KAKO DO DOBROG PONAŠANJA DJETETA

Kako do dobrog ponašanja djeteta? Piše: Tomislav Kuljiš, autor programa Roditeljstvo 0-6, Centar ‘’Prirodno roditeljstvo’’

Pretjerano plakanje, bacanje na pod, prkošenje, zločestoća, sebičnost, neposlušnost, agresivnost, ne spavanje… i najboljeg roditelja dovode do samog ruba, a često i guraju preko ruba.

Obično povezujemo problematično i zahtjevno ponašanje djeteta sa sposobnostima nas kao roditelja, što često rezultira time da sam roditelj doživljava povremeno djetetovo nedolično ponašanje kao osobni neuspjeh i vlastitu sramotu. Ako je kod roditelja prisutan nedostatak unutarnjeg osjećaja osobne vrijednosti i prevladava nesvjesni strah da ispadne loš, ispadi djeteta mogu aktivirati snažniju agresivnost roditelja.

Naime, roditelj tada nesvjesno doživljava da ga dijete sramoti i da u očima drugih ljudi ispada nesposoban, što u njemu aktivira bolan osjećaj nevrijednosti od kojeg se brani agresivnošću prema djetetu. Tada stručni savjeti starog bihevioralnog pristupa o neophodnom discipliniranju djeteta, ignoriranju, čvrstim i neprobojnim granicama, korisnom kažnjavanju i kritiziranju padaju na plodno tlo i roditelj je dobio zvaničnu dozvolu od struke za grubi, beskompromisni i hladni odnos prema djetetu s ciljem podučavanja dobrom ponašanju i odvikavanja od ovog neprihvatljivo lošeg ponašanja. U ovom vrlo čestom obrascu nedostaje stvarno razumijevanje djeteta i korijena njegovih ponašanja, bez čega se ne možemo ispravno postaviti prema djetetu u tim trenucima.

U osnovi, povremena problematična ponašanja djeteta su posljedica:

1. Nedostatka potrebnih prirodnih uvjeta, točnije odnosa i stanja s roditeljem, koje dijete potražuje za svoj razvoj i na nedostatak kojih reagira burno. Dijete time ukazuje da nešto radimo suprotno od onoga što njegov sustav potražuje.

2. Legitimna posljedica nedozrelosti dječjeg mozga koji još uvijek nije razvio kapacitet za zrelija ponašanja i treba našu pomoć kako bi ostvario svoj potencijal dobrog ponašanja.

Umjesto da istražimo što je ono bitno, što ne pružamo djetetu, obično pokušavamo metodama, tehnikama, manipulacijom ili čak lijekovima, natjerati dijete da se prilagodi nama, našim potrebama i idejama. Stvaramo vlastitu sliku o tome kako bi dijete trebalo funkcionirati, ne uvažavajući pritom kako ono jednostavno nema sposobnost za bolje ponašanje. To nastojanje izigravanja prirode ide teško, dijete se buni do svojih krajnjih granica, a sve to najčešće ostavlja posljedice na djetetovu osobnost i na budući međusobni odnos, čime roditeljstvo postaje napornije svima. Stoga je iznimno važno da roditelji upoznaju svoje dijete i da razumiju kako ono funkcionira i što treba od njih, pogotovo u problematičnim situacijama.

Iako, najčešće u fazi trudnoće, imamo romantične ideje o svojoj djeci i vlastitom roditeljstvu, nema roditelja koji se nije osjetio zbunjen, bespomoćan i očajan zbog nemogućih i

zahtjevnih ponašanja djeteta. Pretjerano plakanje, bacanje na pod, prkošenje, zločestoća, sebičnost, neposlušnost, agresivnost, ne spavanje… i najboljeg roditelja dovode do samog ruba, a često i guraju preko ruba.

Kod takvih problema u roditeljstvu prvo što se pitamo je KAKO trebamo postupiti te tražimo pomoć i savjete. Međutim, to nije pravo pitanje. Ono što bi bilo daleko korisnije je postaviti pitanje ŠTO se tu događa. Prvo moramo razumjeti ŠTO se događa i pronaći razloge problematičnog ponašanja kako bismo mogli sami, primjereno jedinstvenosti i specifičnosti svog djeteta, iznaći KAKO djelovati. Svako dijete je specifično i u problematičnim situacijama različita djeca mogu trebati vrlo različite roditeljske reakcije. Stoga ideja univerzalnih recepata nije baš najbolje rješenje.

