Бошко Костић - За историју наших дана

Page 1

BOŠKO N. KOSTIČ

Z A IS T O R IJU N A ŠIH DANA

Nova

Iskra


ZA I S T O R I J U NAŠIH DANA Odlomci iz zapisa za vreme okupacije

B O Š K O N. K O S T l Ć

1949


Biblioteka: DOKUMENTI

Autor BOŠKO N. KOSTIĆ (prvo izdanje štampano kod JEAN LAUSIER, LILLE, FRANCE 1949. godine)

Izdavač „N OVA ISK R A ” , d.d. NOVI BEOGRAD, Radoja Dakića 11 tel.6 7 4 -1 26

Recenzenti IVAN STOJANOVIĆ LJILJA N A PONJAVIĆ

Štampa tiraž: 200 primeraka MULTIPRINT - Beograd Ruzveltova 42

u


PREDGOVOR ,,Ni sami bogovi ne mogu utiniti da nije bilo ono što je bilo." Pindar Ušli smo već odavno u Ćetvrtu godinu izgnanićkog

'Života. Pa, ipak, ćesto nam se Ćini kao da je sve juCe bilo. Mnogo je đana prošlo, ali se eho protekiih dogadjaja još nije izgubio u bućnoj dariašnjici. Pisac ovih redova pratio ih je iz najneposrednije blizine i bio je svedok onih preteških dana naše tragićne istorije, koja je otpočeia da se odvija 1941 godine. Sad se rešio da pred Bogom i ljudima bude svedok. Da svedoči istinu koja — zato Što je istina — nikada nije bila svima mila, ali koja se mora jednom saznati u interesu pravde i budućeg boljeg i lepšeg ^ivota našeg naroda. Za ovo vreme naše emigracije, kao po nćkom planu, zlonamerno se i neistinito prikazuju prilike, Ijudi i dogadjaji za vreme teške okupacije. Pri tom se ne čini nepravda samo hiljadama mrtvih, koji su mučenički završili zivot u borbi i radu, zato da bi bilo bolje narodu; čini se nepravda celom narodu, našoj Otadžbini i njenoj sutrašnjoj budućnosti. Naš novi, slobodni život — ako nam je sudjen — mora biti sazdan na pravdi i istini i moramo se posluziti iskustvima izvučenim na osnovu pravilnog i tačnog gledanja i poznavanja naše istorije. Bez istine ne moze biti prave slobode. Mnogi ljuđi u izbeglištvu, stvarno, nisu obavesteni o dogadjajima naše nedavne prSšlosti. 5


Mnogi drugi znaju istinu, ali smatraju da mtercsi naseg naroda zahtevaju da se izvesni dogadjaji laznim pretstave, iii, u najmanju ruku, da se prećute, jer će se — veruju oni — na taj nacin najlakse izvući korist za naš narod! ima, dalje, priiićan krug onih, koji smatraju da će izmišljotinama, fantazijama i iegendama na jednoj, a lazima, klevetama i izvrtanjima na drugoj strani, najbolje pokriti svoju moralnu golotinju, sakriti svoj nedostojni i prljavi rad i zivot, zabašuriti izdaju i bekstvo od onoga u koga se danas zakiinju (a koji ih je zbog toga, i drugih nejunaČkih podviga, stavio pod sud) i obezbediti tako najlakše pozicije u budućnosti. Najzad, ima i takvih što su sebe svesno stavili u siuzbu neistine, kako bi pripomogli postavljenom cilju neprijatelja našeg naroda: uneti pometnju u nacionalne redove i ne dopustiti da do sioge i jedinstva u njima dodje. U prvom slučaju, smatramo da je duznost svih preziveiih učesnika u dogadjajima, da verno i istinito iznesu svoja saznanja, kako bi sva nacionaina emigracija, i ona ratna i ona posleratna — kao i ona od pre ratova —, bila stvarno upoznata sa istinom. U drugom slučaju, mislimo da je vrio pogrešna taktika i rdjav rad teznja da se la^ istinom prikaže i da se na taj način postizu bas suprotni rezuitati. Stvarna istina je več davno poznata svima silnim i rnoćnim ovoga sveta i rnnogo se varaju oni, koji misie da će nevernim prikazivanjern stvari moći da promene njihova saznanja i iskustva. Komunizam će ili biti srusen i proteran iz JugoistoČne Evrope ili to neće biti. Ako bude srušen, vaspostavljanje Kraljevinc Jugosiavije (u ovom ili onom vidu) biće ostvareno. Svaka iaz, pri tom, mo& biti saino od Štcte. A ukoliko komunizam ne bude bio srušeri u skoro vreme, samo je i s t i n a . onaj faktor, koji nam rnož'e dati snage da izdržirno, da se siožimo i da i rni -"doprinesemo konačnom rušeuju njegovom. U trećem i četvrtom slučaju, iznošenje istine jedini je način koji omogućuje da se jasno odeie dobronamerni 6


od zlonamernih, istinoljubivi od nosioca laži. Zionamerni i nosioci lazi smatraju ćutanje prvih slabosću ili, čak i nesposobnosću, a, možda, kako su sami obicno kukavicc, i kukaviclukom. Mesecima i godinama oni truju nase javno mišljenje, a naročito su se okomili, u poslednje vreme, na naš.čestiti, dobronamerni svet u flmerici koji nije mogao da buae upoznat s našim prilikama. Od laznog obaveštavanja o sebi 1 svojim zaslugatna, oni su napravili profesiju za udoban život, a od napadaja, optužbi, kleveta protivu drugih, oni misle da će sebi stvoriti vremenom, kad dodje čas oslobodjenja, političke pozicije. Ti nikogovići koriste i ono malo naše nacionalne štampe, koju imamo danas u emigraciji, i svojim izmišijotinama i izvrtanjem činjenica ne samo što sasvim netačno obaveštavaju našu staru rodoljubivu emigraciju, već je i truju i dovode do razočaranja i ocajanja. Ovim elementima učiniti kraj, demdskirati ih, treba da je jedan od prvih zadataka nacionalne emigracije. Znamo da to nije lak posao, ali se on mora već jednom početi. . . Radi neobaveštenog čitaoca, pisac ovih redova prinudjen je da o sebi kaže sledeoe: Izmedju dva rata, piščeva kuća, budući u biiskom srotstvu sa djeneralštabnim pukovnikom Dragutinom T . Dimitrijevićem-Apisom, bila je ne šamo rdjavo gledana od strane viadajućih režima, već su i njeni pojedini članovi bili progonjeni i bez ikakvih krivica i na robiju osudjivani. Pod tim utiscima proveo je pisac detinjstvo i mlađost. Na taj način imao je priiike da vidi i iskusi sav jad i bedu našeg politićkog života. Voleo je svoju zemlju, bolele su ga nep^ravde i, ogorčen njima, nije pripadao nijednoj političkoj partiji. Stajao je po strani od našeg svakodnevnog politickog života i preganjanja. Istine radi mora da napomene, da su progoni njegove porodice redovno dolaziii od strane maiih i sitnih duša, koje su se uvek zaklanjaie „najvišim mestom“ . Bio je srećan da utvrdi, da ovo ne samo da nije bila Istina, već da je, naprotiv, i jedina zaštita i popravka nanetog zla biia, stvarno, učinjena baŠ i jedino od te strane u čije se ime želelo prikazati da zlo potiče. ~ 7


PoŠto je duže vremena p'roveo u državnoj službi u inostranstvu, pisac se vraća u zemlju nekoliko godina pred rat u Evropi. Progoni kojima je u to vreme bio izložen Dimitrije Ljotić, pretsednik bivšeg Jugoslovenskog narodnog pokreta ,,Z B O R “ i njegov odlućan stav ućiniii su da pisac u poeetku postane stalan Citalac njegovih organa ,,Otadžbine“ i ,,Biltena“ , a nešto docnije đa se s Ljotićem i licno upozna. Uvidjajući njegove postene, istinskim rodoljubljem i hrišćanskom mislju nadahnute namere, njegovu težnju da svojoj zemlji ukaie lepše, bolje i bezbednije puteve, pisac je pratio sa simpatijama njegov rad, — kao i toliki drugi savremenici i u gradjanskim i u vojnićkim redovima, — ali nikada nije postao organizovani ćlan njegovog pokreta. Po slomu i kapitulaciji, našavši se u okupiranoj Srbiji, u želji da pomogne koliko to bude u njegovoj moguć/ nosti, pisac odlazi ćesto kod Dimitrija Ljotića, gde mu, u poćetku, služi za tumaca i prevodioca. Vremenom, postaje skoro nerazdvojan od njega. Prateći iz bliza ceiokuprm rad Dimitrija Ljotića, učestvujući u mnogim razgovorima sa istaknutim lićnostima, kako našim tako i nemačkim, bilo kao tumač Ljotiću bilo kao njegovopunomoćenik, pisac je bio posvećen skoro u sve njegove poslove; na taj način bio je u mogućnosti da uvidi koliko je mnogo Dimitrije Ljotić, stavljajući se najpredanrje u službu djeneralu Milanu Nediću, doprineo ostvarenju onog zadatka koji je Nedić sebi postavio kada se, po diktatu najveće narodne nužde, odlučio, u ona_ vremena ljuta, na saradnju sa okupatorom. Pomoći svo'me narodu u najteŽem njegovom času, bio je jedini motiv te odluke djenerala Miiana Nedića. Ima jedan prost i jednostavan dokaz da su Milan Nedić i Dimitrije Ljotić uspeli da ostvare ono što su sebi stavili u zadatak. Samo zahvaljujući njima, Srbija je bila jedina pokrajina bivše Jugoslavije, jedina.oaza, u koju su bežali Srbi iz svih drugih krajeva i u njoj nalazili utočišta i sklonista. Da nije bilo Nedićeve i Ljotićeve žrtve i samopregora onih mnogih rodoljuba što su ih verno pomagali, ne samo što stotine hiljada 8 4


srpskih glava nc bi imalc gdc đa sc sklone, ncgo bi stotinc hiljada ili milioni u samoj Srbiji doSli u istu situaciju da beže sa svojih ognjista, ali ne bi imali kuda. Veiicina D. Ljotića i M . Ncdića jestc u tomc što su jasno uvideli, kad niko drugi nijc, da najvcća nesreća prcti narodu od anarhije i revolucijc koju komunisti provodc, i što su, uprkos opštc slepoće javnog mišljenja, kojim je upravljala komunistićto propaganda, primili na se ulogu da revoluciju uguse i anarhiji stanu na put. Iz Srbije su snagom oružja nacionalnih odreda, u otvorenim borbama, isterani komunisti u kojima su i Ljotić i Nedić, od samog poćetka svoga rada, gledali isto tako teške neprijatelje svoga naroda kakve su videli, na primcr, u ustašima. Ljotić jc prvi od naŠih politićkih ljudi javno žigosao postojanje .saveza izmedju komunista i ustaša i dao dokaze o njihovoj dugogodišnjoj zajedniĆkoj razornoj akciji protivu Kraljevine Jugoslavije. Razumljivo je da je delo Nedića i Ljotića bilo predmcl besomuĆnih napadaja komunisticke propagande za vrcme rata, a za tom propagandom je išla i svetska propaganda. T a besomućnost je ponavljala neumorno svoju predratnu klevetu da je Ljotić „nemacki Ćovck". A danas, kada su se jeci tc predratne i ratne^propagande u svetu sasvim slegli, njihovi ođjeci — po riašoj golemoj tragici — zlonamerno i slepo se podgrejavaju i uporno podržavaju u našoj nacionalnoj štampi i u nacionalnom - društvu. To je, osim Štete i naša nacionalna sramota. Znati stvari, poznavati istinu i o njoj -čutati znači bi'ii saućesnik u daijem sramoćenju riaše toliko osramoćene nacije. 'Pisac ovih redova, koji zna stvari, rešio je da ne ćuti, vcć da kaže bar onoliko koliko se danas mo'Že i sme da ka^e. . . Klevctu da je Ljotić „nemački čovek“ nekada, pre rata, u svome listu ,,Politika“ , već je bio oglasio urbi et ^rbi Vladimir Ribnikar sa svojim društvom. Nije, medjutim, objavio presudu zbog te klevete nanete Dimitriju Ljotiću, presude koju je, tim povodom, protiv Ribnikara bio izrekao nadležni sudski forum. Sadašnja uticajna porodica Ribnikar imala je pre naše katastrofe tskve 9


vezc, da joj je pošlo za rukorn isposlovati amnestiju za sve krivice štampe bas onda, kada je isticao rok u korne se i ona presuda radi klevetc protiv Ljotića rnorala objaviti. Bivši Ljotićev mladi politički pokret nije po broju bio znatan i jak, pa ipak je u predratnoj Jugoslaviji bio glavna meta svih komunistićkih napada. Napadan je on sam više, nego sve ostale velike političke partije zajedno. Odjek tili napada razleze se i dan danas po svetu Diinitrije Ljotić se pred Nemce, okupatore, pojavio kao nepoznat ćovek. Možda su predratni nemački diplomati u Beogradu znali da je pokret ,,ZB O R “ bio zabranjen 1940, da su mu prvaci i mnogi omladinci vreme od oktobra 1940 do 27 marta 1941 proveli u zatvoru, da je za to vreme Ljotić bio u bekstvu i u skloniŠtu, a možda sve to i nisu, kao po njih beznačajno, ni zapazili. Gotovo redovno pri prvom prijemu koji je Dimitrije Ljotić uspevao da zakaže kod nekog nemackog faktora satima se čekalo da se otvore vrata kancelarije. Na takvim sastancima dešavalo se isto ono što i u političkoj aktivriosti Dirnitrija Ljotića. On je urneo i mogao — a mogao je jer je umeo — da kaže okupatoru takve stvari u oči, u vreme kad je okupator bio na vrhu svoje sile, kakve drugi ne bi smeo ni da zamisli. često se prevodilac nalazio u nedoumici da Ii da prevede i kako da preveđe i Šta će okrutm okupator reći ako sve prevede ono što Ljotić jasno i nedvosmisleno kaže. Ljudi su ili saslušali njegova izlaganja, udubili se u njih, pretresali ih i bili njima pobedjeni — ’ili nisu uopšte bili oni koji imaju uši to da čuju. Kod prvih se, u buduće, nije satima Ćekalo, ali je Đimitrije Ljotić zbog narodrrih nevolja odlazio i kod onih Čija su dugo zatvorena vrata govorila, da iza njih ne kuca srce koje će se lako raskraviti za tudju nevolju. Ali, srce Dimitrija Ljotića je stalno otkucavalo ritmom krvavih nevolja sopstvenog roda, pa se on nije lako okanjivao preduzctog posla. „Lako je voditi politiku cara Dušana" — u ovakvim prilikama govorio je često Dimitrije Ljotić — ,,ali mi danas, nažalost, nismo u rijegovom sretnom po!o?aju, 10


nego u teskorn položaju carice Milice". R da je giavni ciij predratnog politickog rada Dimitrija Ljotića bio uperen na to, da se spreči padanje u situaciju carice Milice, neće sumnjati niko ko je imao prilike da pročita, bar, samo Ljotićeva ,,Tri pisma knezu Pavlu“ . ReČi iz tih pisama, da ćemo, ako se produzi onako kako se islo, proći ,,bez Kosova, gore od Kosova", trebale su da budu brizna opomena, jedino-spasavajući rnemento. Na naš'u opštu nesreću, medjutim, one su se đoslovno ostvarile. U snazi cele ličnosti Dimitrija Ljotića jeste sva tajna njegovih uspeha kod izvesnog broja Nemaca, okupatorovih pretstavnika u Srbiji. Episkop Nikolaj duhovnu snagu Dimitrija Ljotića karakteriše recima: ,,On je bio toliko bogat dušom, da je od nje mogao dati i drugom. . . On je bio reprezentator duše i srca srpskog, čari i istine srpske. On je bio ideolog hrišćanskog nacionalizma." Ljotić nijc uvek uspevao, jer nacional-socijalizam ne bi bio sve ono što je bio, da su mnogi nemački velikodostojnici bili uopšte u stanju da i u kome, osim u proglasenom veličanstvu nordiske rase, vide ljudski lik. U takvom nacistickom shvatanju Ljotić je gleđao glavni uzrok i opravdanje pretstojeće nacističke propasti. Potrcbno jc reći i ove napomene: Veliki broj dokumenata, zabelezaka i drugih svedočanstava pisac nije mogao da unese u ovo izdanje knjige. b'to vreme, što tehnićke prilike i neprilike, to nisu, u ovaj Čas, dopustile. Usled toga, ova knjiga — pre niz odlomaka nego zaokrugljena celina — nije, možda, daia potpunu sliku o pojedinim dogadjajima i iičnostima. Mozda zbog ovoga nije data ni puna pravda izvesnim iiČnostima, nisu osvetljeni u dovoljnoj meri svi njihovi napori, Žrtve, stradanja na radu oko spasavanja naroda. Aii, sigurno je da ni u ovakvom obliku, u obliku odiomaka, knjiga nije učinila prema drugima, nije učinila ni prema kome, nepravdu. Medju one kojima nije data puna pravda mora se, na prvom mestu, istaći djeneral Miian Nedić. Njegovo rodoljubivo delo pod okupacijom, u onim najtežim danima naŠe istorije uopšte, bilo je kudikamo 11


već€, značajriije, raznolikije od onog što se da videti i nazreti u redovima ove knjige. Danas, na primer, desetine država moćnih, slobodnih i bogatih, sa celom jednom ogromnom međjunarodnom organizacijom, nisu u stanju da pristojno zbrinu ne baš tako mnogo više evropskih izbeglica od onog broja Srba, Hrvata i Slovenaca kojc je primila mala takozvana Nedićeva Srbija pod okupacijorn. A zar je samo to uradio Nedić?! Ali, iako u ovom izdanju nisu objavljena sva dokumenta i sva svedoćanstva, kojima se raspolaze, ma koliko da nije moglo da se kaže potpuna i zaokrugljena reć o pojedinim dogadjajima i lićnostima, ipak će ova knjiga dovoljno da pruzi podataka dobronamernima a neobave'štenima, kao i slabo, 'ili sasvim pogrešno, obaveštenima. A što se tiče zionamernih, koji, bilo zbog jednih bito zbog drugih razioga, govore i Šire neistine, ova će knjiga opet da kaze dovoljno jasno da je u našoj nedavnoj proŠIosti, u ona vremena ljuta, bilo drukčije ori onog Što oni govore. Ako se ne bi sa istinom 'poče!o izlaziti pred javnost, rnoglo bi se, ranije ili docnije, desiti i to, da ovi zlonamerni i sami poćnu da veruju u ono što danas svesno i tendenciozrio kao laz i klevetu šire. Kada je Tito obrazovao svoju „Drzavnu komisiju za utvrdjivanje zločina okupatora i njihovih pomoćnika M. Nedića, D. Ljotića, D. Mihajlovića, A. Pavetića i L. Rupnika“ , niko mu nije mogao prigovoritida nije potpuno dosledan svome komunističkom moralu. Ante Pavelić, Hitlerov priznati saveznik i šef drzave, po kornunistickoj oceni je manji krivac od Milana Nedića, „kolaboratera" iz stava najelementarnije nacionalne nuzne odbrane. A. Pavelić je istrebljivanjem ćitavih srpskili krajeva svršio pola Titovog posla; on je, uništavajući srpskog seljaka, komunističkirn jezikorn govoreći, istovremeno „lomio kićmu reakcije na Balkanu". Ono sto je Titu korist, to Tito ne može smatrati 'zloćinejm. M. Nedić i D. Ljotić su najveći zioćinci zato što su pravovrcmeno uvideli šta komunisti žele da ulove u oridašnjirn mutnim vremenjma, što su ih pravilno oznaćili kao neprijatelja broj jedan i što su na svom tereriu ener12

A


gično trebili gubu iz* torine. Takva ,,krivič'na kiasiftkacija“ je, dakle, potpuno logična i komunistieKi ,,moralna'1, pa ne nioze nekomuniste uopšte uzrujavati. U redovima nacionalne emigracije ne bi se, mcdjutim, smelo otrpeti da nesavesni i zlonamerni pojedinci ikad stave u isti red imena M . Nedića i R. Pavedća. izmedju morala takvih ,,demokratskih“ tforaca za narod i Titovog moraia niko objektivan neće moći otkriti razliku. isto tako, kao Što niko obavešten i objektivan ne može poreći da je ozbiljna razlika izmedju linije rada djenerala M . Nedića i linije djenerala D. Mihajlovića u samom početku bila jedino u oceni momenta kada treba u direktnoj borbi protiv okupatora dati svoj doprinos oslobodjeriju. U docnijem stavu svih četničkih jedinica na terenu ta je razlika potpuno izčezla, ali je za vreme njenog postojanja, u izvesnim sređinama u Srbiji, biio došlo do teških licnih razračunavanja koja su onda ostala kao dalji povodi za nesporazume i onda kada je načelna razlika u stavu bila otpala. ZaŠto ti nesporazumi izmedju nacionalista nisu savladani ranije i Šta bi sve rnogio da buđe da je do sporazuma došio odmah s početka, — to su pitanja kojima će se jednoga dana morati detaljnije da pozabavi naš objektivni istorik. k'ta je narod iza. „Gvozdene zavese" preživljavao u toku novog robovanja, o tom će pisati oni Što su to gledali i preživeli. Samo jedno mi žclimo ovde da zabeležimo: posle kraćeg postojahja nove jugoslavije, poČeii su da se probijaju i do nas glasovi da je ceo narod, koji je protiv komunižma, složan i da izmedju njega nema dojućcrašnjih podvojenosti i razlika. Ta se sloga, izvesno, iz dana u dan sve više učvršćivala i danas pretstavlja, nesumnjivo, najjaču pozitivnu snagu u unutrašnjem otporu prema komunizmu. k'ta su nacionalisti u inostranstvu preživljavali posle prelaska Soče i predaje oružja u Palmanovi, nc spada u okvir ovih uspomena i sveđočanstava. Jedno hoćemo da podvučemo: sve prilike i neprilike upućivale su ih i upućuju ih na slogu i jeđinstvo fronta. 13


U složnom radu i sa jedinstvenim frontom nacionalisti se mogu održati u burama današnjice, mogu lakše preživeti ove teske neizvesne dane i doprineti slobodi svoga naroda, idealu zbog kojeg su pošli u borbu na ovako trnovitim stazama. Narod nam — rekosmo — pokazuje put sloge i jedinstva. Složni, nacionalisti su jači i pred spoljno-političkim Ciniocima od kojih danas zavisi nasa sudbina. Najzad, na slogu su nas uputili i Dimitrije Ljotić i Draža Mihajlović.

14


ZA ISTORIJU N A S I H D A N A

P 0 5 LE 5L0M A Na dan 6 aprila 1941 Nemacka je izvrsila napad na Jugoslaviju. Rano izjutra, bez objave rata, teško je bombardovana prestonica Beograd. Bombardovanje je bilo strašno. Nepripremljen narod nije ni slutio da će ga neprijatelj s takvom žestinom mućki napasti. Stoga je i bilo onoliko žrtava. . . Nemcima je pošlo za rukom da ovim krvavim varvarskim napadom, još prvoga dana rata, u Beogradu pokidaju sve veze tako da nije bilo jedriog vodećeg mesta koje bi naredjivalo i davalo instrukcije, šta bi u ovim preteškim ćasovima, valjalo da se Čini. M ogio se još prvog dana rata videti da je slom Jugoslavije, koja je napadnuta sa svih strana, neminovan i da ona nq može izdr^ati tako silne napade osovinskih sila . . . Ovu narodnu nesreću odmah su počeli da iskorišćuju svi elementi koji su sačinjavali takozvanu petu kolonu; to su ustaši, komunisti, folksdojčeri, Madjari i Arnauti. Prvog dana rata javio sam se na svoju vojnu dužnost gde sam rasporedjen ratnim vojnim rasporedom. Moj raspored je glasio: „Komanda saobraćajne mreže Ministarstva Vojske i Mornarice". Komandant mi je bio kapetan fregate Vladimir Kostanjevac. Kapitulacija me je zatekla u Bosni, u malom sreskom mestu Goraždu. Dan dva pred ulazak Nemaca u Goraltde, govorilo se medju nariia kako će Nemci okupirati jedan 15


deo Jugoslavije a da c'e drugi — Crnu Goru, deiove Bosne i Hercegovine i Dalmacije — ostaviti neokupiranirn, tako da će se u nasoj zemiji stvoriti neko slićno stanje kao sto je bilo u Francuskoj (posle sioma 1940). O ovome sam najviše govorio sa djeneraiom ćedom 3'kekićem, koji je bio naćelnik štaba Is'este armije. Mnogi smo u ovo poverovali. Dolaskom prve nemačke jedinice u Gorazđe i odvodjenjem armiskog djenerala Dimitrija Živkovića uvideo sam, da našem narodu ništa dobro ne pretstoji i da počinju teski i preteški dani. Toga dana Ćuli smo i vest radio Zagreba koji je doneo proglas o stvaranju Pavelićeve ,,Nezavisne Drzave Hrvatske". Jedau deo domaćili muslimana, izvesno pod uticajem ustaške propagande, doćekao je Nemce kao „osiobodioce", pozdravijao ih je na hitlerovski naćin — dizarijem ruku; u tajnosti spremao je napad na nas Srbe koji Jmo se tu nasli. Istine radi moram da nagiasim, da nam je na ovaj pripremani napad obratio paznju jedan ugledan 'rnusliman iz Goražda. Blagodareći ujernu ovaj napad je osujcćen. , PoŠto je armiski djeneral Danilo Kaiafatović potpisao kapitulaciju, nas oko ćetrdeset poznanika dogovorismo se da se i mi vratimo za Beograd, jer su vozovi poć'eli da saobraćaju. U Beograd sam prispeo posle pravoslavnog Uskrsa. PoŠto je beogradska stanica bila razorena, vozovi su pristizaii samo do stanice u predgradju, do Cukarice, gde smo se iskrcali. Odmah smo saznaii da Nemci kupe oficire, podoficire i vojnikc i vode ih n zarobijeništvo. Zbog ovoga dogovorio sam se s mojim saputnicima da rie idemo u grupi, već da jedan po jcdan napustamo statiicu i polako ulazimo u Beograd, da nam se ne bi desilo da nas, takoreći, sa kućnog praga, Nemci odvedu. Kada sam proiazio porcd glavne beogradske stanice, video sam na Vilsonovom trgu mnogo naših oficira i vojnika, koje su Nemci sprovodiii za Panćevo — u zarobljenićki sabirni logor. Videvši jednog svog poznanika, a znajući da on pripada jedinici kojom jc konrandovao 16


pukovnik Miloš Masa'.ovic, zapitao sam ga da li zna šta je sa pukovnikom. Moj poznanik, porucnik Pavlovic, odgovorio mi jc, da sc Masalović bori protivu ‘Ncmaca kod Gornjeg Milanovca i da im jc tu uništio dva tcnka. čim sam doŠao svojoj kući moji mi odmah rekoše, da su Ćuli da ustašc i Madjari vcć vrŠc tcror nad Srbima i da je u samom Beogradu prilićno uznemirenje, jer niko ne zna šta će biti s nama Srbima koji smo se našli na teritoriji pređkumanovske Srbije koju drze Nemci. Ostale naše krajeve okupirali su Madjari, Bugari, Aruauti, Italijani i Nemci, a ustaše stvorile svoju „N ezavisnu Drzavu H rv a tsk u "... Stara majka mi reće: „Sine, doći će strašno vreme za riasu zemlju. . . “ U Beogradu je situacija bila strašna. RuŠevine na sve strane, garež, polomljeno staklo po ulicama, grad bez vode, a usled toga i zabrana upotrebe klozeta. Nemci ubijaju pse i macke usred bela dana ne obraćajući pažnju na civilno stanovništvo. Naroćito nam je bilo teško gledati naše vojnike koji, pod strazom Nemaca, ćiste ulice, popravljaju kanalizaciju, slažu cigle od porušenilj kuća. . . Dobacivali srno ovim našim zarobljenim vo]nicima civilna odela koja su oni u ruševinama obiacili; " tirne im je pružena mogućnost da napuste zarobljeništvo i da odu svojim kućama. Kretanje po Beogradu dozvoljeno je do 19 casova. Svet se sklanjao i povlacio u domove i pre ovog ćasa. Sve ulice beogradske bile su izlepljene okupatorovirn plakatima, raznim naredbama, koje su skoro sve za- , vršavane pretnjom smrtnom kaznom. U Beogradu situacija iz dana u dan postaje sve teža i teža. Naroćito usled toga što već pristižu glasovi o užasnim i jezivim zločinima ustaša, a potom i ostalih okupatora: Madjara, Bugara i Arnauta. Na ulicama se vide samo ozbiljna, zabrinuta lica, a mnoge žejie idu placući. jednoga dana čujem da je neka žena, na ulici, klekla pred jednim čovekom, koji je lićio na bivšeg pretsednika vlade Dragišu Cvetkovića, moleći ga i preklinjući da se zauzme kod Nemaca za naš nesrećni narod. 17


Nemđ poveravaju Dragom Jovanoviću da organizuje policiju i opstinsku upravu u Beogradu . . . Tih đana sretnem na ulici bivseg ministra Unutrašnjih dela, Milana flćimovića, koji me pita da li znam gde je Ljotić. Odgovaram. da ne znam, već mi je poznato samo to, da. je otišao u Bijeljinu kao 'rezerv;ni potpukovnik na vojnu duznost. Aćimovio me moli da ga, ako Što saznam o Ljotiću, odmah obavestim, jer mu je hitno potreban. Pitam Aćimovića, da li on zna Šta će biti s nama, na što mi je odgovorio, da je naša situacija preteška, da je on sa mnogim našim vidjenim politićarima već razgovarao i da je poceo da vodi .razgovore s Nemcima radi obrazovanja srpske civilne uprave. On bi zeleo — naglasio mi je Aćimović — da i s Ljotićem lićno hitno razgovara po istom pitanju o konre je sa ostajim našim politićarima već razgovarao. Docnije sam čuo da je Aćimović doŠao u vezu s Ljotićem preko inženjera Milosav.a Vasiljevića, direktora Beogradskog Sajma. cim sam čuo da se Ljotić nalazi u Beogradu, — to je bilo krajem aprila — potražio sam ga u njegovom stanu, u Njegoševoj, ulici br. 10, gde sam saznao đa se kod njega bas tada nalaze Milan Aćimović, Jeremija Protić, bivsi pomoćnik ministra finansija, Dušan Letica, bivši ministar finansija, Risto Jojić, btvsi ministar i d-r Laza Kdstić, profesor Univerziteta. -Oni su razgovarali o uslovima pođ kojima bi mogli da prime vodjenje civilne uprave pod okupacijom. Pošto me je ovo mnogo interesovalo, ostao sam da sačekam i, eventualno, Čujem nešto detaljnije. Po završenom sastanku, Ljotić je narna sakupljenim u pretsoblju rekao, da su baš sađa redigovali uslove pod kojim bi se politički ljuđi primili vođjenja civilne uprave. Uslove će Nemcima predati Milan Aćimović, koji je već počeosnjitna te razgovore. Ljotić nam rece, da su tražili od1Nemaca da poštuju ođredbe medjunarodnog prava, da ostanu u snazi naši gradjanski i krivicni zakoni, kao i naše sudske vlasti, posto je postavljanje policije i službe bezbednosti od nasih organa sama jugoslovenska vlada 1S

A


predvidela ugovorom o primirju; da srpska pravoslavna crkva ima da nastavi svoj rad nesmetano i sa istom organizacijom i u novoj situaciji, a nase vlasti imaju je u tome i dalje pomagati; da nasa domaća uprava mora raspolagati svojim finansijama da bi bila u stanju da ćini neophodne pomoći, kao: ispiate pomoći porodicama ratnih zarobijenika i pomoći nevoljnima raćunajući tu i izbeglice iz ostaiih krajeva Jugoslavije; da se ćlanovi srpske civiine uprave u Beogradu zovu komesaritna ministarstva i imaju se smatrati advokatima naseg naroda pred okupacionim viastima. U ovom smislu potrebna nam je i zvanicna potvrda od strane vrhovnog pretstavnika nemaćkih okupacionih vlasti na našem zemljištu; da se u crkvama ima i daije za vreme siužbe pominjati ime Nj. V . Kralja Petra II i srpskog Patrijarha kao i nadležnih Arhijereja i da slike Kralja Petra po nadlestvima i privatnim domovima imaju ostati i biti poštovane, jer mi ostajemo i dalje verni podanici svome Kralju; da sudovi imaju presude da izriču u ime Nj. V . Kralja Petra II (Nemci na ovaj uslov nisu pristaii); da srpska civilna uprava u Beogradu ima prava donošenja uredbi radi regulisanja nastalih probiema u narodnome zivotu; da ima pravo postavljanja i otpustanja svih ćinovnika, a lica u koja okupator ne bude imao poverenja i Čije ostajanje na položajima bude smatrao ugroženjem svoje bezbednosti, okupator će optuživati pred našom civilnom upravom, koja će dalje postupati po odredbama medjunarodnog prava i zakona ostalih na snazi; da se privatna i crkvena svojina, kao i ona državna koja ne siu^i neposredno ratu, imaju poštovati. Koliko se sećam, Ljotić nam je ovo rekao dodavši da on lično neće uiaziti u tu civilnu upravu, ali će je pomagati i u istu dati svoje pretstavnike. On se nada — rekao je — da će se naša situacija nesto popraviti, jer Nemci traže kontakt sa pretstavnicima svih političkih partija. Ako bi hteli da vladaju s Ijudima koji će ih slepo slušati, onda bi, eventualno, našli desetak ljudi koji bi njihova naredjenja izvršavali. Ljotić nam je ’joŠ rekao, da je sa svoje strane vojnom zapovedniku generalu Fersteru pripremio dva memoranduma. 2*

19


U prvom memorandumu moli za naredjenje ustaškim, bugarskim i madjarskim vlastima, da puste iz zatvora mnoge hiljade pohapšenih Srba i da zaustave progone, pokolje i uništavanje srpskog naroda. U drugom memorandumu moli, da se naši oficiri, podoficiri i vojnici ne odvode u nemačko zarobljeništvo, ved da se, kao i u Grčkoj, puste svojim kućama.

KOM E5ARSKA UPRAVA Na dan 29 aprila, šef Upravnog Štaba nemačkog vojnog zapovednika Srbije, d-r. Turner, pozvao je i Ljotića da sa ostalim Srbima, koji su trebali da obrazuju komesarsku upravu, dodje kod njega. Ljotić je torn prilikom saopŠtio Turneru, da on ne moze da se primi duznosti komesara ministarstva privrede koju su mu bili namenili pretstavnici srpskih partija. Na to mu je Turner odgovorio: „Gospodine Ljotiću, vi morate da se toga položaja primite, jer je VaŠem narodu potreban hleb!" Na ovo je Ljotić, preko tumača, rekao, da srpski narod nije izgubio državu radi toga što nije imao hleba; naprotiv, imao ga je dosta, čak je hleba i drugima davao. Turner na to reče: „Dobro, mi moramo sada oiici kod vojnog zapovednika jer sam ja već zakazao sastanak i on nas čeka." Ljotić je ovaj sastanak napustio, a Turner je ostale odveo kod generala Ferstera gde su dobili dekrete da vode pojedina ministarstva. Pre svega, bilo je ugovoreno da komesari ne mogu polagati nikakve zakletve, već samo mogu dati časnu reć, da će dužnosti komesara vršiti savesno. Sutradan, 30 aprila, Turner je pozvao Vasiljevića i d-rd Stevu Ivanića radi ponovnog prijema kod djenerala Ferstera i radi dobijanja novih dekreta, pošto je izvršena druga podela resora usled Ljotićevog odbijanja. 20


Tako je na dan 30 aprila 1941 obrazovana koraesarska uprava u okupiranoj Srbiji. Prvu komesarslui upravu saćinjavala su sledeća lica: Milan Aćimović, bivsi ministar unutrasnjih poslova, postao je komesar ministarstva unutrasnjih poslova. Ovom ministarstvu prikljućena su odeljenja i nadleznost ranijeg pretsedništva vlade. Za komesara ministarstva pravde postavljen je Momćilo Janković, advokgt i bivši narodni posianik, ćlan grupe d-ra Milana Stojadinovića. Za komesara ministarstva finansija postavljen je Dušan Letica, bivši ministar, ćlan grupe d-ra Milana Stojadinovića. Za komesara pošta, telegrafa i telefona postavijen je Dušan Pantić, bivši ministar u vladi Dragiše Cvetkovića. Za komesara ministarstva prosvete Risto Jojić, profesor i bivši ministar, ćlan glavnog odbora demokratske stranke. Za komesara ministarstva privrede (spojena ministarstva poijoprivrede, šuma i ruda) postavljen je inz. Milosav Vasiljević, direktor Beogradskog Sajma, ćlan Jugoslovenskog narodnog pokreta ,,Z B O R ". Za komesara ministarstva saobraćaja d-r Laza Kostić, profesor Universiteta i ćlan Narodne radikaine stranke. Zakornesara ministarstva ishrane Jeremija Protić, bivši pomoćnik ministrn finansija i Ćlan glavnog odbora Jugostovenske nacionalne stranke. Za komesara ministarstva socijalne politike i narodnog zdravlja d-r Stevan Ivanić, naćelnik istog ministarstva i clan Jugoslovenskog narodnog pokreta ,,Z B O R “ . I za komesara ministarstva gradjevina, inz. Stanislav Josifović, pomoćnik ministra gradjevina, kao strucnjak. Postavljeno je svega deset komesara i isto toiiko zamenika, koji su birani iz redova stru'cnjaka, mahoni bivših pomoćnika ministara. Kao Što se vidi, u Kornesarskoj upravi bile su zastupljene sve srpske stranke, izuzev zemljoradnicke. Vlast komesarske uprave prostirala se nad teritorijom predkumanovske Srbije. Ovoj je dodat još i Banat, koji je irnao autonomiju u kojoj su presudnu reć vodiii banatski Nemci, „Foiksdojceri", koji su kod Hitlera sprecili da Banat okupiraju biio madjarske bilo rumunske trupe. 21


Pošto sam svakodnevno odlazio kod Ljotića u stan, to sam imao prilike da pratim iz neposredne blizine razvoj dogadjaja. Odmah posle obrazovanja Komesarske uprave zapitao sam Ljotića, zašto se nije on lićno primio poIožaja komesara, jer bi to bilo dobro pošto je on u našem narodu poznat kao čestit Čovek i da ima dosta simpatizera koji su pre rata čitali njegov Bilten i list „Otadžbina". Na ovo mi je Ljotić odgovorio: ,,Ne izbegavam ja nikakvu odgovornost, ali sam svestan Šta će komunisti Činiti i kakvu će propagandu povesti protivu Komesarske uprave. Računam da ću moći bolje da branim Komesarsku upravu kad budem izvan nje, nego da sam u njoj, i samo me to rukovodilo da se položaja komesara nisam IiČno primio. . . Sve sam ovo objašnio i članovima Komesarske uprave pošto su oni bili odbili, da se prime dužnosti bez moga ućestvovanja. Njihov posao je pretežak i nezahvalan, ali će, nadam se, u mnogome pomoći naŠem narodu koji je stavljen izvan zakona, a rat će dugo traiati." Gvorn prilikom Ljotić me je zamolio da pomognern njemu i Vasiljeviću. Pristao sam na ovo i pomagao Ljotiću i Vasiljeviću koliko sam mogao i umeo, tim pre što ni Ljotić ni Vasiljević nisu znali nemački jezik, pa sam im ja često bio tumač u razgovorima sa vlastima okupatora. čim se u Beogradu proneo glas đa je obrazovana srpska Komesarska uprava, odmah je nastalo olakšanje kod gradjanstva. Tih dana stižu prve izbeglice iz Pavelićeve „Nezavisne Države Hrvatske", koje nam pričaju o strahovitom ustaškom teroru, a isto tako se čuju glasovi i o masovnim hapšenjima, pa i ubistvima Srba u Bačkoj od strane Madjara. Komesarska uprava čini energične proteste i moli, da se sa ubistvima, hapšenjima i drugim progonima srpskog življa prestane. Madjari su, medjutim, već bili prebacili preko đeset hiljada Ijudi, žena i dece u Srbiju. To su bile one porodice koje su se naselile u Bačkoj kao kolonisti posle Prvog svetskog rata. Sam Ljotić nekoliko puta piše vojnom zapovedniku 22


generalu Fersteru i moli, da se prestane sa ustaškim zločinima nad Srbima u „Nezavisnoj Drzavi Hrvatskoj", a u isto vreme obraća se i ondasnjem beogradskom katoličkom biskupu d-ru Ujčiću i moli ga, da i on, sa svoje strane, učini sve što može, da se prestane sa zverstvima nad srpskim narodom. General Ferster je izjavio Ljotiću, da su mu poznati ustaški zločini, ali da on nije u stanju da ih spreči. On nije, kaže, protivnik srpskog naroda; naprotiv, on mu je i veliki prijatelj. ,,Da bih to svoje prijateljstvo dokazao — doslovno je izjavio Ferster — ja sam u znak protesta zamolio moje više vlasti, da me smene s položaja, jer ne mogu da vršim dužnost vojnog zapovednika u jednoj zemlji čiji se gradjani od strane ustaša bez razloga nemilosrdno i na najzverskiji način ubijaju. Sta če od ovog moga protesta biti — ne znam. Smatrao sam da kao Čovek to moram učiniti, a vas moiim da od ovoga ne pravite upotrebu . . . “ Kratko vreme posle ovoga, Ferster je smenjen sa svog položaja. Ne znam kuda je otiŠao i nikada više za njega nista nisarn Čuo. . . Nemci su prekršili mnoga obećanja data prilikom sastavljanja Komesarske uprave od koje su, pored ostaloga, tražili da odrnah donese zakon protivu Jevreja, koje je Gestapo već bio poćeo da hapsi i u Beogradu i po Srbiji. Konresarska uprava odbila je ovaj zahtev, i u Srbiji za vreme okupacije zakon protiv Jevreja nije donet. Turner zahteva od komesara ministarstva privrede Vasiljevića da srpska 'uprava proda PanČevaćki rit banatskim Nemcima, jer, i \ inaČe, Jtomesarska uprava ,,ima velikih finansiskih teškoća". . . Vasiljević je hteo, u znak protesta, da podnese ostavku, ali ga je Ljotić od ovoga odvratio davši mu instrukcije da protiv ovoga protestuje cela Komesarska uprava. Pančevački rit pije prodat. U panćevačkim zatvorirria nalazilo še oko 1.200 uhapšenih Srba, medju kojima i pretsednik smederevske opštine Rajaković (docnije ubijen od komunista). Ljotić me poveo sobom u Pančevo kao tumaća kod „krajsko23


mandanta“ , potpukovnika Herstenbergera, radi intervencije za pohapsene. Komandant nas je primio vrlo hiadno. Kada je cuo zašto je Ljotić došao rekao jg, da njegovi organi ispituju uhapšene, jer da medju njima irna neluh koji sli spremali atentate. Ljotić mu je objašnjavao da je u toj grupi pohapšeno mnogo ćestitog sveta, ispravnih narodnih ijuđi, koje on poznaje i za koje je spreman da pruži svaku garantiju. Njegovo je nnšljenje da je ovo najobičnije denunciranje komunističkih agenata kojima je cilj da u Srbiji zavlada anarhija. ,,lnteresantno je, napomenuo je Ljotić, da medju uhapšienim nema nijednog komuniste." Potpukovnik Herstenberger je, posle ovoga, razgovarao s Ljotićem francuski, a taj razgovor. je trajao oko po!a sata. Ljotiću je posio za rukom da ubedi nemaČkog potpukovnika o neispravnom aktu vlasti, koje su iisile slobode toiike gradjane i, dan dv3 iza toga, svi su oni bili oslobodjeni.

USTA5KA ZVERSTVA Usied veiikog doiaska izbeglica iz svih krajeva izvan teritorije okupirane Srbije, Komesarska uprava biia je prinudjcna da stvori narociti Komesarijat za izbegiice. Izbegiice su narri pricale o strahovitim ziočinima okupatora i stradanjima Srba. Paveiićeve ustaše, preiazeći preko svih Ijudskih obzira, ubijaie su ođ deteta li kolevei do starca. Uništavali su bez suda sve Što je srpsko. Načini ubijanja biii su svirepi: klanje, deranje živih ijudi, spaijivanje celih porodica po demiovima, klanje ceiih naselja u njihovim crkvama, vađjenje očiju, srca, džigerica; pečenje živih ijudi nabijenih na raLanj; vešanja svih vrsta; bacanje živih ijudi u jame iz kojih se nije mogio izići,- naterivanje da jedni dmge ubijaju rnaljem u giavu, itd. ifd. Evo nekoliko drasticnih primera o kojima se, u ovo vrerne, sa užasavanjem prepricavaio u Beogradu: ‘U prvim danima okupacije najte^i glasovi doiaze iz Banjaluke i Bosanske Krajine, gde je na čeiu ustaša


stajao Čuveni zlikovac d-r Viktor Gutić. Libijcni su, odnosno udavljeni i bačeni u reku Vrbas — posle dugog niučenja — vladika banjalućki Platon 1 prota i narodni poslanik Dušan Subotić. Gutić nagoni Srbe i jevreje da sruše veličanstvenu srpsku novu crkvu u Banjaiuci 1 da ria mestu, gde je ona bila, od nje ne ostane ni traga. On drYi javne govore — koje donosi ustaška štampa — u kojima poziva da se ubijaju svi Srbi bez obzira, a svoje govore zavrsava reČima: ,,Drumovi će po'Čcljet Srba-i Ija, al’ Srbalja vise biti nece ..

UstaŠki zločini

Dolazi u Beograd glas i o pogibiji drugog srpskog prvosveštenika, mitropolita Dabro-bosanskog Petra, sina vojvode Bogdana Zimonića. Njega su ustasi odveli u Kerestinac s nekoliko stotina uglednih i istaknutih intelektualaca Srba i viŠe hiljada naroda iz Bosne. Iz Kerestinca prebaČerio je nekoliko hiljada u Gospić i tu su pobijeni. S njima je bio i mitropolit Petar. Vladika Gornjo-karlovački, Sava Trlajić, nateran je 25


da Čisti ulice u Plaškom, mučen je, a potom na zverski naČin ubijen. U selu Jošarie, udbinski srez, ustaši su za stog sena vezali petnaest golih srpskih devojaka, a potom su seno zapalili i devojke su vezane žive izgorele. U Donjem Lapcu, kad je jedna srpska žena u drugom stanju naisla pored dvojice ustaša, oni su se opkladili da li ona nosi muŠko ili žensko dete, pa su ‘je rasporili i ona je u mukama umirala dok su oni utvrdjivali ko je od njih dvojice dobio opkladu.

Zajednička grobnica umorenih Srba

Izbegli LiČani pričali su ovih dana po Beogradu o dva užasna slučaja ustaš.kog zločinstva. Ustaši su uhvatili uglednog srpskog protoiereja i narodnog prvaka, M iloša Mandića iz GraČaca zajedno sa d-rom Veljkom Torbicom. Proti Mandiću su zabijali eksere u glavu i iščup'ali mu bradu; skalpirana mu je lobanja. Tako izmasakriran rasporen je, napunjen slamom i obesen o 26


UstaĹĄka zverstva (Gudovac-Bjelovar)


jedno drvo. D-ru Veljku Torbici po celom telu napravili su noževima duboke ran£ koje su napunili solju i smejući se dovikivali mu: „Doktore, ne boj se, uspeće operacija!" čuveni su bili zloćini A'lontanija u Brćkom. Pre rata cinovnik politićke policije Uprave grada Beograda, a u ovo vreme „kotarski predstojnik" Pavelićeve drlžave, Montani je naredio da se preore srpsko groblje, da se srusi srpska crkva do temelja, da svi Srbi donesu njemu u kotarsko predstojnistvo krsne slavske ikone i kandila, da svi, potom, prelaze u katolićku veru, inaće da će biti pobijeni'* i, najzad, da p'o'salju Paveliću telegram u kome mu kažu kako su srećni ,,Što se vraćaju u veru svojih praotaca. . . “ Pre ovih naredjenja na zverski naćin izvrseno je ubistvo više stotina srpskih domaćina iz grada i iz sela . . . Iz Hercegovine, iz Srema, Slavonije, iz raznih krajeva Bosne i odasvuda gde je bilo Srba, koji su se našli na teritoriji Pavelićeve „Nezavisne Države Hrvatske", doIaze isti i slicni glasovi. Cela sela hvatana su pa je stanovništvo odvodjeno u crkve i tu je ubijano, klano ili maljem tučeno. Mnoge devojke uglednih domaćina n a , crkvenom oltaru silovane šu od ustaških sadista, a potom su i one poklane. . . Ovakve i slićne primere priČale su nesrećne izbeglice po Beogradu i Srbiji sve više i više kako su pristizale iz raznih krajeva. Cele knjige o tim jezivim doživijajima i gledanjima sopstvenim ocima trebalo bi napisati, pa opet da se ne kaže ni jedan neznatan deo od onih strašnih mućenja i žrtava koje je srpski narod, posie sloma svoje države, pro^ivljavao i imao.

UTOCI5TE GONJENIH Izbeglice koje pristižu nalaze skloništa u Beogradu i Srbiji. Nije skoro bilo kuće u prestonici a da nije imala ponekog od izbeglica. Na ovaj naćin beogradsko gradjanstvo je bilo vrlo brzo obavešteno o strašmom, ne28


zapamoenom stradanju srpskog naroda. Izbeglice, koje su umakle muceničkoj smrti, prvih dana izgledale su kao izbezumljene. Mnogi od njih za nekoliko dana nisu mogii ni da govore. Pojedini od njih pobegli su iz lanaca ili iz zatvora. Bilo ih je. i ranjenih; u posiednjem trenutku uspevali su da umaknu sigurnoj smrti. . . Tako je u Beogradu nastala teška atmosfera straha, panike, najveoe zabrinutosti. Ljudi su bili prestravljeni. U tim danima, od ruke do ruke, ide prva užasna slika 0 ustaškim zlocinima. To je slika koja prikazuje kako nekoliko ustaša posmatraju, smejući se, iznakaž'eni leš sina poznatog industrijalca Teslića (iz Siska). Tih dana Dunav i Sava donose pred oći Beogradjana prva svedoćanstva o zverstvima ustaša. Leševi Srba 1 Srpkinja, pojeđinaćno iii vezani grupno, piove Savom i Dunavom. Na pojedinim mcstima leseva je toliko biio da su se ćak i brodovi morali zaustavljati. Sa mojirn dobrim poznanikom i prijateljem, komandantom recnog broda, Radoslavom Markovićem, desio se sledeći slucaj: on je na Dunavu sa svojim brodom naišao na brojne gomile povezanih leseva. U prvom trenutku Marković nije znao o cornu se radi; mislio je da su to klade. Kad je prišao blize i video da nisu klađe već leševi Srba, koje ustasi ubijaju i šalju niz Savu i Dunav ,,da pozdrave" Beogradjane, Marković se teško uzbudio. il kada je u gomilama leševa video mnostvo male dećice, kapetan Marković je pao na komandnom mostu broda; njegovo srce ovu scenu nije moglo da izdrži, već je prepuklo od bola . .. Sutradan prisustvovao sam pogrebu kapetana Markovića. U to vrerne, da bi naša tragedija biia još' veća, Ncmci iz anektiranih đeiova Slovenije preseljavaju oko 20.000 Slovenaca u ondašnju malu okupiranu Srbiju. Oni su došli samo sa jedriim malim zaveŽljajem u ruci; sve ono što su dotle imali ostalo je — Nemci su zapleniii. Sa bivširn pomoćnikom rninistra saobraćaja, a tadanjim novirn kornesarom ministarstva saobraćaja, inz. Ranisavom


flvramovićem, i komesarom privrede, inz. Milosavom Vasiljevićem, obilazio sam razne grupe proteranih Slovenaca, koje su, takodje, biie smeštene i bratski primljene u Srbiji. U jednom selu, izmedju Valjeva i čačka, nailazimo na jednu preseljenu slovenačku ludnicu. Prizor je bio veoma mucan. Do suza dirnuia me pažnja srpskih seljaka iz tog sela koji su, sa svojim pretsednikom opštine na Čelu, doneli pune torbe ponuda svojoj jadnoj braći čije bedno stanje nije moglo da izazove milosrdje bezbožnih gestapovaca. U oćima svakog od ovih seljaka video sam suze. U Srbiju dolaze i izbeglice iz JuŽne Srbije, sa Kosova, iz Sandžaka, iz Vojvodine, kao i nranji broj Hrvata odanih Kralju i Jugoslaviji. Tih dana imao sam prilike da s mnogim izbeglicama licno razgovaram. Svi su oni dolazili kod Ljotića da mu iznesu jade i stradanja Srba u njihovom kraju i da ga zamole da se zauzima ne bi li se bar nešto od tamosnjcg sveta moglo da spase. Ljotić im je odgovarao, da Komesarska uprava, kao i on iično, čine najveće napore da kod Nemaca izmoie miiost za nesrećnu našu braću koja se nalaze pod Pavelićevoin vlašću, ali da se tu vrio malo uspeva, izuzev što se pomažu izbeglice koje dobijaju u Srbiji krov nad giavom, ishranu i zaštitu. Jednoga dana, kada je jcdna grupa izbeglica iznosila Ljotiću sve strahote i užase što se odigravaju u ,,Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“ , Ljotić je rckao: „B raćo, ja nisam u stanju da rna Šta više učinim. Borim se sa sobom: da li da dignem ruke od svega ovoga i da se i ja odmetnern ili da i dalje radim i pomažem Komesarsku upravu u njenom preteškom i nezahvalnom posl u. . iSIa ovo Srbi izbcglice povikaše: ,,Ne! Ne, gospodine Ljotiću, ako za Boga znate! Vi niste svesni koliku Božju milost u^ivate vi Srbijanci, jer ne preŽivljujete sve ono što mi pre'Živesmo u Pavelićevoj Hrvatskoj. Da nije Vas, šta bi bilo s nama. Gdc bi glavu sklonili i od koga koru hieba dobili. Mi Vas preklinjemo, izđržite i ćinite što ino2ete. . . “ 30


IzmuÄ?eni likovi izbeglica


PRVA VE2A SA DRAŽOM MIHAJLOVIĆEM Krajem maja 1941 godine došao je u Beograd adjutant pukovnika Dragoljuba-Draze Mihajlovića, rezervni pešadiski potporucnik, Vladimir-Vlada Z . Lenac. S njime sain se našao kod Ljotića. Lenac nam je ispricao sledeće: ,,Po ratnorn rasporedu pripao sam 41. pešadiskom puku u Osijeku. Na dan proglašenja „Nezavisne Države Hrvatske", 10 aprila (1941 godine) m'oj puk se formalno raspao. S nekoliko oficira, pođoficira i vojnika odlucio sain da krenem u Bosnu, u nadi da će se tamo organizovati front protivu Nemaca. Pre napuštanja Osijeka pridje mi zastavnik 41. pešadiskog puka narednik vodnik Perović i saopšti mi da se pukovska zastava nalazi kod komandanta puka potpukovnika Rudolfa L'kinara. Odmah sam sa Perovićem otišao kod potpukovnika Ukmara i protivno njegovoj volji, uzimamo zascavu. Ovo smo ućinili pošto nam je već ranije potpukovnik Ukmar saopštio da on ne misli da napusti Osijek, jer da za to ncrna naredjenja, a Nemci su se nalaziii svega 50 km od nas što je znacilo da mogu za sat, najviše dva doći kod nas. Budući da potpukovmk Ukmar nije raspolagao sa potrebnom snagom kojom bi se suprotstavio hemačkom nadiranju, — mi smo zakljucili da ima nameru da se preda Nemcima. Sutradan, 11 apriia, predajemo zastavu djeneralštabnom pukovniku Dragoljubu — Draži Mihajloviću u Brčkom. Komandant divizije djeneral Milivoje Alimpić, pošto nas je saslušao, pohvaljuje nas i naredjuje da se spremi predlog za naše odlikovanje zbog spasavanja pukovske zastave. Djeneralštabni pukovnik D. Mihajlovic naredjuje mi da ostanem kod njega na službi, a su52


tradan, 12 aprila, u Gracanici, postavija me za svog adjutanta u novoformiranom brzom odredu kome je on bio komandant. Polazimo za Derventu, a odatie za Brod sa zadatkom da izvršimo nasilno izvidjanje. Na ovom putu imali smo kratku borbu sa Nemcima, u kojoj Nemci gube 12 ijudi i 4 motocikia. Po ovoj kratkoj borbi sa nemackom prethodnicom vraćamo se za Derventu gde nas čeka naredjenje za povlačenjc u pravcu Doboja, gde nam djeneral Miiivoje Alimpić saopštava da je potpisana kapituiacija, i da treba da predamo naše oružje u Maglaju. Mi krećemo u pravcu Sarajeva, gde nas već na trećem kilometru dočekuju Nemci mitraljeskom vatrom kod same stanice k'evarlija. Iskaćemo iz automobiia i sklanjamo se u obližnju šumicu đa bi izbegli brisah prostor na kome smo se nalazili. Ođavđe krećemo preko bosanskih planina i dolazimo na Drinu, koju prelazimo kod Staribroda i produžujemo dalje za Ravnu Goru. Na Ravnu Goru došio nas je oko 80 oficira, podoficira i vojnika. Taj broj se iz dana u dan smanjivao, jer su ijudi želeli da Što pre stignu svojim kućama. U to vreme na Ravnoj Gori, pored djeneralštabnog pukovnika Dragoljuba — Draže Mihajiovića, biii su sledeći oficiri: Miodrag PaloŠević i Mirko Stanković majori; Uzelac, zvani „Taras Bu!jba“ , žandarmeriski kapetan, zatim kapetan Reljić i porucnici: Ilija Pažina, Ilić I, Ilić II, Martinović (koji napušta Ravnu Goru i odlazi kod komunista u Bosnu gde je đocnije sa Vlađom Zecevićem vodio borbe protivu četnika), poručnik Zivić; potporućnici: Pavle Mešković i Vladimir Lenac, narednik vodnik Pcrović, podnarednici Uiman i isijacić, marinski podnarednik Franja, zvani ,,Lala“ , i drugi. Tako je nastao prvi odred pukovnika Draže Mihajlovića. Tu održavamo prve konferencije sa pretsednicima i kmetovima seoskih opština: Brdjani, TeoČin i Banjani. Pošto smo ostaii bez materijalnih sretstava, pukovnik D. M ihajlović naredjuje mi da krenem za Beograd, da uhvatim vezu sa istaknutim ljudima i da od njih zatražim pomo ć . . . “ Kad je prednje izložio, Lenac se obratio Ljotiću ovim rečirna: „Smatrao sam da mi je dužnost, da se prvo 3

OO


Vama javim, da Vam sve ovo kazem, da cujem Vase mišijenje i da V as zamolim za materijalnu p o m o ć ...“ Ljotić je još iz ranije ođlićno poznavao Vladimira Lenca, koji je pre rata bio pretsednik Ljotićeve omladine na zagrebackom univerzitetu i docnije starešina omladine ,,ZB O R /l“ za celu zemlju. Odmah mu je rekao: „V lado, najvažnije je da prvo dobijete materijalnu pomoć da bi mogli hranu plaćati. Ti znas da ja para ne~ mam, stoga mislim da je najbolje da ti i Boško odete do nekoliko imućnijih Beogradjana, koji Boška dobro poznaju i koji će imati vcre i želeće đa vam novac u iu svrhu dadnu.“ Ljotić se obratio tada meni pomenuvši mi desetak imena koje treba da posetimo i od njih zatražimo novac za Dražu. Odmah sam s Vladom pošao na izvršenje zadatka. Ža!im da ovom prilikom ne mogu da iznesem imena priložnika iz pojmljivih razloga. Prvi su nam dali daleko veću sumu, nego što smo se nadali da ćemo dobiti od svih onih skupa ćija nam je imena Ljotić dao. Zbog tih razloga rie rnogu da navedem ni lice korne je Ljotić dao prvu pomoć u novcu da odnese Draži na Ravnu Goru. Koliko se još sećam, 10 jutra, dolazio je u Beograd i porućnik Pipan (lažno ime Perić), s kojim me Lenac dovodi u vezu. Sa Pipanom — Perićem vodio sam duge razgovore posle kojih smo zajedno otišli kod Ljotića. Pipan i Ljotiću izlaže kako se Dra2a organizuje I kaže, da još nema namere da napada Nemce, pošto je neorganizovan, a, u isto vreme, smatra da 'još nije došao momenat za napad. I Pipanu je data jedna veća suma novaca da ponese Draži. JoŠ nekoliko kurira Dražinih doslo je tih dana do Ljotića. Njihovim razgovorima nisam prisustvovao, jer ih nisam Iićno poznavao. Posle drugog Pipanovog dolaska u Beograd i razgovora s Ljotioem — to je bilo u drugoj polovini jula 1941 — Ljotić je pozvao kod sebe Ratka Parežanina i mene. Kod Ljotića zatekli smo Vladimira Lcnca. Obrativši se Parežaninu i meni, Ljotić nas odmah zapita? 34


,,D a li ste spremni da napustite Beograd i odete sa Lencom u stab pukovnika Draze Mihajiovića?” Obojica u jedan glas povikasmo da pristajemo. Na to nam je Ljotić kazao, da budemo spremni, da posvrsavamo svoje poslove, jer treba da raćunamo s time da, po svoj prilici, vise u Bcograd nećemo moći da dolazimo. Lcnac će vas obavestiti kad treba krenuti. Sutrađan rano otisao sam kod Ljotića. Zamolio sam ga da predjemo u drugu sobu da mu nešto saopštiim što je on odmah; i učinio. Na njegovo pitanje o ćemu se radi ja sam mu odgovorio: ,,Celu noć nisam mogao da spavam; razmišljao sam o misiji Parezaninovoj, V ladinoj i mojoj i dosao na ideju, da bi sve to joŠ daleko bolje bilo ako bi i V i pošli s nama.“ Na ovo Ljotić, uzdahnuvši, rece: ,,E, Boško, znaj da je moje srce tamo u šumi, ali mi moj razum nalaze da ostanem u Beogradu. Vi ćete olići tamo, bićemo u vezi i neka nam Gospod bude na pomoći." OtiŠao sam od Ljotića teška srca, ali svestan da on ima pravo. Kad sam se vratio svojoj kući, tamo sam zatekao Vladu Lenca koji mi je, kad smo ostali sarrii, rekao: ,,M i ćemo uskoro otići u šumu kod Draže. PoŠto ne znam šta nosi, dan a šta noć, hteo bih prethodno da izvršim nešto što je još bila davnašnja zelja mog pokojnog oca koga su ustaše uoci rata ubili usred Zagreba samo zato što je bio veliki poštovaiac Kralja flleksandra i odan Jugoslaviji i đinastiji Karadjordjevića. Moj otac bio je i Ljotićev prvak u Zagrebu. On mi je često govorio da bi prešao na pravoslavlje, ali da to ne čini da mu se ne bi reklo da to radi iz poltronstva prema Beogradu. Sad sam došao na ideju da tu zelju moga oca ja ispunim, jer meni danas niko ne može da prebaci da to činim iz poltronstva. Danas se Srbi nalaze u težem položaju nego što su ikada bili u svojoj istoriji i kao što vidiš dovoljno je da si Srbin pa da svaki ima prava da te muči i ubije. M.o!irn te da odemo u crkvu i da mi ti budeŠ kuin. Nemoj ni ti da me rdjavo razumeš. Ne ćinim ja ovo 3*

35


ni kao rđjav Hrvat niti sa željoni da postanem veliki Srbin. fa sam Jugosloven. jugosioven sam, jer sam ucenik Diniitrija Ljotića. Danas biti Jugosloven nijc popularno, ali sam ja uveren da će ova ideja pobediti pa makar i kroz peđeset ili sto godina.. Otisii smo u Sabornu crkvu gde je izvrsen obred prelazenja u pravoslavije. UoĆi našeg polaska na Ravnu Goru Ljotić ponovo poziva Parežanina, Lenca i mene i saopšfava nam, da moramo ođložiti put, jer imamo izveštaje da se vode pregovori sporazum izmedju komunista i Draze. Radi toga on nas nc sme da Šaljc u DraZin štab. cim bi se tamo našii, komunisti bi se potrudili da nas, na zgodan naćin, likvidiraju. Moramo da saĆekanro, rekao je tada Ljotić, i da vidinro dalji razvoj dogadjaja. Ako zaista dodje do sporazuma, onda pretstoje teški dani i ovom delu srpskog naroda, pošto će komunisti, ogrnuti nacionalnim plaštom, dići narod na ustanak, što će izazvati strahovite reprcsalije okupatora . . .

