan Damijanić (gitare) te Zoran Vujić (saks), zanimalo nas je tko vodi glavnu riječ i kako se slažu, no Loris opušteno odgovara: „Mi smo kao dioničko društvo, svatko u bendu ima neku zadaću. Izvrsno funkcioniramo. Preko ljeta smo stalno zajedno tako da se više vidimo mi međusobno nego što vidimo svoje obitelji, a zimi smo nešto manje zajedno pa onda organiziramo nekakve zajedničke roštilje.“ Osim bavljenja glazbom imaju i druge obaveze i bave se različitim profesijama. Jedan je poštar, drugi profesor u školi, zatim jedan inženjer, a jedan ekonomist. Koliko god se doimali kao jedan spoj duša koje se na prvi pogled ne mogu spojiti koliko su različite, s druge strane toliko se slažu. Povezuje ih ljubav prema glazbi, a još im je zajedničko to da ni jedan ne pije alkohol niti puši, što je za glazbenike pravi fenomen. Budući da imaju i svoje stalne poslove, ne sviraju radi novca već im je to prvenstveno sredstvo opuštanja, ispušni ventil. S druge strane, bez obzira na ova krizna vremena, imaju dovoljno posla tijekom godine da si mogu dopustiti živjeti samo od novca koji zarade na gažama. Moramo napomenuti da su osim šestorice članova benda tu još i tri tehničara i jedan tonac (Hrvoje, Martin, Ivan i Vedran), koji marljivo pomažu oko pripreme instrumenata i ozvučenja pred nastupe. Kakvi su im planovi za budućnost? Više autorskih uradaka, no shemu cover benda nikako neće zapustiti jer su ih ljudi kao takve vrlo dobro prihvatili. Također im je želja imati što više svirki po Hrvatskoj, ali i u inozemstvu. Iako im se neke želje već ostvaruju, kao što je aktualan angažman u Francuskoj, nadamo se da će uspjeti ostvariti svoj možda najveći san, a to je da jednog dana zasviraju i negdje u Americi. Priču završavamo upućujući Lorisu pitanje što njemu osobno znači zadovoljstvo (pleasure). „Da se svakog trenutka, neovisno jesam li sam ili s nekim, osjećam ispunjeno.“ više na www.pleasure.hr 

116 

pleasure

kontakt vesna@pleasure.hr


pleasure knjige

SKUPINA AUTORA: 501 GRAD KOJI MORATE POSJETITI Ova je knjiga poticaj na putovanje, na upoznavanje arhitekture, drugih kultura i običaja te načina života stanovnika svih dijelova svijeta. Opisima najzanimljivijih muzeja, crkava, trgova, građevina i znamenitosti u svakome gradu, popisom događanja tokom godine, ali i upoznavanjem sa svakodnevnim navikama stanovnika ova knjiga otkriva čar putovanja i unosi nas u atmosferu, zvukove, mirise i okuse tih mjesta. Više o knjizi pogledajte na www.profil.hr

DAVID ALLEN: ORGANIZIRANJE POSLA Dobro došli u zlatni rudnik strategije koja vodi do više energije, više opuštenosti i više učinkovitosti uz manje napora – tim riječima uvodi nas u svoju knjigu David Allen, guru osobne produktivnosti i jedan od najutjecajnijih svjetskih konzultanata u menadžmentu. Knjiga Produktivnost bez stresa – Kako završiti poslove (Getting Things Done – The Art of Stress-Free Productivity) poučava kako biti maksimalno učinkovit i opušten kad god to trebamo ili želimo. Projekti u suvremenom menadžmentu nemaju više čvrste granice – u svakom trenutku postoji barem pet stvari koje bismo trebali obaviti upravo sada. Budući da su tjeskoba i stres uzrokovani nedostatkom kontrole i organizacije, Allen objašnjava kako uspostaviti prioritete, donijeti odluke i planirati sljedeće poteze. Upozorenje – čitanje ove knjige može biti opasno za vaše navike odgađanja! Više o knjizi pogledajte na www.profil.hr ANA UGARKOVIĆ: NEŠTO SLATKO - 100 recepata za nezaboravne kolače Izrada kolača precizan je posao koji zahtijeva vještinu i točnost, pa se čini da pri tome nema mnogo prostora za improvizaciju. Zbog toga se mnogi i ne upuštaju u izradu deserata. No, nakon dva kuharska bestselera (Danas kuham 1 i 2) najpoznatija hrvatska kuharska zvijezda Ana Ugarković napisala je i kuharicu za kolače u kojoj nam objašnjava ulogu svakog sastojka u receptu, što se sa sastojcima događa kad se miješaju, važnost određenih temperatura pećnice te postupke i faze izrade kolača. One koji se tek počinju upuštati u pripravljanje deserata ova će knjiga ohrabriti i potaknuti, a onim vještijima ponudit će pregršt divnih ideja i kombinacija. U ovoj kuharici Ana nudi slasne recepte za pripremu pita, rolada, torti, krema, kolačića, uštipaka te kolača s voćem. Neki su od njih recepti za božanstveno raskošne kolače, a drugi za one poznate u sasvim novom ruhu. Više o knjizi pogledajte na www.profil.hr

ANTE KRSTULOVIĆ: VINA HRVATSKE Knjiga upoznaje čitatelje s procesom nastanka vina, od sadnje i cijepljenja, do berbe i prerade grožđa, što će im omogućiti da postanu sigurniji u odabiru i samopouzdaniji kušači. (Nataša Jurić, Fokus) Raznolikost klime, reljefa i tla čak i na malim udaljenostima u Hrvatskoj stvaraju dobre preduvjete za uzgoj različitih sorti i vinograda. Kako u takvim uvjetima uzgojiti dobro grožđe i od njega napraviti dobro vino, bili su poticaji za pisanje ove knjige.Osnovni pojmovi iz vinogradarstva i vinarstva, najvažnije vinske sorte koje se uzgajaju u Hrvatskoj te stotinjak najboljih vinara obrađene su teme. Više o knjizi pogledajte na www.profil.hr

MIRJANA KRIZMANIĆ: ŽIVOT S RAZLIČITIMA, U LJUBAVI I BEZ NJE, TKANJE ŽIVOTA Ugledna hrvatska psihologinja Mirjana Krizmanić, autorica je ovih triju self-help priručnika, kroz koje nam pokušava otvoriti vrata do boljeg razumijevanja onog što nas čini sretnima i zadovoljnima, što nam uljepšava život i čini ga vrijednim življenja. Bavi se temama ljubavnih i intimnih odnosa, koji su često najvažnija iskustva našeg života. Ove knjige su jedan od odgovora hrvatskih psihologa na brojne strane, mahom američke, psihološke priručnike u kojima se nude univerzalni, iako nerijetko potpuno neprimjenjivi recepti za sreću. Više o knjigama pogledajte na www.profil.hr

pleasure  117


pleasure plus

sestre po šipci tekst  ines skobe 

foto  robert blašković

S

ve je počelo jednog ledenog studenačkog dana, ne tako davne 2010. godine, kada sam prvi put kročila u svlačionicu kluba. Početna nesigurnost, skepticizam i sramežljivost svih prisutnih brzo je ublažila naša instruktorica. Moram priznati da u tom trenutku nisam ni sanjala kako će upravo senzualni pokreti plesa na šipci promjeniti moje vlastito poimanje sebe same. Stara narodna kaže “sto ljudi, sto ćudi”, a koliko je različitih tjelesnih oblika toliko je i različitih percepcija nas samih. Bez obzira na to što smo i tko smo, koliko nam je godina ili kilograma, sve se od reda osjećamo super senzualno, nadmoćno i nevjerojatno samopouzdano kada se prepustimo čarima plesa na šipci. Na prvom treningu, koji počinje nizom vježbi za zagrijavanje i rastezanje, a koje su zapravo koncipirane kao jedna koreografija koja teče s elementa na element, osjetila sam prvu od mnogih blagodati svih treninga koji slijede – svakodnevni život ostaje izvan prostorije. Kada se zatvore vrata, moj um i tijelo prepuste se ritmu glazbe i nježnom glasu instruktorice koja nas vodi kroz vježbe. Uživajući u senzualnim pokretima tijela, otkrivajući sebe kroz glazbu i pokret, u ugodnoj polumračnoj atmosferi slavim žensku senzualnost i međusobnu povezanost u plesu sa svojim novostečenim prijateljicama. Sve brige, stres i sav svijet ostaju pred vratima te svakog ponedjeljka imam dva sata samo za sebe. Za nas. Naša mala skupina ubrzo je postala više od samo skupine žena različitih životnih priča i iskustava koje zajedno plešu; postale smo sestre po šipci. Postale smo povezane kroz glazbu i pokret, međusobno se bodrimo i svaki tjedan jedva čekamo da otplešemo nove korake i naučimo nove elemente, sve to uz naše prijateljice, sestre, suputnice na ovom razigranom plesnom putu senzualnosti. Sestre po šipci jedine su koje to razumiju, koje osjećaju povezanost na jednoj transcendentalnoj razini, čistoj od ljubomore i zavisti, 118 

pleasure

natjecanja i rivalstva, sve smo lijepe i savršene, seksi, senzualne i pune samopouzdanja, sposobne učiniti sve, pomaknuti najveću planinu predrasuda i negativnih emocija, rušeći sve barijere pred sobom i spajajući se u jednoj uniji poštovanja i razumijevanja, uvažavanja različitosti, slavljenja osobnosti i originalnosti, gdje sve zajedno slavimo ljubav prema pokretu, osjećaju koji struji kroz nas dok nam prsti veselo jedva dotiču pod u ritmu muzike za ples. Mnogi ne razumiju što je zapravo ples na šipci i što on sve nosi sa sobom. Dakako, postoje razni klubovi s raznim filozofijama koje primjenjuju pri svladavanju elemenata i koraka, i većim dijelom ljudi su skloni žene koje se bave (senzualnim) plesom na šipci etiketirati kao “striptizete”. Nerijetko se javlja i negativan, pejorativan ton. Bez obzira na predrasude, naša filozofija zajedništva, uvažavanja različitosti i spremnosti opuštanja bez osuda pred drugima ostaje čvrsto stajati pred svim komentarima. No, ne uživaju samo žene u ovom magičnom plesnom izričaju. Svaka od nas spremna je oboriti svoju jaču polovicu s nogu svojim senzualnim S-hodom, erotično iskrivljenim tijelom u pozi božice ili seksi lap danceom na fotelji. Noseći izazovnu odjeću, seksi visoke potpetice od čak 17 centimetara i totalno se uživljavajući u ulogu, naši plesni pokreti, iako u polumraku, ostavljaju bez daha, zagrijavaju atmosferu i svjedoče o potpunom predavanju glazbi, pokretu i sve sjajnijoj seksi božici u sebi. Senzualni ples na šipci u meni je probudio sav usanjani seksipil i godinama nakupljanu senzualnost i erotičnost, i oslobodio ih kroz vesele, poticajne treninge, uvijek nasmijane i pune podrške moje vječne sestre po šipci.

