Feniks 16

list Osnovne škole Granešina

Broj 16

TEMA BROJA:

SPORT U NAŠOJ ŠKOLI

Izdaje: Osnovna škola „Granešina“, Granešina 1, 10 040 Zagreb tel.: 01/2984-078 faks: 2984-750 e-mail: os-zagreb-020@skole.t-com.hr

Naslov: Feniks - list Osnovne škole „Granešina“ e-mail: novinarska@net.hr

Iz sadržaja izdvajamo: Uči nas svjetska prvakinja

Profesorica Danijela Prokopec članica je hrvatske ženske reprezentacije u hokeju na ledu.

str. 13 Nema ništa protiv Babaroge Pročavrljali smo s profesoricom Anom Floreani

str. 14

VI. godina izdavanja, broj šesnaest, svibanj 2007.

Glavna urednica: Dora Ilijaš, 8.a Uredništvo: Tea Žugec i Valentina Sunek, 8.a, Božica Kostrec, Filipa Zavalić i Ivana Sikora, 7.b, Kristijan Kušić, Maja Kovačićek i Ivana Damjanović, 7.a, Ivana Aničić, 6.a i Josipa Matić, 5.c Voditeljice novinarske grupe: učiteljica Natalija Krznarić i profesorica Mirjana Semeš

Tema broja: Sport u našoj školi str. 16 - 23 Svi naši „duplići“

Imamo jedanaest parova blizanaca među učenicima i tri para među zaposlenicima škole.

str. 28

Lektura: Anita Poslon, prof., Mirjana Semeš, prof. i Katarina Drmić, prof.

Foto, likovni i grafički savjeti: učiteljica Zlata Gašljević Nepotpisane fotografije: novinarska grupa

Indigo djeca

Je li istina da se u novije vrijeme rađaju drugačija djeca?

str. 32 Ulaznica za pakao

Droga je veliko zlo! Kako je prepoznati i izbjeći?

Grafička obrada i prijelom: učiteljica Natalija Krznarić Podlistak „Graško”: Grafička obrada i prijelom: učiteljica Vlatkica Horvat Fotografije za naslovnicu snimila učiteljica Zlata Gašljević, a fotomontažu izradila N. Krznarić.

Naklada: 500 primjeraka Tisak:

PROFIL 2

str. 34 U ovom broju možete pročitati još: Pregled događanja u školi i oko nje .............. str. 4 Najboljima bodovi za upis.............................. str. 8 Dugoprugašica iz Granešine.......................... str. 24 Za natjecanja ne treba puno učiti................. str. 26 Monaco - grad na stijeni................................ str. 36 Važno je otkriti uzrok..................................... str. 38 Črčke .............................................................. str. 39 Šestinski kišobran.......................................... str. 40 Ups... omaklo mi se!....................................... str. 42 Igračka za djecu i odrasle.............................. str. 44 Ocijeni me ... po kosi ..................................... str. 46 broj 16 - svibanj 2007.

Feniks

Ostajte nam … sportski!

Piše: Dora Ilijaš

list Osnovne škole Granešina

ali zato su njezini učenici odlični sportaši.

Najbolji su pokazatelji rezultati koje su postigli i odličja koja su osvojili. Nađe se tu i pokoji profesor, u ovom slučaju profesorica koja igra hokej na ledu. Mi, osmaši, nismo dočekali dvoranu, ali možda će ostali imati više sreće.

Zato, ostajte nam ... sportski!

No, naši učenici nisu samo spretni u sportu, već i odlično koriste znanje. To su dokazali na brojnim natjecanjima. Oh, da, ne smijemo zaboraviti ni naše Lidranovce.

Na državnom Lidranu ove nas je godine, osim školskog lista, prvi put u povijesti škole predstavljao i jedan pojedinačni novinarski rad. Autor toga rada dobio je od vrhunskih stručnjaka brojne pohvale.

Bio je pozvan i na Novigradsko proljeće.

Nažalost, iz nekih drugih razloga uskraćena mu je ta privilegija. Točno je ono da život ponekad nije pošten. No, ne budimo pesimisti. Sve dođe na svoje.

Ne znam kako bih se zapravo oprostila od ovoga lista i od vjernih čitatelja kojima sam pisala čitave tri godine. Na kraju, ostaje mi nada da će opet doći neka klinka poput mene u početku, željna dokazivanja i uspjeha, koja će nastaviti raditi tamo gdje su stali njezini prethodnici. Znam da sam samo jedna u nizu urednica Feniksa, ali meni to znači puno više. Ovo je moj osnovnjak. Ovdje su moji profesori kojima sam toliko zahvalna na stečenom znanju.

Ovdje je Feniks, list koji mi je puno značio i koji je ispunio moja očekivanja. Ovdje su se dogodile moje prve ljubavi i stvorila mnoga prijateljstva. Uspomene... Kamo god pođem, uvijek ću nositi sliku ove škole i ljudi koji u njoj uče ili rade. Mnogo ste mi darovali, ne ono materijalno, već istinski.

Hvala vam...... svima, od srca ........

broj 16 - svibanj 2007.

Uvodnik

Još jedna školska godina bliži se kraju.

Osmaši u ovim posljednjim trenutcima boravka u osnovnjaku doživljavaju izljeve emocija, od tuge zbog rastanka s prijateljima do straha hoće li imati dosta bodova za upis u željenu srednju školu. No, pustimo emocije, krenimo s pregledom tema u ovom broju.

Vaši novinari bili su na svakom kvadratnom metru škole i vrebali iza svakog ugla. Kopali su po planovima za izgradnju dvorane, razgovarali s našim mladim ročnicima, žalili za automatom, hvalili grafite u ženskoj svlačionici, komentirali (konačno) dobivenu opremu za novu zgradu, posjetili mnoga zanimljiva mjesta, otkrili male kreativce...

Primijetili smo da u našoj školi ima puno blizanaca i odlučili smo im posvetiti malo pažnje. Naši stalni čitatelji znaju da u svakom broju prijateljski pročavrljamo s jednim profesorom pa zašto bismo ovaj put činili iznimku! Zato iznimku činimo zadirući pomalu u svijet alternativnih znanosti pišući o djeci nove generacije, popularno zvanoj indigo djeci.

Unatoč mome protivljenju uredništvo je odlučilo predstaviti me čitateljima pa tako, uz svestranog Filipa, možete pobliže upoznati i moju malenkost.

Tinejdžeri su u osjetljivim mladim godinama, na prekretnicama svojih života kada moraju odlučiti kojim putevima krenuti. Pritom nailaze na mnoge prepreke i opasnosti od kojih je droga najgori i najteži porok. Zato vam pokušavamo pomoći da prepoznate to veliko zlo.

Od mnoštva događaja koji su obilježili ovaj broj i tema koje su harale našim računalima, našla se jedna, po našem izboru, najpogodnija za temeljit prikaz, a to je sport. I ptice već pjevaju na grani kako Granešina nema sportsku dvoranu,

Vaša Dora

3

U školi i oko nje

Petaši su sudjelovali na samoborskom karnevalu

Odličan provod u Samoboru Pod punom maskenbalskom spremom učenici petih razreda uputili su se u veseli Samobor.

Zamaskirani do neprepoznatljivosti krenuli smo u potragu za novim doživljajima. U buci, šarenilu i s puno zabave, jednostavno nismo znali kamo se okrenuti! Smjestili smo se u restoranu gdje su nas zabavljali duhoviti animatori. No, i sami smo podigli atmosferu, kako oni kažu, najbolje do sada.

Plesalo se, skakalo, pjevalo i vrištalo te smijalo do iznemoglosti. Neuspješno su nas nagovarali da se odmorimo; nismo se dali!

Svi bismo željeli barem još jednom otići tamo i proveseliti se u društvu prijatelja.

Bilo nam je izvrsno i zahvaljujemo školi što nam je omogućila odličan provod.

Josipa Matić, 5.c

Foto: D. Pavlović

Prvašići u Turbo limaču

Sami izradili medu

Prvašiæi su bili u posjetu Turbo limaèu. Petra, Hana, Ivan, Antonija i Domagoj rekli su nam da su tamo izraðivali svoje mede Edu i Dina. Èešljali su ih, kupali, a najviše su se obradovali slatkišima koji su bili vrlo ukusni. Tu su se našle žvake, keksi, bomboni i drugo. Rekli su da su jako sretni što su mogli sami napraviti svoga voljenog medu.

Foto: S Vidanović

Nikolina Lako, 4.a

Dobili smo nove rebrenice

Sada je ugodnije Nova je školska zgrada lijepa, ali nikako nam nije jasno zašto u učionicama u početku nije bilo zastora. Često nam se znalo dogoditi da zbog sunca nismo vidjeli što piše na ploči. Kako nas je strah otvarati velike prozore da ne bi pali (što se već jednom dogodilo), a mali prozori s okomitim otvaranjem nisu dovoljni za prozračivanje, vrućina u razredima bila je nepodnošljiva. Sada je tomu došao kraj. Dobili smo nove rebrenice koje nas štite od prevelike svjetlosti i vrućine! Osim što su korisne, one i lijepo izgledaju. Zahvaljujemo ravnatelju koji se potrudio osigurati nam ugodniji boravak u novim učionicama.

Ana Protrka, 4.a

4

broj 16 - svibanj 2007.

Feniks

Nema ga više!

Vrativši se s proljetnih praznika, učenici naše škole jako su se razočarali kad su vidjeli da je automat sa slatkišima i sokovima uklonjen. Ministarstvo je već duže vrijeme nagovještavalo da će automati morati biti uklonjeni iz škola zbog nezdrave prehrane i to se i dogodilo. Pitali smo ravnatelja ima li šanse da umjesto bivšega dođe neki novi automat s voćem i nekim drugim, zdravijim proizvodima na što je on negativno odgovorio.

Odlučeno je da će se, umjesto u automatu, učenicima od sljedeće godine u kuhinji servirati zdravija hrana i više mliječnih proizvoda.

Katarina Kožul, 7.b

Grafiti u ženskoj svlačionici

Umjetnost na zidu

Na hodnicima manja buka

U školi i oko nje

Uklonjen automat s grickalicama

Uši na odmoru Treskanje, vrisak, nepodnošljiva galama, razbijena koljena od trčanja skliskim hodnicima, pokoje razbijeno staklo ili lampa… Zvuči li vam to poznato? Tako je bilo donedavno na našim hodnicima, ali u zadnje vrijeme toga ima sve manje. Je li razlog tome preseljenje dijela učenika u novu školsku zgradu? Možda, a možda je i nama dosadilo stalno biti opominjani ili je profesorima dosadilo stalno nekoga opominjati. Nije važno! U svakom slučaju i nama i profesorima se više sviđa ovakav način provođenja slobodnog vremena za vrijeme odmora. Jedina poželjna buka koju bismo htjeli čuti na hodnicima je glazba. Novi razglas je tu, ali se premalo čuje!

Josipa Matić, 5.c

Mnogima je jako dobro poznato kako je izgledala prostorija u kojoj se učenice presvlače prije nastave tjelesne i zdravstvene kulture. Pisanje po zidovima nekima je bilo zanimljivo, ali takav način dopisivanja nastavnici i uprava škole nikako nisu odobravali. Zbog toga je često dolazilo do neugodnih situacija.

Sada je tomu, čini se, došao kraj! Rješenje je pronašao Omer Gaši, učenik 8.c razreda. Predložio je da zidove ukrasi grafitima koji bi bili zanimljivi i učenicima i profesorima. Kako je njegov talent u ovom području stvaranja dobro poznat, ovaj su prijedlog svi sa zadovoljstvom prihvatili. Uz odobrenje ravnatelja i asistenciju domara Davora, dan prije proljetnih praznika Antun Berišić iz 7.a i Omer ukrasili su jedan, a u vrijeme završavanja ovoga broja i drugi zid. Tako je našim djevojkama ovaj prostor sada puno zanimljiviji.

Svima onima koji se žele uvjeriti u Omerove grafiterske sposobnosti predlažemo da pogledaju album njegovih radova na web stranici škole www.skola-granesina.com.

Filip Lešnjak, 6.b

Kosovi svili gnijezdo u školskom dvorištu

Novi stanari škole Pred našu školu često navrate psi lutalice i mačke koje ljudi ostave pa ih onda mi učenici hranimo i udomimo. No, odnedavna imamo neobične stanare. Svidjelo se tako u našoj školi i malenoj obitelji kosića. Svoje su gnijezdo svili u mirnom okruženju krošnje mladoga stabla između stare i nove zgrade i to za vrijeme proljetnih praznika.

Mama kosica marljivo sjedi na jajima, a u vrijeme izlaska ovoga broja bit će i mladih kosića. Nemojte ih dirati, pustite da mali ptići mirno odrastaju u svome novom domu!

Božica Kostrec, 7.b

list Osnovne škole Granešina

broj 16 - svibanj 2007.

5

Dramci na Lidranu

U raljama kazališta Matea Majpruz i Maja Gajec iz prvog c razreda s igrokazom J. Čunčić Bandov „Putovanja” nastupile su na županijskom Lidranu.

Christian Jean Michel Jalžečić iz 7.c razreda izveo je na županijskom Lidranu monolog „Kako napisati ljubavno pismo” Z. Baloga.

U

Dramskom kazalištu Vidra održana je krajem veljače ovogodišnja županijska Dramska smotra Lidrana.

Nastupili su učenici iz ukupno četrdeset osnovnih škola. Nakon što su prošli općinsko natjecanje, na županijskom su našu školu predstavljali Matea Majpruz i Maja Gajec iz prvog c razreda s igrokazom J. Čunčić Bandov: „Putovanja” te Christian Jean – Michel Jalžečić iz 7.c razreda s monologom „Kako napisati ljubavno pismo” Z. Baloga. Voditeljica im je bila vjeroučiteljica Marija Cik. Nakon nastupa uslijedilo je vijećanje stručnog povjerenstva koje je zatim sudionicima priopćilo rezultate i komentare o nastupu. Za Maju i Mateu su rekli da su bile odlične, a voditeljici su zahvalili na hrabrosti što je na natjecanje dovela prvašiće. Christianu su rekli da je imao „malo povišene tonove” u izgovoru te da je previše šetao pozornicom, dakako, nesvjesno. No, pohvalili su njegovu glumu, a jedna mu je članica povjerenstva rekla kako je uvjerena u njegovu pobjedu. I sve bi bilo u redu da nismo tamo upoznali jednu, najblaže rečeno, neobičnu djevojčicu. Isprva smo se htjeli sprijateljiti s njom, no kasnije je njezin odnos prema ostalim sudionicima bio krajnje neugodan: hvalila se kako će ona pobijediti, rekla je da ostali nemaju pojma, nabrajala je filmove koje je sinkronizirala i predstave u kojima je glumila; rugala se našem Kikiju zbog toga što je nju došao podržati cijeli razred, a njega samo jedna prijateljica...

Povjerenstvo nije baš povoljno ocijenilo njezin nastup, a naročito ih je zasmetao nepravilan naglasak u njezinom govoru.

Nakon takvih kritika bilo je očito da

6

neće proći na državnu razinu. No, oči se varaju: ona je ipak prošla! Nije ni čudo kad joj je majka poznata glumica!

Ipak, moramo nekoga i pohvaliti: Lara Ivančić iz OŠ Alojzija Stepinca bila je izvrsna u monologu Silvije Šesto: Debela. Rekli su joj da je to izvela kao prava buduća odvjetnica. Ani Kozini iz OŠ Dragutina Kušlana osobno dajem ocjenu: Za Broadway! Martina Prpić iz OŠ Vukomerec imala je vrlo originalan tekst u kojem glumi likove potpuno različitih osobina i time dokazuje svoju izuzetnu nadarenost za glumu. Što reći na kraju? Prije vijećanja povjerenstva, naša škola je slovila kao favorit, „gljivice” su bile preslatke, a Kikija su svi hvalili! Mi smo svjesni da je za nas velik uspjeh i to što smo došli na županijsku razinu! Pristojno smo se ponašali i dostojno predstavili svoju školu. Uostalom, važno je sudjelovati!

Dorotea Kelčec Ključarić, 7.c

Besplatno na predstave Ljubitelje kazališta, ali i svu ostalu djecu koja nemaju mogućnost otići češće u kazalište, sigurno će obradovati vijest da će od sljedeće školske godine svake subote moći uživati u besplatnim predstavama. Grad Zagreb poslao je obavijest ravnateljima svih zagrebačkih osnovnih škola da će platiti izvođenje predstava subotom u pet kazališta za djecu te osigurati besplatan prijevoz autobusima svima onima koji su zainteresirani.

Veselimo se ovoj akciji i nadamo se da će naići na veliki odaziv.

Lovrina Berišić, 5.a

broj 16 - svibanj 2007.

Filipa, Mirel i profesorica Mirjana Semeš uz bazen hotela Laguna u kojemu su bili smješteni.

D

ržavna smotra LiDraNo ove je godine održana za osnovnoškolce od 21. do 24. travnja u gradiću Novigradu u Istri. U ovom je natjecanju sudjelovalo ukupno 380 osnovnoškolskih listova, a na državnu razinu došlo je njih dvadeset, od toga samo tri iz Zagreba. Jedan od njih bio je i Feniks.

Iako nakon cjelogodišnjeg rada na Feniksu smatramo da su naši kreativci zaslužili barem mjesec dana na nekom egzotičnom mjestu u hotelu s pet zvjezdica (Ah, što smo skromni!), ni ovaj odmor od četiri dana nije bio ništa lošiji. Domaćini LiDraNa zaista su se potrudili, smještaj je bio vrhunski, a osoblje hotela više nego ljubazno. Raspored događanja bio je savršena kombinacija zasluženog odmora i savjeta vrhunskih stručnjaka.

Posebno moramo istaknuti članove središnjeg odbora državne smotre LiDraNo 2007. novinarku i književnicu Branku Primorac i višeg savjetnika za hrvatski jezik pri Agenciji za odgoj i obrazovanje Srećka Listeša koji su nam uputili uglavnom pohvale.

Puno savjeta dobili smo od grafičkog dizajnera i člana povjerenstva za školske listove Marka Bausa, a više nego simpatična i prepuna korisnih savjeta, članica povjerenstva za samostalne novinarske radove, književnica Željka Horvat-Vukelja ostat će zauvijek zapamćena po svom izuzetno toplom pristupu i duhovitoj komunikaciji sa sudionicima smotre.

Sljedeći naš uspjeh bio je taj što smo prvi put u povijesti škole Granešina na državnom Lidranu imali i jedan samostalni novinarski rad. Bio je to intervju Mirela Mešića s Frau Kovač objavljen u četrnaestom broju Feniksa pod naslovom „S osamnaest vozila reli”. Pametnim izborom sugovornika i mudro

Feniks

U školi i oko nje

Novinari na LiDraNu

Dvostruki uspjeh na državnoj razini Od 380 osnovnoškolskih listova koji su sudjelovali na LiDraNu, na državnu smotru je pozvano 20. Feniks je bio jedan od njih. Prvi put smo na državnom Lidranu imali i jedan samostalni novinarski rad.

Otvaranje državne smotre LiDraNo 2007.

Gospođa Branka Primorac uručuje Mirelu Mešiću zahvalnicu.

Filipa uživa uz more i šum valova.

list Osnovne škole Granešina

postavljenim pitanjima, Mirel je oduševio članice državnog povjerenstva, a svojim nastupom izmamio je oduševljen pljesak prisutnih mladih novinara i njihovih mentora. Činilo nam se da je sve savršeno jer, uz to što je naš Feniks opet dobio „tonu” pohvala, izgledalo je kao da nam je netko naručio prekrasno vrijeme. Kako biste se i sami uvjerili koliko je bilo dobro, najbolje je da vam opišemo jedan dan u Novigradu: Nakon bogatog doručka uslijedio je „okrugli stol” gdje se moglo čuti npr. kako odabrati naslov članka ili kako dizajnirati školski list. Poslije toga dolazi slobodno vrijeme – šetnja Novigradom, stolni tenis, mini-golf ili sunčanje uz more. I, promatrajući galebove, vjeverice, guštere i ostale zanimljive životinjice (bilo je prehladno za kupanje, al´ su neki i to isprobali!), došlo je vrijeme za bogati švedski stol, a nakon toga i obilje sladoleda. Profesorica Semeš i Mirel okušali su se u natjecanju „Tko će smazat´ više sladoleda”. Nakon nekoliko čudnih pogleda hotelskog sladoledara, Mirel je uvjerljivo slavio sa „smazanih” 6 puta po 3 kuglice (nakon čega se nije baš najbolje osjećao) dok se profesorica Semeš zaustavila na trećoj zdjelici. Poslije ručka

broj 16 - svibanj 2007.

moglo se birati između šetnje centrom grada i kupanja u bazenu hotela Maestral s toplom morskom vodom ili uživati u jaccuzziju. Nakon tako zanimljivog dana preostalo je izvaliti se u krevet ili, ako je kome ostalo još snage, isplesati se u hotelskom plesnjaku. Za glazbu je bio zadužen DJ Goran koji je puštao odlične pjesme, od Prljavaca do Daddy Yankeya i Shakire.

Na kraju moramo spomenuti samo da nam je jako žao što naša „šefica” Dora Ilijaš nije bila s nama, iako je bila pozvana u Novigrad. Opravdavaju je dvije pobjede u trčanju zbog kojih se i odrekla opisane uživancije. Ali je zato Filipa Zavalić, mlada nada „granešinskog novinarstva” izabrana na njezino mjesto i time bila nagrađena što uvijek brzo i kvalitetno napiše članak prema dobivenom zadatku.

Eto, nadamo se da smo vam uspjeli dočarati koliko je bilo uživancije na ovogodišnjem državnom LiDraNu. Ako se i vi želite ludo provesti i pritom nešto naučiti, pišite za Feniks i trudite se da vas zapazi vaša urednica školskog lista ili voditeljica novinarske grupe. Možda se i vama posreći da iduće godine odete na, ne sumnjamo, još bolji LiDraNo. Uredništvo

7

Ivana Dunđer iz 8.c bila je na državnom natjecanju iz njemačkog jezika.