RAD KOM ESARSKE UPRAVE Čiin se obrazovaia Kornesarska uprava, odmah je preduzela potrebne korake da se stvori Srpski Crveni Krst i da mu se ođobri rad sa glavnim zadatkom pronalaženja ratnih zarobijenika, vodjenje brige o njima, omogućenje porodicama prepiske i sianja paketa svojima u zarobljeništvu. Srpski 'Crveni Krst, u isto vreme, trebao je da poveđe brigu i o izbeglicama koje su pristizale sve više u Srbiju. Ne nranja briga biia je nabavka potrebnih lekova ćija se oskudica poćinje da oseća, naroćito u speeijaiitetima. Na prediog Dimitrija Ljotića za komesara Crvenog Krsta posiavijen je d-r Petar Zec, ugiedni srpski narodni prvak iz Like i zamenik jednog od iualjevskih narnesnika. Na poiožaju direktora ostao je Marinković (brat ministra Vojislava .Marinkovića). Nešto docnije postavijen 36


je Upravni odbor u koji su usli: inž. Ranko Vujić, Svetozar Spanaćević, d-r Dimitrije Najdanović, Branko Stojanović i drugi. Novopostavljeni Upravni i Nadzorni odbor izabrao je d-ra Zeca za pretsednika Upravnog odbora Srpskog Crvenog Krsta. Na tom položaju on je ostao sve do ulaska partizana u Beograd, koji su ga streljali medju prvim uglednim Beogradjanima. D-r Petar Zec celo vreme vršio je svoju dužnost predano, sa puno ljubavi, ne žaleći truda, često poni^avan od raznih okupatorskih organa. Blagotvorni, humani i rodoljubivi rad Petra Zeca imao sam prilike da posmatram iz neposredne blizine, jer sam i ja — porcd mnogih drugih Beogradjana — bio jedan od njegovih bližih dobrovoljnih saradnika. Jedna od aktuelnih i teških dužnosti Komesarske uprave bila je i zamena starih jugoslovenskih novčanica na teritoriji okupirane Šrbije. Ovaj posao izvrsio je kornesar ministarstva finansija, Dusan Letica, vrlo brzo, pre no što je to učinjeno u Pavelićevoj „Nezavisnoj Državi Hrvatskoj". Tako je ustašima bilo onemogućeno d a ' ogromne količine jugoslovenskih novčanica prcbace, kupujući poslednje ostatke robe u Beogradu i Srbiji. Radi bržeg funkcionisanja posla i da bi se Što i'iše ljudi zaposlilo — naročito izbeglica — Komesarska uprava osniva razne centrale kao, na prirner, za žito (na čelu Milosavljević), za kožu (in^. Gavrilović, a pomoćnik inž. Vladimir Predavec), za cene i nadnice (za komesara postavljen d-r Gojko Grdjić), za tekstil (na Čelu Vindiš), za hemiske proizvode (na č'elu inž. M . Stefanović), za šećer, melasu i Špiritus (na čelu inž. Bo^idar M. Popović), za gvoždje (na čelu Zvonko Martinković). Komesarska uprava donosi uredbu o isplati pomoći porodicama naših ratnih zarobljenika u Nemačkoj i Italiji. Pri ministarstvu unutraš'njih dela obrazuje se komesarijat za činovnička pitanja, a na traženje Nemaca za komesara dolazi bivši pukovnik i narodni poslanik, T anasije Dinić. Nijedan komesarijat nije mogao da postavlja ni otpušta ili penzioniše činovnistvo bcz saglasnosti 37


komcsara Dinića. U kratkom roku na Dinićev prediog penzionisano je nekoiiko hiljada činovnika medju kojima sam se i ja iyišao (penzionisan sam meseca juna, 1941). ipak u ministarstvima je ostalo nekoliko puta više Činovnika no što je to bilo potrebno.

EK5PLOZIJA U 5MEDEREVU Dana 5 juna u Smederevu se dcsiia velika nesreća. Eksplodirale su ogromne koiičinc sakupljene jugoslovenske municije. Od ove eksplozije skoro ceo grad je bio porušen, a nekoliko stotina gradjana je poginulo. U Smedcrevu je nastala prava pustoš- Leševi su biii rasuti na sve strane. Naročito ih je bilo mnogo zatrpanih ispođ porušcnih kuća. Da bi se leševi sakupiii i sahranili i da bi sc gradjanstvo ishranilo i pomoglo u ovjm teškim danima, sef Komesarske uprave predlaze Ljotiću, da se primi dužnosti izvanrećlnog Komesara za obnovu Smedereva. Ljotić se ovog poiozaja prirnio. "Najteze je bilo sa iskopavanjem i sahranjivanjem leševa. Ljotić jc bio prinudjen da iz Beograda i drugih mesta u Srbiji hitno pozove na dobrovoljni rad svo'je omiadince, djake, stuđente i rađnike. Ovom pozivu omiadiiTci su se odmah o'dazvaii, a pređ njima su prcdnjačiii djaci i studenti izbegiice. Od ovih omiadinaca stvorcr.a je prva dobrovoljna radna četa. Dvaputa sani ođlazio u Smederevo i giedao rađ ovih omladinaca oko iskopavanja lcš'eva Ovaj posao bio je vise nego mučan, narocito zbog toga što miadići nisu imali potrcbmi spremu. Retko ko da je mogao ovo da izđrži' i biio je mnogo siučajcva, da ni sami prcostali članovi porodice nisu mogii da pomognu omladincima oko sahranjivanja ieševa njihove rodbine. Nisam se tome čudio, posto sam i sam jedva izdržao nekoiiko minuta gleđajući strašne prizore.


RAD KOMUNISTA Kao što sam »apred napomonuo č'.anovi Komunističke partije osetili su se već za vreme kratkog trajanja rata. Radili su isti posao Itao i Hitlerova peta kolona. Prva dva tri dana rata komunisti su obmanjivali narod govoreći, kako je naša vojska ušla u Bugarsku, ćak zauzela Sofiju, pa da je stoga djeneral Nedić unapredjen u čin vojvode, zatim kako su trupe djenerala Milenka Varjačića zauzele jedan deo Albanije sa Skadrom, itd. Ovo su oni lansirali tendenciozno da bi narodu sutradan mnogo teie i gorčija bila vest o tome da su Nemct zauzeli Skoplje i Niš. Kad sc narod uverio da je ovo istiria, a ne ono prvo, onda su komunisti govorili da je sve propalo, da treba bacati oruzje i ići kući. Kad nije mogla velika Francuska da se održi pred nemaćkorn silom šta ćemo mi da učinimo! čint su Nemci ušli u zemiju, komunisti su se trudili da s njima uhvate vezu, kako bi još od prvog dana okupacije mogli uspešno da đenunciraju nacionalne Ijude. U tom cilju oni se uvlače u razna nemačka nadleštva kao tumači. Najveći uspeh komunista, u prvim danima okupacije, bio je u tome što su uspeli, da nemaćka vojna cenzura zabrani rasturanje i pisanje knjiga i clanaka protivu Sovjetskog Saveza i komunizma. Tako je, na primer, od Gestapo-a ođmah zabranjena i prodaja knjige „1ST1NA 0 S S S R “ , koju je pre rata bio napisao inz. Milosav Vasiljević. Motivacija je bila: ,,M i ne dopuštamo nikakvu pismenu i usmenu propagandu protivu S S S R -a , jer je on naš savcznik!" X cl< posle izbijanja rata izmedju Nemacke i Sovjetske Uuije zabrana V asiljevićeve knjige bila je ukinuta. Komunistima uspcva da svoga ćlana Udickog ubace u nema'ćku zvaničnu novinarsku agenciju D. N. B. (Doj39


ces Nahrihtcn Biro") na cijcm sc Cclu nalazio d-r Valter Gruber. Ovom komunisti Ncnici su poverili izradu strogo poverljivog biitena, koji sc umnozavao samo u cetiri primerka i to za najviš'e i naj-vaznije nemačkc funkcionere. Vladislav Ribnikar, - prcdratni direktor beogradskc ,,P O LIT IK E“ , uspeva prvih dana da dobijc ncinačko poverenje u toj meri, da mu se dopušta organizovanje i pokretanje glavne dncvne Štampe u Srbiji pod okupacijom. Ribnikar tada stvara Srpsko Izdavacko preduzcće koje je pod okupacijom izdavalo ,,Novo Vremc", ,,O bnovu“ , ,,K olo“ itd. Poznato mi je da je Ribnikai uzivao retko poverenje i velike simpatije kod tadanjeg šefa nemačke štampc i propagande, a predratnog atašea za Štampu pri nernačkom poslanstvu u Beogradu, d-r Hribovšeka — Bcrge-a. U svojoj vili na Dedinju, Ribnikar je često priredjivao večere i pijankc visokim ncmaćkim Iičnostima. Kod beogradskog Gcstapoa odiicno se piasira poznati komunista, V'oja Gavrilović, inzcnjer hemije, koji je od Gestapoa postavljen za komesara jedne jevrejske drogerije u Bcogradu. Preko njega su išla glavna dcnunciranja za hapšenja i odvodjcnja u zarobljenistvo istaknutijih nacionalista. U bcogradskom Gestapou bilo je više komunista na sluzbi, muskih i Tenskih. D -r Ljubornir Živkovie, poznati komunistički predratni agitator, postao je lckar beogradskog Gestapoa. I u svima gradovima Srbijc isto tako uvlačili su se komunisti u nemačka nadleštva, u prvom redu u njihovu policiju. Karaktcristican je slučaj d-ra joze Vilfana', advokata. Odmah po okupaciji Ncmci su ga sa ostalim Slo.vencima odveli u logor Begunje (kod BJeda), a odatie su ga preveli u logor u St. Viđ. Tu je Vilfanu pošlo za rukom da postane činovnik u kartoteci nemačke uprave iogora. Ovo su mu svi Slovenci zameraii, jer niko od n]ih nije hteo da se primi te siužbe. Posle izvesnog vremena svi Slovenci iz ovog logora transportovani su za Srbiju. Vilfan je došao 11 Niš i tu se opct upošljava

40


kod Nemaca kao tumac, gde ostaje sve do 1943 godine, a tada se javlja u IX partizanski korpus. Danas d-r jo žc Vilfan zauzima istaknut polozaj u Titovoj hierarhiji. Ovako su komunisti radili sve do 22 juna 1941. Tada veći deo odlazi u unutrasnjost, u sela i palankc, da organizuje početak sabotaza i partizanske oru^ane odrede. Manji deo ostaje i daije u nemaćkoj službi.

KOMUNISTI POGNJU DA UBIJAJU Meseca avgusta 1941, komunisti počinju prve sabotaže. Na putu izmedju Valjeva i Kosjerića (ako se ne vararn kod mesta Bukovi) iz zasede ubili su jednog nemačkog inotocikiistu. Radi ovoga nastupajuća nemačka čcta, čiji je ubijeni motocikiista bio izvfdnica, vrsi brutalnii odrnazdu na taj način Sto je iz obližnjih kuća i sa njiva pokupila oko 80 osoba i streljaia ih istog dana bez ikakvog isledjenja i izvođjenja pred kud. U toj grupi žrtava nalazio se i bivši riarodni poslanik Gajič. K PJ (Komunisticka partija Jugoslavije) do 22 juna bila je u savezu sa Nemcima. Posle ovog dana, komunističko vodjstvo naredjuje većem delu svojih članova da idu u sunru i drugde na teren, ali ne kođ pukovnika Draže Mihajlovića. Komunisti otpočinju odmah da formiraju svoje odrede. Da bi zastrašili narod počinju s napadima i to prvo udaraju na srpske Žandarme. Tako su 7 jula, u varošici Beloj Crkvi, ubili dva jugoslovenska žandarma koji su održavali red na slavi tamošnje crkve, gdc je bilo okupljeno dosta seljaka iz okoinih sela. Ovo ubistvo izvršila je grupa od nekoliko ljudi, koju su vodili Mile Milatović, svršeni pravnik i Žikica Jovanović, student, poznati valjevski komunisti. Tom je priiikom održan i zbor na kome se seljacima govorilo o pocetku oslobodilačke borbe protiv okupatora. Tito jc datum 7 jula proglasio „narodnim praznikom" — „danom narodne revolucije“ , koji se na svečan način


proslavlja svakc godine. Medjutim, 7 jula u Beloj Crkvi nije ubijen nijedan nemacki vojnik, već dva Srbina koji su samo odrzavali red, Ubistvo je izvrseno iznenada, a na veliko zaprepašćenje okupljenog naroda, koji je došao na slavu mesne crkve. U Maćvi komunisti ubijaju u Bogatiću, 7 avgusta, sreskog naće'nika i njegovog pomoćnika; 11 avgusta ubijaju na zverski naćin starešinu manastira čokešine, Mitrofana M atića. U isto vreme ubijaju i još nekoliko poznatih seoskih domaćina. Na dan 19 avgusta 1941, u selu Prnjgvor, partizani ubijaju samo jednog nemaćkog oficira, a Nemci streljaju ,110 ljudi iz istog seia, na Čelu sa svestenikom Dragutinom Jovanovićem. Nešto docnije jedna komunisticka trojka u seiu PetlovaČi iz zasede puca iz pusaka na jedan nemački tenk; Nemci radi ovog, iako nisu nikog izgubili, streljaju iz iste opstfne 132 domaćina i selo pale. Ovom prilikom je zapaljena i kuća prote i pretsednika svešteničkog udruzenja eparhije šabackc, Danila Milgnovića. U selu Jarebice, partizani iz zasede ubijaju šest Nemaca zašto okupator za odtnazdu strelja 620 Ijudi. U selu Slepcević, srez mačvanski, komunisti su napali na jedan nernacki karnion u prolazu. Nisu ubili nijednog Nemca, ali su taj kamion zapalili. Radi ovoga Nemci u S’ajpcu streljaju d-ra Boru Tirića, d-ra flvrama Koena, lekare, Ristu Ukropinu, trgovca, Stevu Milutinovića, mašinbravara i još jednog gradjanina ćijeg se imena više ne sećam. Po naredbi Nemaca, leševi streljanih leza'i su dva dana na ulici da bi gradjanc S’apca zaplašili. U prvo- vreme komunisti su imali u srczu mačvans’Kom samo jedan odrcd od oko 40 Ijudi od kojih je bila samo jedna trećina meštana, a svi ostali su bili stranci. I u ostaiim mestima Srbije dešavaju se iste stvari. Komunisti u raznim mestima ubijaju iz zaseđa po jednog ili nekolicinu nemackih vojnika, a Nemci za to odmah vrše odmazdu po svom objavljenom ključu: za jednog pogintilog nemačkog vojnika sto, a za ranjenog pedeset Srba.


Glasovi o nemačkim odmazdarna dolaze u Beograd i stvaraju ponovo paniku, moze se reci jos strašniju i tezu no što je bila ona uoci obrazovanja Komesarske upravc.

OSTAVKA KOM ESAR5KE UPRAVE Ljotić, saznavš'i za ove stučajcve, pozvao je svoje l'staknute prijatelje i obavestio ih o tome. Osvrćući se tom prilikom i na opštu situaciju u Srbiji, Ljotić je naglasio, da je okupacija teska i strašna, ali ima još gore i strašnije od toga, a to je — anarhija, koju komunisti ž'ele da stvore. Isto tako Ljotić je podvukao, da Nemci nisu ispunili mnoga data obećanja prilikom stvaranja Komesarske uprave. On predvidja gradjanski rat u zemlji, smatra da je Komesarska uprava slaba i zato je mišljenja, da ona treba da podnese ostavku, a od Nemaca treba tražiti, veća prava i garantije, a isto tako i dozvolu za povećanje oružanih srpskih odreda. Ljotić jc bio mišIjenja, da postojeća žandarmerija odrŽava red u mestirna gde stacionira, a oružane odrede treba kao pokretne jedinice upotrebiti za čišćenje komunističkih trojki na terenu. ,,Ako se ovo ne učini — rekao je Ljotić — srpski narod, placajući po nemačkoj racunici za poginulog Nemca 100, a za ranjenog 50 srpskih glava, biće skoro potpuno istrebljen. Situaciju na frontovima srpski okupirani narod ne može izmeniti. Ako bi nam pošlo za rukom da ubijemo čak i 20.000 Nemaca, to za frontove ne bi znaćilo ništa, a Nemci bi za odmazdm tih 20.000 svojih pripadnika pobili najmanje 2 miliona Srba, dok bi čitave krajeve popalili, uništili i sravnili sa zemljom.'1 Ljotić je lićno napisao, sa opširnom rnotivacijom, ostavku za d-ra Stevu Ivanića i inž. Milosava Vasiljevića. Beogradski krugovi, do kojih je došao tekst ove ostavke, govorili su da je ona napisana odvažno i do43


stojanstveno. Usled ostavke Ivanića i Vasiljevića, otvara se kriza Komesarske uprave. Kad se u Beogradu proneo glas da je Komesarska uprava podnela ostavku, zabrinuto gradjanstvo pitalo je: ,,A šta sad?"

OBRAZOVANJE NEDIĆEVE VLADE Jedan od najgorih, najbezdušnijih i najneprijateljskijih funkcionera nemačkog okupatora, inz. Franc Nojhauzen, tadanji generalni opunomoćenik za privredu okupirane Srbijc, predlaze da se okupirano područje Srbije podeli izmedju ustaša, Madjara, Bugara i Arnauta, a da Beograd ostarre kao ,,slobodan grad“ pod nemačkom upravom. Periferiju Beograda, pak, po istom predlogu, trcbalo bi noću, u znak odmazde, bombarđo'vati. Ime Beograd imalo se zameniti u ,,Eugen-Stadt“ (po princu Evgenu Savojskom). U Beogradu se okupljaju najvidjeniji Srbi: istaknuti pretstavnici politickih partija, akademici, profesori Univerziteta, pretstavnici industrijske, trgovinske, inženjerske, advokatske i lekarske komore, kao i drugi poznati javni radnici. Milan Aćimović obaveštava, da je Komesarska uprava podnela ostavku i kaže, da su on i Ljotić ovlašćeni da o tom obaveste nemačke vlasti kao i taj skup. Iznoseći tešku situaciju, Milan Aćimović izjavIjuje da su on i Ljotić mišljenja da bi trebalo stvoriti jedno mnogo autoritativnije upravno telo ćiji bi zadatak bio da nastavi sa spasavanjem srpskoga naroda. Neki su bili mišljenja da bi se te dužnosti trebao primiti Dijmitrije Ljotić. Medjutim, on ovo odbija, jer smatra da na čelo te nove vlade ili uprave treba da dodje lič'nost, koja ne pripada nijednoj politićkoj grupi, a, istovremeno, uživa u zemlji najveći autoritet. On misli da bi ovu du/fnost mogao da obavlja sa najvise autoriteta armiski djeneral Milan Dj. Nedić, bivši ministar vojske i mor44


narice, koji se nalazi intcrniran u Beogradu Mcdjutim, Alcksandar Cincar-Maiković, bivsi ministar spoijnih poslova i Milan Aćiniovic predlazu, da se na taj polo^aj pozove armiski djencral, Danilo Kalafatović, koji se nalazio u nemaćkom zarobljeništvu. Ljotić objašnjava da je on predlozio djencrala Nedića posto se on nalazi u Beogradu pa bi s njime mogii odmah stupiti u vezu, dok se djenera! D. Kaiafatović nalazi u zarobljeništvu u Nemačkoj i do njegovog eventuainog dolaska prošlo bi mnogo vrcmena, a srpskom narodu je potrebna brza pomoć. Svakodnevno pada po nekoliko stotina, pa čak i hiljada srpskih glava. Ljotićevo gleđištc zastupa i Marko M arković*. Tako je sporazum postignut na lienosti djeneraia Milana Dj. Nedica. Na s'edećem sastanku uglednih bcogradskih gradjana bio je prisutan i Miian Nedić. Kad je saslušao šta se od njega traži, on je istakao da takav poloiaj iziskuje strahovitu ođgovornost pa zbog toga on ne moze da primi ponudjeni mu položaj. Svi prisutni stali su, da mole i prekljnju Ncdića da se on, ipak, položaja primi. Nedić je ostao uporno na svom stanovištu i odbio je da se primi položaja prctsednika srpske vlade. Situacija, posle odbijanja Nedićevog, bila je veoma teška. Vladala je ne sarno mucna rieizvesnost nego i iiajvcća zabrinutost. Najzad je rešeno da se još jedanput sastanu ne bi li našli izlaza iz situaci,e. Na ovom drugom sastanku sa djeneralom Nedićem, svi prisutni govorili su da su razmišljali i da smatraju da drugog izlaza nema nego da se Nedić primi ovog položaja. Prctsednik Srpske Kraljevske Akademije Nauka, d-r Aleksandar Belić, uzbudjen, sa suzama u ocima, okrcnuvši se Nediću rekao je: „Gospodine ministrc, Vi ste n slobodnoj našoj zernlji zauzimali najviše položaje. Bili ste komandant armije, načelnik glavnog djencralštaba i ministar vojske i mornarice. Uživali ste tada sve počasti. Danas je došlo vreme da se primite jcdnog zaista teškog i nezahvalnog posla pod okupacijom. Danas se radi o * Pravo ime se ne navodi iz pojmljivih razloga.

45


bioloSkom spasavanju srpskog naroda koji Vi ne smete napustiti. . . “ Jzgovarajući ove reči, d-r Belić je zaplakao. Iza Belićevnih reci Nedić je uzbudjenim glasom rekao, da pristaje da se stavi na če!o jedne srpske vladc koja će na osnovu medjunarodnih konvencija primiti odgovornost administriranja zemlje pod nemackom okupacijom, odbijajući odlućno svaku politiku koja bi se protivila interesima srpskog naroda. Nekoliko dana docnije, 29 avgusta, obrazovana je vlada djenerala Milana Nedića u sledećem s^stavu: pretsednik vlade Milan Dj. Nedić; ministar unutrasnjih dela Milan flćimović; ministar pri pretsednistvu vlade Momčilo Janković; ministar saobraćaja armiski djeneral Djura Dokić; ministar pošta, telegrafa i lelefona armiski djeneral Josif Kostić; rninistar rada brigadni djeneral i kancelar Kraljevih ordena, Panla DraŠkić; ministar prosvete profesor univerziteta d-r Miloš Trifunac; ministar pravde d-r čeda Marjanović, kasacioni sudija; ministar socijalne politike i narodnog zdravlja d-r Jovan Mijušković; ministar narodne privrede Mihajlo Olćan; ministar poljoprivrede d-r Miloš Radosavljević, bivsi narodni poslanik i ministar finansija Dušan Letica koga je, posle vrlo kratkog vremena, na tom položaju zarneriio d-r Ljubiša Mikić, viceguverner Narodne Banke; miilistar gradjcvina inž. Ognjen Kuzmanović, bivši ministar saobraćaja. Profesora Trifunca uskoro je zamenio Velibor Jonić na položaju ministra prosvete. U svojim prvim govorima, kao pretsednik srpske vlade, djeneral Milan Nedić objavljuje borbu protiv komunista do istrage. U govoru 1 septembra 1941, Nedić je, pored ostaloga, rekao: ,,Došao sam na vladu da spasavam narod, đa se medjnsobno ne istrebi, da zavlada red i mir, rad i bratstvo; da saćekamo svršetak rata združeni pod srpskim barjakom „Sam o sloga Srbina spasava". k'ta mi možemo sad da učinimo? Ništa. Samo sebi zio. Mi smo zrno 46


peska u nzburkanoin svetskom nioru. Danas se vrsc obracuni najvecih sila sveta. Tu mi niti mozemo poinoći niti odmoći. Nemoj da se mesamo u tudje stvari, jer ko se mesa u tudje stvari, izvuće obićno deblji kraj.“ U posianici upućenoj narodu 9 septembra, Nedić kaže, pored ostaloga, i siedeće: „Dosio je presudno vreme. Vreme kada se mora misliti svojonr giavom, srpskom glavom. Dosao je poslednji ćas da se otvore srpske oći, da kroz njih vidite bistro i jasno i dogadjaje i ljude, a pre svega intcrese našeg naroda. Deco moja, ne trujte se pićem iz otrovnog tudjeg brloga, napajajte se čistom vodom sa izvora zđrave srpske narodne svesti. Tu ćete jedino naci najlepsu istoriju koju može jedan narod da do^ivi. Tu ćete, ako poglcđate, ako samo duhom svojim zahvatite, naći dela svojih otaca i zadrhtaće vam srce od radosti pred tim otkrivenjem. Deco moja, sinovi Srbije. Ja dizetn slavnu srpsku zastavu za ćije su Ćasno i neuprljano lepršanje milioni dali dragovoijno životesvoje. Hajte pod tu zastavu vere i nade, ćasti i junaštva, koja će odagnati od nas patnje i sve poraze naše. Prihvatite je i nosite je, Čuvajte je i branite je. Omladino srpska. Ove moje reči su amanel i testament moj vama upućen. Kroz moju dušu i moje srce govore vam orii m’ilioni iz grobova koji su slavno, požrtvovano pali na bojnim poljima vas radi, vama da bude bolje. Pos’eđnji t'renutak izbija. Vratite se domu svome, ognjistu očinskom. Vratite se ’Otadžbini. Vratite se majci Srbiji. Dodjite da zajeđno sa mnom uzviknete: Sve za nju, ništa protiv nje.“ Nekoliko dana docnije, 14 scptembra, Nedić upućuje i tekst ove poslanice i apel u kome, izmedju ostaloga, kaže: 47


„Srbija se, u ovom trenutku, nalazi na pragu gradjanskog rata. Priberite se i shvatite svu velicinu opasnosti koja nam preti. Njenc preteške posledicc snosiće i oni koji je žele i oni koji se protiv nje bore, i oni koji su krivi i oni koji su pravi. Od Ćega nam dolaze te opasnosti? Od onili istih, koji su nam već teška zla naneli. Od onili koji su se stavili u sluzbu tudjinu, verujući da će danas u dariima našeg stradanja, u drzavi bez slobode, najlakšc ostvariti ciljeve koje im komunizam propoveda..

POSLE O BRAZO VAN JA NEDIĆEVE VLADE Obrazovanje Nedićeve vlade pada u najteze i najopasnije doba srpske istorije. Anarhija, koja je bila ovladala jugdslovenskim teritorijama izvan Srbije, sada se prenosr i na samu Srbiju. 1 ovaj kraj srpske zemlje upada u krv i pozar. Krvozedne ustaše, Arnauti i M adjari ćekali su na granicama momenat da upadnu u Srbiju i da s narodom u njoj gorc učine nego Što su ućinili s narodom' srpskim u krajevima 'Pavelićeve ,,N ezavisne Drzave Hrvatske". Pri iv izbeglica iz Herceg-'Bosne, Like, Slavonije, Srema, Metohije i južne Srbije biva iz dana u dan sve veći. Ovi nesrecni Ijudi traže spasa, krova i hleba. U prvoj polovini septembra Milan Nedić saziva sednicu svoje vlade na kojoj je dao predlog da celokupna vlada podr.ese ostavku pošto je nemoćna da se dalje bori. Zandarmeiiski odredi nisu u stanju da se bore protiv partizana koji, ubijajući Nemce, izazivaju strahovite represalije i kaznene ekspedicije. Izvesni ministri biii su mišljenja da treba sve prepustiti Nemcima. Tada je ministar Mihajlo Olćan predložio da Nedićeva vlada podS


4 Jedna Ä?eta srpskih dobrovoljaca


zove narod na borbu i da se osnuju dobrovoljačke jedinice. Na ovaj naćin uspeće se da se spase mnogo hiljada srpskih glava i otkloni uništenje čitavih krajeva. Olćan izjavljuje, da će u roku od 24 sata biti u stanju da srpskoj vladi stavi na raspoloženje 500 omladinaca, antikomunistickih boraca, iz bivšeg Ljotićevog pokreta ,,Z B O R “ , Što moZe da posluži kao jezgro za obrazovanje većih dobrovoljackih jedinica. Posle ove sednice vlade djenerala Nedića dolazi do obrazovanja Srpske dobrovoljacke Komande (SDK), koje je poćelo 15 septembra 1941. Z a Komandanta dobrovoljačke Komande postavljen je inzenjerski pukovnik Kosta M . MuŠicki, bivši adjutant Kralja Aleksandra i Nj. V . Kraljice Majke Marije i Nj. V . Kralja Petra II. Već prvog dana formiran je jedan odred od stotinu mladića, najvećim delom studenata. Ovi miadići u prvoj borbi protivu partizana, 17 septembra, pokazuju ćuda od junaštva i razbijaju famu o tobožnjoj nepobedivosti partizana-komunista. Ovaj odred nazvan je „T R E ĆI D JA Č K I“ , a komandant mu je aktivni artileriski poručnik, Budimir Nikić. Na položaju Varovnice, 25 septembra, posle tročasovne borbe „T R E Ć I D JA ČK I" ima ponovo velikog uspeha. U ovoj borbi zaplenio je dva teška mitraljeza, 14 puškomitraljcza, veći broj pusaka, dosta rućnih bombi i municije. Medju zarobljenicima nalazio se jedan Nemac i jedan Madjar. Zaplenjena automatska oružja dobro su došla dobrovoljcima, jer oni toga oružja tada još nisu imali. Pored dobrovoljaca u prvim borbama protiv komunisticko-partizanskih bandi imali su vidnog uspeha i takozvani Podoficirski odredi, pod komandom pukovnika Ljube Babića, potpukovnika Velje Jovanovića i majora Milana Kalabića. I ovi su odredi stajali u sastavu Nedićevih jedinica.

50


NAPAD NA 5ABAC U noći izmedju 24 i 25 septembra, 1941, četnici sa partizanima napadaju grad Sabac. četnici su bili pod komandom kapetana Dragoslava Racića, a partizane je predvodio Nebojsa Jerković. Prvi su vrsili napad sa istoka i jugoistoka od Pocerine, a drugi sa zapada i jugozapada od Maćve. Pošto Nemci nisu imaii dovoljno snaga, pozvali su u pomoć ustaše iz Srema. Na dan 25 septembra, Nemci izdaju naredjenje da se svi muškarci od 14 do 65 godina starosti imaju odmah prijaviti nemackim vlastima. Prijavilo se oko 7.000. Ovu grupu Srba, Nemci sa ustašama odvode u Klenak. Usput su ih nagonili da trće. Iz Klenka su grupu prebacili u Jarak koji je bio pod ustaškom vlašću. Prilikom sprovodjenja, Nemci i ustaši ubijaju 164 osobe, koje nisu bile u stanju da izdrže forsirani marš. U samom pak gradu Sapcu, Nemci ubijaju oko 40 lica, koja su se bila sklonila; njih su Nemci neŠto docnije pronašli prilikom detaljnog pretresa grada. Ustaše doteruju u Jarak nekoliko stotina seljaka iz M aćve, iz sela Zasavice i Noćajski Salaš. Ovu grupu su ustaši pokupili u pomenutim selima i forsiranim maršem, sa uzdignutim rukama, gonili su ispre. sebe, tukući ih, a svakog koji bi zaostajao, ubijaii su na mestu. Ubijeno je oko 50 seljaka. čim je djeneral Milan Nedić Ćuo za katastrofu i M ačvi, ulaže protest napominjući da su srpski dobrovoljci, četnici Koste Pećanca i Podoficirski odredi već poČeli da ćiste teren, pa traži da se odvedeni Srbi vrate iz Jarka u Sabac. Nedić je u ovom svom traženju uspeo; odvedena grupa vraćena je iz Jarka 30 septembra i docnije je po manjim grupama puštana svojim kućama. U medjuvremenu Nemci su dobili pojačanja svojih trupa i nastavili su sve drasticnije kaznenu ekspediciju,

*•

51


koja pitomu i plodnu Mačvu zavija u crno. Kad sc gru~ pa oteranih Srba povratila iz Jarka, u Sapcu je zatekla preko 10.000 seljaka pokupljenih po svim selima okruga sabaćkog. Nedićevim energičnim intervencijama ima se zahvaliti da je najveći deo i od ove grupe srpskog roblja vrlo brzo spašen, i da su ustaši, posle vrlo kratkog boravka, morali napustiti Srbiju.

ODMAZDA U KRALJEVU Vešto rnanevrišući partizani su uspeli da se" izvrš'i mobiiizacija u srezovima: ljubićskom, trnavskom, dragaćevskom i zičkom. Kada je narod toga kraja pozivan na rnobilizaciju i ustanak, objasnjavano mu je da su Nemci proterani sasvim i da ih nigde više u Srbiji nema sem u Kraljevu. U Kragujevac je, govorili su komunisti, već stigla „oslobodilačka", „bratska" ruska vojska. Ovakvim propagandnim trikovima sluzili su se partizani na dosta mesta u Srbiji, svuda gde je trebalo da izvedu neki veći napad. Napad na Kraljevo izvršili su ćetnici i partizani. Četnicke snage bile su pod komandom kapetana Bojovića i porucnika Deroka (oba poginula u napadu), a partizanske vodio je Stanisavljević zvani ,,M ole“ i profesor Pavle Jakšic (danas je general-lajtnant Titove armije). Borbe oko Kraljeva završene su sa vrlo teškim posledicama po srpski narod ovoga kraja. Z a vreme napada na Kraljevo na srpskoj strani palo je preko 800 mrtvih, niedju kojima je bilo samo nekoliko partizana-komunista. Nemaca je poginulo 23. Z a poginula 23 Nemca u ovim borbama došla je jedna od najsvirepijih odmazda po kljuću za jednog ubienog Nemca stotinu srpskih glava. Streljano je u Kraljevu 19 i 20 oktobra 1941 preko 2.300 Srba. U ovoj katastrofi stradali su nevini gradjani Kraljeva, a naroćito je 52


stradalo mnogo žeijcznićara i radmka iz fabrike vagona i aviona. Medju streljanim bio je i znatan broj izbeglica koji su tek umakli smrti od ustaša. U ovoj odmazdi streljano je i oko 200 ćianova bivšeg Ljotićevog pokreta ,,Z B O R “ , medju kojima i sledeći: Miiosav Jovičić, profesor, Ignjatije Podregiri, profesor, Mileta Rađošević, T . Miijković, M . Iiić, Dragoslav Vuksanović, Miljko Nikoiić, Branislav Gligorijević, Jezdimir Marković, V . Radonić, Jovica Novaković (poslanički kandidat ,,Z B O R A “ ), Mitojko Simeunović, M . Kostić i drugi. Ovom prilikom Nemci su zapaiili više kuća i pripadnika dobrovoljaćkih odreda, kao Branislava, i Aleksandra Kostića čijeg su oca tom priiikom streljali. Tako su Nemci za svoja 23 poginula vojriika streljali u Kraljevu preko 2.300 Srba ili svakog trećeg stanovnika ovog malog grada. Ovo je zaista najkrvavija nemačka odmazda u Srbiji za vreme okupacije.

KRAGUJEVAC Najjezivija odmazda koju su Nemci izvršili za Vreme okupacije bilo je masovno streljanje u Kragujevcu, izvršeno u oktobru 1941 godine. Budući da sam u Kragujevcu rodjen i da sam tamo dugo živeo, za mene je i lićno ovo bila naša najteža pogibija, jer je ovom prilikom streIjan veliki broj mojih prijatelja i poznanika, medju kojima i ’ tri moja bliska rodjaka i to: sudija Božidar-Boško. živković i poslovodje Vojno tehničkog zavoda Jovan i Sekula Azdejkovići. Prva vest o strašnoj i besprimernoj pogibiji u Kragujevcu prosto mi je pomutila svest. Nisam znao Šta da radim niti šta da misiim. čim sam se malo pribrao otiŠao sam kod pretsednika vlade djenerala Milana Nedića i kod Dimitrija Ljotića. Oboiica su bili više nego uzbudjeni. Rekose mi da je ovo najstrašnija stvar koja je mogla zadesiti ovaj deo srpskog riaroda. Pošto su komunisti pokidali telefonske vezc izmedju Kragujevca i Beograda, 53


to nisu blagovremeno mogli biti izvesteni o nesreći. Da toga nijc bilo, mozda bi im pošlo za rukom da se Kragujevacka tragedija, bar koliko toliko, ublazi. Rekli su mi da je Nedić odmah, posle prvih vesti o nesreći, isao kod vojnog zapovednika, a Ljotić kod Šefa upravnog štaba, d-r Turnera. I jednom i drugom Nemci su pokazali slike leseva nemackih vojnika, koji su bili strahovito unakaZeni, i pretili su im novim odmazdama. I u ovoj priiici, kao u drugirn slićnim, Nemci su đavali odmah svoj stereotipni odgovor: da oni ,,imaju naredjenje koje su objavili i vladi i srpskom narodu da za svakog ubijenog Nemca stre’jaju sto Srbaj a za svakog ranjenog Nemca da streljaju po pedeset ćsrba . . . “ Ukoliko ove odmazde ne mogu opametiti srpski narod — naglasili su i nemaćki vojni zapovednik i d-r Turner —■- Srbija će biti podcljena izmedju Pavelićeve Hrvatske, Madjarske, Bugarske i fllbanijc. Ncdić i Ljotić nastoje kod Nemaca da se izbegnu buduće nesreće, a da će to biti najlakŠP ukoliko Nemci prcpuste srpskim oruzanim odredima vaspostavljanje mira i reda. I Nedić i Ljotić bili su impresiionirani mirnoćom i hladnokrvnoŠću Nemaca kada su im iznosili strahote koje su se odigrale u Kragujevcu prilikom ovog streljanja i njima je bilo jasno da su Nemci u stanju izvršiti u potpunosti sve svoje prctnje i da ih u tome ništa rteće zadrzati. Nemci su objašnjavali ovaj zloćin stalno naglašujući: ,,M i imamo naredjenje, koje smo objavili, da za svakog ubijenog nemackog vojnika streljamo sto Srba. Odmazđa će se vrsiti nad stanovnistvom koje živi u okolnim mestima gde je napad protivu nemacke vojske izvršen. Mi moramo doslovno izvršavati naredjenja svojih pretpostavljenih, a vi recite srpskom narodu da ne ubija naSe vojnike pa neće biti ni odm azde. . I Nedić i Ljotić govorili su mi: nas se narod nalazi u teŠkom polozaju. Pomišljali smo na sve, ćak da se i mi u Šumu ođmetnemo. Ali, kad pogledamo baš te izveŠtaje o nemackim odmazdama, onda nam razuni nalaze da i daije ostanemo na svojim mestima i raditno naŠ nezahvalan posao. Naša jc duznost da komuniste Što pre suzbijemo, uništimo i proteramo iz zemlje. Na taj nacin

54


„Majko Srbijo, pomozi" (jedna od mnogih srpskih majki, izbegiih ustaťkom pokolju)


\

mir i rcd bili bi odmah vaspostavljeni. fl sa njima, prestalc bi opasnosti za srpske živote. Nemcj, nemajući potrebnog poverenja u nas, ne dozvoljavaju nam da povećamo dobrovoljaćke odrede, a kada b\ toga bilo, onda bi ovaj posao za ćas bio svršen. Javljaju nam se mnogi Ijudi, a naročito baš iz krajeva gde su vrš'ene odmazde, ali mi nemamo pušaka. U poslednje vreme oružani se odredi najviše povcćavaju na taj način, što se naoružavaju oru/Ijem koje je u borbama zaplenjeno od partizana. Nama je sada glavna dužnost da čaćak, Gornji Milanovac, Užice, Po^egu i druga mesta očistimo od partizana našim snagama. Sva naša nastojanja kod Nemaca za sada se na to svode. Svesni smo da će i tu biti žrtava i da će mnogi pripađnici srpskih oru^anih odreda u tim borbama izginuti, ali zato neće biti krvavog ključa streljanja: sto za jednog poginulog i peđeset za jednog ranjenog Nemca. Docnije, kad god sam imao prilike, ja sam se raspitivao o kragujevaćkoj tragediji, proveravao sam podatke, sa mnogima razgovarao, sve u težnji da dobijem Što objektivniju sliku o ovoj nesreći. Imao sam prilike da govorim sa više onih koji su se srećno spasli ispred cevi nemačkih mitraljeza. Interesantan je slučaj M ilorada Mojsilovića, advokata i Ljotićevog prvaka iz Kragujevca. Mojsilović je izveden na streljanje sa većom grupom Ijudi. Pukim slućajem on je bio samo lako ranjen, a tela pobijenih pala su preko njega. U ovom položaju ostao je do noći kada se polagano izvukao ispod leševa i srećno sklonio u jedno obližnje sclo. Kada sam se susreo sa Mojsilovićem, posle ovih preživelih strahota na streljanju, ja ga nisam poznao. Preko noći postao je sed i izgledao je kao starac. Na osnovu iskaza mnogih Ijudi sa kojima sam razgovarao, a koje lično poznajem kao ispravne Ijude, kragujevačka tragedija odigrala se ovako: Na dan 16 oktobra 1941 godine, četnici i partizani, izmeđju sela Bara i Ljuljaka, ubili su deset .i ranili 26 nemačkih vojnika. U ovom napadu od strane Četnika učestvovali su odredi majora Paloševića, kapetana Du56


šana Smiljanića i kapetana Dušana GliŠića (iz Grivaca). Od ćetnika su poginuli poručnik Stojanović iz Nisa i pporućnik Mojsilović iz Kragujevca. Obojica su sahranjeni kod manastira Draće. Partizane su predvodili profesor Dragutin Marković iz sela Grbica, Raja Nedeljković, student, Radisav Lazarević, student prava iz sela Pretoka, obućar Miljko (nepoznato prezinie). Politkom partizanskih odreda bio je Miloje Simović, zemljoradnik iz se!a Drenovca, istaknuti ćlan Srpske narodne seljaćke strankc (d-ra Dragoljuba Jovanovića). Radi ovog napada doŠla je odmazda koja je izvršena 20 i 21 oktobra u Kragujevcu. Nemačka kaznena ekspedicija došla je iz Uzica pod komandom majora Keniga. Tih dana, po narebi pretsednika srpske vlade djenerala Nedića, u Kragujevac su stigle dve ćete srpskih dobrovoljaca radi formiranja petog dobrovoljačkog odreda, zvanog „Kumadiski". Z a komandanta petog odreda postavljen je Marisav Petrović, zemljoradnik iz sela Gradca. Marisav Petrović je sa svojim vojnicima bio smešteri u osnovnoj školi ..Kralja Petra". Dobrovoljci su stigli u Kragujevac 17 oktobra 1941 godine. Na dan 20 oktobra, ujutro oko pet časova, nemačka vojska blokirala je osnovnu Školu u kojoj se nalazio Peti dobrovoljački odred. Blokada škole trajala je sve do 15 ćasova, tojest do završetka racije. Marisav Petrovic, iznenadjen blokadom i ne znajući o čemu se radi, telefonom je uhvatio vezu sa Milošem Vojnovićem, koji je bio smesten u školi „Sveti Sava“ , da po naredbi dobrovoljačke komande formira u Kragujevcu X. dobrovoijački odred. Vojnović je tek došao u Kragujevac i još nije imao svojih vojnika. Stoga i škola u kojoj je on bio nije bila blokirana. Na poziv M . Petrovića, V ojnović je odmah došao do ovoga, gde su se dogovorili da zajedno podju do nemačkog „krajskomandanta11 i da se obaveste o razlozima blokade i sabiranja gradjana. Blagodareći odlićnom znanju nemačkog jezika, Miloš Vojnović-Lautner, Slovenac po rodjenju, uspeo je lako da izvede Marisava Petrovića iz blokirane škole i da sa njim dodje do ,,krajskomande“ . Ovde su saznali da je naredjena odmazda za deset poginulih i 26 ranje57


nih Nemaca i da će biti streljano 2.300 ljudi. Zaprepasćeni strasnom vesću, Petrović i Vojnović odlaze do majora Keniga, sefa kaznene ekspedicije, koji prek i ljutit odbija da s njima uopste razgovara. Oni odlaze do ,,krajskomandanta“ , gde energicno protestvuju protiv odmazde, navodeći da za poginule Nemce nisu krivi gradjani Kragujevca, da su to mirni ljudi koji su sedeli kod svojih kuća i obavljali svoje svakodnevne poslove. Nije pravo da Kragujevćani stradaju zbog pobijenih Nemaca kod sela Ljuijaka. flko Nemci ovako rade onda je izlišna saradnja nacionalista, koji su iskreno pošli sa namerom da se zavede red u zemlji. Medjutim, ako Nemci ovako rade onda nacionalistima ništa drugo ne ostaje nego da i oni odu u šumu. Marisav Petrović je rekao da će odrnah raspustiti svoje ljude da idu kućama. ,,Krajskomandant“ je na ovo, zajedno s njima, otišao majoru Kenigu i zajedno s njima nastojao da umilostivi bes i srdzbu ovoga strašnoga Prusa. Iznoseći Kenigu šta su dobrovoljci do sada uradili u borbi protivu partizana-komunista, ,,krajskomandant“ je uspeo da natera ovoga da saslusa Marisava Petrovića i Vojnovića. Oni su prvo zahtevali da se puste svi oni Ijudi za koje postoje sigurni đokazi da su ispravni nacionaiisti. Naroći'to su insistirali da se puste odmah svi djaci gimnazije. M ajor Kenig nije hteo da čuje za ovo, tvrdeći da su svi komunisti i prema tome krivci za napade na nemaćke vojnike! „Ođmazda se ima izvrsiti u celosti i bez milosti. čast nemackog oružja i nemaćkog naroda je u pitanju“ , rekao je okrutni Kenig. Petrović je izmišljao argumente da ubedi ovog straŠnog čoveka. Pretio je raspuštanjem određa i odlaskom kući, nudio svoju garanciju za oslobođjene, tvrdio da su izvršioci stranci a ne Srbi — ali ništa to nije pomagalo. Na kraju je Petrović kleknuo pred Kenigorn i rekao mu: ,,Ako ne uvazite moje molbe, molim V as da streljate prvo mene i sve moje dobrovoljce, pa tek onda ovaj nevini svet!“ Tada se urnesao i „krajskomanđant" i tako je Petroviću dozvoljeno da podnese spiskove ljudi za koje može garantovati svojim životorn da nisu komunisti i da aktivno nisu pomagali pobunu. 58


Oko pravljenja spiskova nastale su teskoće pošto su i Petrović i Vojnović poznavali samo neznatan broj Ijudi u Kragujevcu, a u odredima, koji su tek bili u formiranju, bilo je do tada vrlo maio Kragujevćana. Dobrovoljci su se rastrčali po gradu i prikupljali su imena pohapšenih. Sva dobijena imena, bez razlike, unošena su u spiskove koji su bez prestanka radjeni i stalno u partijama noŠeni u nemačku komandu. još iste večeri, na osnovu dobrovoljackih spiskova, pušteno je izzatvora oko 800 Ijudi. Sutradan, 21 oktobra, pušteno je po grupama, na osnovu spiskova predatih u toku noći, još tri grupe ođ preko 1.000 ljudi. Prilikom odvodjcnja na streijanje oslobodjeno je još oko 600 osoba. Ovaj broj dobrovoljci su spasli raznim iukavstvima, prevarom i skoro otimanjem od Nemaca. Može se slobodno reći da dobrovoljci nisu poznavali skoro nikoga od ovako spasenih ljudi. Najveći broj možda je poznavao sam Petrović kao seljak iz okoline Kragujevca, a!i i taj broj bio je minimaian. Sva imena dobijena su od mestana koji su se nalazili na slobodi, i nijedno ime nije odbijeno da ne bude uvedeno u spiskove. Nemci su zvanićno preko plakata objavili da su za odmazdu streljali u Kragujevcu 2.300 osoba, dok je u narodu verovanje da je streljano oko 7.000. U zatvoru bilo je zadržano oko 500 taoca. Čim su dobrovoljački odredi proširili obruč sigurnosti, oni su molili da se ovih 500 Srba taoca puste na slobodu, što :su Nemci i usvojili, puštajući ove Ijude na slobodu. Ukupno je spašeno oko 3.000 Ijudi. U Dnevniku Titovog prvaka Vladimira Dedijera, bivŠeg saradnika beogradske Politike, knjiga II, na strani 391 objavljen je jedan prikaz pod naslovom „oktobar 1941 u Kragujevcu". Tu se doslovno Itaže i ovo: ,,Te većeri ih je pušteno oko 600. Docnije sam čula da ih je pustio Marisav Petrović." Interesantni su iskazi rezervnog kapetana Pavla Bogićevića iz Knića, koji je u to vreme bio u četničkim odredima. Toga dana, 20 oktobra, Bogićević je razgovarao sa komunistickim komandantom okruga kra59


gujevačkog Rajom Nedeljkovićem. Bogioević je kazao Nedeljkoviću: ,,U Kragujevcu je, kako čusmo, pohapŠeno više hiljada ljudi radi odmazde za ubistvo Nemaca kod Bara. Ovi će Ijudi sigurno biti streljani od Nemaca. ^ M i bi sada trebali da izvršimo napad na Kragujevac kako bi oslobodili ove ljude." Raja Nedeljković je odgovorio: „Vreme nije za takav napad, a Što se tiče ljudi, što ih god više Nemci pobiju, to ćemo mi imati manje da ubijamo kada oslobodimo Kragujevac. Nemci rade naš posao. U ostalom, zašto Kragujevčani nisu đošli kod nas u š'umu. . . ? “ Istoga dana, po pričanju Bogićevića, komunisti su selu Grošnici pripucali na Nerncc. Zbog toga, Nemci su uputili kaznenu ekspediciju koja je u Grošnici zapalila oko 20 kuća i streljala oko 100 lica. Komunisti su se biii sklonili kad “je kaznena ekspedicija nailazila, a vra- tili su se u selo posle izvršene odmazde. Tada su na zgarištima oko leseva počeli da igraju kolo, pevajući: „Crveni se Istok, crveni se Z a p a d . . . “ Na primedbu nekih starijih zena, da ovo nije čas za igru i pesmu, komunisti su odgovorili: „Sad je upravo momenat za to, jer što gore, to boije!“ Tada su naterali silom rodbinu poginuiih seijana i stanovnike spaljenih domova da se oni uhvate u kolo, da igraju i pevaju. Ovo je izazvalo velik: revolt kod meštana, ali su morali da ćute i da se pckore teroru naoruzanih komunista. O kragujevačkoj tragediji razgovarao sam dugo, i u više navrata, i sa samim Marisavom Petrovićem. ,,To su bili — govorio je on — najteži dani u mom Xivotu. Nemoćan, slab i mali, ja sam sve učinio što je u ljudskoj moći bilo da umilostivim strašnog majora Keniga, da umanjim tragediju, da spasem koliko god viŠe ljudi mogu. Ne znam da li je bilo strašnije za mene: razgovor sa Kenigom, moj ulazak u topovske šupe gde hiljada na kolenima viče: Marisave! Ti pa Bog, spasi me, ili kad smo gledajući kako- odvode ljude na streljanje, nemoćni da na drugi nacin pomognemo, skoro otimali ljude od Nemaca. Sve je to bilo teško i strašno . . . “

60


STRAHINJA JANJIC Početkom meseca oktobra 1941 prijavio se dobrovoijačkoj komandi Strahinja Janjić,*ihvši aktivni poručnik. Dobrovoljačka konianda ga prirna i kao oficira šalje u Kragujevac da bi dobio odgovarajući polozaj pri foriniranju V dobrovoljackog odreda, „Sumadiskog". Po izvršenoj odmazdi u Kragujevcu, Strahinja Janjić biva postavljen za pretseđnika opštine, jer se do tada pokazao kao miran i disciplinovan oficir. Mcdjutim, nekoliko dana po prijemu dužnosti pretsednika opštine, počec je da vrši ucene, pljačke, pa Cak i silovanje jedne učiteljice. čim su o ovom dobili dokaze dobrovoljač'ki komandanti, donose odluku, da se Strahinja Janjić uhapsi i stavi pod preki sud. Hapšenje vrši tadariji pretstojnik kragujevacke policije, dobrovoljački oficir, inz. Simeon Kerečki. Odmah je spremljen optuzni materijal, da bi se Janjić još iste večeri izveo pred preki sud. Ali za ovo hapšenje saznaju nemačke vlasti, koje Strahinju Janjića puštaju na slobodu, a hapse inž. Simeona Kerečkog. Tako se saznaio da je Strahinja Janjić nemacki agent i da je, po njihovoj naredbi, došao u dobrovoljačku komandu. Posle nekoliko intervencija Milana Nedića kod Nemaca, uspelo se, da Strahinja Janjić bude razrešen dužnosti pretsednika opštine u Kragujevcu. Strahinja Janjić, juna meseca 1942, osniva „Srpsku S . S. jedinicu". On obećava Nemcima da će formirati ,,dve divizije" radi slanja jedne na Istoč'ni, a druge na Afrički front. Janjićevi ljudi — njih oko stotinu skupljenih s koca s konopca nosili su nemačke S S uniforme, sa oznakom S. D. (,,SiherhajtsJDinst“ -poIicija) na rukavu. Oni su imali na raspolozenju i druge uniforme i civilna odela. Janjićevi ijudi Ćesto su oblačili i dobrovoljaeke uniforme, isli u sela, vrš'ili pljačku, terorišali i ubijali, 61


ističući uvek pritom da su pripadnici Srpskog dobrovoljackog Korpusa. Tako su jednog darra otišli u Grocku, gde su streljali desetak seljaka kojima su prilikom pretresa podmetnuli oružje. Tada su uhapsili jednu grupu meštana na ćelu sa svestenikom Žikom Bogdanovićem, Ljotićevim prvakom u tom kraju. Uhapšeni su odvedeni na Banjicu, a optuZili su ih kod Nemaca da poma^u komuniste. Tek posle nekoliko meseci, posle mnogih intervencija, ovi su Ijudi oslobodjeni. Sveštenika Žiku Bogdanovića ubiii su titovci maja meseca 1945. Strahinja Janjić imao je svoj štab u Beogradu, u ulici Starine Novaka 12. U podrumima ove zgrade vršena su razna mućenja i ubistva. Poznato mi je đa su Ijudi Strahinje Janjića tu ubili dobrovoljca Milovanovića, koga su uhapsili u samom Beogradu. Glavni pomoćnici Strahinje Janjića bili su: Svetozar Nećak, Miodrag Terzić, ucitelj iz Uzica, Novaković, flleksandar ćatić i Mile Janjić (ova dvojica su se izdavali da su pre rata bili ćinovnici Ministarstva spoljnih poslova). Meseca februara 1943 dosli su Janjićevi ljudi u selo BaroŠevac gdei su poćeli da pljačkaju. Mestani o ovome odmah obaveste jednu đobrovoljačku Četu I puka, koja se nalaziia u blizini. Dobrovoljci su došli pod komandom pporućnilui TomaŠa Milića i posle kratke borbe — u kojoj je poginulo nekoliko Janjićevih Ijudi — ostali su se predaii, bacivši oružje. Janjićevi ljudi bili su obučeni u nemačkim uniformama, sa nemačkim šlemovima na glavi. Kad su ih dobrovoljci sprovodiii kroz sela uzdignutih ruku, seljaci su pitali đobrovoljce: ,,Da li je došao momenat da se i mi dizemo protiv okupatora?" Seljaci su, naime, mislili da su Janjićevi ljudi Nemci’. Strahinja Janjić spremao je ubistvo i Nedića i Ljotića. Nedić i Ljotić su stalno trazili od Nemaca, da se Janjićeva grupa rasturi i pohapsi, jer čini strahovita nedela po narodu i to uvek pod tudjom firmom. Nemci su i sami, na kraju, uvideli da ih Janjić obmanjuje i, najzad, rešili su, aprila 1943, da se Janjićev ođred rasturi, a njega su odveli u Nemacku. 62


TAOCl U BEOGRADU Septembar, oktobar i novembar 1941 bili su, po mom misljenju, sudbonosni i najte2i dani u maloj Srbiji pod okupacijom. U to vreme mnogim srpskim istaknutim Ijudima jos nije bilo jasno šta je komunizam. Prilike u kojima živimo ne dopuštaju mi da ovaj put o tome iznesem svoja zapažanja i mišljenje. S jeseni 1941 Nemci vrše velika hapsenja intelektualaca. Najteža stvar je u tome što Nemci pohapsene intelektualce odredjuju za taoce, što znači da će ih streljati po ključu 100 za jednoga, ako se u Beogradu dogodi ubistvo ijednog nemackog vojnika. Nemci hapse intelektualce kao pripadnike raznih slobodno-zidarskih loža. Medju uhapšenima, koliko se sećam, nalazili su se profesori univerziteta: d-r Aleksandar Jovanović, rektor visoke komercijalne škole; d-r Viktor Novak, d-r Nikola Vulić, d-r Uroš Ružićić, d-r Dimitrije Antić, Deroko, inž. Micić, rektor, d-r Dušan Borić, d-r Aleksandar Belić, inž. Vlajinac, d-r Siniša Stanković, d-r Ilija Djurićić i đ-r Djordje Tasić. U isto vreme pohapšeno je i više uglednih privrednika, lekara, politićara, itd. Medju drugima nalazili su se: Jaša Bajloni, Ljuba Saracević, Ika Panić, čuković, Nikodije Bogdanović, d-r Svetislav M arodić, Ješa Protić, Rista Jojić, Laza Djokić, d-r Milan Fotić, d-r Srbislav Djonić, Ante Antić i Bogojević. Sva hapsenja izvršena su noću od strane Gestapo-a. Dimitrije Ljotić pozvao me je hitno da đodjem kod njega. Odmah po inom dolasku rekao mi je da, radi sinoćnjeg hapšenja, mora da ide kod šefa Upravnog štaba, d-ra Turnera, jer pohapšenima preti životna opasnost. Od mene je tražio da podjem s njime kao tumač. Tog dana, u četiri časa popodne, u pratnji Ljotića, otišao sam kod Turnera kome je Ljotić iziožio odmah 63


cilj svoje posete. Turner odgovara: ,,D a, gospodine Ljotiću, oni su pohapšeni kao pripadnici slotx>dno-zidarskih • loža i odredjeni za taoce. Za svakog ubijenog ili ranjenog pripadnika nemačkih oružanih snaga, iz te grupe odvojićc se potreban broj radi odmazđe.“‘ Na ovo Ljotić kaže: ,,To znači, gospodine drčavni saveiniče, da ste dobili naredbu iz Berlina da srpski narod potpuno uništite. Prema tome vama više srpske vlasti nisu ni potrebne.“ D -r Turner nervozno prekida Ljotića rekavši mu, da j‘e to apsolutno netačno, ali da su oni prinudjeni da uzmu taoce i da smatraju da je najbolje da uzmu pripadnike slobodno-zidarskih loža. Na ovo Ljotić odgovara, da njemu nije poznato da li su pohapšeni pripadnici loZa ili ne, ali zna da su to srpski profesori univerziteta, naućnici, političari, privrednici i drugi ugledni ljudi, bez kojih jedan narod ne može da postoji, pa zato moli da Nemci odmah promene svoje rešenje i pohapsene puste na slobodu. Posie dužeg objašnjenja, d-r Turner pita Ljotića, da li on poznaje uhapšene i da li može da garantuje da oni nemaju veza sa komunistima. Na ovo je Ljotić odmah odgovorio, da ih poznaje i da može da za njih da Čak i pismenu garanciju. D -r Turner^saopštava Ljotiću, da se on nada da će biti u mogućnosti da ga još većeras obavesti da pohapšeni nisu više taoci već obični zatvorenici, a da će sa svojim referentom, po ovome pitanju, razgovarati o njihovom oslobodjenju. Ljotić ga je još zamolio za intervenciju, da se koliko još istog dana puste na slobođu stari i bolesni ljudi. Ne sećam se svih imena koja je tada Ljotić spomenuo, ali znam za profesora d-ra Nikolu Vulića, koji je, ustvari, sutradan sa drugima pušten. Na istom sastanku Ljotić je zamolio Turnera da se ne ubijaju Jevreji. Kad je saslušao Ljotićevu molbu, d-r Turner je rekao: ,,Ja sam čuo da ste Vi antisemita, pa sam iznenadjen da se Vi za Jevreje zauzimate!" Na *o je Ljotić odgovorio: ,,Ja nisam za to da Jevreji ekonomski zavladaju mojorn zemljom, ali sam protivu njihovog 64


ubijanja. Njihova nevino prolivena krv ne moZe doneti nikakva dobra narodu koji to Čini. . Ljotić je u istom smislu napisao i pisrno d-ru Turneru. čim smo se vratili od Turnera, Ljotie je odmah napisao svoju garanciju za pohapšene i ja sam je lično predao d-ru Turneru. Uveče, istoga dana, Milan Nedić dobio je obaveštenje od Nemaca, da oni pohapšene ne smatraju više taocima. Sledećih dana mnogi su pušteni na slobodu. Samo jedan mali broj — nekoliko njih — ostao je duze u zatvoru. Međju ovim bili su stari profesor Vlajinac, d-r Djordje Tasić i sekretar Trgovinske komore d-r S. Marodić. Za ove je Ljotić đavao poimenične garancije i tako su docnije pusteni i Vlajinac, d-r Tasić i d-r Marodić. Sin profesora Vlajinca, d-r inz. Gojko, bio je sekretar Dimitrija Ljotića.