više na www.pleasure.hr  

kontakt  ines@pleasure.hr


pleasure plus

Zahvaljujemo se:

SFitness Pula

pleasure  119


film

Martini, zgodne žene i Walther PPK tekst  marcel holjevac

- fizzit.net 

foto  robert blašković

50 godina filmskog Bonda

“P

azi, tri po filmu. Bond mora imati tri djevojke u svakom filmu, a sve ostalo ti je prepušteno na volju“, navodno je rekao producent Broccoli režiseru Johnu Glenu kad je preuzimao serijal. To je bila mjera za Bonda. Jedna bi se obično pojavila već u uvodnoj sceni, kao usputna učiteljica danskog koja bi se nezgodno zatekla ispod Bonda kad bi Moneypenny nazvala, ili bogatašica koja se dosađuje na jahti žaleći se na nedostatak pravih muškaraca u trenutku kad Bond sleti s padobranom u plamenu. Druga bi obično bila negativka, poput Fione Volpe ili crne pantere Grace Jones u ulozi Mayday. I na kraju, tu je „dama u nevolji“ s kojom Bond obično završi u posljednjoj sceni, obično ispred svog ljutitog šefa M-a i cijele ekipe, ali i pred očima kraljice ili premijerke, kao u sjajnoj završnoj sceni „Samo za tvoje oči“, kad Margaret Thatcher misli da je Bond pokušava šarmirati dok zapravo razgovara s papigom. Poslije, u eri AIDS-a, kad je od šarmera Rogera Moorea, koji je gotovo uništio franšizu glumivši Bonda do svoje 59. godine, ulogu preuzeo Timothy Dalton, broj cura je malo smanjen. Bond je uskoro nakon toga čak prestao pušiti, što je velik odmak od korijena: davne 1962., pred ravno 50 godina, prvi se put pojavio na ekranu ležerno pripaljujući cigaretu prije nego što će izgovoriti: „My name is Bond. James Bond.“ Sean Connery, prvi i za mnoge jedini pravi Bond, to je izgovorio s toliko samouvjerenosti i hladnokrvnosti da je smjesta postao definicijom coola šezdesetih. U dimu te cigarete rođen je najuspješniji i najdugovječniji filmski serijal ikad. Cigareta nije bez razloga bila jedan od Bondovih zaštitnih znakova. Bondov literarni otac Ian Fleming kreirao ga je uvelike po sebi, a on sam pušio je 70 cigareta na dan. Fleming je bio bonvivan, unuk milijardera, u mladosti izbačen s elitnog sveučilišta zbog afere sa striptizetom, koji se ozbiljnije primio vlastitog života tek kad je bogati djed umro ne ostavivši mu – ništa. Nakon Drugog svjetskog rata, u kojem se dokazao kao obavještajac, na svom imanju „Golden Eye“ na Jamajci stvara novi tip junaka 20. stoljeća. Umjesto skromnog momka iz susjedstva koji ima vječnu zaručnicu i visoke moralne standarde, dobili smo promiskuitetnog hedonista koji ubija s lakoćom. Već prvi film velik je odmak od važećih moralnih standarda za pozitivce, prvo kad Bond prikrati vrijeme do dolaska policije, koju je on i pozvao po negativku Miss Taro, spavajući s njom, a potom kad ne ustajući iz fotelje s leđa hladnokrvno ubije nenaoružanog profesora Denta. Rođena je nova vrsta heroja, ciničnog, brutalnog, otvoreno amoralnog, i odmah je postao kulturni fenomen. Djeca su željela autiće poput Bondovih, očevi plejbojevski život pun plavuša i luksuza, a njihove supruge... pa, Bonda. Bondov legendarni hedonizam nije samo nasljeđe Fleminga, već još više redatelja Terrencea Younga, koji je oblikovao filmskog Bonda kakvog danas znamo, različitog od literarnog predloška. 120 

pleasure


film

Kao i Fleming, i on je to učinio ponajviše – prema sebi. Svi koji su sudjelovali u snimanjima prvih filmova jednoglasni su: Young je bio pravi model za Bonda. Avanturist, zavodnik, svjetski čovjek s vrlo skupim i profinjenim ukusom. U Jugoslaviji smo morali čekati kraj 70-ih da bismo vidjeli Bonda. I prije nego što smo vidjeli prvog, bili smo fascinirani likom o kojem smo načuli ponešto i koji je za nas bio izlog Zapada, a kad smo kao tinejdžeri pogledali prvi film, on je čak i nadišao naša očekivanja. Bond je bio vrhunac eskapizma, odmak od hladne i sive stvarnosti, što i jest sama suština filma. Poistovjetiti se s Bondom je lako, naročito djeci. Pažljiviji promatrač može lako u Moneypenny, tajnici Bondova hladnog i strogog šefa i jedinoj ženi s kojom nikad ne spava, prepoznati psihološku majku koja je u Bonda beskrajno zaljubljena i štiti ga od M-a, psihološkog oca, koji mu pak daje razne zadatke i šalje ga da spasi svijet. No, već dugo je Bondov šef žena, u skladu s novim vremenima. A Bond više nije ono bezbrižno i zaigrano zločesto dijete kakvo je bio već mnogo mračniji lik, u skladu s duhom vremena. Mnogi su ga pokušali učiniti „realističnijim“, no bez uspjeha, jer Bond je bajka. U Bondu nitko i ništa nije onakvo kako izgleda. Automobili su zapravo podmornice, pokazivači smjera ustvari skrivaju mitraljez, jezero je zapravo maska za lansirnu rampu, ljepotice su atomski fizičari i upravo je u tome čarolija. Kritika je prezrela „Moonraker“, no za prave fanove to je esencija serijala, s predivnom djevojkom

koja je usto agent CIA-e i doktor znanosti, impresivnim ubojicom s obaveznom tjelesnom manom – gotovo dva i pol metra visokim Zubom – arhetipskim i nezamislivo bogatim negativcem, egzotičnim lokacijama poput Amazone i svim onim cool spravicama. Bond je polučio i bezbroj parodija, ali rijetko kad su uspijevale. Kako ćete parodirati film koji je i sam napola vic, u kojem žene imaju imena poput Pussy Galore ili Plenty O'Toole, kako ćete parodirati

pleasure partner

scenu u kojoj Auritz Goldfinger (Zlatko Zlatoprstić) vezanog Bonda reže laserom, a on hladno pita: „Čekate da progovorim, gospodine Goldfinger?“, na što Goldfinger još hladnije odgovara: “Čekam da umrete, gospodine Bond.“ Neke su ipak bile duhovite, spomenimo samo „Alana Forda“. Današnji svijet je drukčiji od onog koji je izrodio Bonda, pa je i on mračniji, ali za prave ljubitelje serijala on ostaje najblještaviji simbol jednog ljepšeg, slobodnijeg i optimističnijeg vremena. Bond će se vratiti... više na www.fizzit.net  

kontakt  fizzitnet@gmail.com

pleasure  121


zdravlje i ljepota

kavitacija tekst  vesna džuverović 

foto  robert blašković

Stanji me nježno!

G

ledamo ih u TV-reklamama, na plakatima, stranicama magazina. Sve su tako lijepe, vitke, jednostavno savršene. I dok ih gledamo, u nama izazivaju zavist, a tek smo rijetko svjesni činjenice kako i ti zapanjujući top-modeli imaju poneke nesavršenosti s kojima se bore. No umjesto prepuštanja negativnim emocijama radije zasucimo rukave i dovedimo vlastito tijelo u formu, jer napretkom tehnologije otvorili su se novi, a k tome i jednostavniji načini za postizanje ljepšeg i poželjnijeg izgleda. Iako su korekcije na tijelu putem estetskih operacija odavno uzele maha, polako ali sigurno tržište osvajaju i manje invazivni tretmani kojima se također postižu odlični rezultati. Jedan od takvih kozmetičkih tretmana je kavitacija - najučinkovitija metoda mršavljenja i gubitka celulita, i to bez noža. Na tržištu postoje različiti aparati za kavitaciju, no svaki od njih radi na principu niskofrekventnih ultrazvučnih valova kojima se prodire duboko kroz kožu do nakupljenih masnih naslaga. Na taj se način razaraju masne stanice, koje se zatim u obliku triglicerida razlijevaju u međustaničnu tekućinu. Trigliceridi se razgrađuju u glicerol i jednostavne masne kiseline, koje se pak razgrađuju u jetri ili se potroše u tijelu kao energija prilikom aktivnosti. Višak se eliminira kroz limfni sustav. Zato je nakon svakog tretmana kavitacijom potrebno obaviti limfnu drenažu (koja se najčešće izvodi ručnom masažom ili aparatima za elektrostimulaciju) kako bi se te tekućine uspješno i efikasno eliminirale iz tijela. Tretman je ugodan i bezbolan. Na kožu se nanese gel te se potom aparatom prelazi po dijelovima tijela zahvaćenim masnim naslagama i celulitom. Tretiraju se najčešće trbuh, stažnjica te unutarnja i vanjska bedra, ali po potrebi također i ruke. Jedino neugodno u cijelom tretmanu može biti pomalo piskutav zvuk aparata prilikom rada, no na njega se vrlo brzo naviknete. Tretman se izvodi jednom tjedno, 122 

