Page 1

KONTESA DORA PEJAČEVIĆ | časopis TD Dora Pejačević Našice i OGŠ Kontesa Dora Našice | godište 4., broj 4, 10. rujna 2016. | ISSN 1849-5125

Tko želi ljubiti Život, taj mora živjeti Ljubav. (D. Pejačević)

Kontesa Dora Pejačević tragovima prve hrvatske skladateljice

* Daniel Kopri: RIJEKA SNOVA ŽIVOT ZNAČI * Silvija Lučevnjak: OD SLAVONSKIH RAVNI DO KNEŽEVOG DVORA U DUBROVNIKU * Renata Bošnjaković: POVIJEST MEMORIJALA DORE PEJAČEVIĆ * Marijan Bakač: AMATERSKO KAZALIŠTE... ZAJEDNIČKI KORIJENI * Dubravka Balent: OD NAŠICA PREKO DUBROVNIKA PA DO FINSKE * Grad Našice: BRANKO UVODIĆ - POČASNI GRAĐANIN NAŠICA * Marina Kopri: NAŠICE - ŠOPRON - BEČ - BUDIMPEŠTA - NAŠICE * Dean Kopri: ONCE I HAD A DREAM * Mustafa Topčagić: SMOKE ON THE WATER UZ ZBOR I TAMBURICE * Vatroslav Katić: OSKARI ZNANJA (PONOVNO) U NAŠICAMA


KONTESA DORA PEJAČEVIĆ časopis TD Dora Pejačević Našice i OGŠ Kontesa Dora Našice godište 4., broj 4

Kojim riječima pokrenuti svoju umornu Dušu i svijest poslije tako ispunjene školske godine.

Nakladnici: TAMBURAŠKO DRUŠTVO DORA PEJAČEVIĆ NAŠICE OSNOVNA GLAZBENA ŠKOLA KONTESA DORA NAŠICE

Produhovljeni su davno zapisali kako treba krenuti od samog izvorišta gdje je početak svake male kapi koja se nizvodno slijeva u veliku rijeku.

Za nakladnika: DANIEL KOPRI, prof. MARINA KOPRI, prof. Urednik: DANIEL KOPRI, prof. Lektorica: SANJA SILJANOSKA, prof. Korektor: MARIJAN BAKAČ, prof. savjetnik Grafički urednik: ZVONKO PINTER Fotografije: DRAGOLJUB SILJANOSKI RENATO HRKAĆ IVAN ĆOSIĆ VATROSLAV KATIĆ ZVONKO PINTER JOSIP LEDINŠĆAK Naslovnica: ZVONKO PINTER ŽIVOT CVIJEĆA (autorski rad gđe Marije Lachner) Grafička priprema: TISAK d.o.o. Našice, Kralja Tomislava 4 Zahvaljujemo Osječko-baranjskoj županiji, Gradu Našicama i Mjesnom odboru Grada Našica koji su omogućili tiskanje ovog izdanja. Rujan 2016. godine

Svečanim koncertom Tomohira Adachia iz Japana, simfonijskog orkestra, solista i mješovito-pjevačkog zbora HNK Osijek na sam 130. rođendan Dore Pejačević željeli smo na ljetnoj pozornici našega grada zahvaliti prvoj hrvatskoj skladateljici na glazbeno-umjetničkoj ostavštini i brandu koji je prepoznat u cijelom svijetu. Prvi put u 30 godina OGŠ iznevjerili smo Dorino povjerenje. Svečani koncert mogao je mogao biti 9. ili 11. rujna 2015., ali ne, na sam Dorin rođendan 10. rujna, zbog kiše i preniske temperature Tomohiro Adachi je bez potpore HNK Osijek i u skromnijem programu mogao odmuzicirati samo u našoj koncertnoj dvorani. Stara mudrost kaže kako se po jutru dan poznaje, ali mi nismo prihvatili drevnu misao, nego zasukali rukave i kao uvijek dali posljednju kap krvi da ostvarimo sva planirana umjetničko-kulturna događanja. Klavirski koncert japanke Yoko Nishii, predstavljanje njezinog nosača zvuka i trećeg broja naše publikacije Kontesa Dora Pejačević preklopile su se 15. 9. 2015. Dva sprovoda, koja su spriječila glavne urednike (moju malenkost i mog dragog suradnika Zvonka Pintera) da nazoče predstavljanju trećeg broja publikacije, bio je nastavak negativnih vibracija koje su nas uvele i pratile u novoj školskoj godini. Legendarni našički profesor Marijan Bakač, korektor i predstavljač sva tri broja publikacije ponovno je na svoja žilava umirovljenička leđa zdušno prihvatio i ovaj kulturni događaj.

Osnovna glazbena škola Kontesa Dora Našice Tamburaško društvo Dora Pejačević Našice Zavičajni muzej Našice Hrvatska narodna knjižnica i čitaonica Našice

Zaprežna kola koja krenu nizbrdo treba pustiti neka se razbiju jer ih ne možemo zaustaviti!!! Tako je i bilo...


Riječ urednika

RIJEKA SNOVA ŽIVOT ZNAČI Uzdigli smo se kao Feniks, još uvjereniji kako je smisao života svakog čovjeka u njegovim rukama, mislima i osjećajima!

Rijeka života teče dalje i uvodi nas u homosapiensku potrebu čovjeka za natjecanjem i provjerom svojih strukovno-nadarenih ili naučenih posebnosti.

Diplomski koncert studenata muzičke akademije iz Zagreba Teodore Sucala Matei, kćerke našeg profesora Teodora i Tvrtka Emanuela Galića, pokazao je svu ljepotu i mogućnosti glazbala uvažene princeze Violine i mladih glazbenika.

Tako je i komorni tamburaški sastav s mentorom mag. mus. Deanom Koprijem, kao i prošle godine pobijedio na državnom natjecanju glazbenih škola i kao najbolji sudjelovao na koncertu najboljih iz cijele Hrvatske.

Rijeka Pitagorine savršene harmonije (harmonija=sklad) nastavila se slijevati po nama kada je naš tamburaški orkestar, po tko zna koji put, sudjelovao na HRT-ovom serijalu „Lijepom našom“.

Poziv za sudjelovanje uputio nam je, naravno, još tada budući počasni građanin Grada Našica, Našičanin Branko Uvodić. Što drugo smo mogli svirati nego Doru Pejačević.

tragovima prve hrvatske skladateljice

Hotel „Park“ Našice, u suradnji sa Zavičajnim muzejom organizirao je „Grofovsku večer“ na kojoj je muzicirao i komorni tamburaški sastav. Predstavljanje knjige Krešimira Mišaka zbilo se u istom prostoru i u isto vrijeme. Supruga i moja malenkost bili smo ponosni što je voditelj naj HRT emisije „Na rubu znanosti” i uživao u grofovskim delicijama.

3


Javne glazbene satove svih odjela OGŠ kao i svake školske godine ispunili su i uveličali svojim dolaskom roditelji, bake, djedovi i prijatelji u našičkoj koncertnoj dvorani. Božićni koncert najboljih učenika škole slio se u istu životnu rijeku. Akademski pjevački zbor iz Osijeka, sopranistica Gabrijela Škraba uz klavirsku pratnju Davora Dedića i neponovljivu dirigenticu Antoanetu Radočaj-Jerković u Župnoj crkvi sv. Antuna Padovanskog Našice zatitrao je emocije mnogim slušateljima. Dječji vrtić Zvončić Našice - Grad Našice uvijek je plodno tlo za glazbeni sat budućim učenicima naše škole pa je tako bilo i ove školske godine - upoznavanje vrtićanaca sa svim instrumentima koje jednoga dana i sami mogu svirati i učiti. Veličanstvenim koncertom tamburaškog orkestra, rock benda “Put na istok”, vrsnih domaćih solista i dječjeg pjevačkog zbora, pod znakovitim nazivom „Na višim frekvencijama“ ponovno smo potvrdili širinu glazbenih mogućnosti Tamburaškog društva i Osnovne glazbene škole.

Početak 2016. obilježili su audicijski koncerti učenika za odlazak na regionalna natjecanja što je vidljivo istaknuto u prilozima 4. publikacije. Šaljivo-ozbiljni koncerti pod maskama uvijek pružaju mogućnost učenicima interpretirati skladbe bez treme, jer skriven pod maskom “skrivaš” svoje mane, ali naglašavaš vrline. Posebno otkačen koncert bio je koncert u hotelu „Park“ Našice pod nazivom „The music awakens“. Svi pod maskama, opušteni, raspoloženi… Hotel prepun slušatelja željnih drugih glazbenih sadržaja različitih od onih kojima smo svakodnevno bombardirani. Dva regionalna natjecanja, veliki uspjesi naših učenika, profesora i koncert Tomohira Adachia u HNK u Osijeku i Rijeka snova se prelila. Darovali smo središtu naše županije najvrijednije što je bilo u du-

4

KONTESA DORA PEJAČEVIĆ


hovno-umjetničkom smislu: koncert japanskog pijaniste s djelima prve hrvatske skladateljice, kontese Dore Pejačević. Smotre, državna natjecanja, uspjesi, javni glazbeni sati svih odjela OGŠ, maturalni koncerti, animacijski koncerti i naravno MFHTG Osijek i zlatna paketa Tambura Paje Kolarića. Nikada nije bilo teže!? Dirigentica-ravnateljica preopterećena odgovornošću pravno-kreativnog vođenja škole, a ja, gotovo dva tjedna s upalom pluća i bolešću ostalih parametara zdravlja materije na internom odjelu. Dan Osječko-baranjske županije, za umorne junake tamburaškog orkestra, dirigenticu i mene bila je uzvišena svečanost na kojoj smo uzdignuta čela sudjelovali i zatitrali emocije svih nazočnih. Koncertom tamburaškog orkestra u Crkvi sv. Antuna Padovanskog dan prije najsvečanijeg našičkog dana, Antunova, ponovno smo potvrdili duhovnu povezanost nas glazbenika i temelja vjere našega grada. Koncertom za polaznike glazbene igraonice, maturalnim koncertom nekadašnjeg učenika Mateja Fridla i prijamom nagrađenih učenika kod gradonačelnika Grada Našica, službeno je završila 2015./2016. školska godina.

talno smo zapisali … Uvijek mi je žao Našičana koji propuste takve svemirske koncerte. Naravno, sve je moralo završiti skladbom riječkog kantautora Nene Belana „Rijeka snova“ - jer su snovi emocije koje pokreću Život. Kao i svake školske godine kada su junaci iscijeđeni dolaze najveći psihofizički napori. Prošle godine Tuzla, a ove Šopron, Beč, Budimpešta! Dva koncerta u Šopronu, u Crkvi sv. Mihovila a drugi svečani na trgu … To bi bio kraj da ravnateljica OGŠ Kontesa Dora prof. Marina Kopri nije organizirala izlet za djelatnike Škole u sveti grad Vukovar, Muzej vučedolske kulture i upoznavanje s Iločkim podrumima. Meditiram pod trijemom dvorca OGŠ, tamburaškog društva i naših emotivno-kulturnih susjeda prijatelja iz Radija Našice… Jedino društvo mi je domaći „Otrok od Boga“ zmija bjelouška i razmišljam: zašto (Warum? - D. Pejačević) me doktor Rončević – Bucko i vrsni djelatnici internog odjela našičke bolnice nisu pustili da prijeđem u drugu dimenziju.

Po titranju Pitagorine savršene harmonije Rijeka života, snova i emocija tada se morala izliti!!!!!!! Svečana dodjela Oskara znanja u Zagrebu preklopila se preko koncerta “Riječko-našička legenda”! Vatroslav Katić je „s osmjehom kroz život“ sudjelovao na svečanim dodjelama priznanja. Oskare su ponovno, kao i prošle godine, osvojili tamburaši komornog sastava mag. mus. Deana Koprija ali i riječki Pjevački zbor mladih Lira, Andree Kopri koja je svoje glazbeno-pedagoško iskustvo ove školske godine prelila iz Našica u Rijeku.

ŽIVOT JE BOŽANSKA RIJEKA I OSTVARI U NJOJ SVOJE SNOVE.

Preveliki glazbeni spektakl na kojem su vizualno i atraktivno zabljesnuli i Vitezovi Ružice Grada digi-

P.S. Riječ urednika pisana u titrajima hrvatskog Svetog pisma!

tragovima prve hrvatske skladateljice

5


RIJEKA

6

KONTESA DORA PEJAČEVIĆ


MJESEC HRVATSKE KNJIGE 2015.

KREŠIMIR MIŠAK PREDAVANJE: “SVJETLOST - LIJEK BUDUĆNOSTI” 6.11.2015., 19:30 SATI HOTEL “PARK” NAŠICE

Organizatori:

Hrvatska narodna knjižnica i čitaonica Našice Ogranak Matica hrvatska Našice

SNOVA

tragovima prve hrvatske skladateljice

7


Daniel Kopri: Našički komorni tamburaški sastav ponovno pobijedio!

JEDINI IZ SLAVONIJE NA ZAVRŠNOM KONCERTU NAJBOLJIH Tamburaški komorni sastav učenika Osnovne glazbene škole Kontesa Dora iz Našica pobijedio je na 53. hrvatskom natjecanju učenika i studenata glazbe u disciplini KOMORNI SASTAVI od 6 do 9 članova, s osvojenih 99,10 bodova. Natjecanje je organiziralo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, Agencija za odgoj i obrazovanje te Hrvatsko društvo glazbenih i plesnih pedagoga. Nakon prve nagrade na regionalnom natjecanju u Bjelovaru, devet malih tamburaša izborilo je pravo natjecanja i na državnom natjecanju koje je organizirano u dvoranama Muzičke akademije Zagreb, a također i Završni koncert prvonagrađenih. Nedoživljeni pedagoški događaj u mojoj dugogodišnjoj praksi zbio se na sam dan natjecanja. Pred sam polazak u Zagreb, roditelji bugarijaša Filipa Kasapovića su nam javili kako im je sin bolestan, s visokom temperaturom te da ne znaju je li sposoban sudjelovati na ovako značajnom natjecanju. Misija je postala upitna, a mentor mag. mus. Dean Kopri je, naravno, prepustio roditeljima odluku o Filipovom odlasku u Zagreb, a to je značilo i odustajanje cijelog komornog sastava od natjecanja. Tada se dogodilo nešto veličanstveno! Roditelji su se složili da im bolestan sin putuje s nama na natjecanje, a oni će osobnim automobilom odmah poslije natjecanja doći po njega u Zagreb i odvesti ga kući! Tako je i bilo. Komorni sastav naše škole zadivio je ocjenjivački sud, a

Filipovi roditelji, majka Ljiljana i otac Željko, odvezli svoga dehidriranog sina u Našice. Djeca teško mogu uspjeti kroz svoje školovanje ako nemaju podršku roditelja, a ovo je bio pravi primjer OBITELJI PUNE LJUBAVI. Na samom činu natjecanja potpora učenicima bila je i gotovo cijela obitelj Kopri, mama Marina, tata Daniel i mentor sin Dean Kopri. Vratili smo se u Našice autoputom po gustoj magli, čuvani i paženi od profesionalne žene/vozačice Melite Abičić. Tambure, note i stalke pospremili smo u našu školu... Okrugli stol članova ocjenjivačkog suda događao se u 17 sati, a moja intuicija mi je govorila da pričekam konačne rezultate svih natjecatelja. Sjeo sam u najbliži kafić u Našicama i nervozno iščekivao. Zazvonio je mobitel i tajnik HDGGP-a, Josip Burjan, osobno mi je čestitao i priopćio kako je Komorni sastav OGŠ Kontesa Dora Našice pobijedio u svojoj kategoriji i da se idući dan moramo vratiti u Zagreb i svirati na koncertu najboljih. Tek pristiglim, izmorenim i bolesnim učenicima, trebalo je reći kako se trebamo vratiti u Zagreb idućega dana. Mentor Dean Kopri prihvatio se mobitela i krenuo u pedagoško-motivacijsku dimenziju povratka u Zagreb. Propozicije natjecanja nalažu sudjelovanje na

8

KONTESA DORA PEJAČEVIĆ


Završnom koncertu najboljih ako polučite najviše bodova u svojoj kategoriji, a učenicima nije bilo žao što su se morali po drugi put vratiti u Zagreb. U četvrtak, 3. prosinca, imali su natjecanje, a Završni koncert u subotu, 5. prosinca. Tako su autobusom prešli preko 1000 kilometara za ovog 53. natjecanja učenika i studenata glazbe, vozeći se od Našica put Bjelovara i Zagreba. Mentor je svojim učenicima organizirao zanimljivosti, pa su posjetili Muzej iluzija, Arena centar, pogledali 3D film, klizali se u Ledenom parku... U Programu Završnog koncerta sudjelovali su, uz četiri škole iz Zagreba, jedna iz Splita i mi iz Našica, koji smo jedini predstavljali Slavoniju.

tragovima prve hrvatske skladateljice

Članovi sastava su: Božidar Černava, Katarina Vrekalović, Luka Tomljanović, Benjamin Čejka, Dino Drgalić, Nina Vukmirović, Filip Kasapović, Luka Kolarić i Petar Guljaš. Jednak uspjeh ostvarili su našički učenici na prošlogodišnjem državnom natjecanju komornih sastava u Opatiji. Godina velikih obljetnica, 130 godina od rođenja Dore Pejačević (čije ime i djela promovira škola) i 30 godina glazbene škole u Našicama, ovim uspjehom završava u najljepšem svjetlu.