5LOM TITOVE UŽlČKE REPUBUKE Dobrovoljci, podoficirsko-Žandarrneriski odredi i četnici Koste Pećanca uspevaju da oćiste od komunista mnoga mesta. Sada se sve priprema za glavni udar, za napad protivu takozvane Titove „Sovjetske Užičke republike“ . Tih dana, odnosno 2 novembra 1941, požeški ćetnički odredi Draže Mihajlovića u jaCini od oko 2.000 boraca kreću u napad na Užice. Došli su do Trešinjevice gde ih sacekaju komunisti, koji vrše protivnapad, potiskuju Četnike i 3 novembra zauzimaju Požegu. Zbog nestaSice municije, Četnici su prinudjeni da se povlače sve do Ljiga. Od ovog sukoba počeo je razlaz izmedju Četnika i partizana i taj sukob doveo je do raskiđa njihovog sporazuma o zajedničkom radu. Pre ovoga četnici i partizani-komunisti držali su u zajednici zapadni deoSrbije. U prvoj polovini meseca novembra, dolazi kod Ljotića nekoliko seoskih domaćina kao pretstavnici Po5

65


zeške Četničke grupe i moie ga, da ih dovede u vezu s Nedićem, jer zele da se i dalje bore protivu komunista. Kako je Ljotić morao hitno da otputuje za Smederevo, telefonski je obavestio Nedića o dolasku ovih domaćina, a meni je rekao da ih ja odvedem do Nedića. Ovo sam odmah uČinio. Od ovih seoskih domaćina slušao sarn o mnogim nedeiima i zločinima, koje su partizani izvršili u Zapađnoj Srbiji. Oni su mi prićali da su komunisti u Uzicu streijali izvestan broj nacionaiista, da su počeli da izradjuju svoje puške koje su nazvali ,,partizanke“ i na koje, mesto drzavnog grba, stavijaju petokraku zvezdu. Izradjivali su takodje puščanu municiju i bombe. Rekoše mi da su prilikom partizanskih transporata municije iz Uzica za čačak (čaćak su u to vreme drzali zajedno četnici i partizani) biii prinudjeni da iz vagona ukradu po neki sanduk municije, jer im partizani, iako su imali sporazum, municiju nisu hteli redovno da daju.

č'etnici i dobrovoljci na Mravinjdma 1042

Pošto su se sada nacionalisti ujedinili, to svi kreću na takozvanu Titovu „Sovjetsku Užičku republiku“ . U ovim borbama učestvuju četnici pukovnika Mihajlovića 66


pod komandom ppukovnika Manojia Koraća, m^jora Glišića, kapetana Vučka Ignjatovića, poručnika Predraga Rakovića, itd. Srpskim dobrovoljcima komanduje njihov komandant pukovnik Kosta MuŠicki. U tim borbama ućestvuju i podoficiri i žandarmi pod komandom ppukovnika Milana Kalabića i majora Savovića, i ćetnici Koste Pećanca. Samo biagodareći ovoj akciji udruženih nađonalnih snaga, razbijena je „Sovjetska Uzićka republika", a partizani, na ćelu sa Titom, oterani iz Srbije. Tako, ovog puta, Zapadnu Srbiju nije postigla sudbina Mačve, Kraljeva i Kragujevca. Oslobodjeni su: Cačak, Milanovac, Požega, Ivanjica, Arilje, čajetina, Kosjerić i druga mesta. U ovim mestima Nemcima nije data prilika da vrše strahovite i krvave odmazđe kao u M ačvi, Kraljevu i Kragujevcu. U borbama protiv Titove „Sovjetske Užićke republike“ izginulo je dosta boraca iz svih jedinica, naročito omladine koja je žrtvovala sebe i ginula da bi spasla svoj narod. Mnogi ćetnički odredi legalizovani su lada kao viadini. Tako, na primer, odred ppukovnika Manojla Koraća, majora Glišića, kapetana Vućka Ignjatovića. Drugi ravnogorski odred poručnika Predraga Rakovića u Čač'ku legalizuje komandant V dobrovoljačkog odreda Marisav Petrović. Rakovićev odred, koji je stacionirao u čacku, dobija zvamćni naziv „Samostalni četniCki Ijubićski odred — Tanasko Rajić". U to vreme djeneral Milan Nedić šalje za Ljig i Ravnu Goru: novac, spremu, municiju, obuću i hranu kako bi pomogao pukovnika Dražu Mihajlovića i njegove č'etnike.

5*

67


NEDIĆEVI ODREDI Na daa 9 decembra, 1941, Nemci hapse u čačku komandanta srpskih dobrovoljaca, pukovnika Kostu M ušickog i stavljaju ga pod preki sud. Hapsenje pukovnika Mušickog doslo je na osnovu intriga komunista preko njihovih nernackih prijatelja. Nediću i Ljotiću uspelo je da pukovnika Mušickog spasu. On je, posle nekoliko nedelja, pušten na slobodu pod uslovom, da više ne može da komanduje srpskim dobrovoljcima. Djenera! Nedić, na mesto pukovnika Mušickog, postavlja za komandanta srpskih dobrovoljaca djeneraištabnog potpukovnika Iliju Kukića. Pukovnik Mušicki je, opet, došao na svoje staro mesto tek krajem 1942 godine, kada su Beograd napustili oni Nemci iz giavne komande kojima je siucaj pukovnika Mušickog bio poznat. U toku zime 1941 i 1942 godine u Beograd đolazi sa sluzbom zloglasni nemački general policije Avgust Majzner. M.ajzner poziva kod sebe Dimitrija Ljotića i od njega traži, da srpski dobrovoijci pošaiju bar jednu četu sa zastavom na istočni front kao simbol borbe srpskog naroda protiv komunista, dodavši da će dobrovoljci od toga imati velike koristi, jer neće se više tako slabo hraniti i nositi već dotrajaie i pocepane uniforme. On želi, podvukao je Majzner, da dobrovoljce primi na izdržavanje i sleđovanje koje imaju nemačke S S formacije. Ljotić je odgovorio: ,,M i ne možemo nikoga poslati na istoćni front, jer mi nismo vaši saveznici. Naprotiv, mi smo vaši robovi. Sovjeti su saveznici naših saveznika, a samim tim i saveznici našeg Kralja i Njegove vlade u Londonu pa, prema tome, po našem ustavu, i naši saveznici protiv kojih se mi ne možemo boriti. Ja znam da Sovjeti nisu iskreni saveznici ni Amerikancima ni Britancima ni Francuzima,. a kamo li našem Kralju Petru i nama. Oni imaju cilj da zavladaju 68


DobrovoljaÄŒka patrola u izvidjanju


Evropom i svetom. Ja to znam, ali ipak mi ne možemo protivu njih ratovati. Mi ćemo se i dalje boriti u nasoj zemlji protivu komunista koje smatramo glavnim neprijateljem Hrisćanstva i Ćovećanstva. Mi smo za Boga, za Kralja i domaćina. Medjutim, komunisti su i protivu Boga i protivu Kralja i protivu domaćina. Pored iznetog, skrećem Vam pažnju, da je nosilac nase politike i pretsednik vlade djeneral Nedić, pod ćijom se komandom naiaze dobrovoljci, pa prema tome razgovarajte o ovom pitanju s njime." Majzner je bio oćigleđno nezadovoijan ovim razgovorom, tako da je zazvonio da dodje adjutant, a nama rekao da možemo da idemo. Na ovom razgovoru Ljotića i Majznera ja sam bio tumać. Kratko vreme posle ovoga general Majzner obraća se generalu Nediću sa traženjem da srpski Dobrovoljaćki Korpus pošalje jednu svoju ćetu na istoćni front, a da će od toga njegova viada imati veiike koristi. Nedić, kao ranije i Ljotić, ovo odbija. Iza ovoga Nemci pokazuju zlu volju i imaju dosta neprijateljski stav prema dobrovoljcima. Dobrovoljaćka komanda biva potpuno zapostavljena, a jedan deo dobrovoljaca rasformiran je i odveden u zarobljeništvo. Tako se odvodi u zarobljenistvo ceo XI dobrovoljaćki odred, sa oficirima i vojnicima, na ćelu sa komandantom odreda, majorom Perovićem. Isto tako u zarobljeništvo je odveden i deo VII dobrovojaćkog odreda. Neraspoloženje generala Majznera prema dobrovoljcima oseća se na svakom koraku. Po njegovim naredjenjima, nemaćke • vlasti ćine smernje da vlada Milana Nedića izradi obuću i odeću za dobrovojacke odrede. Ljuđstvo, koje je bilo svesno svoga zadatka, izdržalo je, skoro golo, boso i gladno, ovu godinu teškog iskušenja. Po naredbi generala Majznera u ovo isto vreme G estapo vrši pretres stana Dimitrija Ljotića i tom prilikom odnosi nekoliko knjiga, a Ljotića sasiušava u vezi rijegovog stava i držanja prema Kralju Petru II i prema crkvi. Tek sada ga uzimaju na odgovornost što je kao Komesar za obnovu Smedereva naređio da stanovništvo 70


Djeneral Miian Neđić na sečenju slavskeg kolača Srpske Garđe


na dan Kraijevog rodjendaiia (6 septenibra 1941) istakne na svojim kućama zastave, a da sve radnje i lokali — za vreme službe Božje — budu zatvoreni. Na sve ove optužbe Ljotić je dao pisnrene odgovore koji se, izvesno, nalaze po arhivama. Februara 1942 formira se Srpska drzavna straža (SDS), Srpska granićna straza (SGS) i Srpska gradska straža (SGrS). Na čelu ovih oru^anih formacija tada je stajao onđas'nji upravnik grada Beograda i pretsednik Opstine, Dragi Jovanović, koji je na ovo mesto postavIjcn po izričitom traženju generaia Majznera. Nedić se usprotivio ovom naimenovanju, ali je posle odlucnog Himierovog zahteva morao da popusti. Milan Nedić je želeo đa objedini sve oru^ane snage i stavi potf kornandu diviziskog djenerala Dragutina Živanovića, za koga je pismeno molio Nemce da ga puste iz zarobljeništva. Nemci su prvih dana obećali, a posle nekoliko Nedićevih intervencija odgovorili, da njihove ,,više vlasti“ ne dozvoljavaju da se djeneral Dragutin Živanović pusti iz zarobljeništva. Srpska državna straža sa Srpskom granićnom straŽom brojala-je oko 18.000 ljudi. Z a njenog komandanta postavljen je pukovnik Borivoje jonić, a za komandanta Srpske granične straže potpukovnik Ljudevit PogaČar. Srpska državna straža preuzela je ulogu Zandarmerije, a Srpska granična straža je imala dužnost nekadanjih jugoslovenskih graničara. Sa formiranjem Srpske gradske straže, rasformirani su četnici Koste Pećanca, čiji je jedan broj pripadnika ušao u sastav Srpske državne straže.

AKCIJA ZA ZAROBLJENIKE Odmah posle čišćenja okupirane Srbije od komunista, Nedić traži od Nemaca da ispune obavezu, koju su mu dali s pogledom na oslobodjenje zarobljenika u smislu, da će, kao prvu partiju, pustiti iz ropstva 50.000 osoba. Medjutim, Nemci ni ovo obećanje prema Nediću u ce72


losti ne ispunjavaju i pustaju svega oko 1.000 zdravih zarobljenika, kao i nekoliko transportnih sanitetskih vozova sa obolelim srpskim zarobljenicima. Nedić je više puta i pismeno i usmeno molio da se zarobljenici puste, ali su se Nemci uvek na vešt nacin izgovarali, dajući razne termine koji su odlagani iz meseca u mesec. . .

PUT U TURSKU U drugoj polovini februara 1942 poziva me Dimitrije Ljotić i pita, da li bih hteo da putujem za Tursku kao delegat Srpskog Crvenog Krsta, radi nabavke pamuka koji bi se preradio u našim fabrikama da bi se obukla izbeglićka deca, koja su u Srbiju prebcgla skoro bosa i gola. Pored ovoga, djeneral Nedić i on, dali bi mi i poruke za našeg Kralja i vladu u Londonu. Ljotić mi skreće paZnju da o svemu dobro razmislim, jer ako Nemci ovo saznaju, odnosno ako mene ulivate i ja priznam da su mi Nedić i on dali poruke za Kralja i vlađu, da nećemo nastradati samo nas trojica, već da bi to irnalo mnogo teških posledica po sve nas u Srbiji. Nemci bi na to reagirali, mozda, još oštrije nego posle obaranja pakta od 25 marta prošle godine. Oni bi to uzeli kao ,,nov dokaz“ srpskog nepomirljivog neprijateljstva, nelojalnosti i netrpeljivosti prema njima. Odmah sam odgovorio Ljotiću da pristajem, samo sam zapitao kako bih putovao. Na ovo m'i je Ljotić rekao: ,,0 svemu ovom još dobro razmisli, pa sutra ujutro dodji da mi to kazeš- k'to se samog puta tiće, ima mogućnosti jer je naše Ministarstvo privrede, jos 1941 godine, izdejstvovalo odobrenje puta u Tursku naćelniku d-ru MiŠiću i industrijalcu Ristiću iz NiŠa, koji su tamo bili i vratili se. Za ovo će biti briga Nedićeva, d-ra Zeca (pretsednika Šrpskog Crvenog Krsta) i moja. Sad idi, dobro razmisli pa ujutro dodji u 7 sati da mi javiš, jer ja u pola osam imam sastanak sa Nedićem radi ovoga.“ Sutradan otišao sam kod Ljotića i rekao mu, da šam 73


spreman da putujem. On me poveo sobom kod Nedića i kad smo dosli u njegov privatan stan, Nedić mi je odmah, još prilikom pozdrava, rekao: ,,V i ste spremni za put!" Odgovorih da jesam. ,,Vam a je ovaj moj brat Mita, sigurno, rekao što nam je namera. Mi smo se mnogo mislili koga da pošaljemo. On mi je predlozio. Vas. Ja sam odmah pristao na t o . . . Otidite kod d-ra Zeca i ministra privrede Olćana radi obavljanja potrebnih formalnosti za put. Garanti ćemo biti ja, Mita i d-r Zec. Kad se svrše sve formainosti, onda ćemo o svemu, pre Vašeg puta, opsirno govoriti." Formalnosti oko moga puta biie su obavljene tek krajem juna meseca, kada sam, najzad, mogao da krenem. Uoči mog odiaska bio sam nekoliko puta s Nedićerti i i Ljotićem i od njih dobio potrebne instrukcije. Pul kroz tadanju okupiranu Srbiju meni nije pruzio ništa novo i naročito. Sve sam to dobro poznavao od ranije. Tek kad sam prispeo u Belu Palanku, kad su se u vozu pojaviii organi bugarske policije i carine, osetio sam da se već nalazim na granici odakle poćinje vlast drugog, bugarskog okupatora. Formalnosti su brzo obavIjene. Kad me zapitao bugarski finans da ii imam štogod za carinu, odgovorio sam da nemam, otvorio kofer i pokazao. Potom me on zapita da nemam uza se kakve svile i svilenih zenskih čarapa. Uz osmejak sam dodao da ta roba već poodavno ne postoji u Beogradu. Putujući od Bele Palanke ka Sofiji, sa tugom u srcu posmatrao sam kako su bugarske vlasti već odbaciie sve ono što je potsećalo na Jugoslaviju i stavljale na to bugarske pečate, trudeći se da ove divne srpske krajeve, makar pred stranim posmatraćem, prikažu kao bugarske.

U BUGARSKOJ U Sofiju sam stigao istog dana uveče. Na samoj stanici imao sam prvo iznenadjenje. Primetio sam dosta taksija i čuo viku šofera, scene koje u Beogradu nisam 74


video od dana okupacije. S teskoin mukom nasao sam sobu u jednom hotelu- Otišao sam u restoran da potražim nesto za veceru. Tu sam doživeo novo iznenadjenje. jelovnik je bio bogat raznim jelima, ono što smo mi imali pre 6 aprila 1941 godine. U očekivanju večere razmišljao sam o razlici života u okupiranoj Srbiji i ,,slobodnoj“ Bugarskoj. Moram da priznam da mi je bilo mučno. Te večeri čak se u meni pojavila i izvesna zavist: zašto da na čitavom Balkanu tako tesko strada samo moj, srpski n a r o d ? !... Sutradan otišao sam u tursko poslanstvo radi dobijanja vize za dalje putovanje. U poslanstvu rekoše rni, da moram sačekati nekoliko dana dok ne dobiju odgovor iz flnkare, iz turskog ministarstva spoljnih poslova, da li mi vizu mogu izdati. Prvog dana boravka u Sofiji imao sam sreće da pronadjem neke svoje stare, dobre prijatelje. Jednom od njilr, mladom bugarskom diplomati, poverio sam da mi je želja da' posetim bugarskog Mitropolita Stefana. Moj mi prijatelj odmah reče da to i ne pokušavam, pošto ću na sebe navući veliku sumnju, a može se desiti da me i uhapse. Mitropolit Stefan izdržava neku vrstu kućnog zatvora; on je pod velikom stražom Borisove policijc. Ovo mi je palo veoma tešto jer, eto, već prvoga dana, nisam u stanju da izvršim prvi zadatak koji mi je Ljotić stavio u dužnost. UoČi mog polaska, Ljotić mi je rekao da svakako posetim u Sofiji bugarskog Mitropolita Stefana, da mu izručim pozdrave i poštovanje i da ga zamolim da u ovim preteškim vremenima za srpski narod učini sto može da nam se sudbina o lakša. . . U razgovorima sa više Bugara osetio sam da im je neprijatno što su se naše dve bratske države opet našle u dva neprijateljska tabora. Neki od njih, koji su me pozivali u svoje domove, otvoreno su mi govorili, da se stide što su ponovo bugarske trupe postale okupator u Srbiji. „Znajte, — uveravali su me — , ovo nije naša, ovo je politika Borisova!" Po dobijanju vize krenuo sam put Turske. Još od samog polaska iz Sofije, poČeo sam da razmišljam kako 75


skloniti nekoliko slika i hartija što sam trebao da prenesenr, a koje niukom slučaju ne bi smele da padnu u ruke nemačkoj policiji koja je vrsila glavnu kontrolu na bugarsko-turskoj granici u Svilengradu. Blagodareći pomoći dobrih ljudi, pošlo mi je za rukom da predjem granicu sa jednim deiom materijala koji sam nosio. Drugi sam deo morao da uništim. Nemačke vlasti, pored ostalog, oduzele su mi štampu koja je izlazila u Beogradu pod okupacijom. U prvi sumrak prispeo sam u jedrene. Tu sam ponovo osetio ogrornnu razliku izmedju okupirane Srbijeistvarno siobodnc Turske. Na stanici u jedrenu bilo je sv e g a isv a čega. A'lali prodavci jurili su oko voza i uz veliku dreku prodavali cigarete, voće, pravu kafu, čak i čokoladu. U ovakvim treni:tcima ćovek je kao dete. Kupio sam čokoladu i odmah je u slast pojeo. Turci su bili vrlo predusretljivi. Ćim bi ćuli da dolazim iz Beograda, postavljali su razna pitanja na koja sam morao da odgovaram obazrivo, jer ih nisam poznavao. A Ljotić i Nedić skrenuše mi paznju da se mnogo ćuvam a naročito da pazim s kime i šta govorim, jer ću uz put nailaziti na agente obavštajne službe raznih zemalia. Za ceio vreme moga puta ovog sam se savetn siepo pridržavao, Ćak nekad i više, moićda, no Što sam to trebao. ćli

U CARIGRADU Kad sam prispeo u Carigrad prva mi je bila stvar da se nadjem sa pretstavnicima medjunarodnog Crvenog Krsta kao i pretstavnicima turskog ministarstva trgovine. Naišao sam kod njih na razumevanje. Svi su mi obećali podršku oko nabavke pamuka i ostalih potreba za okupiranu Srbiju. Preko jednog prijatelja istoga đana imao sam sastanke i sa našim tamošnjim dipiomatskim i vojnim pretstavnicima. Od naših su tada bili u Turskoj: u Ankari ambasador ilija S'umenković, savetnik poslanstva Tomazeo, sekretari Rafo A’rneri i Nikolajević,

76


vojni izaslanik potpukovnik Milo? Banković; u Carigrađn generaini konzul Ljuba Hadži-Djordjević, konzul djcneralštabni major Vladimir Perić, konzul Djolović, ataše za štampu Lukačević i drugi. Razgovarao sam sa svima, naravno svima nisam sve govorio zašto sam došao u Tursku. Prema meni su svi bili prijateljski raspoloženi, naročito oni koji su me jos od pre rata poznavali. Svi su se raspitivali o stanju u zemlji, o svojoj rodbini i prijateljima. Od strane sekretara Nikolajevića, sa izvesnim omalovažavanjem, zapitan sam: ,,fl šta radi Nedić?" Odgovorio sam mu: „Zašto rne to pitate sa potsmehom i omalovažavanjem? Milan Nedić čini što mo¥e. Nc zaboravite da se u Srbiji naiaze nekoliko stotina hiljađa izbeglica kojima je Nedić omogućio utocišta i zaštite. Da ovoga nije bilo, te izbeglice ne bi se imale gde da sklone pred noževima i maljevima tistaskih d^elata. Uostalom, ja nisam došao da vodim ovde neku politiku, a najmanje da branim generala Nedića. Vreme će kazati svoj e . . . “ (Nikolajević je postao docnije šef kabineta Titovog ministra spoljnih poslava, St. Simića.) M oj prvi tajni sasata»nak sa generalnim konzuiom Ljubom Hadži-Djordjevićem iskoristio sam da mu prenesem. poruke Nedića i Ljotića i opišem situaciju u zemlji onakvu kakva je: „Nedić i Ljotić poručuju da su se primili preteškog i nezahvalnog zadatka u cilju spasavanja srpskog naroda, kome preti opasnost potpunog istrebljenja. Oni ostaju verni svome Kralju koga nikada nisu izneverili i neće Ga nikad izneveriti.“ Detaljno sam izložio kako je došlo prvo do Komesarske uprave, a onda do vlade Milana Nedića. Opširno sam govorio o zločinima ustaša, navodio mnoge primere njihovih zverstava, prikazao mu zioCine M adjara i flrnauta, dodavši, da bi sva zverstva ovih najednom prestala samo kad bi Nemci želeli. Jedna Hitlerova naredba bila bi u sta,nju da spreči sve zločine koji se vrše nad srpskim narodom. Generalnom konzulu Hadži-Djordjeviću izneo sam ak77


ciju djenerala Draze M.ihajlovića. Pričao sam mu kako sam trebao i licno da idem u štab Dražin, ali da do tog nije došlo usled njegovog sporazuma s partizanimakomunistima. Prikazao sam mu kako je zajedničkim nacionalnim snagama pošlo za rukom da unište Titovu „Užičku republiku11, kako je posle toga došlo do legalizacije nekih četničkih odreda i kako Nedić i Ljotić sve čine od samog početka da dodje do jedinstva u nacionalnom frontu prema komunistima. Nedić i Ljotić smatraju da djeneral Mihajlović treba i daije da ostane ilegalan, a da pitanja od cpšteg narodnog interesa zajednički rešavaju da bi se što viŠe spaslo srpskih glava. Djeneral Mihajlović sada se nalazi u Crnoj Gori. Ćetnici Draže Mihajlovića u Bosni i Hercegovini, u Dalmaciji, Lici i drugde bore se protiv ustaša i komunista. I u Crnoj Gori ćetnici vode borbe protiv komunista, koji su mnoge čestite narodne prvake i domaćine na najzverskiji način pobili. Tu su komunisti posvedočili da se u zverstvima protiv nacionalista ne razlikuju. ni po čemu od hrvatskih ustaša. Potom sam prešao na akcije komunista, šta su oni radili za vreme trajanja rata, kako su vršili sabotaže i bili vodeći elemenat Hitlerove pete kolone govoreć' našem narodu, da se ne bori protiv Nemaca. Posle kapitulacije komunisti su prišli Nemcima, stavili im se u službu, mnoge nacionalne Srbe oterali u zatvore, u zarobljeničke i konclogore. Docnije, kad je izbio rat Nemačke i Sovjetske Unije, komunističke sabotaže Nemcima nisu ništa štetile, jer jedva ako su pobili nekoliko stotina vojnika i po kojeg oficira, zašto su Nemci vršiii krvave ođmazde u Macvj, Kraljevu, Kragujevcu i drugde. Komunistima nije cilj borba protiv okupatora i oslobodjenje naroda. Oni se bore da stvore preduslove koji će im omogućiti zauzimanje vlasti u zemlji kad ža to nastupi trenutak. Oni rade za ciljeve svetske revolucije i siepi su poslušnici crvenoga Kremlja. Dok je bio još na snazi sporazum Ribentrop-Moiotov, niko od njih Nemce nije smatrao kao neprijatelje. Nisu izvršiii bili nijednu sabotažu niti makakvo ubistvo, sve dok Hitler nije napao Sovjetski Savez. Kad su dobili naredjenje

78


I Pied zakletvu


iz Moskve, oni su otpočeli krvavo kolo po Srbiji, vise ubijajući ugledne i Ćestite rodoljube, domaćine srpskoga naroda, nego pripadnike nemačke oruzane sile. Nedić je uspeo, da sa udruženim oružanim srpskim snagama, sa četnicima Draže Mihajlovića, sa podoficirsko-žandarmerijskim odredima, sa dobrovoljcima i č'ctnicima Koste Pećanca, očisti Srbiju od komunista. Nedić i Ljotić smatrali su da je potrebno da od Srbije stvore oazu mira i kolike-tolike sigurnosti gde će Srbi, ne samo iz Srbije već i oni koji su prebegii u Srbiju iz ostaiih krajeva, moći da sačekaju bolje dane. Oni nisu u stahju da direktno pomažu nesrećnom srpskom narodu raspetom na krstu u Pavelićevoj Hrvatskoj, pod Madjarima i u drugim krajevima izvan male okupirane Srbije. Dižu bez prestanka svoj glas u odbranu celoga Srpstva, ali naiaze malo razumevanja i dobre volje kod nemačkog okupatora. Naveo sam Hadži-Djordjeviću kao karakterističan razgovor izmedju Ljotića i opunomoćenog nemaekog ministra Fezemajera, koji se vodio posle ostavke Kornesarske uprave, a kome sam ja kao tumač prisustvovao. Fezemajer, inlad čovek, ohol i osion primio nas je sa rečima: „S'ta vi Srbi hoćete! Dokle ćete da se bunite? Zar vama nije dosta! V i stalno optuzujete Hrvate za zverstva, a zaboravljate da ste vi Srbi 22 godine Hrvate tiačili i ubijali. Sada vam oni vraćaju zlodela koja ste prema njima učinili." Na ovo se Ljotić obrati meni i reče: „Pitaj ga da li je on prijatelj hrvatskog naroda." ,,Jesam“ , — odgovorio je Fezemajer — “ I ja satn mnogo doprineo da se stvorila Hrvatska Nezavisna Država.“ Ljotić reče: „Onda V as moiim, recite Vašim prijateljirna ustašama da napišu knjigu o. srpskim zločinima nad hrvatskim narodom, izvršenim za vreme trajanja Jugoslavije. Nama pak dozvoiite da napišemo knjigu i iznesemo ustaske zloČine nad srpskim narodom, izvršene samo za dva dana njihove vladavine. Ja sam bio ministar pravde u slobodnoj Kraljevini Jugoslaviji, pa mi je, pre80


ma tome, biio dobro poznato stanje u ondašnjoj Jugoslaviii. Srbi nisu ubijaii hrvatski narod.. Ncdić i Ljotić — nastavio sam sa izlaganjem HadziDjordjcviću — smatraju kao sigurno da ce ovaj rat još dugo trajati. pa je zato potrebno da srpski narod ostanc miran. Ustaška zverstva, komunističke sabotaze i gradjanski rat, nemačke odmazde i druge neprilike u vezi sa svimi tim vode neminovno uništenju srpskoga naroda, pa čak i onda kada bi rat i kraće trajao. Naša zemlja biće osiobodjena jednoga dana, ali se postavlja pitanje: koliko će u njoj ostati živih vernih podanika Kralja Petra II i iskrenih prijatelja naših starih saveznika. U čehoslovačkoj je stanjc nesravnjivo bolje. Tamo Nemci ne ubijaju u masama narod kao kod nas. čehoslovaci eekajti povoljan momenat. Iz Čehoslovačkog slučaja bilo bi dobro da i mi nešto nauam o. Nedić i Ljotić sve eine da bi što više narod oeuvali, a naročito vode raeuna o tome da u okupiranoj Srbiji ponovo ne izbije anarhija sa gradjanskim ratom što bi samo komunistima i ustašama i ostalim neprijateljima moglo da koristi. Oni se trude da do kraja rata ne dopuste komunistima da zavladaju ni pojedinim delovima okupirane Srbije. Situacija u drugim krajeviina Jugoslavije stoji daleko gore. Tamo se komunisti pripremaju i organizuju za preuzimanje vlasti u celoj Jugoslaviji. Na malu okupiranu Srbiju okomili su se jednakom žestinorn, mada zbog sasvim suprotnih ciljeva, i ustaši i komunisti. Ustaši smatraju da oni ne mogu za trajno stabilizovati ni svoju današnju „Nezavisnu Državu Hrvatsku" ako postoji jedno zdravo mirno jezgro srpskoga naroda u 'Sumadiji. Radi toga oni sve čine, i tajrio i javno, da pred nemackirn okupatorom oklevetaju i ocrne Nedića i Ljotića i njihovu akciju prikažu kao skroz pritvornu i neprijateljsku. Ustaška štampa piše u uvodnim člancima da su Nedić i Ljotić ideolozi velikosrpstva, da su Nemcima neiskreni i da su verni podaniđ Kralja Petra II; ustaški listovi izneii su kako je Ljotićeva porodica već 140 godina verna i odana dinastiji Karadjordjevića. Komunisti smatraju — o tom su već davno govoriii na sedni6

81


cama Kominterne — da se ne može u Jugoslaviji vaspostaviti njihova diktatura sve dok se ne prebije kicma srpskoga naroda, a ona se nalazi, uglavnom, u Srbiji. Radi toga i komunisticki je interes, u prvom redu, da strada što vise domaćina-seljaka u Srbiji, a ovi će stradati ako Nemci nastave sa primenom kljuća 100 za jednoga. . . Na pitanje Ljube Hadzi-Djordjevića kome pola^u zakletvu srpski dobrovoljci i kakve uniforme nose, odgovorio sam mu: srpski dobrovoljci polažu zakletvu Kralju Pctru II, a nose staru jugoslovensku uniformu sa svim oznakama i amblemima koje je imala jugoslovcnska vojska. Zastava je srpska sa grbom i krunom oko kojih stoji ,,S verom u Boga, za Kralja i OtadzbinuDobrovoljci". Pokazao sam nekoliko slika na kojima se vide dobrovoljci kao i sliku dobrovoljaćke zastave. Ispričao sam mu kako su omladinci, sadašnji srpski dobrovoljci, na Kraijev Rodjendan 6 septembra 1941 tajno proslavili taj dan. Prisustvovao sam toj proslavi koja je bila vrlo tužna. Kraljeva fotelja stajala. je prazna na počasnom mestu, a pored nje dvojica omladinaca držali su stražu. Kraj proslave završen je pevanjem jugoslovenske himne i poklićima Kralju. Ti isti omladinci uvece ubacivali su u poštanske sandućiće po beogradskim kućama letke sa natpisom „živeo Kralj“ . Pri kraju razgovora, preneo sam Hadži-Djordjeviću Nedićevu i Ljotićevu poruku da ih naša kraljevska vlada preko radia u Londonu što više napada da bi na taj naćin kod Nemaca sticali što veće poverenje kako bi mogli da spasu što vise srpskih glava. Oni će posle rata tražiti sud pred kojim ^ele da polože računa o svome radu. Najzad, zamolio sam g. Hadži-Djordjevića, da mi pomogne da u Turskoj nabavim pamuk, koji bi se kod nas preradio da bi se obukla mnoga izbeglicka deca koja su u Srbiju prebegla ispred ustaškog noža, skoro bosa i gola. Zamolio sam, takodje, da što više paketa šalju našim zarobljenicima u Nemackoj koji gladuju. Nedićeva vlađa, sa svoje strane, čini sve što može da 82


b'

Osvećenje zastave


bi im sc iz Srbije pomoglo- Pakete šalj'u i porodice i vlada. Hadži-Djordjević mi je rekao da će nri pomoči gde god može dodavši, da za dan-dva iz flnkare dolazi u Carigrad i ambasador Ilija Sunrenković s kojim treba da se tajno sastanem, a sastanak će organizovati on lićno. Ljubu Hadzi-Djordjevića poznavao sam još kao generalnog konzula u Gracu. Poznavao sam ga kao dobra i ćestita čoveka, pa sam imao puno poverenje da pred njim svoje srce otvorim. Hadzi-Djordjević me primio i saslušao iskreno, bratski. U više mahova, dok sam mu izlagao sve naše prilike i neprilike, njemu su suzc navirale na oči. Za celo vreme moga bavljenja u Carigradu trudio se da mi pomognc i mnogo mi je pomogao. 0 pojedinim pitanjima govorio sam i sa drugim našim Ijudima, a naroćito sa vojnim izaslanikom Bankovićern i konzulom (djeneralstabnim majoronr) Perioem. I jedan i drugi veliki su patrioti i protivnici Nemaca. S njima sam se sastajao uvek tajno. Njima je kao oficirima bilo krivo što se Nedić primio polozaja pretsednika vlade pod okupacijom, i oni su ga rađi toga napadali. Trudio sam se da im objasnim svu tragiku našega slučaja i zrtve Nedićeve za narodnn stvar. PriČao sam im i o mnogim ponizenjima koja Nedić mora da trpi, ali me oni ipak nisu potpuno razumevali, istićući da je na to rnesto mogao da dodje neki civil, ali ne i djeneral. Na to sam im rekao da je baš djeneral i to Nedić lično morao da dodje, jer je on u okupiranoj Srbiji imao najviše autoriteta u narodu. Nijedan politićki čovek nije ga rnogao u tom pogledu da zameni. Periću i Bankoviću dao sam mnoge podatke. Oni su me doveli u vezu i sa Britancima koiima sam takodie dao izvesne oodatke i razoovarao o našim oroblemima. Jedan od njih u razgovoru zapitao me je: ,,V i ste jedan od blizih saradnika Nedića i Ljotića, pa da li ste s njima govorili o duzini trajanja rata i kako će se isti, po njihovom mišljenju, završiti?" Odgovorio sam: ,,Nedić i Ljotić smatraju da ćc rat 84


Polaganje zakletve


još dugo trajati; Ljotić mi je rekao, da će Nemci izgubiti rat i zato što nemaju C crcila. . Na ovo me jć britanski sagovornik jos jednom pripitao: ,,Da li je moguće da su Vam to rekli Nedić i Ljotić? Ovo je vrlo interesantno! Molim Vas dozvolite da to zapišem . . . “ ,,T o je taćno, i to su mi, pređ polazak u Tursku, još jedriom rekli. . . " — potvrdio sam ja. . Posle toga upita me kako narod gleda na Kralja Petra. Odgovorio sam đa sela i gradovi, sigurno, 95o/o imaju ljubavi prema svom Kralju i odani su Mu. Naš narod dobro zna da je bio slobodan samo onda kada je imao svoje narodne kraljeve. . . Sta bi mogao da kažem o Draiči Mihajloviću i njegovoj akciji, — bilo je novo pitanje moga sagovornika. Odgovorio sam, da se Draža nalazi u Crnoj Gori, a ima i svojih odreda u Srbiji. O Drazi sarn mu govorio što sam najbolje unreo i znao. „Kta narod misli i govori o Britancima?'1 I to je pitanje interesovalo moga sagovornika. „Narođ im pojedine stvari zamera — rekao sam — ali od njih i A m e rike oćekuje svoje oslobodjenje i smatra ih za svoje saveznike." Na kraju našeg razgovora, britanski sagovornik rekao mi je, da mi Britanci neće činiti nikakve smetnje, već da će me i pomoći oko nabavke pamuka. Ovaj moj britanski sagovornik danas se nalazi u Velikoj Britaniji. U flnkari od nadležnih turskih funkcionera Ministarstva trgovine i spoljnih poslova dobio sam potrebna uverenja da će nam dati pamuk. Oko ovoga u flnkari mi je bio mnogo pri ruci generalni direktor ministarstva spoljnih poslova Tahir Saman Bej, koji me je i doveo u vezu s nadležnim turskim organima. Kad sam se povratio u Carigrad imao sam još nekoliko sastanaka sa Hadži-Djordjevićem i Perićem. Hadži-Djordjeviću sam se zahvalio na organizovanju sastanka sa ambasadorom Sumenkovićem, dodavŠi da mi 86


je bilo zao sto je sastanku prisustvovao i atase za stampu Lukacević kojega dovoljno ne poznajem, pa nisam smeo da i S'umenkoviću opširno iznesem sve što sam i Hadzi-Djordjeviću rckao. Morao sam biti vrlo oprezan. Zamolio sam Hadzi-Djordjevića da pozdravi Sumenkovića i da mu zahvali na Ijubaznom prijemu i gotovosti da rnj u mjsiji pomogne. Pre moga povratka za Beograđ, konzul Perić pitao me: da li sam spreman da ponesem neke poruke za djenerala Dražu Mihajlovića, ali za koje niko ne sme da zna. Razume se da sam pristao. Onda mi je Perić dao da procitam pismo pretsednika naše vlađe u Londonu, Slobodana Jovanovića, u kome daje nalog Periću da na najpovcrljiviji naćin obavesti Dražu Mihajlovića, da je vlada primila od njega telegrame (navode se brojevi), a isto tako da je njemu vlada poslala telegrame (navode se brojevi). Brojeve telegrama zapisao sam i naucio ih napamet. Od Perića sam takodje dobio i šifru za direktnu vezu. Pri rastanku, koji je bio vrlo srdacan, rekao sam Periću da ću se vratiti kroz mesec dana opet u Tursku radi definitivnog zaključenja moga posla i prijema robe. Najsrdačnije sam se oprostio i sa ostalim prijatcijima i znancima u Carigradu. Nije mi lako bilo napuštati s'.obodnu Tursku i vratiti se u moju porobljenu Otadžbinu. To mi je bilo utoliko teže što sam se plašio, da mi nije otkriveno kretanje. Primetio sam više puta drf sam praćen od raznih agenata.

POVRATAK U BEOGRAD Kad sam stigao u Beograd, otišao sam u Ministarstvo privrede da obavestiin ministra o rezultatu misije u vezi sa parnukom, i da se otuda javim telefonom Ljotiću i Nediću. Kratko vreme iza toga, došao je jedan civil u kabinet kod ministra i zapitao me, na našem jeziku, da li sam ja Boško Kostić. Kada sam od87


govorio da jesam, on mi reče da podjem s njime. Kad sam ga 2 apitao ko je, on mi je izvadio svoju legitimaciju iz koje sam razabrao da je oficir iz Gestapo-a. ..Odm ah" — rekoh — „samo da^- se javim ministru". Medjutim, i on je usao sa mnorn kod ministra, kome saopstih da me gospodin zove da podjem s njime. Pred ministarstvom stajao je putnički automobil, a do šofera sedeo je jedan nemački podoficir sa oruzjem. Odveli su me u Ratnički Dom. Moje ispitivanje u Gestapo-u dugo je trajalo. Ispitivanja su vrsili tri oficira. Prvo su mi postavili nekoliko beznačainih pitanja. Onda je potpukovnik Tajhman rekao: „Ispričajte nam detaljno sve od Vaše_g polaska iz Beograda do povratka u Beograd. Koga ste sve viđeli^ s kime ste se sastajali, Šta ste razgovarali i šta su Vam Ijudi govoriii.“ PoČeo sam da govorirn redom, naravno ne pominjući nijedan moj tajni sastanak. Najopš'irnije sam se zadrzavao na razgovorima, koje sam vodio sa raznim turskim činovnicima u vezi pamuka. U jednom momentu postavljeno nii je pitanje: „T oga i toga dana, u toliko i toliko sati, ušli ste u jugoslovensko poslanstvo u Ankari, a odatle ste izašli u toliko i toliko sati. Sad nam recite šta ste skoro čitavih pet Časova tamo govorili i s kime?“ Odgovorio sam da sam u jugoslovensko poslanstvo bio prinudjen da idem, jer mi je trazena saglasnost, odnosno odobrenje da ono ne pravi pitanje kad dobijem pamuk od Turske. Razgovarao sam o tome sa savetnikom poslanstva Tomazeom, koji je zastupao otsutnog ambasadora, d-r Iliju Sumenkovića. . . “ ,,P a zar je to tako dugo trajalo?" — pitao me je jedan od trojice oficira. Odgovorio sarn, da sam u čekaonici vrlo dugo čekao na prijem, a da je sam razgovor bio vrlo kratak, dodavši da veruiem da ne bih dobio saglasnost da nisam rekao da je pamuk potreban za izbegličku decu. Imao sam utisak — kazao sam nemačkom isledniku — da su me u jugoslovenskom poslanstvu prezirali kao Nedićevog i Ljotićevog saradnika . . . Još nisam bio ni dovršio ovu misao, već mi je po88


Proslava rodjendana Nj. V. Kralja Petra 11. u Beogradu na dan 6. septembra 1941 godine (u levom uglu komesar Ministarstva socijaine politike d-r Stevan Ivanić, a do njega sveŠtenik Aleksa Todorović)


stavljeno pitanje: ,,A kome ste predali Ljotićevo pismo za Kralja Petra?“ Odgovorio sam da nikakvo jjismo ni' sam nosio, pa ni Ljotićevo. Isiednik dodaje: „Pazite šta govorite, mi imamo kopiju toga pisma!“ Uzvratio sam da oni mogu da imaju neku kopiju, ali ja tvrdim da nisam nikakvo pismo sobom nosio. Dodao sam da pitaju njihovu pogranićnu policiju koja je pre mog prelaska u Tursku nada mnom izvršila detaljan p re tr e s ... Posie ovoga postavljeno mi je pitanje: ,,A šta ste prićali o ustašama?“ Odgovorio sam da sam prićao o njihovim zlocinima. „K ako ste smeli to da ćfnite i da li znate da je-to vršenje propagande?" Odgovorio sam, da sam govorio istinu koja je i njima, svakako, poznata, a da nisam pisao o tome niti po skupovima govorio. „Nisam znao da ovo ne smem činiti, a vi me radi toga možete kazniti. . . “ Islednici su odlazili i opet dolazili. Bez prekida sn rne sasiusavali od 9 pre podne pa do 4 posle podne. U veče sam pozvat ponovo na saslušanje. Kad su me uveli u kancelariju, nekoliko minuta posle toga, ušao je unutra i Dimitrije Ljotić koji je bio, kao i uvek, vrlo blag i hladan. Saslušanje je ponovo počelo. Islednik se obraća'Ljotiću sa ‘.pitanjem: „Ljotiću, V i ;ste dali jedno pismo Kostiću za' Kralja Petra da ga prenese u Tursku." Ljotić je odgovorio: ,,To ja nisam učinio. To je netačno." Pri ovom me je pogledao, valjda misleći da su me primorali da ja dam takvu izjavu. Ja sam upao i rekao da sam već izjavio da je ovo netaćno, našto mi je islednik grubo dobacio da ćutim pošto nisam pitan. Islednik tada uzirna sa stola nekoliko tabaka hartije i obrativši se Ljotiću reće mu: „O vo je kopija Vaseg pisma.“ Na to će Ljotić: ,,Ja sam vam rekao da pismo nisarri. pisao * To moze da bude samo faisifikat. Svi * Docnije sam saznao da su neka lica optužiia Ljotića Nemcima da je pisao Kralju Petru II i da sam ja to pismo predao našim diplomatskim pretstavnidma u Carigradu. Čak su i kopiju tog falsifikovanog pisma predali kao „dokumenat" 90


poznaju moj način pisanja, pa je lako utvrđiti da li je to zaista moje pismo.u Trazio je da mu se pismo dadne da ga pročita. Nisu mu ga dali. Ljotić im je, potom, rekao da bi on odmah priznao kada bi to njegovo pismo bilo. ,,V i vrlo dobro znate, nastavio je, da smo svi mi verni i odani nasem Kralju. Kostić je isao u Tursku* po jednoj cisto humanoj stvari. Z a njega smo dali djeneral Nedić i ja pismenu garantiju, pa prema tome, ako smatrate da on ima kakve krivice koju je on pocinio, vi uzmite na odgovornost generala Nedića i mene. Ja sam uveren da Kostić nije ucinio nikakvo ruzno d elo . . Posle još nekoliko saslušanja, ja sam pušten s tim da se svakodnevno, pre i posle podne, javljam u Ratnički Dom-Gestapo. Ovo je trajalo oko dva meseca. čim sam pušten iz Ratnickog Doma, otišao sam kod l.jotića koji me, pre svega, zapitao da li su me tukli, Odgovorio sam da nisu. Potom sam mu izložio, ukratko, moje putovanje i pjegove rezultate. Sutradan opširno sam o svemu govorio pred Nedićem i Ljotićem,

PREN05ENJE PORUKA ZA DJENERALA MIHAJLOVICA U ovo vreme djeneral Draza Mihajlović nalazio se, kao što sam ranije rekao, u Crnoj Gori. Da bih mu prenco date poruke, stupio sam u vezu s njegovim ljudima u Beogradu, novinarima Borivojem Gavrilovićem i Jovom Lazarevićem. Na zajednickom sastanku, kad sam im izložio situaciju, Lazarević je rekao da se on i inaće sprema na put do djenerala DraŽe Mihajlovića, ali će zbog ovoga svoj put ubrzati i odneti donete poruke. Tako je i bilo. Jova Lazarević napustio je štamparsko preduzeće u kome je bio jedan od suvlasnika, oprostio 91


se sa svojom porodicom i otišao u Šumu odakie se više nije vraćao. Pred svoj odlazak posetio je Dimitrija Ljotića. Danas se nalaze u izbeglištvu i Borivoje Gavrilović i jova Lazarević.

NEU5PEO NEMAČKI POKUSAJ Dvaestinu dana iza moga povratka iz Turske došla je kod mene izvesna Vera Djordjević (tako mi se pretstaviia), iz tašne je izvadila legitimaciju izdatu od ćetničke komande i od mene je trazila da je dovedem u vezu s Nedićem i Ljotićem, jer da ima izvesne pornke od djenerala Draže Mihajlovića. Rekla mi je da mi se djenerai Mihajiović zahvaljuje na svemu Št-o sam za njega učinio u Turskoj. Ovo mi je sve bilo sumnjivo, pošto sam znao da Draža ovo i ne zna, jer se Lazarević nalazi još u Beogradu. Veri Djordjević sam rekao da sam prezauzet poslovima, aii je moiim da se ponovo vidimo popodne u pet časova. Odmah sam otišao do Jove Lazarevića i pitao ga da li poznaje Veru Djordjević. Kad mi je on odgovorio da je ne zna, ja sam mu ispričao moj razgovor sa njom i zamolio ga da preko radio stanice celu stvar proveri. Nekoliko sati docnije, Lazarević me je obavestio da Vera Djordjević nije kurir i da je u štabu niko ne poznaje i smatraju da je provokatorka. Kad sam se s Verom Djorđjević našao u zakazano vreme, rekao sam joj da Ljotić i Nedić odbijaju svaku vezu s djcneralom Mihajlovićem i da je ne mogu primiti. Ona mi je na ovo dobaciia sledeće: „Znala sam da su Ljotić i Nedić izdajnici, aii ipak nisam verovaia da su toliki. Zar oni da odbijaju vezu sa našim čičom ?! Ma V i na ovo kažete?" Odgovorio sam da ja mislim da je DraŽa „izdajnik", a ne Ljotić i N e d ić ... Ona se tako razgoropadiia, tre92


snula nogom o patos, pljunula put rnene, rekavsi mi: „Sram V as bilo, izdajnice! Zar se ne stiđite flpisovih kostiju!. . Nedelju dana posle ovoga utvrdjeno je kao sigurno da je Vera Djordjević bila u sluZbi nemačke tajne policije. Z a njeno demaskiranje ima da se zahvali djeneraištabnom majoru Zarku Todoroviću, Draž'inom komandantu Beograda. Docnije, kad je on bio ođ Nemaca uhapšen, o Ćemu me je obavestio Borivoje Gavrilović, išao sam u ime Nedića i Ljotića kod ncmačkog kapetana d-ra Matia (profesora Univerziteta iz Graca), koga sam molio i preklinjao da učini sve što moze da spase Žarka Todorovića. D -r Matl mi je odgovorio, da on, nazalost, ne može da učini ništa, pošto je Todorović uhapšcr. od Gestapo-a i svaka njegova intervencija tamo možda bi Todoroviću položaj sarno još otežala. M će preko jednog svog prijatelja učiniti sve što može. Docnije, d-r Mat! me je obavestio, da je Todorović spašen od slreljanja, ali je poslat u kondogor Mathauzen. Todorovića je u Mathauzenu oslobodila saveznička vojska.

ZAVOD U SM EDEREVSKOJ PALANCi U vreme opšte političke dezorijentacije pre rata, komunisti su medju srednjoškolskom i univerzitetskom omladinom zadobili izvestan broj svojih simpatizera. Komunistička partija Jugoslavije obraćala je naročitu pažnju radu na univerzitetima zbog njihove postojeće autonomije, koja je omogućavala iiegalnu akciju komunista (komuninistička partija bila je zabranjena još poznatorrr Obznanom Milorada Draškovića, 1921 godine). Posle katastrofe od 1941 godine, kada otpočinje komunistička delatnost za gradjanski rat, vOdjstvo komunističke partije baca se sa još viŠe snage da zavodi omladinu i privuce je k sebi. Kada je uništena takozvana „Sovjetska Užicka repub!ika“ , veći broj omla93


dinaca i omladinki nasao se u raznim konccntracionim logorima i zatvorima. Kao dugogodišnjcm antikomunistickom borcu, Dimitriju Ljotiću jc bilo poznato da omladina, koja sc nalazila u komunistickim rcdovima, nijc izgubljena za naciju. Prc rata on jc na univerzitetima sa svojom omladinom vodio uspesnu borbu i pridobijao omladinu za hrišćanski pogled na svct. Pod okupacijom pohapšcnoj omladini pretila je najveća opasnost: ili strcljanjc za odmazdu iii slanjc na prisi’ne radovc u Ncmacku ili propadanje i umiranje od gladi i bolesti po raznim zatvorima. Sve ovo Ljotić izlaze Nediću pocetkom januara 1942 i predlaze rnu da sc osnujc jedna ustanova za spasavanje ovc omladine. Nediću i Ljotiću, poslc dugih napora i mnogih iniervencija kod okupatora, polazi za rukom da tck, 22 septembra 1942, bude otvoren ,,Z a vod za prinuđno vaspitanje omladine u Smederevskoj Palanci". Svesni tcškoća koje su imali u odnosu sa okupatorom, Nedić i Ljotić nisu bili potpuno sigurni da Nemci ječnoga dana neće ipak uzimati i iz Zavoda u Smederevskoj Palanci omladince i omladinke za izmirivanje broja u njihovim krvavim odmazdama. Zato su od upravnika zavoda profesora Milovana i njegove supruge d-r Dragojle Popović trazili rec da ćc, u slučaju da Ncmci iz zavoda pokušaju da uzmu pitomce za streljanje, i oni sa ugroženim zajeđno poći na stratištc. Ovu tesku obavezu oni su tražili od upravnika zavoda i njegovc Ižene stoga, što im je to bio jcdini nacin da posvedoče svoju apsoiutnu dobronamernost u osnivanju ovc ustanove. Pitomci su bili srcćni što su dolaskom u zavod ispadali iz kompeiencije policijc i dolazili pod iskljucivu nadležnost ministarstva prosvete. Zivot u zavodu bio je uredjen internatski, muško i Žensko odeijcnje. Od škola su bile: osmorazredna gimnazija, učiteljska škola, trgovacka akađemi.a sa nastavničkim kolegijumom iz gimnazijc Sinederevske Paianke. Pored škola postojalc su mnoge zanatske radionice i poljoprivrcdni kursevi. Za one pitomcc koji nisu posećivali škole bilo je obavezno

94


učenje zanata i rad na poljoprivrednom zavodskom dobru ciji su plodovi upotrebljavani isključivo za potrebe zavoda. Svake nedelje održavane su razne kulturne priredbe spremljene od zavodskih sekcija: knjizevno-umetnicke, pozorisne, muzičke, sportske, itd. Fudbalski zavodski klub obilazio je mnogo mesta u Srbiji u cilju održavanja utakmica sa tamosnjim klubovima. Sportski klubovi iz pojedinih mesta u Srbiji takodje su dolazili u zavod, gde su odigravali utakmice sa pitomaćkim klubom. U zavodu su negovane razne grane sporta.

Pred zakletvu dobrovoljaca

Zđravstveno stanje pitomaca bilo je povoljno, pod stalnom kontrolom lekara. Hrana i smestaj bili su najbolji mogući za ondašnje prilike u okupiranoj Srbiji. Posete roditelja, rodjaka i prijatelja bile su dopuš'tene, a povremeno su i pitomci dobijali otsustva da bdu s v q ji m kućama. Pored spasavanja života srpskoj omladini od neposrednih opasnosti, najvazniji cilj zavoda bio je potpuno slobodno poiiticko obrazovanje omladine. Komunistička propaganda bila je pridobila jedan deo naše omladine, eli ta omladiria nije imala nikakvih pravih znanja o 95


marksističkom pogiedu na svet. Zavod je stavio sebi u zadatak da, pomoću proućavanja originalne komunisticke literature, pokaze omladini da se njeni pogledi na svet bitno razlikuju od ciljeva komunizma. Prema stepenu obrazovanja, pitomci su bili podeljeni u tri grupe, pa je sa svakom, posebno, vršena politicka obuka. Bilo je, na primer, obavezno ućenje sociologije (po P. Sorokinu) i ekonomije (udzbenik od profesora univerziteta d-ra Dragoljuba Jovanovića), zatim „Komunistickog manifesta“ i „Istorije svesavezne komunistićke partije boljševika“ . (jitana je sva lepa boljsevicka knjizevnost, na-_ rocito Ostrovski („Kako se kalio Čelik“ ), I. Erenburg, Babelj, itd. Iz kompleta predratnih sovjetskih listova (,,Pravda“ i „Krasnaja Zvezda"), pitomci su se analizom upoznavali sa sovjetskom stvarnošću. U zavodu je čitano i ćuveno antinacističko delo Raušnigovo „M o ji poverljivi razgovori sa Hitlerom". Sva ova literatura bila je svuda najstrožije zabranjena, gde god je bila nemacka okupacija, pa je, zaista, istinito tvrdjenje da je Zavcd u Smederevskoj Palanci u duhovnom pogledu bio najsiobodnije mesto u porobljenoj Evropi. Ozbiljno politićko obrazovanje dalo je očekivane rezultate. Veliki broj pitomaca ne samo da se nikad nije vratio u komunističke redove, nego je prešao u redove aktivnih boraca protivu komunizma, u četničke i dobrovoljacke jeđinice. U borbi kod Arandjelovca, na primer, septembra 1944, u borbi protiv komunista poginuli su kao pripadnici jednog četničkog odreda pitomci zavoda, Mirko Budimir i Branibor Djordjević. K arakteristićno je da je M . Budimir 1941 imao od Komunisticke partije zadatak da organizuje ubistvo Milovana Popovića. Kroz zavod u Smederevskoj Palanci, za dve godine, prošlo je oko 1.200 omladinaca i devojaka u starosti od 15....25 .godina. U zavodu se uvek nalazio i prilič'ajn broj dobrovoljnih pitomaca, primljenih po molbi roditelja. Za celo vreme postojanja zavoda Dimitrije Ljotić se najživlie interesovao za njegov rad. cesto mi je sa očiglednim zadovoljstvom pokazivao slike iz zavodskog 96


života, članke koje su sarai pitomci pisali i novine koje su uredjivali. Nekoliko puta išao je i licno u zavod, držao predavanja i došao u neposređan kontakt sa pitomcima. Imao sam prilike da procitam šta su pitomci pisali Dimitriju Ljotiću posle tih poseta. Iz raspoioživog materijala navodim slediće: Slavka Petrović, čerka poznatog komunističkog prvaka Z . Petrovića, i sama slepo odana KP], pisala je ovo: ,,U zavod su dosada dolazili innogi ljudi i govorili nam da iz Ijubavi prema srpskoj omladini cine sve da nas spasu. Prvi put danas ja sam osetila da je govornik iskreno i duboko prožet osećanjem ljubavi i prema nama, komunistickoj omladini. Ja sebi ne mogu da objasnim kako je moguće da on voli i nas, svoje neprijatelje. . . " Slobodanka Stefanović, predratni član KPJ i politički instruktor okružnog komiteta za vreme okupacije, blizak saradnik Titovog ministra Mome Markovića, pisala je sledeće: „Pre rata mi komunisti imali smo nalog da onemogućujemo Dimitriju Ljotiću da govori na zboroviina. Naš zadatak je bio uvek rasturiti Ljotićev zbor pre njegovog pocetka. Ja sam se protiv takve naredbe bunila. Mislila sam da će se Dimitrije Ljotić svojim govorima sam dovoljno kompromitovati pa da nema potrebe da mi razbijamo njegove zborove. Danas, posle govora Đimitrija Ljotića, razumem da je zaista osnovni interes Komunisticke partije Jugoslavije bio spreciti ovog Čoveka da govori. Posle njegovih govora — sada jasno vidim — dockan su sve replike i svi pokušaji da se opovrgne ono što on kaže." Nepoznata mi je današnja sudbina mnogih pitomaca zavoda. Stoga ne mogu da navodim njihova imena, aii, bolje karakteristike radi, navešću ovde, bez imena, još nekoliko navoda iz materijala kojim raspolažem. Jedan student pitomac piše: „K ad je Dimitrije Ljotić poceo da govori, ja sarn pomislio da bi bilo bolje da je on Vladika nego politicar, 7

97


a kad je završio govor u kome je, ustvari, analizom života jednog svetitelja izneo suštinu komunizma, ja sam uvideo da sam iz tog govora o komunizmu saznao više no iz sve dosad procitane komunisticke i antikomunističke literature. . . “ Jedna pitomica kaze: „Zam išljala sam da će Ljotić doći u zavod luksuznim automobilom, obućen u krzno. Posle njegovog govora, pri izlasku iz sale, ja sam primetila da je njegovo odeio iznošeno i da ima zakrpe na iicu od cipela. . Druga pitomica piše: „O tkad je moj otac odveden u zarobljeništvo, ja sam sada prvi put osetila da mene lično jedan ćovek tako voli i tako o meni brine kao što je to Činio moj rodjeni otac. Nisam znala da jedan Čovek, u isto vreme, može da bude i strog i miiostiv, pravedan i biag, a sad vidim da je to potpuno moguće. . Razumljivo je da je Komunistička partija Jugosiavije biia najogorćeniji protivnik zavoda u Smederevskoj Palanci. Medjutim, iz „Saopštenja Br. 10“ komunistićke „Drzavne komisije z"a utvrdjivanje zločina okupatora i njihovih saradnika", može se saznati ovo: • „Biljana Marinković, ućenica VII razreda gimnazije iz Niša, primljena je u zavod na molbu njene majke da bi je spasila od Nem aca. . . “ M nogo primera ima iz kojih se vidi da su se roditelji prema zavodu odnosili pozitivno. Evo jednog primera: Kada je Milcna Penezić, rodjena sestra poznatog Titovog ministra unutrašnjih dela za Srbiju, Slobodana Penezića, spašena iz koncentracionog iogora na Banjici i došla u zavod u Smederevsku Palanku, njena majka pala je na kolena, uz suze zahvalnosti, prcd clanovima uprave. . . Bilo je više slučajeva da su me roditelji molili da im dam pisma za pojedine članove Uprave zavoda, jer idu u posetu svojoj deci. Kad su se vraćali, govorili su mi, da im moja pisma uopšte nisu biia potrebna niti su ih 98


predali, pošto je uredjaj posete isti kao i pre rata u djackirn internatima. Titov rezim, ćim se ustolicio u Beogradu, medju prvima streljao je nacelnika ministarstva prosvete, Dušana Milojkovića, pod čiju je direktnu nadleZnost spadao Zavod u Smederevskoj Palanci. Kao jedan od najvaZnijih razloga što su komunisti streljali poznatog monaha Jovana Rapajića bio je njegovo ucešće u vaspitnom radu Zavoda. Iz istih razloga osudjena je na prinudne radove d-r Milica Bogdanović, poznata kulturna radnica, a za d-r Dragojlu Popović Tito je traZio ekstradiciju, optuZujući je kao „ratnog zlocinca“ .

05TAVKA NEDIĆEVE VLADE U leto 1942 Nedićeva vlada imala je jednu tešku krizu. Usled drZavnog sloma u prošloj godini, nova, 1942 godina, otpocela je s velikom oskudicom. Okupator je još u toku leta 1941 odneo iz zemlje sve rezerve, koje su se nalazile u javnim drZavnim magazinima. Strahovita zima i veliki priliv izbeglica ucinili su da su cene porasle i po gradovima je samo imućno stanovništvo rnoglo da kupuje Zivotne namirnice, narocito brašno. Srednji i siromašni slojevi gladovali su već od pred kraj 1941. Tako se nova Zetva, koja je obećavala prilicno povoljne rezultate, ocekivala s najvećim nadama. Trebalo je da s prvim snopom bude oborena cena kukuruznom brašnu k,oja je dostizala visinu od 350—400 dinara po kilogramu. V lada djenerala Nedića, savladavši prve teskoće oko sredjivanja zemlje, nacinila je potreban raspored da se Zetva iskoristi za pomoć siromašnih slojeva, kao i za nekoliko stotina hiljada izbeglica koji su, bez igde icega, našli utocišta u Srbiji. U tom cilju ona je odredila da se viškovi Zita sakupjjaju u pojedine prihvatne stanice i dođele najpotrebnijima. Narod se odazvao i ovom pozivu djenerala Nedića, 7*

99


jer je kolicina koja je ostavljena pipizvođjacu bila za njega dovoljna. Prikupljanje je teklo vrlo dobro, bez obzira na teške polilicke posledice usled okupacije i bez obzira na akciju komunista-partizana, koji su sve činili da sabiranje žita onemoguće. Partizani su u mnogim selima uništavali guvna i vršaiice, pravdajući to time, da Nedićeva vlada, tobože, sakuplja ^ito za okupatora. Njima je i ovde, kao i u svim đrugim akcijama, bio cilj da naprave što veći haos, da pojaćaju i produže glad u zemlji, kako bi kompromitovali Nedića i njegove saradnike s jedne strane, i kako bi nagonili stanovništvo da se „proietarizuje" i napušta svoje domove i ide u šumu s druge strane. Komunisti su govoriii: „Kada u Beogradu pomre od gladi 30.000 dece, onda će majke biti prinudjene da dodju kod nas!“ Meseca avgusta ministarstvo privrede doznaje, da su Nemci rešili da od prikupijenih koiićina pšenice oduzmu i za Nemaćku izvezu 2.000 vagona. Oni ovo hoće da ucine a da pr'ethođno ne obaveste Nedića, koji je bio s njima napravio sporazum da se žetva prepusti narodu. Ministar Olćan (sestrić Mihajla Pupina) Ćim je saznao za nameru Nemaca, obavestio je Nedića i učinio lično protest kod Nojhauzena. Sama viada ceo ovaj slučaj uzela je vrio ozbiijno i u znak riegodovanja prvi podnose ostavke Milan Aćimović, Mihajlo Oićan i d-r Oeda Marjanović. Komandujući nernacki general Bader naredjuje da ministri povuku ostavke što oni odbijaju. Tada Bader poziva d-ra Marjanovića (bivši aktivni oficir iz X L V i kiase i nosilac Karadjordjeve zvezde sa maćevima) i predočava mu, da je ono Što on Ćini „akt sabotaže". Zapretio mu je, da će ga izvesti pred ratni sud i rekao, da se za takve stvari u Nemackoj ide na streijanje. Marjanović je odgovorio, da on ostavku ne može da povuče i, dodao, da će mu biti ćast ako u odbranu svoga naroda, na ovako važnom poslu, pogine. ,J a sam rob, a vi ste okupator — rekao je Marjanović — izvolite vršiti što je vaše!“ D-r Marjanović je i poginuo za svoj narod: streijali su ga partizani čim su došli u -Beograd. 100


Bader poziva Nedića na koga takodje čini pritisak. Nedić kaže, da on mo'te ostati i dalje na svom poloiaju samo tako, ako Nemci odustanu od izvoza pšenice; u ** najmanju ruku, Nedić kaze, da se prethodno izmire potrebe stanovništva koje vapi za hlebom. Pred ovako odlučnim stavom djenerala Milana Nedića, Nemci su odustali od svoje prvobitne namere i izvezli su ove godine iz Srbije samo jednu manju kolicinu žita i to pošto su zadovoljene potrebe naroda. Time je iskljućena opasnost veće gladi u Srbiji. Nedićeva vlada uvek je racionalno rasporedjivala životne namirnice, tako da se za celo vreme njene uprave nije desio nijedan slućaj smrti od gladi u okupiranoj Srbiji.