pleasure

a ovisno o dijelu tijela koji se tretira postupak traje 20 do 40 minuta. Iz iskustva možemo reći da su rezultati vidljivi već nakon prvog tretmana, koji omogućava gubitak obujma od dva do pet centimetara, međutim za trajnije rezultate preporučuje se pet do šest uzastopnih tretmana. Svaki tretman je individualan i ovisi o osobi i količini masnih naslaga koje ima. Zato moramo napomenuti da su rezultati daleko vidljiviji na pretilim osobama, jer imaju puno više „materijala“ za razgradnju. Kako bi rezultati kavitacije bili što bolji, za vrijeme tretmana potrebno je pridržavati se nekoliko preporuka – hraniti se pravilno i zdravim namirnicama, provoditi tjelesnu aktivnost i piti dovoljno tekućine (barem dvije litre vode na dan). Kavitacija nema nikakvih nuspojava, ali ne preporučuje se trudnicama i dojiljama, niti osobama s otvorenim ranama. Također, zbog izlučivanja masti u krvotok ne preporučuje se osobama koje boluju od povišenog kolesterola, jer bi dodatno povećanje triglicerida u krvi dovelo do pritiska na stijenke krvnih žila. Cijene ovakvih tretmana uvelike variraju. Zbog relativno velike potražnje relativno su visoke i po jednom tretmanu mogu iznositi i do 1000 kuna. Na sreću, tijekom godine brojni kozmetički saloni imaju određene promotivne akcije, pa se jedan tretman kavitacije zajedno s tretmanom limfne drenaže može "odraditi" i po cijeni od tek 200-tinjak kuna. Odlučite li se na tretman kavitacije, svakako povedite računa da bude izveden od strane stručnih osoba te da dobijete sve potrebne informacije. Budući da nakon tretmana nema nikakvih reakcija, osim češćeg odlaska u toalet, možete se slobodno vratiti svojim svakodnevnim aktivnostima. U usporedbi s liposukcijom, nakon kavitacije ne ostaju nikakvi ožiljci i nema opasnosti od rizika koji uobičajeno prate operativne postupke, a rezultati su gotovo identični. Za kraj možemo reći da kavitacija zaista čini čuda – koža je glađa, celulit smanjen, tonus tijela poboljšan. I... ovo „čudo“ nije rezervirano samo za žene, već ga mogu koristiti i muškarci. više na www.pleasure.hr  

kontakt  vesna@pleasure.hr


vina

VELIKI HRVATSKI VINARI

mato violić matuško tekst i foto  voljen grbac

Mato Matuško izgleda kao muškarac iz onih nekadašnjih reklama za Marlboro u američkim časopisima. Šarmer.

V

inska cesta, Vinski put, La strada del vino, Rue de Vin, Weinstrasse... Na kojem god od domaćih ili stranih jezika pročitali ili izgovorili ovaj geografski pojam, toplo nam je oko srca. Te zavojite cestice koje migolje među živopisnim obroncima zasađenim vinovom lozom, u pravilu dužine 30-ak, 40-ak kilometara (iako ima i hvalevrijednih iznimaka poput one alzaške, dugačke, zamislite, čak 170 km), neodoljivo mame vikend-degustatore, pogotovo u vrijeme “Dana otvorenih podruma” ili, kako to Slovenci skoro pa po domaću kažu, “Dnevi odprtih klet”. Da ne trčimo za novcem, karijerom, slavom, ženama, muškarcima, kućnim ljubimcima, virtualnim užicima i tko zna za čime još ne, ritualni bi obilazak takve jedne prometnice s pripadajućim joj “štancijama” trebao početi npr. u četvrtak rano popodne, a trajati sve tamo do idućeg utorka, srijede navečer (u skraćenoj varijanti). Grijeh je, naime, u trku napustiti svog gostoljubivog domaćina nakon brzinskog ispijanja, a nerijetko i pljuvanja (ipak vrijedi – kad voziš ne pij) nekoliko gutljaja od svakog od desetak uzoraka njegove plemenite tekućine, u čije je stvaranje uložena nezamisliva ljubav i trud, u koju su njegovi preci, on, a nerijetko i cijela njegova obitelj uložili i svoj imetak i svoje živote! Usput, naime, krene razgovor, lamentira se o globalnoj krizi, ligi prvaka, nestašici škarpina u Jadranu, nostalgično se prizivaju stara dobra vremena, stvori se odnekud na stolu malo sira i kruha, kap maslinova ulja, komadić kulena ili koja slana srdela, ovisno o podneblju... A nerijetko i pjesma poteče! Sreća da je gore na katu “po starinski” uređena sobica koja se, nakon tako intenzivno

proživljenog popodneva i večeri, u sitne sate nametne kao jedino moguće rješenje za osvježenje. A vas je ta ura zatekla, zamislite, tek u trećem od sedamnaest podruma koje ste ambiciozno namjerili posjetiti! Kažemo vam, i do srijede će vam biti malo! Dopustite nam malo pristranosti. Nama je jedna od gore opisanih vinskih saobraćajnica u Lijepoj Našoj ipak 'zericu' draža od ostalih. Nekadašnja napoleonska cesta na drugom nam po veličini poluotoku - pelješki vinski put. Itekako respektabilna lista vinara koje ćete ondje pronaći i vrhunska sirovina, grožđe iznimne kakvoće, stvorila je od nje kultno mjesto, mjesto cjelogodišnjeg vinskog hodočašćenja, i to ne samo nas Hrvata. Spomenimo nekolicinu velikih peljeških vinara (nadamo se da nam nespomenuti neće zamjeriti): Grgić, Miloš, Mrgudić, Matuško, Putniković, Kiridžija, Madirazza, Skaramuča, Bartolović... Kakva li je to vinarska aristokracija! Naravno, njihov je “zajednički nazivnik” plavac mali. A već i vrapci na krovu znaju da se vino dobiveno od grožđa sorte plavac mali sazrelog na južnim padinama Pelješca, na 10-ak kilometara dugačkom potezu gdje se, nekad i pod nagibom od 60 stupnjeva, prostire stotinjak hektara vinograda, naziva Dingač! Njegovo Veličanstvo DINGAČ! O fenomenu zvanom Dingač razgovaramo s našim dragim domaćinom Matom Matuškom. Ovom vrhunskom enologu koji je svoju privatnu vinariju osnovao 1998. Dingač je u venama, ali i u genima. Stoljećima su njegovi preci svojim žuljevima i znojem na tim osunčanim (2600 sunčanih sati u godini), južnim pelješkim padinama utirali puteve

pleasure  123


vina

uspjeha kojima on sada suvereno kroči. U Potomju smo, prijestolnici Dingača, pred njegovom novom vinarijom. U čašama na stolu pred nama je tekućina kojoj u Dalmaciji od davnina tepaju: krv zemlje. To je nektar. Božanski. Otpijajući polako gutljaj po gutljaj (naravno da smo najprije nosom upijali sve te voćne, cvjetne i ine mirise i arome), taj nam se Matuškov Superior pri svakom gutljaju sve više “otvara”, obogaćuje, oplemenjuje. To je jedno od najboljih vina koje smo ikada probali, a vjerujte, nismo baš neiskusni. Pitamo Matu zašto je pelješki Dingač toliko prepoznatljiv i poseban pa je još od 1961. zaštićen Ženevskom konvencijom, a od 1965. je i prvo hrvatsko vino zaštićeno zakonom ondašnje države. I zamislite, precizan odgovor gotovo da i nismo dobili. Sličnih, gotovo identičnih položaja ima na gotovo svim južnojadranskim otocima, pa i na obali, sastav tla je gotovo isti, pa i ljudi su slični, dakle sve ono što uključuje pojam “terroir” zajedničko im je. Pa ipak, Dingač je jedan jedini i jedinstven. Možda je tek činjenica da se na Pelješcu vino počelo proizvoditi puno prije nego na susjednim otocima donekle odgovor na naše pitanje. U Matuškovoj su vinariji uz Hrvate Rusi, Japanci i Amerikanci, većinom posjetioci Dubrovnika ili nautičari, sasvim uobičajeni gosti. Dolaze čak i Turci, uglavnom poslije mjeseca ramazana. Hvali nam Mato ovogodišnju berbu, kaže, a s njim se slažu i vinari iz njegova susjedstva, u svojoj dugogodišnjoj karijeri ovako kvalitetno grožđe još nije imao. Onda se naglo diže i donosi nam iz podruma još dvije pune čaše. U jednoj je mladi Superior, a u drugoj Royal. Isprobavamo ga. Miris i okus? Ludilo! Superior je novitet u njegovoj ponudi, butelja kojeg u njegovu podrumu košta 700 kuna.

124 

pleasure

Možemo samo pretpostaviti koliko li butelja tog vina stoji u nekom od bjelosvjetskih restorana. Dingač nad Dingačima. Cvijet Dingača. I za to vino postoji lista čekanja, poput one za Dingač Bura obitelji Mrgudić. Te su dvije obitelji uostalom u bliskim rodbinskim vezama. Mato Matuško izgleda kao muškarac iz onih nekadašnjih reklama za Marlboro u američkim časopisima. Šarmer. Sjeda taj pelješki cowboy na bijeli Harley Davidson da nam pokaže njihov restoran na južnoj padini poluotoka. Slijedimo ga kroz uski, mračni tunel koji se, naravno, zove Dingač. A kako bi se drukčije zvao? Kroz tunel se vozi po jednostavnom principu; zaustaviš svoje prometalo na ulazu u tunel pa ako je vozilo s druge strane u tunel ušlo prije, čekaš dok se tunel ne oslobodi. Za one koji (dakako, besmisleno) srljaju kroz život u tunelu ipak ima i nekoliko ugibališta. I, za razliku od beskonačnog tunela hrvatske politike, u tunelu Dingač vidi se svjetlo na kraju. I evo, već smo na predivnoj maloj “taraci” obiteljske konobe-restorana, pod legendarnim vinogradima, iznad jedne od najljepših peljeških plaža, odakle se pruža nezaboravan pogled na pučinu, Mljet, Lastovo i nedaleku Korčulu. Nas od svega ipak najviše veseli pogled na stol pred nama, na kome se uz morske delicije koje zalivamo vrhunskim Matuškovim maslinovim uljem, prelibatezze – kako bi rekli Talijani, ponovno našla boca Matuškova Superiora. Ako se požurite, možda nas još zateknete ondje. U slast i u zdravlje vam bilo!

