intervjui

intervjui

11. decembar 2017. godine Dan kada je svijet dobio još jedno djelo vrijedno spomena. Dan kada je jedna djevojčica, iznenada, prerasla u ozbiljnog umjetnika. Dan koji je bio veoma hladan, međutim, tu djevojčicu je njena knjiga ugrijala.

Razgovarala: Ema Krvavac

Berina Garibija, učenica prvog razreda koja svoje misli iznosi na papir i za koju to predstavlja zadovoljstvo, te njezino utočište. Osoba je koja isključivo piše o realnim temama. Jer, zašto predstavljati svijet onakvim kakav on, u stvarnosti, nije?!

“Pisma kraj puta” je naziv koji nosi knjiga ove mlade autorice. Knjiga, u suštini, opisuje svijet iz perspektive jednog običnog tinejdžera i kako svijet izgleda u njegovim očima. Na pitanje kako je uopće došla na ideju pisanja knjige, Berina je odgovorila: „Ja sam osoba koja ne može pisati kada je sretna. Tada jednostavno nemam inspiracije i ne pišem nikakve sretne krajeve. Kada sam tužna, pisanje predstavlja neku vrstu distrakcije da, zapravo, nađem svoj mir, svoje utočište.“ Jedno poglavlje ove knjige, između ostalog, nosi naziv “Sarajevo”, tačnije, “Zašto tone Sarajevo”. Metafora koja predstavlja Berinin život, koji se sastoji od niza uspona i padova, kao i svi naši životi, uostalom. Također, temu ove knjige čini i ranac sa pismima koji će Berina ostaviti u amanet sebi, bitnim osobama. Suviše ozbiljna tema za jednu petnaestogodišnjakinju, posebno znajući da je knjiga posvećena njenoj majci. Ženi koja je prošla toliko toga zbog svog djeteta. Zanimljiva činjenica je i ta da ona uopće ne zna da njena kćerka piše. Promocije koja će se održati 05.09. kada ova knjiga bude u potpunosti završena. Shodno tome, knjiga počinje jednom posvetom koja glasi: „Mojoj mami, umjesto maturske slike u izlogu.“ Berina je jednostavno umjetnik. Ona to nosi u duši i književnost je teritorija kojom ona vlada. Učenica koja se sa samo 13 godina odlučila upustiti u takvo nešto. Iza te knjige stoji bezbroj neprospavanih noći, te mnogo uloženog truda i rada. Ali ovo je njen san. San od kojeg nije odustala, i na kojem je mnogo radila. Berina itekako može poslužiti kao primjer mnogima – kako nikada ne treba odustajati i uvijek imati vjeru u sebe, baš kao što je to i trinaestogodišnja

Berina imala.

Zašto tone Sarajevo?

Svi znamo dobro poznatu činjenicu da sve bajke, barem nekolicina njih, počinju sa dvije, čovjeku, do sada, jako poznate riječi. Sada, postoji jedan mali milion kombinacija tih istih riječi. Bilo jednom davno, nekada davno živjeli su… I more drugih.

No ova bajka koju ću vam sada ispričati je previše ponosna da bi počinjala kao i svaka druga. Možda baš iz razloga, što je sve osim bajke, ali pronašla je svoj put do te supkategorije epskog roda. One previše precijenjene, koja se vijekovima smatrala pričom za djecu.

No, neki gradovi, neke osobe, moraju prvo biti tragedija, da bi se pretvorili u tu veličanstvenu, precijenjenu bajku. Naravno, sa tom nekom vrstom povlastice da počinje sa one dvije čuvene riječi. Pa, bilo bi krajnje vrijeme da konačno počnemo sa tom bajkom. Bajkom grada koja zaslužuje biti ispričana. Bajkom grada čija je historija veoma dobro poznata običnim smrtnicima koji nastanjuju ovu takozvanu planetu na kojoj je uspostavljen život.