Katarina Filipec iz 8.d bila je državnom natjecanju iz njemačkog jezika.

Natjecanja u znanju donose višestruku korist.

Najboljima bodovi za upis

Krševan Anđelić iz 8.c bio je na državnom natjecanju iz njemačkog jezika te na županijskom iz matematike i fizike.

Mirel Mešić iz 8.d je napisao intervju „S osamnaest vozila reli” i time zaslužio sudjelovanje na državnom Lidranu.

Leopold Tikvić iz 8.d sudjelovao je na županijskom natjecanju iz kemije.

Tea Crnković iz 8.b sudjelovala je na županijskom natjecanju iz biologije.

Filip Fajdetić iz 8.b sudjelovao je na županijskom natjecanju iz kemije, biologije i engleskog jezika.

Krešimir Ramljak iz 8.c sudjelovao je na županijskom natjecanju iz kemije.

Christian Jean - Michel Jalžečić iz 7.c je na županijskom Lidranu izveo monolog „Kako napisati ljubavno pismo.”

Dorotea Kelčec - Ključarić iz 7.c je sa sastavkom „Slika moje obitelji” sudjelovala na županijskom Lidranu.

Filipa Zavalić iz 7.d je s novinarskim uratkom „Umiljata zvjerčica” sudjelovala na županijskom Lidranu.

Ivana Tikvić iz 7.d je sudjelovala na županijskom natjecanju iz matematike.

Ivan Jakovljević iz 7.b sudjelovao je na županijskom natjecanju iz kemije.

Oni koji stignu do državne razine, prikupljaju bodove za upis u srednju školu.

Kao i svake, tako su se i ove godine u veljači i ožujku održala brojna natjecanja u znanju iz pojedinih predmeta. Većina je učenika sudjelovala samo na školskim, a oni najbolji su stigli do županijskih ili čak državnih natjecanja.

Ova su natjecanja važna jer imaju onaj, nama toliko potreban, natjecateljski duh, a pored toga ona su i pokazatelj kako i koliko se u školi radi s učenicima.

Onima koji sudjeluju na natjecanjima u znanju to je potvrda da dobro rade. Ponosni su zbog vlastitog napretka i zbog toga što predstavljaju svoju školu. Najbolji, tj. oni koji stignu do državne razine, prikupljaju bodove za upis u srednju školu.

Svaki je profesor ponosan na uspjeh svojih učenika. Oni koji ne prođu na višu razinu natjecanja ostaju razočarani, a profesori ih uvijek pokušaju utješiti. I to je dio natjecanja jer treba naučiti podnijeti poraz.

Ako želite biti jedan od onih koji će dokazati svoje znanje i sposobnosti u nekom predmetu ili na Lidranu, razmišljajte o tome već sada jer u veljači 2008. godine započinje još jedan ovakav niz natjecanja.

Marija Pribanić, 6.b

8

broj 16 - svibanj 2007.

Kristijan Kušić iz 7.a s novinarskim člankom sudjelovao je na županijskom Lidranu.

Feniks

U školi i oko nje

Sara Ćurić iz 5.b je na županijskom natjecanju iz matematike osvojila četvrto mjesto i pozvana je na državno natjecanje.

Izbor zanimanja trebao bi biti osobna stvar.

Ana Protrka iz 4.a sudjelovala je na županijskom natjecanju iz matematike.

Kamo poslije osnovne?

Većina osmaša nisu dovoljno zreli da bi mogli odlučiti kojim se poslom žele baviti cijeloga života. Gimnazija nam daje još četiri godine za razmišljanje.

Ivana Galić iz 3.b je sa sastavkom „Slavonska zima” sudjelovala na županijskom Lidranu.

Mario Rajić iz 6.a sudjelovao je na županijskom natjecanju iz matematike. list Osnovne škole Granešina

Osmaši imaju pred sobom velik zadatak: moraju odlučiti u koju će se srednju školu upisati, a ona većinom određuje njihovu budućnost. Svakom osmašu je to velika muka jer četrnaestogodišnjci nisu dovoljno zreli i odgovorni da bi mogli znati što bi htjeli biti u budućnosti i čime bi se htjeli baviti. Oni koji to znaju, uspjeli su otkriti svoju talentiranost i sposobnost za neku djelatnost. Na primjer, nekome dobro idu strani jezici i normalno je da će se upisati u jezičnu, a onaj kome „leži” matematika upisat će se u matematičku gimnaziju. Ali, što je s onima koji nisu uspjeli otkriti svoje sposobnosti i sklonosti? E, to je onda jako komplicirano jer u kratkom vremenu treba odlučiti što bi bilo najbolje. Tu nam nitko ne može pomoći. Sami moramo procijeniti želimo li više raditi „glavom“ ili „rukama“, imamo li više smisla za sport ili umjetnost… Ako nam to ne polazi za rukom, možemo zatražiti savjet svojih roditelja ili profesora. Oni broj 16 - svibanj 2007.

nam mogu reći koje su srednje škole dobre i mogu donekle procijeniti što bi za nas bilo najbolje.

Jedna mogućnost nam ipak daje vremena za razmišljanje, a to je upis u opću gimnaziju. U njoj se stječe opće znanje i kasnije možemo birati fakultet.

Oni kojima je učenje mrsko, a spretni su u radu sa strojevima, obradi drveta i slično, svakako bi trebali upisati neku školu kojom stječu srednju stručnu spremu i postaju „majstori svoga zanata“. Oni jednoga dana mogu lijepo zarađivati, a i posao će lakše pronaći jer, kako mnogi tvrde, dobri su majstori itekako traženi.

Na kraju, spomenut ću još jednom ono najvažnije: izbor bi svakako trebao biti osoban jer si ne smijemo dopustiti da nam netko određuje našu budućnost.

Mogli bismo jako požaliti!

Tea Žugec, 8.a

9

Koliko nam znači pomoć roditelja

Ročnici u školi

Korisniji nego u Mama, tata, gdje ste?! problem učenika je kako što manje učiti, a dobivati što redovnoj vojsci Najveći bolje ocjene. To nam nikako ne polazi za rukom. Zapravo, samo

Odnedavna na ulazu u školu dežura Nikola Glasnović, dečko koji kod nas služi civilni vojni rok. Osim Nikole, i Milan Grgurić je kod nas kao ročnik, ali on radi na računalima. Obojica su civilno služenje vojnog roka izabrali jer smatraju da su tako korisniji za hrvatski Nikola Glasnović narod nego u redovnoj vojsci dežura na ulazu i jer ne žele nositi oružje.

Kako su obojica bili učenici u školu. ove škole, dobro su se snašli i sviđa im se kod nas, a zadovoljna je i uprava škole jer je njihovim prisustvom dobila veliku pomoć. No, jesu li zadovoljni i naši učenici? Mnogima se ne sviđa i pomalo su ljuti zato što više za vrijeme odmora ne mogu van, ali mora se priznati da sada ipak na Milan Grgurić ulazu vlada neki red. radi na računalima.

Filip Lešnjak, 6.b

nekima polazi, ali njih je sve manje. Većina nas samo otvori knjigu i već nam je svega dosta. Previše je pitanja od kojih nam se zavrti u glavi. Puno je gradiva da bi sve stalo u te naše male glave.

Pisanje zadaće je dodatan problem: puno je nepoznatih riječi koje treba odgonetnuti, u vježbenici je malo mjesta za odgovor pa ne uspijemo napisati ni pola od onoga što bi trebalo, zadatci su često nejasni pa ne znamo što uopće treba učiniti. Pisanje, brisanje... nikad kraja. Sve se vrti u krug. Nemoguće je izdržati toliko nepoznanica, trebam pomoć! Mama, tata gdje ste?!

Hm, da... roditelji! Oni su priča za sebe. Mnogi su jako naporni jer nas tjeraju da stalno učimo. Dobiješ četvorku, a oni kažu: „Možeš bolje!” Petica je super! Na dvojku ne smijem ni pomisliti: zabrana televizora, igrica i igara s prijateljicama. Uistinu užasno! No, kad je stolac užaren, svi su zadovoljni.

Ali... (da, da, postoji i taj „ALI”) - treba biti još jedan stolac kraj mene. Najčešće je to mamin, a tata sluša iz prikrajka. Mama mora kuhati i spremati, no ona je ipak ta koja najviše „potegne”.

A meni to puno znači. Malo toplih riječi i sve ide lakše, čak je i glava bistrija, bolje pamti. Nakon svega dolazim do zaključka: uz manje igranja, a više učenja, svi mogu biti zadovoljni, čak i ja. *** Sada je moj stolac užaren, a mamin se hladi. Ona je svoj posao odradila, ja sam na redu. Uz maminu istinsku volju da mi pomogne, moram biti i ja istinski zainteresirana i iskrena, puna volje za uspjeh i rješenje je tu. Tada mogu reći: Hura, uspjeh mi je zajamčen!!!

Laura Nikolić, 4.b

U osnovnim školama provedena je pokusna „mala matura”.

Osmaši kao pokusni kunići Ove godine održana je takozvana „mala matura” tj. nacionalni ispit iz hrvatskog jezika i matematike za učenike osmih razreda osnovnih škola u Zagrebu. Iz svakog razreda bilo je odabrano sedam do osam učenika. Testovi su bili anonimni, a učenici koji su u tome sudjelovali bili su tu slučajnim odabirom.

Nijedan od njih nije se previše brinuo jer rezultati ovogodišnjih nacionalnih ispita nisu utjecali na upis u srednju školu. Možda ćete se pitati čemu onda sve to.

Riječ je o pripremi za uvođenje male mature sljedeće školske godine, odnosno uvođenje ispita kojima će se provjeravati znanje iz osnovne škole. Cilj ovog pokusnog ispitivanja je da Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa dobije reprezentativni uzorak

10

stupnja znanja učenika osnovnih škola. Nakon što se testiranjem dobije povratna informacija o brojnim važnim pitanjima, od stupnja znanja učenika do nekih tehničkih i organizacijskih problema, znat će se hoće li u sljedećim godinama biti uvedena državna matura u osnovne škole ili ne. Sve ovisi o ovogodišnim osmašima i o njihovim rezultatima ispita. Pitali smo neke naše osmaše kako im je bilo: Ana Borac, 8.a: - Ispit iz hrvatskog mi je bio lagan, ali iz matematike mi je bio puno teži i mislim da su se pitanja iz matematike odnosila na ono što mi neće trebati u životu.

Valentina Svibovec, 8.a: - Slažem se s Anom iako mi je i hrvatski bio broj 16 - svibanj 2007.

dosta težak. Ipak, mislim da je to bilo zato što se nisam nimalo pripremila.

Marija Tomkić, 8.c: - Meni su oba ispita bila dosta teška, ali bilo mi je lijepo jer smo se nakon završetka dobro zabavili.

Budući da ovogodišnji ispit nije utjecao na upis u srednju školu, učenicima ispiti nisu zadavali veliku brigu. No, postoji mogućnost da se već iduće godine provede mala matura koja će utjecati na upis i koju treba shvatiti ozbiljno.

Zbog toga možemo reći da su ovogodišnji osmaši bili pravi srećkovići. Dakle, budući osmaši, oprez i primite se knjige!

Tea Žugec, 8.a

Feniks

Dođite u Prigorec Hrvatsko kulturno-umjetničko društvo Prigorec njeguje folklorna obilježja Prigorja, ali i cijele Hrvatske. Pritom se dobro zabavljaju i povremeno putuju svijetom.

N

e znate što biste sa svojim slobodnim vremenom, kamo se upisati i čime se baviti? Svima onima koji vole glazbu, ples, smijeh, dobro društvo, zabavu i putovanja, predložila bih folklor. Nedaleko od naše škole, u Hrvatskom domu u Markuševcu, okuplja se Hrvatsko kulturno - umjetničko društvo Prigorec. Osnovano je 1923. godine kada su ljudi iz Markuševca i okolnih sela prenijeli svoju ideju o kulturnoumjetničkom društvu seoskom učitelju Andriji Široli, uz župnika tada jednom od rijetkih pismenih ljudi u

list Osnovne škole Granešina

tom kraju. On je zamisao oživotvorio i prihvatio se posla stvorivši, uz pomoć mještana, Hrvatsko seljačko pjevačko društvo PRIGOREC. Prvi zborovođa bio je Andrija Širola.

U ratnim i poslijeratnim godinama stvaralaštvo se malo ugasilo, ali se uz pomoć gospodina Stjepana Ročića Prigorec 1968. opet obnavlja. Činilo ga je oko 100 plesača i oko 50 tamburaša, a aktivan postaje i školski folklor u kojem i ja danas sudjelujem.

Danas Prigorec broji oko 150 članova.

Ima četiri grupe: najmanju, srednju, malo veću i onu najveću gdje plešu oni koji su već tridesetak godina u društvu.

Iako na folklor idem tek pet mjeseci, već puno toga znam plesati. Naš voditelj je gospodin Dejan Pilatuš koji je profesionalni plesač u poznatom KUD-u Lado. Jako se trudi i ulaže puno ljubavi i strpljenja kako bi nas naučio drevne plesove našeg Prigorja, ali i cijele Hrvatske. Probe shvaćamo vrlo ozbiljno i trebamo biti koncentrirani na ples i pjevanje, inače koreografija neće dobro ispasti. Nakon dobro odrađenog posla zabavljamo se i pričamo. Osim na folklor, idem i na zborsko pjevanje. Voditelj pjevanja je Darko Dervišević zvani Šuša, uvijek broj 16 - svibanj 2007.

U školi i oko nje

HKUD Prigorec vam nudi obilje dobre zabave

nasmijan i spreman za šalu. Voditelj zbora je Marijan Makar. Probe se održavaju svakog ponedjeljka i srijede u terminima od 18 do 23 h. Često se putuje. Dvije godine zaredom gostovali smo na Vinkovačkim jesenima, na istoku Lijepe naše, a prošle godine je starija grupa posjetila Portugal. Bilo im je odlično. Imali su dva nastupa, a ostatak vremena je bio za druženje, kupovinu i zabavu. Plesali su plesove Prigorja, Bunjevaca, Međimurja i Posavine.

Prije mjesec dana bili su i u Češkoj.

Tamo su po prvi put plesali plesove Zagorja. U lipnju ćemo posjetiti Svetu Nedjelju, malo mjestašce blizu Samobora.

Nešto se šuška da se u sedmom mjesecu ide u Slovačku, ali i u Švedsku!

No, moramo biti dobri pa će nam se to i ostvariti. Uz plesače tu su i naši pjevači - zboraši koji također putuju po raznim gradovima i mjestima.

Tko želi znati više o HKUD-u Prigorec ili se upisati u njega, ne mora potpisivati molbe, neka samo dođe bilo kojeg ponedjeljka ili srijede u prostorije Hrvatskoga doma u Markuševcu. Prigorec je veselo društvo koje prima sve bez obzira na godine - plesati mogu i oni od četrdeset i oni od četiri godine. Plešu oni koji znaju i oni koji misle da ne znaju. No, ipak svi na kraju znaju!

Očekujemo vas i dobro nam došli!

Maja Kovačićek, 7.a

11

U školi i oko nje

Hobi im je izrada raketa i natjecanja u lansiranju

Leti, leti... raketa!

Trojica dječaka iz naše škole, Mateo Šorman, Ante Jurić i Luka Jembrih, odlučili su se baviti raketarstvom. Učlanili su se u klub Arak Dubrava. Kažu da im je tamo odlično. Zabavljaju se, izrađuju rakete i raketne modele, dobivaju medalje, slave pobjede, časte se… Voditelj im je Romano Šuti.

On nije strog i puno im pomaže u izradi raketa s padobranima, transparentima, s dijelovima helikoptera… Objasnili su nam da se raketa sastoji od stabilizatora, tijela, glave, konca i motora, a u njoj su padobran i strimer.

Padobran služi da uspori raketu, a strimer služi da je vidimo u zraku.

U klubu se sastaju tri do četiri puta na tjedan i to u večernjim satima, od 19 do 21 sat. Godišnje plaćaju 100 kn članarine, a kad idu na natjecanja, hrana, prijevoz i noćenje su im besplatni.

Natjecanja imaju diljem Hrvatske.

Njihovo prvo natjecanje održalo se u Čakovcu. Kažu da im je tamo bilo odlično. Evo kako su opisali tijek natjecanja: raketu su stavili na rampu da bi je mogli lansirati.

Prije ispaljivanja obavili su test da vide je li raketa ispravna. Nakon ispaljivanja morali su trčati za njom, a sudac im je mjerio vrijeme koje je raketa provela u zraku.

Pobjednik je bio onaj čija je raketa najdulje ostala u zraku. Ovaj puta našim dečkima to nije uspjelo, ali oni su ipak bili zadovoljni atmosferom na natjecanju i tvrde da će se i dalje baviti raketarstvom.

Pozivaju i druge da im se pridruže obećavajući kako će se svi sjajno zabaviti tom aktivnošću.

Lucija Vukšić, 5.a

Izviđači provode nezaboravne akcije u prirodi

Postani izviđač!

Izviđače je osnovao Robert Baden Pawell 1907. godine. U početku su u izviđačima bili samo dječaci, ali tijekom vremena pridružile su im se i djevojčice. Godine 1951. osnovan je savez izviđača Hrvatske, a 1994. primljen je u svjetsku organizaciju.

28. samostalna družina izviđača „Dubrava“, čiji sam ponosni član, osnovana je 1965. godine.

Zašto baš izviđači?

Mama mi je pričala kako je i ona bila izviđač. Slušajući o nezaboravnim izletima, akcijama, ljetovanjima i zimovanjima, sestra i ja smo se jako zainteresirale i odlučile priključiti se izviđačima.

Što radimo?

Jednom u tjednu svaka patrola ili jato ima svoj sastanak. Ondje

12

učimo, igramo se i dogovaramo o pojedinostima sljedećeg izleta ili natjecanja. Učimo snalaziti se u prostoru, a to nam pomaže u zemljopisu. Osim izleta i natjecanja, svake godine odlazimo na zimovanje i ljetovanje. U svakom slučaju odlično se zabavljamo. Učimo vezati čvorove, podizati šator, crtamo razne topografske radove. Na natjecanjima pišemo dnevnik puta što nam pomaže u pisanju sastavaka

Kako smo organizirani?

Najmanji članovi od prvog do četvrtog razreda osnovne škole nazivaju se poletarci i pčelice, a njihov skup je jato. Patrola mlađih izviđača okuplja dječake od petog do osmog razreda, a patrola mlađih planinki okuplja djevojčice navedenih razreda. Članovi broj 16 - svibanj 2007.

patrole mlađih izviđača-istraživača su mladi u dobi od šesnaest do dvadeset godina. Klub mlađih brđana sastoji se od mladeži u dobi od dvadeset jedne do dvadeset šest godina.

Zašto vam ih preporučujem?

Oni će vam djetinjstvo učiniti nezaboravnim. Naučit ćete mnogo toga korisnoga i nikad vam neće biti dosadno.

Tea Bubenik, 5.b

Feniks

Uči nas svjetska prvakinja Svečani doček nakon osvajanja zlatne medalje.

Profesorica u akciji.

Od 24.ožujka 2007. do 2.travnja 2007. u rumunjskome gradu Miercureai Ciucu održano je Svjetsko prvenstvo IV. divizije u hokeju na ledu za žene. Na natjecanju su sudjelovale reprezentacije Estonije, Turske, Hrvatske, Islanda, Rumunjske i Novog Zelanda. Iako skoro nitko nije previše vjerovao u naše djevojke, one su svima pokazale kako se, unatoč gotovo nemogućim uvjetima u kojima su trenirale, voljom i upornošću mogu postići sjajni rezultati. Uvjerljivo su pobijedile svih pet reprezentacija i osvojile zlatnu medalju!

U reprezentaciji Hrvatske igrala je i naša profesorica geografije i povijesti Danijela Prokopec.

Kako ste se i kada počeli baviti hokejom?

To i nije bilo tako davno, prije samo četiri godine. Često sam išla gledati treninge mlađe sestre. Postupno sam zavoljela taj dinamični i atraktivni sport, naučila klizati i počela trenirati!

list Osnovne škole Granešina

„Hokej je skup sport u kojem se ne koristi samo snaga nego je potrebno i puno razmišljanja. Zalomi se tu i tamo koji snažniji udarac, nezgodan pad i pokoja masnica, ali nije to ništa u usporedbi sa zadovoljstvom koje ti pruža igra!” kaže naša profesorica čiji je klub nedavno na natjecanju u Rumunjskoj osvojio zlato.

Nije li to grub, muški sport?

Pa zalomi se tu i tamo koji jači udarac, nezgodan pad i pokoja masnica, ali nije to ništa u u usporedbi sa zadovoljstvom koje pruža igra. Hokej nije sport u kojem se koristi samo snaga. Igra je vrlo brza, dinamična i zahtijeva puno razmišljanja: prvo kližete, zatim uvijek morate znati gdje su vaši i protivnički igrači, gdje je pak (pločica), što pokazuje sudac... Što vas posebno privlači u hokeju?

Dinamičnost igre.

Jeste li se prije bavili nekim drugim sportom ili je hokej vaša „prva ljubav”?

Počela sam s plesom i akrobatikom pa prešla na odbojku... Bilo je puno sportova, ali mi se hokej najviše svidio!

Gdje trenirate i koliko puta tjedno idete na treninge?

Treniram u ženskom hokejaškom klubu „Grič”, jedinom takvom u Hrvatskoj. Kada su natjecanja, na treninge idem svaki dan, a kada nisu, treniram tri puta tjedno.

Jesu li vas oduvijek privlačili grublji sportovi poput hokeja?

Da, oduvijek sam pokazivala zanimanje prema takvim sportova!

Je li hokej skup sport? Što je sve potrebno za treninge i utakmice?