više na www.pleasure.hr  

kontakt  voljen@pleasure.hr


vina

pleasure  125


gastro

jelena iva nikolić umjetnica na tanjuru tekst  morana zibar 

I

z dana u dan gomile primamljive hrane i slasnih jela vrebaju na naše gladne oči iz reklama, novina, časopisa, s televizije. I uvijek izgledaju savršeno svježe, zdravo i ukusno, sređenije od manekenke na naslovnici. Za promjenu, umjesto da pišemo o samoj hrani, skrenut ćemo pogled iza kulisa prehrambene modne revije te potražiti osobu zbog koje slinimo dok gledamo dvodimenzionalni prikaz čokoladne torte i suzbijamo poriv da poližemo papir. Ta osoba kiti se čudnovatom titulom food stilist. Zvuči vam kao Modni Mačak okružen biftecima i kolačima umjesto krpicama i ljudskim tijelima? Marketinško prodavanje magle i savršena zanimacija za dokone izjelice? Predrasude na stranu, nimalo dokon i banalan posao food stilista prava je mala umjetnost koja objedinjuje kreativnost, umjetničku crtu, poznavanje gastronomije i, prije svega, nepatvorenu ljubav i poštovanje prema hrani. Zamislite kuharice bez svih onih krasnih šarenih fotografija. Ne bi išlo. Kao da slušate televiziju bez slike. No više o tome reći će nam jedna od tih rijetkih hranobrižnica čije budno estetsko oko bdije nad tanjurom – Jelena Iva Nikolić. Osim što za svoj kruh zarađuje stiliziranjem tuđeg kruha, Jelena je i jedna od najpoznatijih i najpopularnijih hrvatskih lifestyle blogerica, čiji je kutak Sjedi&Jedi (http://sjediijedi.tportal. hr) u sklopu Tportala u otprilike godinu dana postojanja stekao popriličnu sljedbu. Živjeti od bloganja već je samo po sebi dovoljno impresivno postignuće i povod za razgovor, priznat ćete. U svakom slučaju, druženje s vedrom, svestranom, živahnom, radoznalom i pozitivom odišućom Jelenom Ivom Nikolić proširilo nam je ne samo gastronomske vidike. 126 

pleasure

foto  jelena iva nikolić

Kako bi laicima koji misle da je riječ o mazanju pečenog odojka lakom opisala zanimanje food stilista? Koje su uopće predispozicije za taj posao? Moraš li više biti gurman ili esteta? Food stilist je osoba koja namješta hranu za snimanje. E sad, hrana je u tom slučaju kao manekenka koju ne treba puno cifrati, dakle nikako mazati lakom i špricati kemikalijama, jer je tendencija pojesti istu nakon snimanja. Hranu, ne manekenku. Elem, važno je istovremeno biti i gurman i esteta. Čovjek koji ne voli hranu ne može je niti pripremati i aranžirati za snimanje da bi ostalim hranoljupcima izgledala privlačno. Vrlo je važna energija s kojom se radi, kao i okruženje u kojem se snima. Osobno najviše volim kada napravim nešto nalik na malu scenografiju pa se na fotki vidi i podloga i pozadina. A najljepše je kada se snimaju i ljudi za stolom ili njihove ručice koje prebiru po tanjurima ili razdragane face koje prinose ustima kakvu deliciju pa im u očima vidiš dječju radost i uzbuđenje. Pretpostavljam da je bolje raditi sit nego gladan? Kako se nosiš s osjetilnim iskušenjima i kako na kraju završava sva ta hrana? Koje su prednosti i mane rada s hranom, a ne recimo živim modelima ili pejsažima? Najbolje je raditi gladan! Onda je kreativniji proces brži i strastveniji, jer stalno razmišljaš kako ćeš to što slažeš uskoro i smazati! Prednosti rada s hranom su: hrana ne govori i ne mijenja raspoloženja. Mane: mijenja oblik i teksturu tako da sve treba činiti dosta brzo, ako se


gastro

ne koriste kakve kemikalije, što izbjegavam. I hrana je lijepa točno takva kakva jest! Što je opet i prednost! Jesu li stilizirane slike koje viđamo po časopisima i reklamama uglavnom više manipulacija hranom (kao fotošopiranje manekenki) ili samo isticanje njezine prirodne pojavnosti i ljepote? Na reklamama još uvijek nažalost gledamo fotošopiranu hranu, iako su se fotooprema, rasvjeta i sve čime barataju fotografi razvili do zavidne razine. Surađujem s fotografima koji koriste sve navedeno umjesto Photoshopa i još su k tome gurmani pa snimaju hranu kao da je jedu ili bi je rado pojeli. Dakle, imaju oko za ono što namjestim. Koliko etika igra ulogu u poslu food stilista? Ima li nečega što nikad ne bi slikala ili si okorjeli profesionalac? Etika je vrlo važna. Naročito ako se nakon snimanja reklame snimljena hrana baci u smeće! To ne podnosim i ne toleriram! U zemlji u kojoj ljudi kopaju po smeću i stoje u redu za hranu u Branimirovoj (ulica u Zagrebu, op.a.) to je nedopustivo! Zato i odbijam tretirati hranu kemikalijama. Kao što već napomenuh, na mojim se snimanjima sve pojede. Nakon snimanja ili na samo snimanje dolaze prijatelji i razna draga gladna usta koja smažu sve što smo toga dana snimili. I reklame koje sam do sada snimala su bile etički ispravne. Naime, fotografi i osoblje hranu su nosili doma nakon snimanja.

Kako food styling scena izgleda kod nas? Ima li ljudi usko specijaliziranih za taj posao ili se uglavnom svaštari? Može li se živjeti od toga? Nema food styling scene kod nas! Samo par food stilista koji svaštare, od časopisa do reklama i nazad. Znam samo za jednu usko specijaliziranu food stilisticu koja godinama radi za velike prehrambene brendove poput Dukata, Zvijezde i Podravke. Ostale, nažalost, još uvijek uvoze iz inozemstva! Uz žive postojeće hrvatske food stiliste! Nema tu reda, zato se i teško živi od toga. To je više gaža nego posao. Od projekta do projekta. Nije baš neka sreća. Budući da si i poznata blogerica, kako gledaš na današnju hrvatsku gastroblogersku scenu? Ima kvalitetnih food blogova za koje malo ljudi zna. Ili ih prate, ali to je sve nekako u sjeni. Pozdravljam foodblogere Lijepe Naše i voljela bih da se više linkamo i družimo! Mada i tu nema nekog reda. Voljela bih da ima više specijaliziranih food blogova, od onih turbo fensi gastronomičnih do ovakvih poput mojeg Sjedi&Jedi; jednostavno, lijepo, zaigrano. Kako je došlo do suradnje s T-portalom i kakvi su rezultati? Čisto slučajno. Nakon višegodišnjeg rada po magazinima poželjela sam imati nešto svoje pa sam poslala prijedlog projekta i neke fotke

pleasure  127


foto  domagoj blažević

gastro

koje sam radila urednici Alemki Lisinski, koja je, kao žena s iskustvom u medijima, prepoznala potencijal i pozvala me na sastanak. Danas, nakon manje od godinu dana mojeg obitavanja na Tportalu, imam i po 5.000 klikova na dan! Ljudi me prate, pišu, klikaju, čitaju, pitaju za savjete, hvale, kude i reagiraju na Sjedi&Jedi!

Gastro je u zadnje vrijeme jako in, puni su ga mediji. Je li došlo do estradizacije kulinarstva i postaje li gastronomska scena trend kao, recimo, moda? Što misliš o stanju u gastronomiji u Hrvatskoj, i što se tiče opće svijesti, i ponude, i recepcije kod prosječnih ljudi?

Što očekuješ od svog bloga kao javnog dobra i kakve si smjernice i ciljeve zacrtala sama sebi? Samo zabaviti ili i educirati?

Kod nas je gastronomija ili fensi šmensi i usko profesionalizirana ili na razini pizza i ćevapa! Nema kvalitetnog mainstreama, odnosno onoga što je počela raditi Dobra hrana - edukacija, lijepe fotke i svijest o raznovrsnoj hrani, namirnicama koje ne moraju biti skupe i nedostupne. Opća svijest je na jako niskoj razini, inače ne bi bilo toliko bezličnih i osrednjih restorana i jednolične ponude. Sve me to podsjeća na kafiće po Zagrebu koji imaju beskrajne i ružne terase krcate stolicama od lažnog ratana i poslužuju odurnu kavu! I svi to podržavaju! I nitko ne bojkotira to more mediokritetnosti i bljutavosti! Treba ljudima ponuditi nešto kvalitetno, a dostupno! Pa nije to tako teško i skupo! Osim toga, naši su ljudi beskrajno povodljivi i skloni kopiranju. Više mašte, oslanjanja na vlastite instinkte, okusne pupoljke i ne pristajanje na osrednjost. Tako će biti više dobrih pekara u Zagrebu, naprimjer, koji bi ih trebao imati gomilu poput Beča ili Pešte ili bilo kojeg srednjoeuropskog za tijesto specijaliziranog grada! O slastičarnama da ne govorimo... Uglavnom, mediji su tu da ljude educiraju, tako da sam počela isto činiti i na Sjedi&Jedi preporukama kafića koji su lijepo uređeni i imaju dobru kavu, sa zadatkom da otkrijem dobar kebab u centru, a pritom se ne zamjerim kebabsko-ćevapskoj mafiji!

Hm... teško mi je odgovoriti konkretno, jer za sada želim samo zabaviti, pozvati na stranicu na kojoj će se ljudi odmoriti, inspirirati, oraspoložiti i uvidjeti da im svakodnevica može biti čarobna i lijepa i ukusna bez previše para, radikalnih zahvata i znanja. Možda jednog dana objavim kakvu kuharicu ili videoblog s prilozima o zanimljivim ljudima, jelima, načinima života... Općenito gledajući, misliš li da je bum bloga kao žanra još u uzlaznoj putanji ili već lagano dolazi do zasićenja? Što misliš o budućnosti blogosfere? Kod nas je to tek počelo, dakle, sigurno smo još uvijek daleko od zasićenja. Budući da ljudi ostaju bez posla, mislim da će se blogiranje možda pretvoriti i u lukrativni, a ne samo kreativno hobistički posao! Mislim da ima puno zanimljivih ljudi koji svašta znaju i žele podijeliti s drugima. Bilo bi lijepo da počnu od toga i živjeti!