Za vreme službe Božje

Posle ove krize Nedićeva vlada bila je rekonstruisana. U novu vladu ušli su: Tanasije Dinić, d-r Milorad Nedeljković, inž. S. Dobrosavljević, i in^. Radoslav Veselinović, a izasli su iz vlade Milan flćimović, d-r Jovan Mijušković, Mihajlo Olćan i d-r čeda Marjanović. Rekonstrukcija je izvršena 8 oktobra, 1942. 101


Od tada, pa do kraja Nedićeve uprave, Ljotić nije imao nijednog pretstavnika u Nedićevoj vladi. Medjutim, odnos izmedju Nedića i Ljotića ostao je i dalje isti. Ljotić je produzio da poma^e Nedića svim svojim snagama. U krugu bliskih prijatelja, Ljotić je ćesto ponavljao ove reci: ,,M i moramo biti svi iza Milana Nedića da bi on pred Nemcima bio što jaći. Ako treba da jegnemo i na zemiju, pa da djeneral Nedić stane na nas, i to moramo ućiniti samo da bi pred okupatorom Nedić bio što veći autoritet, jer samo tako on može da spase Što više srpskih g la v a . . . “

OBUSTAVLJANJE LISIA „N A ŠA BO RBA" U vreme ove krize obustavljeno je i Ljotićevo glasilo, nedeljni list „NaŠa Borba", koja je poćela da izlazi septembra 1941, posle razbuktavanja gradjanskog rata u Srbiji. Z a celo' vreme izlaženja, ,,Naša Borba“ je imala izuzetno velike teškoće s nemačkom cenzurom. Nemci su jedne tekstove izbacivali, izbacivali su i cele Članke, a što je jos gore bilo, brisali su pasuse iz pojedinih članaka pa ih ostavljali sakate i neodredjene, a najgore od svega bilo je, što su sami ubacivali u list i citave članke kao i pojedine pasuse u izvesne napise. Poslednjih meseci cenzura, kao i ubacivanje pojeđinih tekstova, bili su neizdrživi, tako da je Ljotić rešio da se list obustavi. Nernci su zahtevali da ,,Naša Borba“ i dalje izlazi, a kada je to Ljotić energićno odbio, onda su Nemci, preko druge beogradske štampe, naredili, da se objavi kao da je, tobože, „Naša Borba" prestala da izlazi „usled finansiskih teškoća". Medjutim, ovo nije bilo tacno. Traženo je da se na ovo da ispravka u štampi, ali to Nemci nisu đopustili. 102


KRALJEVE 5L1KE 1 DOBROVOLJAČKl ZNAK U leto 1942 Nemci naredjuju Srpskoj Dobrovoljackoj Komandi i Srpskoj Državnoj Straži da iz prostorija, u kojima su njihove jedinice smestene, uklone slike Kralja Petra II. Dobrovoljcima se još zabranjuje da nose svoj dobrovoljački znak, jer na njemu stoji: ,,S verom u Boga, za Kralja i Otadzbinu — Dobrovoljci". Ovu naredbu Nemci saopštavaju direktno komandantima odnosnih jedinica. Naćelnik štaba Srpske Dobrovoljacke Komande, potpukovnik Radoslav Tatalović, čim mu je ova naredba saopštena, protestvovao je i rekao: „Srpska Dobrovoljacka Komanda ovu naredbu ne može da izvrši“ . Tatalović je o ovome obavestio Nedića i Ljotića. Ljotić ga savetuje da, pored usmenog odbijanja, to ućini i pismeno sa motivacijom zašto dobrovoljci neće da sklone Kraljeve slike i skinu svoje znakove. Tatalović je ovo i učinio. Slike su ostale na svojim mestima, a dobrovoljci su svoje znakove nosili do kraja. Dobrovoljački znak pretstavlja: Prvo, krst u obliku kakav je bio na srpskim zastavama, kosovskim i takovskim, usled čega se i naziva ,,Kosovski“ i „Takovski krst“ . Silueta ovog krsta poslužila je i kao tipski uzor za stilizaciju Karadjordjeve zvezde i drugih naših nacionalnih znakova i odlicja. Drugo, dobrovoljđ su krst uzeli za svoj znak usled shvatanja, da je u ovom najvećem svetskom sukobu, dubIjem od svih suprotnosti nacionalnih, političkih i ekonomskih, postavljena dilema: Za Hrista, hrišćansku etiku i kulturu ili protiv Hrista, a za materijalisticki pogled na svet. Treće, u sredini krsta stoji lik Sv . Veliko103


mučenika i Pobedonosca Georgija, — slave dobrovoljacke. Za vreme dok je u našoj Otadčbini besnela neprijateljska okupacija i komunistička revolucija, krvozedna a¥daja gutala je svakodnevno, ne po jednu, već po hiljadu zrtava našeg naroda. U liku Sv . Djordja, koji spasava carevu kćer — koja simbolizuje Otadžbinu — dobrovoljci su gledali drugi simbol svoje svete borbe i pobede. Četvrto, u vencu oko Sv. Georgija napisano je vrhovno naćelo srpsko, pa i jugoslovenske vojske, a time i ove jedinice: ,,S verom u Boga za Kralja i Otadžbinu“ . Peto, ćetiri ognjiia, koja okružavaju krst i lik Sv. Djordja, nisu drugo do ognjila iz srpskog grba i simbo'izuju u ovome grbu isto šfo i u onome: s jedne strane teške udarce sudbine, koji kroz vekove kuju i kresu srpski narod iz koga, pod tim udarcima, izbijaju svetle i ognjene luće, a s druge strane pretstavljaju kfemen kamen naše postojanosti u kome, po rečima Njegoševim: „Udar nadje iskru u kamenu, bez njega bi u kam ocaja!a.“ Znak, gore opisani krst srpskih dobrovoljaca, jednako je bo oČi i okupatorima i komunistima i ustašama. Nije bio sarno jedan slućaj, gde su i komunisti i ustaši sa tri metka streijaii srpske đobrovoljce, pucajući u pravcu krsta na grudima, govoreći: ,,0 v o ti je za Boga, ovo ti je za Kraija, ovo ti je za Otadžbinul“

5ASTANAK SA PUNOM OCNIKOM DJENERALA M IHAJLOVIĆA U zimu 1942 i proleće 1943 prilike u Srbiji bile su dosta mirne. Veće grupe partizana-komunista nisu mogle, uopšte, da se pojave. Ovo zatišje u zemlji Nedić i Ljotić želeli su da koriste da bi se sastali i sporazumeli s djeneralom DraŽom Mihajlovićem. Ljotić je i đalje racunao sa podužim trajanjem rata, predvidjao je da će još 104


Ovaj su znak nosili dobrovoljci na grudima


mnogo morati da strada srpski narod, a sanse komunista — smatrao je — da će rasti, obzirom na sticaj svih okolnosti i spolja i unutra — naročito izvan teritorije okupirane Srbije, u prvom redu u „Nezavisnoj Državi Hrvatskoj", gde se pojavljivao sve veći haos. Na radu za sporazum sa Dražom Mihajlovićem, Ljotiću je najviš'e i najiskrenije pomagao stari politicar bivsi pretsednik Narodne Skupštine i potpretsednik Jugoslovenske nacionalne stranke, Ilija Mihajlović. I njega su u proleće 1942 hapsili Nemci na denuncijacije komunista, koji su i u Arandjelovcu, mestu boravka Ilije Mihajlovića, imali direktr.u vezu sa Gestapo-om. Komunisti su tada Mihajloviću podmetnuli revolver da bude nadjen prilikom pretresa njegovog stana. Oteran je u zatvor u Topolu. Sutrađan, po hapšenju, mnoštvo seljaka iz okoline došlo je pred zatvor u Topoli sa punim torbama ponuda i molili su da vide čika Iliju i da rnu predaju ponude. Nemaćki komandant, kao u čudu, obratio se seljacima i rekao im: ,,Pa kako to da vi zelite da vidite Iliju Mihajlovića i da mu nosite darove kad smo mi dobili izveštaje da vas je on 40 godina-pljačkao i gulio ? . . Seljaci su Nemcu odgovorili: ,,To nije istina. Istina je da je Ilija Mihajlović bio naš narodni poslanik oko 40 godiria, da nas je u tom svojstvu uvek svojski pomagao i zastupao u svakom pogledu kao pravi narodni covek. .." Komunisti su, pored ostalog, optužili Iliju Mihajlovića Nemcima i kao zelenaša koji je davio r.arod menicama, dajući novac uz velike kamate, na zajmove da bi, pos!e, te menice protestvovao i prodavao njihbva imanja. Istraga je utvrdila da su to bile sve lazi i podmetanja Ilijiriih protivnika, uglavnom komunista, koji su okupatoru davali lazne podatke samo da bi kako tako likvidiraii jednog značajnog Šumađiskog domaćina. Isti prljav posao koji su oni vršili, i u drugim mestima i sa drugim nacionalnim dornaćinima, iz gradova i iz sela. . . Od puštanja iz nemaćkog zatvora pa sve do kraja, do svoje mućeničke smrti (Iliju Mihajlovića su ubili komu106


I

Pogreb palih dobrovoljaca i pripadnika Srpske Državne Straže u Kruš'evcu 1943


nisti kad su ušli u Srbiju, a najstariju su mu ćerku ubili mućki 1943 godine), Ilija Mihajlović je cinio sve što je mogao da se objedinc naše nacionalne snage. Na Djurdjev-dan, dan svoje slave, pozvao me je Ljotić i rekao mi da je ćika Ilija svršio da se delegat Nedićev i njegov sastanu, ovih dana, sa delegatom djenerala Draže Mihajlovića radi dogovora. Nedić i Ljotić odredjuju mene kao svog delegata s tim da povedem sobom jednog prijatelja, ali samo potpuno odanog i diskretnog, pošto se o celoj ovoj stvari ništa ne sme znati u javr.osti. Izabrao sam Vladimira-Vladu Lenca i s njime krenuo za čacak, gde sam preko sreskog naćelnika, a uz šifru ,,pozdrav od Ćika Ilije“ , dos'ao u vezu sa delegatom djenerala D. Mihajlovića, Čedom Vujovićem, uglednim domaćinom, prvakom demokratske stranke iz ovog kraja. Razgovarali smo o svemu i svačemu dva dan.a. Vujović mi se, pre svega, žalio na sukobe četnika i dobrovoljaca, optužujući za ovo najviše komandanta IV dobrovoljackog bataljona, Miloša VojnovićaLautnera. Rekao sam da, nažalost, ima sukoba, ali da ti sukobi ni nama nisu nikako dragi niti su nam u pfanu. ^Ovo je vclika naša nesreća. Mi mislimo da ove sukobe izazivaju, provociraju ili vešti, prikriveni, komunisticki agenti i!i pak samo bezumni Ijudi — ukoliko nisu komunisti. Skrenuo sam mu pažnju na zverska ubistva koja vrši nad dobrovoljcima ćetniČki komandant iz Dragaceva, Milutin Janković. On, izvesno, nije komunista, ali mu je, možda, slava pomračila svest pa nesvesno radi komunistićki posao. (Po naredjenju Draže Mihajlovića, 28 juna 1944, ćetnici Predraga Rakovića su u Studenici ubili M . Jankovića, jer su njegovi zulumi bili prevršili svaku meru...) . i>to se tiće Vojnovića-Lautnera, meni nisu detalji poznati, pa bih ga molio da mi to iznese konkretno, kako bih o tome referisao Nediću i Ljotiću. Napomenuo sam pri tom da bas sad idem iz Užica gde sam i čuo i video, da Vojnović saradjuje s pojedinim četničkim komandantima kao, na primer, sa Ajdačićem, Katanićem, Markovićem a znam da je četničkom komaridantu Račiću učinio velike usluge i dao dosta

108


municijc a jednom prilikom mu jc spasao i zivot. S druge strane znam, da je Vojnović-Lautner sa svojim odredom najviše doprineo da se preko krvave Drine prcbaci u Srbiju mnogo hiljada srpske dece i drugih Srba i Srpkinja što su bežali pred ustaŠkim zlikovcima. Tada je, na Drini, on imao više borbi sa ustasama, koji su pri prelazima preko vode hteli da ubijaju nesrećne izbeglice.

Ranjenom četniku Todoroviću u selu Brdjani dobrovoljci obradjuju njivu (juna 1942)

Ako se sporazumemo, rekao sam Vujoviću, prestaće i svi oni sukobi izmedju pojedinih nacionalnih odreda, koji nastaju i koji se odigravaju protiv volje i Nedića i Ljotića i, mi u to Čvrsto verujemo, protiv volje djenerala Draže Mihajlovića. Ako se sporazumemo, onda ćemo uspehe komunistickih provokacija, ako ne potpuno onemogućiti, a ono, svakako, svesti na najmanju rneru. Bude li, pak, dolazilo i posle našeg sporazuma do incidenata i sukoba, predložio sam, da se obrazuje mešo109


viti sud koji bi ispitao konkretne nemile slučajeve i najoštrije ih kaznio. U nastavku naših razgovora, saopstio sam Čedi V u joviću da prenese Draži Mihajloviću sledeće: „Nedić i Ljotić spremni su da Dražu poma^u sa oružjem, municijom, novčano i u svakom drugom pogledu, sve što budu mogli, Oni mo!e djenerala Mihajlovića, da sa svoje strane u Srbiji ne uspostavlja, za sada, svoju vlast, jer da je narodu teško već i ovo dvovlaš'će, Nemaca i Nedićeve vlade. Trovlašće bi bilo još daleko teže, jer bi ono izazivalo velike zabune, da ne ka^emo anarhiju, pošto bi bile dve srpske vlasti i narod ne bi znao koga da sluša. Nedić i Ljotić dalje poručuju, da srpska vlada u Beogradu neće postavljati više kornandante oružanih jedinica niti okru^ne i sreske načelnike, bez prethodne saglasnosti djenerala Mihajlovića. Oni smatraju, da bi djeneral Mihajlović trebao da ostane izvan teritorije okupirane Srbije i da tamo čisti teren od komunista, a oni će u Srbiji taj isti posao da rade. U danom momentu spremni su da vlast i sve svoje oružane ođrede predaju Draži ili licu koje Kralj bude odredio. U tom momentu, misle, da su oni svršili svoju funkciju i za sebe ništa drugo ne traže, no da izadju pred sud pred kojim bi položili računa o svome radu, za vreme okupacije." Čeda Vujović je na ovo rekao, da se slaže potpuno, da će sve to preneti Draži, ali tra^i da se Nedić pismeno odmah stavi pod komandu djenerala Mihajlovića, jer da je Draža Kraljev ministar, a Nedić samo pretsednik jedne vlade pod okupacijom. Ja sam na to kazao, da za ovo joŠ nije došao trenutak. Ako bi okupator za ovo saznao, onda bi po sve nas, za ceo narod, nastaie preleške posledice. Naglasio sam da i sami ovi naši razgovori moraju ostati u naj' većoj tajnosti, a da veza izmedju Draže i Nedić-Ljotića može i sme da bude samo jedno veoma poverljivo lice. Na ove moje primedbe, Vujović je rekao: „Nadam se da će do sporazuma d o ci. . . Trajaće stvar malo duže, jer Draža nije u Srbiji, ali ću ja sa svoje strane učiniti 110


sve'da ga o ovom Iično obavestim, a o čemu ću Vam javiti preko čika Ilije Mihajlovića." Pri rastanku, čeda Vujović'm e zapita: „Zaboravismo da utvrdimo ko će Kralja doćekati kad dodje.“ „ćed o , na to sam odgovorio, nek Bog da, da nam On dodje u slobodnu zemlju, pa ćemo Ga svi doćekati!" Na ovo mi Vujović dobaci: „Znate, nezgodno je da Nedić docekuje Kralja, jer je Nedić bio pretsednik vlade pod nemačkom okupacijom. . . " Na to sam odgovorio: ,,0 tom, zaista, ništa mi nisu govorili ni Nedić ni Ljotić. Ljotić raćuna da će rat još prilično dugo da potraje. Ja ću sad, po povratku, njima o ovom da govorim i verujem, da neće oni tu praviti nikakva pitanja." Ceđa Vujović mi na to reče: „Kažite g. Ljotiću, da će rat još ove jeseni biti sigurno gotov!" Po povratku podneo sam iscrpan referat Ljotiću iNediću o mojim razgovorima i dogovorima sa čedom V ujovićem. Kad sam saopštio Ljotiću čedin predlog o doč'eku Kralja, on mi je rekao: „Molim te odmah ih obavesti da o tom ne pravimo pitanje i da pristajemo da Kralja samo oni doćekaju. Mi smo spremni, ako ovaj dan dočekamo, da im konje osedlamo. . Kako su mi već papiri bili gotovi za put u Tursku rekao sam Vladi Lencu, da on ovo odmah javi čedi Vujoviću. Lenac je to i učinio.

„NEDICEV DECIJI GRAD." 11 nizu gorućih krupnih socijalnih problema, koji su se nametali vladi djenerala Nedića, zbrinjavanje napuštene i siromašne srpske dece bio je jedan od najkrupnijih i najhitnijih. 111


Tokom rata veliki broj dece ostao je bez rođitelja i bez krova. Jednima su roditelji poginuli u ratu, drugima su ođvedeni u ropstvo, treći su ostajali bez očeva i staratelja usled gradjanskog rata i okupatorovih kaznenih ekspedicija, odmazda i drugih progona. Usto veliki broj sirote dece, bez igde ikog svoga, spašen je, prebačen i sklonjen najvećim delom ispred ustaškog noža. Desetinama hiljada ovakve dece pretila je neminovna propast, da se, još od početka, njie vodila briga o njihovom zbrinjavanju. cim je obrazovao vladu, djeneral Nedić je počeo da po celoj zemlji otvara prihvatne domove za nezbrinutu decu. Po tim domovima deca su, najpre, bila podvrgnuta sanitetskim merama kako bi se sprečilo dalje širenje bolesti, osobito pegavog tifusa, a u tim domovima deca su đobijala hranu, odelo i obuću. Ovo staranje o deci padalo je, uglavnom, na račun drzave. Bilo je tu, istina, i privatne pomoći i inicijative, ali je sve to bilo od drugostepenog značaja obzirom na veliki broj nezbrinute dece i ogromne troškove koje je to spasavanje sirote dece iziskivalo. Pored prihvatnih domova, po mnogim mestima otvoreni su i drugi izbeglički domovi, intemati i pansionati (Vrnjacka Banja, Mataruge, Smederevo, Koviljaca, Arandjelovac, Bogovadja, više njih u Beogradu, itd.) u kojima su smeštena, prvenstveno, izbeglicka deca. Jedan deo izbeglicke dece bio je smešten po raznim mestima u Banatu. Medjutim, vremenom se pokazalo da sve ovo nije dovoljno da bi se spasla tolika nezbrinuta deca u Srbiji. Još uvek je bilo mnogo dece bez doma i starateljstva, a nesrećne prilike u zemlji povećavale su, iz meseca u mesec, iz dana u dan, broj takve dece. Ta deca su bila prepuštena ulici. Bedno odevena, u ritama, bosa, izgladnela, ona su lutala u blizini zeleznićkih stanica, po raskrsnicama puteva, po ulicama, kavanama, i drugim lokalima, prosila milostinju, bavila se crnom berzom i srljala sve dublje u očaj bede i u razne poroke. Pretila je opasnost da čitave generacije nepo112


Zbrinjavanje izbegliÄ?ke Ä‘ece bila je briga svih . . .

. . . vladc, narnda . . .

. . . i srpskih dobrovoljaca


vratno budu izgubljene za naciju, a to se dogadjalo bas onda kad se krv odraslih srpskih sinova prolivala na sve strane. Kako nije imao milosti preina zrelim muzevima, isto tako okupator nije imao milosti ni za nezbrinutu decu. . . Zato u drugoj polovini 1943, tadašnji okruzni nacelnik u Kruševcu, inače po struci izvrstan pedagog, Radoslav Pavlović, mlad čovek, pun pregalaštva i inicijative, pravi projekat da se u neposrednoj blizini Kruševca, gde se pre rata nalazio vojno-tehnički zavod, u Obilićevu, organizuje i otvori ogroman dom za decu, pravi Dećiji grad, koji bi mogao da primi, izdrzava, podiife i vaspitava oko 7.000 nezbrinute dece. Tako je u Obilićevu stvoren „Nedićev DeČiji Grad“ . Pavlović je u prvom svetskom ratu ostao siroče i samohran (otac mu je poginuo) sa malim bratom i sestricom i znao ’je dobro šta znači biti bez toplog krova i staranja roditeljskog. Djeneral Nedić odmah prihvata projekat svojga okružnog naćelnika Pavlovića i otpocinje se sa ižgradnjom i organizacijom „Dečijeg grada“ , koji će biti otvoren i osvećen na Vidov-dan 1944, u prisustvu mnoštva naroda iz cele zemlje, i dobiti zaslužno ime djenerala Nedića koji je najviše i doprineo da do njegovog ostvarenja dodje. Za podizanje ovog neobič'nog i jedinstvenog dečijeg skloništa i životnog Ižarista doprinela je i privatna inicijativa i pomoć, pojedinci i ustanove. Čitavi gradovi su se udruživali i o svom trošku podizali zgrade i paviljone u „Dečijem gradu". Tako su gradovi Valjevo, Smederevo, Zaječar, jagodina svaki za sebe podigli po jedan paviljon koji je nosio ime odnosnog g ra d a . . . Odmah po otvaranju „Dečiji grad" mogao je da primi oko 1.000 dece od desete do sedamnaeste godine. U prvo vreme odustalo se, iz tehnićkih razloga, od prijema odojćadi i dece ispod deset godina. Prvenstvo su imala potpuno hapuštena deca, bez oba roditelja, izbe-

114


glička deca, deca sa jednim roditeljem i, najzad, sva siromašna napuštena deca bez srestava za život. U „Decijem gradu'* otvorene su i škole: osnovna, niža gimnazija, srednja tehnicka, zanatska, srednja stručna i devojacka domaćička škola. Obrazovane su i strucne radionice, u kojima su bili zastupljeni gotovo svi važniji zanati. Deca su spremana i vaspitavana pod rukovodstvom stručnih pedagoga, vaspitača, nastavnika imajstora zanatlija. Obraćena je paznja na pristojno izdčžavanje dece. Deca su bila smeštena u nove higijenske prostorije, obučena su dobro i jednoobrazno, a ishrana je bila vrlo dobra i obilna. . .

DRUGl PUT U TURSKU Umesto da po đrugi put krenem u Tursku mesec dana posle povratka sa prvog putovanja, ja sam u nju mogao da podjem posle, skoro, godinu dana. Nedić i Ljotić stalno su tražili odobrenje za ovaj put i tek meseca juna 1945 dobio sam mogućnost da podjem za Carigrad gde sam stigao, upravo, na Vidovdan. Ovaj put sa mnom je išao i jedan beogradski industrijalac. Znajući da su naši na Vidovdan na pomenu, pošiao sam ulicom ka crkvi da bi me naši diplomatski i vojni pretstavnici videli. Plan mi je bio dobar. Izlazeći iz crkve primetili su me odmah moj stari i dobar prijatelj Luka Luković, novi generalni konzul u Carigradu (Hadži-Djorajević u medjuvremenu naimenovan je za poslanika u Kairu) i konzul Vlada Perić. čim me je primetio/ Luković se nasmešio i hteo je da mi nešto kaže. Znajući da me prate agenti, ja sam se naglo okrenuo i gledao u jedan izlog, što su Luković i Perić odmah shvatili. Videvši da se moji pratioci-agenti nalaze malo podalje, u moinentu kada su Luković i Perić prolazili porecl mene, rekao sam im, i dalje gledajući u izlog, da odmah idu u kancelariju gde ću im se javiti telefonom. Posle podne našli smo se sva trojica u Perićevom stanu. 8

115


Kao prvo na ovoni sastanku izdiktirao sam Lukoviću i Periću pornku djenerala Nedića Njegovom Velicanstvu Kralju Petru li. Poruka je glasila: „Vas'e Veličanstvo, ja cinim sve sto je u mojoj moći da spasem sto je moguće više srpskih zivota. Propaganda iz Londona sprećava me u ovom poslu. Ne smeta to što me napada, jer to čini moj teski zadatak sa okupatorskim snagama lakšim. Ali ja molim da me Vi ne tretirate kao Kvizlinga i Pavelića, koji je do danas uništio oko 600.000 Srba u,,N ezavisnoj Državi Hrvatskoj". Znam da u redovima srpskih oružanih snaga ima oko 80<>/o oficira i Ijudi koji pripadaju pokretu djenerala Mihajlovića i koji će se pripojiti njcmu kada vreme za to dodje, da pomognu oslobodjenju svoje zemlje. ]a sam spreman da predam vlast djeneralu Mihajloviću kada Nemci odu, da bi se održao zakon i red u zemlji dok se legalna vlada i V aše Velićanstvo ne povrati. Radi toga, molim V as da delujete na djenerala Mihajlovića da ne prouzrokuje prerane represalije nad nezaštićenim stanovništvom. Svaka nemačka glava se plaća sa sto srpskih. Z a mene, medjutim, svaka pojedinačna srpska glava je draža nego sto nemačkih. Posle oslobodjenja zemlje spreman sam da izadjenr pred narodni sud. Za moja dela istorija će da sudi najbolje. Djeneral Nedić." Istovremeno, kao dar za Nj. V . Kralja, u znak vernosti i odanosti, predao sam: 1. jednu seriju invalidskih maraka koje je izdala okupirana Srbija za pomoć ratnim invalidima (na jednoj od tih maraka bio je slomljeni mač sa trnovim vencem; na drugoj rnarci vidi se Srpkinja u narodnoj nošnji kako kleči i na grudima pridržava ranjenike u srpskoj uniformi; na trećoj marci 116


ranjeni zastavonoša kleči sa polupolozenim mačem u dcsnoj ruci i sa zastavom u levoj koja pada preko ramcria i obavija ledja...) , i 2. znak srpskih dobrovoljaca koji su oni nosili s desne strane na grudima. Potom sam izlozio iscrpno političku, privrednu i vojnii situaciju u Srbiji, u drugim krajevima Jugoslavije, kao i na celom Balkanu. . . Na sledećem sastanku, po izrićitoj želji Nedića i Ljotića, kao najstarijem našem diplomatskom pretstavniku tada u Carigradu, Luki Lukoviću, saopštio sam sledeće: Nedić i Ljotić su spremni da pomognu djenerala M ihajlovića sa oružjem, municijom, odećom i novčano, da on i dalje vrši svoju organizaciju. Mole, da se đjeneral * Mihajlović, sa koliko god oružanih ljudi ¥eli, skloni na jednu odredjenu teritoriju. Nijedno postavljanje komandanata u Srpskom Dobrovoljackom Korpusu i u Srpskoj Dr^avnoj Straži, kao i u ostalom činovničkom aparatu, neće se izvršiti bez njegove saglasnosti; traže da se iz zasede ne ubijaju Nemci, pošto Nemci za jednog ubijenog Nemca ubijaju po sto Srba, a za ranjenog pedeset. Nedić i Ljotić nisu u mogućnosti da tu odmazdu spreće. Svesni su svoga položaja i u danom momentu staviće sve odrede pod komandu djenerala Mihajlovića ili lica koje Kralj odredi, a oni traže za sebe samo pravi narodni sud da polože računa o svom radu. Zamolio sam Lukovića da se ovo u najvećoj tajnosti saopšti Nj. V . Kralju i Kraljevskoj vladi u Londonu. Skrenuo sam mu pažnju na preteške posledice ako bi za ovo neprijatelji saznali. O ovom je Kraljevska vlada obavestila djenerala Dražu Mihajlovića svojorn depešom br. 150, Za vreme mbg drugog bavljenja u Turskoj, imao sam više sastanaka sa d-rom Ilijom išumenkovićem, ambasadorom sa Vlajkom Sokolovićem, savetnikom ambasade, Milošem Bankovićem, potpukovnikom i vojnim izaslanikom, Svetislavom Vohoska, majorom i pomoćnikom vojnog izaslanika, sa konzulom Djolovićem, sa sekrctarima Dušanom Petkovićem-Senegalcem, Nenadovićem, Rafom Arnerijem, Mijuškovićem i Zindovićem.

117


Na ovim sastancima govorili smo o našoj situaciji. lzneo sam im mnoge dogadjaje od početka nemačke okupacije i sve strahote kojc nas narod prezivljuje u našoj okupiranoj zemlji. Obaveštavao sam ih o njihovim porodicama, prijateljima i poznanicimaT' Tako sam generalnom konzulu, Luki Lukoviću, rekao da mu je stariji brat, d-r Kosta, u Beogradu, da ne radi ništa i da vrlo tesko zivi od penzije. I d-ra Kostu Lukovića, bivseg Šefa Centralnog Presbiroa pri pretsedništvu Kraljevske vlade, komunisti su streljali po svom dolasku u Beograd. Naši dipiomatski i vojni pretstavnici naročito su se interesovali progonima i hapšenjima od strane Nemaca. Pricao sam im za mnoge slučajeve. Tako sam im naveo kako je Gestapo uoči Sv. Nikoie, prošle godine, uhapsio našeg čuvenog vladiku Nikolaja, koji se nalazio u manastiru Ljubostinja. Gestapo je čak imao nameru da strelja našeg velikog prvosveštenika. Prilikom intervencije za uhapšenog vladiku Nikolaja, jedan viši funkcioner Gestapo-a rekao jc Ljotiću, da ćc vladika Nikolaj. po svoj prilici, biti stretjan, jer ga optuzni materijal ,,teško tereti“ . Ljotić je prvo objasnjavao ko je vtadika Nikolaj, kakav znaćaj on ima za srpski narod i koliki ugled uziva u celom svetu, a naročito u Engleskoj i flmerici. „flk o se desi — Ljotić rai reče da prevodim — da vladika bude streljan, onda ću i ja, a svakako i djeneral Nedić, sa svima svojim prijateljima otići u Šum u. . . “ Z a momenat sam stao razmišljajući kako da ovo prevedem, našto mi Ljotić otsećno reČe: „Prevodi, ti si samo ovde prevodilac, a ja odgovaram. . . “ Blagodareći energićnim intervencijama Nedića i Ljotića, vladika Nikolaj bio je spašen od streljanja i interniran je u manastirn Vojlovica, u Banatu. U Turskoj sam ostao duže vremena, sve do decembra 1943. U ovo doba iz savezničke štampe već se primećuje da Saveznici menjaju svoj stav prema djeneralu Draži Mihajloviću i da poćinju da favorizuju Tita. Mi smo tada ciniti sve što se moglo u Turskoj, i preko Turske, da Saveznike i njihovo javno mišljenje uverimo da je ogromna većina naroda protiv Tita, da je djeneral 118


Spašena izbeglička deca u Bajinoj Bašti


Draža Mihajlovit iskreno cdan stvari velikih saveznickih zapadnih demokratija, a da je Tito komunista i da radi za interese i po nalogu Moskve, odnosno Treće Internacionale. I ovoni prilikom bio sam više puta sa pretstavnicima Velike Britanije, kojima sam dao razna obavestenja. S'ef misije intcrnacionalnog Crvenog Krsta u Turskoj, Gilbert Simond, mnogo mi je pomagao po poslovima Srpskog Crvenog Krsta. On je mnogo doprineo dd se posiljke za decu li Srbiji najhitnije otpreme. Tako je nekoliko desetina vagona razne robe, kao mleka u prahu, sapuna, ribe, suvih smokava, lesnika, suvog grozdja itd. otiSlo u Srbiju. Ovu je robu nabavljao naš Generalni konzulat u Carigradu po nalogu Kraljevske vlade u Londonu. — Gospodin Simond pokazao se kao veliki prijatelj našega naroda i sve je ćinio da mu pomogne. Vrata njegove kuće bila su za sve nas uvek otvorena. Pošto sam zakljućio ugovor sa „Ticaret ofisom" o isporuei Srpskom Crvenom Krstu 15 vagona pamućnog otpatka, spremio sam se za povratak u zcmlju, mada sam od funkcionera djenerala Draže Mihajlovića bio obavešten da budem oprezan, jer ću na granici biti uhapšen. Ovu poruku poslao je istaknuti ćlan ravnogorskog pokreta Milan Maksimović, a preneo mi je Dragomir Rakić koji me je bratski primio i u svakom pogledu izlazio mi u susret. Dragomir Rakić naroćito je mnogo uĆinio za djenerala Mihajlovića i njegov pokret ćiji je funkcioner i oduševljeni pristalica bio. Saznavši za ovu vest, nekoliko mojih dobrih prijatelja pozvalo me na sastanak 1 pitali su mc šta ja mislim da radim. Ako želim da ostanem, oni će me pomoći. Odgovorio sam im da moram da idem jer će inaće propasti zakljućeni posao za Crveni Krst, a samim tim biće oštećeno 76.000 izbeglicke dece; pored toga, kao što znaju, ja nosim izvesne važne poruke i obaveštenja za narodne prvake u Srbiji. Ttirsku sam napustio 2 decembra.

120


REFERAT I PORUKE 1Z TUR5KE U Beograd sam stigao 4 decembra 1943. Skoro poia godine dana bio sam odvojen od mojih prijatelja u okupiranoj Srbiji. ffinogi su već posumnjali da ću se uopšte rratiti. I Ljotiću su Drazini Ijudi, kako ćuh odmah po dolasku u Beograd, biii javili da bih mogao biti uhapšen pri prelazu granice. Zbog toga je Ljotić, mesec dana još pre moga povratka, poslao na srpsko-bugarsku granicu tri oprobana borca omiadinca da me saćekaju i ako vide da su me Nemci uhapsili da me na svaki naćin osiobode i sklone. Ovu trojku saćinjavali su Stevan Curuvija, Svetozar Radjenović i Slobodan Marković. Nestrpljivoj hrabroj trojki nije ukazana prilika da pokažu svoju umešnost. Odmah po povratku u Beograd, prijatelji ini rekoše, đa je Gestapo uhapsio Vladana Vujovića, pratioca D. Ljotića, koji je svakodnevno pitan Šta mu je poznato o mome putu u Turskn i šta mi je Ljotić dao u zadatak da tamo svršim, Viadan Vujović bio je nekoliko meseci zatvoren u Gestapo-u. Gestapo je, takodje, uhapsio i gospodju Banković, suprugu potpukovnika Bankovića i vojnog izaslanika Kraijevske vlade u Ankari. Ona je ispitivana o vezama sa mnom. M ada je u zatvoru Gestapo-a i zioglasne Banjice provela više meseci, nije ništa priznala. Blagodareći junačkom držanju g-dje Banković i Vujovića, ja sam od strane Gestapo-a bio samo saslušan po mom povratku u Beograd. Moj referat Nediću i Ljotiću bio je, ukratko, sledeći: Poruke, od njih dobijene, u potpunosti isporućene. Posao za Srpski Crveni krst, blagodareći prijateljima, zakljucen. Strana štampa sve više pišc o Titu; mnogi ga iistovi pretstavljaju kao velikog borca za demokratiju. Savezru'đ napuštaju Dražu Mihajlovića. Imam utisak, da 121


medju našima u Londonu ne vlada jednomislije s pogledom na naša pitanja. Kod Ljotića se nalazim sa majorom Petrovičem (iz razumljivih razloga navedeno je lažno ime) kome sam za đjenerala Dražu Mihajlovića preneo sledeće poruke: 1. Na vladu d-ra Božidara Purića vrši se pritisak da izvede rekonstrukciju u cilju da iz nje ispadne djeneral Draža Mihajlović kao ministar vojni. Purić ovo eneraično odbija. 2. Saveznici neće više pomagati djenerala Dražu Mi-» hajlovića, već će sva pomoć biti pružena Titu. 3. Doneo sam lozinku na osnovu koje će Milan M aksimović poslati djeneralu Draži Mihajloviću veću svotu novaca. Mislim da se radilo od oko 30 miliona dinara. Od te svote Maksimović je isplatio porodicama pojedinih naših emigranata preko tri miliona dinara. fldrese kojima se to treba isplatiti, kao i velićine svota, ja sam doneo Maksimoviću, i s njim zajedno podelio porodicama. 4. Perić preporučuje djeneralu Mihajloviću da saziva veće skupove naroda sa kojih bi trebalo saveznicima slati depeše o Dražinoj borbi za slobodu i demokratiju. 5. Major Svetislav Vohoska, bivši Kraljev adjutant, porućuje đjeneralu Draži Mihajloviću da se ne nada u pomoć spolja već da računa na svoje snage. Neka se drži one narodne ,,U se i u svoje kljuse!" 6. PoruČuje se Draži Mihajloviću da obrati pa^riju na Ijude u svojoj okolini, jer mu nisu svi odani. Major Petrović odmah je preneo lično sve gornje poruke Draži Mihajloviću, a izvestio me je o tome da je organizacija novac primila. U Tursku je trebalo da putujem i po treći put. Od Nemaca je traženo odobrenje još odmah krajem decembra 1943 sa napomenom, da je Srpski Crveni Krst već počeo da ekspeduje staklo za prozore kao razmenu za pamućni otpadak koji Turska liferuje Srpskom Crvenom Krstu. Odobrenje za moj treći put u Tursku nisam dobio, iako su djeneral Nedić i Dimitrije Ljotić više puta molili i urgiraii. . . 122


RAZVOJ 5ITUAC1JE ZA VREME M 06 BORAVKA U TURSKOJ Za vreme moga duzeg otsustva iz Srbije, sve dok sam boravio u Turskoj, nisam mogao da pratim razvoj dogadjaja u zemlji, pa nisam znao ni šta se kod nas dešava niti Šta nasi ljudi misle o razvoju stvari. Od svega me je najviše intcresovalo kako stoji odnos izmedju Nedića i Ljotića i njihovih oruzanih snaga s jedne, i Draže Mihajlovića i četnika s druge strane. Spoljna situacija, kako smo je mi u zadnje vreme cenili, posmatrajući sa strane, sve je više nalagala jedinstvo nacionalnog fronta kao jedini spas i izlaz za srećan ishod naše narodne stvari u ovim sudbonosnim danima kad se sukob nepTijateljskih tabora u ovom veiikom ratu nalazio, takoreći, na vrhuncu, na prekretnici. Stoga sam s najvećom paznjom saslušao Ljotićevo misljenje o svemu tome, koje mi je on, odmah posle mog podnetog referata iz Turske, izneo i, uglavnom, po mojim zabeleškama, obrazložio ovako: Odmah posle naše katastrofe ja sam javno i govorio i pisao da ovaj rat po mnogo čemu nema analogija sa prvim svetskim ratom, naročito obzirom na unjenicu da u njemu ne ućestvuju dva neprijateljska partnera već tri faktora, od kojih će se jedan, najopasniji — komunisti — javljati na površini ranije ili docnije, u raznim vidovima. Ti si sigurno Čitao u mojim Biltenima kad sam ja bio „bela vrana" u celokupnoj našoj javnosti tvrdeći da neće 1939 godine zakljućiti Englezi i Francuzi pakt sa Sovjetijom, već da će sporazum napraviti Hitlerov Berlin i crvena Moskva. U ono vreme svi su me ismejavali, nazivali čak ludim, a i medju najbližim prijateljima bilo ih je mnogo koji su mi dolazili i preklinjalf me, da tako ne govorim i ne pišem, jer da ću sigurno pogrešiti. Kao dokaz za to svoje mišljenje, oni su navodili 123


cinjenicu, da je, skoro, celokupna svetska javnost tvrdila da će posigurno doći do sporaztima London-Pariz-M oskva. Meni su dogadjaji dali za pravo. Doslo je do potpisa pakta Ribentrop-Molotov u Moskvi, englesko-francuski delegati vratili su se nesvrsena posla, rat je uskoro izbio. Kratko vremc pre toga, 19 avgusta 1939 godine. na jednoj tajnoj sednici Politbiroa u Moskvi, posle izlaganja generalnog sekretara Kominterne Georgi Dimitrova, uzeo je rec lićno Staljin i izgovorio je reći, sa kojima sam ja zeleo da upoznam nasu javnost u Biltenu br. 33 i 34, od 1-X II-1 939 godine. U tom Biltenu napisao sam sleđeće: „Staljin je 19 avgusta 1939 rekao: „M ir ili rat. To pitanje ušlo je u kriticnu fazu. Njegovo rešenje zavisiće potpuno od držanja Sovjetskog Saveza. Ubedjeni smo potpuno da ako zakljućimo savez sa Francuskom i Engleskom, Nemaćka će morati da se povuće pred Poljskom i da se sporazume sa zapadnim silama. Na taj naćin rat će biti izbegnut. A tada će naknadni razvoj stvari uzeti opasan karakter za nas. M o pak, s druge strane, prirnimo poznati nam predlog Nemaćke, da s njom zakljućimo pakt o nenapadanju, Nemacka će sigurno napasti Poljsku, a ućešće u tom ratu Velike Britanije i Francuske biće tada neizbežno. U ovim prilikama, mi ćemo imati mnogo rnogućnosti da ostanemo izvan sukoba, pa ćemo s korišću moći da čekamo svoj čas. A to baš zahteva nas interes. Tako je naš izbor jasan. M i rnoramo primiti nemacki predlog i ućtivim objašnjenjem vratiti ii njihove zemije izaslanstva Engleske i Francuske. Nije teško predvideti korist koju ćemo imati od takvoga načina rada. Očigledno je za nas da će Poljska biti uništena čak pre nego što Engleska i Francuska budu u stanju da joj pomognu. U tom slućaju, Ncmačka će nam dati deo Poljske do blizu Varšave, sa ukrajinskom Galicijom . . . 124


Diugovi, završ'to je Staljin, izložio sam varn svoje shvatanje. Ponavljam vam da je u naŠem interesu da rat izbije izmedju Nemačkc i anglo-francuskog bloka. Za nas je glavno da taj rat traje tako dugo da obe stranc izidju otuda iscrpljcne. Iz tih razloga moramo priiniti pakt koji prcdlaž'e Ncmačka i raditi na tomc, da rat jeđnom objavljen Iraje sto d u ž c ..." Taj napis završen je u Biltenu ovim rečima: ,,Dolazi opasno balkansko proleće! Mnogo mudrosti, snagc i Ijubavi treba da se nesrcća izbegne. fl dosadaš'nje iskustvo s našim državnicima pokazaio jc da svega toga malo imaju, da za fiha vrcmena nisu da brodom upravljaju, a kamo li za ona lcoja sc šprcmajn da dodju. . . " Ljotić mi je, dalje, rekao:, Nažalost, došlo je opasno balkansko proleće. Nesrcća sa udarom od spolja nije se mogla da izbegnc. . . fl kad je došla već katastrofa, kad smo zcmlju izgubili. ,,bez Kosova gorc od Kosova", svc svoje snagc uputio sam na to da ubedim porobljeni narod da se na naš'cm, unutrašnjem planu, ovdj put nc radi samo o jednom ncprijatelju ,već o dvojici: Nemaćka i Italija sa satelitima s jedne strane i komunizatn s a.u ge strane. Drugi neprijatelj, komunizam, prerušavaće se u raznc vidove, iskorisćavaće sve nase neprilike, stvaraće nove i teže, a naročito će raditi na tomc da pocepa i zakrvi nacionalne snage da bi se one medjusobno š'to više borile i iscrpljavale kako bi na kraju, u pogodnom trenutku, kad spoljni okupator bude malaksavao i gubio bitku, vešto koristeći i unutraš'nje i spoljne elementc, postao jak i Ščepao situaciju u svoje rukc. Kad sam i ovo govorio, opet sanr bio s početka ne samo „bela vrana", već su me oglasili i izdajuikom, tolikim izdajnikom da mi se ćesto činilo da sam tt njihovim očima pomračio siavu Vuka Brankovića. Videvš'i jasno da ćemo irnoti vrlo brzo na poprištu kao glavnog neprijatelja komunizam, znajući da je nemački okupator sa satclitima samo privremen, ja sam činio svc da se bar jcdan deo naš'eg naroda, Srbija, — kao jezgro i oaza — koliko tolilco


održi na miru i spase, da se u njoj izvede koncentracija moćnih nacionalnih snaga koje bi se sutra, kada se u punoj opasnosti j>ojavi komunisticki neprijatelj, mogle ištom suprotstaviti i održati do Ćasa oslobodjenja zemlje i naroda. U tom cilju mi i pomažemo svom snagom i svesno viadu Milana K ed ića. . . Ti znas najbolje — jer si ti sa Vladom Lencom moje pismene i usmene poruke slao — da sam ja još od juna meseca 1941 godine Draži Mihajloviću ovako izlagao naš i opšti položaj i da sam neumorno radio na tome da se zbližimo, da se sporazumemo i da zajednički radimo. Od formiranja srpskih dobrovoljaca, čije je osnivanje nametnuto agresijom komunista, radio sam, takodje, neumorno na tome da ne dolazi do sukoba izmedju njih i četnika. Izmedju najvećeg dela četnika i dobrovoljaca nije dolazilo do sukoba, ali, ipak, nažalost, ima sukoba. Sigurno i ovde komunisti imaju svoj glavni udeo. Mi znamo da su komunisti izdali i jednu poverljivu instrukciju svojim politickim komesarima, da ubacuju svoje ljude kod nacionalnih grupa i da izmedju njih prave spletke i razdor. Ovde ću da navedem samo jedan karakteristićan slučaj, koji se desio letos u okolini Kruševca. Kod ćetniČkog komandanta, majora Keserovića, koji je lićno veliki junak, nalazi se kao glavni politički savetriik i Šef propagande bivši direktor girnnazije u Kraljevu, Mihajlo Knežević, koji je još od pre rata poznat kao komunista. Da Mihajlo Knežević radi na razdoru dokaz je i ova činjenica: u selu Ćaire, kod Trstenika, Nebojjša Mandić, dobrovoljacki potporučnik, sastao se sa Božom Radonjićern, četničkim oficirom majora Keserovića. Ovom sastanku prisustvovao je sreski načelnik iz Trstenika, Nikola Stavrović, i pet uglednih gradjana. Oni su se đogovorili o zajednickorn radu i akciji protiv komunista. Mandić je, takodje, održao još jedart takav sastanak sa pomoćnikom Nikole Gordića, u prisustvtr Stavrovića i uglednih trsteničkih gradjana. Nekoliko dana docnije u to isto selo dolazi Knežević, koji je držao zbor i narodu, izmedju ostaioga, re126


kao je ovo: „čujem da su se neki nasi sastajali sa Ijotićevcima-dobrovoljcima radi zajednickog rada. Ja vam, braćo, porućujem da s njima nerna sporazuma. Mi ih moramo sve pobiti. . . “ (Knež'ević je u lcto 1944 otkriven od strane četnika kao komunistički agent i bio je streljan. Keserović je bio okumio Mihajla Kneževića, pa ga je Knežević kao kum venčao i krstio mu dete. Godine 1944 sam je Keserović naredio da se njegov kum Knežević ubije pošto se uverio da je zaista komunistički agent.) U ovo poslednje vreme, produžio je Ljotić, srećr.i smo da sukoba nema izmedju braće. Z a vreme tvoga otsustvovanja ja sam bez prestanka težio da se Iićno sastanem sa Dra^om Mihajlovićerm Znam da bi živa reč i lični kontakt mnogo viSe znaČili od posredničkih veza i pisane reči. Verovao sam i verujem da bi se u jednoj iičnoj izmeni misli u svemu sporazumeli, jer nas ništa bitno ne deli. I DraŽa i ja smo i za Boga i za Kralja i za Jugoslaviju. Ali, nažalost, sva moja nastojanja da se sastanemo dosad nisu dala rezultate. Kao da se neka tajna sila isprečila izmedin nas i ne da nam da do sastanka dodje. Na mnoga moja traženja da se nadjem tajno sa Dražom, doneia mi je lično g-dja Petrović-Mirković (ćerka armiskog djerierala P. Nedeljkovića) pismo sledeće sadržine: „Dam a D. 13, naš specijalni agent, podnela referat o vodjenim razgovorima i vašim željama. S a s t a n a k o m o g u ć e n . Izvolite odmah iskljuČivo sa donosiocem. Z a ovaj put glava osigurana v i t e š k o m rećju. 2. IX. 1943.

P. Z . K. Sef X . službe kapetan Nešić."

Pošto mi je bio nepoznat potpis kapetana Nešića, a pretpostavljao sam mogućnost zamke, to sam tražio da mi djenera! Draža Mihailović svojim potpisom poziv 127


potvrdi, posto rni je njegov rukopis poznat. U tom ciiju uputio sam kapetanu Nešiću slcdeće pismo: ..Gospodine kapetane, poruka primljena i naćelno s radošću prihvaćena. Veiika stvar, sasvim prirodno. skopeana je s ozbiljnom opasnošću, ali zahteva i ozbiijnu oprezu. Otuda molirn da poruku potpiše V aš k'ef, pošto je njegov potpis poznat dobro. Moiim rnesto sastanka da bude bliže pruzi. S moje strane zajemcena najpotpunija tajnost i !ojalnost.'1 Na ovo sam dobio sledeće pismo: „Usvaja se Vaša molba i želja za sastanak. Dodjite iskljućivo sa donosiocem. Verujem u obećanu lojalnost. Sve ostaio reći će Vam donosiiac kome poklonite veru. 22. IX. 1945. m inista r armiski djenerai Drag. AU Mihajlović.“

Aom«. JL-

caeuuJ«jaut

k r s H T , noAnec.«.

o tto'* p a o r o e o p u u a « BtusMK CacTguum otfo r vften .

«•'

«c(ciy\iiiBO ca

Asi'AOraueii. 3a osni nyv rs&*. ć

n.a.K.

/§*

*■ : St'Jr

"X" ea.ys.6e

KiriCTfiK,

' . '/

- .s

I-V I ’ v •, .ih' \ i »■ “ /•

Pismo kapetana Nesica D. Ljotiću

128


Baaa * x « u aa cacTaHaK.Jl«l?*Te *cju.y’i*a9 oa 4(oj

Y c s a j a oe

H*oH«usM.Bepyjeu y *đehaHy ne= i ja jiH e c T .C a e •cra .jtt peh* he-BaM j AeHecHJtais^KOMe n#KJi#Hi!Te a e p y .- ' ■ ,

■ (■ ;,-•■

*:.-■ !

APMHCKH

’B B H E PAJl,

¥■

,

22/lx 43

-v'- :i.v"

M K H H C T a p

Pismo djenerala Mihajlovica D. Ljotiču

Na ovo uputio sam DraZi Mihajloviću ovo pismo: „lako sam u Vašem pismu primetio jednu netačnost i jednu prazninu, zbog izvanredno teškog polo/iaja našeg naroda, saopstio sam donosiocu kad mislim doći. flli, smatram za svoju dui-nost da stvari postavim na svoje mesto. Nisam vam podneo nikakvu molbu, da biste je imali uvaziti, već sam samo izjavio sa svoje strane gotovost da se s vama sastanem, srnatrajući to sa gornjeg razloga odavno potrebnim. Vi ste mi ucinili čast verujući u moju lojalnost i u tom pogledu ste sasvim i potpuno u pravu. Ali, s obzirom da ja dolazim k vama, red je bio, da vi meni potvrdite svoju rešenost da ćete me primiti i ispratiti natrag isto tako lojalno, tj. da prema meni ni vi, ni vaši Ijudi nećete nista preduzeti što bi moin životu, slobodi ili zdravlju i časti štetilo. U svako drugo vreme ova dva nedostatka bila bi dovoljna da na poziv ne dodjcm. Danas sam 9

129


prirmđjen da predjem preko toga radi dobra našeg naroda, nadajući se da ove omaske nemaju nikakvo rdjavo znaeenje, već da su rezultat prosto nepaž'nje. Ako je drukćije, ipak, dužno je vaše ćojstvo da me obavesti unapred, te da ne dolazim, da ne bi na njemu ostao sram i prokletstvo. Ako do dolaska ne dobijem, dakle, nikakva nova obavštenja, smatraću da ste ovo moje pismo primili i da ste saglasni sa mojim tumaćenjem vašeg pisma, tj. da su ovi neđostatci prosta omaška. 10. X . 1943. D. V . Lj. Kako na ovo pismo nisam ništa dobio kao odgovor, u zakazani dan krenuo sam, potpuno sam, na put, prethodno nabavivši dokumenta da putujem na ime ,,profesora Petrovića". Kada sam trebao da krenem iz Uzica na sastanak sa Drazom, došao je kod mene major Petrović i saopštio mi da me Draza ne mo2e primiti, pošto je sprečen hitnim poslovima. Petrović mi je dodao đa se vratimo skupa za Beograd, a on će me uskoro obavestiti kad se rnogu sa Drazom sastati. Tek u Beogradu, major Petrović mi saopštava da me je vratio iz Uzica, jer mi je kapetan Radović-Kondor spremao ubistvo iz zasede. . . (Djeneral Mihajlović đocnije je svojim pismom obavestio Ljotića da mu je ,,tu Bog poliiogao", da se spase od zainke koja mu je bila. nameštena.) Pre no š.to si ti i došao, nastavlja Ljotić, ja sam počeo da pišem ponovo jedan iscrpan rnemoar za Dražu iznoseći mu celokupnu situaciju kako je ja gledani i izlažući potrebu bezuslovnog i što skorijeg naseg tajnog sastanka. Taj ću memoar sada dopuniti i sa izvesnim momentima koje si mi ti doneo . . . Nekoliko dana posle ovog našeg razgovora, prepisao sam na pisaćoj mašini ovaj memoar i preko majora Petrovića poslao djeneralu Draži Mihajloviću . . . 130


tt O'

t *5■ K * P v a « .o p* W- fc *- «.

«e o

tt

3 » « 9« 3 tt tt

as

K & M >* Tf « ■«K tt X

tt -,~*r «. -iX RJ « 21 tt •=? ft> a 2 ® O 28 » * O K « iO , n o t* o o « 0 «• X S 2 5 0 0 . . m «r © •>■ o o >* tt <o tt 0 « . ;•. o K « » -•* # o o ..£ >» tt 1 * <* tt 0 '.«• 0 K 1- tt o ;tt tt 1« 21 tt O .;■• » o ac 'tt " «• M «t « Cj* •< »< t* « 0 p tt o rr .« T o ar »

fir

*

$

X * *5*

1

o

o c.

o o

eS iS

JS «

$-3 d o K 3 n « Jr» o

3! •=<

»' * tt X

t> ts

P. IK O tt o

« w A *=t O

O K

' K O a « r *♦ O X * « » iZ X » «5 w « M . T> tt *1 J0 o o «*» . -r ■te . K. * ■o & «c w >» tt X >> K JS *r» T> X «<» K K O p. b ♦« X tt tJ w © e K i <b ►» » 1 f* o 0 X X « tt K o p* « n ► O * o » >« * T» M tf > fil >> <3 JC » tt X P. O * « » • tt f n O » «< « p*> a « K a o tt O a * o o K < #)* * X « p. © « X X » s> ttS tt e © 3*. fit st •£». * X « fti m X cs * % O >> u >* •tt e >* >> » aft H fcu 0 » X © K O K » *» o cr o O • t- »* < i *T X o »* o-o a. * *- V « St :** o X sc *■ O t> • T © S> * tt «•

o tt '« •

3b CJ

->•

0 at

o

d 4.

o

S

>5 tt«' * K n P. sS « .«C u o » U n K o C « K rt « •oP. a* C © X « o X £> iS © K P. K n X

K * » s« o ■n 0

sr

© tt J <n © T» 0 => tt y> H

X © X X 9 -o »

•35

-> K, —

X

«? >3> >> * 85 Ou c X o a

0 ,|3IJ

2 © S « X « a 'S 6 <» s d *>

u

>T Ai H »

"*

o X •<

«»

TJ

tt tt

3T*

s

.o

5 :c ■ X

* X n*

.

Ut ©

« o s £~

« © 3 X

tt o

X 3f tt ►« 13 T'> © •0 o «8 a 3 X. o :■ •~. . "■ • o* « o a X Sf fc #1. & X" ’« o {(t ••<* * X X 3} a* © u X rt v» o X o » o © * H * C*• tt o X O « —> « 'J « *c o p* X o O o x a A ■ c « X a o tt £f m X «■U X 5 « 3 X o X jrt. *> a » o 9 K « 0 ■ & ■ X o X X ■Č ■ 151 H « X 0 a © . X n o t* » -<->>>sp o aJ X 0 O 1 <X •X X H o S 'v *) JS 3*

•*

.o

o

0

«

U

b>

c

k

w r*

O H O <M tH *

•ii >r

»

» i-

•* 3 •SŽ x •=? »

Pismo D. Ljotića djeneralu Mihajloviai

mh -

6 « « 'ib o o t y J c j ih j B|> *i3H «ny b

ia iijy o p *n *T B » y B fc sa a o bo m / o« h

> 8 o r R jB-H H p*yBQ » e * * a r n o H O B a Ja g a a * r H a p o y« ,O ii(O B aT B O oaar aO H O C Konr

ta ito

9*

«- * t *» «e)

« * #> C ta 33

. ** # !» o i* *( S£ Ci ;tt «= V k; f' * to » t*

ttl 'o ■? fcR «• » *• * « o» >■ T-* o »■■• !•


JACANJE I REORGANIZACIJA DOBROVOLJACA U medjevremenu na celu okupatorske uprave desile su se izvesne dosta vaZne promene. Na mesto dotadasnjeg mlakog, nedovoljno obavestenog, plasljivog birokrate nemačkog poslanstva, Benciera, došao je u nemačko poslanstvo u Beograd temperamentni d-r H. Nojbaher, nekadašnji pretsednik bečke opštine, poslanik na strani i istaknut politički Čovek, koji je mnogo lzbliž'e poznavao i naš'a i opšte balkanska pitanja. Njegov uticaj počeo je da se odmah oseća, jer on nije pokorno sledio onom što se od strane nemacke komande i od strane famoznog Nojhauzena smatralo i predlagalo kao jedino celishodno za rad u Srbiji. Nojbaher se naroČito nije slagao sa okrutnim i bezdušnim djeneralom S S trupa Majznerom, koji je i u pocepanosti Srba nalazio pogodne elemente da ih što više istrcbljuje. tJto se tiče lično Nojhauzena, izgleda da je Nojbaher dobro poznavao njegov zlikovački rad još iz vrcmena pre rata. Nojhauzen je, koji se bio dobro usidrio kod Geringa i drugih vodećih ličnosti nacističke stranke u Berlinu, bio često važniji i merodavniji od poslanika Trećeg Rajha u Beogradu. On je njima u izvesnim pitanjima komandovao, čak ih je i smenjivao. Uticaj ovog zlog čoveka naroČito je bio moćan otkako je izbio rat u Evropi i otada je njegov „Ferkersbiro" bio stecište i žarište mnogih zakulisnih radnji, harange i špijunaže. Koruptivan i nezaja^ljiv u težnji za bogaćenjem, Nojhauzcn je jedva Čekao da izbije rat s Jugosiavijom, pošto je od toga oćekivao najbolje mogućnosti da dodje na lak nacin do ogromnog imanja, koje će mu, u isto vreme, da posluži i za sve veće jaćanje političke moći. Odmah po okupaciji njemu polazi za rukom da zauzme izvanredno važan polo^aj „generalnog opuno132


rrioćenika za privredu okupirane Srbije". Taj mu je položaj omogućio da postane ubrzo najbogatiji čovek na Jugoistoku Evrope. D-ru Nojbaheru uspeva da uskoro njegovi nadlež'ni smene i Majznera i Nojhauzena. Ovaj poslednji smenjen je pod optuzbom korupcije. Okupiranoj Srbiji bilo je lakše kad su napustili Beograd ova dva okoreia zločinca. Još od početka bila je zelja Nedićeve vlađe da organizuje što više oružanih nacionalnih jedinica. I Nedić i Ljotić smatrali su da su ovi oruzani odredi potrebni ne samo za održavanje reda i mira u okupiranoj Srbiji, što je bio preduslov opstanku stanovništva u ovom jezgru srpskoga naroda, nego i jedini način da nadju sigurnog skloništa i zaštite stotine hijiada srpskih izbeglica iz svih krajeva Jugoslavije. Medjutim, ovom su stalno Nemci činili najveće smetnje. Nemackoj nije bilo nikako u planu stvaranje jedne snažne srpske „legalne" nacionalne odbrane. Oni su tu odbranu ometaii i na taj način što su je cepali i nisu dopustali da se objedini pod jednom komandom. Nemci su se ovako držali prema srpskim nacionalnim oru^anim snagama i radi toga Što su im od strane njihovih satelita, zakletih neprijatelja srpskoga naroda, Pavelićevih ustaša i imperijalista iz Budimpešte i Sofije, uvek dolazile sugestije, pretstavke i prigovori u vezi srpskih oružanih odreda. I Zagreb i Pešta i Sofija govorili su Berlinu da će se na ovaj način Srbi opet osnažiti, a kad budu dovoljno jaki da će ponovo okrenuti sva svoja oružja i sve svoje snage protivu Hitlerovih težnji i planova. Nemački poslanik u Zagrebu, fon Kaše, pored Nojhauzena i Majznera u Beogradu, bio je onaj koji je uvek podupirao predloge i intencije satelita. I drugi izvanredno važan zadatak, smatrao je Ljotić, imaju „legalni" srpski nacionalni oružani odredi. Ljotić je, kao što. je već ranije rečeno, računao sa dugim trajanjem rata, aii je isto tako predvidjao i neminovan slom NemaČke. Taj slom trebalo je sačekati sa jakim, organizovanim objedinjenim nacionalnim snagama. koje 133


ncće dopustiti glavnom i najopasnijem protivniku, komunizmu, da, koristeći slabost i razjedinjenost nacionainih snaga, Sćepa viast u svoje ruke u trenutku propadanja nemačkog okupatora. Sa slabim neobjcdinjenim oružanim nacionalnim snagama bilo je veoma tesko i izazivalo bi najveće zrtve, nositi se s komunizmom i u vreme dok on nije smeo da bude agresivan u većoj meri zbog prisustva tada moćnog okupatora. Kad taj okupator bude jednog dana napustao tlo Srbije, onda će crvena navala izići na poprište i biće pojačana sa svim snagama iz Bosne, Crne Gore, Južne Srbije, sa Kosova i iz svih krajeva Pavelićeve „Nezavisne Države Hrvatske“ . Ko.munistima će biti prvi cilj da postignu tada ono što dotle nisu mogli postići: zauzimanje Srbije, jezgra srpskog naroda, sa prestonicom, Beogradom na ćelu. Kako se u poslednje vreme na medjunarodnom planu poćela da osmejkuje situacija za Tita i njegovu ,,narodho oslobodilacku vojsku", Ljotić je, ne samo radi napred izlozenog, već i naročito zbog ovog, poćeo da neumorno radi i na objedinjavanju svih antikomunistićkih snaga u Srbiji s jedne strane i na pojacavanju ,,legalnih" nacionalnih odreda s druge strane. Mcseca decembra 1943 vladi djenerala Nedića polazi za rukom da dobije odobrenje da pet đotadašnjih dobrovoljačkih b a t a 1j o n a preformira u pet dobrovoIjačkih p u k o v a . Odredjeno je da svaki puk opet ima po tr i bataljona, što znaći urnesto ranijih pet otsada petnaest bataljona. Nedić je insistirao, da dobije mogućnost formiranja d e s e t pukova, ali mračne siie okupatora i njegovih satelita ovo nisu nikako dopuštale.