9


Daniel Kopri: Koncert našičkog tamburaškog orkestra i rock benda “Put na istok”

NA VIŠIM FREKVENCIJAMA ŽIVJETI I TITRATI NA VIŠIM FREKVENCIJAMA, zapisao je jedan filozof, dar je od Boga, ali i obveza prenošenja istih svojim Bližnjima!!!!!!! Koncertom Tamburaškog komornog sastava Osnovne glazbene škole Kontesa Dora (pobjednika u svojoj kategoriji na ovogodišnjem državnom natjecanju komornih sastava) i Tamburaškog društva Dora Pejačević (srednjoškolskih učenika koji ne trate svoju mladost), našičkog kultnog rock benda “Put na istok”, Dječjeg pjevačkog zbora OGŠ Kontesa Dora i domaćih vokalno-instrumentalnih solista, ponovno je potvrđeno shvaćanje smisla života organizatora uvoda ovoga teksta!

certa „Na višim frekvencijama“ emotivno je titrao za nas najbolji bend „Put na istok“, čiji je rock program pokrenuo trogodišnju Elenu na plesne improvizacije koje su kod posjetitelja koncerta potaknule i suze! Jer, u početku bijaše riječ, a riječ je LJUBAV, ENERGIJA, FREKVENCIJA i GLAZBA!

Program koncerta govori sto riječi, slike s koncerta još tisuću, a mala “bubica” Elena Mihaljević sa svojim spontanim plesom i improvizacijom je dokazala čudesnu moć glazbe. Naime, šlag na torti kon-

10

KONTESA DORA PEJAČEVIĆ


tragovima prve hrvatske skladateljice

11


Daniel Kopri

TOMOHIRO ADACHI I ORKESTAR HNK U OSIJEKU IZVELI KONCERT ZA KLAVIR I ORKESTAR DORE PEJAČEVIĆ Svečanim koncertom japanskog klaviriste Tomohira Adachija i Simfonijskog orkestra HNK u Osijeku, koji su organizirali Osnovna glazbena škola Kontesa Dora, Tamburaško društvo ‘’Dora Pejačević’’, Zavičajni muzej Našice i Hrvatska narodna knjižnica i čitaonica Našice, a povodom 93. godišnjice smrti prve hrvatske skladateljice Dore Pejačević i 30. obljetnice Osnovne glazbene škole u Našicama, prvi je ovogodišnji sadržaj 22. Memorijala Dore Pejačević. Pokrovitelji koncerta bili su Osječko- baranjska županija i Grad Našice. Protokol koncerta uvodne večeri organizatori su namijenili ravnateljici OGŠ Kontesa Dora Marini Kopri, gradonačelniku Našica Krešimiru Žagaru, osječkim domaćinima, zamjeniku gradonačelnika Osijeka Vladimiru Hamu, zamjeniku župana Osječko – baranjske županije Draganu Vulinu i uvaženom gostu, Njegovoj ekselenciji Keiji Ide – Veleposlaniku Japana u RH. Prvi dio koncerta japanski pijanist Tomohiro Adachi izveo je dvije skladbe Dore Pejače-

vira hrvatsku glazbenu i kulturnu baštinu u Japanu, Istočnoj Aziji i Australiji. Predsjednik je društva i poziva vrhunske glazbenike iz Japana i inozemstva koji izvode hrvatske skladatelje (B. Kunca, F. Parača, B. Papandopula, I. Josipovića i posebno D. Pejačević). Glazbeni domjenak nakon koncerta priredili su Tamburaški orkestar TD ‘’Dora Pejačević’’ i OGŠ Kontesa Dora sa solistima i profesorima glazbene škole. Posebno iznenađenje za nazočne goste iz Japana bile su japanske skladbe, skladbe Dore Pejačević i našeg slavonskog folklora. “Dan nakon velikog koncerta u Osijeku japanski pijanist je, naravno, doputovao i u Našice, grad žene

vić te izbor klavirskih djela japanskih skladatelja, a u drugom dijelu, pod ravnanjem dirigenta Filipa Pavišića i Simfonijskog orkestra Osječkog HNK izveo je koncert za klavir i orkestar u g-molu op.33, prvo takvo djelo skladano u povijesti hrvatske glazbe kojeg je komponirala Dora Pejačević. Pijanist Tomohiro Adachi osnivač je Japansko – hrvatskog glazbenog društva u Tokiju, koje promo-

12

KONTESA DORA PEJAČEVIĆ


skladateljice Dore Pejačević” rekao nam je predsjednik Memorijala Dore Pejačević i autor ovoga teksta te dodao da nije slučajno što se njegov dolazak dogodio upravo 8. ožujka, na Dan žena. Posjet grobu Dore Pejačević uz polaganje cvijeća i paljenje svijeća,

tragovima prve hrvatske skladateljice

šetnja našičkim parkom, misa u Crkvi sv. Antuna Padovanskog i druženje s prijateljima iz Grada Našica ispunilo je dan velikog promotora skladateljice Dore Pejačević, drugih velikih hrvatskih skladatelja, hrvatske kulture i države Hrvatske.

13


Daniel Kopri

“PUT NA ISTOK” & ROCK’N’ROLL Sadašnja postava “divljeg” našičkog rock benda “Put na istok” zasigurno je skupina različitih karaktera ljudi koji svojim posebnostima oplemenjuju koncerte i nama prenose svoje emocije. Prvotravanjska večer ove godine bila je prava prigoda za potvrdu ovih mojih spoznaja. Dublin’s pub Našice, prepuni separei zaljubljenika u rock’n’roll, “atomska” ozvuka, light-show i nabrijani rokeri za epsku pustolovinu! Već od prvih glazbeno-neprolaznih vinilnih zapisa bilo je jasno kako će ovo biti koncertna noć za pamćenje. Raspjevan, otkačen, a u nekim skladbama i ozbiljan vokal jedinstvene Ane Pinter pokazao je kako alti i mezzosoprani mogu ispjevati sve što su muške “tenorčine” povijesnih bendova ostavile iza sebe! Zašto nije išla na natjecanje “The Voice”, uvijek se pitamo. Solo gitarist benda, moj prijatelj Renato Hrkać posebno je filozofsko pitanje. Čovjek koji u našem

14

društvu najmanje govori, ne vrijeđa druge ljude, za razliku od mene, kuha bolje od svih ljudi koje poznajem, a svira električnu gitaru kao da je iz neke druge dimenzije. Kako mi je rekao jedan glazbenik i prijatelj, Renato je rođen u Bosni, a ona je za vrijeme Juge imala najbolju frekvenciju za rock bendove, pa su tamo žarili i palili Indexi, Bijelo dugme, Teška industrija... Najstariji po godinama, ali ne i u duši, bubnjar Edo Kiš, nepoznanica je koju također s razumskim shvaćanjem života nisam sebi mogao objasniti. Kako čovjek s metalnim šipkama u nozi može odraditi nabrijani trosatni koncert? Zdenko Perković također je posebna priča skromnog bas-gitariste, za kojeg ne postoje skladbe iz rock literature današnjeg homo sapiensa koje ne može odsvirati. Klavijaturist benda, Dražen Koprivčić (moj rođak, mali Kopri) tema je za poseban broj publikaci-

KONTESA DORA PEJAČEVIĆ


je! Završio je osnovnu glazbenu školu u Našicama, bio u prvom sazivu Tamburaškog komornog sastava (2004. godine) u Zadru, kada su pobijedili gudače, puhače i udaraljkaše iz cijele Hrvatske. Svira u dva benda i po potrebi pomaže našem Tamburaškom orkestru, a jedini “tipfeler” mu je da prosječno igra belu! Dublin’s pub se (ipak) nije srušio. A i zašto bi? Većina slušatelja bila su starija gospoda koja su svoje emocije gradila putem rock’n’roll vibracija i stoga još imaju mladenačku vitalnost! Kako mladima otvoriti svijest prema glazbi koja je neprolazna, pitanje je s kojim se borim cijeli život. “Put na istok” ide dalje! To je njihov glazbeni put koji su izabrali, ali i koji je izabrao njih!!!!!!!

tragovima prve hrvatske skladateljice

15


Daniel Kopri

KONCERT TAMBURAŠKOG ORKESTRA U „SVEMIRSKOM CENTRU KULTURE“ VALPOVO Na poziv ravnatelja Osnovne škole M.P. Katančić Valpovo, pri kojoj je i glazbena škola, sudjelovali smo na jednom koncertu glazbenog tjedna. Osim nas, koncert su titrali glazbene škole iz Vinkovaca, Vukovara i domaćini iz Valpova. Kako nam je školska godina bila složena u neuobičajenim frekvencijama, tako i ovaj sadržaj nije mogao proći lako! Naime, dirigentica tamburaškog orkestra Marina Kopri je nekoliko dana prije koncerta s visokom temperaturom i oštrom gripom zalegla u krevet. I ovaj projekt, kao i natjecanje komornih sastava u Zagrebu postao je upitan…Međutim, kao što majke štite i čuvaju svoju djecu, tako i djeca vole i pomažu svoju mamu, pa je i bilo razumljivo što je sin Dean Kopri odlučio dirigirati ovako značajnim koncertima! Dean je dvije godine bio dirigent u osječkom Paji Kolariću i s juniorskim tamburaškim orkestrom na

16

MFHTG 2010. osvojio zlatnu plaketu „Tambura Paje Kolarića“. Njegovim odlaskom iz „Paje“, osječki tamburaški orkestar nikada više nije dostigao takav nivo interpretacije. „Krv nije voda“, pa smo bili svjedoci kako sin gotovo u potpunosti ima mamine dirigentske sposobnosti! Dvije probe s orkestrom i bio je spreman i motiviran dirigirati u valpovačkom centru kulture. Program koncerta bio je široko posložen - od Dore Pejačević, Dmitrija Šostakoviča, Leonarda Cohena, Led Zeppelina, Nene Belana, pa do virtuozne skladbe „Legenda Ružice Grada“ samog dirigenta. Solistički su sadržaji ojačani učenicima: Kristijanom Pinterom, Ninom Kolđeraj, te djelatnicima Osnovne glazbene škole Kontesa Dora - Arianom Škrinjar i Mariom Hujem, a po prvi puta i osječkom studenticom iznimnoga glasa, Helenom Dadić. Solo gitarist kultnog našičkog rock benda „Put na

KONTESA DORA PEJAČEVIĆ


istok“, gospodin Renato Hrkać i nekadašnji učenik Krunoslav Mihaljević, bili su šlag na torti zvučne slike neobično zanimljivog koncerta.

Sa sjetom u duši žalim što i naše Našice, s obzirom na kulturno umjetničku tradiciju i sadašnje sadržaje, nemaju takav kulturni centar.

Koncert su domaćini organizirali u „svemirskom centru kulture“ M.P. Katančić, u amfiteatralnoj dvorani s 339 sjedećih mjesta. Centar je službeno otvoren 27. listopada 2011. i pravi je biser višenamjenske građevine u našoj Slavoniji.

Poslije prospavane noći splasnuli su osjećaji, a prevladali oni o „jukeboxu“, tamburašima orkestra koji su i u ovakvoj prigodi i s dirigentom, „maminim glazbeno udarenim sinom“ zaslužili 100 bodova!!!!!!!

tragovima prve hrvatske skladateljice

17


Marina Kopri

ZAJEDNIČKI KONCERT KLAVIRSKOG ODJELA U LABINU Učenici klavirskog odjela naše glazbene škole boravili su dva dana (13. i 14. svibnja 2016.) u Labinu. Domaćin je bila Osnovna umjetnička škola Matka Brajše Rašana. Bio je to uzvratni susret. Poučno i zabavno, moglo bi se ukratko reći. Nakon uspješnog i lijepog zajedničkog muziciranja učenici su razgledali Stari grad Labin, muzej, rudnik i Rabac gdje su na rivi prisustvovali različitim glazbenim sadržajima na otvorenju regate, te se vozili turističkim brodom. Povremeno je bilo kišno, ali ništa nije poremetilo planirani sadržaj brižnih domaćina. Sedamnaest učenika pripremile su za nastup profesorice Sanja Vazdar i Darija Vlajnić, pročelnica klavirskog odjela.

18

U pratnji učenika bila sam ja, ravnateljica OGŠ, koja sam prije koncerta darovala fotografiju Dore Pejače-

KONTESA DORA PEJAČEVIĆ


vić ravnateljici Meliti Lasek Satterwhite. Uzvratila je tradicionalnom keramičkom bukaletom za vino. Naši učenici su noćili u obiteljima učenika. Ovom prilikom zahvaljujemo se roditeljima, jer je sve bilo u najboljem redu. Prijateljstva su se razvila. Po povratku prema kući, prošetali smo riječkim korzom, pojeli sladoled i popili kavu u pješačkoj zoni. Nezaobilazan je bio i McDonald’s! Na Zajedničkom koncertu nastupili su naši učenici: Nina Sabo, 2.r., Hana Knežević, 2.r., Leonarda Antolović, 4.r., Tereza Sabo, 2.r., Anja Ergović, 2.r., Mihael Ferčec, 4.r., Barbara Gajić, 4.r., Dorian Štrbo,

tragovima prve hrvatske skladateljice

5.r., Patricia Mandić, 4.r., Sara Mendroš, 5.r., Paula Bijuklić, 5.r. i Ivan Kovačić, 6.r. Učenike za nastup pripremili: Darija Vlajnić, Sanja Vazdar i Miroslav Majić. U projektu razmjene učenika klavirskog odjela, sudjelovali su još i učenici: Marija Poljak, 4.r., Iva Mihalj, 5.r., Helena Horvatin, 5.r., Pavle Ergović, 5.r. i Petar Njegovan, 6.r. Fotografija “naše” Dore krasit će učionicu labinske škole i biti podsjetnik na budući susret škola i učenika – u Našicama.