Jako je skup! Treba novaca za sve: rukavice, laktiće, plastron, hlače, šicere, klizaljke, i kacigu, dok se palice brzo lome pa ih treba češće mijenjati. Ostatak opreme izdrži i do četiri mjeseca. Želite li kupiti bolju opremu, trebate izdati bar 4000 kuna.

Na kojim ste sve natjecanjima sudjelovali i koje ste medalje osvojili?

Sudjelovala sam na Prvenstvu Hrvatske (tamo sam osvojila zlato i srebro), a sudjelovala sam i na Otvorenom prvenstvu Slovenije kao pridruženi član (osvojila sam broncu).

Igrate li samo u hrvatskoj reprezentaciji?

Ne. Klub se takmiči kao pridruženi član slovenske lige, a od prošle godine igramo i u EWHL (Srednjoeuropska liga).

broj 16 - svibanj 2007.

Prijateljsko čavrljanje

Profesorica Prokopec jedna je od djevojaka koje su osvojile svjetsko prvenstvo u hokeju na ledu.

Koje ste protivnike na Svjetskom prvenstvu najteže „dobili”?

Mislim da su to bile reprezentativke Novog Zelanda, ali mi smo ipak bile bolje!

S kojom ste protivničkom ekipom u najboljim odnosima?

S reprezentativkama Turske smo se sprijateljile na Svjetskom prvenstvu, ali sa Slovenkama ipak najviše igramo i kontaktiramo.

Koja je dobna granica za treniranje hokeja na ledu u vašem klubu?

Ima svih uzrasta. Najmlađa djevojčica ima manje od 13 godina, a najstarija oko 30.

Kada osnujete obitelj, hoćete li nastaviti trenirati hokej?

Stvarno ne znam. Već je i sada naporno, ali ipak mislim da uz obitelj može ići i sport!

Koji vam je predmet bio omiljen kao osnovnoškolki?

Voljela sam geografiju, matematiku i, naravno, tjelesni!

Kako ste odlučili postati profesorica geografije i povijesti?

Ne znam. Oduvijek sam voljela i povijest i geografiju i igrom slučaja postala profesorica baš tih predmeta!

Jeste li prije dolaska u Granešinu negdje radili?

Do sada sam radila u pet škola.

U kojoj vam se školi najviše svidjelo?

U prvoj školi u kojoj sam radila (OŠ „Dragutina Tadijanovića”). Vjerojatno zato što mi je to bilo prvo iskustvo, ali vaša škola je druga po redu!

I za kraj, što biste preporučili učenicima i, možda, profesorima?

Bavite se sportom! Nikada nije kasno za to.

Sport vas čini jačima i zdravijima. Putujete po svijetu i stječete nove prijatelje. Zar se ne isplati pokušati?!

Mi mislimo da se isplati pokušati.

Profesorici Prokopec želimo puno sreće u daljnjem bavljenju hokejom i još mnogo pobjeda na svjetskim prvenstvima!

Filipa Zavalić i Martina Krajnik, 7.b

13

Draži moga posla Jeste li oduvijek željeli postati profesorica matematike?

Jesam. Zapravo sam se dvoumila između kemije i matematike, ali nekako je prevagnula matematika. Što je u tom poslu zanimljivo, koje su njegove draži?

Draži moga posla? Pa mislim da nema većega užitka nego saznanje da sam nekoga nečemu važnom naučila. A što je zanimljivo? Matematika je dinamična, uvijek se može naučiti nešto novo, neki novi put do starih znanja.

Kako izlazite na kraj s problematičnom djecom?

Kako kada, nekad razgovaram s njima, nekad pustim da se ispušu pa sve brzo prođe.

Koja vam je generacija ostala u najljepšem sjećanju?

Prva. Oni su mi bili najdraži.

Jedan od njih je sada gazda kafića „Stari Đoni“.

Hoće li vam nedostajati ova generacija?

Hoće. Mnoge će mi nedostajati.

Ne mogu ti reći tko će mi najviše nedostajati jer u svakoj generaciji ima djece koja mi se posebno urežu u sjećanje, koju mi je poslije drago sresti. Što mislite o svom nadimku Babaroga? Kada i zbog čega su vas učenici tako nazvali?

Simpatičan je. Uopće se ne naljutim kad ga čujem. Dapače!

Još čuvam sliku na kojoj su me učenici nacrtali kao Babarogu.

Moja prva generacija nazvala me Babarogom zato što sam im često donosila posebne zadatke i pri tom se još s vrata smijala kao vještica govoreći: „Ha, ha, danas imam nešto za vas!“ Netko je izjavio: „Ova naša razrednica je kao Babaroga. Donosi nam svašta”. I tako je ostalo. Kad

14

jedan kaže Babaroga, drugi prihvate i gotovo! Kasnije mi je jedna generacija poklonila crtež babaroge napravljen pomoću računala i još ga čuvam, a jedan razred mi je na kraju školske godine poklonio metlu! Eno je u mom kabinetu.

Ja sam Dalmatinka Znamo da ste rodom iz Dalmacije i da dugo živite u Zagrebu.

Osjećate li se više Zagrepčankom ili Dalmatinkom?

Moji roditelji su Dalmatinci.

Otac mi je radi posla došao u Zagreb pa sam ja ovdje rođena.

Stjecajem okolnosti, kad sam imala devet mjeseci, moji su se vratili u Dalmaciju (u Bašku Vodu) i tamo sam živjela do polaska u školu. U Dalmaciji sam naučila hodati, govoriti, upila sve ono što je bitno u životu. Zbog toga, kada me netko pita odakle sam, uvijek kažem: Ja sam Dalmatinka iz Baške Vode. Volim Zagreb, ali nikad nisam o sebi mislila kao o Zagrepčanki.

Je li i vaš muž Dalmatinac?

Ne, on je Podravac. Sin i kći također su rođeni u Zagrebu, i osjećaju se pravim Zagrepčanima. Moja preslatka unučica pogotovo! Ali ljeto ipak svi volimo provesti u Dalmaciji.

Znači, srce vas ipak veže za more?

Obožavam more. Rano sam proplivala, imala sam oko četiri godine. To mi je bilo lako jer sam se mogla kupati po cijele dane od lipnja do rujna. Valjda sam zbog toga i bila dobra učenica.

Nastojala sam imati dobre ocjene kako bih mogla petnaest dana prije kraja nastave otići u Dalmaciju te petnaest dana zakasniti na početak nastave u novoj školskoj godini. Čak sam zakasnila u prvi razred!

broj 16 - svibanj 2007.

Nema protiv b Slike dolje:1. Trogodišnja Ana u Baškom polju.

2. U šetnji Cmrokom s roditeljima, kad je još bilo uobičajeno šetati, a ne sjediti pred TV ekranom.

3. „Opet mi se nešto ne sviđa u ispitu!” razmišlja profesorica dok učenik pokušava ovjekovječiti njezin izraz lica.

4. S obitelji na Božić 1989.g.

Feniks

Prijateljsko čavrljanje

U našoj školi dugih trideset pet godina predaje matematiku.

Vesela je i vedra osoba, iako joj nadimak to ne odaje.

Predstavljamo vam profesoricu

Anu Floreani.

Generacija 1989./90. poklonila je profesorici Floreani na odlasku crtež Babaroge. Simbolično su grobovima označili učenike koji su pali razred ili su upućeni na produžnu nastavu, a kosturi simboliziraju ranije ponavljače. Uz to svaki dio crteža ima svoje značenje.

Puna kuća školjki

ništa abaroge Slike dolje: 1. U matematici nikad dosta vježbanja.

2. Svaka školjka ima svoju priču!

3. Svi se gosti čude i pitaju: „Gdje si ih toliko skupila?“ 4. Tko je draži - školjke ili unuka? Nema dileme!

Unuka je na prvom mjestu.

list Osnovne škole Granešina

Imate li hobi?

Skupljam nešto što je najljepše na svijetu, a to su školjke.

Dakle, i to je vezano za zavičaj u kojem sam odrasla. One me tu u Zagrebu podsjećaju na šum i miris mora. Puna ih je kuća!

Neke od njih sam sama izronila, a neke sam kupila. Školjke su mi zanimljive zbog oblika, boja i pravilno poredanih udubina i izbočina na njihovoj površini.

U tome se mogu pronaći i matematičke zakonitosti.

Da vam zlatna ribica može ispuniti tri želje, koje bi to bile?

Prvo: Zdravlje. Drugo: Zaista sam bila sretna kada smo dobili svoju državu. Htjela bih da ostane sretna do kraja mog života, pa i dalje, naravno. Treće: Željela bih posjetiti Egipat zato što mi se sviđa njihova povijest i kultura. Često igram računalne igrice s temama iz života Egipćana i mogu reći da sam vrlo uspješna u tome.

Volite li gledati filmove? Koji vam je najdraži?

Uvijek sam voljela gledati filmove s temama iz Drugog svjetskog rata. Ove nove ratne filmove ne volim.

Gledate li sapunice?

Ah, volim samo naše jer prikazuju obične, svakodnevne ljude.

Volite li putovati?

Volim, najviše Dalmacijom. Što biste promijenili u ovoj školi da možete?

Možda bih za vrijeme ljeta stavila klimu. Ništa drugo. Ljudi su mi dragi , kolektiv mi je drag, djeca su mi draga, prema tome – ništa više. Što biste poručili čitateljima Feniksa?

Poručila bih im da održavaju taj list jer je jako dobar. Ne dozvolite da se ugasi!

Pripremila: Ivana Aničić, 6.a

broj 16 - svibanj 2007.

15

Ponovno odgođena izgradnja sportske dvorane „Teško nam je na tjelesnom, kliže nam se dok trčimo, nemamo prostora i gotovo nikavu opremu, postoji mogućnost da razbijemo žarulje u predvorju…”

Ovakve žalopojke možete svakodnevno čuti od naših učenika.

Zna se, uzrok tome je nedostatak sportske dvorane.

Dvorana tek dogodine?

- Dvorana je djeci nužno potrebna da bi mogla trenirati u svojoj školi kaže ravnatelj Marijan Vulić.

P

rilikom otvaranja nove školske zgrade početkom ove školske godine, gradonačelnik Milan Bandić obećao je da će u ožujku 2007. početi izgradnja sportske dvorane u školi Granešina.

Vidite li vi da se nešto gradi? Mi ne!

Pokušali smo istražiti koji su razlozi ponovnom odgađanju radova i najprije pitali ravnatelja. „Sportska dvorana trebala bi se graditi na prostoru između nove školske zgrade, samostana, groblja i Miroševečke ulice.

Sa školom bi bila spojena posebnim tunelom. Planovi i nacrti su gotovi, grad je osigurao i sredstva, no problem je u tome što je to zemljište u posjedu šestorice privatnih vlasnika. Četvorica vlasnika imaju sređenu dokumentaciju, a za dvije parcele se još ne zna točno tko je pravi vlasnik jer su dobivene nasljeđivanjem. Grad ne može otkupiti zemljište dok dokumentacija nije uredna.

I to je ono najbitnije što nam odugovlači početak radova. Mi smo bili u planu ove školske godine za izgradnju dvorane, ali to vjerojatno neće započeti prije sljedeće školske godine.

Ako otkup zemljišta ne bude

16

- Kraj u kojem se škola nalazi poznat je po stalnom prirastu stanovništva pa bi bilo poželjno da se dvorana počne graditi što je prije moguće - ističe profesor Lozić. realiziran, moguće je da grad napravi zamjenu zemljišta, tj. da vlasnicima ustupi zemljište s druge strane Miroševečke ulice umjesto ovoga između škole i groblja.“ Na pitanje koliko je sportska dvorana važna za učenike, ravnatelj je odgovorio: „Ona je djeci nužno potrebna jer, kad bi ona postojala, mi bismo mogli imati dobar sportski klub i različite aktivnosti: košarku, odbojku, nogomet, rukomet…

Onda bi naša djeca mogla trenirati u svojoj školi, a ne ići okolo po drugim školama u Zagrebu.“ Profesori tjelesnog, Dražen Lozić i Ivica Modrić, jedva održavaju nastavu. Prije su imali kakvo-takvo igralište iza škole, a sada nemaju ništa osim skliskog betona u predvorju. „Uvjeti su izuzetno teški – kaže profesor Lozić – i mi koji predajemo tjelesnu i zdravstvenu kulturu moramo se posebno psihički pripremiti za svaki sat. Na sreću, do sada nije bilo ozbiljnijih ozljeda, no one su u ovim uvjetima itekako moguće.

Kraj u kojem se škola nalazi poznat je po

- Većih ozljeda nismo imali jer se mi profesori trudimo maksimalno osigurati učenike pri izvođenju vježbi.

stalnom prirastu stanovništva pa bi bilo poželjno da se dvorana počne graditi što je prije moguće.“ Na pitanje što misli o uvjetima u kojima radi, profesor Modrić se našalio: „Uvjeti su više nego dobri!“, a zatim je ozbiljnije nastavio: „Kad su u pitanju ozljede, smatram da se ozljeđuju samo ona djeca koja se ne bave sportom, odnosno, nemaju prosječno razvijenu motoriku.

Većih ozljeda nismo imali jer se mi profesori trudimo maksimalno osigurati učenike pri izvođenju vježbi.“ Pitali smo ga što misli o tome bi li uspjeh učenika bio bolji kad bismo imali dvoranu. „Možda, no oni koji imaju peticu, imali bi je i da rade u dvorani!“ – zaključio je profesor Modrić.

U vrijeme pripremanja ovoga članka uputili smo elektronskom poštom pitanje gradonačelniku o tome u kojoj je fazi rješavanje problema oko zemljišta, no do zaključenja ovoga broja njegov odgovor nije stigao.

Pripremile: I. Sikora i M. Krajnik, 7.b

Sport u n broj 16 - svibanj 2007.

Feniks

Trećina učenika aktivno trenira neki od sportova

Sportaša k’o u priči!

Pored sportaša koji treniraju nogomet i taekwondo, imamo i one koji se bave sportovima kao što su ultimate fighting ili karting.

1.r.

2.r.

3.r.

4.r.

5.r.

6.r.

7.r.

8.r.

Ukupno:

nogomet

11

21

14

14

16

18

22

12

128

taekwondo

4

9

7

12

6

10

7

3

58

košarka

1

1

3

4

1

7

4

21

tenis

5

1

2

4

6

2

1

21

plivanje

3

1

1

2

1

4

3

19

2

2

1

4

12

1

1

1

4

atletika

3

rukomet skijanje

1 2

ritmička gimn.

1

judo

1

klizanje

1

karate

1

1

2 2

1

2

4

5

1

2 1

2 1

boks 28

8 5

1

1

skokovi u vodu

Ukupno

3 1

37

30

37

37

40

1

2

2

2

47

33

289

Sljedeće sportove trenira po jedan učenik: badminton (8. r.), hokej na ledu (2. r.), streljaštvo (4. r.), vaterpolo (6. r.), ultimate fighting (8. r.), karting (8. r.), sinkronizirano plivanje (8. r.).

To znači da gornjem zbroju od 289 treba dodati još sedam učenika koji treniraju pojedinačne sportove.

U postotcima to bi izgledalo ovako:

U tablicama i grafikonima možete vidjeti kakve smo rezultate dobili analizom ankete.

Osvojena odličja zbrajali smo samo u pojedinačnim sportovima, inače bi ih bilo tri puta više.

U

nedavno provedenoj anketi utvrdili smo da su naši učenici vrlo uspješni sportaši. Osim najzastupljenijih sportova kao što su nogomet, taekwondo, plivanje, košarka ili tenis, neki učenici treniraju manje popularne sportove kao što su hokej na ledu, judo ili skokovi u vodu.

Ponosni smo na njih i na njihove rezultate te im preporučujemo da samo tako nastave i da se ne obeshrabruju.

Moramo spomenuti kako ima učenika koji ne razlikuju sport od drugih izvanškolskih aktivnosti. Tako su nam u anketi mnogi upisivali vatrogasce, ples, folklor ili čak oblikovanje gline kao sport koji treniraju, dok je jedna učenica, krajnje neozbiljno, napisala da joj je sport ubijanje i pri tom navela kako je to „vrlo naporan sport!“ U analiziranju rezultata ankete pokušali smo prebrojiti ukupan broj osvojenih medalja. Iako su mnogi naveli medalje i pehare koje su osvojili sudjelujući u grupnim sportovima te ih na taj način ostavili u klubu, nismo mogli te podatke uzeti u obzir jer bi se onda dogodilo da istu medalju pribrajamo više puta (npr. tri učenika treniraju u istom klubu i navode istu medalju, a mi je pribrajamo tri puta). Stoga smo iz rezultata isključili odličja osvojena u grupnim sportovima i obradili samo ona koja su sportaši zadržali u svome vlasništvu. No, i taj je broj impresivan – ukupno 1098 medalja, pehara i diploma. Ako uzmemo u obzir da 296 učenika redovito trenira neki od pojedinačnih sportova, a u školi ima 973 učenika, i dodamo li tomu

ašoj školi list Osnovne škole Granešina

broj 16 - svibanj 2007.

Tema broja

Sport:

17

Traži se ime i simbol kluba

Osvojena odličja po razredima:

medalje

pehari

diplome

1. raz.

8

0

8

2. raz.

21

8

18

47

3. raz.

50

29

52

131

4. raz.

84

26

113

223

5. raz.

34

7

38

79

6. raz.

137

5

88

230

7. raz.

81

46

74

201

8. raz.

90

16

65

171

505

137

456

16

Postotak osvojenih odličja u zastupljenijim sportovima:

one u kolektivnim sportovima, to znači da su više od trećine naših učenika sportaši.

Posebno nam je bilo zanimljivo to što se neki učenici bave rijetkim ili neobičnim sportovima poput ženskog nogometa, kartinga ili streljaštva. Ženski nogomet treniraju Ivana Damjanović, 7.a, Helena Dorotić, 7.b i Ana Šeremet, 8.b. Sve tri treniraju u Ženskom nogometnom klubu Dinamo – Maksimir. Prve su u svojoj ligi, a pobjeđuju i neke dečke koji teško podnose poraze smatrajući kako je to „njihov“ sport.

Karting je zanimljiv sport, a njime se bavi Matija Klapšec iz 7.a. Trenira ga od veljače ove godine. Privukla ga je brzina i mogućnost sudjelovanja na utrkama. Za Karting centar Zagreb, jedini takav u Hrvatskoj, a nalazi se u Španskom, saznao je iz novina i sam se prijavio. Kaže da mu je odlično i da nema namjeru prestati. Već je osvojio dva prva mjesta, ali bi i više da nije bio bolestan. Preporučuje ga i drugima jer tvrdi da je to izuzetno uzbudljiv sport.

Školski sportski klub * Cilj osnivanja školskih sportskih klubova je da se što više učenika bavi sportom. * U izboru novoga imena i simbola Školskog sportskog kluba treba uzeti u obzir povijest škole, njezin smještaj i tradiciju.

Svaka škola trebala bi imati svoj školski sportski klub, pa tako ni naša škola nije nikakva iznimka. Naš klub, koji još uvijek nosi ime Granešina, svake godine sudjeluje na natjecanjima u nekoliko sportova. Da bismo saznali nešto više o njemu, porazgovarali smo s profesorom Draženom Lozićem.

Koliko je naša škola aktivna na sportskim natjecanjima?

Trenutno se natječemo u malom nogometu, rukometu, plivanju, stolnom tenisu te skijanju. Kada bismo imali adekvatne uvjete rada za djelovanje ŠSK, sigurno bi se i broj sportova u natjecanju povećao, posebno u konkurenciji djevojčica.

Kakvi su dosadašnji rezultati naših učenika na takvim vrstama natjecanja?

Postigli smo dosta zapažene rezultate od kojih bih izdvojio drugo mjesto u Zagrebu naših malonogometaša, a ostale ste, vjerujem, imali priliku pročitati u prethodnim brojevima Feniksa. Čuli smo da je u tijeku odabir naziva i simbola Školskog sportskog kluba?

Još uvijek nemamo ime i simbol ŠSK pa bih pozvao što veći broj bivših i sadašnjih učenika ove škole da sudjeluju u nagradnoj igri koju smo pokrenuli. Što bi učenici trebali uzeti u obzir prilikom odabira imena i simbola?

Eto, dragi naši sportaši, potrudili smo se istražiti sve o vašim interesima i uspjesima.

Ako smo koga izostavili, neka se ne ljuti.

Ipak smo mi još početnici u novinarstvu!

Rezultate ankete obradili M. Mešić i D. Ilijaš.

Napisali: M. Mešić, 8.d i I. Damjanović, 7.a

18

broj 16 - svibanj 2007.

Feniks

Sami smo ih osvojili !

U izboru imena i simbola treba uzeti u obzir povijest škole, njezin smještaj i tradiciju. Za one koji ne znaju sve o tome, preporuka: na web stranici škole možete pročitati sve o njezinoj povijesti i tradiciji kraja u kojemu se nalazi.

Kome se mogu obratiti svi oni koji žele sudjelovati u izboru imena i simbola ŠSK? Voditelj ŠSK sam ja, a pri odabiru i vođenju učenika na natjecanja sudjelujemo profesor Ivica Modrić i ja. Na natjecanjima sudjeluju učenici od petog do osmog razreda.

U igri mogu sudjelovati svi bivši i sadašnji učenici Osnovna škole „Granešina”. Oni predlažu novo ime Školskog sportskog kluba i njegov vizualni identitet (simbol, znak). Simbol bi trebao biti smisaono vezan uz ime ŠSK. Dakle, vi kojima je stalo do našeg sportskog kluba i imate ideja o njegovu imenu, javite se!

Svoje prijedloge možete slati: - na e-mail adresu: novinarska@ net.hr - poštom na adresu Osnovna škola „Granešina”, Granešina 1, 10 040 Zagreb - svoje pismene prijedloge i crteže možete osobno predati profesoru Draženu Loziću.

Isti će profesor izabrati jedan od vaših prijedloga i dodijeliti nagradu - CD sa sportskom tematikom po izboru pobjednika.