CRNOGORSKI CETNICI I SRPSKI DOBROVOLJCI Komandant ćctničkih odrcda Crne Gore i SandŽaka, vojvoda Pavle Djurišić, nesto prc toga dolazio je u Beograd i izmedju njega i Nedića i Ljotića došlo je 134


do važnog sporazuma o zajcdničkom radu. Izmedju srpskili dobrovoljaca u Srbiji i četničkih odreda Pavla Djurisića uspostavlja se ne samo puno jeđinstvo u bratstvu po oružju, već i u organizaciono-tehnickom pogledu dolazi do objedinjavanja i manifestantne saradnje. Na podrućju Sandžaka i Ćrne Gore formiraju se tri puka i to: VI sa sedištem u Milesevu, VII sa sedištem u Plevljima, VIII sa sedištem u Podgorici. Za komandante postavljeni su: šestog V. Cimbaljević, sedmog kapetan

Susret četnika i dobrovoljaca u SandŽaku

Radoman Rajlić, osmog major M. Pavićević. Vojvoda Djurišić odredjuje kao oficire za vezu pri Štabu srpskih dobrovoljaca u Beogradu: majora Boža Joksimovića, majora Milivoja Zonjića i kapetana Radomana Ceranića. Srpska Dobrovoljačka Komanda, od svoje strane, šalje u Štab vojvode DjuriŠića nekoliko ofićira i omladinaca. 155


Odmah posle dogovora sa vojvodom Djurišićem, Ne~ dićeva vlada salje u Sandž'ak ćetnickim odredima kao prvu svoju pomoć oružja, odeće, obuće, oko 250 brdskih konja, duvana i ostalih potreba. Nedićeva vlada poslala je i viSe desetina vagona hrane narodu i četnicima u Crnoj Gori i Sandžaku. Pored pšenice i kukuruza poslano je, koliko je nieni poznato, i nekoliko vagona šećera. U toku meseca februara 1944, djeneral Nedić š'alje vojvodi Djurišiću drugi bataljon pelog puka, sa pratećom četom i vojnom muzikom. U ovom bataljonu bilo je 893 boraca. Sa dobrovoljačkim bataljonom pošao je, kao Nedićev punomoćnik, Mihajlo Olćan, a komandant bataljona bio je aktivni kapetan Vojislav Najdanović. Dobrovoljci i četnici imali su na tcrenu Sanđžaka više zajedničkih borbi protiv partizana-komunista. Najvažnija je borba bila na planini Biću, gde su od strane Ćetnika učestvovale: beranska, kolašinska i pribojska brigada koje su predvodili četnički komandanti Leko Lalić, Branko Djuraškovič, Vuk Kalaitović, Bećir Tomović, Dušan Arsović i drugi. U toj borbi ućestvovao je ceo đobrovoljački bataljon. Svim jedinicama u borbi komandovao je licno vojvoda Pavle Djurišić. Po padinama Biča, u zajedničkoj borbi protiv partizana-komunista, palo je vile četnika i dobrovoljaca. Na pogrebu, koji je vršen uz rnitraljesku vatru s jedne i druge strane, govorili su nad odrom palih, vojvoda Pavle, M. Olćan i N. Mandić. Od tog trenutka dobrovoljci iz Srbije, rame uz rame, bore se sa četnicima, koji pevaju: ..Zastava se srpska vije, Došla vojska iz Srbije, Da pomogne sivog tića, Mlad vojvodu Djurišića. . ili: ,,Gieda!a sam dobrovoijce, iz Srbije mlade borce, Kroz gudure Crne Gore, Za Kralja se Petra b o r e . . . “ 136


U zajedničkim borbama sa četnicima nastala je i nova dobrovoljačka pesma koja je, izmedju ostalih, imaia i ove reči: ,,Brat do brata hrli smelo, Desnice se srpske stezu, Jedan duh u nama zivi, I iste nas misli vežu. Sjedinte se, deco moja, Tako kaže srpska mati, 1 siožite svoje snage, Pa će zemlja procvetati. . Borbe na Crnom Vrhu, kod Brodareva, Bijelog Polja, 2ute Kose, na Mojkovcu, svuda su vodjene ujcdinjenim snagama četnika i dobrovoljaca. Kod Mojkovca vodjena je narocito žestoka borba, gde je objedinjenim nacionalnim snagama, koje su brojale oko 5.000 boraca, takodje komandovao vojvoda Pavle. U ovo vreme angloamerička avijacija dobacivala je partizanima oružje, municiju i drugu spremu. Dobrovoljački bataljon vratio se u Srbiju meseca juna, ali je tada brojao svega oko 350 boraca. Ostali su pali, biii ranjeni ili izbačeni iz stroja. U jcdnoj borbi oko Priboja poginuli su i komandant čctničke mileševske brigade, kapetan Pavlović, i komandir sedme dobrovoljačke čete, poručnik Milovančević. Oba šu mrtvi preneseni u Srbiju gde su i sahranjeni. Jzvesno kraće vreme, pred borbu kod Mojkovca, vojvoda Pavle šalje svoga ličnog adjutanta, docnijeg komandanta njegove čuvene jurišne brigade, poručnika1 Veljka Tomovića, sa dobrovoljačkim potporučnikom Slobodanom Stankovićem, da se probiju kako znaju do Podgorice. Zadatak ove dvojice bio je, da obaveste komandanta četničkih snaga Crne Gore s one strane reke Tare, djeneralštabnog potpukovnika Djordjija LaŠića (poginuo od anglo-američkog bombardovanja sa nizom svojih Štabnih oficira na Djurdjevdan, 1944, u Podgorici) da je Pavle živ i da komanduje četničkim snagama i jednim dobrovoljačkim bataljonom u prostoru 137


Sandžaka; da vojvoda ima nameru da u najskorije vreme preduzme ofanzivu sa svim raspoloživim snagama u pravcu Mojkovca, a u cilju definitivnog uspostavljanja veze izmedju Srbije i Crne Gore (prostor izmedju stare Crne Gore i Sandžaka, otprilike od Lijeve Rijeke do Brodareva, držali su tada partizani sa svojim centrorn u Kolasinu), sto su partizani želeli po svaku cenu da spreče; da saopste Dj. LaŠiću da on sa svojim snagama, u isto vreme, otpočne ofanzivu u istom pravcu s južne strane; da će, u skoro vreme, stići u Podgoricu optinomoćenik djenerala Nedića, Mihajfo Olćan, radi objedinjavanja nacionalnog fronta izmedju Srbije i Crne Gore. Oba Pavlova glasnika, Tomović i Stanković, stigli su srećno u Podgoricu i preneli su pismene i usmene poruke od vojvode Djurišića. Narod Crne Gore već je i od ranije slusao o zajednićkoj borbi ćetnika i dobrovoljaca i tu je borbu iz dna duše pozdravljao. Pojava jednog dobrovoljaČkog oficira u staroj jugoslovenskoj uniformi, sa amblemima Kralja Petra, posvedočila je sad narodu u Podgorici i okolini, da je zajednička borba nacionalnih snaga Srbije, Sandžaka i Crne Gore stvarnost. Nacionalisti iz Crne Gore Ćim su čuli za akciju Nedioa i Ljotića u Srbiji, imali su za nju najpunije razumevanje i odobravanje. U Podgorici su govorili Crnogorci Stankoviću: ,,iY\udri ste vi Srbijanci! Podeliste se kao po dogovoru, pa Draža u šumi a Nedić u Beogradu, a svi složno radite za srpski narod. . Kad su čuli Crnogorci da će i u krajeve stare Crne Gore uskoro, možda, doći nekoliko jedinica dobrovoljaca iz Srbije, oduševljenju nije bilo kraja. Spremali su doček, smeštaj, hrauu i sve što je bilo potrebnoNažalost, do ujedinjenja Srbije i Crne Gore, do usposlavljanja jednog jedinstvenog nacionalnog fronta, nije dašlo. U ometanju stvaranja ovog fronta našli su se, na istoj liniji, što indirektno što direktno, i Nemci, i komunisti, i Pavelićevi ustaši, i flrnauti, — svi oni kojima je bilo trn u okti svako jačanje Srpstva. U medjuvremenu djeneral Nedić naimenovao je voj138


vodu Djurišića za potpukovnika i postavio ga jc za pomoćnika djenerala Koste Musickog, komandanta Srpskog DobrovoljaĆkog Korpusa. /

VEZE ZA ČETNICIMA IZ HERCEG-BOSNE Prve veze sa ćetnicima iz Hercegovine uspostavljene su preko poznatog sokolskog trudbenika i nacionalnog prvaka iz Hercegovine, čede Milića, koji se, posle ustaških progona, bio sklonio u manastir Pivu. Poruke od Dimitrija Ljotića i djcnerala Milana Nedića poslane su Ćedi Miliću poćetkom oktobra, 1941, po Milanu Slijepćeviću. Kad su komunisti uhvatili Čedu Milića, pre ubijanja, mućili su ga naroĆito da bi đoznali sta je bilo u tim porukama. Sa ćetnicima majora Dangića u Bosni, posredno i neposrcdno, održavane su slalno veze. Pojedinci i grupice iz redova Srpskog Dobrovoljaćkog Korpusa prelazili su Drirm i ućestvovali u odredima Dangićevim, a isto tako ćetnici Dangićevi dolazili su u Srbiju i prijavljivali se u srpske dobrovoljce. Nedićeva vlada, u vise navrata, pomagala je Dangićeve ćetnike. Pored Dangićevih ćetnika slato je docnijc hrane i novćanih sretstava i vojvodi Petru Baćeviću, ciji su delegati (imer.a se ne iznose iz razumljivih razloga) lakodje dolazili djeneralu Nediću i Ljotiću. Poslato je dosta pšenice, kukuruza i soli. Preko 50 vagona otišlo je preko IV dobrovoljackog bataljona u Užicu, a slato je i preko Lazara Janića, majora iz Srpske Državne Stra/'e. Ncdićeva vlada slala jc pomoć u hrani u Bosnu i Herccgovinu i preko Komesarijata za izbeglice. U toku 1943 i 1944 naroćito su žive vcze Bcograda i ćetnika iz Bosne, Hercegovine, Dalmacije, Like i drugih krajeva. Redovno doiaze kuriri i odmah stupaju u 139


vezu sa djeneralom Nedićem i D. Ljoticem, ostaju izvesno vreme u Beogradu i vraćaju se potom u svoje krajeve, svojim jedinicama. Poćetkom 1943 u Beograd dolaze dva Četnićka kurira iz Hercegovine, Todor Govedarica i Obren Popović — obadva iz Gacka. Oni su doneli izveštaje o stanju u Hercegovini, o razvoju nacionalne borbe, o strašnim komunističkim zverstvima nad narodom i o velikim potrebama tamošnjega sveta. Ovi kuriri su nam prićali: komunisti su vršili takva zverstva (odredi Vlade Segrta) da narod, koji je nekad obozavao Rusiju i sve što je iz Rusije, danas tu rec stavlja u isti red sa rečju ,,ustaša“ , jer zverstva partizanakomunista nisu ni po čemu izostajala za zverstvima ustasa. T. Govedarica i O. Popović preneli sn poruke istaknutijim intelektualcima iz Hercegovine, da od njih narod oč'ekuje da dodju u Hercegovinu i da pomognu u borbi protiv partizana. Koliko mi je poznato, tome se pozivu, nije niko odazvao. . . Oba spomenuta kurira iz Hercegovine vratili su se natrag i to do pred Višegrad pomoću objava, koje su dobili od Srpskog Dobrovoljaćkog Korpusa koji jc prihvatao i zbrinjavao ćctnike, koji su po opštim poslovima doiazili u Beograd i tu, izvesno kraće ili duže vreme, boraviii. Kad je održavana u selu Ba konferencija (na Sv . Savu 1944), iz Hercegovine došla je veća deiegacija pretstavnika iz naroda. Posie konferencije ovi su delegati došli u Beograd. Trojica od njih i to: vojvoda Petar Samardžić, Mitar Davidović i Stevo Starović posetiii su djenerala Miiana Nedića i Dimitrija Ljotića. Nedić je nared:)) ministru pravde Bogoijubu Kujundžiću, da im iz srestava Srpske viade da 3 miliona dinara kao pomoć za borbu. Ministar Bogoljub Kujundžić inače je odr^avao veze sa četnicima iz Bosne i Hercegovine. Z a vreme boravka u Beogradu i ovi delegati su bili u stalnoj vezi sa Srpskim Dobrovoljačkim Korpusom, kod kojcg su pomognuti u odeći i obući i bili zbrinuti; vratiii su se preko Višegrada dobivši dobrovoljaćke objave, a svima dobrovoljačkim jedinicama preporučeni su da im se nadju pri ruci ako im nešto bude potrebno. 140


ietmci Bosne, Hercegovine i Dalmacije na dalmatinskom Kosovu 1943 godinc. U sredini vojvode Momcilo Djujić i Petar Baćević


Prisne veze odrzavane su i sa cetnicima iz IstoČnq Bosne. Meseca marta, 1944, bio je u štabu Srpskog Dobrovoljačkog Korpusa sveštenik Popović iz Trebave. On je, takodje, posetio Nedića i Ljotića. Stab Srpskog DobrovoljaČkog Korpusa bio je postao prihvatiliste ćetnika i iz drugih naših krajeva, iz Like, Dalmacije, Bosne, Sandzaka. . . U Štabu je bio osnovan takozvani Spoljni otsek kome je bio zadatak da prihvata, zbrinjava i pomaže četnike za vreme njihova boravka u Beogradu i da ih svojim kaifalima prebacuje, posle svršena posla, na njihovu teritoriju. Spoijni otsek je dobijao od Srpske vlade novčana sretstva i slao ih u pojedine naše krajeve, nabavljao je, u granicama svojih mogućnosti, i oružje za četnike izvan okupiranog podruČja Srbije. Vaspitni otsek Srpskog DobrovoljaČKog Korpusa imao je zadatak da borbu četnika s one strane Drine i iz drugih krajeva populariše medju srpskim dobrovoljcima i medju narodom u Srbiji. To je činjeno i putem predavanja i preko štam perCilj je bio, da se ojačava i jirodubljuje ideja o potrebi jedinstvene nacionalne borbe na celom području srpskog naroda. četnici, van okupiranog područja Srbije — tamo gde su se nalazili izmedju dva žrvnja, ustaškog i komunistićkog, — vapili su za takvom borbom. I svi odreda osudjivali su svaku isključivost i netrpeljivost. Z a njih su djeneral Draža Mihajlović, djeneral Miian Nedić i Dimitrije Ljotić vršili isti veliki narodni posao i stoga su smatrali kao nešto sasvim prirbdno da posete i Nedića i Ljotića u Beogradu kad su posetili djenerala Dražu Mihajlovića na Ravnoj Gori ili na nekom drugom mestu u srpskim planinama.

SAVEZNICl POMAŽU TITA Prva manifestantna, drasticna pomoć Titu i njegovirn partizanima od strane Saveznika, bilo je straŠno bombardovanje Beograđa na prvi i drugi dan pravoslavnog Uskrsa 1944. Pre toga već je bio bombardovan Niš, ali 142


se tada joS uvek u narodu govorilo da je saveznicko bombardovanje Niša bio ,,puki slučaj", ili da je izazvano radi toga da bi se za Nemce razbio tamošnji vazan ze~ ljeznički čvor. Prva saveznička bombardovanja Beograda prouzrokovala su ne samo mnogo žrtava, već su i izazvala najveću pometnju u svim nacionalnim redovima. Tada je počelo da postaje svakome jasno da zapadni saveznici pomažu Tita mesto Dra^e Mihajlovića. Stanovnistvo prestonice govorilo je: „Hajde da razumemo što je bombarđovana željeznička stanica, ali kakvi su vojnički ciijevi oko Kalenića Guvna, i po drugim krajevima Beograda?!...“ Nemcima, medjutim, ništa nije naudilo ovo bombardovanje, jer su u najkraćem vremenu, za nekoliko ćasova, oni ponovo osposobili željeznički saobraćaj preko Beograda. Titu, pak, ovo je bombardovanje došlo kao poruČeno, pa nije čudo što su mnogi tada govoriii da je ono i došlo po Titovoj narudžbini. Docnije, bilo je još očiglednije da su saveznička bombardovanja raznih mesta u Srbiji i drugih srpskih krajeva vršena po planu i željama titovaca. Tito je, izvesno, tražio ova bombardovanja da bi s jedne strane izazivao rasulo i očajanje u nacionalnim redovima, pa usled toga i ođlazak u njegove jedinice, a s druge strane da bi ogorčio srpski narod protivu Engleza i Amerikanaca. Partizansko-koinunistički agenti u pozadini, i usmeno i pismeno, širili su ovakve vestii: „E to, Englezi i flmerikanci bombarduju — i to na Uskrs — nevino stanovništvo, a braća Rusi ne bombarduju Čak ni nemačke gradbve, a kamo li jugoslovenske!.: Odanost srpskog naroda zapadnim savcznicima fpak je do kraja ostala na visini. Nacionalni odredi spasavali su, prikrivali i izdržavali one anglo-američke avijatičar^ koji su, prilikom bombardovanja na Balkanu, bili prinudjeni da se padobranima spuštaju u srpske zemlje. U samom spasavanju anglo-američkih avijatičara učestvovali su i četnici i, ukoliko im je bila pružena prilika, takozvani legalni odredi djenerala Nedića. Karakteristi-


can je jedan siucaj, koji se desio kapetanu Miodragu Najdanoviću, komandantu III bataljona III puka Srpskog Dobrovoljačkog' Korpusa. Na dan 18 septembra 1944, oko 15 časova, u selu Maii Bos'njak kod Koceijeva, iznenada su počela da nadletaju nad dobrovoljačkim bataijonom dva trasportna aviona. Kapetan Najdanović nije u poćetku znao o čemu se radi. Kad je primetio da su se avioni spustili na jednu poljanu, pošao je sa bataljonom prema avionima. Pretpostavljao je da su to ili partizanski avioni ili transporteri za partizane. Obavešten, medjutim, da su to amerićki avioni i avijaticari, on je njih prepustio Četnicima, koji su bili zajedno s njime, da bi ih oni obezbeđili. Nemački oficir, poručnik Hiržberg, tražio je da sc avioni opkolc, uniš'te, a posada njihova zarobi, govoreći da su to „neprijateljski avioni“ . Na to je kapetan Najdanović odlućno rekao: ,,D a, vama neprijateljski, ali ne i na ma !. . . “ Više stotina engieskih i američkih avijatičara, prikupljenih po raznim krajevima, bili su prebačeni u svoje baze u Italiju sa provizornog aerodroma u Pranjanima, koji su držali i zaštićavali četnici djenerala Dra'Že M ihajlovića.

TITOV NAPAD NA 5 R B IJU Od poćetka svoje borbe, komunisti su želeli i više puta nastojali da se učvrste bar u jednom delu Srbije. U jednom trenutku, kao što je napred rečeno, njima je to pošlo za rukom kada su bili uspostavili takozvanu ,,S o vjetsku Užicku republiku". flli, to su oni mogii da postignu samo dok su srpske narodne snagc bile razjedinjene i dok mnogi krugovi još u Srbiji nisu smatrali da je komunizam zakleti neprijatelj i da s njime ne može biti, po narod i njegovo oslobodjenje, korisnog sporazuma. Komunizam se vešto kamuflirao, služio se lukavstvom i pritvorstvom, svojoj borbi đavao je sasvim drugojaćiji izgled, pretstavljao se kao borac protiv okupatora, iskorišćavao nacionalnu osetljivost i mnoge senti-


mente srpskog narođa; dugo vremena pred narodom komunisti su se prikazivali i kao vojnici Kralja Petra, a jedno vreme Sirili su vest kroz narod kao da se Kralj Petar II verio sa ćerkom Josipa Staljina — Svetlanom; na svojim zborovima tada su isticali Kraljevu sliku pored Staljinove. . . Medjutim, sam narod — s'iroki slojevi njegovi — mnogo pre nego mnogi vodeći Ijudi, politićari i visoki intelektualci, brzo je prozreo komuniste i shvatio njihove krajnje ciljeve. Seoski domaćini su mi govorili: „Čim smo videli da komunisti pale opštinske arhive i knjige, nama je bilo jasno da se oni ne bore protiv okupatora nego da su im drugi pianovi pred oČima. Jer Sta moze da naškodi Nemcu ako mi spalimo sve naše seoske opštinske arhive! To moze da koristi samo našim djilkošima i nepoštenim ijudima, koji odgovaraju za razna nedela i za neplaćahje poreze. . Od vremena kada su svi tadašnji vodeći nacionalni ljudi, bilo usied sticaja okolnosti bilo pak svešću steČenom iskustvom, došli do mišljenja, da je komunizam zakleti protivnik i da s njime ne moze biti saradnje i sporazuma u interesu narodne stvari, komunistička ,,narodno oslobodilačka vojska “ nije mogla da stane na tlo okupirane Srbije. Samo manji odredi njihovi i trojke mogli su tada da opstanu u Srbiji, menjajući Često svoja skrovišta. S proleća 1944, meseca rnarta, Tito izdaje naredjenje svojoj drugoj i petoj diviziji — svojim elitnim jedinicama — da preduzmu ofanzivu protiv Srbije. Partizanikomunisti želeli su tada da zagospodare izvesnim strategiskim tačkama na Jugu Srbije —- Jastrebac—K opaonik — i da se povezu s bugarskim komunistima. Pošto bi zauzeli ove polozaje, oni bi, u zgođnom trenutku, krenuli u napad na ostale delove Srbije.

10

145


JEDINSTVO N ACIONALN OG FRONTA Na ovu Titovu ofanzivu Srbija daje odgovor jedinstvom svoga nacionalnog fronta. Četnicke jedinice D raže Mihajlovića, pod komandom majora Cvetića (Javorski korpus), kapetana Zvonka Vučkovića (Prvi ravnogorski korpus), kapetana Predraga Rakovića (Drugi ravnogorski korpus), Žike Markovića (Kosovski korpus), itd. rame uz rame vode zajednićke borbe na reci Ibru i đrugde sa dobrovoljačkim jedinicama pod komandom majora Voje Dimitrijevića (IV dobrovoljački puk), M arisava Petrovića (II dobrovoljački puk), kapetana Ratka Obradovića (Prvi bataljon I dobrovoljačkog puka), Prvi bataljon III dobrovoijačkog puka i sa odredima Srpske Državne Straže pod komandom potpukovnika Redića, komandanta Kraljevačke oblasti. Borbama je rukovodio zajednički operativni stab, na Čijem se čelu nalazio načelnik štaba Srpskog Dobrovoljačkog Korpusa, potpukovnik Radoslav Tatalović. Borbe su otpočele 30—31 marta u noć i prvi zadatak — odbrana Ibarske doline — u potpunosti je izvršen. U jednom kritičnom momentu, kada su jake partizanske snage navalile na položaje Prvog bataljona IV dobrovoIjačkog puka i kada je izgledalo da će partizani probiti front, skočio je na teški mitraljez junački komandant ovog dobrovoljačkog bataljona, poručnik Radojko Djurić, viknuvši: „Dobrovoljci, ko je s nama?" Cela njegova jcdinica jednoglasno, kao po dogovoru, odgovara: ,,B o g !“ Gromoglasni uzvik daje izvanrednu snagu borcima koji iz odbrane preiaze,u probojan juriš. Radojko Djurić pada u toj borbi presečen snopom zrna iz neprijateljskog mitraljeza uspevši da vikne svojoj jedinici još samo: „Napred, živeo K ralj!. . . “ Radojko Djurić kao raniji konrandant četničke jedinice, uvidevši posle kratkog vremena ko su komunisti, prvi je novembra 1941 na svoju ruku napao na Titovu „Sovjetsku Užičku republiku".


Time je bio raskinut sporazum četnika i partizana-komunista. . . Titovi komunisti-partizani dož'iveii su nezapamćene poraze. Oni su sačekani u dolini reke Ibra, tu su razbijeni u krvavim i teškim borbama i nagnani u begstvo.

Zajednička akcija u Toplici 1944 Dobrovoljci sa četnicima Nikole Kalabića

Dve tri neđelje dana, posle nekoliko odlučnili poraza, znatno proredjene razbijene partizanske jedinice nastojale su da se negde sklone i nadju odrnora u Srbiji, ali su ih neumorno sledili nacionalni odredi, zadajući im sve teže gubitke. Narod u Srbiji, sa izuzctkom samo neznatnog broja komunista, pomagao je srcem i dušom ovu odbranu od komunističke agresije. Zajedničku borbu dobrovoljaca, Četnika i stražara, seljaci i seljanke pozdravljali su sa suzama radosnicama, blagosiljajući objedinjene nacionalne oružane snage. Situacija izvan Srbije, Titu i njegovoj sadašnjoj ofanzivi išla je na ruku; u ovo vreme njega su Saveznici izdašno pomagali, i materijalno, a naročito moralno — propagandom. Ali, Titov nothvat u proleće 1944 morao je da propadne, jer je 10*

147


naroc! u Srbiji bio jednodusan, a nacionalni odredi složni, objedinjeni. . . Prilikom proslave dana Titove jugoslovenske armije, na svečanoj akademiji u Narodnom Pozorištu u Beogradu, 1947 godine, pomoćnik ministra „narodne odbrane", general-lajtnant Svetozar Vukmanović-Tempo, priznao je za težak poraz II i V partizanske divizije na reci Ibru. On tu govori o „neuspelom pokusaju da partizani forsiraju reku Ibar. . . “ j te neuspehe i poraze pripisuje vojnim i moraino-politickim greškama samih partizanakomunista. Ustvari, do neuspeha i poraza komunista ovaj put doš'lo je samo stoga, Što su Titove jedinice naiš'ic na jednodušan otpor naroda u Srbiji i na jedinstven zajednički front svih srpskih nacionalnih oruzanih jedinica. U medjuvrcmenu, 9 marta, na uiici u Beogradu, izjutra kada je pošao u kancelariju, s ledja, ubijen je pukovnik Miloš M. Masalović, šef kabineta djenerala M ilana Nedića. Vest o ubistvu se brzo pročula u Beogradu i izazvala je veliko uzbudjenje. I stari otac Masalovićev, ćuveni pukovnik Miladin, kao i njegovi sinovi Sena i Miloš bili su poznati Beogradu kao patrioti i junaci iz prošlih ratova za oslobodjenje, Mrtvom pukovniku Milošu Masalovicu Beograd je odao đostojnu poštu. Ogromno mnoštvo sveta ispratilo je njegove posmrtne ostatke do groblja. Rodoljubivi Beograd, zajedno sa izbegiicama, osećao je i znao šta jc i koliko je sve činio Masalović da bi svom narodu pomogao u ovim preteškim danima. Nemci su godinu dana trazili njegovu smenu, a njih su u tom pravcu potpirivali i komunistički agenti. Meni lićno bilo je mnogo zao Masalovića, jer sam ga poznavao i cenio joŠ od svoje najranije miadosti. Za vreme okupacije, ćesto sam dolazio kod njega i molio đa se zauzima za mrioge pohapšene i progonjene. Uvek sarn nailazio na veliko razumevanje i č'inio je sve š'to je mogao. Samo što je meni lično poznato, pok. pukovnik Masalović, svojim neumornim molbama i intervcnci148


Djencral Milan Nadic (u srcdini); s lcva na dcsiiio; djencral Djura Dokic rninistar Bogoljub Kujundžić, pomoćtnik ministra Dusan Popović i 5cf kabineta M. Nedića đjeneral Miodrag Damjanović


jama, doprineo je da se spasti na stotine cetnika i ostalih nacionalista. Saznanje da su pukovnika Milosa Masalovića ubiii ćetnici, teško je palo rodoljubivom Beogradu. Posle pogreba pok. Masalovića, djeneral Milan Nedić pozvao me je i ponudio mi je položaj šefa njegovog kabineta. Nisam se primio; zahvalio sam se na ponudjenom polozaju. Objasnio sam djeneralu Nediću da sam isuviše zauzet na poslovima u službi oko objedinjavanja naših nacionalnih snaga sa četnicima, pa da obadve dužnosti ne bih mogao da vršim. Na to mi je Nedić rekao: ,,To je važnije, vršite i dalje vaŠu du^« nost, a ja ću za šefa kabineta uzeti djenerala Damjanovića. On je bio moj naćelnik štaba . . . S njim sam u prepisci. . . Tražiću odmah njegovo oslobodjenje iz^zarobljeništva..

SASTANAK LJOTIĆ — TRIFUNOVIĆ Posle znaćajne zajedničke borbe srpskih dobrovoljaca, četnika i stražara protiv partiz'ana-komunista na Ibru i drugim položajima u Srbiji, D. Ljotić se sastaje sa Ilijom Mihajlovićem i kaže mu: „Vidite li, čika Ilija, da se narod i komandanti na terenu nadjoše na istoj liiniji protiv komunista. Medjutim, ineni još nikako ne polazi za rukom, i pored svih Vaših nastojanja kao i ostalih prijatelja, da se nadjem sa djcneralom Mihajlovićem. Bilo bi mnogo važno da se što pre nadjemo. Oni koji su gore nemaju kontakta i sporazuma, dok se narod, kao što vidite, bez ikakvog sporazuma našao na jednoin frontu. Zato Vas molim da učinite s Vaše strane da se što pre sastanem sa djeneralom Mihajlovićem ili njegovim punomoćnikom i da se dogovorimo o radu.“ Počctkom maja Ilija Mihajlović je javio Ljoticu, da je uspostavio direktnu vezu sa Štabom djenerala Draže 150


Mihajlovića i đa ćc ovih dana do sastanka sigurno doći, jer je obavesten da je Draža odredio kao svoje delegate svoga komandanta Srbije đjenerala Miroslava Trifunovića i Dragišu Vasića. Na dan 17 maja 1944, rano ujutru, krenuo sam s Dimitrijem Ljotićem na sastanak. Kad smo đošli u selo Brdjane (u blizini Gornjeg Milanovca), tamo su nas saćekali djeneral Miroslav Trifunović i Ilija Mihajlović. Susret je bio veoma srdaćan. Djeneral Trifuno’vić se odmah izvinio što je tako mnogo vremena prošlo da do ovog sastanka dodje. „Eto ni sada, primetio je Trifur.ović, Dragiša Vasić nije mogao da dodje pa je meni đjeneral Draža Mihajlović naredio da se sam s Vama sastanem i o svernu porazgovaram. NaŠa je želja bila da baš Vi licno budete delegat iz Beograda." Prvim razgovorima, u početku, prisustvovali smo Ilija Mihajlović i ja. Docnije su djeneral M . Trifunović i D. Ljotić sami razgovarali i to tri dana (17, 18 i»19 maja). Rezultat tih razgovora bio je sledeći sporazum: ZajedniČka borba protiv komunizma; Organizacija djenerala Draže Mihajlovića ostaje potpuna; Sporazumno sa djeneralom Mihajlovićem postavljanje okružnih i sreskih nacelnika. U vezi s time organi Dra'že Mihajlovića neće napadati organe Nedićeve vlasti niti će se inešati u njihove funkcije; U svima bitnim stvarima, Nedić irna da se sporazume sa Dražom Mihajlovićem; inače u ostalim stvarima Nedićeve odluke imaju se izvršavati; Pojačanje oružanih snaga vrŠi se sporazumno, a isto tako i zajednička akcija protiv komunista; Djeneral Mihajlović prima u . načelu izdržavanje u novcu i namirnicama od Nedićeve vlade u kom cilju saopštava vladi svoj normalni sastav, a ukoliko ovo od vlade dobije odriče se dosadašnjih načina snabdevanja; Djeneral Draža Mihajlović ima svog delegata kod djenerala Milana Nedića; 151


Neprijateljska niedjusobna propaganda napadanja ima da prestane; Regrutovanju za Nediceve oruž'ane jedinice nece se činiti nikakve prepreke od strane organa djenerala Mihajlovića; Zajcdnicki antikoinunistički front u Srpstvu izvan Srbije; Nedić će odmah potpomoći stvaranje Sremskog Četnićkog odreda radi čisćenja Srema od komunista u kome cilju će pomoći oružjem, municijom i ostalom spremom do 4.000 Ijudi. . . Oprostiii smo se i bratski izljubili sa djeneralom Trifuhovićem, koji nam je dao Ijude da nas doprate do Gornjeg Milanovca. S nama se vraćao i čika Ilija M ihajlović. U Gornjem Milanovcu doznasmo, da je 18 maja tesko bombardovan Bcograd — Pasino Brdo — i da ima mnogo žrtava. Saznasmo takodje da je ispod .ftvale ubijen od strane četnika Ceka Djordjević, državni potsekretar pri pretsednistvu Nedićeve vlade. *

*

*

Napred izloženi sporazum nije, na^alost, u potpunosti realizovan. Razlozi za to biće jednom poznati javnosti. Ljudi koji za sve ovo znaju i koji imaju dokumenta o tome, izvesno će to obznaniti u ćasu kad za to vreme dodje. . . Iiija Mihajlović 24 jula 1944 pise djeneralu Draži Mihajloviću pismo sledeće sadržinc: „Gospodine Djenerale, Vama je svakako poznato da sam učestvovao u raznim đosadašnjim pregovorima oko sporazuma izmedju Vaše organizacije i djenerala Nedića. Dokle se došlo u tome, videli ste, ako nistc znali, iz pisma koje Vam je uputio, preko N. N. (ime i prezime izostavljeno iz pojmljivih razloga), pre neki dan, g. Ljotić. Došao sam do zaključka da bi bilo potrebno, po toj važnoj stvari, da dodjem do Vas i da sa 152


Djerveral Mihajlović sa djeneralom Trifunovieem (ovu sliku dobio je pisac ove knjige kao uspomenu na zaključen sporazum Ljotić-Trifunović, maja W9)


■*.

Vama vidim kako ta stvar da se jednom okonča. Pri ranijim pregovorima imao sam utisak da sam sasvim blizu sporazuma, ali eto dosad ovaj nije sproveden u život. Kad razgovaram s pretstavnicima jedne ili druge strane, izgleda mi da je tu dobra volja, ali ustvari negđe se ipak koči, kad tako stvari stoje. Zato V as, Gospodine Djenerale, molim da me primite ili samog ili, Sto bih ja više voleo, zajedno sa g. Ljotićem (jer bi u tom slučaju imali sve podatke za odluku, a ne bi se dalje moralo odlagati), kao što Vas je i on u tom pismu svom umolio. Nadam se da ćete naći da je ova moja molba umesna u našem opste srpskom interesu, jer kakva su vremena zlo će biti ako ne budemo imali ujedinjene sve srpske snage u trenutku nekog kraha, s obzirom da s jedne strane može doći crvena vojska, a s druge išubašić/i Tito. V aš iskreni poštovalac Ilija iWihajtović.“

>

5A5TANAK NEDIĆ — MIHAJLOVIĆ Avgusta meseca 1944, jednoga dana, rano izjutra, dodje kod mene u štan jedan ćetnik i pozva me da odmah s njime podjem u Mali Mokri Lug, jer me zove njegov komandant Jovan Joksić. Kad sam tamo došao, Joksić me pretstavio kapetanu Predragu Rakoviću, komandantu Drugog Ravnogorskog Korpusa. U društvu su bili tu još Ilija Mihajlović, Djorđje Perić, Šef propagande u vladi NedićevoJj inž. Veselinović, ministar poljoprivrede li istoj vladi i niz drugih gradjana i seljaka. Raković me pozva na stranu i reče mi da je došao u Beograd, jer ga je djeneral Draža Mihajlović uputio kao 154


Djeneral Milan Nedić pri obiiasku jednog dobrovoljaCkog bataljona


svog delegata za vezu sa djeneralom Nedićem. Pokaza mi i pismo djeneraia Draže Mihajlovića, upućeno bivšern ministru spoljnih poslova Aleksandru Cincar-Markoviću, u kome ga Draža rnoli, da bude kao savetnik Rakoviću. Dalje mi Raković rece da je dobio nalog od djenerala Mihajlovića da povede Dimitrija Ljotića na sastanak s njime, ali su, dodade, juće Kalabić i Raćic odveli djenerala Milana Nedića — u ćijoj su se pratnji nalazili Nedićev šef kabineta, djeneral Miodrag Damjanović, i upravnik grada Beograda Dragi Jovanović; oni su se već sastali s djeneralom Dražom, a danas treba da se vrate na za d. . . „Srpska posla — osmehnuo se Raković — plašili su se_, vaijda, da meni ne pripadne slava oko sporazuma! Orii su, znate, — naroćito Kalabić — u dobrim vezama sa Dragim (Jovanovićem), pa su sve to na brzinu svršili, čak i pre mog vidjenja i donošenjsj poruke Nediću od D ra že . . . “ Raković me upitao kako gledam na situaciju i šta'b i trebalo da se radi. Odgovorio sam mu da će sovjetske trupe sigurno zauzeti Srbiju sa Beogradom, a da bi se svi mi morali, u tom slučaju, povlačiti zajedniCki iz Srbije. Dodao sam: „Uostaiom, V i ćete danas, kao što mi rekoste, posetiti Dimitrija Ljotića, a on će Vam daleko bolje i jasnije izložiti našu celu situaciju." Istoga dana, posle podne, P. Raković zajedno sa Ilijoni Mihajlovićem i ćetničkim porućnikom Vasićem (komandantom iz okoline Kraljeva) posetio je D. Ljotića u njegovom stanu, Aleksandrova br. 1 IV. Ljotić je detaljno izložio kako gleda na opštu situaciju, a isto tako obrazložio i svoj plan za povlačenje, jer se mi sa sovjetskim trupama ne možemo boriti, pošto se one raČunaju kao savezničke. Kad dodje do povlačenja, treba voditi raČuna da s nama podju svi Ijudi koji žele i koji su izloženi opasnostima i likvidaciji od T it a . . . Raković je, u nekoliko navrata, Ljotića prekidao i govorio da se s njime potpuno slaže. Ovom prilikom Ljotić nam je saopštio, da mu je Nedić javio da se sastao sa djeneralom Dražom Mihajlovićem 156


i da je sporazum postignut. Na ovo jc Raković rekao Ljotiću da je on imao nalog od Draže da Ljotića odvede kod njega kao Ncdićevog punomoćnika i on, Raković, smatra, i pored sastanka koji su održali Nedić — Draža, da je potrebno da se i Ljotić sastane sa djeneralom Mihajlovićem. ,,V i budite spremni, dodao je, a ja ću za nekoliko dana ovu stvar svršiti. Sad mi je glavno da primirn oružje i municiju koju nam daje Nedićeva vlada, pa i Vas molim da mi pomognete da se to što pre obavi." Sutradan otiš'ao sam s Rakovićem i ilegalnim Dražinim naćelnikom za okrug beogradski, Joksićem, bivš'im naćelnikom ministarstva unutrašnjih dcla, kod djenerala Koste Mušickog radi dobijanja kamiona za prebacivanje dobivenog oružja. Djeneral Mušicki nam je rekao da ima na raspoioženju u Beogradu jedan jedini kamion, ali da nam ga rado daje. Molio je da se kamion što pre vrati, jer da je dobrovoljcima hitno potreban. Ovom prilikom Mušicki, Raković i Joksić su dugo razgovarali. Dosada su dobrovoljci davali oružje i municiju raznim ćetnićkim jcdinicama pojedinaćno, pa jc djeneral Mtišicki pozdravio sporazum da odsad oružje i municija za ćetnike ide preko jednog odredjenog lica; ovo će lice da vrši podelu i neće se više moći da dešava da pojedini odredi traže municiju više no što im treba, dok drugi u tom oskudevaju. Mušicki je dodao da uskoro treba da dobije za dobrovoljce francuske uniforme, pa će od toga dati za ćetnike 2.500 kompleta.

LJOTIĆEV 5A5TANAK SA MAJOROM TERZIĆEM NeŠto ranije, u julu, komandant IV dobrovoljaćkog puka, major Vojislav Dimitrijević, imao je sastanak sa omladincem Moaćaninom, pripadnikom ćetnika djene157


rala Draže Mihajlovića. Moačanin je došao od strane majora Ljubiše Terzića, komandanta četničkog korpusa iz Svilajnca, i tražio da major Dimitrijević omogući sastanak Ljotić — Terzić. Do sastanka je ubrzo doŠIo u selu Lipe, u blizini Smedereva, gde je stacionirao treći bataljon IV dobrovoljačkog puka. Ljotić i Terzić razgovarali su ceo-dan. Na ovom sastanku Terzić je izložio Ljotiću prilike kakve su bile u Londonu i Kairu, odakle je došao padobranom kod djenerala Draže Mihajlovića. Ljubiša Terzić je bio zarobljen u vreme kapitulacije od Nemaca i proveo izvesno vreme u zarobljeništvu u Osnabriku, odakle je pobegao i prebacio se u Engiesku. Kad je padobranom spušten u Srbiju, vrsio je dužnost adjutanta kod djenerala Draze Mihajlovića. Posle je sam tražio da dobije borbenu jedinicu na terenu i tako je postao komandant jednog četničkog korpusa. Terzić je jednako gledao na situaciju kao i Ljotić. Njemu je bilo jasno da će Saveznici otsad pomagati samo Tita, pa utoliko pre nacionalisti treba da se drže zajednički. O pojedinim'ličnostima iz okoline djenerala Draže M ihajlovića izražavao se vrlo nepovoljno. Major Terzić rekao je Ljotiću da pojedini Ijudi iz okoline djenerala M ihajlovića ometaju definitivni sporazum nacionalista, jer se plaše da ne izgube svoje položaje. Oni znaju da svi Četnički odrcdi u Srbiji saradjuju sa dobrovoljcima i stražarima, ali, eto, opet ometaju sporazum. . . Major Dimitrijević, dva dana docnije, dao je od zaplenjenog oružja od partizana za jedinice majora Ljubiše Terzića dva minobacaca, četiri automata, puske i municije. U borbama protiv komunista major Ljubiša Terzić je poginuo.

158


PRAKTIČNA^PRIMENA SPORAZUMA Ncgde u ovo vreme, ćetnici sa jačirn snagama zadrzavaju voz na pruzi čaĆak-Beograd, na stanici Ugrinovci, i po vagonifna su tražili Marisava Petrovića, komandanta II dobrovoljackog puka. Medju putnicima nastala je panika, pošto je u vozu bilo i nekoliko nemačkih vojnika pa se svet prestrasio represalija. Marisavu Petroviću je uspelo da izadje iz voza i da se izgubi. čim sam za ovo saznao u Beogradu, — a u Beogradu smo čuli da su četnici odveli M . Petrovića — odmah sam otišao kod kapetana Predraga Rakovića, ali ga nisarn našao, — bio je na putu — pa sam govorio sa poručnikom Vasićem (Četnickim komandantom), da interveniš’e da četnici puste Marisava Petrovića kako ne bi đošlo do novih medjusobnih borbi. Vasić je odmah telefonom pozvao Topolu, razgovarao sa Nikolom Kalabićem od koga je tražio da se M . Petrović odmah pusti, ako je uhvaćen, da ne bi došlo do nesreće. Nikola Kalabić je odgovorio da je on, u smislu Dražinog naredjenja da četnici ne smeju da napadaju dobrovoljce, suspendovao odmah četničkog komandanta koji je ovaj napad vršio, a da M. Petrović uopšte nije bio u tom vozu. O ovom su odmah bili obavešteni Nedić i Ljotić.

I DRUGI 5A5TANAK ONEMOGUCEN Čim se Raković vratio s puta, obavestio me da javim Ljotiću da se za sutra spremi radi odlaska na Ravnu Goru na vidjenje i razgovor sa djeneralom Dražom M ihajlovićem. Raković mi je dodao, da će on sutra, posle ručka, doći autoin pred stan Ljotićev i da ćemo odatle krentiti. Obavestio sarn o ovome Dimitrija Ljotića i on 159


mi je rekao da odmah potražim kola. Dobio sam ih od djenerala Koste Mušickog, u komandi Dobrovoljačkog Korpusa. Sutradan posle podne — to je bilo početkom septembra 1944 — pošli smo iz Aleksandrove bt. 1. U prvim kolima vozio se kapetan Predrag Raković sa pratiocem, a u drugim bili smo Dimitrije Ljotić, ja i Ranko Popadić, student-dobrovoljac, kao pratilac. Iza Avale, kod sela Vrčina, a ispred Ralje, desio se kvar na našem automobilu. Dok je šofer opravljao kola, naišao je jedan veliki kamion sa četnicima koji su se zaustavi i u našoj blizini. Iz kamiona je iskočio potpukovnik Momčiio Mojsilović, načelnik štaba kod Nikole Kalabića. Sa potpukovnikom Mojsilovićem još odavno pre rata bio sam dobar prijatelj i čim smo se videli srdačno se pozdravismo i izljubismo. „G de si pošao?" — bile su prve reči Mojsilovićeve. „K ao Što vidiš malo na put“ , — odgovorih. On pogleda u naša kola i kako spazi u njimaDimitrija Ljotića podje dva tri koraka napred, stade mirno, pozdravi i reće: „NeobiČno mi je milo da Vas vidim, G ospodine Pretsedniće. Kud ste se V i uputiii?'1 Na ovo mu je Ljotić odgovorio: ,,F.to, idem nekim poslom." Tada izadje iz kamiona i pridje k nama komandant kosmajskog korpusa, Mladja Bojović (zet pok. ministra Milorada Draškovića). Mojsilović se okrenu prema meni i reče mi: „ču ješ ti, Boško, ja ne mogu da vas ovako pustim, a ćudi me kako ti možeš da dozvoliš da gospodin Pretsednik putuje skoro bez ikakve pratnje, a put jc sve do iza Mladenovca vrlo nesiguran; treba d j znaš da partizani-komunisti ćesto prelaze ovaj deo puta, i dešava se da napadaju putničke automobile i manje kolone. . . “ Bojović, koji je razgovarao s Ljotićem ali ipak ćuo šta mi Mojsilović govori, potvrdi o v o . . . Mojsilović se sad obrati Bojoviću i rece mu: „M ladjo, mi ne smemo da dopustimo da putuju bez ikakve pratnje i ja sam rešio da ih ispratimo do iza Mladenovca. . . “ 160


Po priiici pola easa iza ovoga, kola su bila popravijena i rni, svi skupa, krenusmo dalje. U koloni prvi je isao kapetan Raković, iza njega bili smo Ljotić i ja, a pozadi nas kamion sa ćetnicima pođ komandom M. Mojsilovića i kapetana Bojovića. U trenutku kad smo pošli, Ljotić rni šapnu: „Nas put neće ostati 11 tajnosti. Eto, samo što smo izašli iz Beograda i već nas primelise. Naša je sreća da naidjosmo na ove ćestitc Ijude, pa se riadam da oni o ovoni neće drugima prićati. . U 'i'opoli smo se rastali s Mojsilovićcm, Bojovićem i cetuićkorn pratnjom, produ/ili smo put s Rakovićem ka Kragujevcu gde smo stigii 11 prvi sumrak. NaŠa kola opet su bila pokvarena i nesigurna za vožnju, pa nam je Raković našao druga kola, a nti smo svoja ostavili u Kragujevcu, odakle podjosmo istc neći preko sela Bumbarcva Brda i oko 2 ćasa posie pola noći stigosmo u jedno selo kod Rakovićevih rodjaka. Tu smo većerali, posle Ćega jc Raković otišao da bi ugovorio taćno vreme sastanka sa djeneralom Dražom Mihajlovićem, a ini smo ostali kod dornaćina na konaku. Posle podne došao jc automobilom Vlada Jovanović, ilegalni okružni naćelnik kraljevaćki i obavestio nas da ćemo pred veće krenuti dalje radi sastanka sa đjeneralom Mihajlovićeni. Pošli snio oko 18 ćasova daljc. Poslc Ljubića pnmetio sam da se vozimo ka Ravuoj Gori. Kako je put bio u rdjavom stanju na jednom zavijutku, mal’ da se nismo izvrnuli, ali blagodareći hladnokrvnosti i veštiui šofera, izbegosmo iiesreću. „Sokole, dobro voziš", reće Ljotić šoferu, „samo obrati pažnju da koga ne prcgazimo.” Na ovo šofer uzvrati: „Molim Vas, gospodine Ministrc, da me izvinete. Verujte mi da sam uzbudjen, jer znam da Vas vozirn kod Ciće i sad sam siguran da će srpskom narodu biti bolje.” Na ovo Jovanović primeti šoferu; „Gospodin nije ministar, zar ti ne ćuješ da ja gospodina oslovijavam sa „gospodine profesore” . Gospodin Petrović je profesor beogradskog univerziteta, inaće naš veliki prijatelj " Nn ovo se šofer nasmeši i reĆe: ,,E, gospodine naćel-< 1!

161


niče, poznajem ja dobro gospodina ministra Ljotića. Slusao sam ja g. Ljotića na jednom zboru u Požarevcu jos pre rata, a čitao sam i njegove Biltene. Ja sam stari žandarm i umcm da Čuvam tajnu i od mene niko ništa neće saznati.“ Ispred sela Teočina, sretosmo d-ra Djuru Djurovića sa grupom omladinaca. Išli su pešice. Jovanović nam reče da je to propagandno odelenje Vrhovne Komande. Kad smo prispeli u Teocin, obavestiše nas da djeneral Mihajlović još nije stigao i odvedoše nas u jednu seosku kućicu u neposrednoj blizini kuće u kojoj je bila smeštena Vrhovna Komanda. Kađ smo izlazili iz automobila, naidje bivši narodni poslanik ilca flksentijević, član nacionalnog komiteta, i dosta strogim glasom upita Ljotića: „Ktida idcte i koga tražite?" Ljotić, pokazujući rukom na Vlađu Jovanovića, sasvim blago odgovori: „Gospodin će Vam objasniti." Ovim odgovorom je Aksentijević ocigledno bio zadovoljan, jer više ništa nije pitao. Ljotić i ja sedeli smo potpuno sami u dvorištu scoske kućice. Posmatrao sam Ljotića. Bio je kao i uvek pribran i spokojan, a!i sam osećao da o nećemu važnom razmišlja. Ja sam, medjutim, bio prilično nervozan i vrlo često izlazio na drum da vidim da Ii ide kogod. Mnogo me je interesovalo kakav će biti susret izmedju djenerala Draže Mihajlovića i Dimitrija Ljotića na kome se toliko dugo radilo. OČekivao sam da će susret biti srdačan i da će se na sastanku mnogo Što šta raspraviti i resiti, tako da će naša opšta nacionalna stvar krenuti pravim putem i brzim tempom. . . Docnije je kođ nas navratio Jovanović i rekao nam da se nadaju čičinom dolasku oko ponoći, jer je krenuo iz sela Pranjana. U medjuvremenu, dok su razgovarali sa Jovanovićem o situaciji na frontovima, doŠao je jedan četnički oficir sa dugačkom crnom bradom i kosom. On pozva ustranu Jovanovića i nešto mu je saopstio. Jovanović nas je upoznao sa ovim oficirom rekavši: „O v o je Maksim, Šef pratnje djenerala Mihajlovića."

162


Pred ponoć prolazilo je tnnogo voiovskih kola, komore Nikole Kalabića. Jovanović primeti da je Kalabić vrlo vredan i da se trudi da prikupi Što viš'e rezervne hrane za zimu. Tek što je prošla komora, čusmo u daIjini detonaciju jednog bacača. Nismo znali šta je to i Jovanović predloži da odemo do radio stanice pa da se raspitamo. Pošao sam s njime i sačekao sam ga pred zgradom u kojoj se, kako on reče, nalaziia radio stanica. Nekoliko minuta iza toga izadje Jovanović i saopšti da je ovog časa primljena depesa od djenerala Mihajlovića u kojoj se javlja da partizani-komunisti nadiru i da odmah moramo napustiti ovo mesto. Odmah smo o tom obavestili Ljotića. Jovanović je Ljotiću kazao: „Gospodine ministre, mi morarno da se odmah sklanjamo, jer svakog momenta partizani mogu da nas iznenade. Ciča je javio da se hitno sklanjamo, a sastanak se odiaže za docnije." „Velika šteta, reče Ljotić, da se nismo mogli sastati sa djeneralom Mihajlovićem!" Obraćajući se Jovanoviću, Ljotić je nastavio: „Molim V as, gospodine Jovanoviću, učinite sve što do Vas stoji da se što pre sastanem sa djcneralom Mihajlovićem, jer je stvar vrlo hitna, Čak presudna po celu našu nacionalnu stvar.“ Jovanović je obećao da će učiniti sve što do njega stoji i reče da će i on poći s nama da nas isprati. U to dodje i šofer sa nasim pratiocem, Rankom Popadićem. PriliČno posle pola noći seli smo u auto. U neposrednoj blizini — po Ljotićevom mišljenju do tri četiri kilometra s đesne strane — čuli su se bacaČi i mitraljezi. išofer je morao radi opreznosti da vozi bez svetla. Otprilike posle pola sata vožnje nismo više čuli pucnjavu. Kad smo stigli u Ljubić, gde je bila smeštcna jedna veća grupa Srpske Državne Straie, potra/io sam telefonsku vezu s Beogradom i obavestio djenerala Mušickog o napadu komunista. . . Preko Kragujevca vratili smo se uveče istog dana u Beograd.

ir

163


Po povratku, prvog dana naseg boravka u Beogradu, major Petrović i Joksić bili su kod Ljotića. Ljotić im jc rekao da se nije sastao sa djeneralom Mihajiovićern pa ih jc zamolio (oni su imali radio stanice) da i oni sa svojc strane poradc kako bi do ovog sastanka doslo. Sastanak je hitan i steta je svakog ćasa koji se gubi.

ODLUKA DRAŽE MIHAJLOVIĆA O OBJEDINJAVANJU NACIONALNIH 5NAGA Preko ćetnićke komande Beograda, 2 septembra 194d, došao je poziv svima komandantima legalnih određa, da upute svoje delegate u stab Vrhovne Komande. Srpski Dobrovoljački Korpus odredio je kapetana Radoslava Protića. Od stranc Srpskc Državne Stra'žc upuocn je major Ljubis'a Mikić, a od Srpskc Granićnc Strn/'e major Dragisa Jevtić. Sva tri delegata primljena su b septembra od djcnerala Draže Mihajlovića u selu Pranjanima. Odrzana su dva sastanka sa djeneralom Mihajlovićem na kojima su prisustvovaii i potpukovnici Mirko Lalatović i Luka Baletić. Poslc interesovanja o brojnom stanju, naoružanju, prilikama i rasporedu jedinica Srpskog Dobrovoljačkog Iforpusa, Srpske Državne Straže i Srpske Granične Straže, djeneral DraŽa Mihajlović je saopstio svoju odluku o objedinjavanju svih nacionalnih snaga i o ulaženju u sastav Jugoslovcnskc vojske u Otadžbini srpskih dobrovoljaca, srpske državne straže i srpske granične straže. 0 ovoj odluci, kapetan R. Protić doneo je od djencrala Draže Mihajlovića pismcne instrukcije za Srpski Dobrovoljački Korpus koje su, uglavnom, sađržavale: 1. Srpski Dobrovoljački Korpus ostaje u dosadanjem sastavu, sa dotadanjim starešinama. Komandant Srpskog DobrovoljaČkog Korpusa prema svom nahodjenju, even164


tualno, smeniće sa poiožaja one staresine koje ne bi odgovarale novonastaioj situaciji. 2. U operativnom smislu Srpski Dobrovoljački Korpus će fornrirati dve udarne grupe, zapadnu i južnu, a prema ondašnjem rasporedu jedinica Srpskog Dobrovoljačkog Korpusa. 3. Zabranjuje se uzimanje oficira Srpskog Dobrovoljackog Korpusa za druge jedinice osim jedino po rasporedu Vrhovne Komande. 4. Srpski Dobrovoljački Korpus će uputiti dva delegata za održavanje veze sa Vrhovnom Komandom. Odredjeni su bili inž. kapetan Milosav Vasiljević i kapetan Rados'.av Protić. Ovom prilikom djeneral Draža Mihajlović je rekao delegatima: ,,V i legalni odredi treba da Ćinite jezgro naše buduće vojske . . Osvrćući se na spoljnti situaciju, djeneral Mihajlović je kazao: „Sovjeti ne smeju preći Dunav, jer bi to bilo, prema izjavi šefa američke misije, pukovnika Mek-Daula, povod za prekid odnosa i otvoren sukob izmedju Sovjeta i flngloamerikanaca. . . " Gornje instrukcije, kapetan Radoslav Protić prcdao je komandantu Srpskog Dobrovoljačkog Korpusa djeneralu Kosti Mušickom. Na dan 13 septembra 1944 partizani su opkolili djenerala Dražu Mihajlovića sa njegovim štabom na sek1oru Divci-Mionica. Treći bataljon III dobrovoljačkog puka, pod komandom inž. kapetana Miodraga Najdanoviće i Treći bataljon1I puka, pod komandom poručnika Milenka Popovića, razbili su partizanski obruČ i omogućili da se četnička Vrhovna Komanda, sa djeneraloni Dražom Mihajlovićem na čelu, povuče ka severu.

165


SASTANAK MIHAJLOVIĆ — MUSICKI Polovinom meseca septernbra, đjeneral Milan Nedić naredio je K. Mušickom da podje za Valjevo i da se tamo nadje sa ćetnicima radi dogovora o zajednicKoj akciji u tom kraju.Njegov pratilac, student — dobrovoljac Mihajlo čubrilo, o tom putu isprićao mi je sledeće: „Djeneral Musicki se sastao sa ćetnicima u Valjevu, u pivari. Od poznatih video sam Neška Nedića. Po završenim razgovorima, krenuli smo za Li'abac, pošto sn drugi putevi bili nesigurni. U selu Koceljcvu zaustaviše nam kola ćetnici kapetana Lazovića. četnićki oficir koji je sa mnom zajedno bio pratnja djcnerala Mušickoga, rcće Lazoviću ko se nalazi u kolima, našto je kapetan Lazović odmah kazao djcncralu Mušickom da se tu nalazi djeneral Draza Mihajlović i Vrhovna Komanda. Zamolio je djenerala Mušickog da malo prićeka, otisao jc negde sa četnićkim oficirom iz naše pratnje, ubrzo se vratiše i rekoše Mušickom da djeneral DraŽa Mihajlović žeii da ga vidi. Djeneral Mušicki skinuo je svoj putnički trenčkot i odmah je poŠao do djenerala Mihajlovića. Prišavši Mihajloviću, Mušicki ga je pozdravio po vojnićkom propisu i srdačno su se rukovali. U razgovoru su ostali oko 40 nrinuta. . . Pri polasku, ncki od oficira pitali su djcnerala Mušickog da li ima' izvesne sekcije. Mušicki je nekoliko sekcija izvukao iz svoje tašne i dao ih četnicima, rekavši im da. u Beogradu može da im đa više primeraka."

TEŠKI DANI U BEOGRADU Ceo mesec septembar protekao je u Beogradu u znaku neizvesnosti. Iz dana u dan u poslednje vreme bilo je sve jasnije da će sovjetske armije, a ne vojske zapadnih savez-

166


nika, dod u Jugoslaviju. A!i, i pored toga, bilo je još uvek mnogo ljudi koji su ocekivali dolazak Angloamerikanaca, a ne Sovjeta. Bilo je i takvih, prilično, koji su govoriii da se ne treba plašiti čak ako dođju i same sovjetske, odnosno ,,ruske“ trupe, jer je danas u Rusiji „nešto sasvim drugo no što je ranije bilo!“ Skretali su ovi paznju na to kako je Staljin priznao crkvu, kako je povratio ruske carske epolete, stara odlićja, itd. Ovakve vesti i druge slične, na vešt način Širila je komunistička propaganda. Njoj su nasedali mnogi, kao i ranije, dok se ne bi razoćarali. Samo jedan manji deo antikomunistički eksponiranih porodica napuštao je stonicu. Uoči Kraljevog rodjendana širene su vesti kako će, sutra saveznički avioni leteti iznad Beograda i bacati pozđrave i bukete cveća gradjanstvu. Saveznički avioni su zaista došli ali, mesto pozdrava i cveća, padale su bombe. Razočaranje stanovništva bilo je veliko. Po svoj prilici, i iza onih vesti o pozdravima i buketima, bila je komunistička propaganda: izazvati nade kod nacionalnog sveta da bi se poslc još teze razočarao i pao u oćajanje. Titovi ljudi poznavah su sada kud i katno bolje situaciju u Londonu i u drugim mestima saveznika, nego ostali naŠ svet. ^’est dana posle Kraljevog rodjendana, 12 septembra, ćuo se i govor Kraljev, kojim je pozvao narod da se opredeli za Tita. I taj je govor bio teško razočaranje, mada su patrioti znali da je velika nuzda posredi i da tako naš Kralj mora da govori. Preko radio Beograda odgovorio je četnički kapetan iz Crne Gore, Radojica Roncević. On je rekao: „Sedamnaest rana imam iz borbi; borio sam se protivu Nemaca, ustaša i partizana. Ne mogu ovde da poslušam Kralja, jer tu Kralj ne govori po svojoj slobodnoj volji. Po svojoj slobodnoj volji naš Kralj nas ne bi pozivao da idemo zajedno sa krvnicima naroda. . . “ Na Kraljev rodjendan 1944 i grad Leskovac doziveo je katastrofu. Pre podne, za vreme blagodarenja, kada 167


su crkve bilc prepune sveta, saveznicki bombarderi zamračili su nebo nad Leskovcem i posle nekoliko minuta bilo je manje u životu oko 2.000 Srba. Nijedan Nemac tada nije poginuo. . . Kako je i zasto je doslo do bombardovanja i to bas na ovaj dan? Nacionalne jedinicc, dobrovoijci, eetnici 1 stražari, koji su se u ovo vremc. rame uz rante, borili oko Leskovca protiv komunista, zaplenili su u stabu jedne razbijene komunističke brigade arhivu iz koje se jasno vidc'o sledeče: komunistiČko-partizanska komanda javila je savezničkoj vazduhoplovnoj bazi lažan izvestaj, da će se 6 scptembra skoncentrisati u Leskovcu dve nemaćkc divizije u cilju napada na partizane u Jablanici. Saveznici su poverovali i izvrsili tiapad. Komunisti su postigli i ovde ono što su želeli, a sto su postizavaii i na mnogim drugim mestima: ubijali su ugled flngloamerikanaca kod nesrcćnog nacionalnog, Kralju odanog stanovništva, a podizali su ugled Sovjetskoj Uniji koja nije ućestvovala ni u ovom bombardovanju kao ni u drugima. Senr toga, ovde, u Leskovcu, komunisti su se rešili dobrog dela leskovačke ,,buržoazije“ , sopstvenika tamošnje industrije, i time olakšali svoju bududu „socijalizaciju". k'to je ovom prilikom nastradao toliki nevini srpski svct, to se komunista nije ni ovde mnogo ticalo. Radio London je sad više pomagao Tita no ikad ranije. U svakoj svojoj emisiji donosio je izveštaje o ,,pobedama" partizana-komunista u čitavoj zcmiji. Z a mali broj Ijudi bilo je očigledno da je to sve reklama i propaganda. Mi smo znali da su svc te vesti, bar što sc tiče Srbije, najvećim delorn prosta izmišljo'tina. Medjutim, na širokc siojeve narodne i ove vesti radio Londona delovale su porazno, mnogo više no sva komunistička propaganda sa strane. Te su vesti bile nov dokaz da nas napuštaju Velika Britanija i flmerika od kojih je naš narod jedino i oeekivao spas i pravu slobodu. .