Bilo jednom jedno Sarajevo. Jedan grad i jedna kuća u njemu. Jedna dobro poznata ožalošćena porodica, maločas spomenuta u knjizi. Jedna djevojka, zamršene kose, koja bi se svako jutro umivala jutarnjom rosom. Jedna vratnička košara sa svježe-pečenim somunima neke dobro poznate, porodične pekare u najzapuštenijem kutku grada. Jedna kaldrma i već decenijama pokvarena bakrena česma na istoj, koju svako jutro posjećuje jedan starosjedilac donoseći vodu, svojoj voljenoj. Sarajevo je taj grad, ispod Trebevića, u kojem još ima jako dobrih priča. Neke su ispričane, a neke ne, što ih uistinu ne čini manje važnim. Sarajlije su te koje će spoznati priču o Bošku i Admiri. Za one koji ne znaju o kome govorim, skratit ću vam jednu priču koja je trebala biti sve, osim skraćena. Mladi, ludo zaljubljeni par Sarajlija, koji se spremao pobjeći iz surove realnosti (baš kao što i ja, i svi pisci pokušavamo uraditi), biva zaustavljen prijetnjom i pucnjem iz krvoločnog snajpera. Tog osamnaestog maja, hiljadu devetsto devedeset i trećeg ljeta, na Vrbanjskom mostu izgubili su svoj život. Poput nekog holivudskog klišea, zadnje minute svog života su proveli zajedno.

Koliko je uništen grad za vrijeme rata, toliko su uništeni i ljudi u njemu. Sada, dobro znate da sam rođena nekih trinaest listopada poslije prve granate koja je pogodila moje drago Sarajevo, te baš zbog te činjenice nemam nikakvo pravo pisati o boli i posljedicama krvoločnog rata. Ali, po pričama, ožiljcima, vidljivim i nevidljivim ranama stanovnika Sarajeva, mogu osjetiti barem mikro djelić tog bola. Niz svoje obraze osjetila sam suze svake majke koje je prolila za svojim sinovima. Gorke su to suze, a još gori bol. Ta vrsta bola je ona, još nedefinisana i nepoznata čovječanstvu. Vrsta boli kojoj nema lijeka. Jedini lijek za koji tvrde da je funkcionalan za skoro pa svaku bol, jeste vrijeme. Kažu da će vremenom sve rane zarasti i da će suze prestati teći. No, samo oni koji su na svojoj koži iskusili takvu bol, znaju da je vremena premalo, a da je ožiljaka previše. To vam je, ljudi moji, najdalja opcija od istine. I eto. To vam je Sarajevo. Kao što jednog običnog smrtnika ne čine njegovi porazi i njegove greške, tako ne čine ni Sarajevo. Poslije svakog poraza, uspjelo se obnoviti i vratiti nadu ljudima. Poslije povjerenja, nada je jedna od najtežih stvari za vraćanje u um običnog smrtnika. I tako je Sarajevo iz novonastale starobosanske bajke preraslo u beznadežnu holivudsku tragediju, pa sve ispočetka. Sarajevo se nalazi u nekoj vrsti monotonog kruga života. Sarajevo će biti, sve drugo će proći, i sreća i tuga, do nas je ostalo još samo to, da se svim snagama izborimo da cijeli svijet čuje o “Gradu ispod Trebevića”. Znamo i sami da će o njemu biti jako dobrih priča. Sarajke i Sarajlije su tu da sarajevske priče zauvijek održe živim. Samo ono što je zapisano će ostati vječno. U Sarajevu sve ima svoju priču i u Sarajevu ništa nije slučajno, pa ni ova bajka. Čudan je ovo grad, čudan smo mi narod, valjda zbog toga tako prosto pripadamo jedni drugim i iznova se vraćamo toj staroj rani koju zovemo Sarajevom. Bivamo privučeni njemu, kao brodovi obali, kao dijete svojoj staroj majci. Eto, to vam je Sarajevo. Ako ne vjerujete jednom sanjaru kao što sam ja, izdvojite vrijeme da se sami uvjerite i dođite u naše Sarajevo. Slike govore više od riječi samo za one koji ne znaju kvalitetu teksta. Šta je drugo preostalo nego da mi vjerujete na riječ i na riječ sarajevskog naroda. Eh... šta ćeš. Berina Garibija