Eto, nadam se da ste shvatili cilj osnivanja školskih sportskih klubova, a taj je da se što više učenika bavi sportom. Odličja koja mogu osvojiti samo su dodatni poticaj. Pitate se kako kad još uvijek nemamo uvjeta za normalno odvijanje sportskih aktivnosti. Svima nam je dobro poznato pitanje izgradnje sportske dvorane za koje smo dobili obećanje da će početi uskoro. No, poučeni prijašnjim obećanjima i odgodama, svašta možemo očekivati. Boli nas činjenica da škola s toliko uspješnih sportaša nema dvoranu pa čak ni neko malo, bijedno igralište u blizini škole (prisjetimo se, na bivšem školskom igralištu dimenzija „dva sa dva” izgrađene su nove učionice). Ali i uz takve uvjete rada, nebrojeno puta smo pobjeđivali škole kojima su dvorane više puta bile obnavljane, a imaju isti broj učenika kao mi! Očito, nitko ne mari za nas u Granešini!

Mirel Mešić, 8.d list Osnovne škole Granešina

broj 16 - svibanj 2007.

Tema broja

I mi se znamo organizirati

Jeste li ikada vidjeli one pehare na regalu u zbornici? E, pa dio tih pehara osvojen je samostalnom organizacijom učenika, većinom malih nogometaša.

Nije da se hvalimo, ali tri pehara su poklonjena školi samo od nogometne grupe. Kako smo mi puni želje za pobjedama u nogometu, često se sami dogovorimo i prijavimo na natjecanja.

Jednom sam vodio organizaciju prijave na zimskom malonogometnom turniru i sjećam se da sam sâm prikupio igrače i odnio prijavu. Ali to je još bilo najlakše! Noć prije utakmice nisam mogao spavati jer nisam znao hoće li svi igrači sutra doći ili ne.... Bilo je takvih organizacija više. Rijetko koja je prošla da nisam morao okrenuti po tri - četiri telefonska broja kako bih bio siguran da ću imati ekipu na okupu.

I nakon toliko muke i truda osvojen pehar za prvo mjesto poklonili smo školi! A kad tome pridodamo da naša škola nema dvorane.... eh, dragi moj gospodine Bandiću, mislim da je vrijeme da prijeđete s riječi na djela! Smatram da su naši rezultati, koji su i više nego odlični, dovoljan poticaj gradu da napokon dobijemo dugo očekivanu i prijeko potrebnu dvoranu.

I zato se nadam da će sve brojniji pehari i medalje koje osvajaju naši učenici, bilo da je to u organizaciji škole ili vlastitom inicijativom, biti dodatan motiv profesorima da uključe naše male sportaše na što više natjecanja, ali i da će sve te osvojene medalje i pehari biti dovoljan razlog da i naša škola napokon dobije dvoranu.

Mirel Mešić, 8.d

19

Taekwondo

Predstavljamo učenike koji su osvojili najviše odličja u pojedinačnim sportovima.

Mario Zekić, 2.e, 7 medalja i 1 diploma.

Trenira 2 godine.

Dragan Kerošević, 4.a, 22 medalje, 2 pehara i 7 diploma, trenira 3 godine.

Matina Šapina, 4.a, 33 medalje, 3 pehara, 45 diploma, trenira već šestu godinu i misli „da joj dobro ide”.

Luka Radić, 5.b, 11 medalja i 10 diploma, trenira 5 godina i misli da je ovaj sport podcijenjen.

Mirna Šapina, 6.b, 20 medalja i ni sama ne zna koliko diploma.

Trenira 4 godine.

Marija Štetić, 6.d, 22 medalje, 4 pehara, 25 diploma.

Trenira 4 godine.

Vježbamo na hodniku, igramo stolni tenis na stolovima napravljenim od starih školskih ploča, kad imamo sreće, slobodna su igrališta u Gradu mladih pa ih s oduševljenjem koristimo, ali to je rijetkost… Unatoč nikakvim uvjetima za nastavu tjelesne i zdravstvene kulture, pojedini učenici škole Granešina izvrsni su sportaši i zaslužili su da ih pojedinačno spomenemo. Za njihov su uspjeh vjerojatno „krivi“ roditelji koji ih, zbog toga što nemamo dvoranu, upisuju u različite klubove, a možda i oni sami što se toliko trude! Možda iz prkosa i inata, a možda zato da dokažu da znaju i mogu.

Napravili smo ljestvicu najboljih sportaša OŠ Granešina. Možda ona i nije u potpunosti točna, ali nismo htjeli zanemariti one najmanje, one koji treniraju tek godinu dvije pa još nisu stigli osvojiti puno medalja.

Mislili smo da je četiri do pet medalja u prvom ili drugom razredu dovoljno za ulazak među dvadeset najboljih. Isto tako ovdje nema onih koji treniraju kolektivne sportove poput nogometa ili košarke, a znamo da se jednako trude i postižu uspjehe. O njima ćemo nekom drugom prilikom. Žao nam je ako smo nekoga izostavili, to ćemo pokušati ispraviti u sljedećem broju. U ovom upoznajte naše najbolje sportaše i zaplješčite im jer se već sada mogu pohvaliti mnoštvom odličja, a budućnost je još pred njima. Svaka im čast!

Lovrina Berišić, 5.a

Dominik Glogovšek, 6.b, 40-ak medalja, 2 pehara i gomila diploma.

Trenirao 2 godine, a sada trenira nogomet.

20

Ivona Medved, 6.a, 20 medalja i 1 pehar, osvojila treće mjesto u Hrvatskoj.

Trenira 4 godine.

Branimir Jenić, 7.a, 17 medalja, 2 pehara i 20 diploma.

Trenira 7 godina.

broj 16 - svibanj 2007.

Ritmička gimnastika Nika Kovač, 2.b, 4 medalje, 2 pehara i 4 diplome.

Trenira 3 godine.

Feniks

Atletika

Anamari Kožul, 5.e, 14 medalja, 2 pehara i 4 diplome.

Trenira 5 godina.

Tenis

Filip Čepin, 7.b, 15 medalja, 40 pehara i gomila diploma.

Trenira 8 godina.

Karla Petković, 3.a, 9 medalja i 13 diploma.

Trenira 4 godine.

Domagoj Bilješko, 3.c, 18 medalja, 29 pehara i 10 diploma.

Trenira 4 godine.

Tomislav Bilješko, 1.e, 5 medalja.

Trenira jednu godinu.

Plivanje

Matija Mihaljević, 6.c, 13 medalja i 14 diploma. Trenira 6 godina.

Dora Ilijaš, 8.a, 31 medalja, 10 pehara i 20-ak diploma, trenira 4 godine.

Reprezentativka i višestruka državna prvakinja.

Petar Novak, 8.b, 51 medalja, 5 pehara i oko 2 kg diploma. Višestruki je državni prvak.

Romana Čulina, 5.c, 10 medalja, 2 pehara i 4 diplome. Trenira 5 godina.

Petra Čulina, 6.b, 14 medalja i 6 diploma. Trenira 5 godina.

Granešinci u NK Concordia Nikola: - Concordia je klub star trideset godina. Ima osam kategorija, a u svakoj se nalazi najmanje jedan učenik iz naše škole. Ukupno nas je sedamdesetak. Jako smo uspješni sportaši.

NK Concordia je vrlo blizu naše škole pa zato mnogi naši učenici treniraju nogomet u tom klubu.

Nikola Belančić, 6.b i Luka Storić, 5.b rekli su nam nešto o njemu: list Osnovne škole Granešina

Luka je glavni strijelac svoje momčadi (Limača) sa sedam pogodaka. Dao je intervju za tjednik 13. zagrebačke B lige Zagića i Limača na što je jako ponosan. - Moja je momčad ove godine puno bolja nego broj 16 - svibanj 2007.

prošle - kaže Luka u intervjuu. Na pitanje kakav mu je trener, on odgovara: - Baš onakav kakvim sam ga očekivao. Nije prestrog, a niti premekan na treninzima i utakmicama.

Našoj novinarki Luka je rekao o svom klubu: - Concordia je u B2 ligi. Moji igrači su iskusni i jako vole nogomet. Trener nam je puno pomogao u razvoju momčadi. Ovo mi je četvrta godina u klubu i jako ga volim jer sam u njemu puno postigao.

Ivana Sikora, 7.b

21

Učenici naše škole koji treniraju u Taekwondo klubu Rugvica „pokupili” gomilu odličja

NAŠI SU ZABLISTALI !

Mnogi učenici škole Granešina treniraju u Taekwondo klubu Rugvica

TKC Maras

N

astupali su na mnogim natjecanjima u Hrvatskoj, Austriji, Njemačkoj, Slovačkoj, Češkoj i drugdje. Sa svakog natjecanja vratili su se s impozantnim odličjima koja krase klub. U suradnji sa TK Rugvica, osvojili su ukupno 81 pehar, 1147 medalja te nebrojeno mnogo diploma i priznanja.

U klubu treniraju djeca, njih osamdesetak, od vrtićke dobi pa sve do seniora i odraslih.

1992.g osnovan je Klub prijatelja taekwondo športa, čiji je cilj okupiti sve TKD natjecatelje koji su prognani Dominik Adrinek trenira iz BiH. Taj dio posla obavljan je u godinu dana i već je bio na suradnji sa TKD Savezom BiH sve međunarodnom natjecanju do prestanka rata. Pored suradnje s gdje je osvojio treće mjesto.

TKD Savezom BiH, klub je surađivao s TKD klubom Centar, a djelovao je samostalno u Vrbovcu i Dupcu te odlazio na natjecanja po Europi. 21.2. 2001.g dolazi do promjene imena u TKC Maras. Cilj TKC Maras je da u suradnji sa TKD Rugvica rade na usavršavanju taekwondoa kao sporta te njegovom populariziranju u općinama Rugvica, Dugo Selo, Vrbovec te u Zagrebu na području Oporovca.

Kratak osvrt na ulogu Nikole Pećka u razvoju taekwondoa na našim prostorima

U

Vrbovcu je u organizaciji Taekwondo kluba Rugvica i TKC Maras 11. i 12. veljače 2007. održano međunarodno natjecanje u taekwondou. Na ovom natjecanju nastupile su 44 ekipe s otprilike 380 natjecatelja iz sedam zemalja (Albanija, Bosna i Hercegovina, Češka, Hrvatska, Njemačka, Slovenija, Srbija i Crna Gora). Sudjelovali su mnogi učenici Osnovne škole Granešina koji su postigli zavidne rezultate.

Prva mjesta osvojili su Kristijan Adrinek, 6.d, Jelena Jurić, 7.d, Zvonimir Gačić, 7.e, Mirna Šapina, 6.b, Branimir Jenić, 7.a i Matina Šapina, 4.a.

Druga mjesta osvojili su Valentino Macan, 5.d, Magdalena Šapina, 3.c, Antonio Varga, 6.c , Marija Štetić, 6.d i Josip Zekić, 4.a.

Na trećem mjestu bili su Mario Zekić, 2.e, Ivona Medved, 6.a, Hrvoje Varga, 4.d i Matej Ante Ivančić, 3.d.

Najljepši događaji, osim osvajanja medalja, bili su bodrenje natjecatelja TKC - Rugvica te druženje i upoznavanje novih prijatelja iz drugih zemalja.

22

T

Prvi je imao crni pojas

aekwondo je relativno mlad sport na našim prostorima. To je vještina borbe rukama i nogama uz upotrebu ostalih dijelova tijela u borbi s jednim ili više protivnika. Upornošću i velikom ljubavlju, jedan je čovjek popularizirao ovaj sport u našoj zemlji te doprinio tome da on iznjedri mnoge priznate pojedince i klubove kako u Hrvatskoj tako i u svijetu. To je bio gospodin Nikola Pećko.

Taekwondo se u Hrvatskoj pojavljuje 1962.g kada Petar Kružić donosi ovu vještinu iz Njemačke. No, on se uskoro vraća u Njemačku pa nema tko popularizirati ovaj sport na našem Bila mi je čast slikati se području. Šest godina poslije, s Nikolom Pećkom!

1968.g., majstor Park Sun Jae (tada 5.Dan) dolazi na poziv kluba „Kata” u Zagreb i održava demonstraciju taekwondoa. Ubrzo zatim Nikola Pećko polaže za 1. Dan, stječe naziv prvog nositelja crnog pojasa i slovi kao pokretač ovog borilačkog sporta u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji.

Danas najviši stupanj majstorskog zvanja u Hrvatskoj ima upravo Nikola Pećko (8.Dan).

Sam je odgojio mnoge generacije natjecatelja u ovome sportu, od kojih su neki osvojili i najsjajnija odličja. Veliki je pedagog i mnogi taekwondisti ističu da su u ovome sportu uspjeli zahvaljujući njegovim savjetima i njegovom znanju.

Pripremio: Kristijan Adrinek, 6.d broj 16 - svibanj 2007.

Feniks

Tema broja Foto: Z. Gašljević

Pravi se sportaš žrtvuje da bi uspio

Š

to znači biti sportaš? Iz iskustva vam mogu reći da je talent vrlo važan, ali ne uvijek i presudan.

U početku ti puno pomaže, ali kasnije je sve u tome koliko radiš i trudiš se. Trenirati nije mala stvar.

Važni su red i disciplina. Potrebne su i određene predispozicije poput visine i odraza u košarci, mase i čvrstoće tijela u rukometu, brzine i izdržljivosti u atletici. Svaki sport zahtijeva, prije svega, odricanje.

Koliko ste puta čuli od nekog sportaša: „Fakat, sorry, nisam mogao doći, imao sam trening!”?

Nebrojeno! Osjetila sam to na vlastitoj koži. Možda vam se čini suludo kako netko provodi dane i mjesece trenirajući i pripremajući se za natjecanje, ali vjerujte, onaj tko to radi, zna zašto. Mnogi su ozbiljni sportaši proputovali cijelu nam domovinu, vidjeli pola Europe, možda i svijeta,

list Osnovne škole Granešina

U sportu je najvažnije biti uporan, redovit na treninzima, „jak u glavi” i dosljedan u provođenju svojih odluka. bili u najboljim hotelima, jeli najkvalitetniju hranu, upoznavali ljude iz drugih zemalja, provodili se i ujedno osvajali medalje dok su njihovi vršnjaci možda negdje tulumarili po kafićima i ni u čemu nisu napredovali. Sve ima svoje mane i prednosti, a sport je prednost i povlastica. Sportaše, bili mlađi ili „zreliji”, svi cijene i, što je u neku ruku još važnije, ulažu u njih. Znaju da vrijede.

Postaneš li jednom vrhunski sportaš, ti si na prvom mjestu. Sve broj 16 - svibanj 2007.

je podređeno tebi. Ti si najbitniji i možeš dobiti sve što ti treba kako bi što bolje odradio ono zbog čega te financiraju. Ako i ne postaneš vrhunski sportaš, imao si zadovoljstvo osjetiti prednosti koje sport donosi. No, nitko nema uvijek sve i toga moramo biti svjesni. Točno je da se sportaši u životu odriču mnogo toga: izlazaka s društvom, tulumarenja, večeri pred televizorom, igrica...

Ali, znate ono: „Na jednoj strani Bog uzme, a na drugoj dvostruko nadoda”. U sportu je najvažnije biti uporan, redovit na treninzima, „jak u glavi” i dosljedan u provođenju svojih odluka. Rezultati rada će kad-tad izaći na vidjelo, a tada ćeš, možda, zasjati i biti „centar svijeta”. Citius, altius, fortius! Brže, više, jače! Neka ti to bude poticaj!

Dora Ilijaš, 8.a

23

Dora Ilijaš najuspješnija je atletičarka među našim učenicima

Dugoprugašica iz Granešine D

ošla je k nama iz OŠ Ante Starčevića u petom razredu.

Pokušavajući se što bolje prilagoditi novim profesorima i novim prijateljima, stigla je do samoga vrha. Uvijek aktivna, spremna i sposobna izvršiti zadatak na najbolji mogući način, prijateljica koja je puna razumijevanja i suosjećanja, Dora je osvojila mnoga srca.

Iako nije bila oduševljena idejom da pišemo o njoj, uredništvo i naše voditeljice nadglasali su ju i pristala je dati intervju za Feniks.

Naravno, njezini sportski uspjesi izbili su u prvi plan jer Dora je dvostruka državna prvakinja u krosu, članica Hrvatske atletske reprezentacije, viceprvakinja Hrvatske na 1500 i 3000 metara u juniorskoj kategoriji, državna prvakinja HALS-a (Hrvatske atletske lige) iz 2005., treća na međunarodnom natjecanju Hrvatske, Mađarske, Italije i Slovenije te pobjednica mnogih drugih natjecanja. Proputovala je cijelu Hrvatsku i dio Europe, upoznala mnogo ljudi s kojima je kasnije ostala u kontaktu i na taj način stekla mnoga životna iskustva.

Odlična je učenica, sudionica natjecanja u znanju, višestruka atletska prvakinja Hrvatske, vlasnica tridesetak medalja i naša je „šefica”.

24

broj 16 - svibanj 2007.

Kakav je osjećaj stajati na pobjedničkom postolju?

To mogu osjetiti samo rijetki i sretna sam što sam to mogla doživjeti jer biti na postolju je vrhunac ponosa i sreće.

Jednostavno je prekrasno i svaki put kad se iznova popnem na postolje, osjećam samopouzdanje i ohrabrenje za nove pobjede.

Feniks

Što o tebi misli tvoj trener?

Moj trener je jedan od najvećih hrvatskih atletičara, trkač na duge staze, gospodin Mladen Kršek. Uvijek me potiče na što bolje uspjehe i ističe kako je u sportu važan rad, red i disciplina.

A obitelj?

Moji su roditelji ispočetka mislili da je atletika samo moj hir. No, nakon nekog vremena shvatili su da je to moja velika ljubav. Daju mi veliku podršku jer znaju kako shvaćam da, uz sve obaveze, nikako ne smijem zapostaviti školu.

Odlična si učenica i odlična atletičarka. Kako uspijevaš uskladiti sve svoje obaveze?

Otkrit ću vam jednu malu tajnu: uz puno želje i volje, sve se može.

Puno treniram, ali ne provodim previše vremena uz knjigu nego slušam na satu i pišem zadaće.

Je li ti se kada dogodilo da si, zbog silnih obaveza, nešto morala zanemariti? Često mi se to događalo, prvenstveno zato što su mi se preklapale školske obaveze i natjecanja. S obzirom da se ne može biti istovremeno na dva mjesta, morala sam se nečega odricati. Jednostavno nisam uspijevala sve izvršiti kako treba.

Budući da sam ja takva kakva jesam, grizla me savjest i radije ne bih noću spavala nego da ne izvršim svoj zadatak. U životu ipak treba odrediti prioritete. To sam i učinila. Shvatila sam da mi je škola na prvom mjestu, a odmah iza nje atletika. Doduše, i to ponekad trpi jedno zbog drugoga, ali za sada još ne tako da bi bilo nenadoknadivo. list Osnovne škole Granešina

U zadnje vrijeme sam reducirala obaveze tako da ono što radim mogu izvršiti kvalitetno.

Slobodno vrijeme između škole i treninga Dora provodi s obitelji, prijateljima i pišući novinarske članke. Često je možete vidjeti s najboljim prijateljicama Teom, Anom, Valentinom i Marijom, a od prijatelja naveću podršku daje joj Mirel. „U početku smo imale male nesuglasice jer su mi neke prijateljice zamjerile što s njima ne provodim dovoljno vremena, ali sada me potpuno razumiju i ja im to pokušavam nadoknaditi.

Nađe se vremena i za dečke, ali nećemo u detalje,“ – uz osmijeh nam priča Dora.

Kako doživljavaš sebe u ulozi glavne urednice Feniksa?

Od malena volim pisati. Isprva su to bili samo dječji sastavci, ali s vremenom i uz pomoć profesorica usavršila sam se i postala prava mala novinarka.

U člancima koje pišem, pored činjenica koje istražujem, najčešće izražavam svoja razmišljanja i stavove. Kad nešto doživim ili osjetim, jednostavno sjednem i „strpam“ sve na papir.

Biti u ulozi glavne urednice školskoga lista vrlo je odgovoran zadatak koji se ne može povjeriti svakome. Baš zato mi je bila čast izvršavati tu dužnost. Nisu to samo slatke brige već ponekad može biti i naporno, ali ja to jednostavno volim.

Predstavljamo vam...

Kako izgledaju tvoji treninzi?

Treniram svakodnevno po dva sata, a to znači da ustajem u pet ujutro i trčim. Praznicima se to događa i po dva puta dnevno, a na pripremama po tri puta.

Točno je da me to tjelesno izmori, ali me duševno osnaži!

Na stazi.

Vježbe istezanja.

Sve su medalje njene!

U tramvaju s najboljim prijateljicama!

Dora sada završava osnovnu školu i namjerava se upisati u opću gimnaziju. Pisanje za školski list dalo joj je ideju da nastavi s novinarskim radom pa Ne želi se slikati dok radi. se već sada raspituje o studiju novinarstva. Ako se i predomisli, uopće ne sumnjamo u to da će, makar amaterski, pisati članke za neke od novina. Postane li poznata novinarka ili poznata atletičarka, možemo se ponositi “Šefica” na time što smo bili njezini školski novinarskom prijatelji.

Tea Žugec, 8.a zadatku! broj 16 - svibanj 2007.

25

Filip Fajdetić iz 8.b je odlikaš, ide na natjecanja i trenira atletiku

Za natjecanja ne

Filip Fajdetić je učenik osmoga b razreda i ima četrnaest godina. Vrlo je aktivan u svemu što radi, a radi puno toga.

Zapravo, svestran je dečko i uz to odličan učenik kojega zanimaju različiti predmeti pa zato često predstavlja našu školu na mnogim natjecanjima. Bio je to razlog zbog kojega smo odlučili predstaviti ga čitateljima Feniksa.

prvi, onda sam išao na općinsko, prošao na županijsko, ali na državno nisam. I na biologiji sam bio na županijskom, ali nisam išao dalje. Trebao sam ići iz povijesti, ali nešto nije bilo u redu pa nitko nije išao iz povijesti. A ove godine sam išao na biologiju, kemiju i engleski. Na sva tri natjecanja sam stigao do županijske razine.