568


DA Ll ĆE 5E ISKRCATI ? L|otić tvrdi već javno da ce sovjetske trupe na poziv Tita ući u Jugoslaviju. O nekakvom iskrcavanju Angloamerikanaca u nasu zemlju, on kaze da ncma ni govora. Nazalost, i ovih dana Ljotić je bio usamljen u svom misljcnju. Drugi nacionalni krugovi bili su sasvim drugog misljenja. Oni su stalno tvrdili da će se Englezi i Amerikanci iskrcati. Tih dana se pojavio jedan lotak iz Komande Srbije, koji je glasio: ,,'išef amerićke misije kod Vrhovne komande Kraljevske jugoslovenske vojske u Otadžbini, pukovnik Mek-Daul, službeno je saopstio sledeće. 1. Partizanima u Jugoslaviji je ukirruta svaka saveznička pomoć, jer je nisu upotrebili protiv okupatora već za postizavanje svojih partijskih ciljeva; 2. U Kraljevinu Jugoslaviju uskoro će se samo američke trupe iskrcati koje će omogućiti narodu da bez ičijeg pritiska izrazi svoja demokratska naćeia; 3. Saveznici su doneli rcšenje da se odmah razoružaju i raspuste partizanski odredi u Francuskoj i Italiji, a da oružane snage mogu biti samo redovna vojska. Komanda Jugoslovenske vojske u Otadžbim." Istoga daua u Beogradu se pojavio i drugi Ietak. On giasi. ,,i>el' americke misije pri Vrhovnoj komaridi jugoslovcnske vojske u Otadžbini saopštava: Saveznici su raspustili sve partizanske odrede u oslobodjenoj Italiji i Francuskoj. U Italiji i Francuskoj Saveznici formiraju redovnu vojsku. Vrhovna Komanda Jugoslovenske vojske u Otadžbini."



I

a

£0

X

a c

¥

J 0 1 o m o

<D 0 'X 0 X 5 <D 1 J X

a

<d 5 nj

0 >>

1 X d i (0 5 0 i o

•&

(D m

3

o x

«

s c:

3

U >»

m <o i□ 0 (0 0

o

^ s

o

*w 2

s cu 5o£ zi U f» H >» U UJ cX d Cl LU

C

Ql

x i X <0 <o t-

0 * ® o o

m

>>

Ul 00

? s

S &

1

s

u o x

§

Lst

X

Iž u I a m lu CQ s n. H m

IZ UJ

m

u

s: s * x <£ 2s » O

c

H

s — 0 1 iJ

o

1/3

S

rT

S

3H

c 3< a L>

g

s £ a o 0


Poneo sani ove letke Ljotieu, a on, cim ih je procitao, rece mi, đa hitno pozovem majora Petrovića da đodje kod njega. Posle dva tri sata Petrović je bio u kancelariji kod Ljotića. Držeći letke u rukama, Ljotić je rekao: ,,0 v o jc netaćno. Angloamerikanci se neće iskrcati n Jugoslaviji. Rli će nam za to iz Rumunije doći sovjetske trupe. Molim Vas da djeneralu Mihajloviću preko radio stanice javite, da sam mišljenja da bi bilo dobro da se on iz Bosne odmah vrati u Srbiju radi obrazovanja jedne privremene Kraljevske jugoslovenskc vlade o ćemu bi obavestio Nj. V . Kralja kao i saveznike. Da umoli flngloamerikance da se odmah iskrcaju u Jugoslaviji; đa sve oružane snage stavi pod svoju komandu jednim javnim aktom. Partizanc treba zadržati i ne dozvoliti im da osvoje Srbiju. 0 svemu ovom da uputi proglas 11 arodu.“ Ljotić je Petroviću ovakc prikazao aktuelnu situaciju: Saveznici su napravili sporazum da sa svojim trupama ne dolaze u Jugoslaviju. Ovaj će sporazum Angloamerikanci striktno poštovati. Medjutim, Sovjeti će taj sporazum izigrati na taj naćin što će Titu reći da traži njihove trupe u pomoć. I tako ćemo imati situaciju da Angloamerikanci pomažu Tita iz vazduha, ali njihove frupe ne stižu u zemlju, dok će sovjetske trupe doći u zemiju, zauzeti je s Titom i njega na vlast postaviti. . . U blizini Beograda, nastavio je Ljotić, nalaze se tri dobrovotjačka puka, tu ima i snaga Državne Stra^e. Ako bi djeneral Mihajlović pristao da dodje i obrazuje vladu, mi bi zauzeli radio stanicu Beograd, preko koje bi mogao djeneral Mihajlović upućivati apeie i naredjenja. Ovo bi se dalo izvesti. Nemaca ima vrlo malo u Beogradu Toga momenta vlast djenerala Nedića prestaje. Major Petrović sa ovim planom bio je oduševljen, i sve je ovo zapisao i otišao da šifrom obavesti djenerala M ihajlovića. . .

172


U SLOVENIJU ILI U BOSNU? Postu uikakav odgovor na ovo nije dobio, Ljotić jc resio da otpoćnu pripreme za povlaćenjc srpskih dobrovoljaca u Sloveniju da ne bi dosli u sukob sa sovjetskim trupama. Meni je stavio u zadatak, da idern kod četnikn u Mali Mokri Lug i da im predlož'im da se zajeđnicki povlaćimo preko Srema za Slovenijti. Otisao sam kod Joksića gde je bilo vise ćetnićkih oficira i o ovom sam ih obavestio. Oni su smatrali da se trebamo zajednićki povlaćiti, ali ne u Sloveniju, već u Bosnu, odnosno ii Dalmaciju i Crnu Goru, gde će se iskrcati Angloamerikarici. Na to sam im skrcnuo paznju, da Ljotić tvrdi da se oni neće iskrcati, našto su mi oni odgovorili da imaju đcpeSu od komandanta Srbije, djenerala Trifunovića, u kojoj im javlja da će se Angloamerikanci sigurno iskrcati u Dalmaciji i Crnoj Gori. Tu sam i ja bio pokoleban. Oiišao sani kod Ljotića i saopštio mu šta sarn od cetnika čuo i molio ga, sa svoje strane, da i dobrovoljei idu sa četnicima put Bosne, Dalmacije i Crne Gore. Ljotić mi je na to odgovorio: ,,Ja i dalje tvrdim da se Angloamerikanci ncće iskrcatr. Ali, ako pretpostavimo da je i taČno da će se iskrcati Angloamevikanci. pham jakako će se izdrzavati vojska i ostali svet koji tamo krene. Nas bi trebalo da budc preko sto hiljada. Mi moramo povesti sobom r mnoge intelektualce, političare, javne radnike, profesorc, itd. koji su se istakli u borbi protiv komunizma. Za izdržavanje ovolikog naroda treba mnogo. Da ne uzmemo u obzir municiju, ođcću, obucu, lekove, itđ., već da mislimo samo na hleb, pa ako računamo da nam po glavi dnevno treba najmanje pet stotina grama, onda nam je potrebno dnevno preko 50.000 kilograma hleba, a ko ćc nam to dati kada znamo da su ti krajevi tamo opljačkani i uništeni. Ako nam oni garantuju da se tamo možemo snabdeti samo hlebom, ja pristajem da krenemo, jer i odande možemo otići u Šlo-

175


veniju, pa iako bi nas to mnogo izmučilo i broj nam smanjilo." Upravo kad mi je Ljotić sve ovo izneo, javlja njegov sekretar da su dosli i da žele s njime da razgovaraju Joksić i još neki Ijudi. Ljotić ih je odmah primio i njima je od reči do reči — samo jos' opsirnije — izložio sve što je i meni maločas rekao. Joksić kaže Ljotiću da su već dobili naredjenje da se spreme i da će za koji dan krenuti ka Topoli, odakle će ići dalje ka Bosni. Na to je Ljotić rekao Joksiću: ,,Ja sam još mnogo pre rata pisao i govorio da nailaze teški i sudbonosni dani za našu zemlju. Opominjao sam i ukazivao na komunisticku opasnost. Pisao sam Knezu Namesniku Pavlu, pisao sam neprestano u mom Biltenu, ali me niko nije hteo da shvati. Sada, pošto se sve obistinilo što sam govorio i pisao, ja V as molim da učinite sa VaŠe strane sve što možete da bar u poslednjem minutu dvanaestog časa uradimo bar to, da zajednički otstupamo, i to u Sloveniju . . . “ Joksić je izjavio Ljotiću da se s njim slaže, ali ne veruje da će se moći to i ostvariti, jer se djeneral M ihajlović nalazi u Bosni, a radio vezom ne može sve objasniti kako treba. On će ipak da pokuša i učiniće sve sa švoje strane. Nekoliko dana docnije, Joksić je došao sa nizom četničkih oficira da se pozdravi i oprosti od Ljotića, jer sutradan kreću za Topolu. U ovo vreme Ljotića su bez prestanka posećivali i mnogi drugi istaknuti Četnički funkcioneri.

NAPU5TANJE BEOGRADA Ovih dana djeneral Nedić raspušta svoju vladu. Prvi ministri napuštaju Beograd 4 oktobra. Svet oseća da je opasnost vrlo blizu. čuju se topovi iz Banata; sovjetske trupe nadiru, dok se Nemci bez prestanka, preko Srbije

174


i Beograda, po-vlače. Ljotić me šalje kod pretsednika Srpskog Crvenog Krsta, d-r Petra Zeca, i kod mnogih drugih uglednih Beogradjana da im kažem da mogu s nama da podju, jer mi idemo za Sloveniju. D-r Zec zahvaljuje na pažnji, ^ali da s nama ne može da krene, jer je težak bolesnik od srca, pa je nesposoban da iždrži i najmanji napor. D -r Zec mi je rekao: „Znam da neću dobro proći od komunista, iako za ćitavo vreme okupacije nisam vodio nikakvu politiku, već samo radio u Crvenom Krstu da bi pomogao našim zarobljenicima u NemaČkoj, izbeglicama i narodu. Ja sam rešio da ostanem, da budem bar ovde sahranjen. . Sa suzama u očima oprostili smo se. Bilo mi je mnogo žao što d-r Zec ostaje. Njegov patriotski i humani rad pratio sam iz neposredne blizine, radi toga sam ga cenio i zavoleo. D -ra Zeca su komunisti ubili odmah po dolasku u Beograd. Pojedini gradjani, kod kojih sam iš'ao da ih pozovem da se povlače, odbijajući da krenu s nama, savetovali su meni da ostanem u Beogradu, pa da će me oni prikrivati. Govorili su mi: „P ct šest dana mi ćemo Vas skloniti, a dotle će se uspostaviti redovna vlast, a tada ćcte se moći slobodno pojaviti, jer niko od vas nije činio nikakva zla, nego ste samo činili što stc mogli da spasavate. M i ćemo to posvedočiti. . . Ruski oficiri neće dozvoliti da se ma kakva bezakonja Čine. . . “ Odgovorio sam im, da se varaju i da će videti šta će b iti. . . Izvesne od ovih dobrih i dobronamernih gradjana komunisti su likvidirali odmah prvih dana po svom dolasku., Beograd su napustili i mnogi „čistunci" koji su za vreme okupacije govorili da oni s Nemcima mogu da razgovaraju „samo preko musice“ na pušci. Njima se nije išlo ni u Bosnu ni u Sloveniju. Taj put je bio naporan i riskantan. Sad su razgovarali s Nemcima, jer je u pitanju bila njihova skupocena glava. Oni su otišli u BeČ, a neki su se smestili na Sem eringu. . . Bilo ih je i takvih, koji su vodili računa da do kraja ostanu ,,čistunci“ , pa su zato s Nemcima uđesili da ih na „ilegalnom“ sastanku pronadju, pohapse i odvedu za Nemačku. 175


lzdali su cak i jedan letak pod naslovom „Poslednji zlocin NemaČke u Beogradu“ , u kome objavljuju da je jedna grupa rodoljuba pohapšena i odvcdena „nasilno" u NemaČku . . .

VEZA SA CRNOGORSKiM CETNICiMA Pošto su izvršenc pripreme da se napusti Beograd, a da se veza sa četnicima vojvode Djurišiča ne bi prekinula, Ljotić je pozvao Ratka Parežanina, koji jc zadnjih meseci sa nekoliko dobrovoljaca bio u Sandžaku u tamošnjem četničkom štabu kao veza od strane Srpskog Dobrovoljačkog Korpusa u Srbiji. Ljotić je, uglavnom, rekao Parež'aninu sledeće: ,,Ti se moraš brzo spremiti da uhvatiš vezu sa vojvodoin Pavlom. Znam da to nijc lako. Prctpostavljam mogućnost da uopšte i pe dodješ do DjuriŠića. On je sad u Podgorici. Veze nema nikakve. Preći preko Sandžaka je veoma teško. Mozda će lakše biti pokušati preko Albanije, odnosno prcko Kosova, pa na Prizrcn, Kuks, itđ. do Skadra i Podgoricc. Sobom ćeš povesti 20— 30 mladjih drugova. Moraju biti dobro naoružani, obučeni, i uopšte snabdeveni. Pretsednik vlade, djeneral Nedić, daće ti nešto i sretstava. On vec o svemu tomc zna i treba da odeš do njega. Spremi se da budeš Što pre gotov za odlazak. Udarićeš na Trepču. Tamo češ naći inž. Stevu Ilića. On će ti biti od saueta, a i od pomoči ako Šlogod uzmognc. Uvidiš li da ti je prolaz nemoguć, neka ti Stevo kaže kako ćeš se ubaciti u planinu Rogoznu. Tamo ćeš se skloniti u šumu sa tvojim Ijudima. Nosićeš jednu radio stanicu i stoga uznn Ijude koji sc razumeju u to. Jugoslavija će biti okupirana od Tita i sovjetskih armija. Ko zna koliko će njihova okupacija trajati Ti imaš da ostancš u zemlji za ovaj siučaj, ako se ne probijcš do Pavla. Docnije ćemo nastojati da uhvatirno vezu. Mi idemo za Slovcniju, i to vrlo brzo. Ako ti Bog pomognc pa se, ipak, probiješ i dodješ do vojvodc Pavla 176


u Podgoricu, onda ima da mu kažeš našc mišljenjc: da sc Englezi neće iskrcati, da mi, stoga, idemo u Sloveniju, da tamo ćekamo kraj i uspostavljanje veze sa flngloamerikancima. Porućujem vojvodi Pavlu, đa i on, na svaki naćin, nastoji da se sa svojim borcima prebaci u Sloveniju, da se tamo koncentrisemo i ćekamo dalji razvoj događjaja. . . Znam da će ti oni govoriti obratno. Oni veruju da će se saveznićke trupe (Englezi i flmerikanci) iskrcati na Jadranu. Propaganda je u tom smislu vrlo velika i ovde u to nrnogi veruju. Tu propagandu podržavaju i sami komunisti, mada tajno sve ćine da do toga ne dodje. Tvoj je zadatak da naša gledišta izneseš Vojvodi i .d a mu sve kažeš, pa da nastojiš da se povlaće što pre mogu kako bi se saćuvali za boija vremena. Pred navalom Sovjeta i Tita, oni se neće moći da održe. Englezi sada pomažu Tita i pomagaće ga ko zna još koliko vremena. To je stvarnost. . . Drugo, tvoj će zadatak biti da se i inaće nadješ na ruci, u svakom pogledu, vojvodi Pavlu i njegovima. S'to god mogneš radi da im se pomogne. . . Uspe li ti ovaj zadatak, ti ćeš se s Pavlom prebaciti k nama u Sloveniju. Ne htedne li on da krene ma iz kojih razloga, ćekaćeš da ti se mi javimo, pa ćeš raditi onako kako ti javimo. flko ti se ipak ne javimo, usled nemogućnosti uspostavljanja veze, onda neka ti je Bog u pom oći. . . “

ZAŠTO POVLAČENJE U SLOVENIjU? Uoci samog polaska Ratka Parežanina na put u Crnu Goru, kod Ljotića s njirne zajedno dolazi jedna delegacrja Crnogoraca. U toj delegaciji su bili: Savo Radonjić, ćlan Narodne uprave sa Cetinja, major BoŽo Joksimović, major Veljko Zonjić, kapetan Radomam Ceranić, profesor Milan Bandović i profesor Vlajko Vlahović. Delegati su Ljotiću predlagaii da se ceo dobrovoljaćki korpus prebaci u Crnu Goru, jer će se tamo iskrcati 12

177


Saveznici. U slucaju, pak, da se ne iskrcaju, onda ćerno se tamo, govorili su, moći da odrzimo. Oni su Ćuli da dobrovoljci imaju nameru da krenu za Sloveniju, pa zato mole da odustanu od te namerc i da se krene za Crnu Goru . . . Ljotić nije dugo razmiSljao. Polako je odgovorio s!edeće: „Prema sadaSnjoj situaciji mi smo predani Sovjetirna i Titu. Sovjeti će pomoći Tita i gdegod nas on nađje — sagoreće nas. Ma koliko da mi ne volimo Sovjete, oni su formalno naši Saveznici i mi se protiv njih ne možemo boriti. Sovjeti idu u pomoć našim komunistima, jer su Staljin i Tito vešto udesili da im u pomoć dodje samo onaj koga Tito pozove. Titu nije korisno da mu u pomoć dodju niEnglezi ni Amerikanci. O nove poziva da mu pomažu samo iz vazduha, da bombarduju i da mu bacaju oruzje, hranu i spremu. Bombardovanjem, uzgređ, — po tacno izračunatom planu i traženju komunista — Angloamerikanci ozlojedjuju narod protivu sebe. Sovjeti još nijedno bombardovanje Jugoslavije nisu izvršili. Mi ne možemo opstati pod ovakvim uslovima ni u Srbiji ni u Bosni ni u Crnoj Gori, jer bi to značilo propast ne samo za boračke jeđinice, već i za sam narod. Nemci su imali svoju krvavu raćunicu za jednog stotinu, a Sovjeti i Tito uopšte neće brojati, nego oe uništavati sve odreda. . . “ Prisutni delegati nisu bili saglasni. Počeše da i dalje ubedjuju Ljotića ne bi li promenio odluku. Govorahu mu kako oni posigurno računaju sa iskrcavanjem Engleza na Jadranskom Moru. Ljotić im, tada, reče: „Garantujte mi to. Ali, ja tražim sigurnu garantiju. Ako mi je date, onda ću ja odmah sve učiniti da i mi krenemo za Crnu Goru . . Delegati su na to ćutali. Ljotić je nastavio: „Postoji još jedan razlog zašto mi ne možemo u Crnu Goru. Sada je jesen i kada narod u Srbiji i drugim


mestima, kuda bi prolazili, vidi da mi idemo ka Crnoj Gori, krenuće za narna. Mi mu to ne možemo zabraniti. A ćime ćemo mi taj narod ishraniti?. . . “ Na to će jedan od deiegata primetiti kako je bogata Zetska ravtlica i -da b'i ona mogla da obezbedi ishranu i vojsei i narodu. Ljotić je odgovorio: „Tako su nama izvcsni ljudi govorili i 1915. Govorahu nam da izdrži’mo samo do Zete, pa će sve onda biti u redu. Videii smo onda sirotinju koja ni sebe nije mogla da ishrani. . . “ „M o j je pian, produžio je Ljotić, da se svi nacionalisti borci poviace u Slovenačku, gde, držim, da ćemo se najpre sresti sa saveznicima. Mi i tamo idemo u našu zemlju i ne mislimo da preiazimo granice i krajeve naše zemlje i našeg naroda. Ja sam tri dana išao po Srbiji. Išao sam od sela do sela da se nadjern sa Dražom i da se s njime dogovorim u ovom najkritićnijem času. flli nam neprijatelji, njegovi i moji, to nisu dozvolili. Vodiii su me od kuće do kuće, od seia do sela, i nisu mi dali da se nadjem sa Dražom (delegacija je vrlo pažijivo siušala ove reci i svi su ćutali). . . Bojim se, braćo moja, kad bi pošao u Crnu Goru da bih pravio katetu i hipotenuzu, a ja sam, kad se već mora, za jednu katetu. Po mom mišljenju dogadjaji će se tako razvijati — i to vrio naglo — da ću se morati i u Crnoj Gori, kad bih se tamo našao, rešavati na isti put za Sloveniju. A zamislite šta bi to značilo. I mesto da se krećemo odavde, ići najpre u ovo vreme do Crne Gore, pa onda, otuda, opet natrag. Koliki gubitak vremena, a kolike teškoće, gubitci, žrtve svake vrste. . . Mislite samo kakva bi narn obuća i odeća bila kod boraca kod toliko mučnog puta! Jesenje su kiše na dnevnom redu, kiše koje prodiru do kostiju . . . Ne možemo da promenimo našu odluku. Eto, Parežanin ide do Pavla, pa će mu on, podje ii mu za rukom da se prebaci do njega, sve ovo opširno objasniti. Ja sam njemu to stavio u zadatak i on kreće na put u naiskorne vreme . . . “ Grupa R. Parežanina pošla je iz Beograda za Crnu Goru na dan 4 oktobra. Ona je brojaia 35 čoveka. Potporućnik Slobodan Stanković, vojni starešina ove grupe, i2*

i

179


pred polazak na put dobio je od istaknutog četničkog funkcionera, Rajka Pavloviča, advokata iz Beograda, pismo sledeće sadrzine: „RaČiću, Kalabiću, Voji Tufegdziću i svima ostalim komandantima. — Naš veliki prijatelj potporučnik Stanković putuje jednim specijalnim poslom za Crnu Goru. Isti nosi automatsko oruzje i municiju i ima pratnju od trideset ljudi. Molim gore navedene komandante da imenovanom ne prave smetnje, a isto molim i druge komandante koji nisu imenovani da potporučniku u svemu izidju u susret. Po ovom pismu obavestio sam G. Ministra. Poznato mi je da i vi oskudevate u oruzju i municiji, aii i ova je grupa srpska i naša te je treba pomoći jer su zajednički zadaci. Molim da se ne desi neki nesporazum, jer bi se u tom sluč'aju pokvarila celokupna saradnja sa dobrovoljcima. (čičina naredjenja vidite). Svi primite puno pozdrava od vta šega 4. X. 1944. Polozaj.

Rajka Pavlovića." (m. p.)

SOVJET5KE TRUPE PRED BEOGRADOM Komanda Srpske Drzavne Straže i Srpske Granične Straže napušta Beograd 5 oktobra, a sutradan, 6 oktobra, u Jagodini ove dve komande stvaraju Srpski udarni korpus (SUK), koji je bio stavljen pod neposrednu komandu Dražinog komandanta Srbije, djenerala Trifunovića, zvanog ,,Dronja“ . Za komandanta ,,S U K -a “ postavljen je diviziski djeneral, Steva Radovanović, za njegovog pomoćnika djeneral Borivoje Jonić, a za načelnika Štaba djeneralštabni major Danilo Stojanović. ,,S U K “ je obrazovao tri divizije i to: Prva divizija pod komandom pukovnika Brane Živkovića, dotadašnjeg načelnika 180


operativnog odelenja Srpske Državne Stra^e; Druga divizija pod komandom žandarmeriskog pukovnika Dragutina Redića, dotadašnjeg komandanta Kraijevačke oblasti Srpske Državne Straže; Treća divizija pod komandom pukovnika Ljudevita Pogačara, dotadašnjeg komandanta Srpske Granicne Straže. ,,S U K “ je u jačini od oko 6.500 boraca preko Sandžaka pošao put Bosne. Pretsednik vlade, djenera! Milan Nedić, napušta Beograd 6 oktobra u podne. S njime su pošli njegov licni pratilac, Djura Tripković, nacelnik ministarstva unutrašnjih dela, Djura Sarapa, i Mitar Džaković, docniji sekretar Njegove Svetosti Patrijarha Gavrila. Auto djenerala Nedića vozili su inž. Aleksandar Dragićević i in2. Božidar Petrović. U poslednjem mornentu ubacio se u ko!a Velibor Protić, šef opsteg otseka propagandnog odelenja pri pretsedništvu vlade, koji je preklinjao djenerala Nedića da ga poveze sa sobom. Beograd iz sata u sat dobija drugu sliku. Salonski komunisti, takozvani levicari, nabavljaju cveće i spremaju ćilime za doček „oslobodilačke ruske“ vojske. Komunistički funkcioneri već prilično javno lepe svoje plakate po ziđoviraa i stubovima. Pucnjava artilerije Čuje se iz Banata, jer su sovjetske trupe već u Pančevu. Nervoza dostiže vrhunac kad Beograd napuštaju Državna Straža i policija. Kod Ljotića telefon stalno zvoni. Ljudi su molili i preklinjali da se neka oružana snaga pojavi na beogradskim ulicama, jer svakog časa može početi pljač'ka, praćena ubistvirna. Ljotić je već pre toga govorio s pukovnikom Radulovićem, komandantom beogradske straže, i moiio ga da uputi oru^ane patrole kroz ulice, dodavši da će to sad i dobrovoljci učiniti. čim su se patrole pojavile na ulicama, povratio se odmah mir u stanovništvu. Pripremali su se i odbori za doćek sovjetske vojske. Na Terazijama sam sreo ugiednog prvaka jedne velike ngše partije koji mi reče: ,,Evo me sad sa sastanka odbora za doćek ruske oslobodilačke vojske, ali i tu ide kako ne treba. Već postoje tri frakcije. iš'ta će biti ne znam, ali, svakako, ništa dobro. Ja sam vrio zabrinut i 181


ništa dobro ne očekujem za ovaj jadni naš narod. Sve do darias mislio sam da će doći prava sloboda, ali sam sc grdno prevario . . Jedno odelenjc dobrovoljaca uzima beogradsku radio stanicu i tri četiri dana davalo je preko nje nacionalne pcsme i nrarševe sa gramofonskih ploča, počrnjući uvck programe sa nacionalnom himnom. Svi zvuČnici na uiicama prcnosiii su ove emisije i na taj način u velikoj neizvesnosti, koja je praćena pucnjavom iz neposredne blizine, unosili su malo vedrine i nade u stanovništvo čija je velika većina gledala trezveno na stvari i predoscćala kakav im rezim donosi skori ulazak „oslobodilaca". Prvi oružani dobrovoljački odredi napuštaju Beograd na dan 8 oktobra. U ponedeijak, 9 oktobra, li Sabornoj crkvi, odrzan je pomen Kralju Aleksandru. Iako su bili konrunisti takoreći već u Beogradu, Kralju odano stanovništvo prestonice u impozantnoin broju prisustvovalo jc ovom pomenu. Izlazeći sa Ljotićem iz crkve posle parastosa, sretnem se sa pukcvnikom A . Radulovićem koji je bio skinuo sa sebe uniformu Srpske Državne Stra^e, i obukao staru jugoslovensku sa Karadjordjevom zvezdom s mačevima. Rekoh mu da mi popodne napuš'tamo Beograd i zapitah ga da li i on misli s nama. Na to mi je on odgovorio: ,,Ne, Gospodine Kostiću. Ja sam odredjen da predam Beograd. Mene stite medjunarođne konvencije i za mene se ne bojte. . . “ Prvih dana po preuzimanju vlasti od strane konrunista, ovaj ćestiti oficir bio je streljan. Ljotić jc napustio Beograd poslednji, sa trojicom onrladinaca, na đan 12 oktobra.

KROZ SREM Put do Slovenije i Istre ispimjen je bio mnogim leškoćama. Odmah po prelasku u Srem počele su borbe sa partizanima-komunistima i ustašanra. U jednoj od tih borbi 182


pao je, pored više dobrovoljaca, i mladi talentovani pesnik, narednik djak, Ivan Milačić . . . čitav Srem je u to vreme davao muč'an utisak skoro nićije zemlje. Gdegod su dobrovoljacke jedinice prolazile, mogla se videti ista slika: bogata polja, poluobradjena i poluzapustena. Ogromne njive sa kukuruzom neobrane. čitavi ćopori svinja, ovaca i goveda lutali su bez čobana od mesta do mesta. Srpska sela, koja su ustaši još od 1941 pustošili, bila su poiu prazna. Srpski živalj je u Čudu gledao kretanje raznih trupa kroz Srem i nije mogao da shvati šta se odigrava. Dobrovoljci su po selima, kroz koja su prolazili, otvarali i čistili crkve, koje su davno ustaši zatvorili, a njihove sveštenike pobili. Crkva u Rumi čišćena je Četiri dana, a onda je u njoj, 14 oktobra, održao slu^bu' Božju sveštenik flleksa Todorović, verski referent Srpskog Dobrovoijačkog Korpusa. Kada su zvona zazvonila, pohrlilo je stanovništvo u vaskrslu bogomolju, sa suzama u oČima ulazilo u crkvu, klečalo i molilo se B o g u . . . U selu Trpinje sveštenici Danilo Milanović i Radovan Miljković sa pripadnicima III dobrovoljačkog puka čiste crkvu i služe slulžbu. Srbi iz okoline uzbudjeni ulazili su u crkvu, zahvalni Gospodu da posle toliko vremena opef mogu ući u svoju bogomolju. Usput smo imali prilike da razgovaramo sa domaćim Srbima. Oni su nam iznosili svoje jade i stradanja za vreme ustaške vladavine i gradjanskog rata. U jednom mestu kod Osijeka Ljotića je posetio jedan od partizanski’n kornandanata toga kraja. Dugo su razgovarali. Oko pola noći, kada je razgovor završen i kada sam ušao kod Ljotića, on me, smešeći se, upita: ,,Da li znaš ko je ovo bio kod mene?" Na moj odgovor da ne znam, on reče: „Partizanski komandant, ali nije komunista. Naprotiv, on je monarhista. I zamisli, kada sam ga ja zapitao šta će sad da radi, odgovori mi: ,,M i ćekamo da nam se Kralj vrati, pa kako on naredi, tako će i biti.“ Kad sam mu ja objašnjavao da Kralj ne rnože doći, jer ce doći Tito, Ttoji isključuje Kralja i bori se protiv Njega, da bi Jugoslavijom zavladala komunistička partija,

185


partizan odgovori: ,,Pa mi se ne borimo za Tita nego za Kralja! Nas je teror ustasa oterao u partizane. . SrđaČno smo se rastali i partizan mi je na rastanku rekao: „Srećan Vam put i daj Bože da nam se uskoro v r a tite ...'1

U SLOVENIJI Početkom novembra stigli smo u Sloveniju i istru. Dobrovoijačke jedinice bi!e su već rasporedjene po raznim mestima. Komanda je bila najpre smeštena u Ilirskoj Bistrici, a potom u Postojni. Slovenci su nas bratski sačekali i primili. Mnogi su nam govorili: „Nikada nećemo zaboraviti braći iz Srbije koja su primila Slovence, proterane od Nemaca, bez igde ičega." DobrovoljaČka komanda objasnila je jedinicama, da je ovaj kraj mnogo propatio od iašista i da dobrovoljci treba da se potrude da braća Slovenci u njima stalno gledaju svoju pravu braću. Medju slovenačko slanovništvo ovog kraja srpski dobrovoljci, prostosrdacni, većinom mladi, unosili su Zivot i radost kud god su se kretaii. Oni su sobom doneli i na ovu krajnju severozapadnu tačku Slovcnskog Juga svoje borbene nacionalne pesme. Siovenaćka mladost, mladići i devojke, kao i đeca, ubrzo su naučili melodije, pa i reči, dobrovoljačkih pesama kao.na primer: „Zavet smo svoj mi Otadžbini- dali Da stare slave vratimo joj sjaj, Pa makar svi do poslednjega paii, Mi zavet svet ispunićemo t a j . . . “ ili: „Zbijeni čvrsto ko granitni kam, U srcu nosimo istine plam; Za Kralja, za narođ i zavičaj svoj Krenimo složno u poslednji b o j. . . “ ili: .A kad dodje do sudnjeg dana 1 poslednju reč kada dade Bog, Svi će znati da stc hrabro pali, Za slobodu i za Kralja s v o g . . . “ 184


Po dolasku u llirsku Bistricu, gde je preuzeo položaj komandanta Centra za obuku, Dimitrijc Ljotic je odmah imao sastanak sa vojvodom Dobrosavom Jevdjevicem koji je pre nas ovde došao sa svojim jedinicama. Na sastanku je utvrdjeno da se sva pitanja rešavaju dogovorno i sporazumno. Kad se našao u Sioveniji, Ljotić je smatrao za potrebno da ucini i posetu biskupu d-ru Rozmanu i djeneralu Rupniku. Tako smo se našli u Ljubljani 18 novcmbra. Posle razgovora sa Rožmanom i Rupnikom, Ljotić mi je rekao da su obojica dobri Jugosloveni i verrii Kralju. Istom prilikom Ljotić se našao i sa nekoliko politićkih ljudi koji su izraziii želju da im on na jednom širem sastanku izloži svoje poglede na situaciju. U Ljubljani srno se našli 'sa advokatom Milanom Fotićem i novinarom Borom Gavrilovićem, koji su napustiii Beograd 13 oktobra.

1NTERVENCIJE Po povratku Dimitrija Ljotića u llirsku Bistricu vojvoda Jevdjević je poćeo da dobija depeše od komandanta Dinarske ćetnicke divizije, vojvode MomCiia Djujića, u kojima ovaj traži da se sve učini kako bi se njegove jedioice mogle prebaciti u Istru. Ove depeše po svom sadržaju biie su potresne. U veoma teškom stanju nalazila se Dinarska četnićka divizija, opkoljena sa svih strana od partizana i ustaša. Dimitrije Ljotić je odmah preko poslanika Nojbahera molio da se ne čine smetnje Djujićevim četnicima da dodju u Istru i da se smeste u nasoj blizini. Načeinik štaba Dinarske divizije, major Mile Kapetanović, koji se već nalazio u Bistrici, takodje sve Čini preko svojih prijatelja i veza da se omogući dolazak vojvode Djujića sa četnicima. Ovako važna stvar nije se mogla da svrši depešama i Ljotić je rešio da on lično krene do Beča. Sa sobom poveo je i mene. U Beč smo došli 10 decembra. 185


POGIBIJA U ZAGREBU Z a vreme naseg boravka u Beču Ljotić se prvo sastao sa djeneralom Nedićem i bivšim ministrom Milanom Aćimovićem, jednim od vodećih političkih ljudi djenerala Dra/e Mihajlovića. Na tom se sastanku razgovaralo šta treba činiti. Nedić je zahtevao, da ako on mora opet da obrazuje srpsku vladu, da u nju udju djeneral M ihajlović i Ljotić i po četiri ministra iz njihovih grupa kao i dva neutralca. Dimitrije Ljotić se protivio tom traženju Nedićevom, smatrajući da Draža Mihajlović ne treba da ulazi ni u kakvu kombinaciju sa Nemcima. Tek posle dva dana bili smo primljeni kod Nojbahera, u jednoj kancelariji bečkog „Rathauza'1. Kad smo ušli u sobu primetio sam da je Nojbaher zbunjen. Ponudio nas je da sednemo, zamolivši me da tacno reč po reč prevodim Ljotiću. Gledajući u Ljotića, saopštjo je da je koinandant V dobrovoljačkog puka, major Miiorad Mojić, ubijen u Zagrebu od strane ustaša. Ja sam kao zanemio i jedva sarn preveo Ljotiću ono Što je Nojbaher kazao. Nojbaher je sa stola uzeo jedan komad hartije, koji mi je pružio i rekao: ,,S a Mojićem su pobijeni i ovi dobrovoljci i četnici." Kad sam pogledao na listu, nisam bio u moći da jednu jedinu reČicu progovorim, već sam samo Ljotiću istu pružio. Kad je pročitao, dobio je onaj izraz kakav sarn primećivao na njegovom licu samo u najkritićnijim i najstrašnijirn inomentima u Srbiji. Posle nekoliko trenutaka počeo je da na glas čita imena: majori Milorad Mojić (komandant V dobrovoljačkog puka, bivši generalni sekretar „Z B O R A ", bivši srpski dobrovoljac sa Solunskog fronta i nosilac rnnogih ratnih odličja), i Milorad Lapčević (poznati četnički komandant tamnavskog Korpusa), kapetani Slavko Iiić, B. Lapčević, D. Ilić, poruČnici V . Martinović, Aleksandar Nikolić, Milovan ćosović, potporucnici č e domir Vujinović, Vlasta Milić, Desimir Babić, Vladimir Skuljić, Žarko 'Sestovic, Dušan Janez, Petar Ljubicić, 186


Nebojša Grbić, Trajko Mladenović, Boris Kvejin, Aieksandar Pcrišić, Ljuba Stefanovic, K. Zlatković, Siobodan Are/ina, Nikola Delić, D. Jakovljcvić, Drag. Radojković, Radenko Zivković; narednici Ilija Vladić, Branko Mirić; kapiar Sveta Rašković; novinar Gojko Lapćević; redovi Konstantin S. Djukić. Srecko Sasunić, Živan Cvetić, M. Petronijević, Velimir Zivin; žene Miika Lapćević, L. Mihajlović, Ga'ina Lapćević i Mila (prezime nepoznato). . . Pošto je proćitao listu, tiho reće: ,,Ne zna se koji je od koga bolji“ , prekrstio se i kazao: ,,Bog da im dušu prosti!" Nojbaher nam reće da su navedena lica pobijena u Zagrebu 7 decembra po naredbi ustaškog pukovnika, zloglasnog krvoloka Maksa Luburića. Ljotić je tražio da se leševi ovih žrtava prenesu u Sloveniju radi sahrane . .. Do toga nijb došlo. . . Na sutrašnjem sastanku Nojbaher, odmah ćim smo ušli u njegovu kancelariju, obraća se Ljotiću ovim rećima: „Danas imam da Vam javim dve Vama vrlo rađosne vesti." On je sve preduzeo da se Djujiću i njegovoj diviziji ne Ćine smetnje dolasku it Sloveniju gde se nalaze^jobrovoljci. On se nada da će u riajskorije vreme, pc) tom pitanju, dobiti povoljno rešenje. Istom prilikom Nojbaher je obavestio Ljotića da se njegovoj molbi izišlo u susret: Njegova Svetost Patrijarh Gavrilo i Episkop Nikolaj pušteni su iz koncentracionog logora u Dahau (gde su odvedenri iz Vojlovice pred nemaĆko povlaćenje iz Srbije) i sađa se nalaze u jednom mestu u Bavarskoj radi lećenja i oporavka . . . U Beću smo saznali da je 17 oktobra 1944 godine u Beću obrazovana „Srpska kancelarija“ kao neka vrsta srpskog pretstavništva na ćijem se ćelu nalazio d-r Damjan Kovaćević. Pored Kovaćevića upravu su saćinjavaii i sledeći: profesor Vladimir Vujić (prosveta); d-r Miloš Mladenović, bivši glavni urednlk „Novog Vremena“ (za radnicka pitanja); Boško Pavlović, pukovnik Srpske Državne Straže (za obaveštenja); svestenik Rada Paunović (za socijalno zbrinjavanje); d-r Ljubica Mitrović (za zdravstveno staranje)1. 187


Ovom prilikom u Beču video sam nekoliko činovnika beogradske poiicije, koji su se biii takodje javili za Srpski Dobrovoljački Korpus i spremali se za Sloveniju. Oni su mi pričali da se u Beču nalazi još jedan izvestan broj izbeglica iz Beograda, medju kojima Milorad M . Drašković sa majkom i sestrom, Brana Stranjaković, Laza Jovanović, Voja Todorović, Draško Balzareno, Marko Krstić, inz. Nikola Stanković sa ćerkama, Gena Jurišić, Voja Petrović, Milan Timotić, d-r Pešić, Nikola Pašić i drugi. Pojedine od njih i lično sam susretao ua ulici i s njima razgovarao. . . Na dan 21 decembra vratili smo sc iz Beča preko Udina u Trst, a sutradan Ljotić je imao sastanak sa slovenačkim političarima. U Bistricu smo. stigli 23, a 24 je odrzan pomen pobijenim dobrovoljcima i četnicima u Zagrebu. Pomenu je prisustvovao i vojvoda Jevdjević sa više Četnika iz njegovih jedinica.

U5TA5KI POKOLJ U KOSTAJNICI Jevdjević je neobično nestrpljiv po pitanju dolaska vojvode Momčila Djujića i stalno, kako on to ume, piše D. Ljotiću i usmeno mu govori i moii za urgiranje da se ovo pitanje što pre reši. I vojvoda Jevdjević je sve činio da vojvoda Djujić što pre dodje kod nas. Na dan 25 đecembra, Ljotić dobija depešu da je dolazak Dinarske četničke divizije omogućen. Ljotić i Jevdjević bili su vrlo radosni zbog ove vesti i odmah su rešili da krenu u susret trupama vojvode Djujića, što je i učinjeno 28 decembra. Od strane dobrovoljaca iz Bistrice u susret Djujićevim čctnicima pošao je II bataljon IV puka, pod komandom rezervnog kapetana, inz. M ilana Stojanovića. Iz Klane krenuli su u susret I i II bataljon III puka. Prvi bataljon, pod komandom. kapetana Radoslava Protića išao je pravac Jelinje-Grobnik; drugi

188


bataljon, pod komandom poručnika Dušana Glisiča, krenuo je iz Mučiča, pravac Rijeka. Sastanak izmedju četnika vojvode Djujića i dobrovoljaca i Četnika vojvode Jevdjevića bio je u ’S krljevu, 29 decembra. Susret je bio izvanredno srdačan, bratski; bilo je vrlo dirijivih scena izmedju prijatelja i rodjaka, ali se ipak najvis'e govorilo o poklanim Četnicima, ženama' i deci koji su kao ranjenici transportovani vozom, pa od strane ustaša u Kostajnici, na dan 17 deccmbra, poklani. Tu je stradalo od ustaških zločinaca 123 lica. Medju ostaiim mučeničkim zrtvama bile su i ove: Dušan Milović, Filip Gašić, MitoŠ Torbica, Miloš M andić, Momčilo Bogić, Djuro Katić, Dušan Matijević, Djordje Ivetić, Milan is'ormaz, Stevo Blanuša, Jovo Ivić, llija Vujić, Stevo Cvijetić, llija Marić, Nikola Tomić, Simo Gračanin, Stevo Kukolj, llija Cenić, Vlado Bilbija, M iloš Ninković, Ilija Dinić, Ljubo Bilbija, s'piro Travar, Kosta i Dušan Srdić, Drago Plavša, Dane, M ara i Radmila Trbojević, Simo Zdero, Lazo Dokić, Mile Matić, Sava i Nikola Jelić, Itija išeat, Petar Dinić, Pajo Veštica, Boško Arežina, Gojko Vujasinović, Zdravko Kozomara, Nikola i sin mu Stevan Savić, Jefto Savić, Djurađj Srdić itd., itd. Ovom prilikom ustaše su ubiie i studente Hrvate Cetnike: Miloša Sunaru, Vladu Vlahova i Radu Bakovića. Od pokolja spasli su se kapetan-apotekar Djuro Pejnović, Ilija Vukobrat, Nada Rakoci i d-r Ljudevit Deze sa sinom i još nekoliko lica koji su kao očevidci pričali o jezivom dogadjaju. Cetnici su nam prićali o svojim krvavim borbama sa partizanima oko Knina, kao i o borbama koje je prvi lički puk imao sa ustaŠama kod Dreznika. Po pričanju četnika bilo je oko Knina teških i krvavih borbi od 3 novembra pa sve do 3 decembra. U ovim borbama izginulo je i bilo ranjeno oko hiljadu četnika, ali su partizani-komunisti i ustaši imali daieko veće gubitke. Vojvoda Djujić, koji je uvck bio tamo gde je najveći okršaj, obilazio je sve jedinice, danju i noću. On je izdao naredjenje, da se njegovo propagandno odelenje prebaci 189


u se!o Golubić odakk je 26 novembra, po naredbi tadanjeg naćelnika štaba, majora Mijovića, prešlo na Zrmanju, na dan 29 novembra. Tu su saznali od oca Kalika da je vojvoda Djujić uhvatio radio vezu sa Jevdjevićem, a preko njega sa D. Ljotićem i da će sigurno svi oni krenuti ka Sloveniji. Četnici Dinarske divizije poćeli su se povlaeiti 1— 3 decembra od Knina ka Lici. Povlaćenje je bilo strahovito teško, stalno pod borbom. Trebalo je probiti partizanski obruć na Padjenima. Tu su Dinarci pokazali svoje junaštvo. Probiii su partizanski obruć i 5 decembra stigli su na Veliku Popinu, a odatle su produzili za Srb. Iz Srba krenuli su 6 decembra pravcern Suvaja Brotnja-Doljane-Dobro Seio-Donji Lapac, gde su se zadržali do 10 decembra. Iz Donjeg Lapca pošli su pravcem Nebljusi-Veliki i Mali SkocajiZavalje, pored Bihaća, M ali i Veiiki Baljevac. Tu su se odmoriii, pa onda krenuli pravcem Petrovo Selo-Voganu. Ovde su naišli na nabujalu Koranu, a istovrenieno i na strahovit napad ustaša. U ovim borbama mnogo su se istakli hrabri Licarii. Na đan 14 decembra kreću iz Drežnika ka Saborski, blizu Lićkih Jasenica, odakle stižu 1 decembra u mesto Giavci (Glavaci). Tu ostaju sve do 26 decembra gde su saćekali vest, preko Jevdjevićeve radio stanice da podju dalje. Iz Giavaca polaze 26 decembra pravcem Klanac-Brlog-Zuta Lokva-Prokike-Županj-DoI, gde su se zadržali do 28 kada kreću dalje preko Velebita na Krivi Put, a odatle se spuštaju u hrvatsko Primorje (Novi i Bribir). Iz Bribira polaze 29 pored Crikvenice i Bakra u Skrljevo, gde se istog dana sastaju sa Jevdjevićevim ćetnicima i dobrovoljcirna koji su im pošli u susret iz Slovenije. Sa ovim jedinicama bili su Ljotić i Jevdjevic, koji su se odmah sastali sa vojvodom Momćilom Djujićem. Iz b'krljeva Djujicevi ćetnici kreću 1 januara 1945, i preko Grobnika dolaze u Sv. Matej, mesto koje im je odredjeno za odmorište i preformiranjc. Bilo ih je oko 6.000. Poslc dugog, teškog i krvavog puta ćetnici Dinarske divizije nalaze za kraće vreme mir, da bi ranjenicima ranc izlećili, a od tifusa obolcle negovali i spasavali. 190


Ususret Draći. Cetniei Dinarske divizije marsuju ka Istri. Na čeiu vojvođa Djujic


Oboleli četnici od tifusa upućeni su u privremenu dobrovoljacku boinicu u Logatecu. Lekari, sestre, studentkinje iz patrijarhalnih srpskih domova, bolničari, sve su svi činili da obolelim četnicima pomognu i da ih spasu. Od četiri lekara, koliko ih je ova privremena dobrovoljačka bolnica imala, ubrzo su se tri razbolela od tifusa, a jedan je, d-r Vitomir-Baja Stanojević (sin poznatog pukovnika Jeremije Stanojevića), ovoj teškoj bolesti podlegao.

5RP5KA 5LOGA Od prvog sastanka izmedju D. Ljotića i M . Djujića uzajamrio poverenje i srdačnost u odnosima nisu prestajali. Sve važnije stvari oko naših nacionalnih jedinica i sva pitanja od opšteg narodnog interesa pretresana su i rešavana zajednički izmedju Ljotića, Djujića, Musickog i Jevdjevica.

S leva na desno: D. Ljotić, vojvoda Djujić, major M. Kapetanović i ppukovnik Dj. Gosić

192


Povodom Bozićnih praznika i Nove Godine, komandanti srpskih jedinica na slovenačkom tlu objavili su sledeću čestitku borcima: VOjNICi, Proslavljamo ovaj Božić daleko od svojih dragih, ali ne u tudjini. Nalazimo se medju svojom braćom Slovencima. M a koliko bile velike nevolje koje nas pritiskuju, uspravimo se, uzdignimo srca svoja i oči svoje okrenimo Gospodu koji se milostivo, pre toliko vekova, sa nebeske visine spustio medju ljude. Uzeo jc na sebe naše ljudsko telo da bi nam svima pokazao savršenog Boga i savršenog čoveka. Milostivi je Gospod, koji je toliku ljubav pokazao, izvoleo nas radi da se rodi u staji medju beslovesnim životinjama, kao i da boravi medju teškim grešnicima. On, Svemogući, kao obiČan čovek gresnicima je pomagao, s njima nežno razgovarao i na kraju od tih istih grešnika bio osudjen, mučen, ponižen, bijen i na krst razapet. Sve je to izdržalo Njegcvo čovekoljublje i milost i zbog te milosti, na sutrašnji dan, proslave Njegovog rodjenja, uzdignimo srca svoja i oslobodimo se svake tuge i bojazni. Budimo mi svi sa Njim da bi On bio s nama i pomagao nam u svakom delu našem, a najpre u svetom delu borbe naŠe, koja je uvek ista, kao i pre toliko vekova: za krst časni i slobodu zlatnu. Srpski četnici i srpski dobrovoljci, Velika je nevolja napala na nas kada smo morali napustiti naša ognjišta. Crveni komunizam, potpomognut od nekih velikih sila, iskorisćuje ovaj nesrećni rat, pa hoće da nametne svim evropskim narodima svoju vladavinu. Komunizam se bori protivu Boga, protivu Kralja, protiv Domaćina i hoće da nas uvede u najcrnje ropstvo, sirotinju i bedu, kakve čovek nikad nije video. Najstrašnija beda komunizma je duhovna beda, u kojoj se ubija svaka čovekova vera, svaka ljubav i svaka nada. Zato što zna i zato što je oduvek znao za Boga u vasioni, za Kraija u Državi i za Domaćina u Domu, 193


srpski narod se nikada ne može pomiriti sa komunizmom Danas kada ga vodi Josip Broz, zvani Tito, i kad se tolike krvave srpske ubice, koji su nas do juče ubijali, pod drugom zastavom, preko noći, prebacuju uz Tita, srpski narod ga moze primiti još manje. Naše jedinice su došle ovamo, jer uslovi borbe sa komunizmom trenutno nisu bili povoljni. Mi se uzdamo u Boga, čvrsto verujemo da će sutrašnjica biti povoljnija, te da ćemo sa Sneznika ovoga puta poći u borbu i doneti svom narođu slobodu, vratiti mu ljubljenog KraIja u Njegovo gnezdo i na Njegov presto. Oćekujući to vreme, preko svih teškoća i muka, pozivamo sve vas i vaše starešine da, rame uz rame, kao rodjena braća, pođ našim zastavama, a S V E R O M U B O G A Z A K R A LJA I O TAD ŽBIN U , ti bratskoj slovenaČkoj zemlji sačekate taj čas. Ako svojirn čojstvom i junaštvom zasluzimo, Bog će blagosloviti naše delo. Mi verujemo da će tako biti, i u bratskoj slozi danas sve vas pozdravljamo divnim i punim snage hrišćanskim pozdravom: Mir Božji — Hristos se rodi! Komandant Srpskog Dobrovoljačkog Korpusa brigadni djeneral Kosta M. Mušicki ' Komandant Srpske Dinarske četničke divizije Vojvoda Momčilo Djujić Komandant četničkih odreda Like Vojvoda Dobrosav Jevdjević Odnosi izmedju ćetničkih i dobrovoljačkih jedinica u Sloveniji i Istri bili su srdačni, bratski. Držane su zajedničke manifestacije, proslave, pomeni, krsne slave, priredbe, zajednički kursevi, itd. Vojvoda Jevdjević svakodnevno je preko svoje radio stanice obaveštavao'djenerala Dražu Mihajlovića o situa-

194


ciji. Po dogovoru s Ljotieem i Djujicem, Jevdjević je javio djenerald Mihajloviću da bi k njemu pošla jedna delegacija radi dogovora o daljem radu. Djeneral Mihajlovic ovo je odmah prihvatio i tražilo da delegacija dodje što pre k njemu.

AKO 5E ISKRCAJU AN6L0AMERIKANCI . . . Ovih dana je djeneral GloboČnik iz Trsta pozvao Ljotića, Djujića i Jevdjevića i postavio im pitanje: ,,Gospodo, po našim obaveštenjima Angloamerikanci će se iskrcati ovde na Jadranu i hteo bih da čujem vaše miš-* Ijenje po tome." Uzeo je reč Ljotić i Globočniku objasnio, da se on još u Beogradu po tom pitanju lzjasnio i da je njegov uslov bio da se srpske oružane snage ne mogu niukom slučaju upotrebiti za borbu protiv Angloamerikanaca, jer su to naši saveznici. Pod tim usiovima i došlo se u Sloveniju. Ljotić je doslovno izjavio: „Vam a je poznato da izmedju naše zemlje i Angloamerikanaca postoji savez koji nas obavezuje. Mi se možemo tući jedino protivu partizana-komunista, a nikako protivu Angloamerikanaca. Mi ’se čak ne možemo tući ni protiv sovjetskih trupa, jer ni sa njiina naša zemlja nije u ratu. Ako se Angloamerikanci ovde iskrcaju, mi ćemo se povuci u brda i pridružiti im se čim za to dobijemo mogućnosti." ,,Pa to znači, rekao je general Globočnik, da nam vi u ledja pucate!" Ljotić je odgovorio: ,,Dok se saveznicima ne prikljućimo, možete biti sigurni da vam u ledja pucati nećemo. Srpski vojnik nikada nijednog svog neprijatelja nije napadao mučki u ledja . . . “

195


LJOTIC — DJUJIC -

PREZELJ

Posrcdstvom vojvode Djujića, Ljotić se sastaje sa djeneralštabnim pukovnikom Ivanom Prezeljom, koji je bio komandant ćetnika u Sloveniji i koga je djeneral Mihajlović unapredio u ćin djenerala i postavio za komandanta SlovenaĆke armije. Prezelj je imao pseudonim djeneral Andrej. (Prema novoj Uredbi djenerala Draze M ihajlovića, Komandant Hrvatske armije imao se potpisivati „Djenera! Gubac“ , Komandant Slovenačke armije da se potpisuje „Djeneral Andrej", a Komandant grupe muslimanskih korpusa da se potpisuje „Djeneral Djerdjelez“ .) Sastanak izinedju Ljotića, vojvode Djujica i djenerala Andreja održan je u Ljubljani. Na sastanku je došlo do potpunog sporazuma o zajedniČkom radu. Dimitrije Ljotić je smatrao da djeneral Andrej, kao Slovenac i komandant Slovenačke arrnije, u danom momentu treba da se pojavi progiasom pred slovenački narod, primi komandu svih jedinica, a na osnovu prethodnog sporazuma sa slovenačkim političarima. Na dan 26 decembra 19M stiže u Bohinjsku Bistricu Artileriski divizion Srpskog Dobrovoljačkog Korpusa, pod komandom kapetana Momčila Djorđjevića. Artileriski divizion se povlačio iz Kragujevca preko Kraljeva, čačk a , Požege, Ififica, Višegrada, Bosne, Hrvatske do Slovenije. Sa ovom dobrovoljačkom jedinicom došlo je više četnika i nesto pripadnika Srpske Državne Stra¥e. Sredinom (15) januara dolazi Ratko Parežanin sa svojom grupom u Sloveniju, stiže u Ilirsku Bistricu i o svom putu opširno referiše Ljotiću. Radio stanica Ratka Parežanina, koju je nosio sa svojom grupom, nije mogla da funkcioniše i s njime komanda korpusa nije imala skoro ćetiri mešeca nikakve veze. Niemu se mogao da javi pre-

196


Spomenica Dinarske ÄŒetnieke Divizije


ko jedne četničke radio stanice iz Sandžaka, a-preko vojvode Pavla DjuriŠića, major iVvilorad Mojić, koji mu je poručio da on kreće preko Bosne za Sioveniju. To je bilo negde pred kraj 1944 godine.