15

Spajanje slova i brojeva

Razgovarale: Adna Maslo, Naida Smajlović i Amna Fejzić Pisao: Mirnes Omerović “Radost je kad u današnje vrijeme ima mladih ljudi, učenika, djece koji vole i ljube knjigu, koji u svoje sveske i spomenare zapisuju svoje dušine misli i crtaju dječije nevine snove. Radost je vidjeti te mlade ljude kako ozbiljno razmišljaju, kako pametnije razmišljaju od nas starijih, bez obzira što smo im mi – stariji nekako spustili sve zavjese prema vedrom nebu i suncu, prema budućnosti…” 1 Jedan takav mladi čovjek koji razmišlja i piše kao da je “veliki čovjek” je Lamija Gutić, učenica četvrtog razreda. Lamija Gutić jedna je od rijetkih osoba koja ne ograničava sebe. Kako i sama kaže, može sve što želi, ako želi. Možda su baš zbog toga naši književni susreti započeli njenim literarnim radom “Znam zašto ću baš Vas pamtiti”, koji je osvojio prvo mjesto na konkursu za najbolji literarni rad povodom obilježavanja Dana nastavnika. „Zbog Vas i njih sam naučila da volim matematiku jednako koliko i pisanje, muziku koliko i biologiju“, navodi Lamija u svom tekstu i u njenim riječima se ogleda širok spektar njenih zanimanja, ali i drugačijeg razmišljanja. Premda se na kraju drugog razreda opredijelila za matematičko izborno područje, ona traga za umjetnošću, u tome pronalazi svoj mir i stvara svoj potpuno novi svijet. U tom svijetu ona stvara sebe, oblikuje se u ličnost koja danas hodi našim gradom i stvara tekst koji hodi našim srcima. „Najvažnije je ostati čovjek“ Lamijin je životni moto, iako nam ona to nije rekla, čuli smo od profesorice Leile Hamzagić Kovačević; čuli smo da je skromnost vrlina s kojom se Lamija budi svako jutro i odlazi u nove pobjede nad sobom. Lamija je djevojka koju će Prva bošnjačka gimnazija pamtiti po tome što je bila jedna od rijetkih koja je spajala brojeve i slova, nije tražila svoje granice, već ih rušila i postavljala nove, do tad, nepoznate vrhove. Ostat će zapis o njoj kao o pravom primjeru bosanske djevojke, koja ostaje vjerna prije svega sebi, a kad smo svoji onda smo i skromni, jer nemamo potrebu da se dokazujemo. Lamija, zaista, nema tu potrebu. Ona svojim djelima govori. A kad ne govori, ona piše, a riječ je vrednija od hiljadu slika, slika vrijedi hiljadu riječi. U tom vrtlogu riječi Lamija će ostati uspravna na svojoj stazi “per aspera ad astra”.