više na www.pleasure.hr 

128 

pleasure

kontakt  morana@pleasure.hr


gastro

borough market ulični muzej hrane tekst i foto  morana zibar

L

ondonu stvarno ne manjka zanimljivih turističkih atrakcija svih vrsta: od slavnih građevina kao što su Tower of London i Buckingham Palace pa do nekome ne baš potpuno shvatljivih modernih fenomena tipa Muzej voštanih figura Madame Tussaud's. Nakon što jednom riješite osnove razgledavanja engleske prijestolnice, među onima manje isfuranim lokacijama koje svakako morate posjetiti zadnjih godina ističe se tržnica Borough Market. Nekoć samo meka za posvećene gurmane i omiljeno mjesto Jamieja Olivera, danas okuplja mnogo širi spektar posjetitelja iz cijelog

svijeta, od profesionalnih kuhara, preko japanskih turista oboružanih najmodernijim fotoaparatima, do lokalnih šminkera u ranim 20-ima u potrazi za novim pomodnim đakonijama. Dakle, Borough Market samo je tržnica s hranom, jedna od najvećih i vjerojatno najpoznatija u Londonu, ali nimalo obična. Ako zamišljate prenatrpane neugledne drvene tezge, kumice i švercere po modelu hrvatskih placova i pijaca, izbrišite tu sliku. Nema tu bofl robe, loših kopija niti ostataka sa zelene tržnice. Ovo je otmjen arhitektonski spoj otvorenog i zatvorenog prostora na kojem se kao u buticima

pleasure  129


gastro

trži najfinijom hranom i specijalitetima iz raznih dijelova svijeta, a svaki izlagač prvo mora proći strog proces selekcije i testiranja. Osim što izložene delicije možete kupiti, većinu toga možete i kušati (uz malo strpljenja i truda možete se i sasvim pristojno najesti), a mnogi izlagači istodobno na licu mjesta i pripremaju hranu. Ako već kupujete kamenice za romantičnu večeru, zašto prvo ne biste srknuli koju s malo limuna i tabasca? Prostor je okružen i brojnim malim ali vrhunskim kafićima, zalogajnicama, bistroima, restoranima kako bi užitak bio potpun. Ulaskom u Borough Market kao da ste ušli u bajkovitu galeriju najfinijih sireva, voća, povrća, mesnih proizvoda, kruha, slastica, riba, začina... Zastupljeni proizvodi većinom su djelo najkvalitetnijih manufaktura iz svih kutaka Ujedinjenog Kraljevstva, ali i drugih dijelova Europe. Francuski sirevi, turski slatkiši, španjolske šunke, arapski namazi, meksički začini, njemačke kobasice, grčke masline, belgijska piva, talijanska tjestenina... Zamislite to kao šaroliko i veselo prvenstvo najjačih gastronomskih reprezentacija Europe, ali i šire. Prilikom posjeta prije nekoliko godina srce nam se slamalo što na Boroughu nema i hrvatskih delikatesnih proizvoda, jer to

130 

pleasure

kvalitetom i raznolikošću sigurno zaslužujemo. No nekako smo to rezignirano pripisali uobičajenim razlozima: „ne žele nas“, „premali smo“, „nesposobni smo“. E, ali od ove godine više ništa nije isto. Nakon NATO-a i Europske unije, upali smo i na Borough Market! I to zahvaljujući privatnoj inicijativi i entuzijazmu hrvatsko-engleskog bračnog para Chris Stewart i Ana-Maria Volaric, zaljubljenika u okuse Hrvatske koji ovaj projekt guraju uz svoje dnevne poslove. Njihova tvrtka D'issa dovela je Londončanima istarska maslinova ulja i tartufe, dalmatinske pekmeze, smokvenjak, ajvar, med, međimursko bučino ulje, paški sir. Kažu nam da zasad najbolje idu smokvenjak, pekmez od smokve i bučino ulje, dakle proizvodi koji su prilično jedinstveni i nemaju konkurenciju. Iako će proći još mnogo vremena da se na ovako velikom tržištu brendiramo kao prvoklasna gastronomska sila i stanemo bok uz bok s većim igračima, ovo je za početak sasvim dovoljno da nam ponosno zatitra hrvatsko gurmansko srce. Kao što već sve u Londonu ima dugu i slavnu povijest i tradiciju, tako se i na prostoru današnjeg Borough Marketa trgovalo već u 11. stoljeću, iako je službeno prvi put spomenut u 13. stoljeću. Sadašnje elegantno zdanje u stilu Art Decoa izgrađeno je polovinom


gastro

19. stoljeća, a radovi na uređenju i održavanju neprestano traju. Poznata vizura slavne tržnice ovjekovječena je i u filmovima kao što su Dnevnik Bridget Jones, Harry Potter i zatočenik Azkabana, Howard's End ili Lopovi, Ubojice i dvije nabijene puške. Tržnica je otvorena samo četvrtkom, petkom i subotom, ali unatoč najvećoj i katkad iritantnoj gužvi preporučujemo subotu jer je tad najživlje i radi se punim pogonom. Nalazi se uz stanicu podzemne željeznice London Bridge i ne možete je promašiti – samo slijedite zamamne mirise i gomilu ljudi. Na prvi pogled možda izgleda kaotično kao u mravinjaku, ali atmosfera je iznenađujuće opuštena i obiteljska. Bit

će da je to zato što svi oko vas stalno nešto grickaju ili pijuckaju, a to umiri i udobrovolji i najživčanije stvorenje. Borough Market nije nimalo jeftin i pripremite se na milijun iskušenja za novčanik i brižno održavanu vitku liniju. Svejedno, ovo iskustvo pravi je praznik za radoznale i gladne oči, nosove i želuce, usto i kulturološki doživljaj, pa više ne možemo zamisliti boravak u Londonu bez subotnjeg hodočašćenja na Borough Market. više na www.pleasure.hr  

kontakt  morana@pleasure.hr

pleasure  131


gastro kolumna

uzdravlje! tekst  karmela vukov colić

S

jećate li se popularne TV-serije „Kafić Uzdravlje“? Onog domaćeg ugođaja kvartovskog okupljališta u kojem svatko svakog poznaje i čiju svakodnevicu tek tu i tamo poremeti dolazak kakvog zanimljivog stranca?

Voljela bih i sama imati takvo mjesto. Svoju oazu za ispijanje jutarnje kave, informativni pult bez predumišljaja, prostor ispred čijih vrata ostavljate brige. Voljela bih, ali nemam. Mislim da je problem u meni – neka genetska zbrka, neki poprčkani impuls... Jer kako drukčije objasniti činjenicu da svoj omiljeni stol imam u Rimu i u Lisabonu, dakle u gradovima u kojima boravim mjesec-dva u godini, a ne u Zagrebu, gdje provodim preostalo vrijeme?! I da neki Carlo u rimskoj Via Cuma zna čokoladom ispisati moje ime na pjeni najboljeg cappuccina na svijetu, i da jedan Manuel sa smiješkom na tanjur stavlja pastéis de bacalhao čim me vidi na vratima, ali da nema zagrebačke adrese koju jednako revno pohodim i na kojoj sam „pustila korijenje“... Ponekad dajemo previše sebe. Ponekad se osjetimo izloženima. Svima vidljivima. Ponekad poželimo sjesti u kut, leđima okrenuti zidu, i samo promatrati ljude ispred sebe. Ponekad zaželimo kavu popiti sami sa sobom. Ili – još bolje - s neznancem, koji nas vidi onakvima kakvi smo u tom trenutku, bez repova, bez prošlosti. To je, valjda, razlog što radije sjednem i čavrljam s domaćima u trattoriji u venecijanskom Arsenalu ili u malom pariškom bistrou daleko od uobičajenih turističkih kretanja, nego u vlastitoj ulici. Ali ima jedno mjesto u kojem biste se i vi, premda jako daleko od kuće, osjetili domaćinima. Pod uvjetom da ste na moje prvo pitanje odgovorili potvrdno, naravno. The Bull and Finch Pub nasuprot bostonskog Gradskog parka pravo je mjesto za to. Još s vrata zapuhnut će vas miris poznatog prostora i očekivat ćete poznata lica. Baš tu je snimana popularna serija Cheers i baš vam tu „svatko zna ime“. Pa ako vas put nekad dovede do tog puba, sjednite i upijte atmosferu. Prije ili poslije, Sam će vam se nasmiješiti iza šanka, Fraiser šmrcnuti nad propalim susretom, Carla glasno podijeliti svoje probleme, a Rebbeca, Woody i ostali razviti veselu raspravu. I vi ćete, lagano miješajući novoenglesku juhu od vongola, pomisliti kako je svijet obično selo i kako se nalazite baš ondje gdje treba. Kod kuće.


gastro

bostonska juha od vongola tekst karmela vukov colić 

500 – 750 g očišćenog mesa vongola 3 žlice ulja nekoliko režnjeva mesnate slanine 1 glavica luka, sitno nasjeckana 1 – 2 češnja češnjaka, usitnjena 750 g krumpira nasjeckanog na kockice oko pola litre ribljeg temeljca 2 šalice mlijeka ½ šalice vrhnja za kuhanje svježi peršin

foto  robert blašković

U loncu zagrijte ulje, pa na njemu prepržite usitnjenu slaninu, luk i češnjak. Dodajte krumpir i dobro promiješajte. Zatim ulijte temeljac i mlijeko. Nek zavri, pa smanjite vatru. Pokrijte i kuhajte 20-ak minuta dok krumpir ne omekša. Otkrijte, dodajte vongole, popaprite, posolite i kuhajte nepokriveno još 10-ak minuta. Na kraju umiješajte vrhnje za kuhanje i kuhajte još nekoliko minuta. Pospite nasjeckanim peršinom. Ova je juha, poslužena uz krekere, cjelovit obrok. Uz nju popijte čašu piva i – Uzdravlje! više na www.pleasure.hr  

kontakt  karmela@pleasure.hr

pleasure  133


poslastice

kad mendule procvitaju tekst  vesna džuverović 

I

ma li što ljepše i nježnije nego kad pri izmaku hladne zime procvjetaju stabla ranih sorta badema?! Snježno bijelo-ružičasti cvjetići, iako izgledom krhki, vrlo dobro prkose niskim temperaturama navješćujući dolazak toplijeg vremena. I nekako odmah osjećamo se veselije, sretnije. A u svoj toj ljepoti uživa se već tisućljećima jer badem je jedna od najstarijih kultura, čija povijest seže do 3.000. g. pr. n. e. Porijeklom je s Bliskog istoka, najčešće nastanjuje Sredozemlje, a njegovi najveći proizvođači su Sjedinjene Američke Države (država Kalifornija). Ovo orašasto voće dijeli se na dvije glavne sorte: gorki i slatki badem. Gorka sorta je nejestiva, a u većim količinama otrovna, pa i opasna po život. No, kultivira se radi prerade za dobivanje ulja koje se koristi kao baza za izradu preparata za njegu kože, poput raznih šampona, kupki, krema za tijelo, sapuna. Dakle, namjena je za vanjsku upotrebu. Ulje badema pomaže za regeneraciju osjetljive i suhe kože potičući njezinu vlažnost, a samim time utječe na smanjivanje svima nam mrskih bora. Slatki badem, već pretpostavljate, onaj je koji koristimo u prehrani - sirovi ili prženi, samostalno ili u kombinaciji s drugim namirnicama. A draga mu je gotovo svaka namirnica, pa se tako odlično slaže s voćem, salatama, mesom, ribom, rižom, juhama i raznim namazima. Sladokusci, pa i oni koji to nisu, dobro znaju da je neizostavan sastojak brojnih slastica, posebice kolača. Badem se miješa u tijesto i u kreme, a zanimljiv je i kao dekorativni detalj. Vjerojatno je u svijetu najpoznatija slastica marcipan, koja se priprema od dva najjednostavnija sastojka - badema i šećera. Kulminacija konzumacije badema najveća je upravo oko božićno-novogodišnjih blagdana, kada osim različitih kolačića s raznih štandova veliku pozornost privlače bademi „presvučeni“ karameliziranim šećerom, prave male energetske bombice. U skupini orašastih plodova badem ima najveću nutritivnu vrijednost. 134 

