uvodnik

Dizajn banera: Lamija Gutić, IV2

Dragi čitatelji,

stranice koje ćete listati svjedoče da ovi učenici vole svoju školu. Fizička razdvojenost, uzrokovana mjerama zaštite od pandemije, još je pojačala tu ljubav. Vrijeme koje je prošlo tražilo je od nas spremnost na prilagođavanje, empatiju i naglašenu odgovornost. Uz to pokazuje se da Prvu bošnjačku gimnaziju pohađaju učenici koji promišljaju duboko i globalno, blisko i lokalno, dijahrono i sinhrono, u vremenu i kroz vrijeme. Ponosna sam na sve naše učenike.

Profesori takvih učenika sigurno vole svoj poziv i vole kuću u kojoj rade. Roditelji takvih učenika vode ih sigurno kroz lahke i teške životne situacije, spremajući ih za prihvaćanje života u njegovoj osebujnosti. Biti roditelj i učitelj takvim mladim ljudima velika je čast, ali i odgovornost.

Ti naši zajednički napori neće ostati nezapaženi. Naprotiv - ta naša zajednička snaga bit će najvitalniji faktor u kreiranju žilave generacije koja će već sutra ponijeti emanet opstanka na ovim prostorima, u svojoj državi. Prema UN-ovim podacima na planeti Zemlji živi 6000 naroda, odnosno etničkih grupa, a samo je 196 država. Mi smo jedan od naroda koji ima svoju domovinu i pasoš te domovine, možemo slobodno izaći na izbore i odabrati svoje političke predstavnike.

Ne znamo kakve će izazove imati ovi mladi ljudi, ali znamo da će izazova biti. Možemo li ih naučiti da se vjetar u leđa mora zaslužiti i da što god uradimo, proizvede neku energiju, pozitivnu ili negativnu, izbor je naš! Neka naši učenici uvijek pronađu svoja V r e l a sa kojih će uzimati osvježenje da čine dobro zajedno sa drugima. Neka u godini u kojoj ćemo napuniti 25 godina postojanja Prve bošnjačke gimnazije naša odlučnost za ispravan vrijednosni sistem bude naše glavno stremljenje i za vrijeme koje će doći.

Naida Hota-Muminović, direktorica

Rijeci nisu samo rijeci V V

Pišem kao da su mi ovo prve riječi koje izgovaram tiho poslije sabahskog ezana. Vedra će biti noć. I moj “ba” 1 odahnuo je u ovom nemoćnom svijetu gdje samo sami sebi ostajemo da budemo bolji. Moje “ba” nije kao ruh. Nešto je drugačije. Ne znam šta tačno, ali nešto jeste. Moje “ba” je zapečaćeno kad se ispisivalo prvo “ba” 2 . A derviši kažu da je tajna Kur’ana skrivena među ajetima Fatihe, a Fatihu otključava Bismila. Srž Bismile je u harfu ba. Tačka ispod tog harfa simbolizira univerzum. Mi smo samo tačka u Levhi-Mahfuzu, ako i toliko. Na ovom svijetu ionako ništa naše nije. Možemo biti samo putujući derviši koji svoju sudbinu traže u harfu „ba“, u harfu Istine. Mene je moje „b“ dovelo u školu koja jedina posjeduje vrstu duše kakvu tražim. Prva bošnjačka gimnazija je pružila sve ono što mi je kao pojedincu i članu zajednice trebalo. Gimnazija koja je nastala pod kišom granata prije dvadeset i pet godina, koliko ima i od prestanka tih grozota, pruža potpunu utjehu u traženju svoga „ba“. U njenom okrilju, već dvadest i pet godina, skrivena je tajna derviša, ali i tajna velikih i malih naučnika i umjetnika. U svijet iz svog malog gnijezda šalje sposobne i odgojene ljude koji će moći na svojim plećima ponijeti ovo svijeta što je ostalo. Moja sudbina je ovjenčana lovorovim vijencem onog trenutka kada sam prvi put kročio u aulu svog drugog doma, gdje sam sazdao svojih snova zidine i na bedem njih stao uspravno. Stao sam uspravno kao jedan od prve generacije koja je pod kišom granata radila prijemni ispit, želeći da promijene njihovo sutra, koje mi zovemo danas. Nekad i nisu potrebni sati i dani razmišljanja kako bismo došli do istine. Naše „ba“ satkano je poput bosanskog ćilima u samom nazivu naše kuće čestitosti – bošnjačka. S tim prefiksom oni koji kroče zaklinju se na vjernost domovini i naciji uzimajući za moto: „Natječimo se u dobru“. I ponestaje mi riječi kojim bih izrazio ono što mi se kovitla u glavi. Moje riječi su surove i teške, sazdane od bola i patnje. Ali one su moj štit i život moj. Bez riječi ja sam ništavan, a bez Božije i ne postojim. Ove godine, kada naša gimnazija puni dvadeset i pet godina, odlučili smo da pišemo o onome što nas drži na životu, pisat ćemo o riječi, kako onoj pisanoj, tako i izgovorenoj. U riječima se krije naš opstanak i nada u bolje sutra koje je trebalo doći već jučer, ali mi ipak držimo riječi na našim usnama i tiho ih izgovaramo. Riječ je uzvišena. U njoj je skriveno ono što je tajna svjetova i svi u drugačijem pogledu uživamo. I proklet sam svojom sudbinom, ilin sam počastvovan njome, jer ne mogu da držim riječi u sebi. Sve tajne skrivene su u riječima i u djelima. U zemlji gdje obećanje postaje jedina nada, mi dišemo slova i ispijamo pune čaše ispisanih pjesama i nekih pukih tekstova koje prelistavali smo u ovom vaktu kada samo sebi posvetit’ smo se mogli. U vaktu kada smo vidjeli da knjiga ipak liječi. Liječi od izolacije, od samoće (koju bih radije nazvao slobodom). U riječima o kojima ćemo vam govoriti u ovom izdanju „Vrela“ skriveni su neki novi svjetovi, za svakog posebni i drugačiji. Nadamo se da ćete uživati listajući ove listove na koje ispisivali smo dijelove svoje duše, da ćete uživati čitajući, bar onoliko koliko smo mi živjeli u pisanju. Naše riječi i nisu samo riječi, u njima se krije tajna derviša, u njima se krije naša mala tajna. Uživajte!