Znam zasto ću bas Vas V V pamtiti

Posljednji put ispraćam prvi školski dan sa strahom i sa Vama u svojim mislima, draga moja Učiteljice. Posljednji prvi školski dan, jednako radostan i sunčan kao i onaj kada sam prvi put ušla na vrata osnovne škole u Gradačačkoj ulici. Trinaesti prvi školski dan kao učenica, četvrti kao gimnazijalka, prvi kao maturantica. U vrijeme kada sunce prelazi na zapad moje zlatne doline, mjestom svakog početka i svakog kraja, ne mogu da ne mislim o sutonu svog školskog života. Života u kojem se izmijenjalo ljudi koliko i priča koje sam pokušala napisati o onima koji su se potpisali na stranice mog dnevnika prekrivenog prašinom. Nakon trinaest godina odlazaka u školu, učenja, strahova, uspomena, nemoguće je zahvaliti se samo jednoj osobi na onome što sam postala danas kao odrasla osoba, iako se na tu odgovornost još uvijek navikavam, najprije zato što škola još uvijek čuva dijete u meni bolje nego iko drugi. I zato zahvaljujem Vama i svakome od učitelja čiji trag vidim u ovoj odrasloj osobi pred ogledalom. Koliko god traga ostavio svako na koga naiđemo, vi, učitelji, ostavite još toliko. Jer, u nekom trenutku, s Vama smo više vremena provodili nego sa svojom porodicom, zar ne? Nevjerovatne su priče o onima koji su me o životu učili poslije Vas. Sanjala sam jednom da sam u foto-studiju, s namjerom da ih ovjekovječim zajedničkom fotografijom, okupila sve ljude koji su me naučili bilo čemu. Jedino bih tako nezaboravu mogla prepustiti ono što ću jednog dana potisnuti iz sjećanja, jer će sjećanja napravljena u ovih trinaest godina biti skrajnuta nečim bitnijim, pa će i to naći zamjenu, i tako u nedogled. I toga me strah. Zašto se bojim da će nešto pasti u zaborav ako je dovoljno vrijedno sjećanja? Možda ipak nije vrijedno vraćati neke uspomene samo zato što su već doživjele svoj kraj. Jedino bi ta fotografija mogla prenijeti ono što sam prisvojila od svih vaših karaktera. Od Vas do prošlogodišnjeg profesora filozofije. I taj san sam tumačila kao poruku da ste svi uspjeli stati u fotografiju mog školskog života. Zbog Vas i njih sam naučila da volim matematiku jednako koliko i pisanje, muziku koliko i biologiju. Baš kao što su nas i roditelji naučili prvim riječima i držali nas dok smo se nesigurno oslanjali na svoje noge, tako ste nas i vi čuvali od nas samih onda kada ste bili s nama. I priznajem da u nekim trenucima to nisam dovoljno dobro vidjela. Zato se neizmjerno zahvaljujem vama, svim učiteljima za svako ispisano slovo na praznim tablama. Za svaki ponedjeljak ujutro, kada se nikome od vas nisu predavale lekcije jednako koliko se ni nama nisu slušale... Znate li koliko je beskonačan svemir onoga što ste nas naučili? Naučili ste nas da čuvamo sebe i svoje vrijeme i da je ljutnja luksuz. Da vidimo svoje greške, da je život prekratak da razmišljamo samo o tome šta ćemo postati jednog dana, i da su misli dobre samo onda kada prethode djelima. Davno ste nam rekli da riječi mogu da bole više nego ijedna posjekotina i da mogu ostaviti trajne ožiljke koji bole na svaku promjenu vremena, ali i da mogu nekog vratiti među žive, i da je sve do nas. Naučili ste nas da je u životu najvažnije sačuvati emociju i da je sve ostalo je prolazno i manje važno. Vidite li s kakvim ste nas savladanim lekcijama poslali na puteve do vlastitih galaksija neotkrivenog i drugačijeg? I zato, kada u maju posljednji put izađem na ona vrata kao gimnazijalka u Petrakijinoj, zahvalit ću Mu se još jednom jer je poslao Vas, kao i svakog ko me učio životu, da obasjava put onda kada sama sebi zatvaram prozore da se sklonim od sunca. Pamtite nas po dobru, jer je to jedino kako se ja sjećam naših školskih dana. Vaša učenica, Lamija

Razgovarao: Mirnes Omerović

Es-selamu alejkum i lijep pozdrav, Mustafa. Zadovoljstvo nam je ugostiti jednog nadasve mudrog pjesnika na stranicama našeg Vrela. Prije nego li išta kažemo, možete li nam reći nešto više o sebi? Kako je živjeti između Stuttgarta i Sarajeva?

Selam i pozdrav tebi, Mirnese, a također i čitaocima ovog lista. Hvala Vam da ste primijetili moj rad i da imate želju da razmijenimo iskustva. O sebi nemam ništa posebno reći, porodičan sam čovjek, troje djece i već četvero unučadi. Radim u Stutgartu, a živim između Stuttgarta i Sarajeva. Kad god mogu, dođem u Bosnu, meni je to terapija, nasušna potreba da bih ostao normalan. Tvrdim i potpisujem da su ljudi na Zapadu naelektrisani, materijalizovani, odsutni od sebe, radi se i zarađuje, ali se svemu tome ne vidi nikakav cilj niti smisao. S tim mi je uistinu žao ljudi koji pakuju kofere i odlaze iz Bosne, sa Bog zna kakvim idejama i planovima. Žestoka fula. Kako znate i umijete tražite egzistenciju u Bosni i sa svojim narodom.

Možete li prokomentarisati situaciju u kojoj se nalazimo u posljednja dva mjeseca?

Lično, posljednja dva mjeseca gledam da koristim vrijeme najviše se družeći sa knjigom, naravno koliko kućne i ostale obaveze dozvoljavaju. Meni su knjige mudri ljudi koji mi nisu mogli lično doći, nego su mi poslali pismo, knjigu, svoje misli, emocije koje žele da

Covjek je V tajna

podijele sa mnom, tj. sa onim koji to želi. Jer knjiga je mrtva sve dok joj ne priđe neka duša koja potrebuje dijalog i prijatelja. Naravno, ne svaka knjiga, one prave treba tražiti. Ima zaista nešto uzvišeno i svečano kad se prilazi novom svijetu koji knjiga sobom nosi. Treba strpljenja s knjigom isto kao sa živim čovjekom. Imam običaj da podcrtavam, sa strane nešto svoje dopisujem, u pravom smislu da s njom drugujem, naravno ako je to ona koja oplemenjuje, nadahnjuje, širi nove horizonte.