19


Vatroslav Katić

OSKARI ZNANJA (PONOVNO) U NAŠICAMA Četvrtak je, 16. lipnja 2016. godine. Dan je običan, još jedno u nizu, suncem obasjano jutro u Zagrebu. Mnogo je toga što danas trebam napraviti, odmaknuto je od onog drugog svijeta, glazbene priče i života kojeg živim nekih 225 km istočno. Našice. Taj mali slavonski raj na zemlji. Sada se doima tako daleko… Pokrećem računalo, pogled mi pada u donji desni kut ekrana. O Bože, toliko šestica u jednom datumu. Nešto tu ne štima. Ma, zar je moguće da ću ovaj vikend oko rođendana provesti otkinut od svega. Što bi nekim svojim elementom odskakalo od svakodnevice, vratilo mi zadovoljstvo i puninu mog životnog puta? Razmišljam koliko se misao u ovoj prošloj rečenici razlikuje od mota prema kojem pokušavam živjeti, a spomenuo sam ga u tekstu u proteklom broju časopisa. Zar mi je bitno da su mi neki dani „posebniji od drugih“ i što je to što zapravo smatram pod pojmom posebniji, drugačiji, istaknutiji? Odjednom, prostorijom se prolama glasan zvuk zvonjave mobilnog telefona. Kopri. Da krenem pisati koji su mi sve scenariji prošli kroz glavu u tom trenutku, ovaj bi tekst mogao biti časopis za sebe. Oskari znanja, dodjele nagrada u Zagrebu...

Nema tko ići. Koncert u Našicama sutra, sedamnaestog navečer. Riječko-našička legenda, dolazi zbor mladih Lira iz Rijeke kojeg vodi Andrea, orkestar je tu, standardno. Komorni sastav kojeg je na državno natjecanje vodio Dean, infiltriran je u orkestar i također čeka nagradu. Bilo bi lijepo da se one i uruče na koncertu. Nekoliko šturih informacija, i ono najvažnije, prva od dodjela je na rasporedu za nešto više od sat vremena, ni manje ni više nego u predvorju zgrade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Spuštam slušalicu, mislim si: „U što me uvali…“ HAZU nije supermarket da mogu ući u japankama i majici koja veliča neki od domaćih pivskih brendova. Nešto koliko toliko svečano izvučem iz ormara, i u hipu eto mene na Zrinjevcu… Portir me gleda kao tele u šarene jagode. „Dodjele ovdje nema danas nikakve, jedna dodjela nagrada je sutra. Ima još jedna na Ekonomskom fakultetu, al’ kad je to danas, ne bih vam znao reć.“ Mislim si, krasno. Dodjele su dvije  Sitan detalj, nije problem, promaknulo je čovjeku. Bit će da godine čine svoje, profesore. I jedna je na moj rođendan. I koncert je na moj rođendan. Što ja radim zapravo??? Nakon kratkog savjetovanja s najboljim prijateljem svakog modernog čovjeka, vezom svih veza, doznajem da je današnja dodjela zakazana za podne, na ekonomiji. Vrijeme je moj vječni neprijatelj i žurim na drugi kraj grada. Kroz glavu mi prolazi i pitanje -hoće li mi vjerovati i dopustiti da kao predstavnik preuzmem nagrade koje je zapravo netko drugi osvojio? Ti su laureati jednostavno toliko vrijedni i već u nekim totalno desetim projektima i pričama od ove, da ne mogu naći vremena primiti zasluge za svoj rad, trud i veliko odricanje. Pouka glasi - u znanosti i umjetnosti, uvijek je dobro pregovarati sa ženama. Službenice agencije za odgoj i obrazovanje prihvatile su moju priču, te sam

20

KONTESA DORA PEJAČEVIĆ


dio nagrada ubrzo držao u rukama. Isto to imalo je prigodu i više stotina drugih, mladih, nadarenih, ali prije svega i upornih ljudi, kreme hrvatske pameti, i nadam se bolje budućnosti naše zemlje. Ok, ovo je za zbor i Andreu, za naše sutrašnje goste. Lijepi kipići (za one koji ne znaju, što su zapravo Oskari znanja – to su ručni radovi) i diplome. Sutradan je zapravo bio „tricky moment“. Trebalo je naime, dodatnim pregovorima riješiti problem primitka nagrada ako dodjela počinje u podne, i ima svoj unaprijed osmišljen protokol (himna, govori, raspored dodjele…). Sve to traje vremena, a ja eto, ponovno ističem, vremena nemam. Nagrade moraju biti u Našicama prije koncerta navečer, koji je u 20 sati, a vozač još nisam. Vlak ide u 12:57. Osim toga, riječ je i o prilično lomljivu teretu, a moj jedini način da ih prenesem u koferu.  Mislim da ću do kraja života pamtiti kako sam se osjećao uz pitanje jedne od službenica dok je nagrade spremala u poklon-vrećice: „A gdje vam je auto? Gdje ste parkirali?“ Da mi je bar netko slikao izraz lica u tom trenutku, makar i odraz u ogledalu. Da skratim, Oskari znanja sretno su ponovno stigli u Našice, tu gdje i pripadaju svake godine. Naravno da su meni uvalili da ih i dodijelim na koncertu  Na svu sreću, tog je dana na Europskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj igrana utakmica Hrvatska – Češka, pa sam na mikrofonu zamucki-

tragovima prve hrvatske skladateljice

vao ipak pred nešto manjom publikom nego što je to moglo biti. Trebalo je u glavi nakon već ionako prilično naporna dana, brzinski posložiti sve informacije o tome tko i zašto je osvojio te nagrade, gdje su bile dodjele, kako je mene zapala zadaća da ih primim i dodijelim, a da ne spominjem da sam još odlučio i svirati na koncertu. Rođendan kakav bi malo tko mogao zamisliti, neki i poželjeti, ali eto. Dogodilo se. Cijeli jedan zbor mi je pred gradom pjevao „Sretan rođendan!“ Sve nakon toga dana, moglo bi stati u drugi tekst. Od domjenka i duge, vesele i glasne noći u glazbenoj školi, izleta drugi dan na imanje u Motičini gdje smo se družili s tim divnim ljudima iz „Rijeke snova“, ali i još jednog europskog glazbeno-kulturnog projekta, kada smo se tjedan dana kasnije otisnuli na putovanje od 1000 km u susjednu Mađarsku, i Austriju. Neki su prvi put bili u Šopronu, Beču, pa i Budimpešti, prelijepim gradovima s kojima glazbena škola njeguje vezu oplemenjivanja duše. U Koljnofu odnosno Kophazi, još nas je jednom ugostio neponovljivi dr. Franjo Pajrić, zubar i povjesničar, čovjek ispred svoga vremena, i nadasve ljubazan i velikodušan domaćin. Nakon još dva odrađena koncerta, na putovanju koje je proteklo kao vjerojatno nijedno s orkestrom dotad – potpuno neopterećeno, konačno sam se i sam opustio (uz odlično šopronsko pivo), i zadovoljno utonuo u zasluženi san. Još jedan veliki ciklus, stranica života ili još bolje, „životni kvintni krug“ dovršen je. Uskoro slijede nove priče, i novi

21


Mustafa Topčagić: Riječko-našička legenda

“SMOKE ON THE WATER” UZ ZBOR I TAMBURICE Na ljetnoj pozornici kraj perivoja dvorca Pejačević održan je zanimljiv koncert pod nazivom ‘Riječko-našička legenda’ na kojem su sudjelovali glazbenici i zborovi iz Našica i Rijeke, a organiziran je u sklopu proslave Dana Grada Našica i Dana državnosti. Koncert su organizirali Osnovna glazbena škola Kontesa Dora i Tamburaško društvo Dora Pejačević, a inicirao ga je poznati našički glazbenik Daniel Kopri. U projekt je uključio suprugu Marinu i kćer Andreu (dirigentice orkestra i zbora) te sina Deana, također glazbenika. S obzirom da dio obitelji profesionalno djeluje u Rijeci, a drugi u Našicama, tako je i došlo do glazbenog spajanja ovih gradova na jedinstvenom koncertu. Na gotovo trosatnom koncertu sudjelovali su vokalna skupina Lira i Pjevački zbor mladih Lira iz Ri-

22

jeke, a boje domaćina branili su Tamburaško društvo Dora Pejačević, Dječji pjevački zbor OGŠ Kontesa Dora i rock bend Put na istok. Otkud rockeri na ovakvoj glazbenoj manifestaciji? U tome i jest posebnost ove prekrasne večeri u kojoj su se nakon etno i klasičnog repertoara, te zborskih izvedbi hitova Abbe, mogli čuti i malo tvrđi zvuci. U nevjerojatnoj sinergiji električnih instrumenata, tamburaša i zborskog pjevanja, bilo je prekrasno čuti kako zvuče rock klasici poput ‘Smoke On The Water’ i ‘Stairway To Heaven’. U bogatom programu sudjelovali su i solisti Jana i Ivan Krajačić, Ariana Škrinjar, Helena Dadić, Mario Huj i Kristina Minarik, a osim majke i kćeri Kopri, dirigirao je i Frane Frleta.

KONTESA DORA PEJAČEVIĆ


tragovima prve hrvatske skladateljice

23


24

KONTESA DORA PEJAČEVIĆ


tragovima prve hrvatske skladateljice

25


Marina Kopri

NAŠICE - ŠOPRON - BEČ - BUDIMPEŠTA - NAŠICE “THERE AND BACK AGAIN...” Na poziv dr. Franje Pajrića, potpredsjednika Šopronske Hrvatske Narodnosne Samouprave, Tamburaški orkestar Tamburaškog društva “Dora Pejačević” Našice sudjelovao je u programu XIV. ŠOPRONSKIH HRVATSKIH DANA u nedjelju, 26. lipnja 2016. Više puta su se voditelji Orkestra i članovi Društva odazvali pozivu i sudjelovali na Šopronskim hrvatskim Danima i tako širili hrvatsku riječ i glazbu na nacionalnom instrumentu – tamburi. Boravili smo u malom mađarskom mjestu Kópháza, koje na dvojezičnom znaku na ulazu u mjesto nosi hrvatski naziv Koljnof, u kojem dr. Pajrić ima svoju zubarsku ordinaciju. Moglo bi se reći - dr. Franjo Pajrić je zubar. I ne bi se pogriješilo. Ali se ne bi ni posve pogodilo … jest da je možda malo neo-

bičan, ali i fascinantan. Energija koja pršti iz i oko njega tjera te naprijed, ali te može i slomiti. On je “kulturtreger” koji radi na očuvanju kulture i tradicije gradiščanskih Hrvata u što ulaže vrijeme, znanje, ali i vlastita sredstva. Vlasnik je pansiona Levanda koji nam je ujedno i okupljalište. U njemu se jede, pije, razgovara i druži, a spominjemo i nezaboravno kuglanje. Noćimo u sobama na katu. Danas se može boraviti i u Etno-memorijalnom i informacijskom centru gradišćanskih Hrvatov KUME koji je prvi susjed Levande. Za centar je, dakako, zaslužan dr. Pajrić. Zadivljeno smo hodali dvorištem centra koji se prostire na površini od 4.000 kvadrata i u koji se može smjestiti 50-ak osoba. Ispunjavalo nas je zadovoljstvo što smo opet u Koljnofu i što poznajemo čovjeka koji je u stanju nešto takvo napraviti … … ali “luđak” zato vodi i dentološku ordinaciju i restoran i organizira književne i glazbene susrete, a gradi i kulturni centar… Vidjeli smo i novu, zanimljivu prevoditeljsku metodu, u izvedbi normalno, dr. Franje Pajrića. Izgleda vrlo komplicirano, ali zapravo nije!? Treba samo znati klinasto pismo zvano rovaš. I mađarski, koji je temelj svega … slušali smo od Franje o Franjinom krugu … o projektu Po staza naših starih 2015. … o slučajnosti koja to nije … o svetoj riječi ča … o isječku kružnice … o osmodjelnoj kružnici … o okvirima … spirali … Jantarskoj cesti života … Djeca su slušala govornika, pedesetogodišnjaka razbarušene crne kose, alfu i omegu svih susreta i čudila se … a mi – do novog susreta s nekom novom generacijom … (citati opisa iz priloga Marka Gregura o 7. Koljnofskim književnim susretima). Orkestar od 26 članova i solista: učenik Kristijan Pinter (1. razred, bisernica), Ivan Krajačić (klarinet), Ariana Škrinjar (violina), Mario Huj (vokal i ak. gitara), učenica Helena Vulić (5. r., violina), Helena Dadić (vokal) izveo je kraći program na svetoj misi u crkvi sv. Mihovila u Šopronu koju je vodio dr. Anton Kolić. Zahvaljujemo se nekadašnjim učenicima Draženu Koprivčiću i Vatroslavu Katiću na nemjerljivoj pomoći.

26

KONTESA DORA PEJAČEVIĆ


Sudjelovali smo i u svečanoj povorci sudionika ulicama Šoprona te nastupili na glavnom trgu u Gala programu uz nekoliko skupina. Šopronski dani trajali su tri dana, a mi smo nastupili u nedjelju na zatvaranju XIV. Šopronskih hrvatskih dana. Iz programa je vidljivo kako uz orkestar nastupaju solisti, učenici i profesori glazbene škole. Moja malenkost i voditelj orkestra i vođa puta Daniel Kopri kao nagradu za uspjehe i dodatne napore organizirali smo izlet u Beč i Budimpeštu, drugi dan nakon koncerta. Turistički licencirani vodič gospodin Anto (Toni) Nadj iz Beča potrudio se nas u kratkom vremenskom periodu upoznati s ljepotama Beča, najvećim dijelom oko Ringa gdje su: Isusovačka crkva, Trg Am Hof – bivša rezidencija babenbergovaca, katedrala sv. Stjepana, crkva hrvatske katoličke misije, Graben i Trg sv. Stjepana, Zimski dvorac, Trg Heroja, Park ruža, Trg Marije Terezije itd. i neizbježan park i dvorac Schönbrunn gdje smo se popeli do vidikovca. Svima preporučujemo gospodina Nadja (kontakti poznati redakciji) kad se odluče za odlazak u Beč. Na povratku kući provezli smo se Budimpeštom i u večernjim se satima popeli iznad Dunava. Fotografirali smo se podno Budimskog dvorca i Ribarske tvrđave (s neogotičkom terasom koja se sastoji od sedam tornjeva, a radovi su završili 1902. godine), na mjestu s vjerojatno najljepšim pogledom na grad. Pogled nam je sezao na osvijetljene mostove od kojih je najprepoznatljiviji Lančani most, jedan od budimpeštanskih simbola. Sretno smo se vratili nakon dvodnevnog izbivanja iz malih Našica, prepuni prekrasnih dojmova u druženjima s našim prijateljima.

tragovima prve hrvatske skladateljice

27


28

KONTESA DORA PEJAČEVIĆ


tragovima prve hrvatske skladateljice

29


30

KONTESA DORA PEJAČEVIĆ


tragovima prve hrvatske skladateljice

31


Daniel Kopri

RIBNJACI “PERŠIĆ” - RAJ NA ZEMLJI Koncert „Riječko-našička legenda“ imao je svoj životno-emotivni produžetak s kojim smo upotpunili doživljaje koji su nas ispunjavali tijekom dva dana druženja s riječkim zborovima! Nakon iscrpljujućih priprema za koncert, njegove spektakularne izvedbe na ljetnoj pozornici, junaci su dobili zasluženo opuštanje, druženje i meditiranje u raju Slavonije – ribnjacima Peršić. Poneki članovi riječkih gostiju, poslije cjelonoćnog druženja s našim starijim tamburašima, slow motion pokretima, odavali su želju upijanja životnog iskustva koje ih je ispunjavalo noć prije! „Ekipa za očevid” Renato “Blackmore” Hrkać, Darko “Jawa” Javorček, Dario “Dadiks” Dragičević i moja malenkost, iscijeđeni umorom, ali ispunjeni zadovoljstvom u ranim jutarnjim satima i nakrcanim osobnim automobilima (kotlić, meso, zdjelice…), te svim drugim što je potrebno za nahraniti i ugasiti žeđ osamdesetak ljudi, krenuli smo u oazu Peršić.

32

Lagana šetnja oko jezera, pjevanje ABBA songova na otoku, obilazak i slikanje, u i pored svih otvorenih staro-drevnih kućica, veslanje u čamcu, odbojka, nogomet, pecanje i dvije vrste čobanca (blaži i vatreniji). Zadovoljstvo je vidjeti mladog, a još više starijeg čovjeka, koji je zadovoljan što je sudjelovao u velikom glazbenom događaju i zna kako se poslije njega opustiti.