_________________________________ 1 Ba – (staroeg.) odgovara pojmu duše 2 Ba – harf/ slovo u arapskom alfabetu Mirnes Omerović

Kakva je to dijeta?

Piše: Naida Smajlović

Sjedim za laptopom i nikako ne mogu smisliti početak. A želim toliko toga reći. I onda naiđem na Buzzfeed-ov tekst o poznatoj fitness trenerici Jillian Michaels koja kritikuje bodypositive pjevačicu Lizzo i njeno tijelo riječima: „Neće biti sjajno ako dobije dijabetes“. Inače me ne zanimaju ovakve „vijesti“, međutim, takvo stereotipično osuđivanje pretile osobe poslužilo je kao savršen primjer stigme povezane sa šećernom bolesti. Samo da naglasim, srećom, nemam dijabetes, ali smatram da trebam da pišem i probudim svijest o ovoj bolesti nazvanoj „tiha ubica“, ne samo zato što svi trebamo da znamo više nego mi je i nekim slučajem dijagnosticirana inzulinska rezistencija. (Šta je sad ovo?!) Čisto da se prisjetimo svi, šećerna bolesti ili dijabetes je poremećaj povećavanja razine šećera u krvi žlijezde gušterače koja prestane proizvoditi hormon inzulin. Inzulin je hormon koji služi za regulaciju šećera u krvi i opskrbljuje ćelije hranjivim materijama. To znači da ćelije u organizmu dijabetičara ne dobijaju dovoljno hrane za život. Bolest s kojom se može „normalno“ živjeti, ali je neizlječiva i donosi tijelu mnoge komplikacije, poput sljepoće ili moždanog udara. Zbog toga je pacijent dužan voditi računa o prehrani i aktivnosti. Inzulinska rezistencija (preddijabetičko stanje) je stanje u kojem ćelije ne odgovaraju na normalnu aktivnost inzulina, što rezultira stalnom glađu i visokim nivoom šećera u organizmu. Nazvala bih ga „poremećajem 21. stoljeća“, što zbog ubrzanog ritma života, stresa i pristupačnosti brze hrane, što jednostavno zbog rečenica doktora: „I on/a ima inzulinsku rezistenciju.“ Međutim, koliko god su česta ova dva stanja, nikako da se opametimo i naučimo da ne osuđujemo ljude na osnovu njihovog izgleda i dijagnoze. Dijabetičari su često zamišljeni kao debele osobe koje ne silaze s kauča, koje žive na hamburgerima i koje su krive za svoje stanje. A za ovu rezistenciju većina ni čula nije (a sve ih više ima „oboljelih“). Moramo biti svjesni činjenice da ljudi ne jedu salate samo da bi smršali. Moramo biti svjesni činjenice da mršavo ne znači zdravo i da debelo ne znači hodajući leš (Osobe s dijabetesom tip 2 su najčešće u dobroj formi). Također, moramo biti svjesni činjenice da riječi: „Na kojoj si dijeti?“, „Malo si se ubucila!“ , „Mogla si malo smršati, zbog zdravlja“, nisu tako bezazlene. Ostavljaju duboke ožiljke. Ne kažem da ne treba brinuti o svom načinu života, ishrane ili razmišljanja, jer je „body positivity“ postao obični Instagram trend i način marketinga, nego da ne treba osuđivati ljude na osnovu izgleda ili prvog utiska. Tu rečenicu smo svi čuli previše puta, ali u 21. stoljeću, kada su informacije na dohvat ruke, ne bi trebala postojati stigma ovakve vrste. Zato, pripazimo. Jer salate nisu samo za dijete.