Gdje pronalazite inspiraciju?

Sve je doslovno inspiracija, sve što čovjeka presreće, što ga voli, to ga i boli. U posljednje vrijeme intenzivno proučavam svoj nutarnji svijet, otkuda ovaj haos od misli u našim glavama. Postoji li uopšte ono “ja” koje je toliko prisutno u našim razgovorima a nauka (psihologija) tvrdi da to “ja” u suštini i ne postoji, da je to

jedna fikcija kojom se kite arogantni tipovi i budale. Veoma zanimljivo. Kad izgovorite – ja mislim, ko je taj koji to govori i otkud te misli koje misliš da su tvoje. Duboka tema, ali neka svako sam zaroni da bi otključao goleme tajne, koje su samo zastrte, a tu su, kod svakog.

Na šta ste najviše ponosni?

Ponosni su oni koji često dobiju po nosu. Sve što mi dolazi kroz život je samo još jedna stepenica uspinjanja i spoznavanja konačnog povratka Bogu. Kako mladim ljudima koji su puni života da je ovo prolazno. Da se nalazimo na pozornici života na kojoj ćemo biti iskušani i u jednu ruku pripremani za onaj vječni život. Ovaj svijet i življenje na njemu je za mene prelazak preko jedne nabujale rijeka hodajući i balansirajući po tankoj žici. Mnogi na žalost padnu pa ih mutna rijeka proguta. Ali oni koji znaju da je mudrost skrivena u strpljivosti i istini prelaze preko svih prepreka bez problema.

Ove godine navršava se 25 godina od završetka rata u Bosni i Hercegovini. Kako izgleda rat u očima umjetnika?

Podsjećanje neprestano i pamćenje je nešto što bi bilo najvrijednije iskustvo iz ove strašne i neizrecive drame. Ko zaboravi, istorija mu se ponavlja. Nadam se da smo naučili lekciju. I ljudi iz svijeta filma, kao i književnici, dramski umjetnici, slikari, muzičari ... trebaju da ostave trag i pronađu način da onima koji dolaze, svako iz svog ugla, ostave trag, sjećanje na teške devedesete godine.

Da li je i nakon rata rat? Zašto?

Kako god se postavio, dobro je to znati, čovjek na ovom svijetu ne može izbjeći borbu ili rat. Sama činjenica da je on na ovom svijetu prolazan dovoljna mu je drama. Najveći je neprestani rat koji ima unutar sebe, u svom biću. Da bude dobar, koristan, a ne kriminalac i ološ. Da udijeliš nekome ako možeš a da ne okreneš glavu jer misliš samo na sebe. Lijepa riječ nekome ili psovka i oholost, itd. To je ovaj naš začudan svijet i ovo vrijeme koje nam je dato a koje je veoma dragocjeno, valja nam ga u najboljem proživjeti.

Da li su umjetnici poput Vas dovoljno afirmirani u današnjem svijetu?

Nikada nisam planirao da budem pjesnik ili onaj koji se bavi tajnom riječi. To se tako desilo, kao već određena putanja koju je trebalo pratiti. Ko je stvorio jezike, ove riječi koje koristimo, ko je vlasnik ovog svega s čim smo okruženi, da li je moje išta? Meni je svako kretanje približavanje Njemu i na tom putu cilj mi je da ne dođem praznih ruku, da što više učinim dobra. Ako je to riječju, onda pjesmom. Ali onom koja nadahnjuje, budi i podsjeća da se previše ne zaljubljujemo u nešto što malo vrijedi i što nas možda već iza ugla napušta.

Kada ste bili na početku ovog puta, ko Vam je bio najveća potpora, ali i motivacija da ne posustanete?

Bog, a zatim neki dragi ljudi i knjige, a knjige su opet ljudi koje Bog dade.

I za kraj, možete li nam reći svoje mišljenje o današnjoj omladini i koja je Vaša poruka mladim naraštajima umjetnika, ali i onima koji ne planiraju ići stopama poezije, slikarstva itd.?