KONTESA DORA PEJAČEVIĆ


Organizirao sam puno ovakvih sadržaja, ali po prvi puta sam svjedokom izleta na kojem nitko iz Rijeke i domaćih “snaga” nije pitao “kada idemo kući”. Prijateljstva su uspostavljena i zatitrana. Velegrad Rijeka je Europska prijestolnica kulture 2020. i kao takav će zasigurno otvoriti glazbeni „portal“ i za nas skromne tamburaše iz Našica. Do tada ima još nekoliko godina, a zasigurno i zajedničkih koncerata! Možda već prvi oko Božića u Našicama... Primorci baš i ne vole snijeg, ali mogu se pokušati sanjkati iza dvorca Pejačević pa se nekima možda i svidi!

tragovima prve hrvatske skladateljice

33


34

KONTESA DORA PEJAČEVIĆ


tragovima prve hrvatske skladateljice

35


36

KONTESA DORA PEJAČEVIĆ


tragovima prve hrvatske skladateljice

37


38

KONTESA DORA PEJAČEVIĆ


Sadašnji učenik: Petar Guljaš

NAPOKON JE DOŠAO TAJ TRENUTAK - MOJ UPIS U GLAZBENU ŠKOLU Moja priča sa sviranjem počela je prije tri godine. Brat Renato krenuo je u prvi razred glazbene škole i pokušao me naučiti svirati bisernicu, no nije mu uspjelo.

Moje prvo natjecanje bilo je u Opatiji i bio sam najmlađi natjecatelj. Osvojili smo prvo mjesto. Nakon toga uslijedila su brojna natjecanja od Osijeka pa sve do Primoštena. Sav trud se isplatio - dobio sam Oskara znanja. Profesor mi je rekao da sam jedino dijete u Hrvatskoj s dva Oskara znanja u tim godinama. Nisu svi koncerti natjecateljskog karaktera, već imamo i koncerte na koje se idemo zabaviti. Zadnje takvo druženje bilo je u lipnju kada smo otišli na dva dana u Šopron u Mađarsku. Bilo nam je jako lijepo. Svirali smo u crkvi za vrijeme mise, a ja sam čitao molitvu vjernika. Sve ostalo vrijeme smo se zabavljali, a čak smo posjetili Beč i Budimpeštu. Profesor mi je jednom rekao: “Što te ne ubije, učini te jačim!” No sve te nagrade i Oskari znanja nisu došli sami od sebe, nego uz trud i dosta odricanje. Uvijek se treba truditi biti bolji, nije bitno što drugi kažu, bitan sam ja i moj život.

Tako je došao kraj mog prvog razreda i ponavljam tu rečenicu, napokon je došao taj trenutak, moj upis u glazbenu školu. Čuo sam glas bisernice - dođi. Moji roditelji su pričali s profesorom i ja sam mu rekao: “Ja ću svirati berdu.” Profesor mi je na to odgovorio da moram još puno žganaca pojesti. Tako počinje moja glazbena priča. Imao sam samo sedam i pol godina, te sam zajedno sa sestrom Margaretom krenuo u prvi razred glazbene škole. Inače, ja sam iz veće obitelji: tata Hrvoje, mama Jelena, brat Renato, seka Margareta, mali brat Fran i ja (Petar). Živimo u Razbojištu, 15 km od Našica, tako da moji roditelji odvajaju dosta vremena na naše glazbeno školovanje. Prvo sam svirao bisernicu, koja mi je bila dosta teška za trzanje. Profesor mi je rekao da ima nade za berdu. Kada sam počeo svirati berdu shvatio sam da je to to, više nije bilo problema sa sviranjem, iako sam imao tek deset godina i morali smo skinuti s berde nogicu. Puno djece iz razreda me zafrkavalo da trošim vrijeme bez veze i da nije vrijedno truda, no ja ih nisam slušao. tragovima prve hrvatske skladateljice

Još samo želim zahvaliti roditeljima za svu podršku i uloženi trud i vrijeme, te profesorima Danielu i Deanu Kopriju kao i svim ostalim profesorima koji su me poučavali i bili sudionici u ovoj mojoj glazbenoj priči. Hvala svima!!

39


Nekadašnja učenica: Nikolina Pintarić

MOJIH OSAM GODINA S TAMBURAMA Dok sam pokušavala napisati ovaj članak glavom mi je prošlo tisuću misli kako sam se uvalila u sve ovo. Ima toliko pametnijih i stručnijih ljudi koji bi mogli pisati za ovu publikaciju. Na moju i vašu nesreću, odabrali su mene, pa ću nekeko pokušati “sklepati” ovaj članak. Krenimo od početka.

Zovem se Nikolina. Upisala sam se u glazbenu školu na poticaj roditelja, da se počnem baviti izvanškolskim aktivnostima, no zapravo je pravi razlog to što je moj brat već bio u orkestru. Kada bi došao s nekog putovanja, pun lijepih i korisnih iskustava i zabavnih priča, osjećala bih ljubomoru jer sam i ja željela doživjeti nešto slično. Nakon predstavljanja glazbene škole u mojoj osnovnoj školi znala sam da je to ono što želim. Oko odabira instrumenta nije bilo dvojbe. Brat je svirao tamburu pa sam se i ja htjela okušati baš na tom instrumentu. Sva djeca koja imaju stariju braću i sestre žele biti bolji od njih, pa ni ja nisam iznimka. Moj odabir tambure je bio više iz inata nego zbog nekog drugog razloga.

40

Prve dvije godine su bile, kako bih to rekla - loše. Kada dolazite na upis, sve je super, divno i krasno. Popunite obrasce za upis, otpjevate neku pjesmu (da se ljudi uvjere kako ne upisuju nekog balavca koji uopće nema sluha) i eto, upisani ste! No kad trebate početi izvršavati svoje obveze, onda nastaju problemi. Eto, kad radite nešto iz inata, odbije se kao bumerang. Jedino čega se sjećam u te dvije godine je želja koliko sam htjela odustati od svega toga. Sva sreća pa je počela i treća godina. Naime, u trećoj godini moramo izabrati treći predmet - grupno muziciranje. Pošto mi je raspon glasa tri i pol´tona, odlučila sam se za orkestar. Ispostavilo se da sam napravila odluku života (ma kojeg to života, imala sam tek 11 godina!). Ulazak u orkestar je promijenio moj stav prema mnogo toga, posebice glazbi, ali i radu. Moram priznati da sam velika lijenčina, no rad u orkestru je skoro potpuno iskorijenio tu moju veliku manu. Što se tiče glazbe, kada je stvarate, počnete više cijeniti i druge umjetnike koji rade isto što i vi, jer znate koliko truda treba uložiti u to stvaranje. Također sam počela istraživati različite žanrove glazbe. Odrasla sam na rock i folk rock glazbi (tata mi je roker u duši). Dosta sam toga pokupila od njega, ali na kraju

KONTESA DORA PEJAČEVIĆ


svega na vama je da se i sami angažirate i počnete istraživati. Ako si date samo malo truda i strpljenja, naići ćete na prave bisere u glazbi. Teško mi je odabrati samo nekoliko posebnih trenutaka iz glazbene škole. Od mnogobrojnih putovanja izvan Lijepe naše, festivala i komornih natjecanja, nekako se uvijek prvo sjetim solo natjecanja. Jedno od najgorih, ali isto tako i najljepših iskustava u mom životu. Prije svega se želim zahvaliti svom tadašnjem mentoru Deanu Kopriju. Znam da mu zbilja nije bilo lako sa mnom. Kao mala uvijek sam imala tremu kada bi morala govoriti u javnosti. Nastupanje u orkestru me donekle „izliječilo“ toga, ali kada nastupate sami pred komisijom, to je sasvim druga priča. Mjesecima vježbate program, a kada dođe vrijeme da pokažete što znate, jednostavno vam se prsti ukoče od treme. Čim izvedem zadnju notu, obuzme me nevjerojatno olakšanje i tad pomislim - nikad više. Takva iskustva vas potpuno promijene. Naučite se nositi sa stresom i postanete bolji svirač i jači čovjek! Mnogo je godina prošlo od mog upisa. Bilo je tu puno događanja, putovanja, koncerata... Mnogo se toga promijenilo, pa i sam orkestar koji postaje sve mlađi. Ovo nije neki problem, dolaze nove generacije mladih ljudi koji su željni društva i glazbe, ponajviše zabave, a ako još nešto i nauče, to je veliki plus. Naime, ljudi u orkestru su „podijeljeni“ u sekcije (bisernica 1,2,3, te brač 1,2,3 itd.). U prvim sekcijama sviraju stariji i iskusniji svirači, dok mlađi, i ne toliko iskusni, sviraju druge i treće sekcije. U našem orkestru nastaje problem kad većina starijih svirača napušta orkestar nakon upisa u srednju školu, pa te prve sekcije jednostavno nema tko svirati. Tada su na gubitku profesori te mlade generacije koje se zbog nedostatka svirača ne mogu natjecati pa su uskraćeni za neka iskustva koja su imale prethodne generacije. Na kraju ostaje samo nekoliko pojedina-

tragovima prve hrvatske skladateljice

ca koji vuku ostatak orkestra. Kad završite glazbenu školu, od vas se ne očekuje da svaki dan dolazite na probe jer se zna da imate druge važnije prioritete, kao npr. škola. Dođete jednom, dva puta na tjedan, “odradite” tu i tamo neki koncert i jedno natjecanje na godinu. Mislim da profesorima dugujemo barem toliko za sav njihov trud koji su uložili u naše glazbeno obrazovanje. „Balansirati“ općeobrazovno školu i izvanškolske aktivnosti nije nimalo lako. No nakon toliko godina rada, truda i natjecanja, nekako sve to prijeđe u naviku. Pogodnosti koje stječemo daleko nadmašuju mane i nedostatke. P.S. Sedam Jedija koji su završili Osnovnu glazbenu školu: Nikolina Pintarić, Bruno Zahirović, Marin Hasanović, Kristijan Rajs, Renato Guljaš, Dražen Koprivčić i Vatroslav Katić nisu se odrekli tamburaških vibracija i žao mi je mladih ljudi koji trate svoju mladost!

41


Silvija Lučevnjak: “Likovna baština obitelji Pejačević” uspješno putuje Hrvatskom

OD SLAVONSKIH RAVNI DO KNEŽEVOG DVORA U DUBROVNIKU U nedjelju, 5. lipnja 2016. godine u izložbenom prostoru Kneževog dvora u Dubrovniku otvorena je izložba „Likovna baština obitelji Pejačević“ koja je u svom izvornom obliku bila postavljena u rujnu 2013. godine u osječkoj Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku, danas Muzej likovnih umjetnosti (MLU). Na osječkoj se izložbi publici predstavilo 178 likovnih djela, pretežno slika te nešto grafika, minijatura i skulptura. Sva su ta djela nekada bila u vlasništvu obitelji Pejačević ili su svojim nastankom i sadržajem vezana uz tu obitelj, a većina ih je nekada ukrašavala interijere našičkih dvoraca obitelji Pejačević. Mnoga su djela tada po prvi puta bila izlagana u javnosti, a nakon 90 godina u Hrvatsku je vraćen i mali dio nekada bogate kolekcije umjetnina iz dvorca u Retfali kod Osijeka. Ta se građa danas čuva u Salzburgu, u posjedu obitelji Clary-Aldringen. Nakon predstavljanja izložbe u Osijeku, ona je s velikim uspjehom početkom 2014. godine gostovala u jednom od najljepših izložbenih prostora u Hrvatskoj, u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu te u nekoliko gradova istočne Hrvatske (Našice, Virovitica, Vukovar, Požega, Đakovo). Autorice izložbe su dr. sc.

Jasminka Najcer Sabljak (MLU) i Silvija Lučevnjak (Zavičajni muzej Našice). Za postignute rezultate na ovoj izložbi autorice su dobile nekoliko prestižnih nagrada (Godišnja nagrada Osječko-baranjske županije za kulturu, Povelja “Radovan Ivančević” Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske za unaprjeđenje i promicanje povijesti umjetnosti, Godišnja nagrada Hrvatskog muzejskog društva za provedeni istraživački rad koji je rezultirao stručnom publikacijom).

imaju čast pozvati vas na otvorenje izložbe

LIKOVNA BAŠTINA OBITELJI

PEJAČEVIĆ Knežev dvor nedjelja, 5. lipnja 2016. u 20 i 30 sati Izložba ostaje otvorena do 10. srpnja 2016.

42

KONTESA DORA PEJAČEVIĆ


Gostovanje izložbe u Dubrovniku organizirali su Dubrovački muzeji i Muzej likovnih umjetnosti iz Osijeka. Zanimljivo je istaknuti kako je Dubrovnik odigrao važnu ulogu u povijesti obitelji Pejačević. Naime, obiteljska predaja tvrdi da su Pejačevićevi preci krajem srednjega vijeka (15./16. stoljeće) dubrovačkim trgovačkim putevima stigli do Bugarske (mjesto Čiprovci), gdje su živjeli sve do kraja 17. stoljeća.

Na svečanom otvorenju okupilo se i nekoliko vrlo dragih prijatelja Našica, među kojima ističemo poznatog dubrovačkog fotografa našičkih korijena, Željka Tutnjevića te uglednu dubrovačku pijanisticu Ivanu Mariju Vidović, koja je iduću večer nastupala u atriju Kneževog dvora i svirala skladbu Dore Pejačević. Nakon gostovanja u Dubrovniku, izložbu „Likovna baština obitelji Pejačević“ krajem ove godine očekuje gostovanje u mađarskom gradu Šopronu.

Za dubrovačku je izložbu odabrano dvadeset reprezentativnih umjetnina iz fundusa MLU, u vremenskom slijedu od sredine 18. do sredine 20 stoljeća. Tematski one predstavljaju mrtve prirode, portrete (osobito je zastupljen niz galerije predaka), genre scene te sakralno slikarstvo. To su djela uglednih autora, poput bečkog baroknog slikara J. G. Weickerta, engleskog portretiste A. Ossania, mađarskog kipara J. Engela, umjetnika austro-ugarskih krugova Móra Thana i Franza Pitnera te udomaćenog slikara J. F. Mückea. Zastupljena su i ostvarenja hrvatske moderne, kroz djela Vlahe Bukovca, Mencija Clementa Crnčića i Naste Rojc. Kustosica dubrovačke izložbe bila je dr. sc. Vedrana Gjukic – Bender, muzejska savjetnica Dubrovačkih muzeja, a izložbu je s Muzejom likovnih umjetnosti u Osijeku dogovorila ravnateljica Dubrovačkih muzeja, gđa Pavica Vilać. Zavičajni muzej Našice sponzorirao je dio putnih troškova.

Za vrijeme trajanja izložbe Knežev dvor je posjetilo oko 35.000 posjetitelja, koji su priču o obitelji Pejačević odnijeli sa sobom u sve dijelove svijeta.

tragovima prve hrvatske skladateljice

43


Petar Hajek

NAŠICE SU GRAD GLAZBE, GRAD ROCKA Često ćete čuti Našičanina koji će reći da su Našice grad glazbe. Gotovo da nema osobe iz Našica koja se barem u jednom životnom razdoblju nije bavila glazbom, nema osobe koja nije držala neki instrument u rukama. Zbilja, odgovorno tvrdim da gotovo nema osobe iz Našica koja nije u svom životu, ne samo reproducirala glazbu već i stvarala svoju. Našice zaista imaju bogatu povijest glazbene scene. Kada neko spomene Našice, mnogima će prva asocijacija biti prva hrvatska skladateljica Dora Pejačević. Mnogi su čuli za zlatni Tamburaški orkestar, odnedavno možda i za Ad Libitum. Postoji još na desetke prekrasnih primjera koje bih mogao navesti, no tu ću stati jer trebalo bi zaista mnogo prostora, kojega na žalost nemam.

