osvrt

Dan maternjeg jezika

Piše: Mirnes Omerović Zar nesretnom nije dovoljna njegova nesreća i zar se mi moramo okivat’ našim lancima bez riječi i šapata, bivajući robovi svoje slobode? A jadna je sloboda bez jezika, gdje srce i pamet šuti, dušu gdje ostavljamo na nebesima pod zemljom da leti, da leti i amo i tamo, gdje konjanici buzdovanima ovjenčani srcem govore, a mačem šute i bivaju ljudi. A mi šutimo i svako malo nam neko pokuca na vrata, jal’ na istoku, jal’ na zapadu, zveckajuć’ oružjem jer govorimo. Riječi mi ne ispuštamo. I zato neka nam je sretan Dan maternjeg jezika, jezika kojeg imamo i ne damo ga. Prijatelji, sretan nam Dan jezika, onog kojim govorimo da nas ima. Onog jezika što sija sa stećka, urezan u vječnost i okupan beskonačnošću. I na nas je pao amanet da ga čuvamo i nikom ne damo, jer na nama svijet ostaje. Na nama ostaje Bosna, da je branimo znanjem i ljudskošću, a toga nam ponajviše nedostaje, jer bivamo paćenici vremena koji gaze svoj jezik i govorimo tuđim, ‘mjesto da sanjamo snove o snovima, da u snu pjevamo, da morimo more, a upitan bijah, kako Sidran tako i ja:

„Šta radiš, sine? Sanjam, majko. Sanjam kako pjevam A ti me pitaš, u mome snu: Šta to činiš, sinko?

O čemu, u snu, pjevaš, sine? Pjevam, majko, kako sam imao kuću. A sad nemam kuće. O tome pjevam, majko. Kako sam, majko, imao glas, i jezik svoj imao. A sad nemam glasa, ni jezika nemam. Glasom, koga nemam, u jeziku, koga nemam, O kući, koju nemam, ja pjevam pjesmu, majko.“

I uistinu ćemo mi zapjevat’ našu pjesmu bivajući rječitiji no ikad. Ako treba, govorit ćemo i pjevat’ našim jezikom kao što su studenti Istočnog Pakistana sredinom prošlog stoljeća govorili svojim. Tu našoj nesreći biva kraj dok čitamo riječi uklesane u vječnost naše prolaznosti gdje spajaju se dva svijeta, različita, a pak jedinstvena, pod istim suncem, a drugačijim nebom. Jer ono što je ptica bez gnijezda, mi smo bez domovine, a bez jezika smo kao ptica bez krila kojoj je i glas oduzet. Naš jezik je naš moral. Naš jezik smo mi. Bez njega nema ni nas, a bez nas nema ni njega, a rado bi ga prisvojili, jer je naš, a ne njihov, iako na ovom svijetu nema podjele na njihovo i naše, već samo Božije i ničije, osim Njegovo. Ali samo u jeziku je naš spas i naša sloboda, sloboda krvlju plaćena da ovaj okean ne presuši pred vatrom jedne svijeće. Zbog toga je na nama breme teže od dvije planine koje svakog trenutka pokušavaju se sručit’ na našu avliju. A mi ne smijemo pokleknut’ dok smo živi. Dok dišemo, živimo. Dok govorimo, dišemo.

Dan maternjeg jezika

Pozivamo vas da u petak, 21.02.2020.godine zajedno naglasimo važnost Dana maternjeg jezika. Ovo obilježavanje ćemo održati u auli naše Gimnazije, za vrijeme 5. i 6. časa prve smjene. Nadamo se da ćete nam pomoći uveličati ovaj dan, jer ipak

„Riječi su najmoćniji lijek koji je čovječanstvo koristilo.“

Pripremile: Kanita Babović i Layla Mulić

Generalna skupština UNESCO-a proklamirala je 1999. godine Dan maternjeg jezika, kao znak sjećanja na studente koji su 21. februara 1952. godine ubijeni u Daki u Istočnom Pakistanu (Bangladešu), jer su protestirali zbog toga što njihov maternji jezik nije proglašen zvaničnim.

Međunarodni dan maternjeg jezika obilježavamo kako bismo istakli važnost učenja jezika za razvoj višejezičnosti i razumijevanje među ljudima koji pripadaju različitim kulturama, kako bismo promovisali bogatu jezičku raznolikost koju baštinimo i ukazali na važnost prava na izučavanje i obrazovanje na maternjem jeziku.

Za mnoge ljude pojam njihovog maternjeg jezika povezan je s njihovim identitetom. U Irskoj, na primjer, pojam „ní tír gan teanga“ promiče jedinstvo, što znači„nema zemlje bez jezika“.

U svijetu se govori oko 6.000 jezika, a prema prognozama lingvista, do kraja 21. stoljeća više od polovine, čak i do dvije trećine jezika će izumrijeti.

Svake dvije sedmice u svijetu se ugasi po jedan jezik.