Živite svoje vrijeme, izvucite pouku iz prošlosti. Pratite novi, veoma dinamičan, razvoj tehnologije. I učite jezike i ponavljam učite jezike. Na ulazu u jednu od najstarijih obrazovnih institucija u Bosni (Gazijina medresa) stoji na ulazu u kamenu uklesano - neka se na ovom mjestu uči ono što mjesto i vrijeme nalažu. To je to, prati svoje vrijeme, i ne spavaj previše. Za planove ići intervjui vani ili ostati, Mehmedalija Mak Dizdar je prije 40 godina ostavio poruku koja je aktualnija nego ikada: OSTAVI GRAD NA ISTOKU, OSTAVI GRAD NA ZAPADU, OKRENI LICE SVOME GRADU, IZGRADI GRAD U SEBI, JER JE VRIJEME BLIZU. Dobro zdravlje Vam želim i sreću oba svijeta, Vaš Mustafa Širbić

Hvala, dragi Mustafa. Bilo mi je izuzetna čast ragovarati s Vama o ovim malim, ali značajnim temama. Svako dobro i još mnogo stihova Vam želim u svoje ime, ali i u ime redakcije našeg i vašeg „Vrela“.

Novo rođenje Sve će ovo jednom i dalje teći kao da me nikad bilo nije, savijam se evo i spuštam u drhtanju, jer kada se skroji ova pjesma iza nje je oblak, dašak vjetra, ništa. Nema ničeg postalog da neće nestati, kad sve stvoreno polegne a prah se prahu vrati. Kažu – najviša ljudska mogućnost je čisto srce. A ljubav da sve probleme rješava i otvara sva vrata. Ali, reklo se dosta. Danas evo iz voljene mi mahale, kraj darovanog blagog uzora, tražim u sebi i pojavama Svijeta put povrataka izvoru, tražim NOVO ROĐENJE. Samo da mi se prava riječ i pravedna misao u duši začne. Jer bio kolebljiv il pravedan, bio siromah il imućan, Bog je svemu blizak. Zato danas iznova počinjem, konačno strasti ove da osedlam, da se manem pepeljare i vanjskoga.

Spreman da okraj tanahnih šumova smisao hvatam, jer samo tako – Vječnost odzvanja. M. Širbic

Obilježavamo

Razgovarala: Hana Huskić DAN MATERNJEG JEZIKA

Hana i Mirnes – Školska biblioteka, 21. februar 2020.

Hana: UNESCO od 2000. godine obilježava 21. februar kao Međunarodni dan maternjeg jezika. Moj današnji gost je učenik prvog razreda, Mirnes Omerović. Mirnes je autor zbirke poezije, pod nazivom “Zemlja bosanska”. Sedamdeset i četiri pjesme protkane su iskrenošću, kritičkim osvrtima i otvorenim vidicima. Njegovi stavovi osvrću se na domovinu, Bosnu i Hercegovinu.

Mirnese, dobrodošao. Moje prvo pitanje za tebe je vezano za kratki osvrt na historijski događaj koji se desio 1952. godine. Da li je pakistanska policija uzela život nedužnim studentima, zato što su smatrali da bengalski jezik nije vrijedan upotrebe? Nije vrijedan u smislu da ne daje veliki doprinos kulturi i u odnosu na ostale jezike njegova upotreba je slaba?

Mirnes: Hvala, Hana. Bolje te našao. Izrazito mi je zadovoljstvo danas, na tako važan datum, bti tvoj gost, ali i gost ove predivne publike. Morat ću da se ne složim. Pokušaj oduzimanja jezika je pokušaj ubistva jednog naroda. Sve dok govorimo, mi postojimo. Zbog toga je jezik bitan. Njime se branimo. Čak i sama promjena naziva jezika donosi sukobe, rasprave, pa bi nam određeni pojedinci na bosanskom rekli kako bosanski jezik ne postoji. Apsurd, ali isto tako i prvi korak u oduzimanju prava, prvenstveno na govor, a potom i na mišljenje.

Narod kome je jezik oduzet postaje potlačeni narod. Njemu se oduzima identitet, a kao što kaže naš rahmetli predsjednik: “Gubitak identiteta plaća se ropstvom i poniženjem.“

Hana: Za mene ovo predstavlja diskriminaciju i pokušaj istrebljenja jezika. Da li smo istomišljenici i ako jesmo zašto?