No, postoji jedna našička glazbena scena kojoj do sada nitko nije dao ozbiljnu pozornost niti priznavao dignitet. Domaće kulturne elite iz nekoga su razloga gotovo u potpunosti „zaboravile“ na rock kao dio glazbene kulture. Gotovo svi povjesničari i kulturnjaci ne vide važnost ili potrebu prisjetiti se i zabilježiti što je rock scena učinila i kako je utjecala na društvenu zajednicu. U Hrvatskoj se rock glazbi nikada nije pridavalo dovoljno pažnje niti joj se pristupalo s ikakvom važnošću priznajući rock’n’roll kao dio glazbene umjetnosti i kreativnosti. Stoga su Zavičajni muzej Našice i Udruga mladih Kreativni

laboratorium Našice (KLAN) sredinom 2015. godine pokrenuli veliki projekt čiji je cilj što detaljnije istražiti povijest našičke rock scene; od njenih samih početaka pa sve do danas. Sudeći prema glazbenim aktivnostima i dostupnim podacima, u Našicama se 2016. godine bilježi pedeseta obljetnica rock scene. Nikako ne možemo sa sigurnošću utvrditi kada je zaista neka osoba prva uzela neki instrument i za-

44

KONTESA DORA PEJAČEVIĆ


svirala rock u miru vlastitoga doma, stoga pojavu „električarske“ rock glazbe povezujemo sa sredinom 60-ih godina 20. stoljeća, kada su VIS Krijesnice prve nastupile na srednjoškolskoj razrednoj zabavi s obradama tada svjetski popularnih i domaćih rock skladbi. Upravo 1966. godine nastaje grupa Pingvini te zbog toga možemo sa sigurnošću tvrditi da se 2016. godine bilježi pedeset godina postojanja rock scene u Našicama. Povodom 50-oga rođendana našičke rock scene provedeno je veliko i opsežno istraživanje u kojemu je sudjelovalo pedesetak osoba različitih profila koji su bili ili jesu dio gradske rock scene. Rezultati istraživanja objavljeni su u publikaciji „Povijest našičke rock scene“ izdanoj od strane Zavičajnog muzeja Našice. Središnji događaji obilježavanja ove godišnjice jest izložba koja je postavljena i otvorena 29. siječnja 2016., preciznije - na Noći muzeja u Izložbenom salonu Zavičajnog muzeja Našice, a kasnije je premještena u Srednju školu Isidora Kršnjavoga, gdje je upriličen veliki koncert i susret generacija našičkih rock skupina u Ex klubu Dance. Na taj je način odana počast zaista bogatoj gradskoj rock sceni. Na koncertu su zasvirali neki od legendarnih našičkih rock sastava: Put na istok – jedan od najlegendarnijih našičkih rock sastava formiran početkom 70-ih. Gotovo da neprekidno sviraju i nastupaju sve do danas što ih čini i najdugovječnijim našičkim sastavom. Kroz tu grupu “protutnjalo” je na desetke našičkih glazbenika, a za ovu priliku okupila se i legendarna, koliko-toliko originalna, po-

tragovima prve hrvatske skladateljice

stava koja je probijala led i udarila temelje modernoj našičkoj rock sceni. Dora band – formiran još u prvoj polovici 80-ih godina pod drugim imenom, gotovo da neprestano šire rock zvuk u Našicama. Na krilima novog vala okupljen je kultni našički rock sastav - grupa Cookie. Krejzi Dogzi su zapravo nepoznato ime na našičkoj sceni, no glazba koju izvode je poznata svima. Ova osebujna trojka izvela je hitove, prema mnogima najpoznatijeg i najutjecajnijeg našičkog sastava iz 90-ih godina - Kukuriku Streeta! Church of the Golden Akach je akustično-vokalni

rock sastav sastavljen od nekoliko iskusnih našičkih glazbenika koji na svojim nastupima izvode neke od najpoznatijih svjetskih rock hitova. Isto kao i „headlineri“ večeri – Lordovi, grupa koja je žarila i palila u Našicama u drugoj polovici 60-ih godina 20. stoljeća, također se ponovo okupila samo za ovu priliku da pokaže kako je nastajala našička rock scena! Želja svih uključenih u ovaj projekt je ispričati priču iz koje se može ponešto naučiti, priču koja će pokazati da su Našice gotovo od samih početaka hrvatske ili tada jugoslavenske rock scene pa sve do danas, imale zaista bogatu i specifičnu rock scenu koja obogaćuje ionako već raskošnu našičku glazbenu i kulturnu povijest. Želja je da ova priča bude poticaj i motiv nekim novim generacijama za glazbeno, umjetničko i kreativno stvaralaštvo te da svojim radom nastave tu zanimljivu priču koja je formirala generacije ljudi, koja traje neprekidno već 50 godina. Ovo je priča o rock glazbi i kulturi koja je, ako ne generirala onda barem artikulirala značajan dio nagomilane energije mladih ljudi. Duh i glavno obilježje rock kulture je propitkivanje samoga sebe, ali i društva u kojemu se živi. Rock je glazba koja nadilazi puku potrebu za zabavom. Rock kultura će zauvijek ostati jedinstveni pokret i ideja koja će se neprestano razvijati kroz nove stilove i uvijek će biti identifikacijska oznaka za mnoge ljude koji, iako možda potisnuto, sanjaju jedan ljepši svijet.

45


Daniel Kopri: Rock band & tamburaški orkestar

SVIRANJE I SLUŠANJE ROCK GLAZBE ZADRŽAVA MLADOST Rock and roll (ljuljanje i valjanje, kotrljanje) je glazba s dvotaktnom ritmičkom frazom, koja se uveliko zrcali kroz evoluciju kulturno-društvenog i političkog života homo sapiensa. Temeljna glazbala rock sastava (gitara, klavijature, bubnjevi…) vibracijski su poticaj koji kroz svoje frekvencije titraju na staničnoj razini. Izvođaču i slušateljima produžuje mladenačku vitalnost! Svjedoci smo velikog broja starih ljubitelja rocka koji, bez obzira na svoje godine, “žare i pale” na koncertima kao što su i u svojim mladenačkim danima. Sjetiti se prvih doticaja s rockom je povratak u budućnost koja je putem nekog časopisa i vinilnih singlica omogućila moje prvo vibracijsko sučeljavanje s rock glazbom. “Ljubav na prvi pogled” pokrenula je u meni i kod mojih prijatelja potrebu za otvaranjem prvog rock kluba, kupovine ozvuke, gitara... (moja je, nažalost, ostala u Vukovaru u ratnom vihoru).

46

Neutaživa ljubav prema vinilnim zapisima pratila je moj životni put gotovo do zadnjih gramofonskih ploča, što je vidljivo na slici kojom želim nadopuniti ovu emotivnu priču o mojoj ljubavi - rocku! U cijelom svom pedagoškom radu prenosim mladima spoznaje o glazbi koja oplemenjuje dušu čovjeka, a prvo mjesto, pored umjetničke glazbe, zasigurno zauzima rock’n’roll. Slušajući “dobru” glazbu svjesno smo supruga i ja utkali kćerki i sinu takve vibracije, koje su, logikom Pitagorine savršene harmonije titranja svemira, iznjedrile mjuzikl “Legenda Ružice Grada”. Veliki sastavi su povremeno koristili nadogradnje svojih skladbi putem najvišeg glazbenog organizma u percepcijskim spoznajama današnjeg čovjeka simfonijskog orkestra. U trećem broju publikacije “Kontesa Dora Pejačević” dotakao sam smisao takve glazbe, koju danas “svemirski” koristi finski bend Nightwish. Moja sjećanja sežu desetljećima unazad,

KONTESA DORA PEJAČEVIĆ


sve do koncerata benda Deep Purple, na kojima su i tada, kao i danas rabili alikvotne rezonancije koje pokreću evoluciju glazbe. Spoznavši mogućnost naših svetih hrvatskih tambura, svjesno sam krenuo putem otvaranja tamburaškog orkestra prema svim glazbenim žanrovima. Alikvotno spojiti rock bend, tada Nexe bend, u kojemu su svirali i pjevali Andrea i Dean, moja djeca, bila je avantura kroz koju smo svi stekli nemjerljivo i dragocjeno životno glazbeno iskustvo. Preklopiti bas-gitaru i berdu u ukupnom suglasju zvukova bila je enigma za “tonce” koji su radili ozvučenje naših koncerata. Distorziran zvuk gitare i bubnjeva sa šuškavim činelama i ostalim ritmičkim udaraljkama uvijek su veliki prohtjevi koje samo rijetki ljudi od struke uspijevaju “pripitomiti” i pridružiti našim nacionalnim glazbalima. “Yesterday” je prva skladba koju sam aranžirao za tamburaški orkestar uz ritmičku potporu bubnjara, susjeda Damira Šimunovića. Skladbu je, naravno, pjevala kuma naše glazbene škole, “vanzemaljka” Danijela Pintarić. Skladba je objavljena na drugom od četiri nosača zvuka našega orkestra. Bio je to mali korak u neizmjerne mogućnosti tamburaške rezonancije koja je pokrenula “ljuljanje, valjanje i kotrljanje” do krajnje percepcije slušatelja, pa i mene, koji sam pripremao skladbe u suglasju rock benda i tamburaškog orkestra. Dakle, stara se ljubav vratila na velika vrata!!! Pripremajući rock skladbe za tamburaški orkestar vraćao me u bezbrižnu mladost, kao i mladost moje supruge. Gotovo sve najljepše što smo vinilno slušali resilo je koncerte koje smo organizirali u cijeloj Lijepoj Našoj, ali i u Europi.

nama “Soldier of Fortune” i “Smoke on the Water”. Ista priča ponovila se s Josipom Lisac, Vannom, Gibonnijem, Tonijem Cetinskim, Ervinom Baučićem, Nenom Belanom, Lidijom Horvat-Dunjko, Antoniom Dunjko, Zoranom Mišićem... Tom prigodom je Goran Karan rekao mom prijatelju Marijanu Bakaču da nikada, ni u snu, nije mislio da će jednom pjevati uz pratnju tamburaškog orkestra. Pa to je fantastično! Nabrajati sve naše vokalne i instrumentalne soliste uvijek je dvosjekli mač jer uvijek netko bude izostavljen, ali ipak, postoje pojedinci koje moram zapisati, a to su: Kristina Brkić, Kristina Minarik, Dean Kopri, Andrea Kopri, Mario Huj, Marko Galetić, Krunoslav Mihaljević, Dario Tičić… Posljednjih godina surađujemo s kultnim našičkim sastavom “Put na istok” čiji su članovi: Renato Hrkać, Edo Kiš, Zdenko Perković, Ana Pinter i Dražen Koprivčić, koji također upijaju frekvencije rock afrodizijaka. Filozofi su davno zaključili da se ljudima, s obzirom na glazbu koju slušaju, može mjeriti kvocijent inteligencije. Po nekim (neslužbenim) istraživanjima, žitelji Lijepe Naše slušaju rock u zabrinjavajuće malom postotku (samo 5 %), a umjetničku (klasičnu) još i manje, samo 0,5 %. Stanje nacije zrcali su u glazbi koja se sluša!!! Rock’n’roll je naša ljubav koju dijelimo onima čija je emocionalna inteligencija na višim frekvencijama.

Skladbe Beatlesa, Deep Purpla, Rainbowa, Led Zeppelina, Whitesnakea, Hearta... otvarale su mogućnosti nadopune tamburaškim instrumentima. Uvijek sam sa suzama u očima pratio generalne probe na kojima su se hrvatski estradni umjetnici čudili kompatibilnosti tambura i rock instrumentarija. Goran Karan je prvi “uletio” u “tamburašku zamku”, pjevajući s tragovima prve hrvatske skladateljice

47


Dean Kopri

ONCE, I HAD A DREAM (part 3) Ovogodišnjim odlaskom u Finsku, moja priča polako dobiva obilježja tradicije, a ujedno postaje i trilogija. Već „uhodani“ Nightwish days in Kitee projekt, ove godine promijenio je ime u prigodniji Kitee International Music and Art Festival. Novo ime projekta kojeg je prije četiri godine pokrenuo gosp. Plamen Dimov, moj veliki bugarsko-finski prijatelj, za kojeg su Nightwish fanovi, a i oni koji čitaju moja izvješća već čuli, projekt čiji sam dvije godine glazbeni direktor, dozvolilo nam je da festival razvijamo i u drugim smjerovima, kako u glazbi, tako i u likovnom smislu. Dobili smo zgodnu i prepoznatljivu kraticu - KIMAF! Ono što je ovogodišnji festival učinilo drugačijim i što će uvelike utjecati na KIMAF 2017, ideja je koja mi se pojavila prošle godine dok sam nakon posljednjeg koncerta festivala sjedio s Plamenom i polako ispijao finsku jabukovaču. Kako bi nivo koncerata i samog festivala podigli na višu razinu, predložio sam da mi se dodijeli grupa izabranih glazbenika s kojima ću posebno raditi, ali za razliku od dotadašnjih koncerata za koje smo se pripremali za vrijeme festivala, sve pripreme, uključujući moje pisanje aranžmana, snimanje demo matrica po ko-

jima bi pjevači lakše učili note, te njihova obveza da pjesme nauče kod kuće, tako da pri dolasku u Kitee ne gubimo vrijeme na učenje pjesama, već stvaranje glazbe. I tako je i bilo! Među ostalim glazbenicima, skupini su se pridružile i moja Kristina (bez koje teško da bih toliko smireno prešao preko svih poteškoća) te violinistica Dubravka Balent (prijateljica, bivša zaposlenica OGŠ Kontesa Dora). Ne mogu reći da je bilo jednostavno. Držati na okupu grupu od desetak ljudi iz različitih europskih država, motivirati ih, te ih „učiti“ pjesme preko interneta nije lak posao. To sam i ubrzo otkrio jer se grupa polako smanjivala... zašto? Jednostavno - zbog života koji je nepredvidiv. Grupa je simbolično, po nazivu Nightwish pjesme, nazvana Ocean Souls, a ja sam mjesecima osjećao napetost jer sve do kraja lipnja nisam znao broj djevojaka/pjevačica u grupi (KIMAF je počeo 7. 7.), a nedostatak samo jednog glasa u troglasnoj vokalnoj skupini jako puno znači, i može „urušiti“ pomno balansiran odnos glasova. Nasuprot svim poteškoćama rada preko interneta, pisanje aranžmana za troglasnu skupinu, solo violinu, kontrabas i klavir teklo je s lakoćom i velikim uživanjem u „poslu“. Bilo je jedno-

S lijeva na desno – Joonas Tuuri (Finska), Nina Mijalković (Srbija), Kristina Minarik (Hrvatska), Elmas Mehmet (Rumunjska), Rositsa Delieva (Bugarska), Teodora Stoyanova (Bugarska), Clare Butterfield-Elséy (Ujedinjeno Kraljevstvo), Dubravka Balent (Hrvatska) i Dean Kopri (Hrvatska).