pleasure

foto  robert blašković 

Izvrsna je energetska hrana za mozak te jača organizam. Sadrži vitamine E i B, bogat je mineralima, poput kalcija, magnezija i željeza, pa se preporučuje trudnicama, koje inače u tom periodu imaju potrebu za njihovim povećanim unosom. Bademovo ulje se smatra i velikim pomagačem u skidanju masnoće u krvi, što povoljno utječe i na krvožilni sustav te srce. Regulira rad štitne žlijezde i održava krvni tlak u normalnim granicama. Blagotvorno djeluje i na živčani sustav, pa kad vas sljedeći put ulovi nervoza, umjesto da posegnete za nezdravim grickalicama, pokušajte pojesti nekoliko badema. Badem ima važno mjesto u tradiciji mnogih kultura, a sve je poteklo još od Rimljana, koji su bademe bacali na tek vjenčane parove kao simbol plodnosti, ljubavi, zdravlja i sreće. Danas je umjesto badema na mladu i mladoženju uobičajeno bacati rižu, no badem nije potisnut iz tog „rituala“, već je naprotiv zauzeo značajnije mjesto i postao prava mala umjetnost u obliku svima poznatih veselih, šarenih konfeta. Bademi cvjetaju u proljeće, a plodovi dozrijevaju u jesen. Ostavite li plodove badema u ljusci, imat će najdulji rok trajanja, jer ih ljuska štiti od vanjskih utjecaja poput vlage i topline. No u trgovinama se najčešće kupuju bez ljuske, pa je takve potrebno pohraniti u hermetički zatvorene posudice i čuvati na hladnom i suhom mjestu. Ako ih dobro pohranite, moći ćete prilično dugo uživati u ovim delicijama, naravno, pod uvjetom da se uspješno kontrolirate i na dan pojedete tek 6 - 7 badema. A mi smo, dok čekamo da sljedeći bademi, mendule, bajami ili kako god ih zvali, ponovno procvatu, odlučili uživati u malim, šarenim i nadasve slatkim macaronsima, francuskim tradicionalnim kolačićima koji plijene pozornost svojom jednostavnošću i šarenilom. Naravno, i neodoljivim okusom. više na www.pleasure.hr  

kontakt vesna@pleasure.hr


poslastice

macarons PRIPREMA

Tijesto: Odvojite bjelanjke od žumanjaka 2-5 dana prije same pripreme kolačića te ih čuvajte u hladnjaku. Nekoliko sati prije pripreme izvadite bjelanjke kako bi se ugrijali na sobnoj temperaturi. Ukoliko nemate badem u prahu već cijele bademe, potrebno ih je kratko prokuhati kako biste im lakše odstranili koricu. Kad se prosuše, sameljite ih što je finije moguće u multipraktiku ili na ručnoj mašinici. Bademe umiješajte zajedno sa šećerom u prahu te ih prosijte kako biste uklonili eventualno zaostale krupnije mrvice koje bi uzrokovale neravnine na kolačićima. U bjelanjke dodajte prstohvat soli te miješajte smjesu električnim mikserom na srednjoj brzini. Kad se smjesa lagano zapjeni, dodajte polovinu kristalnog šećera i nastavite miješati na najvećoj brzini. Kad smjesa postane čvršća, dodajte preostali dio kristalnog šećera. Ukoliko želite raznobojne kolačiće, razdijelite smjesu na više jednakih dijelova i dodajte im različite arome za kolače ili prehrambene boje. Smjesu badema i šećera također podijelite na onoliko jednakih dijelova koliko je boja. Smjesu badema i šećera umiješajte u bjelanjke u dva navrata, miješajući silikonskom lopaticom kružnim pokretima od stranica posude prema sredini preklapajući smjesu. Obložite plehove papirom za pečenje. Smjesu u obliku malih kružića istiskujte na papir pomoću štrcaljke ili vrećice s okruglim nastavkom. Pazite da hrpice smjese budu dovoljno razdvojene jer se smjesa prilikom pečenja raširi i naraste. Zatim ih pustite da se suše na zraku oko 1h. Stavite ih peći u prethodno zagrijanu pećnicu na 150 °C oko 12-14 minuta. Pustite ih da se ohlade.

Sastojci Tijesto: 3 bjelanjka 60 g kristalnog šećera 110 g badema u prahu (ili 120 g cijelih badema) 200 g šećera u prahu prstohvat soli po želji prehrambene boje ili arome za kolače

Krema: 160 ml slatkog vrhnja 200 g tamne čokolade (min. 52% kakaove mase)

Krema: Čokoladu rastopite na pari, postupkom zvanim „bagnomaria“. Stavite posudu s vodom na vatru, a u nju stavite drugu posudicu, u koju ste razlomili čokoladu na komadiće. Dovoljan je srednji plamen i da voda lagano vrije. Rastopljenu čokoladu prelijte slatkim vrhnjem i miješajte dok smjesa ne postane homogena. Pustite kremu da se ohladi te ohlađenom smjesom spajajte po dva kolačića. pleasure  135


Svijet oko nas prepun je informacija i zanimljivosti. Svakodnevno nam se roji mnoštvo pitanja u glavi, a na koliko njih uopće znamo odgovore? Evo nekoliko više ili manje poznatih činjenica na temu:

činjenice

svijet izuma - jeste li znali

N

ikolaus August Otto bio je njemački izumitelj koji je 1877. konstruirao prvi četverotaktni motor s unutarnjim izgaranjem. Ovi motori danas imaju vrlo široku primjenu te su pokretači automobila, brodova, zrakoplova i vlakova.

Z

asluge za konstrukciju prvog automobila (1886.), preteču suvremenih cestovnih vozila, idu njemačkom inženjeru Karlu Friedrichu Benzu. Karlova supruga, Bertha Benz, osim što je prva žena koja se našla za upravljačem automobila, ujedno je i osoba koja se prva uputila na pravo putovanje, dugo oko 104 kilometra. Prvi automobil koji se pojavio u Zagrebu (1901.) bio je marke Opel.

P

rvi upotrebljivi telefon konstruirao je 1875. godine američki fizičar Alexander Graham Bell. Do ovog izuma došao je dok je radio na eksperimentu s telegrafskim porukama. Njegov pomoćnik sasvim je slučajno zatvorio strujni krug na aparaturi odašiljača i tada je otkriveno da čelična žica trepereći iznad magneta proizvodi promjenjivu struju.

M

otorolin istraživač Martin Cooper zaslužan je za izum prvih mobitela, koji su tada težili više od kilograma i bili dugački 25 centimetara. Prvi uspostavljen poziv mobitelom dogodio se u New Yorku 1973. U Hrvatskoj je prva mobilna mreža pokrenuta 1987., ali prava eksplozija u njihovoj upotrebi kreće početkom 90-ih godina.

H

einrich Rudolf Hertz njemački je fizičar koji je tijekom jednog eksperimentiranja otkrio da elektrosignali mogu putovati kroz zrak te je 1888. napravio uređaj koji je proizvodio radiovalove. Ovo otkriće bilo je baza za izradu radija, čije je „rođenje“ uslijedilo 1913., a redovito prenošenje putem radija počelo je 1920. u SAD-u. Prva radiostanica u Hrvatskoj bila je Radio Zagreb, a pokrenuta je 1926.

Z

a izum prvog televizora možemo zahvaliti nekolicini izumitelja, a to su: Willoughby Smith (1873. otkrio provodljivost selena), Paul Gottlieb Nipkow (1884. otkrio skenirajući disk) te John Logie Baird (1926. prvi prikazao mehanički televizijski sustav s pokretnom slikom). S emitiranjem redovnog televizijskog programa prvi je počeo BBC 1936., a prvi televizijski odašiljač u Hrvatskoj proradio je 15. svibnja 1956.

T

imothy Berners Lee osmislio je sistem World Wide Weba, odnosno svjetske mreže, jedne od najkorištenijih usluga interneta. Korištenjem različitih tehnika stvorio je sistem koji omogućava pregledavanje, sortiranje i linkanje informacija preko računala međusobno povezanih telefonskom mrežom. Prva uspješna komunikacija računala putem interneta obavljena je 1990., a prva internetska stranica nastala je 1991.


mudrologija

omadić vremena komadić je zlata. Ali komadićem zlata ne možemo kupiti komadić vremena. Kineska poslovica

K

ad svijet gledate usko, kako se samo doima uskim! Kad gledate zlobno, kako samo izgleda zloban! Kad ga gledate sebično, kako je samo sebičan! Ali kad svijet gledate širokim, velikodušnim i prijateljski naklonjenim duhom, kakve ćete samo divne ljude u njemu pronaći! Horace Rutledge

Č

ovjek koji ničemu ne teži vjeruje u skladu s onim što postiže. Čovjek koji nečemu teži postiže u skladu s onim u što vjeruje. Sir Chinmoy

K

ad steknu osjećaj sigurnosti, važnosti i cijenjenosti, ljudi više neće trebati umanjivati vrijednost drugih kako bi u odnosu na njih izgledali bolje. Virginia Arcastle

L U Z

ijepe misli izgrađuju lijepu dušu. John M. Templeton

spjeh je putovanje, ne cilj, a pola užitka čini upravo taj dolazak do uspjeha! Wayne Dyer

bog jedne riječi čovjeka često smatraju mudrim, a zbog jedne riječi često ga smatraju glupim. Uistinu moramo dobro paziti što govorimo. Konfucije