Mirnes: Jezik kao takav igra ključnu ulogu u predstavi koju nazivaju opstanak, a režira je sam narod. Odbaciti neki jezik samo zato što nije po mjerama onih koji pokušavaju da kroje našu sudbinu i jeste forma diskriminacije, jer jezik je čovjek, a odbaciti čovjeka samo zato što govori drugačije od ostalih je itekako diskriminirajuće i ponižavajuće prema čovjeku koji je stvoren od iste zemlje kao i svi mi.

Hana: Mirnese, po tvom mišljenju, da li svaki jezik ima jednaku ulogu u doprinosu kulturi, da li svi oni imaju jednaku važnost?

Mirnes: Apsolutno. Prvenstveno, narod bismo trebali posmatrati kao jedinku, tačnije da je jedan narod jednak jednom čovjeku. A znamo da bi Latini rekli: „Quot linguas calles tot homines vales“. Samim tim, koliko jezika u jednom narodu, toliko on vrijedi. Kada se susretnu kulture, nastaje nehrđajuća civilizacija. Sjetimo se samo da naš jezik ne bi bio to što jeste da smo odbacivali turski, njemački, pa čak i španski. Upravo zato se naš jezik, naša domovina razlikuje od drugih. Tu se susreću Istok i Zapad. Razmeđe svjetova koje nećemo uspjeti dokučiti.

Hana: Studenti Univeziteta u Daki su borci. Borili su se za ono što je njihovo do posljednjeg daha; na to nas podsjeća spomenik Shaheed Minar. Najvažnije jeste da su ostali. Mladi u Bosni i Hercegovini, našoj domovini, masovno odlaze i ne vraćaju se. Da li se, po tvom mišljenju, mladi ne bore za domovinu, za neke promjene u njoj?

Mirnes: Najlakše je sjediti kući i govoriti kako ništa na ovom ubogom svijetu ne valja. Ali kada ih upitaš šta su oni učinili da bude bolje, nećeš dobiti odgovor. Lahko je pričati, ali teško je sebe pokrenuti. Mi nemamo pravo govoriti kako nam nije dobro ovdje sve do trenutka kada učinimo ono što je do nas. Poražavajuća je činjenica da samo 8% mladih član neke NVO sektora. Svjedok sam da se grupi omladinaca nudio posao po odgovarajućoj cijeni, no oni su odbili. Nisu odbili taj posao jer je plata bila mala ili što nisu školovani za to, jer postoje bolje kvalificirani ljudi, nego su rekli da im je prenaporno i previše odgovornosti. Kuda idemo?! U svijet koji će živjeti na prosjačkom štapu da sebi kupi original odjeću i po cijeli dan sjedi u kafićima. Mladi mogu mnogo. Ali, nažalost, ne čine skoro ništa (osim na društvenim mrežama).

Hana: Da li smatraš da je bosanski jezik jedan od težih jezika svijeta? Koliko bi vremenski trebalo da se nauči, po tvom mišljenju?

Mirnes: Složio bih se sa činjenicom da je naš jezik jedan od najtežih jezika na svijetu. O tome svjedoči upravo ona raznolikost koju netom pomenuh. A što se tiče vremenskog razdoblja, zasigurno to ovisi od osobe do osobe i nivoa koji određena osoba želi postići. Divim se osobama koje nauče bilo koji jezik u kratkom vremenskom roku. Moj prijatelj, Husein, prije otprilike godinu i po došao je u Bosnu iz Jemena, bez ikakvog znanja o bosanskom jeziku. Ali uz naporan trud i rad uspio je savladati bosanski jezik do te mjere da pohađa nastavu na bosanskom jeziku bez ikakvih dodatnih časova.

Hana: Naša domovina nije idealna, ali nijedna država nije. Borili smo se, pali smo, još nismo ustali, ali se dižemo. Sjetimo se rata, bez koga i bez čega smo sve ostali, ali smo preživjeli. Kada se toga sjetimo, možda smo ipak na kraju izašli kao pobjednici. Mirnese, zamolila bih te da mojim kolegama, iz školske klupe, pročitaš jednu pjesmu koja je vezana za ovu temu.