48

KONTESA DORA PEJAČEVIĆ


stavno jer sam na pameti imao vrstu glasova, „boju“, njihove kvalitete koje treba iskoristiti i jer sam ih već nakon tri godine jako dobro poznavao. Zbog toga mi je promjena broja osoba još teže padala. Mjesecima sam s velikim nestrpljenjem očekivao trenutak kada ćemo se svi okupiti i napokon izvesti ono za što smo se s velikom radošću pripremali. Dolaskom u Kitee, započeli smo sa svakodnevnim probama u 10 ujutro, tako da su nam prvi dani vrlo brzo prolazili – doručak, proba, ručak, proba, desert i kava, koncert, večera, sauna i bazen, večernji snack, spavanje )jeste li primijetili da se tamo puno jede?!)  U prijašnjim člancima pisao sam o finskoj hrani (u kombinaciji s hrvatskom rakijom koju sam i ove godine nosio – hvala Renato i teta Ivana!)... „Ocean souls“ su napravili tako dobar posao da nam je odmah postao jasan smjer i projekt za sljedeću godinu. S obzirom na iskustvo i zadovoljstvo

tragovima prve hrvatske skladateljice

koje su mi donijeli, pošteno bi bilo i spomenuti sve članove grupe, moje drage prijatelje. Za vrijeme festivala odradili smo sedam koncerata, na kojim sam nastupio s raznim pjevačicama, s Kristinom, te uključujući i koncert s mojom višegodišnjom suradnicom Elmas Mehmet i grupom „Ocean souls“! U prvom dijelu koncerta Elmas i ja izveli smo djela sjevernih skladatelja (O. Merikanto, E. Grieg i T. Holopainen) dok su nam se u drugom dijelu pridružili ostali članovi grupe te smo izveli šest hitova Nightwisha. Nastupanje s Elmas i ostalim djevojkama je najugodnija suradnja koju sam doživio! Što reći, tremu smo imali, ali smo se i lavovski borili da program izvedemo najbolje što smo i mogli. Publiku smo digli na noge, „pokupili“ dobre kritike, ali i komentare koju nisu bili toliko dobronamjerni (od strane sudionika festivala koji nisu „upali“ u moju grupu), ali to nas je još više motiviralo za nadolazeće koncerte jer, kako se kaže, za dobrim konjem prašina

49


se diže!  Sve od navedenog samo nam je potvrdilo u kojem smjeru se festival treba kretati. Jedan od neočekivanih i itekako nam bitnih trenutaka dogodio se 13. 7.! Večer prije Plamen je spomenuo da nam ujutro u posjet dolazi Djed Božićnjak! U prijevodu, dolazi Tuomas Holopainen, skladatelj, klavirist i glavna osoba u Nightwish bendu. Negdje iza ponoći, dok sam ležao u krevetu, a vani je lagano sjalo finsko sunce, razmišljao sam na koji način sutrašnji sastanak učiniti posebnim. Tada mi je sinulo! Napisao sam Plamenu poruku: „Ako želiš da sutra nastupimo, samo mi odgovori pa da curama prenesem obavijest da ponesu note, haljine, šminku i da budemo spremni!“. Plamen mi je kratko i jasno odgovorio: „Da, NARAVNO! “. Brzo sam poslao poruku djevojkama: “Sutra je Božić, dolazi Djed Tuomas Božićnjak. Ponesite note, haljine i ostalo. Doručak u 9, upjevavanje i zatim – spektakl!“ Tu je večer bilo teško zaspati, a i sada dok pišem ovaj tekst i ponovno proživljavam te trenutke, osjetim da mi srce brže kuca i da mi je na licu lagani osmjeh. Došlo je jutro i s njim “meet & greet” s Tuomasom. Nakon kojih pola sata provedenih u razgovoru s njim, došao je trenutak da nastupimo, mi za njega, obrnuta situacija koja se nikada ne događa! Uzbuđenje je bilo veliko i nismo se prestajali smiješiti! Trenutke prije izlaska na pozornicu, djevojkama sam rekao samo neka uživaju, zagrlili smo se i to je bilo to! Za nastup izabrao sam obradu, odnosno “medley” dvije Nightwisheve pjesme – The Greatest show on Earth / Shudder before the Beautiful. Već u prvim taktovima bilo mi je jasno da ne želim „zabit’ glavu u note“ i biti opterećen i samo odsvirati, već želim gledati lica dragih osoba s kojima dijelim ovaj trenutak. S osmjehom na licu došli smo do posljednjih, najemotivnijih taktova pjesme „We were here!“ s kojima je ovaj poseban trenutak završio. Tuomas je izrazio

50

KONTESA DORA PEJAČEVIĆ


veliku zahvalu, istaknuvši da je ovo najslađe iznenađenje koje je ikada doživio, da je aranžman odličan i da gledajući naša lica dok izvodimo glazbu – takvi su mu trenuci inspiracija i poticaj koji su mu potrebni za vrijeme stanke od turneje i pisanja materijala za novi album. Također je pohvalio moje sviranje (), na što sam se nadovezao da ponekad dvije ruke nisu dovoljne za sviranje njegove glazbe, a on se itekako složio. Iako je za vrijeme naše izvedbe pokušao prikriti da smo ga doveli do suza, njegova mama, Kiti Holopainen, sljedeći je dan pogledala snimku i javila nam da smo uistinu to uspjeli – ipak majka poznaje svog sina.  Sljedeći dani protekli su vrlo slično – probe i koncerti, saune, degustiranje alkoholnih pića raznih nacija (jer ipak bi bilo nekulturno odbiti), istraživanje finskih šuma i jezera, snimanje u studiju... I tako sve do trenutka kada se rastajemo i svatko odlazi svojim putem. Sada, nakon što je festival završio, članovi grupe kod kuće snimaju vokalne dionice i video klipove pjesama koje smo izveli u Finskoj te ćemo ih objaviti kao promo materijal festivala. Na taj je način KIMAF postao ne samo dvotjedni festival, već projekt koji traje cijelu godinu. Neprestano mi se u glavi vrti retragovima prve hrvatske skladateljice

čenica koju sam tamo čuo i savršeno opisuje KIMAF – „...When your heart knows it’s in a right place!“. Kitee International Music and Art festival iz godine u godine raste i zahtjeva sve veću odgovornost i pre-

danost prema radu i već sljedeći tjedan počinjem s pripremama za KIMAF 2017 i 100. obljetnicu Finske jer očigledno je pred nama još puno velikih i lijepih iskustava! Znajući da sljedeće godine neke od njih možda neću sresti, mogu samo još jednom potvrditi ono što sudionici KIMAF-a jako dobro znaju i razumiju - „We were here!“

51


Dubravka Balent

OD NAŠICA PREKO DUBROVNIKA PA DO FINSKE Neobičan naslov, zar ne? Definitivno bi zbunio tetu navigaciju, ali ne i mene kojoj su ova mjesta, uz rodno Međimurje od prve prirasla srcu. Trenutno živim i radim u Dubrovniku. Sudbina je htjela da slijedim svoje ime i radim kao profesorica violine u poznatoj Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića. Uživam u svome poslu i radnoj atmosferi u Dubrovniku, gradu gdje je kultura od visokog značaja. Gudački odjel škole ima dugu tradiciju te daje učenicima i profesorima mnogo prilika za sviranje s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, sudjelovanje na raznim projektima i natjecanjima, te suradnju s poznatim domaćim i inozemnim stručnjacima. Sve u svemu jako poticajna okolina za mene kao profesoricu i violinisticu. Malo mora, sunca pa i bure (kad se suši rublje) također nije na odmet. Dolaskom ljetnih školskih praznika kada većina slijedi put juga i mora, ja sam ipak krenula na sjever, ni manje ni više već u Finsku. Pitam se bi li ikad krenula na taj dalek put da za svoje prvo zaposlenje nisam odabrala Glazbenu školu Kontesa Dora Našice.

Muzičkoj akademiji. Sa sobom sam imala samo mali kofer i violinu na leđima. Bilo me strah jer sam do tada uvijek bila samo violinistica, učenica, studentica koja je uz sebe imala mentora, tj. profesora violine koji je brinuo o svemu. Prvi put je na meni bio red da preuzmem odgovornost i naučim djecu umijeću sviranja. Srećom stigla sam na pravo mjesto. Osmijesi Našičana iz dana u dan postigli su da se s njima osjećam kao kod kuće. Glazbenu obitelj Kopri još uvijek zamišljam kao svoju „našičku obitelj”. Oni su uvijek bili tu kada je trebalo, primili me pod svoj krov, davali savjete za rad u školi, upoznavali me s novim prijateljima, uključili me u zbor i priređivali zajedničke koncerte. Najvažnije od svega vjerovali su u mene. Nažalost posao u Našicama bio je privremen i morala sam krenuti dalje svojim putem. Nekoliko dana prije mog odlaska Dean Kopri upoznao me s glazbom finskog metal benda Nightwish. Moram priznati da nisam bila ljubitelj metal glazbe, ali Nightwish mi je sjeo na prvu. Vratila sam se u Našice kako bi za Deanov rođendanski koncert s njim odsvirala cover pjesme “Lost of the wilds”. Trebalo

U Dorin grad stigla sam nekoliko mjeseci nakon diplome na

52

KONTESA DORA PEJAČEVIĆ


mi je malo vremena, ali nakon dolaska u Dubrovnik usudila sam se pitati Deana za festival u Finskoj inspiriran Nightwish glazbom. Srećom on je snimio našu izvedbu u Našicama i “Lost of the wilds” postala je moja ulaznica kojom smo pridobili organizatora Plamena Dimova da me primi na festival. Rezultat svega bilo je 17 nezaboravnih dana u predivnoj Finskoj. Imala sam čast svirati solo violinu u Deanovoj glazbenoj grupi Ocean souls kojoj je zadaća bila uvježbati i nastupati na svim koncertima festivala. Sviđao mi se tempo svakodnevnih proba i brojnih nastupanja od kojih mi je najdraža izvedba “The Gratest Show on Earth/Shudder Before The Beautiful” ispred Tuomasa Holopainena. Vođa Nightwisha bio je oduševljen Deanovim aranžmanom i ganut našom izvedbom, a mi smo blistali od ponosa. Uz brojne koncerte stigla sam uživati i u odličnoj hrani, bazenu i sauni te predivnom krajoliku i jezerima. U sjećanje mi se urezalo i moje prvo studijsko snimanje, kao odlično iskustvo, a najviše od svega pamtim predivne ljude s kojima sam dijelila svu tu čaroliju. Biti glazbenik svakako je zanimljiv i uzbudljiv način života, ali ono što su mene naučili Našičani jest da ostavim svoje strahove i počnem vjerovati u sebe. Od tada držim srce i um otvoren za nova iskustva, putovanja i poznanstva. Kofer i violina spremni su za neobične puteve. Gdje će biti moja sljedeća avantura, kakve ću ljude sresti i kakvu glazbu otkriti?

tragovima prve hrvatske skladateljice

53


Marijan Bakač

AMATERSKO KAZALIŠTE... ZAJEDNIČKI KORIJENI Nakon dugotrajnih zamolbi urednika ove publikacije pristao sam na kraći osvrt o radu Amaterskog kazališta u Našicama. Kako ova publikacija prati događanja u kulturi, posebno glazbenoj, bilo mi je teže pronaći temu koja će se uklapati u zajedničke sadržaje. Kronike bilježe da je kulturni život u Našicama bio na zavidnoj visini i u dalekoj prošlosti, ali organiziranije on se provodi osnivanjem Hrvatskog pjevačkog društva “Vatroslav Lisinski” davne 1889. godine. Pored njegovanja glazbene umjetnosti u okrilju ovog društva, djelovala je i dramska sekcija koja je već tada postizala značajne uspjehe. Iz tog vremena ističem samo najznačajnija djela: “Zla žena”, “Gospođa ministarka”, “Inoče”, “Protekcija”, “Kir-Janja” i “Dva tuceta crvenih ruža”.

Iznositi detaljnije o radu i uspjesima kazališta nadilazi potrebe ove publikacije, stoga ću istaknuti samo neke detalje i događaje iz prošlosti vezane za kazalište. Uspjesi i razgranata djelatnost dramske sekcije u okviru HPD “Lisinski”, koja je kontinuirano radila, s kraćim prekidom za vrijeme 1. svjetskog rata, nastavlja s još većom aktivnošću nakon završetka rata, kada postiže još bolje rezultate. Izvođena su brojna kazališna djela, koja mnogi stariji Našičani pamte još i danas, kao što su: “Splavareva kći”, “A što sad”, “Medvjed”, “Prosidba”, “Mladost otaca”, “Običan čovjek”, “Pamet u glavu”, “Muha”, “Neželjeni zet” i druga. Razgranata aktivnost dramske sekcije omogućuje osamostaljenje i izdvajanje iz HPD “Lisinski”, a kao prvu kazališnu predstavu “SVET” grupa izvodi 15. ožujka 1952. godine, što bi se moglo smatrati početkom rada Amaterskog kazališta Našice. Međutim, do društvenog priznanja dolazi točno godinu dana kasnije - 15. ožujka 1953. kada se društvo uvodi u registar Saveza amaterskih kazališta Hrvatske kao prvo amatersko kazalište u Republici. Kazalište nastavlja s radom u vrlo nepovoljnim uvjetima, bez vlastitih prostorija, a tek 1954. godine dolazi do izgradnje pozornice i kazališnih prostorija, koje su dograđene uz postojeću kino-dvoranu. U narednih desetak godina Amatersko kazalište postiže vrlo zapažene rezultate izvodeći djela na visokoj umjetničkoj razini. Ističem samo najznačajnije: “Dnevnik Ane Franck”, “Monserat”, “Sveti plamen”, “Suđenje Meri Dagan”, “Zaboravljeni”, “Ljudi”, “Požar strasti” i druga. Kazalište okuplja brojno članstvo vrlo različitog dobnog, obrazovnog i socijalnog sastava. Osnivanjem omladinske scene kazalište okuplja mnoge učenike srednjih škola u Našicama. Iz tog vremena datiraju i neka vrlo značajna ostvarenja kao što su: “Hranjenik”, “Mećava”, “Starac Klimoje”, “Tko će

54

KONTESA DORA PEJAČEVIĆ


spasiti orača”, “Zločin na kozjem otoku”, “Ezopova smrt”, “Noć u Glabokovu”, “Banalna tema”... Svakako jedno od najznačajnijih ostvarenja jest praizvedba Relkovićevog “Satira” u scenskoj adaptaciji dr. Vojmila Rabadana u koje su, osim glumaca amatera, sudjelovali i članovi pjevačkog, folklornog i tamburaškog sastava KUD “Lisinski” s oko 80-ak članova. Amatersko kazalište Našice sudjelovalo je na svim smotrama amaterskih kazališta Slavonije i Baranje, a zbog vrlo visoke kvalitete izvođenih kazališnih djela sudjelovalo je na 8 republičkih i 4 savezne smotre. Također je bilo domaćin XIII. smotre kazališnih amatera Slavonije i Baranje 1976. godine. Za tu prigodu adaptirana je i pozornica i nabavljena oprema. Zbog vrlo dotrajale kino-dvorane, koja je bila u vlasništvu Centra za informiranje i kulturu “Glas” Našice, bila je nužna obnova, za što su bila potrebna značajna sredstva. Prema tada postojećim propisima nositelj obnove mogla je biti samo profesionalna organizacija pa je načinjen ugovor između kazališta i Centra “Glas” (danas Radio Našice). Prilikom adaptacije došlo je do devastacije kazališnog inventara (garderobe, opreme, plaketa, priznanja, povelja i ostalog inventara). Nakon adaptacije “Glas” je odstupio od ugovora o korištenju kazališnih prostorija tražeći najamninu za korištenje što kazalište nije moglo prihvatiti i tu zapravo počinje KRAJ rada Amaterskog kazališta Našice. Dakako da je i Domovinski rat tome pridonio jer su aktivni punoljetni članovi bili angažirani u obrani domovine. Duboko vjerujem da sličnu sudbinu neće doživjeti i naš „srodnik“ OGŠ Kontesa Dora Našice kao i njene pripadajuće sekcije. Zašto „srodnik“? Zato što imamo zajedničkog „roditelja“ – HKD Lisinski. Evo nekoliko značajnih „sitnica“ iz vremena koje je prethodilo osnivanju glazbene škole u Našicama. tragovima prve hrvatske skladateljice

Financiranje kulturnih društava bilo je putem tzv. SIZ-ova koji su bili organizirani na „samoupravnim“ načelima. Postojalo je predsjedništvo koje su činili izabrani predstavnici, u pravilu predsjednici svih amaterskih društava kulture s područja bivše općine Našice. Zbog vrlo bogate glazbene aktivnosti u „Lisinskom“ osjećala se potreba za organiziranom izobrazbom mladih. Pristupilo se vrlo opsežnim pripremama za osnivanje osnovne glazbene škole pri Osnovnoj školi u Našicama. Bilo je potrebno ishoditi i suglasnost Sekretarijata za obrazovanje, kulturu i tehničku kulturu SR Hrvatske (to je zapravo ministarstvo). U to vrijeme je sekretar (ministar) bio poznati „reformator“ dr. Stipe Šuvar. Dogovoren je službeni posjet sekretara u Našice i upriličen je sastanak i s predstavnicima SIZ-a kulture (čiji sam i sam bio predsjednik). Sastanak je bio u prostorijama „Lisinskog“ i sekretaru je detaljno izložen plan za osnivanje glazbene škole i očekujući njegov pristanak i odobrenje svi smo s nestrpljenjem iščekivali njegovo obraćanje. Oglasio se svojim karakterističnim stilom – tihim i sporim govorom rekavši: „Puno toga ste postigli u Našicama, ali MALOGRAĐANI u Našicama, ako žele glazbeno obrazovati svoju mladunčad, neka to plaćaju iz vlastitog džepa.“ Protivnici ideje o osnivanju glazbene škole (neću ih imenovati, kao što sam i inače izbjegavao spominjati imena u ovom prilogu – bilo zaslužnih ili onih drugih) jedva su to dočekali. Sav trud entuzijasta pao je u vodu i cijeli projekt je zaustavljen narednih deset godina. Kada su zapuhali novi vjetrovi, nastavilo se s ranijim projektom i osnovna glazbena škola je osnovana, u početku pri Osnovnoj školi u Našicama, a kasnije je izdvojena u Osnovnu glazbenu školu Kontesa Dora. Rezultate rada OGŠ i njenih marljivih djelatnika i učenika imate prilike pratiti kroz 30-ak godina njihova postojanja. Stoga im od srca čestitam na uspjesima i zahvaljujem.