Čula sam da si bio na puno natjecanja.

Na kojima si sve sudjelovao?

Prošle sam godine bio na natjecanju iz kemije.

Na školskom sam bio

Možeš li nam odati neku svoju tajnu formulu kako to sve uspijevaš?

Nema tu neke tajne.

Htio sam isprobati pa što bude, bude. Ako

26

dobro prođem, treba se još malo potruditi na sljedećoj razini. Zapravo, za natjecanja ne treba puno učiti jer tamo se ne traže definicije. Samo treba dobro razmisliti i iskoristiti znanje koje si već stekao pa ga primijeniti u logičkim zadatcima kojih ima najviše.

Inače puno učiš?

Kad u školi pišem neki test ili je ispitivanje, učim malo više, ali ne baš toliko puno da sad to traje tri sata. Slušam na satu, puno toga zapamtim, kod kuće to trebam ponoviti i sve mi uđe u glavu.

broj 16 - svibanj 2007.

Čula sam da se baviš atletikom. Kakve rezultate postižeš?

Koliko si medalja osvojio?

Nekad uspijem, nekad ne. Trčim uglavnom kratkim stazama (60 m) ili preko prepona te skačem u dalj. U atletici nema puno natjecanja na kojima se osvajaju medalje. Tu su Kupovi Hrvatske i HALS (Hrvatska atletska liga sjever) u kojima se osvajaju bodovi za klub. Na natjecanjima za medalje osvajao sam drugo, treće, dva puta četvrto i jednom peto mjesto. Na zadnjem HALS- u bio sam treći na

Feniks

treba puno uciti v

Dakle, i skijaš! Što još radiš u slobodno vrijeme?

Igram s prijateljima ping pong, odem u kino, igram igrice… list Osnovne škole Granešina

Imaš li uzore?

Nemam zato što mislim da svatko sam upravlja svojim životom i ne želim biti netko drugi, samo želim biti ja.

Vidim da uvijek nađeš vremena za druženje s prijateljima. Kako uspijevaš uskladiti školu, atletiku, natjecanja i slobodno vrijeme?

Ne baš lagano. Nemam baš puno vremena, pogotovo ako imam dodatne pripreme za natjecanja…. Uvijek to nekako iskombiniram, složim i na kraju uspijem.

Koji ti je predmet najdraži?

Pa ne znam jer ne obraćam pažnju na to kakav je koji predmet.

Da se moraš opredijeliti za nešto što ti je najdraže, bez čega ne bi mogao, što bi to bilo?

Nastavio bih trenirati atletiku jer to mi je najbolje. Išao bih još na natjecanje iz engleskog jer to mi je najzanimljivije.

Koju srednju školu ćeš upisati?

Sigurno neku gimnaziju.

A poslije gimnazije…

broj 16 - svibanj 2007.

tko zna! Još nisam siguran što ću dalje.

Inače prolaziš s 5.0 ?

Da, od prvog razreda.

Samo sam u petom razredu imao na polugodištu četvorku iz likovnog!

Hvala Filipu što je odvojio malo svoga dragocjenog vremena za nas. Nadamo se da će njegova svestranost i uspješnost dodatno motivirati i druge da ispune svoje vrijeme raznovrsnim i korisnim sadržajima.

Predstavljamo vam...

60m i osvojio broncu, a četvrti sam bio u skoku u dalj. Bio sam na državnom Kupu u Puli, ali su svi ostali natjecatelji bili dvije godine stariji od mene pa nisam baš imao neke šanse. Na zadnja dva natjecanja za HALS osvojio sam ukupno 32 boda – 20 za prvo i 12 za peto mjesto. Inače, imam i dvije medalje sa skijanja.

Ana Pervan, 8.a

27

Ivana i Mara Kolak, 2.e

Zavirimo malo

Svi naši

Ivana je starija od Mare tri minute. Kao bebe nikada nisu plakale u isto vrijeme.

Kada su porasle, u njihovoj igri nije bilo mjesta drugoj djeci. Danas Ivana više voli društvo i sport, puno je otvorenija i uvijek je u pokretu dok je Mara povučenija i dan može provesti pjevajući i crtajući.

Iako se znaju posvađati, pa čak i potući, najčešće jedna drugu štite i uvijek je netko treći kriv.

Pripremile: Ana i Katarina Bagić, 5.a

Jeste li ikada pomislili kako je otvoriti ujutro oči i ugledati svoju sliku ne u ogledalu, ne u prozorskome staklu, nego u živoj osobi.

Osobi koja je s vama od začetka, gura se s vama u maminome trbuhu, zauzima mjesto u vašemu krevetiću, dijeli s vama dječja kolica, prve igračke, prvi roditeljski osmijeh i prve korake. Stalno je uz vas poput vaše sjene, u vrtiću, u školskoj klupi, i zna više o vama nego bilo tko drugi jer dijeli s vama i tugu i radost. Mi, braća i sestre rođeni iste godine, istoga mjeseca, istoga tjedna i istoga dana, znamo kako je to.

Da biste razumjeli o čemu vam pišemo, evo nekoliko napomena. Postoje jednojajčani i dvojajčani blizanci. Jednojajčani su blizanci istoga fizičkog izgleda, jako su emotivno vezani (kada je jedan bolestan, drugi osjeća njegovu bol, makar bili odvojeni) i slično reagiraju i osjećaju. Dvojajčani blizanci uglavnom su različitoga fizičkog izgleda, drugačije reagiraju u istim situacijama, nose različite nasljedne osobine, ali je njihova povezanost ipak jača nego kod braće i sestara koji nisu blizanci.

U našoj školi ima puno blizanaca i svi su oni pristali reći nešto o sebi za Feniks.

Josip i Mate Šeremet, 3.d Mate je stariji pet minuta.

Ponekad ih u svađi stariji brat ili sestra moraju pomiriti. Zajedno uče, treniraju nogomet, igraju se... Neki ih prijatelji u razredu razlikuju, a neki ne.

Ponekad se našale tako da se krivo predstave, a ostali moraju pogoditi tko je tko od njih dvojice! Na treningu ih svi razlikuju jer ih poznaju već tri godine.

Ivana i Tomislav Pavić, 4.c Razlikuju se po težini, boji očiju i kose. Tomislav je tri minute stariji. On voli gledati film „Ljudi u crnom“, a ona „Plavušu s Harvarda“, njemu je omiljeno jelo kulen, a njoj pizza, on voli nogomet, a njoj je draži rukomet. Slični su po ponašanju i po školskim ocjenama.

Kristina i Martina Šimunović, 5.b One su jednojajčane blizanke. Kada kupuju odjeću, gledaju različite modele, ali na kraju se ipak odluče za isto. Često razmišljaju i osjećaju jednako. Kada je Martina jednom bila u bolnici, Kristina je bila tužna zbog nje. Kada je jedna od njih u opasnosti, druga također osjeća strah.

Smeta ih znatiželja ljudi koji najčešće postavljaju ista dosadna pitanja.

28

Mia i Tea Tomaić, 7.d Mia je dvije minute starija. Dvojajčane su blizanke i vjeruju da se, više od ostalih blizanaca, razlikuju po izgledu i po ponašanju. Ipak, ako jedna dobije lošu ocjenu, obje su žalosne, a tako je i s drugim stvarima. Sve vole raditi zajedno: pisati zadaće, čistiti kuću, plesati, igrati kompjutorske igrice... Obje vole čitati i pisati.

U prvome su razredu napisale svaka svoju knjigu.

Jako vole životinje, kod kuće imaju dvije ribe, tri kornjače, pet žaba i dva mačka.

broj 16 - svibanj 2007.

Feniks

„duplići“ Luka i Marko Zorjan, 6.d Dijele zajedno i tugu i sreću, uvijek su jedan za drugoga.

Posebno im je lijepo kad su na moru pa upoznaju nove prijatelje. Tada jedan drugome ulijevaju sigurnost. Kad ne znaju što bi radili, kartaju se, voze na biciklu, igraju lovice, tuku se, ali sve u šali i nikad im nije dosadno.

Paulina i Pavao Cirimotić, 6.d

Predstavljamo vam...

u život blizanaca

Sličnog su ukusa u odijevanju što znači da oboje vole odjeću skupih marki. Vole i dobro jesti. Pavao je povučeniji od Pauline. Ona ima svjetlije oči i svjetliju kosu, voli crne dečke, a njezin brat voli plave cure.

Anja i Antea Karić, 7.a

Mia i Tena Šimičić, 6.c Iako nitko ne zna jesu li jednojajčane blizanke ili ne, jako su povezane. Ako je jedna bolesna, druga se osjeća usamljeno, nesigurno i tužno.

No, kao osobe vrlo su različite.

Jedna voli puno učiti, a druga uči samo kada mora. Jedna piše desnom, a druga lijevom rukom.

Roditelji ih nisu nikada jednako odijevali pa su im sada, kada same biraju odjeću, ukusi često različiti. Iako ponekad različito razmišljaju, one se ipak silno vole.

Antea je starija pet minuta. Mnogi govore da su iste, ali one to ne primjećuju. Imaju veliko povjerenje jedna u drugu i zato čuvaju tajne znane samo njima dvjema. Kad je jedna zabrinuta, druga to osjeti. Ponekad se posvađaju pa čak i povuku za kosu. Ipak, obje tvrde da je izvrsno imati sestru blizanku.

Karlo i Marko Banovac, 8.c Dvojajčani su blizanci. Kao djeca, mrzili su one koji su ih štipali za obraze govoreći kako su isti.

Tada su nosili istu odjeću i obuću i bili jednako ošišani.

Mogli su varati cure, ali i profesore kada je trebalo odgovarati. Što su stariji, stil i ukus im se mijenjaju pa tako sada jedan ima dugu, a drugi kratku kosu. Ne vole kada im kažu da su bliznaci umjesto blizanci.

Ponekad se znaju posvađati ili potući. Kada je jedan od njih bolestan, onaj drugi je tužan što ide sam u školu. Ipak, nisu došli do toga nivoa da se, kada jednog boli zub i drugi pretvara da ga boli. Uvijek brane jedan drugoga.

Ponekad imaju ista razmišljanja, npr. kad jedan krene igrati igrice na playstationu, i drugome to padne na pamet. Onda zajedno igraju pa su obojica zadovoljni. Vole životinje, a posebno svoja dva psa. Sretni su što su blizanci jer da nije tako, život bi im bio dosadan. Idu u isti razred, druže se s istim prijateljima, a poslije osnovne nastojat će i dalje ići u istu srednju školu. list Osnovne škole Granešina

broj 16 - svibanj 2007.

Ana i Katarina Bagić, 5.a Svakom je roditelju rođenje djeteta najljepša stvar u životu, a kako je onima koji odjednom dobiju dvije ili više beba? Pitali smo to našu mamu i ona nam je rekla: „Dolazak dva nova života u isto vrijeme u moj život bio je najveće životno i duhovno ispunjenje.

To je veliki životni izazov, ali i Božji blagoslov koji se događa samo rijetkima. Sretna sam što sam jedna od takvih majki. Najljepši trenutci moga života bili su u rodilištu kada sam vas primila u naručje, prvo Anu pa za 20 minuta i Katarinu. Nakon nekoliko dana, kada smo došle kući iz rodilišta, posebno je bio dirljiv susret sa sestrama koje su vas željno čekale. Pamtim još mnoge lijepe trenutke: vaše prve korake, prve riječi, istovremene poglede uprte prema meni dok sam vas hranila…

Voljela bih da u svome životu osjetite isti životni izazov i radost koju sam ja doživjela s vama.“

29

Predstavljamo vam...

Marija i Dragica, rođene Šamec

Njihova mama nije znala da nosi blizanke. Zato se iznenadila kada se petnaest minuta poslije Dragice rodila i Marija.

Kao bebe, nitko osim majke nije ih razlikovao.

Dugo su zbog toga na ručicama nosile narukvice s brojem iz rodilišta. Majka ih je jednako odijevala, a tu su praksu i same nastavile do fakulteta. Išle su u našu školu u isti razred. Kažu: „Prijateljice su nas zvale ´duplići´ i to nam je bilo baš OK. Nikad se nismo ljutile zbog tog naziva.“ Kao srednjoškolke sudjelovale su u istraživanjima o blizancima gdje su rješavale razne psihotestove. Bile su, a tako je i danas, jednake visne, boje očiju i kose, samo je Dragičina

kosa kovrčava. Osim toga, Dragica je uvijek bila živahnija i više „sportski tip“. Imale su slične interese i hobije, išle su zajedno na vatrogasne vježbe u DVD Granešina. Završile su istu srednju školu pa i na prvom roku upisa fakulteta izbor im je bio isti - agronomija. No, na drugom roku Marija se ipak odlučila za Katolički bogoslovni fakultet i tu su se razišle. Danas su obje udate i imaju svoju djecu. Marija ima dvije kćeri, a Dragica tri sina od kojih su dvojica blizanci. Dragica živi u Čučerju, a Marija u Markuševcu.

Iako ih je život odveo na različite strane, ipak se često posjećuju i veza među njima ostaje jednako čvrsta kao što je to bila u djetinjstvu.

Nenad i Mladen Žuraj Kada se naš domar trebao roditi, nije još postojao ultrazvuk pa njihova majka nije znala da nosi blizance. Ona i muž nadali su se sinu. Izabrali su mu ime Mladen.

No, petnaest minuta nakon Mladena rodio se još jedan sin. Bilo je to nenadano pa su ga zato tako i nazvali - Nenad.

Mladen i Nenad su od početka bili jako slični. Obojica plavokosi, jednakih crta lica i boje glasa, samo je Mladen bio viši i vitkiji.

Po vlastitoj želji, ni u osnovnoj ni u srednjoj školi nisu bili u istom razredu. Završili su srednju elektrotehničku školu gdje su ih profesori teško raspoznavali

pa su često bili u situaciji da moraju dokazivati npr. koji je od njih dvojice bio na prošlom satu biologije, a koji na satu matematike.

Bili su aktivni nogometaši, pet godina su trenirali u Dinamu i dvanaest godina su igrali nogomet u Studentskom gradu gdje su bili i juniorski nogometni prvaci Hrvatske. Brat svira klavir, a Nenad voli pjevati. Nenad je oženjen i ima dva sina, a brat je neoženjen.

Kao uvijek, i danas su u dobrim odnosima. Često se posjećuju i zajedno vode brigu o bolesnoj baki.

Marijana i Mirjana, rođene Martić Primjer su pravih blizanaca: slične su po temperamentu i karakteru, vole iste stvari i iste su profesije.

Marijana se rodila deset minuta prije Mirjane. U šali Mirjana zna reći da je ona bila snažnija i Marijanu izgurala, a Marijana da je ona bila znatiželjna i požurila što prije vidjeti vanjski svijet. Išle su u istu osnovnu školu, potom u gimnaziju i na Učiteljski fakultet, a danas su obje na poslijediplomskom studiju. U školi su uvijek sjedile zajedno. Učitelji i profesori nikako ih nisu mogli razlikovati. Stoga su često u isto vrijeme odgovarale gradivo kako ne bi došlo do „zabune”, iako nikada nisu niti pomislile drugima prirediti nepodopštinu. Voljele su sport. U trećem razredu osnovne škole zaljubile su se u skijanje. Igrale su tenis, a kratko vrijeme bavile su se i gimnastikom. Imale

30

broj 16 - svibanj 2007.

su raznorazne hobije. Između ostalog, voljele su skupljati sličice. Svi su bili u strahu od Mirjane jer je u igri pobjeđivala i svima odnosila sličice. Marijana je, pak, bila ta koja je uvijek gubila. Često je dolazilo do smiješnih situacija, osobito jer su im imena gotovo ista. I danas katkada moraju rješavati dvojbe koja je i kada bila na određenom mjestu.

Putem telefona ih još nitko nije uspio razlikovati jer imaju istu boju glasa.

Mirjana je udata i ima dvije kćeri koje Marijana obožava i ne može zamisliti dan da ih ne vidi. Stanuju blizu i svakodnevno se viđaju.

Marijana i Mirjana od svoga rođenja do danas dokazuju svima da među blizancima postoji neka neobjašnjiva tajna veza.

Feniks

Na školskim hodnicima i u razgovoru s prijateljima često slušam ružne riječi i raznorazne psovke, gledam uništenu novu fasadu na našoj predivnoj školi i bojim se izaći iz škole da ne pokupim koju „šljagu“ ili „vritnjak“.

Takvo ponašanje ne vrijeđa samo osobu kojoj je upućeno, nego i roditelje povrijeđene osobe.

Učenici koji psuju i tuku se vjerojatno su izazvani nečim beznačajnim, a kako su kod kuće naučili na takav način rješavanja razmirica, sami ga i primjenjuju. Moje mišljenje je da ne bi smjeli reagirati na takav način.

Ako neki profesori čuju takve izjave ili vide takvo ponašanje, upozoravaju ih i obično im kažu: „To nije pristojno! Nemoj da se to ponovi!“ dok učenik neuvjerljivo mrmlja, više za sebe: „Da, da, neće se više ponoviti!“, a odmah prvom prilikom ponovi takvo ponašanje. Kada ga profesori drugi put ulove u psovanju ili nepriličnom ponašanju, obično zovu roditelje koji često tvrde da to nije napravilo njihovo dijete, da je ono kod kuće „zlatno“ i ne vjeruju profesorima.Takav stav roditelja učenicima daje povod za još veće psovanje i nedoličnom ponašanje jer samo žele napakostiti profesorima (a znaju da im „starci čuvaju leđa“) i time misle da ispadaju „glavne face“.

Ah, strašne li „face“ koja se usudi psovati profesoru ili, dok ovaj ne gleda, pokazati mu srednjak.

Tako dolazimo do faktora odgoja djece i vječite dileme: jesu li za pogrešan odgoj odgovorni roditelji ili profesori? Ja mislim da prvo trebaju roditelji pravilno odgajati i svojim list Osnovne škole Granešina

Kako odgojiti maloljetnog delinkventa im primjerom davati smjernice, a profesori će to samo još nadograditi.

Još mislim da je jako važno međusobno povjerenje roditelja i profesora te njihova zajednička suradnja u odgoju djece i onda rezultat sigurno neće izostati.

maloljetni delinkvent označava osobu koja još nije navršila 18. godina, a koja čini prekršaje i kaznena djela, tj. stvara probleme (psuje, tuče se...) svojim roditeljima, vršnjacima, svojoj bližoj i daljoj okolini, a ponajprije samoj sebi.

Tko je delinkvent?

„Pametni” savjeti

Nažalost, sve je više „glavnih faca“, a pristojne i dobre djece sve manje. Psovanje i bahato ponašanje prema vršnjacima i starijima te tučnjava samo su najblaži oblici delinkventnog ponašanja, koje, ako se na vrijeme ne spriječi, može dovesti do pravog malog delinkventa, a kasnije i do okorjelog „velikog“ kriminalca.

Za one koji još nisu upoznati s pojmom „delinkvent“, evo pojašnjenja. Riječ delinkvent (tal. delinquere znači pogriješiti) označava počinitelja nekog kaznenog djela, a naziv

Dragi roditelji, želite li odgojiti maloljetnog delinkventa, za vas sam pronašla „upute“ kako ćete u tome uspjeti.

1. Od malih nogu djetetu dajte sve što poželi. Dakle, želi li ona ili ono barbiku odnosno autić, vi joj/mu kupite željene stvari, bez obzira na cijenu.

2. Kada dijete usvoji ružne riječi, smijte mu se. To će ga također ohrabriti da nauči još „simpatičnije riječi“ koje će vas kasnije obarati s nogu. Smijanjem mu samo dajete do znanja da je psovka simpatična.

3. Nemojte ga nikada učiti duhovnim stvarima.

broj 16 - svibanj 2007.

Čekajte da postane punoljetno i tada ga pustite neka „donese vlastitu odluku“.

4. Nemojte koristiti riječ „pogrešno“. Ako ju budete koristili, ta bi riječ mogla u vašem djetetu izazvati osjećaj krivnje. Tako će kasnije, kada bude uhićen radi, na primjer, krađe automobila ili razbojništva u nekoj banci, misliti i vjerovati da se cijeli svijet okrenuo protiv njega.

5. Ne dopuštajte mu da posprema stvari koje je ostavilo bez obzira na to jesu li to knjige, igračke, CD-i za računalo ili nešto sasvim deseto. Činite sve umjesto njega i tako će naučiti svu odgovornost prebaciti na drugoga.

6. Dopustite mu da pročita sve što mu dođe u ruke.

Pazite da posuđe bude sterilizirano, ali mu zato dopustite da mozak hrani kojekakvim smećem.

7. Često se svađajte u nazočnosti svoga djeteta.

Tako se neće šokirati kada vam se obitelj raspadne.

8. Svakodnevno mu dajte novaca koliko god želi i nemojte mu dopustiti da samo zaradi.

9. Što god vaše dijete zaželi, vi mu to priuštite.

Svaka njegova riječ neka vam bude zapovijed.

Uskraćivanje bi moglo dovesti do opakih osjećaja nezadovoljstva i frustracije.

10. Sukobi li se s profesorima, susjedima ili čak policijom, uvijek budite na njegovoj strani, jer „svi oni imaju nešto protiv vašeg djeteta“.

11. Kada stvarno dođe u nepriliku, ispričajte se u svoje ime kao na primjer: „Nikada ništa nisam mogao/mogla učiniti za njega!“ 12. Pripremite se za život koji ispunjava tuga i bol, jer ćete ga uz ova pravila sigurno imati!

Vrijeme odrastanja

Psovanje i bahato ponašanje prema vršnjacima i starijima te tučnjava samo su najblaži oblici delinkventnog ponašanja.

Tko je odgovoran?

Filipa Zavalić, 7. d

31

Oni su osjećajni i pravedni, oni su...