IZVESTAJ SA PUTA U CRNU GORU Evo ovde nekoliko momenata iz izveštaja Ratka Parežanina Dimitriju Ljotiću: „Probijanje do vojvode Pavla Djurišića, ćiji je štab tada bio u Podgorici, bilo je skopčano sa mnogim teškoćama. Od Beograda do Kraljeva putovalo se sa odredima Nikole Kalabića. Oni su predlagali da ostanemo s njima. U ReSkoj smo se nasli sa grupom crnogorskili ćetnika sa kojom je bio i brat vojvode Pavla. Oni su nam govorili da je naš put »a Podgoricu više nego ludost, da je nemoguć, da znaći pogibiju i da bi trebalo da ostanemo na terenu Sandžaka. Ove njihove reči pokolebale su Pavlove oficire za vezu kao i profesora M. Bandovića, koji je takodje s nama bio pošao iz Beograda; i oni su orjlučili da ostanu u Raškoj, a mi smo posli daIje. U Zvečanu smo naišli na prvu veliku nepriliku. Arnauti su hteli da nas pohvataju i likvidiraju. Samo zahvaljujući velikoj umešnosti pošlo nam je za rukom da produžimo put i da predjemo preko Prizrena, Kuksa, Puke do Skadra, a odatle preko Skadarskog jezera do Plavnice, Zete i Podgoricc. Vojvoda Djurišić je tada ležao u bolnici ranjen, pre nekoliko dana, na crnogorsko-albanskoj granici od komunista. Primio nas je srdačno i odredio nam je boraviš'te u selu Donja Gorica pored Podgorice. Podgorica je za celo vreme našeg boravka bila skoro svakodnevno bombardovana od strane anglo-americke avijacije. Objasnili smo Paviu cilj našeg dolaska i saopštili mu Ljotićeve poruke. 198

o


Vojvoda Pavle Djurišić (1), sa svojim komandantima Brankom DjuraŠkovićetn (2), Radomanom Rajlićem (3) i našelnikom štaba Dušanom flrsovićem ('l) i i


Vojvoda Pavle nije bio nacisto s time šta treba da radi. Imao je nekoliko planova. Jedan je bio: ostati na terenu i saćekati engleske trupe za koje se verovaio da će se iskrcati na Jadranu, u prvom redu u Boki Kotorskoj i Dubrovniku. Govorilo se da su se već izvesne engieske jedinice, pod komandom Grinvuda, iskrcale na našim južnim obalama, da gone Nemce, da razoružavaju partizane i da saradjuju sa četnicima. Ove su vesti unosile najveće odusevljenje u redove Pavlovih četnika i naroda Crne Gore koji je očekivao spas i oslobodjenje od flngloamerikanaca. Kasnije je nastupilo razočaranje kad se čulo da u blizmi NikSića, koji su drzali komunisti, postoji jedna engleska artileriska baterija, ali koja pomaže partizane. U momentima kada bi se javljala sumnja da će Englezi, ako se iskrcaju na našim obalama, pomagati komuniste a ne četnike (ova sumnja bila je vrlo retka, ier je vera u Engleze bila izvanredno čvrsta), Pavle je mislio da je najbolje ići preko flrbanije u Grčku, gde su već bile na dnevnom redu čarke izmedju grčkih komunista i nacionalista koje su pomagali Englezi. Vojvoda Djurišić je smatrao da je važno Što pre doći u kontakt sa Englezima i objasnjti im borbu i stav naroda protiv komunista. Još na nekoliko dana pre našcg dolaska, Pavle je bio poslao jednu delegaciju, sa Jevremom Saulićem na čelu, da predju preko Jadrana i da u Italiji uhvati veze sa Angloamerikancima. Ova je delegacija teško postradala od nemačke obalske artiierije. Poginuo je lično Jevrem Saulić sa još nekolicinom iz pratnje, a teško je bio ranjen Pavlov načelnik štaba, kapetan Dušan Arsović. Odmah po našem dolasku, vojvoda Pavle odredio je drugu delegaciju u kojoj su se rialazili Dušan Vlahović, kapetan Jakov Jovović, Dušan Kapa i drugi. (Ovi su srećno prešli do Italije, ali su tamo bili zatvoreni od Britanaca i svoju misiju nisu mogli da izvrše.) Već u toku meseca novembra, iz Vrhovne Komande su Pavlu stizali telegrami u kojima se naredjivalo, da 200


vojvoda Pavle s vojskom krene put Sandzaka i Bosne, gde je trebalo, po tim depešama, da se izvrši koncentracija svih nacionalnih snaga za borbu protiv komunista. Ranija obaveštenja, koja je vojvoda Pavle Djurišic dobijao, bila su, da će sve jedinice iz Srbije i drugih krajeva doći u Crnu Goru, pa su stoga bi!e vršene izvesne pripreme. Vojvoda Pavle Djurišić je u vezi s time računao da će i dobrovoljci doći u Crnu Goru i mi smo bili prvi koji smo mu doneli vest da dobrovoljci neće doći i objasniii mu razloge zbog kojih Dimitrije Ljotić smatra da je bolje da sc sve nacionalne jedinice skupe u Sloveniji, a ne u Crnoj Gori. Pos!e borbi oko Cetinja i u Cetinju u kojima je grupa dobrovoliaca učestvovala kao prva četa Pavlovog .štabnog bataljona, u borbama koje su imale za cilj da deblokiraju jedan četnički bataljon iz komunističkoa obruča, vojvoda Djurišić je naredio 5 decembra pokret u pravcu Sandžaka i Bosne. L1 ovom povlačenju nisu učestvovale samo borbene jedinice Veliki broj naroda, ljudi, žena i dece, na čelu sa Mitropolitom Joanikijem, većim brojem sveštenika, političara, visokih državnih slu^benika, javnih radnika i drugih uglednih gradskih i seoskih domaćina, krenuo je ovim teškim i mnogo opasnim'-'putem u neizvesnost. Mnogi su verovali da će na teritoriji Sandžaka i Istocne Bosne crnogorske četničke snage biti prihvaćene, obskrbljene i reorganizovanc za dalje borbe. Mi smo stalno vojvodi Pavlu govorili, pridržavajući se striktno onog Što nam je rečeno u Beogradu, da se sve to može jedino uspešno izvršiti na terenu Slovenije i Istre gde su se već nalazile, pored dobrovoljaca, i izvesne četničke snage. Vojvoda Djurišić je mislio da to nije dobro i da je cak i Ljotić pcgrešio što je pošao u Sloveniju! Sa vojvodom Pavlom smo se oprostili u Prijepolju. Rastanak je bio tužan. Višemesečni boravak kraj njega i njegovih istinski junaćkih boraca učinio je, da 'su naši odnosi bili više nego bratski. Mi smo sve sa svoje strane činili, svuda gde smo mog!i, da svojim skromnim snagama pomognemo vojvodi Pavlu u njegovim nastojanji201


ma đa spase narod. Mi smo bili spremni da idemo sa vojvodom Paviom i preko flrbanije u Grčku, rekli smo mu u Prijepoiju da ćemo ostati s njime i u Bosni, ako on smatra da je to potrebno i da mu nešto još možemo pomoći. On nam je rekao da idemo u svoju bazu, zabvalio nam se na svemu i zamoiio nas da i iz Siovenije, ako tamo srećno dodjemo, na svaki način s njime uspostavimo vezu. U blizini Belog Brda, na putu Priboj-Dobrun, videli smo se poslednji put sa Pavlovim adjutantom, kapetanom Radovićem, preko kojeg smo još jednom i pismeno izrazili naše mišljenje u pogledu koncentracije nacionalnili snaga u Sloveniji. Uz neprestanu opasnost od ustaških napada, stigli smo u Siavonski Brod gde smo saznaii za pogibiju majora Miiorada Mojića i drugova. Odatle smo uz stostruku opreznost uspeli da dodjemo do Postojne 15 januara 1945 godine.“ U prvoj poiovini meseca februara počele su da stižu prek« Djujićeve radio stanice depeše vojvode Pavla Djurišića u kojima moli Nedića i Ljotića da učine sve Što mogu kako bi se mogao đa što pre prebaci sa vojskom i narodom iz Bosne u Slovenačku. Medju prvim depešama, u kojima je tračio intervenciju za prolaz do Slovenije, stigla je jedna depeša (isto preko Djujića), za Parežanina u kojoj mu Djurišić ka^e: „čestitam ti na proiazu. čuo sam bio da si negde kod Sarajeva izgubio glavu i ti i tvoji. Svi smo bili zabrinuti. Sada saznajem od Djujića da si sretno stigao. Napisao sam Djujiću jednu depešu. Neka ti je pokaže i ti preduzmi sve. Tebe svi mnogo pozdravljaju. SrdaČan pozdrav Pavle.“

KONCENTRACIJA II SLOVENIJI llirska Bistrica i Postojna, u kojima su se i oko kojih su se nalazile već brojne jedinice srpskili dobrovoljaca i četnika sve su više postajale privlačne tačke za mnoge 202


6

naše nacionalne Ijude i borce koji su tražili skloništa i uporišta. Iz dana u dan pristizali su pojedinci i grupe iz raznili krajeva jugoslavije, a isto tako iz područja flustrije i Nemačke. Medju ovima su bili četnici, zaostali dobrovoljci, pripadnici Državne i Granične Straže,. zarobljenici iz logora u Nemačkoj, radnici koji su bili za vreme okupacije prinudno odvodjeni na rad u Nemačku, itd. Stigavši u ove baze, oni su se po svojoj volji prijavljivali bilo dobrovoljačkoj bilo Četničkim komandama i bivali rasporedjivani. Nekoliko hiljada ovako je stiglo do Postojne i Bistrice. Ova koncentracija srpskib i jugoslovenskih snaga bila je trn u oku ne samo partizanima-komunistima, več i Paveliću i njegovim ustašima i oni su na razne načine pokušavali da je spreče i rasture. Komunisti su vršili veliku propagandu protiv pribiranja nacionalista u ovim krajevima, nastojali su da domaći živalj odvoje od njih, ali u tome nisu imali uspeha. Dobrovojjci i četnici Živeli su vrlo dobro sa stanovništvom ovog kraja i medjusobno su se pomagali. O praznicima priredjivane su priredbe za malu slovenačku decu koja su tim zgodama dobijala Kraljeve slike, koje su deca sa velikom radošću primala i sa naročitom Ijubavlju čuvala. Kad im nije donosila uspeha propaganda, komunisti su pokušavali da vrše napade, prepade, obicno mučke, na nacionalne jedinice, a docnije na njih vršena su i ćešća bombardovanja. Partizani-komunisti nisu imali nikakvog značajnijeg uspeha. Njihove su snage bile ovde isuviše slabe u svakom pogledu, a da bi se mogle ozbiljnije da poncsu sa prekaljenim četničkim i dobrovoljatkim borcima. . . Pavelić je pokuš'avao da intrigama i optužbama onemogući nacionalnu koncentraciju u ovom kraju, jer se on te koncentracije mnogo plašio. Stražari su imali veoma velike gubitke na putu preko Sandžaka do Bosne, kao i u samoj Bosni. Padale su žrtve u borbama sa partizanima, od bombardovanja i od tifusa. Ostaci stražara — njih oko 1.600 (oficira, podoficira, kaplara i vojnika) — rešili su da napuste 203


Bosnu. Došli su iznureni, bolesni u Beč, gde ih je, iakodje, dosta stradalo od bombardovanja i tifusa (pored ostalih umro je u Beču i načelnik Staba, generalštabni major Danilo Stojanović). Iz Beča, posle izvgsnog vremena, došli su u Postojnu i Bistricu, gđe su nasli odmorišta i skloništa. Pre toga pukovnik Vojislav R. Petrović, potpukovnici Petar M . Pavasović i Dragutin čečević, i majori M iodrag 2. Djulaković i Savo Djuranović u ime viših oficira bivše Srpske Državne Stra¥e uputili su iz Beča pismo Dimitriju Ljotiću, u kome ga obaveštavaju da se jedna veća grupa od 83 oficira i 600 vojnika prijavilo za stupanje u Srpski Dobrovoljački Korpus; Oni mole Ljotića da iin omogući što brži dolazak u Sloveniju. Medju više stotina oficira i vojnika nalazili su se: pukovnici Brana Ž.ivković, Sreten Stranjaković4 Voja Petrović, Ivan Tkalčević, Budimir Martinović; potpukovnici Petar Pavasović, Branko Malešević, M irkoStanković, Miodrag Tojić, Dragutin čecević, Mihajlo Sekulić, Petar Stanković, Hranislav Djordjević, Milosavljević; majori Sotir Stanković, Stojan Matović, Živadin Ivanović, Savo Djuranović, Miodrag Jonić, Petar Martinović, Velja Popović, Milosav flnastasijević, Jovan Djordjević, Laza Petrović, Lazar Janić, LjubiŠa Djordjević, Bora Jovanović, Mićun Pavićević, Aleksandar Stikić, Blagoje M ilić, Dragiša Jevtić, Milenko Solarić, Milutin Ristić, Stevan Djačić, Miodrag Đjulaković; kapetani Krsta Bulatović, Miodrag Radotić, Nikola Marković, Bogosav Stojanović, Nikola Kordić, Tihomir Mihajlović, Stevan Pajić, Stojan Mihajlović, Lazar Ristić, Vukovojac, Branko Bosanac, Lazar Dokić, Bogosav Mandić, Kosta HadžiPopović, Dragoljub Mančić, Živojin Kocić, 2. M agazinović, 2. Damnjanović, Nikola Jovanović, Milan 8'uput, Djordje Karakušević; poručnik Miroslav Branković, itd. Najveći deo pripadnika Srpske Državne i Granične Straže stupio je u Srpski Dobrovoljački Korpus. Jedan manji broj, medju kojima djeneral Stevan Radovanović (prvi komandant žandarmerije pod okupacijom), Djoka Djordjević (okružni načelnik u Kraljevu za vreme oku-

204


Djenera! Kosta Mušicki sa oficirima Srpske Drzavne Straze prilikom njihovog stupanja u Srpski Dobrovoljački Korpus


pacije), pukovnik Pogaćar (komandant Srpske Granićne Straže), major Lav Skodiar i drugi, ostali su u BeĆu. Iz zarobljenićkih logora u Nemaćkoj došle su dve manje grupe oficira, jedna na čelu sa sudskim potpukovnikom čedom Živanovićem, a druga na čelu sa majorom Ignjatijem Radakovićem.

ODLAZAK U 5TAB DJENERALA MIHAJLOVICA Na dan 28 februara, 1945, pošla je iz Bistrice u Bosnu kod djenerala D. Mihajlovića sledeća dclegacija: djenerai Matija Parac, komandant Hrvatske armije u sastavu Kraljevske jugoslavenske vojske u Otadžbini; major Miie Kapetanović, načeinik štaba Dinarske četnicke divizije; major V asa Marović u ime četničke grupe vojvode Dobrosava Jevdjevića i pisac ovih redova u ime Srpskog Dobrovoljačkog Korpusa. Docnije su nam se priključili Milan Aćimović, bivši ministar, major Ivan Pavlović, bivsi četnički komandant Beograda i rezervni major Jovan-Joca Naiević iz bivše č'etničke komanđe Beograda. Sa Miianom Aćimovićem i ostalim članovima posetio sam Vladiku Nikoiaja. Tom prilikom od našeg uvaženog EpiskoDa žičkog đobiii smo krstiće, a ja sani dobio i slavsku ikonu. Toga dana bili smovgosti ToŠe Miletića: Viadika Nikoiaj, Milan Aćimović, Draga Jefremović, industrijalac, i ja. Viadika je Aćimovića i mene blagoslovio i zaželeo nam srećan put. Pri rastanku od Vladike Nikoiaja dobio sam svojeručno napisan „M aii bogomoijački Karion Gospođu i Spasu našemu Isusu Hristu" koji šalje ,,na blagoslovenie bratu Dimitriju" (Ljotiću), sa prirnedbom: „O vo je moj jedini odgovor na iepo pismo brata Dimitrija. .

206


Pošto se pokazalo da cela grupa ne moze da nastavi put za Bosnu, dogovorili smo se da produže: Milan Aćimović, Ivan Pavlović, Jovan-Joca Nalević i BoŠko Kostić, a da ostanu Matija Parac, Mile Kapetanović i Vasa Marović. Ova trojica predala su meni sve poruke i pisma što su ima)i za djenerala Dražu Mihajlovića.

SASTANAK SA DJENERALOM MIHAJLOVIĆEM U Rudanku, u Bosni, stigli smo 15 marta. Četnički potpukovnik Sergije Živanović dao nam je svog čoveka koji nas je odveo u štab Nikole Kalabića. Na nekoliko kilometara ispred Kalabićevog štaba naišli smo na jedno veće, sveže groblje. Upitah pratioca, čije je to grobije, našto mi on odgovori: „N aše, srpsko. Tu su sahranjeni četnici i izbeglice. Kod nas vlada tifus i mnoge je već dosad pokosio.'1 čim su javili Kalabiću da smo stigli, odmah je dosao i 'sa svima se srdačno pozdravio. Zamolio nas je da malo sačekamo, a on je sa Aćimovićem ušao u jednu kućicu, odakle je posle nekoliko minuta izašao i rekao mi: „Gospodin ministar i svi komandanti kod merfe su u štabu na konferenciji. Gospodin ministar vas poziva da dodjete." Odmah sam pošao sa Kalabićem i ušao u prostoriju, gde se održavao sastanak. Primetivši djenerala Dra2u Mihajlovića, koji se digao, prišao sam mu i rekao: . „Gospodine Ministre, dolazim iz Slovenije kao deleg a t Srpskog Dobrovoljačkog Korpusa, a donosim Vam takodje pisma i poruke djenerala Parca i vojvoda Jevdjevića i Djujića. Sa mnom su bili pošli, kao što Vam je poznato, djeneral Parac i majori Kapetanović i Marović. Oni su morali da ostanu; razloge će Vam g. ministar Aćimović objasniti." 207


Djenera! Mihajlović je odgovorio: ,,Dobro nam dosli, gospodine Kostiću!" Pruzio mi je ruku i pretstavio me ostaloj gospodi. Sa pukovnikom Ljubom JovanovićemPatkom i potpukovnikom Sinišom Ocokoljićem-Pazarcem, s kojima sam se od ranije poznavao, poljubio sam se. Rukovao sam se i upoznao sa svima ostalima kojc dotad nisam poznavao. Djeneral Mihajlović potom mi poriudi da seđnem i rece: ,,Ja sam V as odavno oćekivao. Sta nam dobro donosite?“ Pred svima prisutnima, medju kojima su bili Dragutin Keserović, Nikola Kalabić, Ljuba Jovanović, Dragoslav Raćić, Siniša Ocokoljio-Pazarac, Voja Tufegdzić i drugi, odgovorio sam. „Gospodine Ministre, imam nalog da Vam sve stvari izložim nasamo, ali, ako Vi lite, ja ću odmah početi sa izlaganjem.“ Na ovo je ministar Aćimović rekao: „Gospodine M inistre, dozvolite da Vam prvo ja iznesem neke stvari.“ Draža je odgovorio: „M olim , izvolite!“ Milan Aćimović je poćeo sa rečima: „Gospodine Ministre i draga braćo, kao što vam je, svakako, poznato, ja sam imao nekoliko sastanaka sa djencralom Milanom Nedićem i Dimitrijem Ljotićem. Mogu vam reći da rnnogo žalirn što nisam ranije tako dobro poznavao Ljotića, jer, verujte mi, to je veliki Srbin i patriota. Ja sam se tek sada uverio koliko mu je stalo do sporazuma nacionaiista i koliko je štitio V aše interese, gospodine Ministre, i ostalih Četnika. Docnije ću Vam , gospodine Ministre, ispriČati mnoge detalje, pa ćete onda sve znati.“ Izvadio je jedno pismo i predao ga djeneralu Mihajloviću sa rečima: „Gospodine Ministre, ovo je pismo Dimitrija Ljotića za Vas i iz njega ćete videti kakav je Ljotić.“ Poslc ovih reči M . Aćimovića, upao sam u razgovor i rekao: „Gospodine Ministre, Vama je poznato koliko je- Ljotić i u Srbiji radio da dodje do sporazuma. Velika jc šteta što se bar prosle godine niste mogli sastati na

208


Ravtioj Gori. Dimitrije Ljotić želi da se definitivno objedinjenje svih nacionalnih snaga bar sada izvrši i da Vi preuzmete komandu svih nacionalnih jeđinica . . . “ Kad sam ovo rekao, primetio sam radost kod sviju prisutnih. U istom trenutku ušao je u sobu vojvoda Petar Baćević i prilazeći djeneralu DraŽi Mihajioviću rekao: „Izvinite, ja sam odocnio." Na ovo djeneral Mihajlović odvrati: „NiŠta, Pero, da te upoznam sa g. Kostićem.“ Baćević se na to okrenu k meni, a ja rekoh: „Gospodine Ministre, nas dvojica se odavno poznajemo." (Upoznali smo se u jesen 1941 kad je bio šef kabineta ministra poljoprivrede d-r Miloša Radosavljevića). Na ovo Baćević odgovori: „Bolje je da se ne poznajemo. Da li ste V i ono bili Ljotićev sekretar?" Na to će djeneral D. Mihajlović: „Pero, g. Kostić je naš prijateij, naš gost, došao je po jednoj važnoj stvari i ovde si se zaleteo." Baćević ćuvši ovo reće: „Rdjavo ste me razumeli, gospodine ministre. Znam ja ko je g. Kostić. Mislio sam, da je bolje da se pod ovim prilikama nismo sreli.“ Raćić je dodao: „Ovde si, Pero, mnogo pogrešio i da se izviniš!“ . . . Baćević mi pridje, pruži ruku i reće mi: „Kako ste mi, dragi Kostiću. Ne ljutite se na mene.“ Uzbudjen odgovorio sam: ,,Ja Vas ovako nikad ne bih dočekao. Ne ijutim se, ali pošto me pojedina gospoda izbliže ne poznaju, dozvotite, gospodine ministre, da izvesne stvari objasnim." Djenerai Draža Mihajiović reče: „Pero, dosta si vešt diplomata i dobro si' okrenuo stvar, aii si ovde pogrešio. Samo ti gospodin Kostić neće uzeti za zlo i nadam se da je ova stvar likvidirana." KlimnuvŠi glavom, rekoh: ,,S moje strane da!“ Baćević koji je stajao pored mene stavi mi ruku na rame: ,,Vi se ne ljutite." Djeneral Mihajiović, kazavši nam da sednenio, reče: „Pratim ja VaŠ rad, gospodine Kostiću, od samog pocetka. Naročito u stopu sam Vam pratio putovanja u i+

209


Tursku i mogu Vam rcći u imc mojc i mojih komandanata: Hvala Vam na s v c r n u ...'1 Zahvalih se rekavsi: „Gospodine Ministre, vcrujte da tu moje zasluge ncma mnogo. Sve što sam radio, činio sam po direktivama i uputstvima Milana Nedića i Dimitrija Ljotića. Jer ja sam bio njihov kurir, delegat i tumaČ njihovih misli." U tom ulazi jedan oficir koji je tražio dozvolu da kola s konjima prebace neke ranjenikc. DobivŠi odobrenje, odmah je izašao. Djeneral Draža Mihajlović ustade i reče: „Gospodo, za danas smo završili. Još malo ću nešto razgovarati sa doktorom u pogleđu saniteta. . . “ Milan Aćimović mu reče da smo doneli medikamente i serum protiv pegavca, a -ja dodadoh da donosim od vojvoda Momčila Djujića i Dobroslava Jevdjevića neke poklone. flćimović reče đalje, da ima i jedan paket od kapetana Budimira Nikića koji je, kako reče, mnogim ćetniđma učinio dobra, a i njemu je uvek bio na ruci. Ncko od komandanata reče: „Nikić! S njime sam imao jednu borbu." Na ovo Draža reče: „Napravili ste j a invalidom, pa nećete valjda jos i dušu da mu uzmete." Na to će onaj komandant: ,,Ja nisam ništa ružno mislio, ali, eto, kažem da sam se jednom tukao s njime, a sada nam toliko vrcdi." Račić iz svoga baritona dobaci: ,,Ja sam sc protivu dobrovoljaca ponekad borio. Priznajem, žao mi je. Jesu oni dobri borci i da znate, Gospođine Ministre, ovo što sada Čuh o jedinstvu daje rni snage da se joŠ žešće borim. U zajednici ćemo imati mnogo više uspeha."

U ŠTABU DJENERALA MIHAJLOVIĆA PoŠto je djeneral Mihajlović izdao još neka kratka naredjenja i završio razgovor sa šefom saniteta, mi se pešice uputismo ka štabu djenerala Draže Mihajlovića, koji se nalazio u mestu Dugo Polje. Napred smo iŠli dje210


neral Mihajlović, Miian Acimović i ja. Usput sam detaljno izneo rad Ljotićev i njegove poruke. Ljotić misli i prediaze ovo: Svi jugoslovenski nacionalisti treba da se koncentrišu u Slovenaćkoj i Istri. Po Ljotićevoj zamisli tu će se održati odlučna bitka izmedju nacionalista i partizanakoinunista. M i nacionalisti ne smemo dozvoliti da Tito osvoji Sloveniju. Ona, naprotiv, mora ostati u rukama naciorialista. On je sa Slovencima već postigao sporazum i oni su obrazovaii Nacionalni Komitet koji će progiasiti slobodnu federativnu jedinicu Kraljevine Jugoslavije — Sioveniju — koja ne priznaje Tita nego Kralja Petra II. Nacionaini Komiteti Istre i Primorja objaviće svoje priključenje federativnoj jedinici Sloveniji u sastavu Kraljevine Jugoslavije. U danom trenutku pozvaće se Kralj Petar II da dodje u Sloveniju i preuzme svoju kraljevsku vlast. Sve nacionalne snage irnaju se staviti pod komandu djenerala Andreja,'(I. Prezelja). Na ovo je pristao i djeneral Rupnik. Ovo iz političkih i taktiČkih razloga. Ljotić moli djenerala Mihajlovića da sa celokupnom svojom vojskom dodje u Sioveniju i da on lično vodi operacije i izdaje potrebna naredjenja. Na ovo su i Slovenci pristali. U danom trenutku, slovenački Nacionalni Komitet traziće od Anglo-amerikanaca da se sovjetskim i Titovirn trupama rie dozvoii ulazak u Sloveniju, pošto je 90<yo naroda protivu partizana, i zamotiće da anglo-američke trupe kao savezničke udju u SIoveniju. U Sloveniji treba onda izvršiti plebiscit pod medjunarodnom kontrolom na kome bi narod slobodriom voljom izrazio svoja raspoioženja. U Sioveniji ima naoružanih što Srba, što Slovenaca oko 35 hiljada. Ako se izvrši brza mobilizacija, ovoin broju se može dodati još oko 30.000 novih vojnika, Slovenaca i Istrana. A kad bi i DraŽa došao sa svojoin vojskonr, koja u to vreme broji oko 25.000, onda bi se u Sloveniji stvorila jedna jaka armija od blizu 100.000. 'S'to se tiće Trsta, Ljotić smatra da ga treba proglasiti slobodnim gradom, a docnije poraditi kod saveznika da se prikljući Kraljevini Jugoslaviji. Dalje, po Ljotićevom planu, nase trupe mou*

211


raju odmah zauzeti sve nemačke magacine sa hranom i municijom. Isto tako sva slovenačka industrija, koja je bila korišćena za nemačko naoruzanje, ima da nastavi rad u našu korist. U Slovenačkoj ima i nešto nerriačkih bornih kola i tenkova. U danom trenutku i ovo treba da predje u ruke nađonalnih jedinica. . . U dogovoru sa djeneralom Parcem, vojvodama Djujićem i Jevdjevićem, baš uoči mog polaska, upućeni su Borivoje Gavrilović, novinar, načelnik Štaba Hrvatske armije i student Milorad Iiić da predju preko fronta u Italiji i da dodju u kontakt sa Anglo-flmerikancima. O tome je djeneral Mihajlović već preko radio stanice obavešten. Kad sam spomenuo ova dva imena, djeneral Draza Mihajlović mi je rekao: ,,D a, obvesten sam, samo ne poznajem Ilića.“ Po Ljotićevom mišljenju Nemci će moći da izdrze još najviše dva tri meseca, pa stoga treba najhitnije sve učiniti da se prednji plan ostvari. . . U ovom razgovoru stigli smo u Štab djenerala Mihajlovića. Jedan deo puta, otprilike polovinu, prešli smo na konjima. U Štabu smo zatekli djenerale Miroslava Trifunovića i Miodraga Damjanovića. Kad smo usli u štab, okrete se prema meni djeneral Draža ALihajlović i reče mi: ,,V i ste sigurno gladni.“ Zapita svoju okolinu, da li je nešto spremno za večeru. DobivŠi odgovor da ima, naredi da se odmah donese. Za trpezu smo seli djeneral Mihajlović, Trifunović, Damjanović, Milan Aćimović, Iva Paviović, Joca Nalevio l ja. Većera se sastojala za sve skupa od oko jednog kilograma pecenog mesa i crnog hleba. Draža nas je sve poslužio i na kraju je ostalo jcđno malo parće, a on je stalno njirne ntidio Aćimovića i mene, mada ga je okolina terala da on to uzm e. . . Kako u tom trenutku donesoše naše stvari, ja sam odmah svc što je bilo namenjeno za djenerala Mihajlovića predao. On je uzeo jednu flašu konjaka, koju mu je poslao Djujić, otvorio je i rekao: ,,Sa vašim poklonirna da vas počastim." Kad je djeneral Trifunović primetio 212


paket ša šećerom, koji je poslao Jevdjević, reće: „Fina stvar, bar ćemo sad da kuvamo kavu!“ Na ovo DraZa odvrati: ,,Ne, to odmah da se ujutro posalje bolesnici ma. . Ja na to rekoh, da sam doneo i dva kilograma saharina, a i flćimović je doneo izvesnu koiićinu. Na to će, opet, Trifunović: „Dobro, da bar kavu kuvamo sa saharinom!" Draža brzo uzvrati Trifunoviću: ,,I to da se pošalje bolesnicima!. . Z a vreme većere vodio se razgovor o prilikama u Sloveniji z a što su se svi živo interesovali. Oko 2 sata posle poia noći, Draža predlo^i da se maio odmorimo, a ujutro u 8 sati da se ponovo nadjemo radi daljeg razgovora. Meni se obrati djeneral M . Damjanović rećima: „V aša je ,viia‘ pored moje. Izvolite da Vam pokažem put.“ NaiŠli smo pored jedne vatre i od granja napravljene nastrešice. Damjanović mi reće: „O vo je moja .vila', a ono tamo što vidite, ovu prvu vatru, tamo ćete biti smešteni V i i g. flćimović.“ Potpukovnik žika flndrić (koji je do avgusta meseca 1944 godine bio naćelnik organizaciskog odeijenja Nedićeve Nacionalne siužbe rada) nas je otpratio do te „vile", gde smo zatekli pukovnika Jovanovića, Šefa šifre, sa još nekoliko oficira. Kako nisam imao sobom nijedno ćebe, dobih jedno od pukovnika Jovanovića, a flćimović mi predloži da njegovo ćebe prostremo na zemlju pored vatre, a ovim dobijenim od Jovanovića da se pokrijemo, jer tako će nam biti toDliie. Legao sam obućenj mada sam bio mnogo umoran, nisam zaspao, stalno razmišljajući o onom što sam video i ćuo, a najviše o djeneraiu Draži Mihajloviću. Mnogo sarri žalio što se mnogo ranije nije sastao sa Ljotićem, jer bi se onda naša nacionalna stvar razvijala sasvim drukćije. Moram da kažem da dobar deo njegove najuže okoline nije na mene ostavio ni izbliza povoljan utisak. Ućinili su mi se sitni ljudi koji žude za vlaŠću, dok su prema djeneralu Mihajloviću isuviše servilni. Sutradan, 16 marta, digao sam se rano i na obližnjem potoku umio i obrijao. Dok su me poznanici zadirkivali 215


radi brijanjd, kojc mnogi od njih nisu cesto praktikovali, cuo sam u blizini razgovor na cngleskom jeziku, a malo docnije i pevusenjc na engleskom. Kad sam se vratio sa potoka, zapitah šefa šifre, pukovnika Jovanovića, ko sli ti ijudi, da li su Englezi ili flmerikanci. On mi odgovori: ,,Englezi iz misije.“ Najednoni naidje potpukovnik Monicilo Mojsilović. Pozdravismo se, poljubismo i on me zapita: „Kako si? Kad si stigao?“ Odgovorih mu i upitah ga: „Z ar ti nisi više kod Kalabića?11 ,,Ne, sad sam ovde u Vrhovnoj Komandi. Sa mnom je i žena koja je odbolovala tifus.“ Zapitah ga, da li bih rnu nešto mogao da pomognem, da mu dam neš'to od mojih stvari. ,,Sve što daš, dobro je, jer i onako niš'ta nemam. . . Kako sam i sam imao vrlo malo stvari, skidoh dzemper pa mu ga dadoh, kao i dve maramice, par čarapa, koš'ulju i nešto cigarela. U to dodjc Žika Andrić i odvede me kod djenerala Damjanovića na doručak. Ovaj se sastojao od dobrog kaćarnaka, koji je spremio potpukovnik Ž. Andrić. PoŠto je već bilo skoro osam sati, sa Damjanovićern podjoh do djenerala Mihajlovića. li sobi djenerala Mihajlovića zatekao sam Milana Aćimovića i đjenerala Trifunovića. Tako sam pred njima svima počao ponovo da izlazem Ljotićev plan o korne sam sinoć govorio. Djeneral Draža Mihajlovic je vise puta rekao: „Potpuno se slažem. Ja taj plan primam od početka do kraja. . . “ Na licu djenerala Mihajlovića primećivalo se raspoloženje. Kad sam završio izlaganje, smatrao sam za potrebno da izidjem i da ostavim djenerala Mihajlovića da razgovara sa svojim saradnicima. IziŠavši na dvdrište, naišao sarn na mnogo poznatih i nepoznatih ćetnika, koji su me pitaii šta ima novo i da li će i oni kod nas u Sloveniju Tom prilikorn sam razgovarao sa Acom Aksentijevićem, članom Nacionainog Komiteta, sa Milutinom Dragovićem, bivšim senatorom, sa Ljubom Mitićem, šefom ,,N A R A P A “ , i drugima, koji su sc interesovali mojim dolaskonr i pitali me šta nrogu da im kažern i kako Ljotić gleda na situaciju. Imao sam utisak — a to mi jc 214


bilo neprijatno — da sam lienost za koju smatraju da je doimla neke „velike novosti" i -kao da su očekivali da sam doneo resenja za izlaz iz teske situacije. . . Govorio sam im, da sam, stvarno, dosao sa misijom i porukama Dimitrija Ljotica i da sam baš malopre to izložio djencralu Mihajlovicu. Molio sarn ih da se ne ljute na mene što njimtf o tom ne mogu licno da govorim. ,,V i eete to, rekoh, svakako, uskoro Čuti od gospodina ministra.“ Dok smo mi ovo razgovarali, pojavi se na vratima djeneral Mihajlović i reče: „Gospodine Kostiću, gde stc V i? “ Odgovorio sam: „Gospodine ministre, mislio sam da Vi imate posle mog referata da razgovarate sa svojim saradriicima. . . “ Na ovo će djeneral Mihajlović: „Sedite V i tu; ja nemam nikakvih tajni pred Vama. Svi smo mi jedno.“ Kako je pred njim stajalo nekoliko pisama, reče mi: „S ve sam procitao, sve je dobro i u redu. . Posie malo trenutaka, djeneral Mihajlović mi reče: ,,Ja sam ođredio djenerala Miodraga«»Damjanovića, pukovnika Ljubu Jovanovića-Patka i potpukovnika Sinišu Ocokoljića-Pazarca da se s Vama vrate u Sloveniju. Oni uzivaju moje poverenje, a nadam se da će uftvati i . poverenje gospodina Ljotića . . . “ Zamofih djenerala Mihajlovića, da pošalje s nama i Milovana Popovića, koji je bio šef antikomunističkog odeljenja u štabu djenerala Draze Mihajlovića. Popovića traži djeneral Parac za propagandu, a mi bi ga, eventualno, poslali u Svajcarsku radi nase nacionalne propagande, jer njega svi smatrtimo jednim od najboljih poznavalaca komunizma. Djeneral Mihajlović je odgovorio da riema ništa protiv; smatra čak đa je ideja dobra i naredio je da se odmah pozove Milovan Popović. Kako se M . Popović naiazio u dvorištu, ubrzo ,ydje unutra našto mu djeneral Mihajiović reče; ,,Vas traži djenerai Parac. Spremite se da s g. Kostićem putujete u Sloveniju.“ Skrenuo mu je pažnju da obrije bradu. U tom momentu primetio sam da bi bilo, možda, dobro da se o svemu ovom što razgovaramo obavesti engleska misija koja se u Štabu nalazi. Na to će djeneral Mihajlović: „Kod mene se ne nalazi engleska rni215


sija. Ti Engiezi, koje ste Vi vidcli, nisu iz misije. To su avijatičari koje smo mi spasli i čekamo prilikđ da ih pošaljemo u njihove baze u ltaliju." Djeneralu Mihajloviću sam podneo i detaljan izveštaj 0 formiranju Hrvatske armije, pod komandom djenerala Matije Parca. Ljotić pomaže Parca u svakom pogledu jedan deo Hrvata, koji su bili u dobrovoljačkim jedinicama, prešli su u sastav Hrvatske armije, a medju ovima je i bivši adjutant Draž'e Mihajlovića Vlad. Lenac, koji sad kod Parca, posle ođlaska Borivoja Gavrilovića, vrši dužnost nacelnika Štaba. Naoružanje i celokupno snabdevanje djeneral Parac dobija od Srpskog Dobrovoljačkog Korpusa. Djenerai Draža Mihajlović na o v o je re kao, da je to vrlo dobro i moli Ljotića da i daije čini sve, jer je važno da Hrvatska armija postane što jaca. Spiskove za unapredjenja i odlikovanja, koje sam doneo od Djujića i -Jevdjevića, djeneral Mihajlović je predao šefu ličnog otseka majoru Stojanoviću da ihpregleda 1 njemu podnese na referat radi resenja. 0 rešenju Djujić i Jevdjcvić biće obavešteni putem radio stanice. Djeneral Mihajlović uzima pismo sa stola, daje mi ga na čitanje i kaže: „Pročitajte, to je za Ljotića, da li bi trebalo da još šta dodam?" ~ Pismo D. Ljotiću glasi: Gospodine Pretsedniče, .Odavno sam očekivao dolazak Vašeg kurira. On mi je doneo Vaše pismo od 29 januara, upravo doneo ga je Kosta (Miian flćimović) zajedno sa njime. Žalim da se u Srbiji nismo našli u toku prošlog leta, znam da ste čak i bili došli, ali Vas je tada sreća služila, da ne naidjete na jednu zamku koja Vam je bila postavljena. Tu Vam je Bog pomogao. Dogadjaji su omeli nas sastanak, a oni su se razvijali suvise brzo i nepredvidjeno. Sa radošću pozdravljam V aš rad na objedinjavanju sviii nacionalnih snaga i ako u poslednjem momentu. Vremena jos ima ipak da se naj216


Djeneral Miliajlovie u razgovoru s djeneralom Matijom Parcem, komandantom hrvatske armije jugoslovenske vojske u OtadĹžbini


*

nužnije organizuje i pove^e. Kosta i V aŠ delegat preneli su mi sve Vaše poruke i budite uvereni da ih ja primam od prve do peslednje. Visoki gospodin koji nam je trebao sada mnogo pomoći, otkazao nam je, a pomoć nam je toliko nuzna. Zato Vas molim da Vi na sebe primite sve da t>i narn se ova pomoć ostvarila i da pronadjete mogućnosti sa našim ljudima da bi se ona ostvarila i da dodje do nas. Poslaću moje ljude sa ovlašoenjima koji .uživaju moje puno poverenje a koji će uživati, i Vaše. Bez obzira na sve teškoće koje preživljujemo, ja sam uveren da ćemo uz Božju pomoć u borbi za Kralja i Otadžbinu postići sve što želimo. 'saljem pozdrav svim Vašim borcima i Vama Iićno uz poštovanje 16. Marta, 1945. ✓ Vaš Drag. M. Mihajlović.

Kad sam proćitao pismo, rekao sam da nemam šta da primetim. ,,V i bolje poznajete gospodina Ljotića, kažite ako još što treba, da dodam da to učinim“ — reče mi djeneral Mihajlović. Nema šta da se primeti. Posle toga djeneral Draža Mihajlović je poćeo da diktira pismo za vojvodu Djujića i čim ga je potpisao predadc mi ga da ga ponesem. To pismo glasi: . „Dragi Vojvoda, Dobio sam Vaše pismo. Nažalost major Kapetanović nij^ stigao do mene. Donosilac ovoga pisma preneće Vam moje usmen^ porukc. U našoj borbi glavno je da sve nacionalne snage budu ujedinjene i da obrazuju zajednicki front protivu zajedničkog neprijatelja. Propovedajte slogu, bratstvo i Ijubav uz red i disciplinu u vojsci.

218 0


.■ f -:^yr. .

{•;?*-& • •--ti T SS>r» '**+ '£! p£ "'*?*■ ■■t & . *s* .tor"3 ^Mr. -< ~ l fe'-' * ■ •■»■-•.. - * ■M»*.».-; •«,;.>' >9o->?c -hQ ^43 ►* O • ? s* «* ^ X* j g f « ■ ‘JK.*'y; u» jr>r r; ° - •-• »? r** -5 xz c,>■»*<_» o “ »O '*?'.• **-*'•--••. - "t • »« .rc W 2f b v j5 "■'•:-> ■ O t< < 3 n M « as & ■ •>?. . Ot*«Q C5gS'avjr-.'H 3c ■•3 *•*••:*'*• *? ž c -,c ž .y a j£ x o..;«, -v c- . o w^-J- » CV «J o ►. rc >f» 0 'rjs S 2 ž ■«*o 3 >5' .ar»"a -« S* ,Ot ć> > ■?» ca .♦ a ■, Ill '#■ «« •3 s y s = ? i i ^ : •

:i

>>.

.'

■’

.

\ V

jrvO w.P* M<

g| S >

r - "-?>. ,.*» f *V

#*%*;■ ••&*-g-ssagš-»č * c g r » S , ž s č • ®ftKS^e»-d ....... a S S « « ^ * «

|RK^r •■. -• S»'W-* -■': .-/,'.i«v* -,

o . H C a ..

1 .*£-

5 * ■'.r. /

Pismo djenerala Mihajlovića Dimitriju Ljotiću

.. «


Donosiiac ovoga pisma sc žuri i ncmam vrcmcna za dugo pisanje, ali usmene porukc on će Vam doneti i one će biti potpunc. Pozdrav bratski svima Vašim hrabrim borcima, starešinama i vojnicima uz zahvalnost i pohvalu za dcrsadasnji rad i požrtvovanje. U tcškoj borbi koju vodimo uvercn sam u krajnji uspeh uz Božiju pomoć a uz potpuno zalaganje svih nas do poslednjeg. 16. Marta, 1945 g. , Vas djeneral Drag. M . Mihajlović. Odmah, potom, napisao je i pismo za vojvodu Jevdjevića i njega mi je dao da ponesem. Pismo djenerala Mihajlovića vojvodi Jevdjeviću glasi: „Dragi vojvoda Jevdjo, V as kurir nije stigao do mene. Žalim slučaj, ali donosilac ovoga pisma preneće Vam moje usmene poruke zbog čega će i pismo biti kratko, jer nemamo vremena. Glavno je u nasoj borbi postići jedinstvo svih nacionalnih snaga. Na tome treba svi zajednički da radimo. Potpomažite se bratski medjusobono, to je sve Što vam mogti da kažem. Uputite Marovića kod Parca, jer Parcu treba pomoći. Pozdravljam sve Vaše borce i želim uspeha u radu i istrajnosti u borbi. U to sam uveren, jer ste dosada te osobine sa borcima pokazali. 16. mart, 1945 g. VaŠ čika Djoka.“ Predajući mi ovo pismo djeneral Draža Mihajlović reče mi: „Znate, Jevdjević je sjajan; može on mnogc stvari da izvanredno dobro svrši. . . Ali, eto, poslao mi

220


■ ;

-

:tc m~

^ c o u ^

fl'O O

Pismo djenerala Mihajlovita vojvodi Jevdjeviču

--•

5 <*1

s X

-t) •» ; 5 ° • ^ t< J » <P *J o » -n -.‘

3 <53

*g **♦

H;' - S t .r o f©

>

R

s *•-»

a iš 2 8 :iš ft > Br3 o ®1 m3 ;:i . 3 ---->»© Ci u B fits s iR i? jM & s a & t^ Or-% ■ v./ c <■-} ax « >» ® 0*0 • CO 2

O

9 Jp.šH

s . ^ »hč -od 51 S»► ox'oas.:* agag o) «■ .'! f* rrr ’* * * i s x o. ggg®

85 oo-

.'•• ;;’;V.:

»

" U>V c» r- i

22 * H ,. -.«• 5? p* <•> tt Q , 'J' • oft ? rre - » •■ "’ >«►•. . « . - o r ••■' a d ■ t- g

,<:, ;•. V,■'.:

••

* '••'

.

?.,,-;••: ' •'>'■-•' - '/

v J / .J J j J ® . '«■• ., .-• 'J•':'.. • ' ■"

č t ■

■ '••••'• •;


tu skoro depesu u kojoj veli da dodjem što pre u Sloveniju, jer je „Ljotićevo prisustvo opasno. On će Vam — kaze — sve pristaiice pridobiti. . Ja dobro poznajem Jevdjevića. Radite s njime, gledajte da se dobro siazete, a ne sekirajte se ako č'ujete da nešto protivno javlja. Ja to ne primam srcu odmah, pošto znam da će za nekoliko dana poslati drugu, sasvim povoijnu depešu . . . “ Potom je djeneral Mihajlović produžio diktiranje pisma za Episkopa Nikolaja i nadbiskupa d-ra Rožmana. Tada je djeneral Draža Mihajlović izdiktirao punomoć za djenerala Miodraga Damjanovića, kojom ga odredjuje za Komandanta Istaknutog dela Vrhovnc Komande Kraljevske jugoslovenske vojske u Sloveniji. Na traženje djenerala Damjanovića, djeneral Draža Mihajlović je potpisao i jedno uverenje, kojim tvrdi da je djeneral Damjanović doŠao iz zarobljenistva po njegovom odobrenju . . . Medju ostaiom poštom, koju sam bio doneo djeneralu Mihajloviću, nalazilo se i jedno pismo majora Ignjatija Radakovića, koji je nedavno bio stigao u Stoveniju iz zarobljeničkog logora. U vezi s tim pismom, djeneral Mihajlović mi reče: ,,Moram da poŠaljem jednu poruku za zarobljenike. Major Radaković mi piše, da su ih oficiri iz moje organizacije odgovarali da ne dolaze u dobrovoljcc. To je ludost. Nama treba što više ljudi. Ja sam već napisao jedno pismo na zarobljenićkom formularu za djenerala Tonića, koji je pametan čovek, i koji će učiniti sve da stvari popravi. . . “ Poruka djenerala Mihajlovića oficirima, podoficirima, kaplarima i redovima Jugoslovenske vojske u nemackim zarobljeničkim logorima glasi: NaŠa zemlja u velikome svome delu nalazi se u rukama komunista. NaŠ narod podnosi necuvene patnje. Masovna hapšenja i streljanja su svakodncvna. Mi smo očevidci, jer se borimo bezkompromisno, i snage Jugoslovenske vojske u Otadžbini rasute su po celoj teritoriji. Narod na.š 222


*

cnc sa, 0 ii»

; o» 3»

,*j'r»Ci50»« jse n>jatr* |

]

*

•»•** * x « * » j1* « '

» *•

>«|»dMRi0«W4ii

Baz« ««Aa 7 A«f7 »fltMa. w 7 $*•*ft «*»c«^c x»m«fc* * «* ;« «.»«* e; <**“ - i»T *« «#?•& uecfrtnp»c*tMS> « «h.-re ^ r ?m c 4« i

rtuZm » * , ma iw fwoi> « * ! vMM-

jBiriMa,!« a«

»tjG n « y Cr»3fc«*/ j4 ? v* <5, i»» aM-j ■▼«?»■'»>paj«i£4p&7 «*•* «M ro c»

* j r # % J « p r?. * o iy r * 4 r t * M C i 3 «.sy u r c ao>jbO « *jr , 5 * aBci* t« u fc ijj '*■* ?<?£»** r »*c n a « / «>s©wm*C 9U J 3 j * j - j# 8^ j * * a *

Ttsrn* tim» te^K £**«,«»

« * * » iw|* »MAa* »TOjiPi ti^anartft»% * * «> aotfpcir*?-

* er»pMie- SMkr«

M C*»*SM«

z i « u s Wpai»s

a & tL A t &• j *«>a« <ut*> o x »>vsy£i* y ti6t««S*v ep « A C T» S » 6 4X31 0 ^ 4 « * £ W t f * e*« *& » t a p a t i # i . * j 3 * x c*«. j>-iQ0*^MM« u f 4 T * ♦ G p '.a jjji 1 c * * ;* o t a t a .* « s* 3 r« * o * OM iot » p & m u JJ <»c ? đ b fitft J * t*wpV* « * « * « * > # «

» i «t o * « o . .

Ktsa« i «

5 atMttJr« Otm H t t f i j i cT fw m op»n«fa**>n s « n j w J spj*

« / » x o c * J U c « a j s j * 0 * vi^jfc ic-j«**© » « . i * o J » -fO A » » * > o *

*fcte»* vuoov*, oo«-4t«*

ifea afe jioji x*» « m*tK* np«au

w « k « » pjjc. ncm»vjje •« y KK4 idcv m ■«, B p n » 2 n<si*t«i cr»&$* *0 «»* J*»J*5 A«MO*pwrai* au « t a t >» * » * * « * * « *yr«u |»*4a«:« »U 7h*i«» *i*o

> *!£ 3 $ J «)MU> K y

m » i Đ tT M M

0 i * » « i 4 « .j

OJ' * « »* C K ia *4 ¥ 0 fljr t \ *

.t #

06« »u»n> *ou*a«*x» k* «« »**««*}*. *p*}o j«p cuc yorf>«m *a a* «a ot*Jjr apfiAjRA 00<»*JM* * auMA OopB* »MiaJoGc^ m ct»*n «e»ca.« uocm «* ? » o«ryty***> ’ '•,:-' .*• .'.;.•■ C«*wmm «qt * p*xo*< Jy«j* > 0Bo*nacxe lejiss* % v * u*i * mh »tpCi^nm un «srv i « « « ju o u * K r H s > 0£«.'.owuia KMfcmflj A» o « *»«jr«y |u op*»xyafc x« jpio%ubsm

. »*©fp«0a » «!«o j»».^ 6Et xti*roa.'j«*x •**%;« m ksB♦ 7 o » » o j o t f '- r f noiOMiMM ctopOflBM 7 - w j » j *0 **& .»**« y t « u # x jR » o w * . f i• octnjtti m Bjkm» j « ? J * y r * « K r « s « *<*•**« »u. jo»«< * '?■ C * » « * «M 80 J«M I«*4 * « «J »fO l* W * « t » 8« U«X •OjJiJf «0-

•'JMIM «A VBK8 M 88,

rj.;,:, £xM«tf* y i» « l, r*V y

. t*W r- ■-X i' '■

I

<

«. ' vr*. :<■ '•*-’?'.• *. <*T>. •

."

- ’ •.*<• ••*•

. ~

^

4

// *J*y*M5MBjMa C^-*' 'Ct. .-*r-<•J *««* U^Mf nomsoi«.

r '•-#>’

Poruka djenerala Mihajlovića zarobljcnieima

<r


pođnosi ogromne žrtve, jer ga komunisti mobiiisu, nedovoljno naoruzanog bacaju na front gde gineu masama. Srbija je u crno eavijcna. Narod je ocajan. Iz komunistickih redova beze borci nama, mi ih prikupljamo, pribiramo. i stvaramo snage pored onih koje imamo potpuno organizovane kao pokretnu siiu. Znajte da stotine hiljada boraca nalazi se u nasim redovima. I sami smo oskudni u borbenim sretstvima, ali ođolevamo neprijateiju na svakom koraku. Najzad, sve nacionalne snagc obrazuju jcdan protiv-komunistički front. Ujedinjeni smo u našoj borbi, jer to je borba Za šlobodu i prava Čoveka. Nemojte biti zavodjeni stranom propagandom, nicijom, jer naša je dužnost da se na prvom mestu borimo za sVoj narod i njegov spas. M i smo lojalni i verni prema našim saveznicirna, aii njihova visoka politika često • se pokazuje u očima našim kao protivna nama. U stvari to nije, jer demokratske sile teže da političkim putem razblaže komunizam kako u naŠoj tako i u svima ostaiim zemljama. To je put zaobilazan i dugaČak. On nas mnogo košta, ali ćemo izdržati do kraja, jer smo ubedjeni da će na kraju pravda pobediti i naša borba za slobodu i prava Čoveka mora biti nagradjena. Pozivam svu g. g. oficire, podoficire, kaplare i redove jugoslovenske vojske u nemačkim zarobljeničkim logorima da svim mogućim sretstvima nastanu da se izvuku iz logora i priključe nacionalnirn snagama bez razlike, a naročito onim snagama koje se sada nalaze u Siovenačkoj. Potrebni su napori svih nacionalnih elemenata i učešće u ovome ratu i u sadaš'njim borbama u svojoj Otadžbini. Vaša pomoć, vaše učešće biće nam dragoceno. Ne ostajte po strani jer je u pitanju spas naseg raroda.


m --

i

K

-

n. N

w

M ?

a*. ? A

G •

: * » ‘ !i

m

*h

£ S k i;

r

»o

i

:

1

&

*.r

k

*

* _ L

i— - -

t;

J L

] t!\

«y J

j> *:»

_____

. ...j................. . « 3&e itoKr £ i« *r&j a * c ' ' *4. ; pc it. ja

k*

j ------

t

vBćt t t i

B

: f » __ E _ * 3

1 i 'i ~ r ....t njn i .H. 1 ** !

j

»

mm

,

-

n

* * i1 . .. ...J '

Jk.

» y r-

A

f

/tj

; A’hJĆ •

6« j «» ; «c Jlf

::■

t f

m t

-

,

3

i

t :

:

t a fj'

f

" ~JL

j

*c ........•'

: * -J“

•a

1« ‘ M ■ -

| .J L |

!

* »

.

4

!

-

i_____ J i:

i

t

;.

ii - * -

* *

3 5 -b :!

.

ii

-

U

*

J

> t S :j

L f ;

3 .1

T •**> «.*

’ " T »i> d

v‘H v tp o

r

t

«

r

• j ■••

v

tpft* j »<«»( IPD 1Cff JL} w } » ! »•}•* "... r- " _ . . . .... . "t : " *“ • -i*r* | t F’i« f ■ li. '*VA\ • * { . « ' > * 1. — ■;. — L~v.~. ! U7* ■i* -s*rf ■?1.K »4 •*y l* V ii** —

Vf

r

t —

?

----

4M <

r

IU

!

j ■

: , .------ I^ —J—— *______ ~••j. r—'— f •’•••, *...— - t— V-N > 1: », • l 1 ! ♦ *1 ' > v -n ij - ; > f • • t ------1 " I i

T

iiD ! Md

M

i j L

>* x ** U- ) ^

_S _

U *

1

* * * ! » » * '

t ......r*'- •••••{

I I

**

T*

1

5

Sifra izmedju D. Ljotića i djcncrala Mihajlovića

15

i

k


Saljcm vam najsrdačnije i bratske pozdrave svih mojih boraca i od mcne lično, armijski djeneral Drag. M . Mihajlović, s. r. Načelnik štaba Vrhovne Komande. (m.p.) 16. marta, 1945. Planine u Bosni Primio sam da ponesem sobom osam kopija ovih poruka, svaka sa originalnim potpisom đjenerala Mihajlovića. Ove poruke pisane su u prisustvu djenerala D amjanovića. Predajući mi ih, djeneral Mihajlović mi reće da ih treba poslati: djeneralima Iliji BraŠiću i Lazi Toniću, djeneralštabnom pukovniku Branku Naumoviću, i poverenicima koji su se nalazili u Stalazima. Djeneral Draža Mihajlović mi je, tom prilikom, dao i Šifru koja ima da posluzi za vezu izmedju njega i Ljotića. Ljotioeva stanica u Bistrici dobila je oznaku T. 25.

Subara djeneraia Draze Mihajlovića koju je poslao Dimitriju Ljotiću u znak bratstva i prijateljstva

226


Pukovnik Jovanović, sei Sifrc, po nalogu djcnerala Mihajlovića, uputio me je u rad s ovom šifrom. Kad smo bili s ovim gotovi, djeneral Mihajlović uze svoju četnicku šubaru, pruži mi je i reče: „O vo Šaijem gospodinu Ljotiću. Haljem mu moju Šubaru od srca, u znak prijateljstva i bratstva, a u duhu naše zajedničke borbe.”

KOD N. KALABIĆA I D. RACJCA Pred veče pojahasmo konje i podjosmo do štaba Nikole Kalabića. Pored djenerala Mihajlovića i njegove pratnje bili smo Milan Aćimović i ja. Kod Kalabića smo proveli veče. Bilo je razgovora o svemu i svačemu, pa( i o nauinu našeg povratka u Sloveniju. Tom prilikom dade mi Milan Aćimović pismo za Dimitrija Ljotića, koje je glasilo: 16. III. 1945. „Dragi i poštovani gospodine Stojane (Ljotić), Blagodareći Gospodu Bogu najzad smo stigli. Stvari su svršene, mislim, na zadovoljstvo sviju nas. Ovde sve dobro i stvari se trezveno i realno prosudjuju. O svemu će Vas obavestiti gospodin Kostić. Ja ostajem ovde. Vas i sve Vaše srdačno pozdravlja, Vas Kosta.“ Uoči rastanka sa ovog večera, Kalabić ustade, nazdravivši mi čašicorn rakije, reče: „Mnogo mi je žao što se ranije nismo poznavali. Hajde da se pobratimim o ! ...“ Izljubismo se i postasmo pobratimi. Ovo se isto đesi i sa Račićem, koji dodade: „N as dvojica smo Kragujcvcani, pa je red da se i mi pobratimimo." Pri oproštaju Račić me pozvao za sutra na ručak, ali mu Ka15*

227


**'~j-*'*~$ (> /

t4v-^r

f |

w

fky*s* , v

t x , \ ^ » P S tf-t

l/x

/>

't u

.r£o^

^&'**£* <^yr<.L

~ • J 'L *

Pismo M. flćimovića D. Ljotiću

labić dobaci da smo na rućku kod njega, jer da je to Čićina /elja. Kod Raćića sam otisao na doručak. Na dorućku, Raćić mi je, pored ostaloga, rekao sledeće: „Z n aš, naša ti je nesreća da od poćctka nismo imali čoveka koji bi vodio politiku. Dragiša Vasić, Moljević i Vilović nisu velike vrednosti, a sada nisu baš dobro sa čićom. M i ti se, opet, brate, oficiri u politiku mnogo ne razumemo. isteta je Što Ljotić od početka nije kod nas da vodi politiku, a Draža vojsku. Kud bi nam kraj bio!“ Kad rnu ja primetih, da jc neko morao da primi i onaj drugi posao, on mi odgovori: „Imaš pravo. Mi smo ti Srbi veliki gresnici, a!i se nadam da će kraj ipak biti naš.“ Ja đodadoh: ,,Ako Bog — da.“ Račić mi reČe da je Pavle Djurišić krenuo za Sloveniju, a da se kod njega natazi i Dragiša Vasić, primetivši 225

j


đa su izmedju DjuriŠića i djenerala Mihajlovića nastaie izvesne nesuglasice. ,,I mi smo ti za odlazak u Sloveniju, naglasi Račić, ali čiea nešto zateze. Doći ću i ja danas u podne kod Kalabića i povesću o tome razgovor, a ti nas, molim te, pomogni i zastupaj gledište da nam je jedini izlaz Slovenija." Odgovorih, da sam ja to već govorio djeneralu Mihajloviću; to je i zelja svih naših vodećih ljudi u Sloveniji. Medjutim, djeneral smatra da joŠ nije vreme došlo za to .i da će on ostati dok god moze u Bosni.“ II podne, za vrerne rućka kod Kalabića, odmah se poveo razgovor o Pavlu Djurišiću. Kalabić reče, da se Pavle već nalazu u pokretu prema Brodu, našto djeneral Mihajlović primeti da bi bilo dobro da licno odem do Djurišića i da mu izložim situaciju. Odgovorio sam: „Gospodine Ministre, otići ću vrlo rado, i sam sam na to mislio da Vam to predložim, jer, kao što sam Vam već saopstio, portd svih naših intervencija, za Pavla nije još ništa rešeno. Molim Vas da odredite nekog da sa mnom podje do Djurišića." Na to Kalabić upade: ,,flko dozvolite, gospodine Ministre, da ja idem.“ A Račić reče: ,,M o lim da podjem i ja.“ Djeneral Mihajlović odgovori, da je u redu, da mogu poći sa mnom obojica. Ovom prilikom Kalabić i Račić molili su djenerala Dražu Mihajlovića, da donese odluke što pre da i oni svi krenu za Sloveniju. Na to je djeneral Mihajlović odgovorio: ,,M i imamo joŠ vremena.“ Sa svoje strane nastojao sam da ubedim djenerala Mihajlovića u potrebu pokreta i rekao mu, da Ljotić misli da oni treba svi Što pre da dodju u Sloveniju, a da ostave samo grupice po raznim mestima, medjusobno povezane, koje bi obaveštavale Vrhovnu Komandu o situaciji na terenu. „Ostanete li u Bosni — podvukao sam — vi ćete u svakodnevnim borbama pogubiti mnoge Ijude. Ljotić smatra da treba dati u Sloveniji otsudnu bitku s komunistima, po planu koji sam Vam već izložio. Zato V as on i moli da dodjete sa celokupnom vojskom što pre u Sloveniju, gde V i, kao glavni komandant, treba da rukujete operacijama. Ako Nemci ubrzo kapituliraju, vi ćete se 229


ovde nadi u vrlo teškoj situaciji. . Na ovo je djeneral Mihajlovic rekao: ,,Ja mislim da će Nemci izdržati ovako jos godinu dana. Zato imam još vretnena da dodjcm.“ Na ovom sastanku bilo je govora i o đobrovoljačkoj radio stanici ,,Karadjordje“ . Djeneral Mihajlovid rece, da njegovi Ijudi iz propagande redovno slušaju emisije o čemu nut referiŠu. On je sa radom stanice „Karadjordje“ vrlo zadovoijan. Prc polaska s Kalabidem i Racićem kod Djurišića, upitao sam đjenerala Mihajlovida zašto je ubijen pukovnik Miloš Masalovic'. ,,O n nije ubijen po mom nalogu. Za njegovo ubistvo sam saznao docnije" — odgovorio mi je djeneral Mihajlović. Iskoristio sam ovaj momenat da kažem djeneralu D. Mihajloviću, da je pokojni Masalović uvek predano i iskreno radio na slozi i jcdinstvu nacionalnih snaga i da mi je dobro poznato da je mnoge cetnike spasao. Izneo sam više konkretnih slućajeva.

SASTANAK S VOJVODOM PAVLOM DJURI5IĆEM Sa Kalabićevim automobilom, s Račićem i Kalabićem, pošao sam do vojvode Pavla Djurišića. Kad smo stigli, Račić je objasnio Djurišiću da bi želeli da s njimenasamo razgovaramo. Vojvoda Djurišić nas uvede u jednu seljačku kuću rekavši, da mu je drago Što tne vidi. Upita šta ima novo i kako gledam na situaciju. Odgovorio sam odmah, da sam došao kod djenerala Mihajlovića kao punomoćnik Srpskog DobrovoljaČkog Korpusa i da je sporazum izmedju djenerala Draže Mihajlovića i Dimitrija Ljotića u potpunosti postignut. Dalje sam ga obavestio, da je preko Djujićeve stanice Ljotić dobio nekoliko njegovih depcša, da je odmah sa Djujićem učinio potrebne korake radi odobrenja za njegov doiazak, ali da 250


stvar još nije rešena. ,,Pred sam moj polazak, razgovarao sam sa Nojbaherom, kome sastanku su prisustvovaii još dva četnička funkcionera, i tom sam mu prilikom preneo Ljotičeve molbe za vas prelazak. Nojbaher mi je odgovorio, da odobrenje joŠ nije došlo, a čim nešto đodje obavestiče Ljotića. . . “ Skrenuo sam paznju Djurišiću, da ne bi smeo da kreće dalje dok god se ne dobije odobrenje. Na ovo je DjuriŠić odgovorio: ,,Ja sam odlučio sa svojim ljudima da podjem. lmam odobrenje i sporazum sa nekim ljudima, a ovde neću ostati. Tifus nas satire, a i u borbama sa partizanima imamo stalno gubitke. flko ostanem, nas će nestati. Da sarn slusao Parežanina, ja bih sa mojim ljudima već odavno bio u Sloveniji, rnože biti još pre Djujića. Parežanin mi je uvek unapred govorio šta će se desiti, aii, na nesreću, ja sam mislio da on vodi samo partisku politiku. Tek sad sam se uverio da je on dobro procenjivao situaciju i da mi je sve iskreno govorio. Ja Parežanina nisam poslušao da krenem u Sloveniju, jer su me đrugi stalno* obaveštavali depešama da će se Saveznici sigurno iskrcati. Cak sam imao nalog da i za četnike iz Srbije spremim što je potrebno za njihovo prihvatanje, jer su govorili da će i oni doći u Crnu Goru.“ Ponovo sam skrenuo pažnju Djurišiću, da se plašim za njega, jer da sam na putu video mnogo ustaša i domobranaca. Ljotić moli i djenerala Mihajlovica da sa celokupnom vojskom dodje, pa bi stoga bilo potrebno da o svemu ovome Djurišić s njime razgovara. Na ovo vojvoda Djurišić, koji je dotle bio miran i staložen, podiže glas: ,,Ja sam Draži govorio o tome da i on treba da ide, ali je on uvrteo u giavu da treba još da ostane i mi se tu potpuno razilazimo. Draža u ovom slucaju nema pravo i svu će vojsku izgubiti. I srbijanski Četnici že!e da idu odavde. Neki su mi sc već javili da podju sa mnom. Ja ili ne mogu primiti, jer ne želim da ispadne kao da ih ja na to nagovaram. Najgore je to, što Draža još uvek veruje da će ga flnglo-flmerikanci pornoći. Medjutim, ja tvrdim da oni za njega neće više ni da Čuju. Oni

231


pomaiu Tita. Ovo jc tačno i u ovo ćcte se svi vi uveriti.“ ]oš sam jedanput rekao Djurišiću, da se piašim za njegov prolaz, našto mi je on odgovorio, da se toga ne bojim. Za celo vreme našeg razgovora, Raćić 1 Kalabić su ćutali, a pri rastanku su rekli Djurišiću: ,,Dođji do čiče da mu svi govorimo da je potrebno krenuti za Sloveniju, i to svi zajedno.“ DjuriŠić mi je još rekao, da je s njime, pored boraca, još i dosta izbeglica; s njime su i vladika Joanikije, Dragisa Vasić, Mirko Lalatović, Luka Baletić, Pavle Novaković, Zaharije Ostojić, itd. Vraćajući sc natrag, Kalabić mi reče: ,,Pavle je veliki junak, ali mnogo tvrdoglav čovek. Ipak, ja mislim d a ; je on u pravu u ovom slučaju i da bi svi trebalo Što prc da napustimo Bosnu.“

NAPU5TANJE BOSNE čim smo stigli u Kalabićev štab, saznasmo da je tu i djeneral Mihajlović i odosmo odmah do njega da mu referišemo o razgovoru sa vojvodom Pavlom Djurišićem. Djeneral Mihajlović nas je saslušao i rekao: „Pavle je, dakle, odlucio da se sa vojskom i izbeglicama prebaci u Sloveniju. Neka ^ga, nek’ ide. Ja ga na silu neću i ne mogu da zadržavam. . . “ Djeneral Dra^a Mihajlović reče nam, zatim, da sa Djurišićem ide i vojvoda Petar Baćević, ali da o tome njega nije obavestio. Ove veceri razgovarao sam s mnogim komandantima i kod svih sam primetio zelju za polazak u Sloveniju. Pukovnik Dragoslav Pavlović mi reče da se nada da će čica sigurno doći u Sloveniju. Iste večeri sam saznao da potpukovnik Sergije Živanović, sa oko peđeset Ijudi krcće jednim specijalnim zadatkom . . . Ovom prilikom našao sanr se i sa djeneraiom 232


Sv. Djukićem koga sam poznavao od ranije, jer je komandovao sa ćetnicima i dobrovoljcima u borbama u Sresnu. On se raspitivao o svome sinu koji je bio sa cetnićkim komandantom Lapćevićem u grupi majora M ilorada Mojića, koja jc pobijena od ustaš'a u Zagrebu. Pred nas polazak, još jedanput sam razgovarao s djeneralom Drazom Mihajlovićem koji mi je tom prilikom rekao, da mnogo pozdravim Ljotića i da mu kazem da je srećan i zadovoljan što se sve ovako dobro svršilo. „Kad dodje momenat, ja ću — rekao je djcneral Mihajlović — doći sa svom svojom vojskom u Sloveniju.“ Djenerai Mihajlović, ovom prilikom, rece mi i to, da zamolim Ljotića da se potpukovnik Pazarac što pre prebaci preko fronta radi đolaska u vezu sa Saveznicima. Sa djeneralom Miodragom Damjanovićern, pukovnikoin Ljubom Jovanovićem i potpukovnikom Sinišom Ocokoljićem-Pazarcem krenuo sam za Sloveniju. Usput smo naišli na ćeinike vojvode Pavla Djurišića, koji su nam rekli da se Pavle nalazi sa Štabom u susednom selu, Djeneral Damjanović otiŠao je kod njega. Vratio se, ubrzo, nazad i mi smo nastavili put. U Brežicama smo se sastali sa djeneralom Parcern, majorima Milom Kapetanovićem i Vasom Marovićem. Pred polazak iz Brežica, Damjanovića je' posetio advokat Ranko BraŠić, koji je došao iz Zagreba. U Postojnu smo stigli 26 marta, gde se djeneral Damjanović sastao sa djeneralom Kostom MuŠickim i Dimitrijem Ljotićem, kao i sa naćelnikom dobrovoljaćkog štaba, potpukovnikom R. Tatalovićem. Odatle smo svi skupa pošli u Ilirsku Bistricu gde smo stigli predveće. Tu je priredjena zajednicka većera na kojoj su prisustvovali: Dimitrije Ljotić, Miodrag Damjanović, Momćilo Djujić, Dobroslav Jevdjevic, Matija Parac, itd. Vest o našem oko definitivnog ćula se kroz sve Nastalo je pravo

dolasku, a naroćito o svršenom poslu sporazuma, munjevitom brzinom pronacionalne jedinice u Sioveniji i Istri. oduševljenjc. 253


Po dolasku u Bistricu predao satn svu postu, a djeneralu Damjanoviću razna dokumenta i pecat, koji smo sobom poneli iz štaba Vrhovne Komanđe.