55


Grad Našice

BRANKO UVODIĆ - POČASNI GRAĐANIN NAŠICA Branko Uvodić rođen je 25. travnja 1954. godine u Osijeku. U Našice je doselio 1956. godine gdje je završio osnovno i srednje obrazovanje. Maturirao je gimnaziju, školske godine 1972./1973. Tijekom osnovne i srednje škole bio je aktivan u raznim sportskim, društvenim i kulturnim udrugama i organizacijama. Za njegov daljnji životni put posebno je značajna aktivnost u dramskim sekcijama škola te osam godina

intenzivnog sudjelovanja u radu Amaterskog kazališta u Našicama. Kao dugogodišnji urednik i voditelj najgledanije emisije HTV-a „Lijepom našom“, nikad ne propušta priliku naglasiti da je rođen u Slavoniji, najljepšem malom gradu u Hrvatskoj, Našicama. Zbog iznimne gledanosti njegove emisije, ime našeg mjesta i njegovu kulturnu baštinu pronio je diljem domovine, ali i svijeta, odnosno svih krajeva gdje žive Hrvati i njihovi potomci. Serijal je imao svoje faze Lijepom našom, Hit do hita, Domovnica, koje su uglavnom, realizaciju počinjale upravo iz Našica. Svaka emisija iz Našica, kao goste, imala je daleko najkvalitetnije izvođače i punu dvoranu. Tijekom proteklih godina u TV emisijama različitih profila koje je osmišljavao i vodio Branko Uvodić, često su se mogle vidjeti prepoznatljive vedute grada Našica i gradske znamenitosti: dvorci obitelji Pejačević, našički perivoj, jezero Lapovac i sl. Sve je to bio rezultat osmišljenih Brankovih nastojanja da pridonese

56

značaju Našica. Potrebno je istaknuti i činjenicu da je dovođenjem niza programa u naš grad, odnosno smještajem brojnih televizijskih ekipa u Našicama, direktno utjecao na korištenje naših turističkih i smještajnih kapaciteta. Jednako tako, promovirajući tradicijsku kulturu i folklornu baštinu hrvatskih krajeva u svojim nastupima, uvijek je isticao i promovirao poznate našičke povijesne ličnosti, osobito prvu hrvatsku skladateljicu Doru Pejačević i „graditelja hrvatskog kulturnog prostora“ Isidora Kršnjavoga te je i na taj način doprinosio turističkoj i kulturnoj promidžbi grada Našica. Povodom 110. obljetnice rođenja prve hrvatske skladateljice Dore Pejačević (1995. godine) snimio je i uredio dokumentarnu emisiju „Zapis na brezovoj kori“ u kojoj je glavnu ulogu imala Glazbena škola Kontesa Dora, a za koju možemo reći da je svojevrstan nematerijalni spomenik Našica. Branko Uvodić uvijek se spremno odazivao pozivima brojnih našičkih udruga i ustanova u trenucima kada su u mjestu priređivane različite svečanosti, koncerti, obljetnice, svečane akademije, dobrotvorne i slične manifestacije, na kojima je rado sudjelovao kado voditelj (npr. Bal Slovaka u Našicama, svečanosti Dobrovoljnog vatrogasnog društva, itd.). Osobito je važno naglasiti činjenicu da je kroz vođenje svečanog otvorenja tzv. festivalske subote u našičkom perivoju, u okviru Festivala „Dani slavonske šume“, već petnaestu godinu, dao novu kvalitetu najvećoj i najznačajnijoj našičkoj kulturno-zabavnoj manifestaciji, koja svake godine dobiva sve veći značaj i postaje prepoznatljiva diljem Slavonije i Hrvatske, upravo zahvaljujući i zalaganju gosp. Uvodića. Sjećajući se ratnih vremena napomenimo da je Branko organizirao priredbu povodom svečane primopredaje ratne zastave 132. Brigade Hrvatske vojske u domu HV u Zagrebu. Njegove stručne kompetencije i društvene veze koje je ostvario tijekom bogate profesionalne karijere uvijek je spremno stavljao na raspolaganje svim Našičanima, osobito čelnim ljudima Grada te gradskih ustanova i udruga, otvarajući nam mogućnost uspostave kontakta i programa, koje bismo teško ostvarili bez njegove pomoći.

KONTESA DORA PEJAČEVIĆ


Daniel Kopri: Prilog uz nagradu Počasni građanin Našica - Branko Uvodić

NAŠICE - DORA - TAMBURE Dobitna kombinacija koja nas nikada nije iznevjerila je utkana u naslov ovoga priloga. Sjetiti se prvoga susreta s našim Brankom Uvodićem moguće je jedino u “psihijatrijskim kopanjem u moždanoj memoriji”. BRANKO JE ODUVIJEK TU, s nama Našičanima, tamburašima, glazbenicima, a posebno s umjetničkom ostavštinom prve hrvatske skladateljice kontese Dore Pejačević. Mediji oblikuju život svih nas i ako se ne možeš uklopiti i sudjelovati u ovakvoj dimenziji ravno je teoriji o ljudima koji troše kisik na majčici Zemlji, a ne pridonose duhovnoj evoluciji čovjeka.

đendan!) 2003. godine snimili smo u HRT-ovoj produkciji, a povodom 80. obljetnice Dorine smrti glazbeno-povijesnu neprolaznicu “Zapis na brezovoj kori”. Lidija Horvat Dunjko, Katja Markotić, Danijela Pintarić, Danijela Jelić i učenica Lucija Papac.... Cijelu priču emotivno je “titrao” i pripremio naš Branko! Kakav rođendan! Bolji poklon nisam mogao dobiti. Cijela moja obitelj, naš tamburaški orkestar, uvaženi solisti – prijatelji, umjetnici i mi, skromni profesori i učenici tamburaši. Koncertom povodom 120. obljetnice rođenja Dore Pejačević (2005.) također smo zajedno s Brankom “iskrvarili”…. Pozornica ispred Dvorca Pejačević, vizualno za televiziju savršena slika, simfonijski orkestar HRT-a, solistica Katja Markotić, europska dirigentska veličina Mladen Tarbuk i na programu najznačajnije djelo Dore Pejačević, Simfonija u fis-molu. Dva tjedna “potopa”, preniske temperature za ovakav epohalni kulturni događaj, isto kao i 2015. godine! Branko je imao odgovor i za ovakav (ne)vremenski ulazak u “slijepu ulicu”. Cijeli projekt

Davne 1993. godine tamburaški orkestar našega grada prvi puta je sudjelovao na Međunarodnom festivalu hrvatske tamburaške glazbe u Osijeku i uzburkao vode osječke rijeke Drave. Branko je bio tamo i u uskim medijsko-orkestralnim prostorima promovirao svoj grad Našice, tambure, Doru, “s osmjehom na licu” u nebrojenim prigodama uspio je bez riječi reći – volim Našice, Doru i našički tamburaški orkestar. Nikada neću i ne mogu zaboraviti dva najveća životna sinkroniciteta koja su nas posložila u istoj “životnoj rijeci”. Dana 12. siječnja (na sam moj ro-

tragovima prve hrvatske skladateljice

57


preselio je u školsku sportsku dvoranu OŠ Kralja Tomislava. Dvorana prepuna štovatelja glazbe hrvatske skladateljice, pozornica vizualno osvjetljena s punim spektrom svjetlosti, Branko Uvodić, retorički brušen u našičkom kazalištu, emotivno “nabrijan” (kao da je kod kuće!) i izravni prijenos koncerta na trećem program HRT-a. Kako god da slažem životno-emotivnu priču o bilo kojoj temi u ovoj publikaciji svi putevi “vode u Rim”, tj. prema dr. Zdravku Rončeviću (Bucku). Naime, kao tadašnji gradonačelnik Grada Našica i u tim uzburkanim vodama materijalno i moralno je pomagao na uređenju koncertne dvorane u Dvorcu Marka Pejačevića. Brankova medijsko-našička karizma otvarala je sva vrata i uz bezuvjetnu potporu gradonačelnika dr. Rončevića iznjedrila kulturno-umjetnički događaj zasigurno najvrjedniji od svih zabilježenih u povjesnici Našica. Da pišem u obrazloženju prijedloga o gospodinu Branku Uvodiću za počasnog građanina Grada Našica samo o koncertu povodom 120. obljetnice rođenja naše Dore, imao bih dovoljno argumenata za ovu prestižnu nagradu, a ne još i zbog svih drugih našičkih sadržaja za koje je složio i otvorio medijski prostor!

Sadašnji počasni građanin Grada Našica, Branko Uvodić, štovatelj prve hrvatske skladateljice kontese Dore Pejačević, zasigurno će i dalje s nama graditi kulturnu sliku našega grada s njezin likom kao zaštitnim znakom!!

58

KONTESA DORA PEJAČEVIĆ


Daniel Kopri

NE BOJ SE KOPRI, JA SAM S TOBOM! Svaki čovjek ima svoj „genetski feler“ koji mu je ukodiran, tko zna kada i zašto. Član sam ocjenjivačkog suda i jedan od predlagatelja zadanih skladbi na regionalnim i državnim natjecanjima u disciplini solo tambura uz pratnju glasovira. Dva puta smo i mi bili domaćini takvim regionalnim događanjima na koje smo posebno ponosni. Na njima su sudjelovali tamburaši iz cijele Lijepe naše. Oni najbolji “lete” u Dubrovnik na završno “pripetavanje”, a to je moja noćna mora, tema ove male pričice. Sedam puta sam bio „odabran“ boriti se za hrvatske svete tambure i zrakoplovom Croatia-Airlinesa “doploviti” do Dubrovnika. Svaki let avionom meni je nekoliko godina skratio život. Ovaj posljednji je bio posebno zanimljiv. Na sjedalu pored mene, kao u filmu “Ima li pilota u avionu”, sjedio je dragi prijatelj i kolega Dražen Varga. Ja u komi, stjuardese nam drže predavanje “što ako…”, isplaše me do kraja, a “svemirski” brod lagano prede na deset tisuća metara. Kolega je kupio neke dnevne novine i čita mi nogometne vijesti koje ne dopiru do moje svijesti…Vidio je kako sam blijedo-crven i pružio mi putni časopis, moj vlastiti primjerak koji je bio u mrežici ispred mene. Drhtavim rukama stavim naočale za čitanje, glumim junačinu i tada kao da mi se u snu ukazao portret Maksimilijana Vanke: „Dora u ulju“ iz 1917. godine. Izoštrim vid i svijest i shvatim poruku: Ne boj se Kopri, ja sam s tobom! tragovima prve hrvatske skladateljice

59


Marina Kopri

117 NAGRADA ODJELA TAMBURE OD OSNIVANJA 1989. GODINE Na 39. Međunarodnom festivalu hrvatske tamburaške glazbe (MFHTG), 22. svibnja 2016. u Osijeku, tamburaški orkestar osvojio je Zlatnu plaketu “Tambura Paje Kolarića” (natjecalo se ukupno 27 tamburaša). U organizaciji HRVATSKOG TAMBURAŠKOG SAVEZA U OSIJEKU nastupilo je u Hrvatskom narodnom kazalištu 17 orkestara kroz dva dana. Učenici Osnovne glazbene škole i Tamburaškog društva “Dora Pejačević” Našice (Nikolina Pintarić, Marin Hasanović, Bruno Zahirović i Kristijan Rajs) natjecali su se u kategoriji A1 i osvojili 92,6 boda. Vokalna solistica bila je učenica 2. razreda GŠ Franje Kuhača Osijek, nekadašnja učenica našičke glazbene škole, Stela Javorček. Sedamnaest orkestara je svojim maestralnim izvedbama pridonijelo velikoj kvaliteti i uspješnosti samog Festivala. U današ-

nje vrijeme nije jednostavno baviti se ovim oblikom tamburaške umjetnosti, stoga treba čestitati od srca i zahvaliti na trudu i naporu koji su uložili voditelji i učitelji tambure našičke glazbene škole i tako promovirali i afirmirali umjetničku tamburašku glazbu. Tamburaški odjel i dalje je na korist cijeloj tamburaškoj zajednici i njenom glazbenom pokretu koji već 170 godina raste i razvija se! Umjetnički put solo tambure i orkestralne tambure nije lagan, ali se učitelji u glazbenoj školi svim snagama trude učiniti ga boljim i staviti ga na mjesto koje zaslužuje. TAMBURE, hrvatsko sveto nacionalno glazbalo titra u našičkoj glazbenoj školi od 1989. godine. Stotine mladih imalo je mogućnost razvijati svoje emocije i stjecati životno iskustvo na gotovo svakodnevnim probama tamburaškog orkestra, na županijskim, državnim i međunarodnim natjecanjima, koncertima u različitim prigodama, putovanjima, nastupima po cijeloj Europi te muzicirajući s vrhunskim glazbenim umjetnicima i vokalno-medijski atraktivnim solistima Lijepe naše. Generacije mladih tamburaša se smjenjuju, a smisao kroz 27 godina uspješnog djelovanja ovog orkestra od prvog dana njegovog utemeljenja glasi: “Glazba je drugo ime za ljubav”. NAŠI USPJESI U ŠKOLSKOJ 2015./2016. GODINI

53. REGIONALNO NATJECANJE UČENIKA I STUDENATA GLAZBE I PLESA, DOM KULTURE U BJELOVARU, 5. STUDENOG 2015. U disciplini KOMORNI SASTAVI 6-9 članova natjecao se naš tamburaški komorni sastav u I. kategoriji i osvojio 1. nagradu s 94,40 bodova i pravo odlaska na državno natjecanje. Učenici, članovi komornog sastava: Božidar Černava, Luka Tomljenović, Katarina Vrekalović, Dino Drgalić, Benjanim Čejka, Nina Vukmirović, Luka Kolarić, Filip Kasapović, Petar Guljaš. Mentor: Dean Kopri, mag. mus.