L

jude ne uznemiruju stvari koje se događaju, nego njihovo mišljenje o stvarima koje se događaju. Epiktet

N

a koncu se najčešće pokaže da smo sretne okolnosti u svome životu zapravo stvorili mi sami. Oliver Goldsmith

U

ustrajnosti leži razlika između uspjeha i poraza. Anonimna

mudrosti

K


kolumna

barbarologija

hedonizam

tekst barbara kolar

T

ijekom godina (opasnog?) življenja u javnoj sferi upoznala sam se s mnogima, zbližila s osobitima, sprijateljila tek s rijetkima. Svi ti ljudi međusobno se, jasno, ne poznaju, ali ponekad, znajući da su pohranjeni u makar i varljivu mi memoriju, postavljaju pitanja jedni o drugima. Najčešće se radi o generalnoj znatiželji po modelu „kakav je netko“, no s vremena na vrijeme uleti i upit koji nije iz „opće prakse“. Primjerice, poslovni mi partner koji je iznimno zgodan, dotjeran i uglađen redovito je „sumnjiv na homoseksualnost“. Priznajem, u prvi sam mah i ja pomislila isto, no vrlo brzo shvatila sam da dotični zapravo voli sve što je lijepo i da tu kriterij spola nije presudan. Čini mi se da smo nas dvoje u mnogome vrlo slični. Ne mislim pritom na seksualnu orijentaciju, jer tu sam nepopravljivo usmjerena na manjinsku skupinu čovječanstva kojom upravljaju testosteronski nagoni, već na sve oblike estetike i luksuza dostupne suvremenom čovjeku. Ni sama ne znam kako sam iz kategorije „volim sve što vole mladi“ došla u skupinu onih koji „vole sve što vole bogati“, tim više što je tužna činjenica da sam mlada nekoć bez sumnje bila, ali bogatstva i dalje nema na vidiku. No kad sam se već morala pomiriti s tom samospoznajom, utjehu nalazim u sposobnosti da istinski uživam već i u gledanju ljepote, a ne samo u njezinu posjedovanju. U suprotnom bih ionako već davno bila na Prozacu. Zamislite, recimo, urođenu ljubav prema slikarstvu koju ne znate doživjeti u muzejima. Ili želju za putovanjima koju možete utažiti isključivo leteći business klasom i odsjedanjem u hotelima s (minimalno) 5 zvjezdica. A tata vam nije Branson, Eccleston ili neki drugi – on. Čista katastrofa. Nepopravljivi sam ovisnik o časopisima s čijih se sjajnih stranica kočoperi neki drugi, ne nužno bolji, ali bez sumnje glamurozniji život. Postoji teorija da su me isti zapravo do kraja pokvarili budući sam od malih nogu ionako bez greške znala prepoznati najskuplju lutku u trgovini. Danas su pak šanse da mi pokažeš 5 kaputa, a ja se zapiknem u onaj za koji ne treba dići hipotekarni kredit minimalne do nepostojeće. Ponekad mi se čini izglednim da je protuvrijednost stranih modnih magazina koje sam nagomilala tijekom godina adekvatna nekoj realno nedostižnoj mi Chanel kreaciji, ali to me brzo prođe. Šarene stranice Voguea i Ellea svaki me mjesec, naime, iznenade nečim novim, a i najljepši komad u koji investiraš nakon nekog vremena nažalost postane tek „onaj stari Chanel“. Kojeg, da paradoks bude veći, uglavnom držiš u ormaru jer ti ga je žao stalno nositi. Gomilanje papira koji tek čudom još nisu rezultirali alergijom na prašinu ili nekim oblikom astme u mom slučaju nije fokusirano samo na frakciju „na se“. Hedonist nasljeđem i uvjerenjem s jednakim se

138 

pleasure

žarom baca i na izdanja posvećena finoj hrani i stanovanju na visokoj nozi. Upravo ovo posljednje aktualna je pogibelj. Kad sam svojedobno prijateljima pomagala u uređenju doma znali su mi onako uzgred spočitnuti kako mi je bitna samo estetika, dok o praktičnosti uopće ne razmišljam. Često bih se u samoobrani pozivala na Daphne Guiness koja se na javnim događanjima redovito pojavljuje izgladnjela i u nekim genijalnim, no očito neudobnim dizajnerskim kreacijama s teorijom da će život posvetiti ljepoti pa ma kako bolna ona bila. Priznajem, nisam ni približno tako dosljedna, pa sam s vremenom postala spremna na ustupke proglasivši komociju ultimativnim luksuzom. Kako bi rekao moj dragi prijatelj – tko se zna dobro ispričati može i u crkvi pustiti vjetar. Prilično se dugo borim s pronalaženjem stambenog prostora koji bi mi se svidio, a pritom bio dovoljno pristupačan da ga nakon desetogodišnje sado-mazo veze s bankom mogu proglasiti svojim. Govorila sam o tome privatno i javno, no čini se da sama odluka u mojoj glavi dosad nije bila dovoljno zrela, jer bi se redovito nešto izjalovilo. A onda sam nedavno probleme skućivanja spomenula gostujući kod Sonje Šarunić na Radio Sljemenu i odjednom se pojavio cijeli niz ponuda od kojih jednu nisam mogla (ni željela) odbiti. I tako sad pretačem skromnu ušteđevinu iz šupljeg u prazno pokušavajući pomiriti oko iskvareno legalnim voajerizmom, hrvatsku recesijsku realnost i, nevjerojatno ali istinito, želju da ne budem robom tih teško stečenih kvadrata. Da mi je netko prije desetak godina rekao kako ću biti spremna odreći se tamnih parketa rekla bih mu da je lud, no teško je ne primijetiti da moja četveronožna sustanarka i ja puštamo bijele dlake. Prešutno sam, pomirena s izostankom nagona za permanentnim čišćenjem i laštenjem otpisala i crne servise za jelo i sjajne kuhinjske fronte u istoj boji. Povremeno zahvaljujem arhitektima koji se ne vole razbacivati kvadraturom kupaonica zbog čega ni uz najbolju volju ne mogu ubaciti jednu od onih prekrasnih samostojećih kada, budući su ne samo višestruko skuplje od svojih ugradbenih inačica nego za sobom povlače i adekvatno „pristupačne“ slavine. Prihvatila sam čak i činjenično stanje da ću se za komade koje unatoč novootkrivenom razumu emotivno i dalje želim morati strpjeti par godina. Pa da žene nisu prevrtljive?! U krasnim vremenima u kojima živimo možda se kupnja nekretnine nekome čini ravnom iskakanju iz aviona na visini od par tisuća metara. No, to sam probala i bilo je super, pa se veselim adrenalinskim užicima na neočekivanim mjestima kao što su banke i saloni namještaja. više na www.pleasure.hr  

kontakt  barbara@pleasure.hr


Napokon imate priliku pogledati film koji je zbog vruće tematike, s redateljskim potpisom jedne žene koja sa svojih prelijepih protagonistica u suptilnoj igri erosa skida krpicu po krpicu, podigao dosta medijske prašine i osvojio simpatije mnogobrojne publike. Kupnjom ulaznice dat ćete „pet“ novom hrvatskom filmu i provjeriti možete li, kad je erotika u zraku, u 87 minuta ni manje ni više nego - sedam puta. www.7sex7film.com

od 12. siječnja 2012. u kinima


pleasure plus

  pleasure


pleasure plus

formula 2

buđenje na catalunyi tekst i foto  robert blašković

B

arcelona. Vozimo se u prohladno jutro 13. prosinca 2011. Sedam je sati. Na obzoru se pojavljuju prve zrake sunca i zadovoljni smo, ipak su prognoze bile točne – nema kiše. Na rampi nas na španjolskom portir pita: "Kamo idete?" Odgovaramo na engleskom: "Na testiranje Formule 2. Mi smo Radola motor-sport tim!" "Ok!" odgovara i pušta nas na Circuit de Catalunya. Da, to je ta slavna staza Formule 1, koju je većina nas do sada gledala samo na TV-prijenosima. Staza na kojoj je Schumacher slavio šest puta, Prost tri, a Senna dva puta. Praktički smo prvi koji smo ovog jutra stigli na testiranje. Odlazimo do boksova i gledamo bolide parkirane kao "po špagi". Saša je nestrpljiv. Cijelu noć od uzbuđenja gotovo da nije oka sklopio. Ali i trema je prisutna. "Što ako ne uspijem?" Saša Radola, sin našeg poznatog automobilista Ellia. Mlad je, ima 22 godine, ali iza sebe između ostalog već ima naslov najmlađeg hrvatskog automobilističkog prvaka. Sa samo 18 godina osvojio ga je prvi put na brdskim utrkama u klasi N3 i N, a godinu poslije to ponovio u klasi N3, dok je u klasi N bio drugi. Odvozio je i dio sezone 2009. u Formuli Renault UK, u njihovu vrlo jakom Britanskom prvenstvu, u kojem su na počecima karijera vozili i Kimi Raikkonen,

Lewis Hamilton i mnoge druge F1 zvijezde. I uspio je Saša tada u toj svojoj prvoj sezoni u jednoj utrci dohvatiti i postolje. I to kao jedini vozač bez dotadašnjeg iskustva u bilo kojem bolidu formule. Čudo, rekli bi danas neki naši dnevni mediji, ali ne zato što su ga tada aktivno pratili kao što smo to činili mi u vrijeme kad je Pleasure tek nastajao, već kako bi sada senzacionalizmom bolje prodavali svoje novine. I bilo je čudo, ali tada, kako je praktički bez treninga uspio dohvatiti to treće mjesto. A ti senzacionalisti nemaju pojma uz kakva je odricanja tada Saša živio, sam u stranoj zemlji, bez školskih prijatelja, bez automobila, gotovo bez novca. S jedinim ciljem - odvoziti što više utrka i skupljati iskustvo. Jer svaki je euro bio uložen u cijenu koja se plaća kako bi uopće mogao voziti to prvenstvo. Dok nije ponestalo novca za financiranje kod ljudi koji su u njega tada vjerovali, a vjeruju i sada, ali žele ostati anonimni. I tada nije preostalo drugo nego spakirati kofere i vratiti se kući, u Pulu. Već viđeno i kod nas uobičajeno, jedino bi puževi mogli pozavidjeti na "brzim" reakcijama naših sponzora i državnih institucija. Uostalom, sjetimo se Ivice i Janice Kostelić i njihovih početaka. Očito svi talenti kod nas moraju proći isti križni put. Pa tek kad uspiju, gle čuda, svi se veliki sponzori