Ti baš ne voliš ljude

Piše: Amna Fejzić

Ti baš ne voliš ljude. To mi je rekla djevojka koja me poznavala puna četiri sata. Rekla mi je to ne oklijevajući niti sekunde. Rekla mi je to sa takvom sigurnošću da se čak nisam ni usudila da je ispravim. Ili, možda, nisam osjećala potrebu. Kako god, klimnula sam glavom.

Znate ono kad kažemo – „na jedno uđe, na drugo izađe“? Tako bi trebalo biti, tako je najzdravije. Naravno, ništa od toga ni ovaj put. Idem kući poslije cijelog dana penjanja do trećeg sprata Bošnjačke i razmišljam – volim li ja stvarno ljude? Ta djevojka možda nije ni svjesna koliko sam razmišljala o njoj i njenom prerano donesenom zaključku. Ne možda, sigurno. Nije to učinila s lošom namjerom, ali je učinila. I to je sve što je meni u tom trenu bilo važno. Negdje u Titovoj pokušavam se sjetiti šta sam ja uradila da neko pomisli da ne volim ljude. Jer veliki je to zaključak. Moguće da sam svojom šutnjom u novom društvu to podstakla. Uvijek sam takva, šta ću. Nastavljam prema kući. Ušla sam u prepun autobus. Moja leđa su baš taj dan odlučila da je super ideja da me spriječe da stojim na nogama. Nemam gdje sjesti, a ne želim zamoliti nikoga da ustane. Slušam muziku i razmišljam o svim šalama koje sam ikada ikome rekla. Sada već razmišljam da li su ti ljudi shvatili te šale, da li sam nekoga uvrijedila, jer nije mi se jednom desilo da se našalim na poprilično ironičan način. Šta ako im se stvarno učinilo da ih ne volim? Opet moje famozno ‘overthinkanje’. Autobus staje na mojoj stanici i ja izlazim. Da živim pet kilometara dalje, sjetila bih se svega što sam rekla učiteljici iz vrtića. A zaista, kako li me ona posmatrala?! Penjem se uz ono ubitačno brdo u mojoj ulici i sada me, bez šale, noge polako izdaju. Nije ni čudo. Životi su nam puni penjanja, u bukvalnom i metaforičkom smislu. Neka od njih će biti vrijedna uloženog truda, dok će nam druga samo ubiti vrijeme, a to ne možemo predvidjeti. Možda je meni baš trebalo ovo penjanje zvano „Da li volim ljude – pitanje je“. Do kuće opet razmišljam o svojim prijateljima. Gotovo me nikad niko od njih nije tako uvrijedio. Da, ovo je za mene bila uvreda. Većinom su poznanici bili ti koji su me obasipali ‘komplimentima’. Arogantna, umišljena, preambiciozna, egoistična. Svakakva. Penjem se uz stepenice (opet) i shvatam da me gotovo niko od njih nije poznavao duže od sedam dana. Ako i jeste, poznavao me je jako površno. Možda sam ovo sve shvatila previše lično, možda mi je ova rečenica bila samo okidač koji me natjerao da sebe preispitam. Ono što je sigurno, jeste da ću svaki sljedeći put razmisliti prije nego što nekome uputim bilo kakvu kritiku. Sto puta ću razmisliti je li ona relevantna, hoće li ona nekoga baciti u cjelodnevno razmišljanje (potrebno ili nepotrebno). Trebali biste i vi. Konačno dolazim kući, otvaram ulazna vrata i u zagrljaj mi trči moj Tarik. Ovo penjanje je vrijedilo. Čini mi se da ga grlim čvršće nego ikad. U tom trenutku postajem sigurna – ja volim ljude. Svi mi volimo ljude, barem one koji zaslužuju ljubav.

