— James, ne možeš učiniti ništa. Ne mogu biti ono što želiš da budem. Ovo... ovo nije pošteno prema tebi. — Hoćeš li prestati? Nemoj me odgurivati zato što se bojiš osjećaja koje izazivaš u meni. Sposoban sam sam voditi brigu o svojim osjećajima. — Možda se tada plašim za sebe. U pravu si. Privlačiš me. To ne mogu poreći, ali moraš shvatiti da te ne mogu voljeti. — Zapanjila me je istinitost tih riječi dok sam ih izgovarala. U tom trenutku nisam bila sposobna voljeli nikoga drugoga, ili to možda više nikad neću biti sposobna, koliko god on bio sjajna osoba. — Ne tražim od tebe da me voliš. Tražim da nam pružiš priliku. Ne znaš što bismo mogli biti jer nam ne dopuštaš da počnemo. Čvrsto sam zatvorila oči. Tjednima sam se održavala emocionalnom inačicom ljepljive trake. Željela sam samo da mi netko pomogne sabrati se, ali James nije bio ta osoba. — Želiš njega. Trčat ćeš k njemu. — Dugo me je gledao, a izraz njegova lica bio je zgrčen od frustracije koja je očito kipjela tik ispod površine. — Ne trčim k njemu. — Žalosno je gledati te kako to radiš — ljutito je rekao. — Juriš za njim, a ja stojim pred tobom. Ja te želim. Silazim s uma od želje za tobom, a ti samo misliš kako da dobiješ drugu priliku s njim. Gnjev me je preplavio od te pretpostavke. — James, ja ne jurim za njim. Ja sam njega ostavila. Ja sam ostavila njega. U redu? Sama sam si slomila srce. Sve sam to sama učinila, a ti ne razumiješ baš ništa od toga. Stoga ostavi moju glavu i moje srce i zadrži svoje jebene osude za sebe. Kršila sam prste u pokušaju da usporim drhtanje koje je brujalo kroz mene. On kao da se opustio, a ramena su mu se blago ovjesila. Izraz lica mu se omekšao. — Ne razumijem zašto čezneš za nekim tko te je udario. — Što? — namrštila sam se. Jesam li ga dobro čula? — I moj tata je imao tešku ruku. Prepoznajem to, vjeruj mi. Ali, nikako ne razumijem zašto bi to podnosila, bez obzira na to koliko ti je stalo do njega. — Ja... o, Bože. James, onoga dana... O, sranje. Pustila sam da mi glava padne u ruke. Bila sam toliko zaokupljena bavljenjem vlastitim osjećajima da nisam ni pomislila na to što je on možda pomislio kad me je vidio onakvu. Nije ni čudno da je toliko mrzio Blakea. Načinila sam korak bliže i stavila ruke na njegova prsa. Nisam se željela tako svađati s njim, a on mi je morao vjerovati. — Blake me nikada nije udario. Kunem se. Molim te, vjeruj mi kad ti kažem da je cijela ova situacija mnogo složenija no što misliš. Moja izjava nije imala željeni učinak. On je načinio korak unatrag, a moje su ruke pale s tim pokretom. — Kako kažeš, Erica. Poraženi izraz njegova lica dodao je nevjerojatnu krivnju mojemu ionako shrvanom emocionalnom stanju. On se okrenuo i otišao niz hodnik te ušao u ured.
*** Nisam znala što ću reći ako Blake bude u svojemu uredu. Kako bilo, čut će sve što mislim i osjećam, ovako ili onako. Prošla sam kroz zajedničku prostoriju dovoljno brzo i usredotočeno, udarajući potpeticama, da su se glave okretale za mnom. Banula sam na vrata njegova ureda, ne obraćajući pozornost na Cadyn pozdrav, i zalupila ih za sobom čim sam ga ugledala za njegovim stolom. Okrenuo se u stolcu. — Erica, nisam te očekivao toliko brzo. — Jebi se. — Prišla sam njegovu stolu, spremna očitati mu lekciju. On je spretno ustao i okrenuo se prema meni. — Mislio sam da si to isključila kad si prekinula sa mnom. Ako si se predomislila u vezi toga, priznat ću da sam i dalje zainteresiran. — S Risom ne napreduješ dovoljno brzo? — Podignula sam obrve, a moje su se usne čvrsto stisnule u crtu. — Ne onoliko brzo koliko bi ona željela.
104