Mirnes: Prije nego li pročitam pjesmu, želio bih nešto dodati. Nismo pali. Ustali smo. Danas mi slobodno, uzdignute glave hodamo. Pobijedili smo. Pobijedili smo, prije svega onu najtežu borbu, borbu sa samim sobom, a potom i daleko nadmoćnijeg neprijatelja. Pobijedili smo kulturom, željom i vjerom. Sam naš opstanak je naša pobjeda. A pjesma koju sam pripremio inspirirana je djecom koju je zadesila nesretna sudba rata, kako onog u Bosni, tako i svugdje na svijetu.

Odlazim. I nikad se neću vratiti, Sve moje zadržite za sebe, Uzmite moju slobodu i život moj. Sve ću vas reći Bogu. Ja sa ovog svijeta odoh Bez maske, a vi i Preko maske pokrivate svoje lice. Ne boli me moj odlazak. Boli me vaša nepravda. Ne plačem što ste me izgladnili Već što mi vas je žao. U vama ništa ljudsko. Moj mezar je okean, Pa ako me neko nađe – nađe. U vama sve lažno Lažna obećanja, lažne nade, Lažna moja smrt. U vama ništa ljudsko. Sve ću vas reći Bogu.

Hana: Horor film i njegove posljedice kroz koje su ljudi prošli i dalje izazivaju jezu kod svih nas. Zašto pišeš o ratu?

Mirnes: Rat je svakodnevna tema, ali isto tako i tema koja bi nas se trebala najviše ticati. Ideja da pišem baš o ovoj temi nije slučajna. Živjeti sa teretom koji slama naša pleća nije moguće. A naša historija, naša borba se sručila na moja i šapuće mi: „Ne zaboravi i opominji“. To je moj put. Na tom putu moj cilj je proširiti vidike omladini, Bošnjacima, proširiti vidike sebi. Opominjem jer historija se ponavlja onima koji zaboravljaju.

Hana: Za kraj, autor Omerović pripremio je refleksivnu pjesmu. U njoj iskazuje svoje misli i osjećaje.

Mirnes:

Jednog jutra osvanut ćeš I vidjet da te nema. Baš kao onako kako nema mene Dok beznadežno po hartiji svojoj Ispisujem već davno poznate spise. Ružu do ruže ćeš Pod pjesmom slavuja zasadit’. I tražit spomen na sebe, A od spomena samo će Nišan oronul bit’ I skoro vječni zapisi meleka. Dugim korakom hodit ćeš u tom usponu Bivat svojim kao nikad, Kao uvijek što si bio. U očima samo osjetit ćeš žar Pa ćeš zaključati svoje srce I misli pred nesretnom rudom. Ostat će nešto poslije tebe, Zbog tebe, patniče vremena. Barem grančica koju maknuo si Sa puta nekog beskonačnog.

Hana: Jako si oštar i iskren u svojim pjesmama. Kako stičeš ovakve stavove?

Mirnes: Stavovi su stvar čestog razmišljanja i promišljanja, a ono što me u najvećem omjeru potiče na to jeste konstantno čitanje i proučavanje. Bitno je čitati, a važnost literature ovisi od pojedinca do pojedinca. Pored čitanja, veliki udio u formiranju stavova imaju i razgovori i slušanje

Učimo o važnosti maternjeg jezika učenici IIIc i I2 odjeljenja

starijih, iskusnijih osoba, ali i slušanje onoga što djeca govore. Od djece se može mnogo naučiti, često više nego od odraslih. I naravno, kako bih dobio pravi ugao, onaj koji mogu nazvat’ svojim, jeste sagledavanje iste priče iz više različitih uglova. Treba vidjeti da li je vuk zaista onakav kakvim ga Crvenkapica opisuje.

Hana: Posljednje pitanje, kojim zatvaramo prvu radionicu današnje manifestacije, glasi – Šta bi poručio mlađim generacijama?

Mirnes: Ostanimo odani sebi i domovini. Neka naša krila budu znanje i čestitost. Samo tako možemo isplivati iz ove rijeke koja znači smrt i samo samu smrt. Našim ostankom opstaje domovina, a bez nje mi smo psi lutalice, ma koliko bili obrazovani. U svijetu će nas gledati kao pridošlice, čak i da imamo diplome najvećih svjetskih univerziteta. Budimo spremni na promjene, budimo promjena.