Ilustracija: Emina Ećo

Tramvaj

Piše: Amina Spahović Kada se vozite tramvajem u Sarajevu, velika je vjerovatnoća da ćete nekako nabasati na kakvog mrzovoljnog putnika koji će se na vas “izderati” da se što brže maknete s tog, kao pozlaćenog, tramvajskog sjedišta. Kao kasni im već ionako mala penzija, ili su dugo bili u školi, na poslu, pa ih sad noge od silnog umora mnogo bole... Vi ćete kao pristojan građanin, kakav jeste, ustati, uputiti im koju riječ, razmijeniti kakav pogled sa ostalim strancima u krugu od dva metra i onda što prije pobjeći na drugi kraj tramvaja, gdje se ne osjeća miris alkohola i cigareta, ili neki drugi nedefinisan miris tog očajnog stranca. Naravno da se može desiti da se na tom drugom kraju nalazi neko ko miriše još gore nego onaj žgoljavi čudak kojeg svi tako uplašeno gledate. To vama više neće ni biti bitno jer ćete biti isuviše zauzeti svađajući se s nekim drugim nepoznatim putnikom koji se sasvim slučajno našao na vašoj lijevoj nozi ili tako nešto. Kad izađete na vašoj stanici, odšetat ćete i istog trena zaboraviti sve o dosadnom čangrizavcu, pijanom dvadesetogodišnjaku, sve dok se, kad se budete vraćali odakle god ste već trebali otići, ne budete ušetali u isti taj tramvaj. I onda sve ponovo. Jutros mi drugarica priča o nekom njenom drugu, kako je zbog nekog glupog nesporazuma upao u užasne probleme i sad ga često ganjaju poslije škole da ga “lemaju” i šta već ne. Njega brane ta neka druga dva druga, ali ne ide to baš najbolje, sudeći po modricama na licima sve četvorice. Meni se prije često dešavalo da mi, kad pričam s nekim, izleti koja riječ viška, pa od miša nastane slon. Onda kreću one silne ekspedicije, jesi rekla ovo, jesi rekla ono, ako jesi, zašto si, ako nisi, zašto mi onaj reče da jesi, odakle mu to i niz ostalih dosadnih pitanja koja nikako ne mogu podnijeti. Slična situacija se desila neki dan, kad sam prokomentarisala nečije ponašanje. Nije prošlo ni punih deset minuta, već mi se javlja osoba sa prethodno spomenutim pitanjima, naravno, uz dodatak onog: “E, ovo nisam očekivala” i “A odakle baš to za mene da kažeš?” – onda tek vidiš koliko su ljudi lakovjerni, kako im možeš servirati apsolutno bilo šta u tanjir života, a oni će halapljivo jesti sve što je na njemu, a da i ne pogledaju u sadržaj kašike. Bezbroj je ovakvih situacija, kada se riječi prenose od jedne do druge osobe, preko treće do stote i tako se rađaju legende. Čovjekova su usta ujedno najveći blagoslov i najgore prokletstvo. U jednom trenu zahvalan si što možeš da pričaš o sebi dragim licima, u drugom mrziš i sebe i druge što si to rekao i što su se te tvoje riječi prenijele i toliko unakazile da više ne liče na ono što si prvenstveno izgovorio. Onda preispituješ sebe i pokušavaš da se sjetiš kad si ti tog nekog tako strašno “natračao”, a onda shvatiš da tvoje riječi nisu toliko teške, nego su tako, iz tuđih usta izgovorene, zvučale smrtonosno. I tako unedogled. Nekad čak ni ne kažeš ništa, a opet dobiješ onaj pogled kao: “E, ova je o meni pričala to i to” i čudiš se vječitoj ljudskoj žudnji za sočnim komentarima. Postoji i ona druga varijanta, gdje tebi neko priđe s riječima: ”E, da samo znaš šta je za tebe rekla ona” i ako si dovoljno naivan, povjeruješ i onda postaneš onaj koji strijelja druge pogledom, a dođe do toga da ti, ubijeđen da neko o tebi priča, počneš pričati o drugima. To je samo beskonačni krug ovozemaljskih uvjerenja. A ja tako prokleto mrzim vožnje tramvajem.