Indigo djeca Neki ih nazivaju djecom sunca, drugi djecom zvijezda, neki djecom milenija, a neki „plavcima“ (Blue ones), no ipak su najpoznatija pod imenom indigo djeca. Pojam indigo djece popularnim je učinila knjiga Leeja Carolla i Jan Tober iz 1999. godine „The Indigo Child.“

O

njima raspravljaju stručnjaci, postoje organizacije i udruge koje se njima bave. Jedna od takvih je udruga Indigo – kristalni most koja u Hrvatskoj službeno djeluje četvrtu godinu i prva je takve vrste u našoj zemlji.

Udruga se nalazi u Gradu mladih, u neposrednoj blizini naše škole, i tamo smo o neobičnim generacijama djece razgovarali s defektologinjom, profesoricom Katicom Buljan-Herceg.

- Baveći se dvadesetak godina istraživanjem zdravlja, promjenjivosti ljudskih odnosa, komunikacijom i njezinim narušavanjem te kreativnim procesima, imala sam susrete s nekim novim i neobičnim klincima i znatno obogatila svoja iskustva - rekla nam je profesorica Buljan-Herceg.

Gospođa Katica Buljan-Herceg, voditeljica udruge Indigo - kristalni most

32

Zašto indigo?

Energetski dijagnostičari tvrde da je ljudsko tijelo obavijeno oku običnoga čovjeka nevidljivim spektrom boja, tzv. aurom.

Samo neke osobe imaju sposobnost to vidjeti golim okom pa su stručnjaci izumili posebne aparate za koje tvrde da mogu snimiti auru. Koristeći te aparate, u zadnjih dvadesetak godina uočili su da se iznad mnoge djece počela pojavljivati posebno istaknuta indigo (sivoljubičasto-plava) boja koja do tada nije viđena. Paralelno s tom spoznajom uočeno je da su karakteristike te djece bitno drugačije od ostalih.

- Indigo boja je karakteristična za područje gornjega dijela glave - kaže profesorica Buljan-Herceg - i ona samom svojom težnjom prema gore govori da je to boja koja odražava našu povezanost s duhovnošću. Energija glave takve djece vrlo je jaka i dominantna, a u njihovoj auri prevladava indigo boja. Zbog toga je grupa znanstvenika odlučila da ih nazovu „indigo djeca“.

Ta se djeca u svome odrastanju susreću s mnogim problemima jer su drugačiji od mnogih u svojoj okolini. Dok drugi vide samo materijalne vrijednosti, oni su svjesni duhovnih; dok drugi gledaju samo osobni probitak, oni bi htjeli djelovati za opće dobro.

Istovremeno, ova visoko osjetljiva djeca na negativnosti u okolini reagiraju vrlo različito. Èesto broj 16 - svibanj 2007.

prolaze iscrpljujuæa testiranja, budu obilježena upitnim dijagnozama od hiperaktivnoga poremeæaja, poremeæaja pažnje, elemenata autizma do razlièitih psihosomatskih tegoba. Indigo generacije zasigurno su pokrenule svijet prema promjeni samom èinjenicom da se ogromna sredstva izdvajaju za rješavanje ovih problema.

Posebno osjećajna

- To su generacije djece koja se rađaju puno, puno osjetljivija nego generacije prije nas i puno ih je teže „odgajati“ i oblikovati na način na koji su odrasli do sada navikli. Imaju jake „senzore" ili, kako ja to često u šali kažem, funkcioniraju kao „hodajuće antene“, ukratko, imaju veliku sposobnost zapažanja. Zbog goleme količine informacija koju primaju, brže se umaraju i povlače od ljudi i onoga što ih uznemirava. Često im je poremećen i ritam spavanja.

Njihov je osjećaj dubok i upravlja njihovim postupcima. Kako osjete, tako i reagiraju i teško da će imati „respekta“ prema iskrivljenim osobnostima, osobama koje glume stav, status i autoritet. Osobito im smeta nepravda, bilo da je učinjena njima ili drugima.

Tada buntovno reagiraju i jako su tužni ako ju ne spriječe.

S emocijama imaju potpuno drugačiji odnos od onoga na koji smo do sada navikli. Zato trebaju sigurno okruženje da bi odrastali, da bi uopće mogli funkcionirati, ostvarivati sebe, pokušati naći mir i ravnotežu.

Cjelovitija slika pokazuje da kada nastane problem, nema ga samo dijete, on postaje zajednički

Feniks

Rođeni sa znanjem

- Indigo djeca doimaju se kao da su rođena sa znanjima i sposobnostima koje nemaju čak ni neki odrasli. Oni slijede svoje unutarnje usmjerenje, posjeduju znanja o mnogočemu, o nekim drugim vremenima, dimenzijama. Računalo im je igračka umjesto plišanoga medvjedića, a tehnologiju budućnosti jednostavno osjećaju. Često zbunjuju odrasle načinom na koji misle, kako se izražavaju i rješavaju zadatke, zbunjuju pronicljivošću kojom „vade“ svaku našu laž, izluđuju roditelje i učitelje beskompromisnom voljom kojom ne pristaju na prisile i manipulacije. Oni znaju kako izgleda potpuno ostvareno ljudsko biće. Oni će u budućnosti donositi istinska rješenja za velike globalne probleme.

list Osnovne škole Granešina

Traže srodnu dušu

Indigo djeca nadarena su, kreativna, neovisna, u ljubavi vrlo izbirljiva i pažljiva i jako im je važna duhovnost, više od tjelesnoga. Traže srodnu dušu, osjećajnu i mentalnu podudarnost u osobama koje ih okružuju. Često su buntovni i neposlušni jer ne mogu podnijeti bilo koju vrstu autoriteta ili podčinjavanja. Traže da ih prihvatimo kao sebi ravne i ne sputavamo ih u kreativnosti.

Smatraju da ih određena pravila koče i njihov je način rješavanja problema obično učinkovitiji i efikasniji makar okolina to ne uviđa. Učenje na način kako je do sada bilo postavljeno u našim školama, njima ne odgovara. Škole su pune nezadovoljnih nastavnika, očekivanja učitelja i roditelja i niza problema koji su njima frustrirajući. Samim time, sposobnost koncentracije i svladavanja gradiva njima je velik problem. Takvoj djeci treba pomoći na način da se pomogne roditeljima, tetama u vrtiću i učiteljima koji s njima rade.

Pomoć je potrebna u konkretnim slučajevima nerazumijevanja, ispada, obostranih frustracija kako bi se smanjila napetost te da bi takvo dijete moglo funkcionirati. Njemu izvjesno vrijeme treba stabilnije okruženje, skidanje dijela obaveza. Odgoj se dovodi u pitanje jer način na koji se odgajalo prije (moglo se represivno djelovati različitim metodama), kod njih jednostavno ne funkcionira.

Oni traže da se mi drastično mijenjamo, da se suočimo sa svojim strahovima i ograničenjima koja su najčešće naučena. Ako se sjetimo svoje prave, uspavane prirode, možda u djeci prepoznamo sebe. broj 16 - svibanj 2007.

Imaju li svi probleme?

Manji broj djece nema problema, ali mišljenja sam da ih mnogo veći broj ima. Iskustvo mi govori da su problemi vidljivi već u vrtićima, ali su poteškoće vidljivije kad zahtjevi u školskoj dobi porastu. Problemi se ublažavaju zalaganjem roditelja koji najčešće „predirektivno“ guraju dijete na rad, upozoravaju, kontroliraju, tako da dijete ne uspijeva izgraditi osobni odnos prema obvezama.

Stav nekih psihijatara koji smatraju da ne postoje indigo djeca, već da su to zapravo nadarena i hiperaktivna djeca kakva su se oduvijek rađala, gospođa Buljan-Herceg kratko je prokomentirala: - Istina je puno složenija... Naša prava priroda nije „roba s greškom“.

Vrijeme odrastanja

za njega i njegovu okolinu.

Problemi ove djece mogli bi se svesti na zajednički nazivnik: komunikacijski poremećaji i poremećaji socijalnoga kontakta.

Kako učitelj može pomoći?

Nastavnici su u nezavidnoj ulozi jer su izloženi stalnim zahtjevima i pritiscima od vrha (prosvjetnih vlasti) do dna (roditelja i učenika). Ako k tome dodamo i pokoje zahtjevnije dijete, nije lako pomoći. Školama, zasigurno, nedostaje stručnjaka, pedagoga i psihologa, koji bi imali sposobnost promatranja problema iz šire perspektive i koji bi cjelovitijim obuhvaćanjem djeteta unutar složenog tkanja odnosa bili u stanju prepoznati poruke koje dijete šalje. Cjelovito promatranje „suptilnijim“ očima, kod nas je još uvijek nepoznanica.

Djeca i roditelji često traže pomoć na mnogim mjestima kako bi cjelovitije sagledali prirodu postojećih problema.

Učiteljeva pomoć ostvarila bi se u spremnosti da nepristrano promotri izražene poteškoće i smanji napetost kada problem nastane. Ako je ključna riječ u pristupu s ovom osjetljivom djecom „uravnoteženje“, jasno nam je da prvo trebamo preispitati sebe i svoj pristup.

Pripremili: Filip Čepin, 7.b i Dora Ilijaš, 8.a uz pomoć voditeljica

33

Zašto i kako drogi reći „NE!”

Ulaznica za pakao Nije važno hoće li te društvo isključiti zato što „nisi cool” i nisi isprobao svijet droge. Ako te zbog toga ne prihvaćaju, onda te ni ne zaslužuju. Važno je da tvoj mozak ostane zdrav u godinama koje dolaze.

O

dlazak u kino, na rođendan ili tulum nekog prijatelja iz razreda nešto je što većina prosječnih tinejdžera priželjkuje nakon napornog tjedna nastave.

Nekima od nas roditelji već dopuštaju i kraće izlaske u disco ili u neki gradski „birc“.

Osim dobre glazbe, „komada“ i „provoda“, takva mjesta, nažalost, mogu ponuditi i neke neugodnosti poput nepristojnih ili pijanih „tipova“, tučnjave, ali i drugih opasnosti. Uz alkohol, koji se u pojedinim bircevima toči bez obzira na mladenačku dob, lako se može dogoditi da vam netko ponudi bombon, bonkas, cukarin, eki, eks, ekstazu, XTC, Adam ili slično. Oni koji

34

nikada do sada nisu čuli za ove nazive, trebaju znati da vam se ne nude nikakvi slatkiši već opasan ecstasy. Isto tako, ako vam ponude provod s travom, vutrom ili maricom, ne znači da poznaju neku super curu Maricu pa vas zovu na zajedničku šetnju livadom. Naprotiv, oni vas zovu na „provod“ s drogom koji najčešće završava tragično.

Ako vam netko ponudi „laku“ drogu, trebali biste znati da taj naziv ne znači da je ta droga lakša od drugih i manje opasna.

Isto tako ne znači da vam je osoba koja vam nudi takvo što, prijatelj jer prijatelji ne nude ulaznicu za pakao. Ovim člankom vas želim upozoriti na kobne broj 16 - svibanj 2007.

posljedice koju ova vrsta zabave može imati za vaše zdravlje ili, na kraju, za vaš život.

O DROGAMA Droge se obično nalaze u kapsulama (npr. ecstasy), tabletama ili u prahu (npr. ecstasy, heroin, kokain). Da biste mogli prepoznati koje vam droge nude i da biste upoznali štetne učinke nekih od najčešćih i najopasnijih droga, potrudila sam se prikupiti podatke o njima.

Za one koji još ne znaju, ecstasy je droga koja izgleda poput bombona jer se nalazi u različitim bojama; ima ih različitih oblika,

Feniks

Marihuana je samo prvi korak na putu prema paklu droge. To je zelena ili sivosmeđa mješavina suhog lišća i cvjetova indijske konoplje (lat. Cannabis sativa). Najčešće se nalazi u obliku cigareta (jer se puši), ali se može i žvakati.

Ulični nazivi za marihuanu su: trava, gras, zelenilo, gandža, žiža, pljuga, joint. Marihuana može uzrokovati teškoće u učenju i donošenju ispravnih odluka, smanjeno kratkoročno pamćenje, gubitak pojma o vremenu, gubitak koncentracije i paničan strah. Također uzrokuje i rizično ponašanje, ometanje svakodnevnih aktivnosti, ubrzan rad srca, oštećenja ploda u trudnoći, ali i rak pluća. Kod osoba koje su pušile marihuanu, javlja se jako crvenilo bjeloočnica, suha usta i pojačan osjećaj gladi. Od nekih koji su pušili „travu” saznali smo da su nakon „skidanja” postali svjesni kako njihov mozak nije bio njihov, tj. nisu mogli njime upravljati.

Tzv. „lake droge“ stvaraju ovisnost i organizam stalno traži još; još jače, još intenzivnije. Niste se ni snašli, a već ste u začaranom krugu iz kojeg je teško izaći – krugu teških droga koje će vas dovesti do smrti, neke možda samo jednim uzimanjem.

Na kraju još jedna preporuka, ne samo knjiškim moljcima, nego svima kojima prijeti pakao droge: pročitajte knjigu Christiane F. „Mi djeca s kolodvora Zoo”. To je potresna ispovijest narkomanke Christiane F. u kojoj ona iskreno priča o svom životu heroinske ovisnice. Vjerujte, čitat ćete je bez predaha do zadnje stranice!

Vrijeme odrastanja

a kako su tabletice često ukrašene pojedinim simbolima, često se rabi naziv po simbolu koji je utisnut (npr. smajlić, sunce, superman...). Ulični nazivi za ecstasy su: XTC, Adam, E, eki, ekstaza, bomboni, bonkasi, cukarini. Ecstasy doslovno razara mozak. Može prouzročiti tjeskobu ili promijeniti opažanje svijeta, a smanjuje i apetit. Uzrokuje nesanicu, mučninu, smetnje vida, pojačano znojenje, grčeve, razdražljivost, glavobolju, ubrzano disanje, ali i infarkte svih organa. Dakle, uzmete li jednu tableticu ecstasyja, možete smrtno stradati.

Savjet: Ponekad bi želio biti u društvu s nekim za koga misliš da je zanimljiv, da te razumije… No, ako ti je za takvo društvo „ulaznica” droga, onda te oni nisu zavrijedili i radije se makni od njih. To su ti lažni prijatelji. Možeš naći normalnije društvo koje te ne će cijeniti po tome koliko si droge uzeo, već će te cijeniti zbog tebe samoga i tvojih kvaliteta, a usput ćeš sačuvati svoje zdravlje.

Nakon što smo upoznali djelovanje i štetne učinke droge na organizam, preporučujem vam nekoliko načina kako onom koji vam nudi drogu reći NE i ostati svoj!

-Ne, no, nein!!!

Na kojem još jeziku hoćeš?

-Ne, radije ću novac potrošiti na nešto pametnije!

-Ne, dovoljno sam otkačena da se mogu zabavljati i bez toga!

-Ne, više mi se sviđaju moje smeđe oči, nego tvoje crvene!

-Ne, moji roditelji nemaju dovoljno novaca za nadgrobni spomenik!

-Ne, ne želim se pretvoriti u mladi leš!

-Ne, hvala! Isplanirao sam život bez droge!

Ecstasy se nudi u obliku zanimljivih „bombončića”. list Osnovne škole Granešina

broj 16 - svibanj 2007.

Filipa Zavalić, 7.b

35

U prekrasnom starom gradu Monacu, tom „gradu na stijeni”, nalazi se raskošna kraljevska palača, Oceanografski muzej, katedrala i mnogobrojni živopisni vrtovi. U novijim dijelovima grada luksuzne kuće i bazeni u dvorišu nisu rijetkost, a ogromne i skupe jahte mogu se vidjeti u velikom broju.

Pogled iz donjeg dijela grada prema staromu dvorcu na stijenama.

Monaco Foto: M.K.Jukić

- grad na stijeni Kao èlanica zbora „Èarobna Frula“, prilikom odlaska na nastup u Španjolsku, imala sam priliku na proputovanju posjetiti kneževinu Monaco i odluèila sam vam prenijeti dio svojih doživljaja.

Četvrti i izgled Saznala sam da je, iza Vatikana, Monaco druga najmanja nezavisna kneževina u Europi. Sa svih je strana okružen Francuskom. Podijeljen je na šest èetvrti: Monaco Ville – stari grad, La Condamine – luèka zona, tržnica, Monte Carlo – stambena zona, Fontivieille – nova èetvrt uz more, Le Larvotto – plaže i Les Moneghetti – sjeverozapadna stambena zona. Smješten je na obali Sredozemnog mora i njegov novi dio se nalazi u udolini dok se stari dio grada nalazi na obližnjim uzvisinama. Noviji dio je jako lijepo ureðen i prilagoðen reljefu. Ima mnogo visokih nebodera graðenih na rubu kotline, a u središtu mu se nalazi široka provalija s mostovima koji vode na suprotnu stranu grada.

36

Parkovi na katove Grad je pun parkova, a gotovo svi se nalaze na obali mora i svi su jako lijepo ureðeni: s ribnjacima, gustom travom, mnogo cvijeæa, kuæicama u cvijeæu s pogledom na more, vijugavim putiæima i mnoštvom kipova. Postoje parkovi na katove kroz koje možeš s obale doæi na uzvisinu. Ti su parkovi èesti u starijem dijelu grada. Kako u ovom gradu sve funkcionira u najboljem redu, tako se i sve ustanove, pod tim mislim na dućane, ograđene parkove kao turističke atrakcije, banke i ostalo, zatvaraju u osam sati navečer.

U skladu s prirodom Ulice su jako èiste i uredne. Kante za smeæe se nalaze na svakom koraku, a na ploèniku i cestama nema ni traga smeæu. Ljepoti grada pridonosi broj 16 - svibanj 2007.

Foto: internet èinjenica da su novije zgrade graðene tako da budu sliène onima iz starog dijela kako bi se što bolje uklopile u izgled grada. Izmeðu nogostupa i ceste uvijek se nalazi ograðeni travnati dio s njegovanim cvijeæem ili drveæem. Širenje grada nije uzrokovalo velike promjene u prirodi te tako možete šetati nogostupom gdje vam je s jedne strane prometna cesta, a s druge netaknuta stijena. Kako je stari dio grada na uzvisini, s njega se pruža lijep pogled na donji dio grada.

Jedinstvo starog i novog Monaka nastaje negdje u 13. st. kada je izgrađen dvorac „Princezina palača” koji se još i danas tamo nalazi. U svom starijem dijelu grad je pun spomenika, crkava, kula i utvrda. Zanimljiv je i zato što je u njemu mnogo muzeja. Najveæi je Oceanografski muzej (Musée Océanographique de Monaco) èiji je sastavni dio i ogroman akvarij, a sam muzej graðen je na strmcu

Feniks

Bili smo i vidjeli

Kip hobotnice ispred oceanografskog muzeja.

Ribnjak u parku u koji turisti bacaju novčić za sreću.

pokraj mora. Ulice u tom dijelu grada su uske i poploèene kamenom. Neke graðevine su graðene na samom rubu strmca i imaš osjeæaj da æe se upravo srušiti u more. Ima mnogo ulica koje vode iz starog grada na uzvisini u novi grad u nizini. Te ulice obièno poèinju u nekoj kuli i spuštaju se do modernih prometnica. Svidjelo mi se to što novi i stari dijelovi grada nisu odvojeno, nego djeluju jedinstveno kao da su oduvijek tako bili.

Stanovnici i turizam Tamošnji ljudi su uvijek ljubazni. Na njima se vidi da se ponose svojim podrijetlom, onime što jesu, svojom državom i svojim jezikom.

Velika veæina govori strane jezike, ali inzistiraju govoriti na materinjem, francuskom.

Gospodarstvo u Monacu jednostavno cvjeta. Luksuzne list Osnovne škole Granešina

kuæe, skupi automobili i bazeni u dvorišu nisu rijetkost, a ogromne i skupe jahte se mogu vidjeti u velikom broju.

Ako budete imali šansu otiæi u Monako, onda morate ponijeti malo više novca jer je tamo, za naše prilike, sve jako skupo. U duæanima su cijene vrtoglave za neke stvari koje u drugim zemljama možete kupiti dvostruko jeftinije. Tamošnjim stanovnicima to ne predstavlja nikakav problem jer je velika većina njih vrlo bogata i žive u velikom luksuzu.

Kneževina Monako ima vrlo blage zime i sunčana ljeta u kojima ne prevladavaju previsoke temperature. Ugodna klima i mnogobrojne turističke atrakcije te kasino u Monte Carlu svake godine privlače veliki broj turista. Turizam tamo nikad ne prestaje jer je Monaco predivan. Zaista ga vrijedi posjetiti i, ukaže li vam se ta prilika, nemojte ju propustiti.

Marija-Katarina Jukić, 6.b broj 16 - svibanj 2007.

Oceanografski muzej smješten je na samom strmcu kraj mora.

Vrtovi na katove spuštaju se s visokih stijena do samoga mora.

Turistička atrakcija je egzotični vrt čija se vrata zatvaraju u osam navečer.

Foto: internet

37

Kako se riješiti ružne navike grickanja noktiju

Važno je otkriti uzrok!

Osjećaj napetosti ili neugode djeca ponekad suzbijaju grickanjem noktiju. Pretjerano strogi roditelji mogu, također, svojim ponašanjem izazvati kod djeteta ovu nehigijensku i ružnu naviku.

Da bi se ona uklonila, pomoć treba pružiti cijela obitelj.

Č

esto možemo vidjeti učenike kako nervozno grickaju nokte kad trebaju odgovarati ili pisati ispit. Za ovaj članak istražila sam tu pojavu i njezino moguće uklanjanje pa evo što sam saznala.

Tko i zašto grize nokte Grickanje noktiju česta je pojava kod osjetljive djece, ali se javlja i kod odraslih.

Najčešće djeca počnu gristi nokte između četvrte i jedanaeste godine, a uz nokte često grizu i okolnu kožicu.