B. Kostić referise Ljotiću i iMusickotn o definitivno zaključenom sporazumu Draza Mihajlović — Dimitrije Ljotić

Sutradan, 27 marta, posle podne, djeneral Darnjanović na skupu svih dobrovoljaćkih i četničkih oficira saopštio je odluku djenerala Draze Mihajlovića, da sve nacionalne snage u Sloveniji stavlja pod svoju komandu i da se dobrovoljci i četnici otsada imaju zvati Kraljevska jugoslovenska vojska u Otadzbini. Ovo je bilo burno pozdravljeno od sviju prisutnih. Na ovorn sastanku govorili su djeneral Parac, pukovnik Lj. Jovanović i potpukovnik S Pazarac. 234


RADIO VEZA MIHAJLOViĆ -

LJOTIĆ

Istoga dana Ljotić je pomocu nove šifre, koju sam doneo, uputio depešu djeneralu Mihajloviću, koja je glasila: ,,Delegati stigli sinoć. Primio Vaše pisrno i poruku preko Kostića. Iskreno od srca Vam zahvaIjujem. Smatram to Božjom milošću. Verujem i nadam se da će Gospod pomoći da Kralju vratimo Otadžbinu i Otadžbini Kralja. Radujem se dolasku djenerala Damjanovića i ostalih drugova. Trudićeino se da rešimo ovdašnje probieme koje smatrarn presudnim u idućim dogadjajima. Dostaviću svoje glediŠte čim budem upoznat sa još nekim stvarima . . . Ljotić." Odsad je Ljotić, bio u stalnoj radio vezi sa djeneralom Mihajlovićem. U nizu dcpeša, on javlja Draži Mihajloviću, pored ostaloga, sledeće (depeše 2 i 3, od 30. III.): ,,Ne verujem da Anglo-Amerikanci ulaze u ]ugoslaviju dok ne dodje do raskida sa Sovjetima. Ostajemo pre mi i T ito . . . Glavna bitka sa Titom je ovde. To se vidi iz njegove ofanzive na Bihaću . . . On ovde mora doći da spreci stvaranje novog Solunskog fronta. Sve ćemo činiti da nase složimo i ojačamo, a njegove sadašnje snage uništimo. Ali opet smo slabi za glavnu bitku . . . Odagna li nas ili uništi dobio je bitku. Otuda molim da ovo smatrate glavnom borbenom linijom, a celu zemlju ostalu tercnom za izvidjanje nepriiatelja. Zato sve glavne snage ovamo s Vama zajedno . . . Nc izgleda mi umesno razdvajanje snaga na dva dela kad je ovde odluČna bitka i uslovi bolji za nju. Inače će nas počesno tući. Bojim se vašeg uništenja posle 235


ovđasnje bitke a nio/.da i p r e ... Nc verujem da ćete ovamo moći doći ako brzo ne krenete. Siniša putuje verovatno ponedeljak. . . “ U depešama 4, 5, 6 i 7 od 6. IV , Ljotić. javlja: „Stigao sinoć s Damjanovićem iz Feldena i Trsta. Primio šest depeša od t aprila. Ne verujem da će Nemci u gerilu na tudji teritorij. Znam da nemaju nikakav sporazum sa Saveznicima, jer uzdišu za njim. Trenutne ofanzive nemačke sračunate za degažiranje, ako se ne radi o presti^u koji često utiče i danas na vojne odluke njihove. Uspeli smo da se zabrani pristup ustašama ovd e .. . Čujemo da je Pavle kod Zagreba sa 16.000 ljudi i izbeglicama. Ne javlja se. Da li imate kakvu vezu sa Kopaonikom. Tamo se nalazi naša dobra grupa . . . “ U depešama 8, 9, 10, 11 i 12 od 10. IV. stoji: „Operacije zapadno od Bihaća. s jakim snagama izgleda potvrdjuju pročenu iz moje depeše br. 2 . . . Zato sam i molio neprestano koncentraciju i V aš dolazak ovamo^ I naši Ijudi žele u -Srbiju, ali odluke se donose po razlozima, a njihove želje su slabije nego ostali razlozi. Ustanak u Srbiji će biti krvavo ugušen i nacionalisti obezglavljeni, prvo usled nedostatka municije. Onda će se prvo oduŠevljenje pretvoriti u očajanje i kriviće Vas za ono Što su sami želeli. Ustanak u Srbiji potreban samo pod jednim od ova tri uslov a . . . NemaČko neko čudo i reakcija u pravcu Balkana, sukob Anglo-Amerikanaca sa Sovjetima, unutrašnja revolucija u Sovjetiji. Otuda naš rad u Srbiji, dok se ne pojavi taj uslov, mora biti potpuno prikriven, mora miriti s jedne, bodriti i vezivati prave ljude s druge s tr a n e ... Da li imate kakve podatke o razlozima putovanja Tita i ostalih u M o s k v u ? ... Katoličko slovenačko sveštenstvo primer antiboljševizma i naeionalizma, isto i istarsko. . . Da li znate gde je Pavle? Imate !i veze s njime?“

236

i


U depesama 22, 25, 24 i 25 od 14. IV Ljotić javija: „Primio dcpesu od 12. I V . . . Ponovo molim da ovamo krenete. Mi ovde moramo biti što jači u svakom pogledu . . . “

Djujić, Damjanović i Mušicki u grupi četnika i đobrov-oljaca

Djeneral Dra2a Mihajlović obavestavao je Ljotića takodje u nizu depeša. Evo nekoliko navoda iz tih depeša: T 25/150 od 1. IV: „Stanica ,Karadjordje' pozivala je Lazu, ponavljam Lazu, da se javi. Be'ograd nas izvestio da Laza ne nroze joŠ da radi, jer je pod prismotrom .. „Potvrdjujem prijem Vaš;e depeše 2. Iako je u Nemaćkoj vrlo teška situacija, ipak nemačke trupe vrŠe veliku ofanzivu protiv komunista . . . Komunistićka ofanziva na Bihać za sada ne pretstavlja neki naročiti znak komunistič'kog na257


diranja na sever. Bihać je toliko vremena bio u njihovim rukama pa moze da ga drže i sada. Ljudstvo iz Srbije suviŠe je savladano bolešću i njegove su zelje povratak u Srbiju, a nikako uzmicanje na Zapad. Sada mi ne vidimo nikakve poteze nemackog povlačenja iz Jugoslavije. Naprotiv, sada su u vrlo ostroj ofanzivi i protivu komunista u oblasti Sarajevo-Tuzla. No mi smo čak u stanju da verujemo po izvesnim znacima i po ovakvome radu Nemaca u Jugoslaviji da oni mozda imaju i neki sporazurn sa Anglo-Saksoncima. Mi moramo razviti što aću gerilu u celom naišem prostoru Jugoslavije. U komunističkim redovima veliko je rasulo, naročito u Srbiji. Narod u Srbiji nas zeIjno očekuje i kad olista šuma prepuniće šume i planine. U gerili nema počesnog tucenja. Kad se prebacimo u Srbiju, mi ćemo svi u gerilu . . . Mnogo pozdrava Vama i VaŠim saradnicima." „Primljena Vaša depeša br. 1. Vi nam možete mnogo ućiniti sada. Moj poverenik će V as obavestiti o stanju kod nas. Težimo za Srbiju, to je naš cilj. Oćekujemo da ćete sa svima snagama krenuti ovamo. To će olakŠati i vaŠ položaj tamo, jer će morati dobiti popunu Ijudstva kad se budete krenuli ovamo. Dok ne krenete, pomozite nam u materijalu ukoliko najviŠe možete. Stanje municije je najaktuelnije. . . Na našem prostoru akcije se razvijaju vrlo povoljno po nas. Uveren sam da ćete nas pomoći što najviše možete. Pozdrav djeneral Mihajlović." U depeši od 8 aprila (preko vojvode Djujića): „Potvrdjujem prijem vaŠih depeša od 5 do 7. Radovaće me ako se Parmina (Parčeva) grupa što više o ja ć a . . . Za Pavla znam da je u oblasti Bosanske Gradiške zajedno sa Baćevićem. On nema više od osam hiljada ljudi slabe borbene vrednosti. Radio vezu sa Kopaonikom nemam. Mi 238


U

U

U

U

takodje iinamo tamo našu dobru grupu koju vo'di kapetan Tomašević. M nogo pozdrava.'1 dcpeši od 17. IV. stoji: „10 apriia slusaii smo ,Karadjordja‘ u kojoj se umiruje narod da ne dizc ustanak. Bolje je o ustanku ne govoriti, ali narodu preporućiti da se sklanja od komunistickog terora, jer je teror strašan i ne može narod da se u tome sprečava." depeši od 11. IV. stoji: „Neosporno je da Tito zeli da oviaaa jugosiavijorn. Veza br. 11 i 12. Odlazak Tita u Moskvu prikazuje ga pred đemokratskim saveznicima kao • čistog eksponenta Moskve. Ovirn Tito i Kubašić samo gube u očima Saveznika . . „S a svojim snagama ja nisam mogao tako brzo ići. Primijene Vaše dcpe.se br. 8 do 10. Ukoliko uspem da dodjem tamo, biće dobro, ali ne u vašem prostoru. Mnogo se moze uraditi utoliko pre što Sovjeti po mom mišijenju nikad neće doći u Italiju. Sto se tiče ustanka u Srbiji to je sam narod koji se dize i to se ne mc2e sprečiti. ja samo koristim situaciju koja se time stvara. Mene narod neće osudjivati, jcr iz nuzde beži u šumu. M i i ne izvodimo vciike operacije borbene u Srbiji, ali izvodimo organizaciju, a borba se prima samo ukoliko je nametnuta, inaće se borba izbegava." depeši br. 21 od 12. IV. stoji: „Primljene đepeše br. 14 i 15. Na djenerala Damjanovića utičite, molim, na siogu slovenackih poiitičkih organizacija, iako se uspelo da Narodni odbor stavlja vojsku pod moju komandu." depesi od 15. IV. sioji: ......... Smatram da je vrlo vazrio da se deo slovenačke teritorije proglasi Siovenaćkom i to treba izvršiti u pogodnom momentu. Nemam ništa , protiv da Pavle dodje tamo, ali ja ne znam šta se sa njirn dogadja . . . “

259


RAD U 5LOVEN1JI U medjuvremenu Ljotić je obisao nacionalne odbore u Sloveniji i Primorju s kojima su utanačeni svi detalji u vezi sa opstim nacionalnim planom. Na sastanke nacionalnog odbora u Ljubljani sa Dimitrijem Ljotićem isao je i djeneral Damjanović. Preko fronta u Italiji upućuju se još dve grupe sa zadatkom da stupe u vezu sa Anglo-Amerikanđma i obaveste ih o vojno politićkoj situaciji na podrucju Istre i Slovenije. Prvu grupu saćinjavali su Siniša Ocokoljić-Pazarac* inž. Lekić (Dinarska ćetnićka divizija) i Rastko Marčetić (Srpski Dobrovoljaćki Korpus). S a djeneralom M . Damjanovićem ovu sam grupu ispratio do Trsta. Druga grupa bio je Milan Fotić, advokat iz Beograda. Sticajem okolnosti nijedna od ovih grupa nije mogla da uhvati vezu sa Anglo-Amerikancima. Prebacili su se u Svajcarsku gde su bili internirani. Tih dana došao je u Trst kod djenerala Globocnika poslanik d-r H. Nojbaher sa kojim su .se sastali D. Ljotić i djeneral M. Dam janović. . . Djeneral Draža Mihajlović ovih dana unapredjuje oko 30 oficira Srpskog Dobrovoljaćkog Korpusa koji stt upućeni u Hrvatsku armiju, medju kojima Vladimira Lenca, Zlatka Lukinovića, Dušana Buljevića, Zdenka Antića, Marija Lakoša, A. Jelićića, Roka Kaleba, M . Jukića, Vinka Danila, V. Radonjića, Mladena Bilića, Krešimira Samodola, Branka Delića, Ljubu Lalića, Djordja Ivaniševića, Branislava Sakića, Antu Sokaćića, S. Grabovca, S . Lovrića, kao i pisca ovih redova i druge. U mesecu decembru 1944 bili su unapredjeni u ćin oficira od strane djenerala DraŽe Mihajlovića, a na predlog vojvode Pavla Djurišića, Vlajko Vlahović, Djoka Pavićević, M . Sudžum i drugi. 240


Na dan 15 aprila, djeneral M. Damjanovic izdaje naredbu O. Br. 9 koja giasi: ,,Na osnovi ovlasćenja br. 300 od 16 marta 1945 naćelnika štaba Vrhovrie Komande Jugoslovenske vojske u Otadzbini, armiskog djenerala Dragoljuba Mihajlovića, formirao sam Istaknuti deo Štaba Vrhovne Komande, koji će nositi naziv .Gorski štab br. ib' i pod danasnjim primam pod svoju komandu sve naše nacionaine snage u ovim krajevima. Primajući duznost komandanta smatram za potrebno da svima — i starešinama i vojnicima — i ovom prilikom ukazem na znaćaj objedinjivanja svih naših snaga u jedinstveni nacionalni front kao i da podvucem činjenicu: da se nalazimo u najodlucnijem i najsudbonosnijem dobu velike borbe u Evropi čiji je kraj već toiiko blizu da zahtcva od svih delova Jugoslovenske vojske u

Dimitrije Ljotić u razgovoni s djeneralima M. Damjanovićem i K. Mušickim

241


Otadžbini da ga dočekaju spremni i svesni, da će to biti i kraj svete borbe za nase nacionaine ideale: za slobodu, za Kralja, za Otadzbinu i za svoj dom. Naše jedinice u ovim krajevima treba da znaju, da će u ovu završnu borbu uci pod nesravnjeno boljim okolnostima od svih ostalih duž cele teritorije Kraljevine Jugoslavije. Jer, dok naŠe teritorijalne snage podnose zajedno s narodom, radi koga su i ostale na svojim terenima, sav uzas strahoviade krvavoga Tita, bodreći narod na istrajnost i siuzeći mu kao najubedijivija sppna sa njime; dok se glavnina'naših nacionalnih snaga na čeiu sa neustrašivim čiuom i gladna i zedna i gola i bosa često i bez dovoljno municije bori bez predaha, puna svesti protiv koga se i zašto se bije, uspeŠno odolevajući teškim naporima narodnih izrođa, koji se pod petokrakom bore za sve drugo sem za narodne ideale i dok se druga velika grupa ćetnika iz Crne Gore, Bosne, Hcrcegovine i Sandzaka, pod sličnim uslovima probija kroz Hrvatsku; dotle se mi ovde borimo i borićemo se pod uslovima, koje ostale naŠe nacionalne snage ne poznaju. Naše trupe ovde obuvene su i obučene, odmorne i nahranjene, dobro naoružane i snabdevene svim potrebama za borbu, a što je vrlo važno one su skoncentrisane na slobodnoj teritoriji i na delu Kraljevine Jugoslavije, najbližem našim zapadnim Savcznicima. Očekuje nas joŠ jeđan vazan i pun Časti zadatak: da onemogućimo prodiranje Titovih hordi u ove Iepe krajeve, u kojima ne samo simbolićno vee i svojim sastavom i snagom pretstavljamo naŠu buduću jugoslovensku vojsku i da ovde sačekarno dolazak naŠe Kraljevske vojske i Saveznika, iz Italije, pa da podržani od njih pohrlimo u susret ostalim našim nacionalnim snagama, da bi zajedno sa njima učinili kraj samozvancima u Beogradu, pod čijom tiranijom stenje ponosna 242


Srbija sad, da bi time omogućili i svome Vrhovnom Komandantu brzi povratak u prestoini Bcograd. Nije daieko Ćas kada ćemo ceiome svetu moći jasno i glasno završnim delom svojim dokazati i svoje pravo na nacionainu slobodu svoju. *čeka nas samo još poslednji okrsaj iz koga Čemo sa zastavama slave na kojima se ponosno blista ,S verom u Boga za Kralja i Otadžbinu' doneti našem narodu slobodu i bratsku ljubav, sluzeći kao granitne podloge budućoj slobodnoj i snažnoj demokratskoj federativnoj Kraljevini Jugoslaviji. U predvečerje ovih veiikih dogadjaja, dužnost je svih starešina da sve napred izložerio do detalja objasne svojim vojnicima; da sa njima budu danonoćno, podvlačeći im stalno: da je dosao kraj četirigodišnjim našim narodnim patnjamn i da je potrebno jos samo poslednjim naporom krunisati sav dosadasnji naš rad, a pobeda je Božjom pomoći naŠa. Ovaj napor od nas zahteva naš Vrhovni komandant, ovaj napor od nas traži sav naŠ napaćeni narod, a ovo nam naredjuje i nacelnik Štaba Vrhovne Komande, djeneral Draža Mihajlović. Najviši komandanti priiikom što Češćih obilazaka svojih jedinica uciniće sve da se našem narodu urodjeni borbeni duh održava na -zavidnoj visini. , Na slučaj da koja od potčinjenih mi jedinica bude dobila sa koje druge strane kakvo naredjenje, blagovremeno će me obavestiti radi donošenja shodne odluke za izvršenje toga naredjenja. S verom u Boga za Kralja i Otadžbinu! Živio Kraij Petar II! Po zapovesti Načelnika štaba Vrhovne Komande, Pomoćnik, djeneral Miodrag M. Damjanović."

16 *

243


EPISKOP NIIKOLAJ MEDJU NACIONALISTIMA U ovo vrome episkop Nikolaj posećuje nacionaine jedinice u prostoru Slovenije i Istre i to Srpski DobrovoIjački Korpus, Dinarsku četničku diviziju i grupu vojvode Dorbosava. Jevdjevića. Na svetoj liturgiji, 21 aprila u Ilirskoj Bistrici vladika Nikolaj proizvodi u čin protojcreja o. /lleksu Todorovića, svestenika i verskog reierenta Srpskog Dobrovoljačkog Korpusa i rukopolaže za djakona Bozu Dragićevića, pripadnika Dinarske čctničke divizije. Tih dana vladika Nikolaj od radosti peva pesmu srpskom bratstvu. Pesma vladičina, u izvodu, glasi: ,,Boze mili i Bo^e jedini, Bjehu tmine _zemlju uhvatile, U trninama Srbe zaputale, Srpskom krvlju svijet ustrašile,

Sve zbog srpske proklete neslogc. A l’ evo se danas razđanilo, Rod se srpski slogom opasao, Sjedinio u teškoj nevolji, Zbratimio najbolje od boljih. Pored onog srpskog Vrhovnika, S’to nad Srpstvom četir’ Ijeta strazi (Znaj mu ime ali ga ne kaži), Sve za Srpstvo za se ništ’ ne traži. . . Pa kraj njega i ti Dimitrije, Dimitrije, mudri dobrovoljče I Božiji divni ugodniče, S’to molitvom nebesa otvaraš, Od svetaca saveznike stvaras I zlotvore duhom pokoravaŠ. Do Ljotića vojvoda Momčilo, Oj Momčilo, sve ti zdravo bilo, Momčila si starog nadmašio, 244


Episkop Nikolaj i vojvoda Djujić


Tvoja slava i tvoje junaštvo Glasiće se dok buđe gusala 1 dok bude pjevačkijeh grla. Kraj Momčila jevdjeviću Dobra, Krv junaka i soj svestenika, Koliko je imao megdana, Toliko je zadobio rana ! toliko odneo pobeda. Pokraj Dobre slavni DjuriŠiću, Divni Pavle Bog mu dao zdravlje, Pobratim je vojvode Momčila I pobratim Durmitorskih vila. Svi se višnjem Bogu pomolili I na slogu do groba zakleli, Da se bore kao srpska braća, Da se bore za srpsku slobodu, Do vaskrsa srpskome narodu. Slava Bogu na Njegovu daru, Bog da prosti braću izginulu, Bog da zivi braću zbratimljenu.

Episkop Nikolaj medju oficirima D. Č. D.

246


PREDAJA ... . U cilju razbijartja partizansko-komunističkih snaga u Beloj Krajini, Čvršćeg povezivanja sa slovenaćkim domobrancima i radi prihvata četnika Pavla Djurišića, na dan 11 aprila, pod komandom potpukovnika R. Tatalovića, naćelnika Štaba Srpskog Dobrovoljačkog Korpusa, upućcna su, tri dobrovoljačka puka (II, III i IV) i grupa od oko 500 četnika vojvode D. Jevdjevića. Ove jedirtice imale su teške borbe u visini Broda na Kupi i Delnica. Na ovoj prostoriji pukovi su se zadrzali sve do 28 aprila kad su se povukli prema Ljubljani koju su branili sa zapadne strane sve do 9 maja. Djeneral Kren (unapredjen od strane slovenačkog Narodnog odbora) uputio je potpukovniku Tataloviću depešu u kojoj moli da dobrovoljci izdrze jos 24 časa zaŠto će im biti istorija, narod i Kralj blagodarni. Dobrovoljci su i ovaj zadatak izvrŠili tako da su se sve izbeglice kao i slovenačke jedinice na vreme povukle. Na dan 12 tnaja sva tri puka srpskih dobrovoljaca kod sela Unterbergena na Dravi stupaju u vezu sa Britaricima, odlaze u logor Vetrinje kod Celovca gde su polozili oru^je. U ova tri puka (II puk je bio pod komandom Marisava Pelrovića, III puk pod komandom Jovana Dobrosavljevića, a IV pod komandom Miodraga Markovića) bilo je i oko 1.000 intelektualaca. Dvanaest dana docnije, 24 i 25 maja, ovi dobrovoljački pukovi predani stt Titu. U isto vreme predano je i oko 11.000 pripadmka slovenackih nactonainih jedinica, kao i oko 900 cetnika vojvode Pavla Djurišića, koji su takodje bili stigii do britanskih trupa, a koji stt sc spasli od ustaškog pokoija. Titovi partizani-komunisti, bez saslušanja i sudjenja, pobili stt predate u šumama oko Kočevja. Nekoiiko meseci docnije britanske vlasti odvele su djcnerala Kostu M. Mušickog i vojvodtt Dobrosava Jev247


djevića, koji su po raznim logorima i zatvorima proveli više meseci. Na Badnji Dan 1946 godine odveden je djeneral Kosta MuŠicki i predan Titu. Vojvoda D. Jevdjević uputio je pismo gospođji jovanki MuŠicki koje glasi:

Vojvoda Dobrosav Jevdjević govori slovenačkim domobrancima, C'etnicima i dobrovoljeima prilikom proslave dana Ujedinjenja (1. decembra 1944 u Bistrici)

„Draga Gospodjo, sudbina je htela da provedem pet meseci u zajedniekoj patnji sa Vašim muzem. Zahvaljujući našoj srpskoj gadosti, ja sam u njem po tudjim informacijama ranije video zlikovca i razbojnika i tako sam se i držao. M edjutim, na ovim mukama upoznao sam u njemu divnu Ćistu dušu Srbina i Hrišćanina, čoveka i rnuža, koga je retko naći. Juče su ga odveti, strahujem od najgoreg, ali ipak se nadam. šta da Vam kažem o njenm. Gde god smo bili svi su ga voleli i cenili i služio je na Čast Srpstvu i

248


vojsci. Razgovarali smo po cele noći. Osim Kralja i Otadžbine, na pameti ste mu bili samo Vi i đeca. Stotine puta vadio je slike svojih devojčica i ljubio ih. Kad smo imali kakav bolji zalogaj, odvajao je govoreći, da će to da posaljp svojoj deci. Kad sam ga molio, da pozove decu i Vas, da vas vidi, odgovarao je: .Nisam ja toliko sebićan, da sirote mučim radi svog zadovoljstva. Bolje da sam patim.' Sinoć na Badnjak je prekrio zemlju u satoru sa slamom, i na sveću na stolu nasionio Kraljevu sliku i sliku dece. Bio je tužan i prićao mi, kako ste vi i on jos 1941, po plamenu slavske sveće slutili, da će mu se nesto desiti teško. Pevao je Roždestvo i nosio sliku svojih devojčica. Svi su ga poštovali. Posećivao je službu Bo'Žju svih religija i u našem šatoru su stalno bili i ruski i katolićki i evangelički sveštenici. Njega su pozdravljali svi vojnici 27 nacija, koje se u ovom logoru nalaze. Čist i uredan do pedantnosti bio je dirljiv, kad je krpeći kostilje i čarape prićao o svojoj deci. Ja nisam vican, pa je i meni šio. Od ono malp novaca nije hteo da potroši ni paru, Čuvajući to za decu. Preko engleske komande sarn Vam darias poslao njegovih 30 hiljada lira. Nikad nijednog časa nije se ljutio na svoje dušmane i dok su Mita (Ljotić) i on zaista bili apostoli, špekulanti su blagovali na njihovom trudu. Njegove stvari su danas uzeli Englezi, rekao sam da ih Vama pošalju po njegovoj želji, jer je poneo samo par veša. Negde skoro javio se je po kuriru svojoj mami i poslao slike svoje dece. Čiste duše kao devojka, ako on zaista bude predan, ja ne verujem više ni u što. Na saslušanjima je bio dostojanstven. Nije hteo da me posluŠa da ode, govoreći da bi tim priznao, da je kriv. Sedajući u kamion, viknuo je: ,,Dobro, pozdravi mi ’decu, živeo Kralj!" U logoru 4.000 Rusa, hteli su da diguu bunu radi njega i jedva su umireni. Verujte da su đesetine oficira plakale na Božić, kad su saznali, da je odveden. Ako i 249


ja ne podjem gde i on, opširno ću Vam pisati o njemu i njegovim posiednjim danima ovde. Verujem još uvek, da nije predan. Toplo Vas i VaŠu decu pozdravlja Vojvoda Jevdjević."

POGIBIJA DIMITRIJA LJOTIĆA Na putu iz Ilirske Bistrice u Sv . Petar kod Gorice u automobilskoj nesreći poginuo je 23 aprila, oko 22 časa, Dimitrije Ljot'ć. On je išao u štab vojvode Djujića da se pozdravi sa Episkopom Nikolajem uoci njegovog odlaska iz Slovenije. Mrtvo teio Dimitrija Ljotića preneseno je u kapelu Dinarske Četnićke divizije gde je posle pomena Episkop Nikolaj održao govor u kome je rekao sledeće: ,,D a je odsečena samo jedna grana, stablo ne bi mnogo osetilo, ali stablo je odsečeno do korena, i nama je nanesen veliki bol. Aj, Bože! To jc Tvoja volja i mi joj se moramo pokoravati. Kada se jedan kamen baci u vodu, on pravi koncentricne krugove koji se šire. Tako i smrt Dimitrija Ljotića ide tugom njegovoj porodici, njegovoj majci Ljubici, tamo daleko u Smeđerevu, njegovoj supruzi Ivki, njegovom bratu JaŠi, njegovim sinovima i njegovoj kćeri. Drugi krug ide krugu dobrovoljaca, njegovim saputnicima i jednomiŠljenicima u miru i ratu, u dobru i zlu, u radosti i žalosti. Treći krug ide sa dićnim četnicima, k onom kome je već četiri godine zemlja prostirać a nebo pokrivač. I sad dolazi i četvrti krug, koji obavija ceo svet, jer Ljotić nije bio samo naš, on je pripadao čovečanstvu, Evropi, svetu. Dimitrije Ljotić bio je državnik, ućitelj i hrišćanin. On nije bio samo državnik, on je bio hri250


Hpiskop Nikolaj i vojvoda Djujić sa grupoin dobrovoljaćluli oficira


šćanski đržavnik. Za poslednjih sto pedesel godina, rni smo imali velikih politicara, velikih Ijudi kao Što su GaraŠanin, Jovan Ristić i Nikola PaŠić, ali to su Ijudi biii veiiki za svoje vreme, i u granicama Srbije dok je Dimitrije Ljotić zašao u velike krugove svetske poiitikc. To je bio politicar sa krstom. Imao sam priiike da ga jednom čujem u manastiru ZiČi kada je rekao: .Srpski narod neće biti srećan dok sav svet ne bude srećan.' On je bio učitelj koji je učio najpre delima, pa tek onda rečima, upućivao je, i sam je bio primer. Nikad nije govorio a da đelom nije pokazao. NiŠta nije bilo da je govorio, a da nije delom ostvario. O , da su takvi bili svi naši učitelji! Hristos je rekao: ,Treba raditi pa učiti, a ne samo uČiti.'

Episkop Nikolaj blagosilja četnike vojvode Djujića

O njemu će se govoriti kao čoveku, državniku i dubokom hrišćaninu, i to je on bio najveći. On počinje od sebe, a to koristi svetu. Rko počinješ od periferije, od drugog, a ne od sebe onda ne

252


koristii' nikome. To je biio njegovo geslo, Dimitrije Ljotić jc bio Čovek duboke vere. On je kao minislar Pravde dodavao kadionicu svesteniku u crkvi. Mnogi su se tome rugali, aii on se nije stideo. On je govorio: J a idem đa ispitujem volju Gospođnju, pa kad je saznam, ići ću za njom, ne obaziruci se ni levo ni desnoć Bez Dimitriia Ljotića oseća se veiika prazriina, a to je praznina koja se ne može lako popuniti. Drvo je odsečeno, ali Bog zna šta radi i mi se moramo pokoravati Njegovoj volji. Ako je drvo odsečeno, a!i iz odsečenog drveta nikle su mnoge rniađice, a to su mnogi i mnogi Ljotići. Ako je pao Dimitrije Ljotić, desetine hiiiada srpskih junaka pod oruzjem zajednicki sjedinjeni, ne pojedinci, nego zajednićki, su zamenici Dimitrija Ljotića. Dimitrije Ljotić je Čovek koji je nadahnjivao Ijude. . Nosio je teški krst i u ratu i u miru, jer ni n niirti mu ijudi riisu hteii dati mira. A u ratu je izvršio svoju dužnost i kao vojnik i kao gradjanin. Bas: oni koji su bili na površini i koji su bili giava narodna nisu ga razumeli. Zato smo i propali Što nismo znali ceniti takve vrednosti. Bog ga je uzeo baš u svoje vreme. Reći će neko: uzeii su natn ga. A!i ga msu uzeli, jer je on dao uput svojim zivotom i svojim trudom do sada. Koiika poniznost, kakav asketizam, isposnik Svetogorski, kakve molitve, dečije miline! Mi biagodarimo njemu, njegova Svetost i ja, zahvatjujemo rnu Što smo došli iz zatocenja do Beca, i od Beča ovamo. Mi ne mozemo to nikad zaboraviti najvernijern sinu Srpstva. Kada sam govorio sa njim u Beču o sjedinjenju nasih narodnih nacionainih snaga, on je, govoreći o onome za koga sarn rekao da mu je već ćetiri godine zemlja prostirač a nebo pokrivač, smerno odgovorio: ,On neka zapoveda, ja ću slusati. On neka bude na vrhu, ja ću na dnu. Ja ću mu noge pratić 1 doslo je jedinstvo. 253


Ko je poznavao toga čoveka, morao ga je voleti. On je bio ideoiog, svetski, široke duše, lav u hrabrosti a jagnje u krotkosti. Govorio je: ,Ako učinimo sve narode srećnim, bicemo i mi srećni. Čedo Milić, veiiki mostarski junak, rekao je: ,Još sam video junaka, ali junaka kao Ljotića nigdeć O njemu će se zaio pisati knjige. Pisaće ne samo Srbi, nego i svi F.vropljani koji su ga poznavaii. Bilo je Ijudi koji su govorili da on voli da prima od nekud, da sakupija, da gomila. Ali gde su njegove kuće? Gde mu je imanje? Gde su mu kule? Gde su mu polja? Ja toga ne vidim. Ali je bio veliki bogataš duhom, poštenjem, veronp Duhovan ćovek, karakteran, pošten, odlučan i religiozan. On je bio toliko bogat duŠom, da je od nje mogao dati i drugom, pozajmiti ostalima uvek spreman da dađe saveta i lepu reč. Zan jega politika nije bila akrobatika, nego etika. On je bio reprezentator duše i srca srpskoga, čari i istine srpske. On je bio ideolog hrisćanskog nacionalizma. On jc voleo sve vojvode. On je to meni prič'ao, a isto o njcmu pričale su mi i vojvode, i kruzite pohvalnice o njemu. Jedan veliki vojvoda, koji je ovde medju nama, rekao mi je jednom prilikom pre kratkog vremena: ,Ne mogu se od njega odvojiti. Reči iz njegovih usta teku kao med. On je pravi reprezentator srpske politike.' On je dao toliko od sebe, pa da je živeo joŠ pedcset godina, on ne bi imao šta više da da. On je dao odgovora na sva pitanja. On je u svojoj ideologiji obuhvatio sve grane narodnog života. Žalimo ga svi, žali ga svak. Žale ga i Nemci. Mnogi su mu prebacivaii da se suviše naslanja na Nemce. I to baš oni koji nisu bili narodni Ijudi, koji poseduju viie i bogatstva, i koji kao jazavci pripremaju sebi unapred bogatstvo za sto godina. Aii on je najviše kritikovao Nemce, i baš zato 254


(jetnićki venei na pogrebu Dimitrija Ljotiea. Medju njima prvi, venac DraŽe Mihajlovića


su ga oni poštovali. Kritikovali su ga samo oni koji ga nisu poznavali. Koliko je samo voleo svoje vojnike. Pričao mi je jedan oficir iz njegove pratnje: ,Kada smo otstupali iz Beograda, na putu smo zastali i delili hranu vojnicima koji su bili gladni. Kada smo podelili hranu, prisao sam Ljotiću i rekao mu da je još ostalo hrane samo za mene i njega. Našta mi je on rekao: .Podeli i to. M i ćemo lakše. Sad i tako idemo da spavamo, a lakse se spava kad se ne jede.‘ I tako sam učinio.‘ On je poštovao čoveka iznad svega, samo najpre i iznad svega — Boga. On je bio veiiki čovek. Ono što je posadio, uhvatilo je duboka korena. I sve što je uradio, mirisaće. ( Dobrovoljci, pevajte u slavu Dimitrija Ljotića! Cetnici, pletite vence slave! Srbi, spominjite se Dimitrija Ljotića! Pala je najveća žrtva. Bo^e, ne traži više. B o j že, dosta, molimo Te: uzeo si innogo i kao najveću žrtvu, njega! Bo^e, neka bude dosta. Ja verujem da je ova velika žrtva kapija koja će nas dovesti do slobode. Dimitrije Ljotić je kapija naše nove Otadžbine. Zato svi, braćo, molimo se za dušu veiikog čoveka i neka ga primi u carstvo svoje. Neka nam Bog usliši molitve, a njemu neka da mesto koje zasiužuje. Bog da prosti dušu Dimitrija Ljotića! Vo vjeki vjekova. flmin. Nije mrtav Dimitrije Ljotić. On sada pripada čitavoin Srpstvu. On sada pripada nebeskoj Srbiji. R mrtvi su jači nego živi. On je sada jači. nego kada je bio živ i sputan. On sada još' viš« radi i poseduje još više snage. On tek sada radi. Hvala mu.“


40-dnevni pomen D. Ljotiću u Forliu. S ieva na desno: đjeneral Ivan Prezelj-Andrej, djeneral Matija Parac, vojvoda Djujić, djeneral Kosta MuŠicki i djeneral Borivoje Jonić


r

Poslednjih desctak dana nisara putovao s Ljotićem; bio sam bolestan i ležao u postelji. ćim sam saznao za pogibiju kod fljdovščine, ustao sam iz postelje i pošao sam ka Gorici, gde sam stigao 24 aprila posle podne i odmah sam se uputio ka kapeli. Na ulazu sreo sam se sa episkopom-Nikolajem. On je bio uzbudjen, a kad sam mu prisao, on me zagrlio i zaplakao je rekavši: ,,Nema više Mite!“ Poklonio sam se nad odrom velikog hrisćanina i čoveka. Kroz svest nri je prostrujala prošlost u kojoj je pokojnik toliko po/rtvovano radio za svoj narod i mislio sam ko će njega sad u ovom preteškom poslu i u ovim sudbonosnim danirna zameniti. Kad sam izišao iz kapele, prišli su mi mnogi četnici i izjavlji,vali mi sauičešće. Govorili su mi: ..Vredno je živeti i poginuti da bi se čuo govor kakav je malopre održao vladika Nikolaj." Od prisutnih sveštenika i ćetnika dobio sam taj govor, koji sam naprcd naveo. Oni su taj govor zapisali. Otišao sam kod episkopa Nikolaja i zahvalio mu na pogrebnom slovu. ,,Nema Šta da mi se zahvaljujete — rekao mi je nas veliki, rnudri Episkop — ja sam ispunio svoju dužnost. Pokojni Dimitrije je bio veliki; ja ću tek o njenui pisati. ja ću mu spomenik podići. . . “ Ove večeri Episkop Nikolaj, u pratnji prote Stevana Prostrana i d-ra Djoke Slijepćevića napustio je Sv. Petar kod Gorice. Sutradan, 25 aprila, izvršena je sahrana Dimitrija’ Ljotića. U ime djenerala Draže Mihajiovića na odar pokojnog Ljotića položio je venac djeneral Miodrag Damjanović. Položeni su brojni venci od strane sviju riacionalnih jedimca, kao i od slovenačkog stanovnistva.

258


POVLACENJE Kad sam se 26 aprila vratio u Postojnu, dobio sam naredjenje od komandanta Srpskih dobrovoljaca, djenerala Koste Mušickog, da se vratim odmah u Sv. Petar, u štab Dinarske cetnicke divizije, pošto me odredjuje za oficira za vezu izmedju Istaknutog dela štaba Vrhovne Komande i komande Srpskog Dobrovoljačkog Korpusa. Krenuo sam za Sv. Petar istoga dana. Na dan 29 aprila, u 18,30 časova, djenerai Damjanovic izdao je Str. Pov. naredbu, koja giasi: „Usled nastale situacije opstim povlačenjem Nemaca iz ovih krajeva preko Soče u pravcu Udina potrebno je da se i naše snage blagovremeno prebace na đesnu obaii- reke Soče. U tome cilju n a redj ujem : 1. Srpski Dobrovoljački Korpus, Bosanski korpus Dinarske četnicke divizije pod komandom djenerala g. Mu-^ Šickog obrazovaće zaštitu izvlačenja svih trupa iz Vipavske doline preko Gorice ka Čividaleu. Djeneral g. Mušicki preduzeće sve mere za obezbedjenje ovoga povlačenja sa Istoka. 2. Lički korpus ogarantovaće izvlacenje svih trupa obezbedjujući dolinu Vipave od sela Vipave do sela Cernice od sviju pokušaja partizana da ovo izvlaćenje uznemiravaju. 3. Trupe vojvode g. jevdjevića obrazovaće odbranu ođstupr.ice, formirajući levu pobočnicu krećući se pravcem selo: Vrapca-San Danijele-Rifenberg-Montespino. 4. Dalmatinski korpus garantovaće bezbednost povlaĆenja od linije Cernica-Rifenberg preko Montespina do 17'

259


Gorice Ćetvrta brigada ovoga korpusa dobiia je posebno naredjenje. 5. Deo Srpskog Dobrovoljačkog Korpusa u Storiji pod komandom potpukovnika ćosića kretaće se pravcem: Storija-San Danijele-Rifenberg-Montespino-Gorica odrzavajući desno vezu sa trupama vojvode Jevđjevića, a Ievo obezbedjujući se prema Karsu. 6. Mostovi u Gorici gde će trupe preći SoČu u naŠim su rukarna. 7. Sve izbeglice i komore po prijemu ovoga naredjenja uputiti pravcem: Sv . Viđ-Vipava-fljdovŠcina-M ontespino-Gorica na desnu obalu Soče. Pri pokretu saopštiti svima da drze stalno desnu stranu puta. Na siućaj pokreta danju obratiti najveću paznju na obezbedjenje od napada iz vazduha. 8. Početak pokreta trupa pod komandorn djenerala g. MuŠickog u pola noći 29/30 aprila kada će se krenuti i trupe vojvode Jevdjevića i jedinice Srpskog Dobrovoljackog Korpusa iz Storije. Pri prelazu ovih trupa kroz Lički korpus otpočeće pokret i jedinica ovoga korpusa, s tim da se ove sviju zatim na zaćelje trupa djenerala MuŠickog, a pri prolazu jedinica Ličkog korpusa kroz raspored Dalmatinskog, — komandant Dalmatinskogkorpusa sviće postepeno svoje trupe na zacelje celokupnog rasporeda. 9. Trupama potpukovnika Tatalovića izdato je posebno naredjenje. 10. Delovi Slovenske armije kretaće se sa jedinicama u čijem su organskorn sastavu i dosada bile. 11. Za pokret bolnica izdata su posebna naredjenja. 12. Ishranu jedinica za vreme pokreta ogarantovaće odgovarajući trupni kornandanti. 13. Ljudstvo snabdeti s municijom kojom jedinice raspolazu u svojim magacinima, poŠto se za sada na narocitu popunu ne moze računati. td. Na maršu za održavanje reda komandanti korpusa 260


činiđe odgovornim svc staresine kako bi se izbeglo svako nagomilavanje trupa pri prelasku m ostova. . . S verom u Boga, za Kralja i Otadzbinu. M . P.

Po zapovesti Naćelnika istaba Vrhovne Komande, pomoonik, djeneral Miodrag M . Damjanović, s. r.

Hrvatska armija dobila je zasebno naredjenje da zauzme. most na Soci. Po prelazu SoĆe, Srpski DobrovoljaĆki Korpus dobija naziv ‘Sumadijska divizija. Prvi puk Sumadijske divizije, pod komandom majora Ilije Mićasevića, imao je najtezi zadatak da onemogući prelaz, za nekoiiko dana, partizanskili trupa preko Soce. Na most sam išao više puta sa djeneralom MuŠickim, koji je obrazio trupe u borbi. Bilo je kriticnih momenata, kojc su borci Prvog puka, uz pri’.icno žrtava, savladali. Preko radio stanice Siovenacke armije, djeneral Damjarrović, na dan 4 maja, prirnio je sledeće depese: ,,Molimo dostavite depešu Glavnom stanu djeneraia A'eksandra u Italiji da se spreci daije krvoproliće i unistavanje slovenackog naroda; molim hitne intervencije vaših oruzanih snaga u Slover.iji. — D-r Gregor Rozman, biskup Ljnbljanski. Trećeg maja 1945. Narodni odbor za Sloveniju.“ Druga depeša glasi: „Trećeg maja revolucionarnirn putem sastao se Prvi privremeni s'ovenacki parlamenat koji je proglaiio ustanovljer.je ujedinjenja Slovpnije kao sastavnog de’.a federativne Kraljevine Jugoslavije. Sa oduševljenjem jednoglasno primljen je poziv Kra’.ju da se vrati na od neprijatelja oslobodjenu teritoriju. Nemacki politicki otpor je sloinljen. Narodni odbor.“ 261


U PALMANOVl Li Palmanovu smo stigli 4 maja, a na dan 5 maja, po naredbi Britanaca, sve nacionalne jedinice predale su oruZje, poslc čega su tretirane kao „neprijateljska predata vojska“ . Bilo je dirljivih scena. Ljudi, koji su se pod najtei'im uslovima borili za odr^anje i slobodu svoga naroda od svih mogućih napasti, teška srca odvajali su se od oruzja. Znali su dobro da njihova Otadžbina nije oslobodjena, već da pada u novo, još tež'e ropstvo. Da nije bild velike umesnosti komandanata, a odanosti boraca prcma komandantima, prilikom predavanja oružija došlo bi do nemilih dogadjaja. Jedan mitraljczac, ćiji su i otac i jedini brat pali ranije u borbi za istim mitraljezom, plakao je i pokušao samoubistvo kad su ga razdvajaii od oružja. Po predaji oruzja djeneral M. Damjanović izdao je sledeću naredbu: NAREDBA Za 5 maj 1945 godine. K O M A N D A N TA 1STAKNUTOG D ELA ST A B A VRHOVNE KOM ANDE J . V . U . O . Prvi deo naše mučne ali sjajne borbe za KraIja i Narodne ideale završen je danas predajom našeg umornog ali slavom ovenćanog oruzja Englezima, a uz zvuke naše nacionalne himne. Budni svedoci ovoga istoriskog cina bili su Angloamericke i Naše junačkom krvlju najboljih sinova Otadzbine natopljene zastave, kao i sve starešine, koji od ovog ćasa, do prijema novog naoruzan)a7 svojim naoru^anjem simbolicki pretstavljaju moć svojih jedinica. Smatram za svoju svetu duznost, da na današnji istoriski dan, u ime Komandanta nikad nepobedjene Jugoslovenske vojske u Otadzbini djenerala Draze Mihajlovića, odam puno priznanje 262


Djeneral Kosta MuĹĄicki komanduje pozdrav predatom oruzju u Paimanovi


svima starešinama i borcima svih jedinica u sastavu istaknutog dela štaba Vrhovne Komande JV U O , pohvaljujući narocito I PUK SU M A D IJSK E DIVIZIJE za junacku odbranu mostobrana kod Gorice i da pozovem sve starešine i borcc: da i docnije, reorganizovani, odmoreni i osnazeni brigom naŠih Saveznika pokazu sve one vrline koje su ih dosada krasi'e, kako bi u novoj, snaznoj i slavnoj našoj Kraljevini bili najmoćnija podrška i svoga Kralja i svoje Narodne drzave. Ver-ujući duboko, da na taj ćas dugo nećemo ćekati, ja pozivam sve moje neustrašive borce, da uoci našeg narodnog praznika Djurdjev-dana uputimo svoje najtoplije molitve SveviŠnjem za zdravlje, sreću i dug život našeg mladog Vrhovnog Komandanta i za procvat divne naše Otadžbine i da snaŽno, bratski zagrljeni, kliknemo iz dubine naših vernih srdaca: Da živi naš Vrhovni Komandant Nj. V . K R flL J PETAR II. Da živi Demokratska federativna Kraljevina'Jugoslavija. Da živi Komandant nikad nepobedjene Jugosloveske vojske u Otadžbini djeneral D R A ŽA M IH AJLO VIC. Naredbu saopštiti još danas pred strojem svima trupama. KOAVANDANT, D JEN ER A L AAiodr. M. Damjanović, s. r. Dostavljeno: K-dantu Sumadijske i Dinarske divizije, K-dantu Slovenije, i Trupama vojv. Jevdjevića. M .P .

* Patnje naciona'ista nisu presta’.e kapitulacijom Nemaćke. Pobeda Saveznika nije doveia do Že.jno ocekivanog 264


kc-*u s £ * hta

iijrM ttm cr

h &ba

^ttaea,

icoiUHib j . s . t . o .

Q p t * » * • **m m M )r*M u im c j - j » « 4 o p 4 m > » ^ «u • »pommm • / & * * * > a » r .« a « J« JiaM « *««»r a a © »• • * «* > « « « , » /* > «y ** * « • * « » « « « . jjr «»» <r«ar« -4e-ia|i*Q»ur C>« * c y • mm* >q>a*y c »*o > * «* T a i« *■ © i « a T M * , M » « * r * j * n a * , u j « oa ot<*r a c * . ] « « « ^oaor » » . » • * oJx b c « w « a « « » n B B C T ctaa««,)/ »a-a c » » J » r j » ju»«-. u *> . ' ' • * » * * « « * * » “ Jy o » * » y i / n w . r , u iui 4 b « « « » 4 u r u jM a a a * * « , y «*•« r ^ a a u U T « «» »0 8 * m »« J y r » :« » » • » t * • »OJ o k o y »T *u«a«V * e n » * c a . • * M * » a i M J U a a i a . o u « nyR» c m m r . u p a u u i u < đ o «u in «• »< J * ««»1 « / aoTo*«jT,'cr a * 4 . arrafl* ! > * • ■ « * i m * M , ao%»*.kyjy;l« U j a u T t ^ <!*> »» fii«SH»»jr *a<TOvJp«»a »co* .-Jpaa* * a* »< *«»»** « * • * • « # « • * » * ■ * c u » a j * ,p*OTiraaa»o»fc«a,i»4U*>‘ fi*»B a v s * * * ■ » » « « « r o w n M t 4 » a « M i u a v a a a j « » • ■>•• B p « « a « K« j « oy ac eaou r j - * e a a * . « * * « . « * y « v »o J o » « * » « J « o u m j » « » o j Kjmuoi» « b 4 o j a « • a J «a iK « 4 » » o i ; * x « s 0 » o r » ?<|N.»a * • • o j « •? »«»•, ♦ « l » r j 7 » « *y «c > «o ,A » M* «raj » * c »jrro u i t « « « i u t * ( J » « » • «> ij* ■•><>?],>«*»* H o p u p ,A » jr « v « • * .« * r H *t> o »m o * »& «> < •• > f«y * a «v » • • • ) * a * j * « o » a i j * ! • » • • « » • • ■ < ■ * « * « * i t ■ • » « • > • ,c v *> y ■ »y r « » » ct » * “ ••'SOr ‘* « * » « « o r K« m« » s » wt» » a » itpf-ur«t w j » m «»m t * . « * » « » « * ■ u c «««t »o t

«l«*cK» •»*>*•»4,*»«*»•»»« »» » yPmam immx •*>■ *• «»»««•: *»

• :«•« ■ » • đ t »o «»i«

a.ii.flJraa- »LtT’Ai' i i

ii* «••«* A*Miv«c«ate»a * * ■ • • / ? '* * *

*«* '-'>■•«••«»

•<* * » ■ » * w » » ka* wt « - » r » a w »«»<M ia«*» Jjrr«o»a»a«<ia4i » o J « » * / U » * | ; u APATUt *it< ><.«*& ««< fl«fi«A »ji « » « f t a t » T » Jft» M *o n o p »« f l t p o j * « t u n i p j v u i m * .

hHStt&tiSi''

s'l&TTZ s

»< -A « « T f -jr»a »a a M « ■ M «H «»<tt»

“•«*4»J*,

> '-»*>.rjr

<»»atO K » «pwa j » . » C « t » * . < » J » %Jt

rpjrn!*M*. » «j *. J« « aa•» .

'

<

>» 'i

Nt><U3Sl&iir. r.

--- .’y■-:?*.'1t--- ,u

' /Ji n v

/

ij'/ '

V'

Naredba djenerala Damjanovića za 5. maj 1945 godine


Paimanovi: Ä?etnici Dinarske divizije i grupe vojvode Jevdjeviea polazu oruĹžje na zahtev saveznika


i krvavo zasiuženog oslobodjenja naroda Jugoslavije. Narod raspet na krstu, umesto da doživi vaskrs, docekao je da ga prekrije „Gvozdena zavesa". Izdasnom oruzanorn pomoći sovjetskih armija, moraino-politickom podrskom Londona i Vasingtona, Josip Broz-Tito sa svojom „narodno-osiobodiiackom vojskom" zaposeo je najpre Beograd i veći deo zemije, a docnije i celu državu. Zašto se na teritoriji Slovenijc nije pružio efikasan otpor novom osvajacu i Što se tu nije afirmirao zametak slobodne-narodne države, — nije još vreme da se o tome govori . . .

267


5LIKE (Jstaš'ki zločini ...................................................................................... 25 Zmjednička grobnica urnorenih Srba . . . . 26 Ustaska zverstva (Gudovac - Bjelovar) . . . 27 Izmučeni likovi izbeglic3 . ..........................................................................31 Jedna četa srpskih d ob ro voljaca.......................................................49 „Majko Srbijo, pomozi!" . . . . . . . 55 Četnici i dobrovoljci na Mravnijcima 1942 . . 66 Dobrovoljačka patroia u izvidjanju....................................................... 69 Djeneral Milan Nedić na sečenju slavskog kolača Srpske garde ............................................................................ 71 Pred z a k le t v u ..................................................................................... 79 Osvečenje z a s t a v e ............................................................. 83 Polaganje zakletve . 85 Proslava Kraljevog rodjendana u Beogradu, 6 . septembra 1941 g............................................................................ 89 Pred zakletvu d o b r o v o lja c a ..................................................................95 Za vreme sluzbe Božje . . . . . . . 101 Dobrovoljački z n a k ......................................................................................105 Pogreb srpstdh dobrovotjaca i pripadnika SDS u Kruševcu 1943 . . . . . . . 107 Dobrovoljci obradjuju njivu ranjenom četniku . . 109 Zbrinjavanje izbegličke dece (tri slike) . . . . 113 Srpska izbeglička deca u Bajinoj Basti . . . . 119 Faksimil pisma kapetana Nešića D. Ljotiću . . 128 Faksimil pisma Draže Mihajlovića D. Ljoliću . . 129 Faksimil pisma D. Ljotića đjeneralu Mihajloviću . 131 Susret četnik3 i dobrovoliaca u Sandžaku . . . 135 Vojvode Djujić i Baćević sa Cetmrima Bosne, Hercegovine i Dalmacije ..................................................................................... 141 Dobrovoljci i Kalabićevi četnici u Toplici 1944 g. . 147 Milan Nedić sa Djurom Dokićem, Bogoljubom Kujundžićem, Dušanom Popovićem i Miodragom Damjanovioem 149 Djeneral D. Mihajlović i djeneral Trifunovič . . . 153 Milan Nedić medju dobrovoljcima . .' . . 155

269


Faksimil „Službenog saopštenja" komanđe Srbije JVUO 170 Faksimil jednog saopstenja Vrhovne komande JVUO 171 Vojvoda Djujić sa svojim eetnicima na marsu ka Istri 191 D. Ljotić, vojvoda Djujić, major M. Kapetanović i ppukovnik Dj. Ć o s i ć .......................................................192 Spomenica Dinarske i;etničke divizije . . . . 197 Vojvoda Pavle Djurisić sa svojim komandantima . 199 Djeneral Kosta Musicki s oficirima SDS . . . . 205 Djenerali Draza Mihajlović i Matija Parac . 217 Faksimil pisma Draže Mihajlovića Đimitriju Ljotiću . 219 Faksimil pisma Draže Mihajlovića vojvodi Jevdjeviću 221 Faksimil Poruke'*Draže Mihajlovića zarobljenicima 223 Faksimil šifre izmedju Dimitrija Ljotića i DraŽe Mihajlovića 225 isubara koju je Draža Mihajlović poslao Dimitriju Ljotiću 226 Faksimil pisma Milana Aćimovića Dimitriju Ljotiću 228 B. Kostić referiše Ljotiću i Musickom . . . . 239 Vojvoda Djujić, djeneral Damjanović i djeneral Mušicki u grupi četnika i dobrovoljeca . . . . . ~ 237 Dimitrije Ljotić u razgovoru s djeneralima Damjanovićem i M u š i c k i m ...................................................... 291 Episkop Nikoiaj i vojvoda D ju jić ................................. 295 Episkop Nikolaj medju oficirima DĆD . . . 296 Vojvoda Jevdjević govori u Bistrici 1. 12. 1999 g. . 298 Episkop Nikolaj i vojvoda Djujić sa grupom dobrovoljačkih o fic ir a ................................................................. 251 Episkop Nikolaj blagosilja četnike vojvode Djujića . 252 Venci na pogrebu Dumitrija Ljotića.................................255 Djenerali Prezelj, Parac, Mušickji i B. Jonjć i vojvoda Djujić na 90-dnevnom pomenu Dimitriju Ljotiću 257 Djeneral MuŠicki komanduje pozdrav predatom oružju u P a i m a n o v i .................................................................263 Faksimil naredbe djenerala Damjanovića za 5. maj 1995 g. 265 ćetnici predaju oružje u Palmanovi. . . . 266

270


SADRZAJ P r e d g o v o r ................................................................................................ 5 Posle s l o m a .................................................................................................. 1 5 Komesarska u p r a v a ....................................................................................... 20 • Ustaška zverstva ........................................................................................24 UtočiSte gonjenih 28 Prva veza sa Drazom Mihajlovićem . . . 32 Rad Komesarske uprave . • ..................................................................36 Eksplozija u Sm ederevu............................................................................ 38 Rad kom unista........................................................................... . 39 Komunisti poeinju da u b ija ju ..................................................................41 Ostavka Komesarske u p r a v e ..................................................................43 Obrazovanje Nedićeve v la d e ..................................................................44 Posle obrazovanja Nedićeve vlade . . . . 48 Napad na S a b a c ..................................................................................................51 Odmazda u K raljevu....................................................................................... 52 K ragujevac.............................................................................................................5 3 Strahinja Janjić . 61 Taoci u B e o g r a d u ....................................................................................... 63 Slom Titove Uiičke republike..................................................................65 Nedićevi o d re d i........................................................................... 68 Akcija za z a r o b lje n ik e ............................................................................ 72 Put u T u r s k u ................................................................ 73 U B u g a r s k o j ..................................................................................................74 U C a r i g r a d u ..................................................................................................76 Povratak u B eograd ....................................................................................... 87 Prenošenje poruka za djenerala Mihajlovića . . . 91 Neuspeo nemački pokušaj.............................................................................92 Zavod u Smederevskoj p a i a n c i ....................................................... 93 271


Ostavka Nedićeve v l a d e .......................................99 Obustavljanje lista „Naša b o r b a " ........................................102 Karljeve slike i dobrovoljački znak. . . . 103 Sastanak s punomoaiikom djenerala Mihajlovića . 104 „Nedićev deeji g r a d " ..............................................................111 Drugi put u T u r s k u ............................................................. 115 Re.'erat i poruke iz Turske . ' . . . 121 Razvoj situacije za vreme mog boravka u Turskoj . 123 Jačanje i reorganizacija dobrovoljaca. . . . 132 Crnogorski četnici i srpski dobrovoljaci . . . 134 Veze sa četnicima iz Herceg-Bosne. . . . 139 Saveznici pomažu Tita . : . . . . . 142 Titov napad na S r b i j u ...................................................... ....... . 144 Jeđinstvo nacionalnog fronta ......................................................146 Sastar.ak Ljotić - Tri u n o v i ć ..................................................150 Sastanak Nedić - M i h a j l o v i ć ........................................ ............. 154 Ljoti'ev sastanak sa majorom Terzićem . . 157 Prakticna primena s p o r a z u m a ....................................... 159 I drugi sastanak o n e m o g u ć e n ........................................159 Odluka Draže Mihajlovića o objedinjavanju nacionalnih s n a g a ............................................................................................. 164 Sastanak Mihajlović - M u š ick i........................................ ............. 166 Teški dani u B e o g ra d u .............................................................166 Da li će se iskrcati?........................................................................169 U Sloveniju ili u B o sn u ? .............................................................173 Napuštanje Beograda . . . . . . . -174 Veza sa crnogorskim č e t n i c i m a ....................................... 176 ZaSto povlačenje u Slo ven iju ?..................................................177 Sovjetske trupe pred B e o g r a d o m ....................................... 180 Kroz S r e m ........................................................................... 182 U Slo ven iji.............................................................................................184 I n t e r v e n c i j e .................................................................................. 185 Pogibija u Zagrebu . . ......................................................186

272


UstaŠki pokolj u K o sta jn ic i......................................................188 Srpska sloga . . .................................................................192 Ako se iskrcaju Angloamerikanci..................................................... 1 9 5 Ljotić - Djujić - P r e z e lj...................................................... . 19 6 izvestaj sa puta u Crnu g o r u ................................................................198 Koncentracija u S l o v e n i j i ................................................................202 Odiazak u štab djenerala Mihajlovića . . . . 207 U štabu djenerala M ihajlovića............................................................... 210 Kod N. Kalabića i D. Račića . . . . . . 227 Sastanak s vojvodom Pavlom Djurišićem . . . 230 Napuštanje Bosne ..................................................................................... 232 Radio veza Mihajlović - L j o t i ć .....................................................235 Rad u Sloveniji . Episkop Nikolaj medju nacionalistima . . . . 244 P r e d a j a ...................................................... . . . 247 Pogibija Dimitrija Ljotića . P o vlaC en je................................................................................ U P a l m a n o v i ................................................................................................262 S l i k e ................................................................................................. . 2 6 9

273

250 259


Sva prava pridrZava pisac Stampa: Jean Lausier, Lille, France


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.