Piše: Hana Huskić Glava je razbacana soba u kojoj se nalazi hrpa neposloženih predmeta, bolje rečeno, misli. Ona je zatvor u kojem je zarobljeno moje samopuzdanje, ne trudim se da ga oslobodim. Ne otvaram se, zatvaram se. U društvu su me maltretirali ljudi koji su se hranili tuđom patnjom i boli. Sve je počelo neslanom šalom koja se zbila na moj račun. Račun sam platila osjećajem neugodnosti. Šale su se ponavljale, kao koncentrični krugovi, koje je tada bilo uzalud brojati. Iz zimskog sna probudio se osjećaj straha. Šutjela sam, zarobila mišljenja, nade i želje. Šta će reći drugi? Ubrzo sam se prestala smijati i izlaziti, zatvorila sam se, a ključ sobe sam izgubila. Prijatelje sam zamijenila suzama kojih je bilo više nego njih. U glavu su stigli novi gosti, glasovi. Govorili su: „Stani. Nemoj, to se njima ne sviđa, želiš li opet platiti račune?“ Ja sam šutjela, a glasovi su vrištali, praveći haos. Glavobolje i neprespavane noći učinile su me umornom, bezvoljnom. Pogled na svijet je bio drugačiji, bolje rečeno, mračniji. Savjetovali su me mnogi, mnoge savjete uvažila nisam. Moj život je postao slagalica od hiljadu dijelova, čekala sam da je neko sastavi. Mislila sam da je vrijeme stalo, ali nije, stao je moj život. Postala sam hodajući mrtvac. Bila sam mrtva, dok sam bila živa. Shvatila sam da moram pronaći ključ i izaći, suočiti se sa svojim strahovima. Nije bilo lako, ali

Živi

znala sam da ne mogu više tako živjeti. Mislila sam da sam bila slomljena, ustvari, bila sam povrijeđena, a to je potpuno drugačije. Kada sam pronašla ključ, počela sam slagati slagalicu, raspremati sobu i oslobađati svoje samopuzdanje. Svi ljudi u vašem životu su prolazni, osim vas, zato budite ono što jeste. Za svakog postoji mjesto pod nebom na ovom svijetu. Oslobodila sam se, počela sam voljeti pravu sebe, sa svim vrlinama i manama. Koristim svaki dan kao priliku za dijeljenje mišljenja i ostvarivanje želja. Novi i stari prijatelji počeli su ulaziti u moj život. One koji su odlučili izaći ispratila sam toplim osmijehom i poželjela im sve najbolje. Naučila sam da se ne možete svima svidjeti i da iskrene prijatelje ne uzimate zdravo za gotovo, jer ih možete izgubiti. Ljude koji su mi nanijeli ranu za cijelo djetinjstvo pokušala sam izbrisati iz sjećanja, ali nisam uspjela. Lekcije se ne brišu. Ostavila sam ih iza sebe, u svojoj prošlosti, zahvaljujući im što su me naučili životnoj lekciji.Više se nisam trudila pokazati boje moga svijeta daltonistima. Znala sam da toga nisu vrijedni.

Ako bježite od problema, bježite od života jer su oni njegov sastavni dio. Budite hrabri i pređite prepreke. Izađite iz sigurne luke i preplovite svjetska mora. Ispišite knjigu zvanu „Život“ onako kako mislite da zaslužuje biti napisana, jer je vaša.

kolumne MAMMA MIA! domace postoji!? -

Piše: Naida Smajlović centra truje nas na isti način Ne znam koliko je svijet, majica ili haljina iz tržnog kao i onaj hamburger. Modna

Ovog ljeta posjetila sam Italiju. industrija, vrijednosti 2.5

Nije me oduševio ni Koloseum, triliona dolara, sljeduje fosilna ni David, ni sveti Marko goriva i trenutno je drugi onoliko koliko ljudi. Preciznije, najveći zagađivač planete. Od njihov patriotizam. Ali ne korištenja jeftinih i otrovnih onaj očigledni „s utakmice“ boja do neetičkih uvjeta za patriotizam, nego suptilni i posao, jeftine radne snage, brza logični načini poštovanja svoje moda služi kao primjer ropstva države. današnjice.