Liječnici nisu u potpunosti sigurni koji su razlozi grickanja noktiju, ali pretpostavljaju da to može biti zbog raznoraznih pritisaka, napetosti, zbog straha od kazne, zbog rješavanja teških zadaća, općenito, zbog teških situacija koje izazivaju nezadovoljstvo ili strah.

Pojedinci, koji su proučavali ovu pojavu, smatraju da postoje dvije vrste djece kod koje se javlja grizenje noktiju: prva su živahna i jako zaigrana djeca, a druga su djeca prekomjerno strogih roditelja koja se zbog silnih ograničenja osjećaju sputano i nervozno.

Kod nekih „grizača“ može se utvrditi da je grizenje

38

noktiju izraz nadoknade za nešto što im je zabranjeno, a kod drugih se pojavljuje kao samokažnjavanje zbog snažnog osjećaja krivnje ili straha. Postoji još jedna teorija o uzrocima ove ružne navike, a ta je da djeca skrivaju svoje osjećaje: strah, razočaranje, neugodnost zbog pogleda okoline... Zato se povlače u sebe i podsvjesno nalaze utjehu u grizenju noktiju.

Obitelj mora pomoći Da bi spriječili ovu pojavu, mnogi roditelji koriste različite metode odvikavanja. Nekim „grizačima noktiju“ mogu pomoći kemijska sredstva, razne kreme, premazi i dr.

Njih nalazimo svuda oko nas, u dućanima i ljekarnama, a nanose se na prste i nokte. Često imaju neugodan miris ili okus. Primjena tih sredstava izaziva gađenje i stvara odbojnost prema grickanju noktiju. Ponekad može pomoći nagrada za „negrizenje“: roditelji u dogovoru s djetetom odrede moguću nagradu ako dijete prestane gristi nokte. Dobro bi bilo da je u pomoć onome koji grize nokte uključena cijela obitelj koja će obratiti pozornost na moguće uzroke.

Iskustva i stavovi Što o ovoj nehigijenskoj navici misle naši profesori i učenici?

Profesorica Dragica Zemljić: „Mislim da je uzrok grizenja noktiju navika i nervoza. To nije dobro za zdravlje jer se na prstima, čak i kada su ruke čiste, nalazi mnoštvo bakterija koje mogu uzrokovati bolest.

Nisam, na sreću, nikada grizla nokte, ali koji put mi se dogodi da gricnem koji ako nemam pri ruci škarice.“ Učiteljica Natalija Krznarić: „Ja sam nepopravljivi ´noktogrizac´.

Koliko god sam to htjela ispraviti, nikada nisam uspjela. Počela sam gristi nokte još u ranom djetinjstvu. Bila je to posljedica silnih batina koje sam dobivala od prestrogih roditelja, točnije oca. Kad sam imala tri godine toliko me istukao da su mi noge bile pune plavih „masnica“ od šibe. Nakon toga sam počela gristi nokte. Sada ih grizem kada se moram misaono koncentrirati, a nikada ih ne grizem za vrijeme fizičkih aktivnosti jer su mi tada ruke u pokretu i često prljave. Znam da je to nehigijenski i ružno, ali ne mogu si pomoći, to je jače od mene!“

broj 16 - svibanj 2007.

Nikolina Jurić, 6.a: „Djeca počinju gristi nokte zbog stresa ili straha. Nikada nisam grizla nokte i nadam se da neću.“ Marko Kučinić, 2.b: „Ne sjećam se kada sam počeo gristi nokte, znam samo da ih grizem kada mi je dosadno.

Ponekad grizem i kožicu oko nokta pa mi se upali prst i boli me. Roditelji me ponekad upozore da to ne valja, ali ne viču na mene zbog toga. Želio bih prestati gristi nokte.”

Maja Dandić 6.a: „Najčešći uzrok grizenja noktiju kod djece po mome mišljenju je strah prije ispita.

Grizla sam nokte, ali to ne bih ponovila jer to grozno izgleda.“ Albina Gaši, 6.a: „Uzrok grizenja noktiju definitivno je živciranje i zaljubljenost. Da je to štetno za zdravlje, i sama znam, ali ih ipak ponekad grizem.“ Zaključimo, jako je važno istražiti uzrok grizenja noktiju.

Saznamo li ga, lakše ćemo se riješiti ove loše navike, sami ili uz pomoć obitelji, no ako ništa ne pomaže, dobro bi bilo potražiti stručnu pomoć.

Ivana Aničić, 6.a

Feniks

Črčkanje ljudskih likova odaje nesigurnost, spirala nesebičnost, a trokuta sposobnost detaljnog razlaganja. Kućica bez krova znak je da nešto „ne štima”, a ako ništa ne crtate, potiskujete svoju podsvijest.

” E K Č “ČR Za vrijeme dosadnih predavanja ili dugih telefonskih razgovora mnogi ljudi nesvjesno črčkaju po papiru. Najčešće črčke su kućice, cvijeće, kocke… Zašto uopće črčkamo? Neki psiholozi kažu da črčkarije nemaju neku posebnu svrhu, dok drugi kažu da je to slikovit oblik maštanja, vrsta kreativne aktivnosti koja dolazi iz desne strane mozga i da pomoću njega mogu objasniti podsvijest.

Postoje ljudi koji vrlo rijetko črčkaju po papiru, a psiholozi kažu da bi to mogao biti znak

potiskivanja nečega što ih muči. Švicarski psihoterapeut Carl Jung ustanovio je da neke črčkarije imaju jedinstveno značenje za sve ljude. Australski psiholozi su utvrdili da pomoću analiziranja črčkarija tinejdžera mogu otkriti koji ih problemi muče. Zdravim ljudima one pomažu da misle kreativnije. A vi, ako ne vjerujete, pripremite papir i olovku prije nego započnete dug telefonski razgovor pa poslije analizirajte što ste načrčkali!

Oni koji nesvjesno črčkaju lica i figure, pokazuju time svoju bespomoćnost i nesigurnost u donošenju odluka.

Ranjive i osjećajne osobe koje traže iskreno prijateljstvo, črčkaju cvjetiće i sunašca, nesebične i humoristične osobe crtaju spirale i krugove, kocke i trokute crtaju oni koji sve vole analizirati, a pčelinja saća i mrežice oni koji su nečim nezadovoljni.

Ako crtate kućicu koja je potpuno simetrična, znači da ste smireni, a ako je ona nagnuta ili bez krova, sigurno imate neki problem u obitelji. Crtanje usana i srdaca otkriva osobu koja je okružena mirom, ljubavlju i prijateljima.

list Osnovne škole Granešina

Melani Bušić, 7.a

Matt Groening, koji je na fakultetu ponekad hvatao bilješke u obliku stripova, u žurbi je ugrubo načrčkao likove obitelji Simpson i predao to animatorima televizijske kuće Fox vjerujući da će ih oni popraviti.

Njima su se likovi toliko svidjeli da su nastavili crtati prema Groeningovim skicama i tako je nastala jedna od najpopularnijih američkih crtanih serija.

broj 16 - svibanj 2007.

Osnovnoškolci sve više psuju

Psovke u školi

Često u društvu možemo čuti mnoge psovke. Neki psuju povremeno, a drugima je to svakodnevan način izražavanja. Psuju svi, od trogodišnjeg djeteta do starca. Čemu služe te ružne riječi? Možda je to moda, a možda se neki ne znaju drukčije izraziti pa se posluže psovkom. Možda je to ipak samo način da pokažu kako su cool. Kada stati i ne uvrijediti prijatelja psovkom? Pitala sam nekoliko učenika što misle o tome. „Psujem sedam puta dnevno, ali ne znam kako mi to pomaže. To sam čuo od starijih.“ „Prostačim nekoliko puta dnevno, a to sam naučio od djece na ulici i od starijih.

Najčešće prostačim u svađi.

Znam da mi to ništa ne pomaže, da mi samo radi gore!“ „Prostačim po potrebi, najčešće kad se naljutim. Čuo sam to od tate, od starijeg brata i od starijih učenika u školi. Jednom sam uvrijedio prijatelja psovanjem i nismo razgovarali dva tjedna.“ To su samo neki od odgovora učenika naše škole na pitanja koliko često prostače. Jedan je učenik rekao da ne psuje, da to mrzi. Bila sam zadovoljna jer bar netko ne psuje. Htjela bih da su i drugi takvi. No, znam da je to samo moja mašta, moji snovi – bez psovki.

Od svega ponešto

Šaranjem izražavamo svoju podsvijest

Nikolina Lako, 4.a

39

Šestinski je kišobran prepoznatljiv suvenir Zagreba Crveni se, smiješi i s visoka pozdravlja užurbane prolaznike i radoznale posjetitelje našega grada. Gizdavo spušta svoju glavu klanjajući se starijim gospođama i djeci koja ga žele dohvatiti. Širi raskošno svoje ruke obavijene crvenim plaštem kako bi zaštitio piljarke na gradskim tržnicama – zimi od zimskih vjetrova i snježnih pahulja, a ljeti od užarenoga sunca.

Ponosan je simbol našega grada – jedan neobičan, crven, šestinski kišobran.

I

ako se zove šestinski, ovaj zanimljivi kišobran dio je narodne nošnje cijeloga zagrebačkog Prigorja, a ne samo Šestina. Od prve polovine 19. stoljeća su ga presvučenog crvenim platnom i ruba ukrašenog raznobojnim prugama nosili muškarci i žene, najprije kao zaštitu od kiše i kao suncobran ljeti, a kasnije kao dio svečane nošnje.

U šestinskoj nošnji također prevladava crvena boja, a uz nju prisutna je bijela i crna.

Muškarci su nosili bijele hlače

Osim šestinskoga, obitelj Cerovečki ručno izrađuje i druge kišobrane.

Gospođa Božena pokazuje onaj koji se nama najviše svidio.

40

Suncobrani na Dolcu

Šestinski kišobran i svečanostima, a najviše u folklorne svrhe. No, šestinski kišobran zadržao se do danas i postao prepoznatljiv suvenir grada Zagreba. Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode je 2003. godine donio rješenje kojim je šestinski kišobran unesen u listu zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske.

Danas se šestinski kišobran i košulje i crne ili crvene veste izrađuje u radionici obitelji (prsluke). Uz to su nosili smeđe, Cerovečki u Ilici 50 gdje smo lijepo ukrašene remene, crne razgovarali s gospodinom čizme i crne šestinske škrlake Tomislavom Cerovečkim i (šešire) ukrašene s nekoliko gospođom Boženom Cerovečki. redova pruga od sukna ili Kišobranski obrt započeo je hrvatskom trobojnicom. njegov djed, gospodin Gabrijel Šestinski šešir nalik je onom Cerovečki, još 1936. godine.

Charlesa Chaplina, a klobučari Svoje je znanje prenio sinu su ga počeli izrađivati krajem Krešimiru te su zajedno radili 19. stoljeća po uzoru na šešire do 1975. godine kad Gabrijel gradske gospode. Žene su uz odlazi u mirovinu, a radnja bijelu haljinu nosile crvene, se seli u Ilicu 50. Gospodin izvezene marame i pregače.

Krešimir je, naravno, nastavio Šestinska nošnja nosila se do obiteljsku tradiciju i prenio 1960-ih godina kada polako znanje na sina Tomislava. nestaje iz svakodnevnoga Šestinski kišobran izrađuje života. Danas se uglavnom se ručno. Pritom se koristi nosi na raznim priredbama broj 16 - svibanj 2007.

Feniks

Ivana Sikora, 7.b list Osnovne škole Granešina

Novac je vrlo važna stvar

Koristan izum ili đavolji izmet?

Od svega ponešto

kišobranarski tokarski stroj, škripac i stroj za glačanje.

Glavni štap je ručno izrađen od kuhane i bajcane bukovine, a metalni kostur za platno industrijski je proizveden kao i crveni materijal s uzorkom (niz višebojnih horizontalnih traka uz rubove). Sama izrada počinje tako da se na štap stavlja „zvonček”(metalni prsten), zatim se štap zarezuje na tokarskome stroju, stavljaju se opruge, pa kruna na vrh štapa i zatim vodilica. Na štap se zatim stavlja metalni kostur sa šibama i time je izrađen cijeli kostur kišobrana.

Tekstilni materijal izrezuje se u osam trokutastih listova koji se prvo porubljuju pa spajaju zajedno te navlače na kostur. Ručno se koncem učvršćuju na šibe. Time je kišobran gotov i za kraj se samo glača na pari.

Kišobrani koštaju od 150 do 1400 kuna, a osim šestinskoga, mogu se kupiti i drugi ručno izrađeni kišobrani.

Gospodin Cerovečki nam je priznao da je tijekom godina u borbi za tržište morao pristati na neke kompromise, zato se u radnji uz ručno izrađene kišobrane nalaze i oni svjetski poznatih tvrtki. Kaže da imaju dovoljno kupaca koji shvaćaju da je bolje kupiti jedan kišobran za 150 kuna i imati ga godinama, nego sa svakom novom kišom kupovati jeftini za tridesetak kuna. U radionicu zalazi i dosta turista koji žele ponijeti šestinski kišobran kao suvenir, korisnu, trajnu i vrijednu stvar.

T

alijanski književnik i filozof Giovanni Papini proglasio je novac đavoljim izmetom jer, lakoumno skupljajući tu „kakicu“, ljudi čine svakakve stvari.

Novac, novac, novac… samo novac!

Drugi su ga proglasili korisnim izumom i bez njega bi danas bilo nemoguće živjeti. No, kako je zapravo nastao novac?

U davnoj prošlosti, prije nego što su ljudi poznavali novac, trgovalo se robnom razmjenom: tko je želio ribu, nosio je na tržnicu kokoš ili zeca. No nisu svi uvijek bili zadovoljni tom razmjenom pa se tražio nov način plaćanja. Stari Kinezi uveli su porez na sol i koristili ju kao sredstvo plaćanja, Azteci su plaćali zrnima kakaovca od kojega se pravi čokolada, kunino krzno služilo je kao sredstvo plaćanja poreza zvanog kunovina ili marturina u srednjovjekovnoj Slavoniji, Primorju i Dalmaciji. Prije gotovo tri tisuće godina obitelj koja je vladala malom kolonijom Lidija, na teritoriju današnje Turske, iskovala je prve novčiće. Bile su to okrugle zlatne pločice sa slikom lava i oznakom težine. Kasnije su sve zemlje staroga svijeta kovale svoj novac. Prvi kineski novci bili su od bronce i imali su oblik raznoga oruđa ili školjaka. Razni velikani su na svoj kovani novac dali utisnuti svoj lik.

Danas u svakoj državi narodna banka i ministarstvo financija odlučuju kako će izgledati njihov novac i koliko ga treba iskovati ili tiskati. Izrada novčanica je složen posao i sve se čini da bude teže kopirati ili krivotvoriti novac.

Danas se često koriste novi načini plaćanja s pomoću kartica. No, proći će još vremena dok novac posve ne iščezne! Bez obzira na broj kartica koje imaju, odrasli ljudi bi se neugodno osjećali bez novčanika s novčanicama, a mi djeca bez sitniša koji nam zvecka u džepovima.

Nikolina Pešić, 7.b broj 16 - svibanj 2007.

Što mislite o novcu?

Novac, hmmm… da. U kojemu smislu, mislite: „potrošačkome” ili „štedioničkome”?

Ja volim novac, moglo bi se reći da sam „štedioničarka”, i to velika. Svaku lipicu, svaku kunicu spremam u svoju štedionicu. Ne volim ga drugima posuđivati, ali ako baš moram, onda im dam pod uvjetom da mi vrate. Kada sam bila malena, maštala sam o tome da, kada odrastem, postanem časna sestra. No, privlačilo me i to da budem netko tko će se baviti novcem. Tada sam pitala tatu: Mogu li ja biti časna sestra koja čuva novac?

Sada sam u 6. razredu postala blagajnica. Možete misliti kako sam sretna! Čuvam novac za izlete, pregledavam uplatnice za školsku kuhinju i još mnogo stvari koje imaju veze s novcem. Što ću postati kada odrastem? Hoću li imati gomilu novaca? Odgovor je: NE! Ono što ću postati nema veze s novcem. Ja ću postati netko tko voli svoj posao, ne zbog novaca, već zato što volim raditi. U to sam sigurna.

Marija Pribanić, 6.b

41

AAPĆIHAAAA! Kihanje je najmanje nepristojna prirodna funkcija. Međutim, pristojnost nalaže da prilikom kihanja okrenete glavu od drugih u društvu i pokrijete usta i nos rukom okrenutom dlanom prema van (jer ćete se kasnije možda rukovati, a ne bi bilo zgodno da drugima darujete svoje viruse i bakterije). Ili, ako ste prehlađeni, radije upotrijebite papirnati rupčić zbog sluzi koja vam može ostati na nadlanici.

… s p U o l k a om

ISPUHIVANJE NOSA Puno je bolje ispuhati nos nego ga pustiti da curi.

Stoga ga ispušite u rupčić kada god morate. Nos se jedino ne ispuhuje za stolom. U toj situaciji radije ustanite od stola, udaljite se u drugu prostoriju i tamo ispušite nos.

42

Kihanje, kašljanje, ispuhivanje nosa, zijevanje, podrigivanje… Čudno je što većinu prirodnih tjelesnih funkcija mnogi smatraju nepristojnima ako se obavljaju na javnome mjestu.

Bilo neugodno ili ne, to se ne može spriječiti i dobro je pročitati nekoliko savjeta kako se pristojno izvući iz neugodnih situacija.

Pripremila: Helena Dorotić, 7.b

PUŠTANJE VJETROVA Nepotrebno je reći da ne smijete „prdnuti“ na javnome mjestu. Ako vam se to ipak dogodi, pretvarajte se da ništa niste opazili ili samo slegnite ramenima. Ako to netko drugi čuje ili osjeti, i ne možete se pretvarati da ne znate što se dogodilo, samo recite: „Joj, oprostite!“ Nemojte se preglasno braniti ili optuživati drugoga, a naročito nemojte započinjati razgovor pitanjem: „Tko je to učinio?“ ili uzvikom: „Fuj!“ Učinite li to, razgovor o tome dulje će potrajati pa će vam tek onda postati neugodno. Ispusti li vjetar tko drugi u društvu, pretvarajte se da niste ništa opazili. Najgore je nekoga izravno optužiti!

broj 16 - svibanj 2007.

Feniks

! e s mi Osim kada ste kod kuće ili u društvu vrlo bliskih prijatelja, uvijek nastojte spriječiti podrigivanje.

Ako vam ipak „pobjegne“, pokrijte usta i recite: „Oprostite!“.

KAŠLJANJE Kašljanje ne možete spriječiti, ali, kao kod kihanja, i tu morate okrenuti glavu i pokriti usta i nos.

Osjetite li da vas hvata napadaj kašlja koji bi mogao potrajati, najbolje je popiti malo vode.

Od svega ponešto

PODRIGIVANJE

Zanimljivosti: U Indoneziji će osoba koja je kihnula reći: „Oprostite!“, dok će se kod nas kihaču reći nazdravlje, a u Njemačkoj i Španjolskoj zdravlje.

ZIJEVANJE I pri zijevanju usta morate pokriti rukom, ali ne morate okretati glavu. Počne li vam se zijevati za vrijeme razgovora, pokušajte potisnuti tu potrebu jer bi osoba s kojom razgovarate mogla pomisliti da vam je dosadna, a to je uvredljivo. list Osnovne škole Granešina

Na Floridi je zabranjeno puštanje vjetrova utorkom iza 18 sati.

Kada čovjek kiše, zrak iz nosa izlazi mu brzinom od 150 kilometara na sat, a kašalj razvija eksplozivni naboj zraka koji dostiže brzinu od preko 90 kilometara na sat.

U Japanu su već u 13. stoljeću održavana natjecanja u puštanju vjetrova. broj 16 - svibanj 2007.

43

Koliko nam u životu znači lopta

Nas djecu ona privlači kao magnet. Odraslima je i nešto više božanstvo zvano lopta!

Igračka za djecu i odrasle Foto: M.Jukić

P

ovijest lopte je dugačka. Neka vrsta loptanja postojala je vjerojatno još među praljudima koji su se dobacivali ljudskim ili životinjskim lubanjama. Pouzdano se zna da su napuhani mjehuri životinja poslužili kao prve lopte. Isto se tako zna da su Kinezi u 3. st prije nove ere igrali igru Tsu chu u kojoj je loptu, izrađenu od životinjske kože, trebalo ugurati u mrežu razvučenu između dviju šipka. No, tek 1855. izrađena je prva gumena lopta. Naravno, za potrebe nogometa.

Lopta se mijenja U skadu s potrebama te „najvažnije sporedne stvari na svijetu” mijenjala se i lopta. Godine 1872. odlučeno je da nogometna lopta mora biti oblika kugle i izrađena od kože. Problem je

44

bio u tome što koža upija puno vode.

Istraživanja su pokazala da udaranje takve lopte glavom može izazvati oštećenja mozga igrača. Prva lopta koja se može službeno nazvati Fifinom zvala se Telstar. Njome je odigrano svjetsko prvenstvo u Meksiku 1970. i bila je crno-bijele boje kako bi se mogla dobro vidjeti na crno-bijelim televizorima. No 1994. Adidasovi stručnjaci konstruiraju loptu nazvanu Questra koja je bila izrađena od pet različitih materijala kako bi bila što lakša i dinamičnija. Prošle je godine nogometna lopta opet doživjela svoj preobražaj: stvoreno je pravo čudo tehnike – lopta Teamgeist koja i po najvećoj kiši ne upija vodu pa je igrači lakše kontroliraju. Teamgeist je prvi put bila korištena na SP u Njemačkoj. broj 16 - svibanj 2007.

Iako je nama najzanimljivija nogometna lopta, moramo istaknuti kako je lopta osnovni rekvizit i u mnogim drugim sportovima.

Rukomet, košarka, odbojka, ragbi, vaterpolo, picigin, tenis, stolni tenis, golf – sve su to sportovi koji ne bi postojali da nema lopte.