pleasure


pleasure plus

pleasure

onda odjednom probude i žele im biti potpora. Umjesto da se natječu tko će prvi otkriti i podržati talente, a onda, kad uspiju u takvom hvalevrijednom projektu, da budu ponosni i, naravno, vrate uložen trud i novac. Međutim, kod nas ionako sve funkcionira na nekim drugim principima, koji mogu obeshrabriti i one najpozitivnije. Ali pustimo hrvatsku psihologiju i općenito prošlost i vratimo se u sadašnjost, na Catalunyu. U bolid Formule 2, na kojem inženjeri vrše posljednja podešavanja prije početka testova. Već su prethodne večeri izradili sjedalo po Sašinim mjerama, sada ga samo fino podešavaju. Glavni inženjer u F2 James Goodfield pozdravlja nas i izražava zadovoljstvo što nas vidi i što je Saša tu. Uostalom, poznajemo se još iz Engleske. Ta bio mu je osobni inženjer i u spomenutoj Formuli Renault. I ima za Sašu samo riječi hvale, kao i Saša za Jamesa. Očito su međusobno dobro "kliknuli" još tada u Engleskoj. Uskoro će 9 sati, vrijeme prvog izlaska na stazu. Saša oblači vozačko odijelo, navlači rukavice, stavlja kacigu. Posljednje pripreme i rastezanje prije sjedanja u tvrdo ali udobno sjedalo bolida. Mladen Jergović, jedini hrvatski poznavatelj F1 iznutra, i stoga dio ovog našeg, točnije Sašina F2 tima, daje Saši upute kako da vozi. Naravno, ne one vozačke, jer to Saša i sam zna, već one psihološke prirode, da se ne opterećuje

vremenima po krugu, nego da uživa u vožnji i što boljem upoznavanju ovog snažnog bolida od 500 KS. Mi ostali za to vrijeme provjeravamo jesu li sponzorske naljepnice na svojim mjestima na bolidu i je li naša foto i videooprema spremna zabilježiti ove povijesne trenutke. Ovo "ostali" odnosi se na Denisa Pelozu, direktora tvrtke Auto SL 91 koja je u sustavu HAK Autokluba Pula-Rovinj, osobu koja dugo prati Sašu i njegova natjecanja, invalida koji teško hoda, ali ga to ipak nije spriječilo da dođe u Barcelonu i pomogne na licu mjesta oko svega što može. Drugi dio ovog "ostali" čini ljubitelj F1 i autor ovog teksta, moja malenkost, ovdje u funkciji fotografa, snimatelja, novinara, ali i vlasnika magazina Pleasure, koji je sponzor Sašina F2 tima. Treći ali ne i najmanje važan čovjek od "ostalih" nažalost nije ni stigao u Barcelonu, jer je zbog bolesti u zadnji čas morao neplanirano odustati od puta i ostati u Puli. A to je Darko Špelić, vlasnik poduzeća Prestige koje proizvodi svima nam poznate osvježivače prostora Shake, a u ovom slučaju Sašin sponzor i čovjek koji ga također prati na natjecanjima već godinama. I koji, kao i mi ostali, zna da je Saša sposoban za velike rezultate. Ali ovaj prvi test pokazat će nam koliko smo zaista u pravu. A taj test upravo počinje. Motori se pokreću, boksovi bruje, bolidi počinju izlaziti prema stazi uz bučno ali relativno


pleasure plus

umjereno "mrmljanje". Dolaze do izlazne linije, a zatim - urlik. Vrišteći bolidi velikom brzinom nestaju u daljini i nakon par sekundi uz plamene jezike iz ispušnih cijevi već koče u prvom zavoju udaljenom nekoliko stotina metara. Saša sjedeći u bolidu prima posljednje upute svog mehaničara Simona i ostalih inženjera. Unatoč dobronamjernom upozorenju da će mu se bolid pri prvom kretanju sigurno, a zbog neiskustva, barem nekoliko puta ugasiti, Saša na njihovo čuđenje kreće bez ikakvih problema i nekoliko trenutaka poslije već juri po stazi brzinama većim i od 280 km/h. I tako nastavlja, uz nekoliko planiranih ulazaka u boks na zamjenu guma, cijelih sat vremena, koliko traje svaki od osam testova koje će odvoziti u ova dva dana. Dočekali smo Sašu u boksu poslije prvog sata vožnje i nakon što je naizgled hladnokrvan izašao iz bolida, prve su riječi bile: "Čovječe, ovo je ludo! Prvi put u životu osjećam da vozim nešto zbilja veliko, pravu stvar!" I još dodaje: "Hvala kompjutorskim igricama, bez njih bi ovo bilo užasno teško", jer je upravo uz pomoć tih F1 i rFactor igrica na svom ručno izrađenom simulatoru danonoćno trenirao za ove testove u Barceloni. Uslijedili su nakon ovog prvog testa razgovori s inženjerima, analiza vožnje putem telemetrije i videosnimke s kamera postavljenih na formuli, a zatim i sitna podešavanja na bolidu. I onda sve iz početka. Još treba u ova dva dana odvoziti sedam sati

i ukupno oko 600 km. Što fizički nije nimalo lako, jer vladati bolidom ozbiljne formule kao što je F2, podnositi jake G sile u zavojima, a uz to stalno voziti na gornjem limitu brzine uz rizik izlijetanja, zahtijeva mnogo snage, kondicije općenito, ali i psihološku stabilnost. Zato Saša nakon ovih prvih sat vremena osjeća svaki mišić u svojim rukama i vratu. Međutim, to ga ni najmanje nije spriječilo da odradi testove do kraja, jer adrenalin ipak pobjeđuje bolove. Istina, bilo je u ta dva dana par izleta sa staze i jedan "nos" bolida koji je Saša djelomično "redizajnirao" uz pomoć zida u trećem, vrlo brzom zavoju, ali to je uobičajeno i za vozače F1. Jer u formuli je izuzetno mala granica između savršeno odvoženog zavoja i onog kad zid služi kao kočnica. I ovdje treba naglasiti da se sa svojim najboljim vremenom u jednoj sesiji uspio plasirati čak na 13. mjesto od 18 vozača, što je odlično s obzirom na činjenicu da jedini od prisutnih vozača nikad nije vozio u Barceloni, kao i to da ima barem četiri puta manje iskustva u bolidu bilo kakve formule od najneiskusnijeg suparnika na stazi. Dok su oni najbolji skupili i po šest godina vožnje u raznim klasama formula. A u prilog tom dobrom uspjehu govori i činjenica da opciju "boost", koja pritiskom na gumb na volanu omogućava vozaču dodatnih 70 KS, Saša upravo zbog neiskustva u F2 nije praktički ni iskoristio, a ona po krugu donosi čak do dvije sekunde. I onda smo


jednostavnom računicom zaključili da bi već samo i uz to pomagalo, kao iz, kako sam Saša kaže, filma "Brzi i žestoki", mogao postavljati vremena koja bi ga digla u poretku vozača čak do petog ili šestog mjesta. Što zvuči zaista sjajno. U međuvremenu, dok je Saša radio svoj posao, mi "ostali" iz njegova tima radili smo svoj i sve to popratili fotografijama, promatrali kako drugi vozači voze i kako se pripremaju, strpljivo na "zidu" u boksu pratili vremena koja postižu po krugovima, razgovarali s čelnim ljudima F2, vlasnikom Jonathanom Palmerom (koji je "Bernie Ecclestone" za F2) i direktoromkoordinatorom Jamesom Gornallom, o mnogim stvarima, pa i budućoj F2 sezoni 2012. I dogovorili jednu vrlo važnu stvar za sve buduće hrvatske sponzore, ali svakako i ljubitelje automobilizma. Ako skupimo potreban novac za Sašu i ovu nadolazeću sezonu, gledati ćemo F2 uživo na TVekranima u Hrvatskoj. Utrke inače službeno prenosi MotorsTV, ali priznajte, bilo bi jako lijepo gledati našeg vozača na domaćoj televiziji i možda tako otvoriti ili barem olakšati put u F2 i nekim našim budućim talentiranim mladim vozačima. Međutim, jedino bitno u ovom trenutku jest osigurati sredstva za Sašu i njegovu prvu F2 sezonu. Istina, za hrvatske pojmove iznos nije malen, ali nešto više od 400 tisuća eura (320 tisuća je cijena vožnje bez treninga i ostalih pratećih troškova) zaista nije puno u svijetu automobilizma, a posebno u ovako snažnoj klasi kao što je Formula 2. A o dodatnoj sjajnoj promociji Hrvatske kroz inozemne TV-prijenose da i ne govorimo. I što reći nakon ove zajedničke avanture zvane Catalunya? Svi zadovoljni! Saša vrhunskim iskustvom i sjajnim dojmovima sa staze, a mi Sašom i lakoćom s kojom se uklopio među ostale brze dečke koji imaju nemjerljivo veće iskustvo. I naravno, izuzetno smo zadovoljni ljudima iz F2 - Englezima i njihovom već poznatom ljubaznošću, kao i načinom na koji je natjecanje organizirano. A čelni ljudi F2? E, pa oni su prije svega izuzetno zadovoljni Sašinom hladnokrvnošću i rezultatima na testu, ali i profesionalnošću s kojom smo se u Barceloni predstavili kao Radola motor-sport tim (od naših timskih jakni i kapa, pa do toga da smo ujutro prvi dolazili na stazu, a zadnji navečer odlazili s nje), da ga sljedeće sezone definitivno žele gledati u svojim bolidima, pa su napisali i pismo preporuke upućeno svim potencijalnim budućim sponzorima. Dobre temelje za uspjeh očito smo postavili, pa očekujemo da ti naši veliki sponzori prepoznaju ono što mi "mali" poput Shakea, Auto SL 91 ili Pleasurea već vidimo i učine u odnosu na svoju financijsku moć onoliko koliko smo mi učinili do sada. Tada ćemo svi, naravno, uz puno rada i truda, postati dio jedne moguće bajke. Koja definitivno može imati happy end! više na www.pleasure.hr  

  pleasure

kontakt  robert@pleasure.hr


pleasure plus

 

pleasure


SASHA RADOLA F2 - WINTER TEST IN BARCELONA powered by

&


PLUS

®

Saša radola buđenje na catalunyi

Profile for MODISH Magazine powered by Pleasure Publishing

Pleasure Magazine No. 07  

Beauty of life magazine

Pleasure Magazine No. 07  

Beauty of life magazine

Advertisement