Uđem u italijanski supermarket Išla sam na različite i vidim samo domaće proizvode manifestacije, pričala s na policama. Uđem u naš Amrom Džeko, prisustvovala supermarket i vidim Njemačku, konzumerističkoj ludnici

Hrvatsku, Kinu. Vidim sve, kakva je Black Friday. I sve to samo ne Bosnu. me dovelo do jednog zaključka. Ova država već jednom treba

I onda tonemo dublje nego da nauči da cijeni svoje. Da što će Venecija ili Amsterdam postoje kreativni, inovativni, ikad. Kada već spominjem ova sposobni ljudi koje treba dva grada, dobro bi bilo da podržati. U čije proizvode treba napomenem da su i Amsterdam ulagati. Srećom, zahvaljujući i Venecija „žrtve“ globalnog inicijativama poput Orea zagrijavanja. Da, znam. platforme i Art marketa, svijest

Vjerovatno mislite, još jedan za podršku domaćih dizajnera tekst nekog hipika sa porukom: odjeće, modnih dodataka, „Spasimo pčele!“ Međutim, ja nakita, kuhinjskih potrepština nisam ovdje da vam pričam o ili čak slikovnica iz dana u

Greti ili polarnim medvjedima, dan se popravlja. Međutim, ne jer to svi već znamo. Australija dovoljno. Zato i želim naglasiti gori, okean raste. Tu sam da bilo kome ko ovo čita da je pričam o još uvijek nedovoljno moguće kupiti dizajnerske poznatim načinima spašavanja stvari bolje za okolinu, a našeg okoliša, ekonomije, a svakako i ljepše i pristupačnije time i ljudi. i od nekog dizajnerskog kaiša

ustvari, svjestan činjenice da A ko su, ustvari, ti ljudi? „brza hrana“ nije jedina brza Kakvi su to proizvodi na koje prijetnja po nas. Upravo ta potroših 400 riječi?! ili patika s potpisom.

Možda će ovo zvučati kao neka plaćena reklama, ali ove riječi su samo plod mog istraživanja, odugovlačenja i pretraživanja web-stranica ovih brendova po dva sata jer mi se stvarno nije učila geografija tog dana.

Vjerovatno trenutno najpoznatiji je Werkstatt nakit – da, onaj koji je Beyonce nosila. Ali, to ne bi trebao biti glavni razlog kupovanja ovakvog nakita. Tekstovi sevdalinki i drugih pjesama na ručno rađenim prstenovima od cinka i bakra prikazuju našu tradiciju i kulturu u potpuno novom i drugačijem svjetlu. Osim toga, marke poput Molimao ili Articoolisan izazivaju veću zainteresovanost za samu historiju naše države i naroda. Iako je u pitanju duks sa natpisom „Coolinban“ ili karikaturom Releja sa Huma, on radi posao svakog udžbenika iz historije.

Ovakvi produkti svakim danom se sve više prodaju, međutim, još uvijek je nedovoljno razvijena svijest našeg prosječnog građanina o vrijednosti ovih proizvoda. Prema riječima Amre Džeko, situacija se definitvno popravila, no još uvijek „kaskamo za svijetom“ kad je u pitanju online kupovina. Kasnimo, nažalost, i kad je u pitanju čuvanje svog nasljedstva, svoje okoline, svoje planete. Konstantno se vraćamo u prošlost, raspravljamo o njoj i zbog nje, ali kad je u pitanju ono što smo naslijedili iz prošlosti, ne kažemo ni riječ. Sanjamo o stranoj dizajnerskoj odjeći, dok ignorišemo lokalne dizajnere i ne dajemo im šansu.

Ne kažem da smo svi takvog socijalnog stanja da možemo priuštiti sebi ovakve proizvode, ali barem rjeđe kupovanje stvari koje nam ne trebaju može da ima veliki učinak. Također, mnoge marke polahko se osvještavaju i počinju da smanjuju svoj karbonski otisak (mada još uvijek je čest pojam „greenwashing“).

Možda pisanje čitave kolumne o stvarima kao što su odjeća i obuća, i uz to spominjanje globalnog zagrijavanja izgleda apsurdno. Reći ćete – ima većih problema. Međutim, u (ne)promišljenoj kupovini se krije arhetip nas i našeg načina razmišljanja. A um je taj koji nas vodi.

Zato kada sljedeći put probate majicu s natpisom „Save the planet“ , razmislite da li ga zaista spašavate.