Proteklih desetljeća stručnjaci su razvijali ideje kako dobro odgojiti dijete i savjetovali roditelje raznim metodama koje bi trebale rezultirati dobrim ponašanjem djeteta. Roditelji su tražili savjete tek kad su se suočavali s problemima i nastojali „popraviti“ dijete smatrajući da je dijete postalo „neispravno“ i da ga određenom metodom treba učiniti „ispravnim“. Najčešće je bio problem u tome da se dijete bunilo na odnos koji je osjećalo da je pogrešan, ali se njegov bunt smatrao nečim što treba trajno iskorijeniti nekom tehnikom. Kao analogiju bih rekao, bavili smo se demontiranjem alarma koji nam smeta dok nas upozorava da radimo krivo. Ideja starog bihevioralnog pristupa je da se dijete namjerno loše ponaša i da ga treba natjerati, kroz kritike i kazne, da odustane od lošeg ponašanja ili motivirati, kroz nagrade i pohvale, da se dobro ponaša ili mu lijepo objasniti da shvati i da onda promijeni ponašanje. Ovdje u potpunosti nedostaje stvarno razumijevanje djeteta i njegovih kapaciteta po razvojnim fazama i spoznaja što dovodi do dobrog ponašanja.

Nažalost, ovakav pristup još je uvijek dominantan i naći će se u knjigama, člancima na internetu. Čuti ćete ga i od aktualnih stručnjaka koji su educirani po starom principu. Praksa nam pokazuje da to baš i ne funkcionira, da je takvo roditeljstvo teško i naporno kako roditeljima, tako i djeci te da se osobe kasnije sjećaju takvog odnosa u djetinjstvu kao povrjeđujućeg i potpuno krivog i promašenog. Ovaj pristup polazi od ideje da dijete treba „naučiti“ dobrom ponašanju, disciplinirati (vrlo slično dresuri) u osnovi po sistemu mrkve i batine smo to sada zovemo kazna, nagrada, pohvala i kritika.

Dobro socijalno ponašanje imperativ je opstanka i napretka svake jedinke. Priroda koja regulira neshvatljivo složen razvoj u maternici od dvije polustanice do savršenog organizma, sasvim sigurno nije prepustila razvoj dobrog socijalnog ponašanja novog bića podukama i instrukcijama starijih nesavršenih generacija.

Kapacitet za dobru socijalnu interakciju (čitaj: društveno prihvatljivo ponašanje koje omogućava napredak jedinke) rezultat je cjelovitog razvoja mozga (za koji postoje genetske predispozicije i potencijal), a za što su djetetu neophodni roditelji, ali ne da ga podučavaju ponašanju, nego da potiču i podržavaju razvojne procese u djetetu koji će u konačnici dovesti i do dobrog ponašanja. Sasvim sigurno je da će veliki dio „programa“ socijalnog ponašanja dijete usvojiti promatrajući same roditelje i njihovo funkcioniranje, a ne slušajući što mu oni govore.

Najnovije spoznaje iz neuroznanosti nam jasno ukazuju da dijelovi mozga koji nam omogućavaju dobro socijalno ponašanje i koji su odgovorni za doživljavanje drugih, osjećanje njihovog stanja, za empatiju, kontrolu afektivnih reakcija, uviđavnost, strpljenje, emocionalnu samokontrolu …, su u prvim godinama iznimno osjetljivi na stanja stresa, emocionalne disreguliranosti, straha, nesigurnosti koja djeluju razorno na njihov razvoj. Nedostatak uvjeta bliskosti, povjerenja, prepuštenosti i sigurnosti kod djeteta u ranom periodu, rezultira nepotpunim razvojem ovih dijelova mozga koji reguliraju ponašanje. Paradoks je da upravo odgojne metode kažnjavanja i kritiziranja guraju dijete u emocionalna i fiziološka stanja koja usporavaju njegov socijalno-emocionalni razvoj, postaju uzrok i kasnijeg lošeg ponašanja. To nikako ne znači da dijete ne treba granice i čvrste roditeljske stavove. Upravo iskustvo prorađivanja frustracije, jer nešto nije kako bi ono htjelo, uz roditeljsku utjehu i podršku (istovremeno dok postavlja granicu) omogućava djetetu da razvije cjeloživotnu sposobnost „prihvaćanja neprihvatljivog“.

Sve nove spoznaje jasno ukazuju da dobro socijalno ponašanje dolazi kao rezultat ostvarenja prirodnog potencijala djeteta (njegovog mozga), za što su preduvjeti roditeljstvo prožeto povezanošću, povjerenjem, sigurnošću, emocionalnom regulacijom i bliskošću.

Trenutno prevladavajući stari bihevioralni pristup je orijentiran na konačni rezultat u vidu nametanja dobrog ponašanja koje onda postaje prisilno, automatsko i nevoljno, i s kojim je stvarna osobnost djeteta u svjesnom ili samo unutarnjem konfliktu. Evolucijski gledano, koncept nesvjesnog usvajanja obrazaca ponašanja razvijenih kroz iskustva je imao svoju veliku i značajnu ulogu u formiranju automatskih programa ponašanja. I danas je aktivan kao mehanizam u djetetu, ali nikako nije dovoljan za cjelovit razvoj buduće zrele osobe te nije primjeren čovjeku kao vrsti. Inzistirajući na njemu propušta se prilika da se razvije svjesno i voljno socijalno dobro ponašanje, kao spontana sposobnost zrele osobnosti.