Najjednostavnija igračka Svi volimo loptu. Otac svoga sina nauči voljeti loptu i udariti ju nogom prije nego što prohoda, a ta ljubav traje doživotno. Lopta je najjednostavnija igračka, okrugla i mekana. Ne trebaju joj baterije ni struja, ne ovisi o tome imaš li društvo ili ne, možeš ju držati u svojoj sobi ili u garaži, nositi ju sa sobom na putovanja...

Feniks

Zanimljivosti Coccoball je vjerojatno najmlađa igra loptom i kod nas je još nepoznata.

Lopta je za tu igru napravljena od medicinke oblijepljene dlakom, teška je 2 kg i ne može odskakivati.

U Belgiji je na nogometnoj utakmici između Anderlechta i La Louvierea eksplodirala lopta! Unatoč tome uspjela je završiti u mreži i tim je pogotkom Anderlecht izjednačio rezultat na 1:1.

Tvrtka Adidas je napravila smartball, loptu koja u sebi ima mikroprocesor.

Kad prijeđe gol-liniju, on šalje signal glavnom sucu. Lopta je dizajnirana s ciljem da bi onemogucila sudačke pogreške.

U utakmici brazilskog nogometnog prvenstva jedan je igrač prevario golmana i uputio loptu u prazan gol. Na putu do mreže lopta je pogodila pticu u letu, promijenila pravac i otišla pored gola, a utakmica je završena neriješenim rezultatom.

Kad si sam, kad ti je dosadno, odeš na dvorište napucavati loptu. Ona ti je tada najbolji prijatelj. Ali pomoću nje upoznat ćeš i nove prijatelje koji će s tobom zaigrati, recimo, nogomet. Lopta će ti uvijek razbiti tugu i dosadu. Nas djecu ona privlači poput magneta. Ali i ne samo djecu. Ona je i igračka za odrasle. Pogledajte samo s kolikim žarom nogometaši i rukometaši nabijaju loptu prema golu, trče za njom, hvataju je i dodaju jedan drugome; s koliko energije košarkaši bacaju loptu u koš, a odbojkaši njome nastoje prevariti protivnike. Bila ona mala kao u tenisu, lagana kao u odbojci ili duguljasta kao u ragbiju, hvatali ju mi rukama, odbijali palicom ili udarali nogom, lopta je uvijek zanimljiva malima i velikima, muškima i ženama, starima i mladima. Živjela Lopta!

Pripremili: Dominik, Filip i Dražen, 6.b list Osnovne škole Granešina

Tinejdžeri ne znaju odakle stižu narodnjaci

Od svega ponešto

Teamgeist, lopta koja je napravljena specijalno za finale Svjetskog nogometnog prvenstva u Berlinu 2006.

Agresori su slušali cajke!

Ono što ovu „ćirilicu“ čini smećem, jest činjenica da melodiju čini mješavina srpske narodne glazbe s ritmom dancea ili rocka, a tekstovi su krajnje glupi.

Na sam spomen riječi „narodnjaci“ diže mi se kosa na glavi! Znam da većina naših učenika, nažalost, sluša tu glupost i stvarno mi je žao gledati kako se redovito na školskim hodnicima slušaju „veliki hitovi“ te grozne kuruze. I kada to čujem, pomislim: Znaju li oni otkuda potječe ta „glazba“?

Razgovaraju li oni ikad sa svojim roditeljima o Domovinskom ratu koji je poharao našu prekrasnu i raznoliku zemlju, punu prirodnih i kulturnih bogatstava koje agresori nisu znali cijeniti? Znaju li što su ONI radili našoj divnoj zemlji i njezinim još divnijim stanovnicima.

Na koje su sve načine ugnjetavali, mučili i na kraju ubijali nedužne žene i djecu...? Koliko li je samo hrvatskih žena ostalo bez svojih muževa, koliko majki bez svojih sinova i koliko djece bez svojih očeva? Koliko je hrvatskih obitelji razoreno?! Stoljećima su nas na razne načine pokušali zatrti u korijenu, no nepokoriv duh Hrvata nije se dao samo tako uništiti.

Zlostavljali su nas psihički i fizički, nismo smjeli reći da smo Hrvati, a sada, kada su nam hrabri i nepokolebljivi branitelji omogućili slobodu, masa mojih vršnjaka pada u trans kad mu zapjevaju:

moždane stanice pa više ni ne čuju vlastite misli. A postoji toliko raznih kvalitetnih vrsta zabavne glazbe!

Ono što ovu „ćirilicu“, u kojoj prevladava zvuk harmonike, čini smećem, jest činjenica da melodiju čini mješavina srpske narodne glazbe s ritmom dancea ili rocka, a tekstovi su krajnje glupi, na primjer:

tvoj javni dnevnik

Otišla si, odnela mi dete.

Suzama sam lepio tapete.

U toj primitivnoj glazbi (ako to uopće možemo nazvati glazbom), gdje neki/neka pjeva o tužnoj ostavljenoj ljubavi i razbija čaše, reže vene... glas „pevaljki“ me podsjeća na zavijanje mačaka koje se „tjeraju“ u proljeće, a melodija na neku zadimljenu birtiju u kojoj sjede oni „niškoristi“ dok im je ogromna količina alkohola uništila

broj 16 - svibanj 2007.

Izvukla si ciglu iz temelja ljubavi naše, samo deca ostaše.

Beton i malter na srcu ti piše, stupovi od tuge se iskriviše, vaservaga kaže da sa mnom teraš šegu, dabogda dobila pesak u bubregu.

Dodamo li tome još neku prsatu pevaljku u „neodoljivoj“ minici i s dugim plavim uvojcima evo današnjih, toliko slušanih narodnjaka. Tu istu „glazbu“ slušali su i pjevali agresori tijekom napada na naš voljeni Vukovar, Dubrovnik, Knin... I onda – da to slušam? Da u tome uživam? Da se veselim s prijateljima? Ja ne, hvala!!!!! Meni su draži stihovi:

„... palili su naše šume,

mi smo ih opet zasadili; rušili su naše kuće, mi smo ih opet izgradili; ubijali su moj narod, al´ smo ostali na svom da branimo svoj dom, jer volimo svoj dom...“ P.S. Ako ovaj članak bude utjecao barem na jednu osobu da prestane slušati „super popularni“ turbofolk, tada je moj cilj postignut...

Filipa Zavalić, 7.b

45

I kada je nema, kosa

Indijanke

Ocijeni me.

Pračovjek

Platon - grčki filozof

Viktorijanski sudac

Što vas se prvo dojmi kada upoznate novu osobu? Oči?

Usne? Glas? Kosa? Mnogi će reći ovo posljednje.

Istina ili ne, činjenica je da kosa i njezino oblikovanje u frizuru svakome daju prepoznatljivost. Zato ju njeguju, boje, tapiraju, lakiraju…

S Frizura 17. stoljeća Josephine Baker

Veronica Lake

Marilyn Monroe

Jimi Hendrix Elvis Presley

amson, u Bibliji opisan kao jedan od najvećih židovskih junaka, vjerovao je da se njegova snaga nalazila u njegovoj kosi.

No, i u životu mnogih drugih ljudi kosa je imala vrlo važnu ulogu. Po kosi možete procijeniti je li čovjek napredan ili zaostao, uredan ili neuredan, civiliziran ili primitivan.

Tako su barbari imali divljački neurednu, prljavu kosu punu uši i drugih nametnika dok su recimo, grčki filozofi nosili kratko podšišane, uredne frizure. Od svakoga vrača, čarobnjaka ili vještice očekuje se da ima masnu, raščupanu i što dužu kosu. Nasuprot tome, u afričkim plemenima kosa se sređuje satima naročito kada je u pitanju obredno slavlje. U polinezijskim plemenima prvim šišanjem dječak ulazi u svijet odraslih. Indijanci su već maloj djeci pleli uredne pletenice i ukrašavali ih perjem.

Kosa kroz povijest

The Beatles

Bob Marley

Sinead O´Connor

Panker

46

Egipćani su osobito cijenili gustu kosu kao dokaz tjelesne i duhovne snage. Tijekom povijesti vladari su često nosili dugu kosu, a njihovi sluge kratku zato što nisu imali novaca da si priušte sve što je potrebno za održavanje kose. U 17. stoljeću vlasulja je postala modni dodatak broj jedan u Europi. Najbolji primjer plemićkoga pretjerivanja su vlasulje u koje je kao ukras bila smještena – maketa broda ili kavez sa živom pticom! U to su se vrijeme broj 16 - svibanj 2007.

vlasuljari smatrali umjetnicima, a svoja su umjetnička djela izrađivali od metalnih konstrukcija ili jastuka punjenih vunom, sijenom, pamukom ili gipsom, a zatim bi sve prekrili kozjom ili konjskom dlakom. Frizure su „rasle“ u visinu čak do 90 cm.

Neke su žene zbog težine vlasulja na plesove stizale ležeći u kočijama!

No, nisu svi nosili vlasulje samo zbog modnoga hira. Francuski vladar Louis XIII. izgubio je kosu pa je zato nosio vlasulju. Sucima je to bio dio radnog imidža. Kovrče su u drugoj polovini 19. st. bile vrlo moderne. Rađene su s pomoću primitivnih viklera pa je zato kosa često bila spaljena. Miris spaljene kose dame su prikrivale jakim parfemima.

Novi t rendovi 20-ih godina dvadesetoga stoljeća glumica Josephine Baker lansira kratku bubi frizuru, a 40-tih se u Holywoodu pojavljuje prva poznata plavuša, Veronica Lake. Nju slijedi mnoštvo zgodnih, ali neobrazovanih plavuša poput Marilyn Monroe pa je to vjerojatno razlog općem mišljenju kako su plavuše „praznoglave“.

Elvis je imao nauljenu kosu kako bi se sjajila, a Beatlesi pokreću novu modu među muškarcima – dugu kosu koja 70-tih metalcima postaje zaštitni znak. Jimi Hendrix, vrhunski gitarist, bio je poznat i po svojoj „hendriksici” - gustoj kovrčavoj kosi šišanoj u obliku kugle, a Bob Marley po svojim dreadlocks uvojcima.

Sinead O´Connor, svojevremeno vrlo popularna pjevačica, postala je to zahvaljujući tome što je - obrijala glavu. Kasnije dolaze pankeri sa svojim „ježekima“ i krijestama u boji.

Nasuprot njima, skinheadsi briju glavu. I kada je nema, kosa nešto govori o svome vlasniku! Što će se sve još događati s kosom i frizurama, ne znamo, no jedno je sigurno - „otkačena“ frizura najbolji je način da skrenete pozornost na sebe i time stvorite vlastiti imidž.

Feniks

Ah, što smo zgodni!

govori o svome vlasniku!

.. po kosi! v

v

Kovrce i jezeki Kakvi su danas modni trendovi u oblikovanju kose i što je preporučljivo činiti da bi ona bila zdrava i lijepa, pitale smo frizerku u našem susjedstvu.

Je li kosu dovoljno oprati šamponom, osušiti i ostaviti na miru do sljedećega pranja? „Rijetki su takvi sretnici.

Vrlo često je kosa suha i oštećena pa je treba hraniti pakunzima ili regeneratorom“ - rekla nam je ona.

Je li svejedno koji šampon upotrebljavamo?

Nije svejedno jer šampon mora biti prilagođen tipu kose.

Među dečkima je najpopularnija „bekemica”.

Što sve isušuje kosu?

Najčešće su to sunce i vjetar, ali boje za kosu, gelovi i lakovi također mogu isušiti kosu. Bitno je prati ju mlakom vodom, češljati nježno i ne zatezati jako gumicom.

Koliko često ju moramo šišati?

Kraće frizure traže češće šišanje, a duže povremeno podšišavanje. Bitno je da vrhovi nisu ispucali.

Kakve su frizure sada u modi?

Vratile su se ženstvene, kovrčave frizure i ježeki u različitim bojama.

Jeste li znali… …da deset vlasi kose može držati uteg od jednoga kilograma. …da plavokosi ljudi imaju više vlasi nego tamnokosi ili crvenokosi. …da bi se na nju moglo sjesti, kosa treba rasti dvanaest godina. …da je kosa odraz našega zdravlja. Ako opada u pramenovima, vlasište svrbi ili se ljušti te se pojavilo crvenilo, hitno se javite liječniku. …da svaki odrastao čovjek ima oko stotinu tisuća vlasi kose. …da je prosječna dob svake vlasi od dvije do najviše šest godina. Poslije toga opada i zamjenjuje ju nova. …da kosa raste na glavi zbog toga što hodamo uspravno i tjeme je najizloženije sunčevu zračenju. Osnovna funkcija kose, stoga, nije da nosi uvijače, već da nas zaštiti od sunca. …da se 90% kose sastoji od proteina znanih pod imenom keratini, a 10 % od vode.

Zablude o kosi - Kosa ne raste brže ako se često šiša jer se rast kose ne može ubrzati.

- Ako češljate kosu dulje nego što je potrebno, ona neće biti ljepša, već naprotiv – oštetit ćete vlasi, odnosno, imat ćete ispucane vrhove.

- Kosa nakon smrti ne raste. Mrtvo tijelo gubi vodu, volumen mu je manji pa kosa izgleda duža.

- Neki prema boji kose određuju temperament ljudi pa tako tamnokose smatraju odlučnima, crvenokose vatrenima, a plavokose poslušnima. I sami znate da je to – zabluda!

Pripremile: Valentina Rusan i Dorotea Spač, 5.a list Osnovne škole Granešina

broj 16 - svibanj 2007.

47

Opusti se...

Filmovi i kritike Godina 2007. prava je godina za filmoljupce. Prošle je godine održan izbor za novog agenta 007 - Jamesa Bonda. U velikoj konkurenciji za tu ulogu, među kojima je bio i Goran Višnjić, izabran je David Craig. Kao i svaki, i ovaj film o Jamesu Bondu govori o njegovoj požrtvovnosti da spasi svijet i, naravno, svakoga tko je u nevolji. Film je stigao u kina, zaradio milijune i publika ga je prihvatila unatoč tome što je James Bond bio prenizak i plave kose. Saznajemo da bi Višnjić u sljedećem nastavku filma o agentu 007 mogao glumiti negativca.

„Komadi iz snova” glazbena je drama o zvjezdanom usponu i padu crnačkog ženskog benda The Dreamettes, a u njoj glume Beyonce Knowles, Jennifer Hudson, Eddie Murphy i Jamie Fox. „Komadi iz snova” su na ovogodišnjoj dodjeli osvojili samo dva Oskara: za zvuk i za najbolju sporednu glumicu (Jennifer Hudson).

U ovom članku govorit ćemo o novim filmovima i o tome kako ih je publika prihvatila. Moći će te saznati sve novosti o filmskim uradcima koji nam dolaze iz najveće filmske industrije - Holywooda.

Ako nemate kamo otići u subotu navečer, možete u kinima pogledati komedije „Slučajni predsjednik”, „Noć u muzeju”, „Mala miss Amerike” i „Najluđi radio show”. Oni koji vole trilere, mogu pogledati filmove „Dobri pastiri”, „Krvavi dijamant”, „Mala djeca” i „Deja vu”.

Oni koji vole akcijske, povijesne i SF filmove, neka pogledaju „Prestiž”, „Eragon”, „Apocalypto”, „Neugodna istina” i „Pisma s Iwo Jime”.

Nestrpljivo smo iščekivali sljedeće filmove: „Kraljica”, „Komadi iz snova”, „Posljednji škotski kralj”, „Babel“, „U potrazi za srećom” i „Pokojni“.

Film „Kraljica” osvojio je publiku.

Govori o životu kraljice Elizabete II. koju je izvrsno odglumila Helen Mirren.

Glumica je i nagrađena Oscarom za najbolju glavnu žensku ulogu.

Naše najmlađe čitatelje sigurno će zanimati filmovi poput: „Sezona lova”, „Ples malog pingvina” i „Arthur u zemlji Minimoya”.

U ovom posljednjem možete vidjeti kako desetogodišnji Arthur odluči slijediti put svojeg djeda, ući u zemlju Minimoya i istražiti zemlju Sedam Kraljevstava, a sve s ciljem da pomogne svojoj baki kojoj žele srušiti kuću. Film je spoj igranog filma i 3D animacije, a stvaran je čak pet godina.

Pripremila: Valentina Mihovec, 8.d

48

broj 16 - svibanj 2007.

Feniks

TV uništava pamćenje

Usporedi crteže i pronađi deset razlika.

Enigmatika

Gledanje televizije šteti ljudskom pamćenju, a poboljšavaju ga križaljke i jela od ribe. U istraživanju koje je provedeno u Australiji sudjelovalo je oko 30 000 ljudi. Svi koji su gledali televiziju manje od sat vremena na dan pokazali su znatno bolje rezultate od onih koji su ju gledali duže. Riblji obrok jednom tjedno povoljno je utjecao na pamćenje, a križaljke su poboljšale pamćenje imena. No, izdvojeno je ipak kako kvizovi i vijesti mogu biti dobri za razvijanje moždanih vijuga.

Sličnosti i razlike

Rebus

Labirint Pomozi gusjenici da pronađe put i postane leptir, a zatim ju oboji.

Olovka koja sama rješava križaljke Chambers Crossword Pen savršen je poklon za zaljubljenike enigmatike.

Služi kao univerzalan alat za križaljke, rebuse i slične zagonetke jer ima bazu podataka od čak 250 000 riječi. Osim toga, kada vam nedostaje slovo u riječi, ova će vam pametna olovka ponuditi moguća rješenja.

Problem je što zasad jedino postoji na engleskom, tako da morate ili pričekati našu inačicu ili isprobati svoje sposobnosti na tom jeziku.

Pronađi zadane riječi napisane u svim smjerovima: slijeva nadesno, odozgo prema dolje i obrnuto. Precrtaj ih, a od preostalih slova složi riječ koja predstavlja rješenje.

Zadane su riječi: LJUBAV, MAŠKARA, CVIJEĆE, CRVENO, SRCE, MAŠNA, GOLUB, MEDO, MAČKA, CVIJET, RUŽA, KONJ, MIŠ.

Rješenje jest : __ __ __ __ __ __ __ __ Sastavile: Andrea Hunček i Tihana Ramljak, 4.a list Osnovne škole Granešina

broj 16 - svibanj 2007.

49

Vic za kraj

Đački „biseri “

- Vodostaj je mjesto

gdje se duže zadržava vo vremena da.

- Švicarske krave koriste se pretežno pravljenje č za okolade.

- Križarski ratovi vodil i su se na k - Ljudi idu rižanjima. na posao da im doma n dosadno, a e bude djeca idu u školu da uč što raditi. itelji imaju -

U morima koja su siro mašna planktonom , ribe su mr šavije.

Bok, kak si? Čujem da su ti starci rastavljeni!

Ne vrijedi ti to zviždanje!

Ja i dalje vidim mjehuriće iza tvojih leđa.

AH, TAJ IVICA! Mali se Ivica vraća kući s logorovanja.

- Čini mi se da su ti se obrazi nekako popunili... - veseli se njegova mama. - Znači li to da su vas dobro hranili?

- Ne, već samo to da sam svakog dana morao napuhavati zračni madrac.

***

Došao Ivica iz škole te se pohvali ocu: - Tata, danas sam se osjećao kao general.

Otac ga sav zbunjen pogleda i upita: - A zašto?

Ivica se nasmije i kaže: - Pola sam sata stajao u stavu mirno i promatrao svoje jedinice!

50

Dok učitelj priča čime se hrane pauci, Ivica gleda kroz prozor.

Učitelj ga upita: - Ivice,čime se hrane pauci?

Ivica: - Upravo je jedan pojeo vaš auto profesore.

Rastreseni profesor Na početku sata biologije profesor najavljuje temu: - Danas ćemo secirati žabu. Evo, ja sam za tu svrhu donio jednu iz obližnje bare.

Gurne ruku u džep, zatim u drugi i tek iz trećega džepa izvuče maleni zamotuljak. Na iznenađenje učenika, ali i samog profesora, iz papira odmota sendvič sa sirom i salamom!

- Čudno - zamišljeno će profesor.

- Znam da sam sendvič pojeo na prošlom odmoru!

Nije mi jasno zašto ovaj miš tako dobro miriši, a ima tako žilav rep!

***

Ivica: - Mama, danas su nas u školi cijepili.

Mama: - Protiv čega?

Ivica: - Protiv naše volje!

***

Ivica: - Profesore, što ste napisali ispod moje zadaće? Ne mogu pročitati!

Profesor: - Napisao sam „Piši čitkije”! broj 16 - svibanj 2007.

Feniks

Ovako to izgleda kad đaci krenu kući poslije nastave. list Osnovne škole Granešina

broj 16 - svibanj 2007.

51

j a e t s a o k a n K o s v t l p r ij at e j Ali one mene i ne primjećuju!

Kako se one lijepo igraju!

I ja bih se rado igrala s njima.

Fo

to

stri

p

Što se dogodilo?!

Jesi li dobro?

Maknut ću se od njih i u miru pojesti svoju užinu.

Jao, moje koljeno!

Oh, ne!

Moj sendvič!

Ja jesam, ali mom sendviču nema spasa.

Ja sam Nikolina, ovo je Monika, a ono su naše prijateljice.

Nemoj biti tužna.

Mi ćemo ti pomoći.

Dođi s nama u naš razred, imamo nešto za tebe.

Odglumili članovi Dramske grupe:

Osmislila: učiteljica Katarina Šimić

Valentina Balog, Monika Burić, Valentina Čupić, Gabrijela Glasnović, Nikolina Glasnović, Antonija Karamatić, Kristina Klarić, Matea Klarić, Ivana i Mara Kolak, Dominik Topalović, Matea Božić, Katarina Lebo i Ana Cirimotić

Tekst napisale: Valentina Čupić i Gabrijela Glasnović iz 2.e te učiteljica Katarina Šimić Uzmi moj sendvič, ja nisam gladna.

I ja sada imam prijateljice.

Baš sam sretna!

Foto: N.K.