60

KONTESA DORA PEJAČEVIĆ


53. DRŽAVNO NATJECANJE UČENIKA I STUDENATA GLAZBE I PLESA, MA ZAGREB, 3. PROSINCA 2015.

54. REGIONALNO NATJECANJE UČENIKA I STUDENATA GLAZBE I PLESA, SAMOBOR, 18. VELJAČE 2016.

Isti KOMORNI SASTAV 6-9 članova, I. kategorija, osvojio je 1. nagradu i prvo mjesto s 99,10 bodova te je svirao na Završnom koncertu prvonagrađenih u koncertnoj dvorani Muzičke akademije Zagreb, 5. prosinca 2015.

Jana Krajačić, u disciplini SOLO ROG uz pratnju glasovira, III. kategorija, osvojila je 1. nagradu s 90 bodova, te izborila odlazak na državno natjecanje.

Učenici, članovi komornog sastava: Božidar Černava, Luka Tomljenović, Katarina Vrekalović, Dino Drgalić, Benjanim Čejka, Nina Vukmirović, Luka Kolarić, Filip Kasapović, Petar Guljaš.

54. DRŽAVNO NATJECANJE UČENIKA I STUDENATA GLAZBE I PLESA, MA ZAGREB, 12. OŽUJKA 2016.

Mentor: Dean Kopri, mag. mus. 54. REGIONALNO NATJECANJE UČENIKA I STUDENATA GLAZBE I PLESA, VELIKA GORICA, 16. VELJAČE 2016. Helena Vulić, u disciplini SOLO VIOLINA uz glasovirsku pratnju, II. kategorija, osvojila je 1. nagradu s 92 boda, te izborila odlazak na državno natjecanje. Mentorica: Tatjana Pernicki, prof. Zamjena mentorice: Ariana Škrinjar, mag. mus. Korepetitorica: Sanja Vazdar, prof. tragovima prve hrvatske skladateljice

Mentor: Teodor Sucala Matei, prof. Korepetitorica: Darija Vlajnić, mag. mus.

Helena Vulić u disciplini SOLO VIOLINA uz pratnju glasovira, II. kategorija, osvojila je 3. nagradu s 94,60 bodova. Mentorica: Tatjana Pernicki, prof. Zamjena mentorice: Ariana Škrinjar, mag. mus. Korepetitorica: Sanja Vazdar, prof. 54. DRŽAVNO NATJECANJE UČENIKA I STUDENATA GLAZBE I PLESA, MA ZAGREB, 16. OŽUJKA 2016. Jana Krajačić u disciplini SOLO ROG uz pratnju glasovira, III. kategorija, osvojila je 3. nagradu s 92,40 bodova.

61


Mentor: Teodor Sucala Matei, prof. Korepetitorica: Darija Vlajnić, mag. mus.

Hana Knežević, 2. nagrada s 89,00 bodova. Mentorica: Sanja Vazdar, prof.

NATJECANJE MLADIH GLAZBENIKA SONUS OP. 2, KRIŽEVCI, 5. VELJAČE 2016.

Tereza Sabo, 2. nagrada s ukupno 88,00 bodova.

U disciplini KLAVIR, naši učenici su ostvarili slijedeće rezultate:

XXXIX. MEĐUNARODNI FESTIVAL HRVATSKE TAMBURAŠKE GLAZBE OSIJEK, 22. SVIBNJA 2016., HNK U OSIJEKU

I. KATEGORIJA: Anja Ergović, 2. nagrada s 88,33 boda. Mentorica: Darija Vlajnić, mag. mus. Tereza Sabo, 2. nagrada s 81,00 bodom. Mentorica: Sanja Vazdar, prof. III. KATEGORIJA: Paula Bijuklić, 2. nagrada, 82,00 boda. Mentorica: Darija Vlajnić, mag. mus. NATJECANJE MLADIH GLAZBENIKA SONUS OP. 2, KRIŽEVCI, 6. VELJAČE 2016. U disciplini VIOLINA, naši učenici su ostvarili slijedeće rezultate: II. KATEGORIJA: Vinko Balentić, 1. nagrada s 93,67 bodova. Mentorica: Tatjana Pernicki, prof. i zamjenica mentorice: Ariana Škrinjar, mag. mus. Korepetitorica: Sanja Vazdar, prof. Jakov Drozdek, 1. nagrada s 93,00 boda. Mentorica: Tatjana Pernicki, prof. i zamjenica mentorice: Ariana Škrinjar, mag. mus. Korepetitorica: Sanja Vazdar, prof. III. KATEGORIJA: Helena Vulić, 1. nagrada s 95,00 bodova. Mentorica: Tatjana Pernicki, prof. i zamjena mentorice: Ariana Škrinjar, mag. mus. Korepetitorica: Sanja Vazdar, prof. 4. MEĐUŽUPANIJSKO NATJECANJE KLAVIRISTA – VIROVITIČKA KLAVIRIJADA, 26. TRAVNJA 2016. U disciplini KLAVIR, naši učenici ostvarili su slijedeće rezultate: II. KATEGORIJA: Anja Ergović, 1. nagrada s 93.00 boda. Mentorica: Darija Vlajnić, mag. mus.

62

Mentorica: Sanja Vazdar, prof.

U disciplini TAMBURAŠKI ORKESTRI (dječji) na 39. Međunarodnom festivalu hrvatske tamburaške glazbe, 1. nagradu, odnosno Zlatnu plaketu ‘’Tambura Paje Kolarića’’ s 92 boda, zajednički su osvojili članovi Tamburaškog orkestra OGŠ Kontesa Dora i Tamburaškog društva ‘’Dora Pejačević’’ Našice: Andrea Rajs, Margareta Guljaš, Dino Drgalić, Renato Guljaš, Katarina Vrekalović, Nina Vukmirović, Kristijan Rajs, Mihaela Suk, Ana Prišć, Bruno Zahirović,Ivan Vrekalović, Antonio Katavić, Marin Hasanović, Jakov Petrović, Luka Tomljanović, Božidar Černava, Petar Guljaš, Filip Kasapović, Luka Mihalj, Benjamin Čejka, Tamara Stipić, Luka Kolarić, Marija Potolovec, Nikolina Pintarić, Marina Marenjak, Sabrina Broz, Iva Osječanin, Mihael Škrnjug, Stela Javorček (vokalna solistica). Dirigentica: Marina Kopri, prof. Voditelj orkestra: Daniel Kopri, prof. Orkestar pripremili: Daniel Kopri, prof., Luka Pavleković, mag. mus., Dean Kopri, mag. mus. i Matija Medverec, mag. mus. OSKAR ZNANJA, najznačajnije priznanje u obrazovanju kojima se već dvanaest godina nagrađuju najuspješniji i najizvrsniji učenici te njihovi učitelji mentori, uručeno je KOMORNOM SASTAVU OGŠ Kontesa Dora za 1. mjesto i 1. nagradu na državnom natjecanju učenika i studenata glazbe i plesa. Svečana dodjela održala se u atriju palače Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) – Trg Nikole Šubića Zrinskog 11 u Zagrebu, 17. lipnja 2016.u 12 sati. Prigodni kipić i Zahvalnicu dobili su učenici odjela tambure i mentor: Luka Tomljanović (bisernica), Dino Drgalić (brač), Petar Guljaš (berde), Božidar Černava (bisernica), Katarina Vrekalović (bisernica), Luka Kolarić (čelo), Nina Vukmirović (brač), Benjamin Čejka (brač), Filip Kasapović (bugarija). Mentor: Dean Kopri, mag. mus. Nagrađivanje organizira Agencija za odgoj i obrazovanje, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta i Hrvatsko društvo glazbenih i plesnih pedagoga.

KONTESA DORA PEJAČEVIĆ


tragovima prve hrvatske skladateljice

63


Renata Bošnjaković

POVIJEST MEMORIJALA DORE PEJAČEVIĆ ZBIVANJA OD 1997. DO 2000. GODINE (3. dio) Ove godine prisjećamo se događanja i sudionika na koncertima, znanstvenim skupovima, izložbama, promocijama knjiga i drugim sadržajima u okviru Memorijal Dore Pejačević u periodu od 1997. do 2000. godine. U sačuvanoj dokumentaciji i publikacijama uočena je nedosljednost u navođenju naziva ustanova/tijela i podataka o istome događaju. U takvim slučajevima nastojalo se zadržati izvorni nazivi ustanova/ tijela i utvrditi najvjerodostojniji podatak, a ponekad su konzultirani i suvremenici tih događanja. 1997. 2. travnja 1997.  osnovano Društvo prijatelja glazbene kulture „Memorijal Dore Pejačević“ u prostoru Zavičajnog muzeja Našice u znak sjećanja na hrvatsku skladateljicu Doru Pejačević i očuvanja njezine glazbene baštine te organizacije znanstvenih skupova, nastupa uglednih glazbenika i učenika glazbenih škola  nakon skupštine održan koncert s tri Dorine skladbe (sudjeluju: učenice Glazbene škole Franje Kuhača iz Osijeka Danijela Pintarić, Helena Novak i Valentina Krajačić; Tamburaški orkestar HKD „Lisinski“ Našice) V. memorijal Dore Pejačević, 4. - 30. listopada 1997. Organizator: Društvo prijatelja glazbene kulture „Memorijal Dore Pejačević“ 4. listopada 1997.  Koncert Tamburaškog orkestra HKD „Lisinski“ Našice u prostoru crkve Sv. Martina u Martinu (sudjeluju: Vesna Jajić-sopran, Danijela Pintarić-violina i sopran, Ivan Krajačić-klarinet, Zoran Vlajnić-trombon; Marina Kopri-dirigentica) 10. listopada 1997.  Koncert nekadašnjih učenika OGŠ Dore Pejačević u spomen sobi Dore Pejačević u Zavičajnom muzeju Našice

64

16. listopada 1997.  Koncert učenika OGŠ Franje Kuhača Osijek i učenika OGŠ Dore Pejačević Našice u prostorijama HKD „Lisinski“ Našice 25. listopada 1997.  Komorni koncert u spomen sobi Dore Pejačević u Zavičajnom muzeju Našice (sudjeluju: Snježana Rucner-violončelo, Katarina Krpan-glasovir) 29. listopada 1997.  svečano otvorenje Memorijala Dore Pejačević u prostorijama HKUD „Lisinski“ Našice  prikaz grafičke mape „Dora“ akademske slikarice Nevenke Arbanas i osvrt Ivane Jurković uz Izložbu likovnih radova posvećenih Dori u prostoru Dvorca Pejačević  sveta misa za Doru Pejačević u crkvi Sv. Antuna Padovanskog u Našicama  svečana predaja glasovira OGŠ Dore Pejačević (dar obitelji Pejačević) u prostoru Doma kulture u Našicama  Glasovirski koncert u prostoru Doma kulture u Našicama (Damir Šenk, Osijek) 30. listopada 1997.  In memoriam – počast na Dorinom grobu  susret s članovima porodice Pejačević u prostorijama HKD „Lisinski“ Našice  Izložba „Pejačevići u Našicama : slike i dokumenti“ u Izložbenom salonu Zavičajnog muzeja Našice (autor: mr. sc. Josip Waller)  predstavljanje knjige Stanka Rozgaja „Priča o mladoj Dori“ u prostorijama HKD „Lisinski“ Našice (predstavljači: Josip Burjan-urednik, Koraljka Kos-recezentica, Marija Pepelko-recezentica, Božidar Stanić-publicist, Stanko Rozgaj-autor; gosti: Lidija Horvat Dunjko-so-

KONTESA DORA PEJAČEVIĆ


pran; Darko Domitrović-glasovir, „Dubrovački trio“ gitara)  svečani koncert „Sjećanje na Doru“ (sudjeluju: Lidija Horvat Dunjko-sopran, Vesna Jaić-sopran; Darko Domitrović-glasovir, Anđelko Krpan-violina; „Dubrovački trio“ gitara, Tamburaški orkestar HKD „Lisinski“ Našice; Marina Kopri-dirigentica) 1998. VI. memorijal Dore Pejačević, 1., 16. i 17. listopada 1998. Organizator: Društvo prijatelja glazbene kulture „Memorijal Dore Pejačević“ 1. listopada 1998.  Koncert djela Dore Pejačević u prostoru Zavičajnog muzeja Našice (sudjeluju: Ida Gamulin-glasovir; Zagrebački kvartet) 16. i 17. listopada 1998.  otvaranje Znanstvenog skupa „Glazba i scena u slavonskoj glazbenoj baštini“ u organizaciji Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – Odsjeka za povijest hrvatske glazbe Zagreb u prostorijama HKD „Lisinski“ Našice (sudjeluju: Vjera Katalinić, Koraljka Kos, Zoran Juranić, Gorana Doliner, Miroslava Hadžihusejnović-Valašek) 17. listopada 1998.  nastavak Znanstvenog skupa (sudjeluju: Sanja Majer-Bobetko, Snježana Miklaušić-Ćeran, Antonija Bogner-Šaban, Branka Ban, Elena Ostleitner)  predstavljanje knjige Koraljke Kos „Dora Pejačević“ u prostorijama HKD „Lisinski“ Našice (predstavlja: dr. Stanislav Tuksar, Zagreb)  predstavljanje CD-a „Glazba Dore Pejačević“ Ide Gamulin i Zagrebačkog kvarteta (predstavlja: Vjera Katalinić) 1999. VII. memorijal Dore Pejačević, 19. lipnja 1999. Organizator: Društvo prijatelja glazbene kulture „Memorijal Dore Pejačević“ 19. lipnja 1999.  Koncert Ženskog komornog zbora „Davor“ iz Slavonskog Broda u prostoru Dvorca Pejačević (sudjeluju: Dinka Radecki-sopran, Anita Kovačević-alt; Danijela Božićević-dirigentica) tragovima prve hrvatske skladateljice

2000. VIII. Memorijal Dore Pejačević, 23. lipnja, 14. listopada – 3. studenoga 2000. Organizator: Društvo prijatelja glazbene kulture „Memorijal Dore Pejačević“ 23. lipnja 2000.  Koncert sakralne glazbe u prostoru Doma kulture u Našicama (sudjeluju: Mješoviti zbor HKD „Lisinski“ Našice; Ženski komorni zbor HPU „Davor“ Slavonski Brod) 14. listopada 2000.  Komorni koncert u prostoru Zavičajnog muzeja Našice (sudjeluju: Ivana Novačić-mezzosopran; Eva Kirchmayer Bilić-glasovir) 20. listopada 2000.  Znanstveni skup „Slavonska glazbena baština“ u organizaciji Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – Odsjeka za povijest hrvatske glazbe Zagreb u prostorijama HKD „Lisinski“ Našice (sudjeluju: Antonija Bogner-Šaban, Marina Vinaj, Branka Ban, Sunčana Bašić)  Glazbeno-poetski recital „Dora“ u prostoru Zavičajnog muzeja Našice (sudjeluju: Ida Gamulin-glasovir; Alma Prica-dramska umjetnica) 21. listopada 2000.  nastavak Znanstvenog skupa „Slavonska glazbena baština“ (sudjeluju: Vjera Katalinić, Helena Novak, Zdenka Ivanković, Naila Ceribašić, Josip Jerković, Gorana Doliner, Rozina Palić-Jelavić, Sanja Majer-Bobetko)  Koncert Mješovitog pjevačkog zbora HKD „Lisinski“ Našice u prostoru Zavičajnog muzeja Našice (sudjeluju: Mješoviti pjevački zbor HKD „Lisinski“ Našice) 27. listopada 2000.  Komorni koncert Trio „Dora“ iz Amsterdama u prostoru Zavičajnog muzeja Našice (sudjeluju: Matilda Martina Troost-glasovir, Ephraim van Iizerlooi-violončelo, Frans Boendermaker-violina) 3. studenoga 2000.  Komorni koncert „Našičani Dori“ u prostoru Zavičajnog muzeja Našice (sudjeluju: Ivan Krajačić-klarinet,Valentina Krajačić-glasovir)

65


ZBRDA-ZDOLA!!!!!!!

66

KONTESA DORA PEJAČEVIĆ


tragovima prve hrvatske skladateljice

67


Casopis KONTESA DORA PEJACEVIC, br. 4  
Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you