U društvu su jasno vidljive posljedice bihevioralnog pristupa roditeljstvu kroz preveliki broj nezrelih odraslih osoba koje imaju problema s ponašanjem, emocionalnom regulacijom, reakcijama, partnerskim odnosima. Muči ih velika emocionalna nestabilnost, potrebitost i nesamostalnost, nedostatak emocija i empatije te svjestan ili podsvjestan osjećaj osobne nevrijednosti.

Povećava se kroz desetljeća broj svih vrsta ovisnosti od legalnih (alkohol, cigarete) do nelegalnih narkotika, a cijeli niz poremećaja koji kvare kvalitetu života pojedinca prolazi nezamijećeno, kao što su radoholičarstvo, pretjerana potrošnja, pretjerani perfekcionizam, potreba za dokazivanjem i uspjehom i sl.. Sve su to nesvjesni pokušaji osobe da umiri unutarnji nemir, nezadovoljstvo, emocionalnu bol i strah koji su se ugradili u ranom djetinjstvu kroz neadekvatan odnos roditelja. Naravno, i tako se može živjeti život, no da li doista to želimo svom djetetu? Terapeutska praksa svakodnevno pokazuje jasnu vezu nabrojanih problema odrasle osobe s povredama u najranijem djetinjstvu i neadekvatnim roditeljstvom koje je primjenjivalo odgojne bihevioralne metode.

Srećom, saznanja koja dolaze iz područja razvojne psihologije i neuroznanosti, osobito razvoja samog mozga, vrlo nam precizno osvjetljavaju zašto dolazi do tih devijacija u osobnosti, koji dio mozga se nije dovoljno razvio zbog čega osoba ima problema s ponašanjem, reakcijama, doživljajem sebe i svijeta. Danas je jasno koji su to uvjeti roditeljstva nedostajali i što je dovelo do toga.

Najljepši dio priče je to što se polako stvara slika roditeljstva koje potiče prirodne razvojne procese i rezultira dobro „posloženom“ zdravom i cjelovitom osobnošću koja je danas dostupna novim generacijama roditelja.

On-line program e-Roditeljstvo 0-6 početak novog ciklusa!

Želite ostvariti duboku povezanost s vašim djetetom, te znati prepoznati njegove razvojne potrebe? Voljeli biste naučiti kako se kvalitetnije nositi s dječjim burnim emocionalnim stanjima? Neposlušnost vašeg djeteta vas izbacuje iz takta? Niste sigurni kada i kako djetetu postaviti granicu?

Ukoliko su vam ova pitanja bliska, pridružite nam u programu Centra Prirodno roditeljstvo e-Roditeljstvo 0-6.

Program e-Roditeljstvo 0-6 traje godinu dana, te se sastoji od:

■ 30 sati video predavanja Tomislava Kuljiša, koja prate kronološke

faze dječjeg razvoja, a podijeljena su u 5 razvojnih cjelina.

■ 5 interaktivnih on-line predavanja s Jelenom Stanković. ■ 5 iskustvenih on-line radionica s Jelenom Stanković. ■ Članstva u zatvorenoj on-line grupi za edukaciju i podršku u kojoj

možemo postavljati pitanja i dijeliti svoja roditeljska iskustva.

Više o programu saznajte ovdje: https://ipd-center.eu/programi/cpr/ Program možete upisati ovdje: https://ipd-center.eu/programi/ cpr/#kotizacija-i-upis-programa-e-roditeljstvo-0-6

ZIMA uzTRUDI

TRUDI MIRISNI BALZAM U GELU

Trudi mirisni balzamni gel sadrži prirodne ekstrakte i eterična ulja niaulija, mente, smreke i kamilice, čijim se udisanjem na prirodan način olakšava disanje. Koristi se inhalacijom iz vodene pare, direktnom inhalacijom ili utrljavanjem u prsa što se osobito preporučuje prije spavanja, jer smiruje i olakšava san.

TRUDI TEKUĆI PUDER s rižinim škrobom

Izuzetno bogat puder u kremi,daje trenutno olakšanje iziritiranoj i mokroj dječjoj koži. Formula na bazi rižinog škroba i ulja babasu palme (Orbignya oleifera) štiti kožu ostavljajući je ugodno suhom i hidratiziranom. Može se koristiti svakodnevno,nije potrebno ispirati. Dermatloški ispitano na osjetljivoj koži. Ne sadrži boje, parabene ni mineralna ulja.

TRUDI HIDRATANTNA KREMA S PROPOLISOM I NEVENOM, 100 ML krema za lice i tijelo

Hidratantna krema za svakodnevnu njegu kože lica i tijela. Sadrži propolis i ekstrakt nevena koji imaju protuupalno i umirujuće djelovanje, ulje slatkog badema i shea maslac koji imaju filmogena svojstva te štite kožu od dehidracije.