Intervju
21. i 22. maj 2020.
reditelj
da se njegov lik Bitka na Neretvi“ nagradu Grand Prix Zlatna nimfa za film „Skoplje 63.“ Nekoliko godina kasnije, stupio sam u kontakt s Pikasovim agentom i zamolio ga da Pikasu predloži da napravi plakat za „Bitku na Neretvi“. Odmah sam dobio pozitivan odgovor, s molbom da velikom slikaru prethodno pošaljem sat svog montiranog filma. Tek kada je plakat bio gotov, neko je postavio pitanje njegova plaćanja. Pretpostavljalo se da će to bit i ve o m a v i s o k i i z n o s. Zabrinut, sa tim sam problemom upoznao Vidoja Žarkovića. „Naći ćemo rešenje, ne brini. Važno je da je Pikaso pristao da napravi plakat“, odgovorio mi je. I dalje zabrinut, Pikasovom sekretaru sam uputio pitanje o obavezi produkcije prema autoru. „Maestro Pablo Pikaso Vam šalje pozdrave“, rekao mi je sekretar. „Umjesto novca za plakat, poželio je da mu se pošalje dvanaest boca biranih vina iz Jugoslavije“. Naravno, među flašama za Pikasa umetnuo sam i crnogorski vranac. Nekoliko godina kasnije, dok sam u Kanu boravio kao član Žirija, planirao sam posjetiti Pikasa. Nažalost, upravo je tih dana bio prebačen u Pariz, u bolnicu, gdje je i preminuo. POBJEDA: Premijeri „Bitke na Neretvi“ prisustvovao je i predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito? BULAJIĆ: Jeste. Tito je te noći u sarajevskoj Skenderiji prvi put vidio film. POBJEDA: Je li bio zadovoljan? Što Vam je rekao? BULAJIĆ: Bio je prezadovoljan. Nakon odgledanog filma, srdačno je čestitao i meni i filmskoj ekipi. Bio je to moj prvi susret sa Titom nakon našeg razgovora u Beogradu uoči početka realizacije „Bitke na Neretvi“. POBJEDA: Čega se još sjećate sa te premijere? BULAJIĆ: Sjećam se ugodne atmosfere i veselog druženja filmske ekipe, glumaca, gostiju, gledalaca koje je nastavljeno i sjutradan. Naime, zbog snijega i nevremena, sarajevski je aerodrom bio zatvoren, pa smo svi bili prinuđeni da se
Veljko Bulajić na snimanju
Veljko Bulajić sa Kirkom Daglasom
u glavnom gradu BiH zadržimo koji dan duže. POBJEDA: Kad već pomenuste glumce, kako ste sarađivali sa svjetskim zvijezdama koje su igrale u Vašem filmu? BULAJIĆ: Odlično sam surađivao sa svima: sa Julom Brinerom, sa njemačkim glumcem Hardijem Krigerom, sa Sergejem Bondarčukom, Frankom Nerom, Kristoferom Plamerom, Florindom Bolkan; posebno sa Orsonom Velsom, sa kojim sam ostvario zanimljivo lično prijateljstvo. POBJEDA: A sa jugoslovenskim glumcima? Je li istina da je Velimir Bata Živojinović bio Vaš omiljeni glumac? Kao što ste Vi, kako mi je jednom rekao, bili njegov najdraži reditelj.
Veljko Bulajić sa plakatom Pabla Pikasa za ,, Bitku na Neretvi“
BULAJIĆ: Jeste. Batu Živojinovića sam kao debitanta otkrio i angažirao za film „Vlak bez voznog reda“. Pozvao sam ga u Zagreb na probno snimanje i uvjerio se da je iznimno talentiran. Nakon te probe, Bata se u Beograd vratio sa svojim prvim potpisanim fllmskim ugovorom. U mojim je filmovima zaista sjajno interpretirao niz uloga. O njegovom odnosu prema meni, koji i sami spominjete, svjedoči ovo što ću vam reći: jednog dana me je pozvao i rekao mi da je svom sinu dao ime Miljko. Tako se zvao moj otac. POBJEDA: Sarajevskoj premijeri „Bitke na Neretvi“ prisustvovala je i Sofija Loren? BULAJIĆ: Nije. Sofija Loren je, zajedno sa svojim mužem,
„Maestro Pablo Pikaso Vam šalje pozdrave“, rekao mi je sekretar. „Umjesto novca za plakat, poželio je da mu se pošalje dvanaest boca biranih vina iz Jugoslavije“.
producentom Karlom Pontijem, „Bitku na Neretvi“ gledala u Parizu. POBJEDA: Poznavali ste ih? BULAJIĆ: Sofiju Loren i Karla Pontija upoznao sam na snimanju filma „Žena s rijeke“, reditelja Marija Soldatija, koji mi je omogućio da volontiram u njegovoj filmskoj ekipi. Nekoliko godina kasnije, nakon projekcije mog filma „Čovjek koga treba ubiti“ u Parizu, otišao sam na večeru sa Karlom Pontijem. Razgovarajući o tome gdje će ko provesti predstojeći odmor, sugerirao sam mu Sveti Stefan. POBJEDA: Vi ste doveli Sofiju Loren i Karla Pontija u Crnu Goru? BULAJIĆ: Predložio sam, a onda smo se ponovo sreli na Svetom Stefanu. Oboje su bili oduševljeni crnogorskom obalom. POBJEDA: Što trenutno radite? Negdje sam pročitala da snimate film o crnogorskom knjazu Danila. BULAJIĆ: Knjaz Danilo sigurno je velika i značajna ličnosti crnogorske historije, kreator države Crne Gore koji zaslužuje posebnu pažnju i crnogorskog filma. Ratko Đurović, Stevan Bulajić, Stevan Koprivica i ja napisali smo sinopsis, te treatment i konačnu verziju scanarija, koji je zbog svoje zanimljivo-
15
Lovćen film je odbio ,,Vlak bez voznog reda“ POBJEDA: Nakon završenih studija režije u Centro Sperimentale u Rimu, svoj prvi film, dokumentarac „Kamen i more“, snimili ste u Crnoj Gori. Vaš prvi igrani film… BULAJIĆ: Svoj prvi igrani film, čiji je radni naslov bio ,,Zemlja“, ponudio sam najprije crnogorskom Lovćen filmu. POBJEDA: Iz „Zemlje“ je 1959. nastao „Vlak bez voznog reda“? BULAJIĆ: Tako je. Dvije godine sam prikupljao dokumentaciju, obavio nekoliko anketa, obišao Banjane, Oputnu Rudinu, Grahovo i Viluse, Petroviće, Vučji Do, pa koloniste u Vojvodini. Na scenariju je surađivao i Elio Petri, istaknuti talijanski scenarist, kasnije dobitnik Oskara. Veoma zadovoljan scenarijem, predao sam ga Lovćen filmu, predloživši im da ga realiziramo. Međutim, na sjednici uprave Lovćen filma scenarij nije prihvaćen: smatrali su, naime, da priča o kolonizaciji siromašnih seljaka neće zanimati gledatelje, pogotovo ne one u svijetu. Ipak, nisu me potpuno odbacili, pa su mi ponudili da snimim film o krvnoj osveti u Crnoj Gori. Odbio sam i vratio se Jadran filmu, potom otputovao u Dalmaciju, Šibenik i selo Vaćani, zatim u Baranju i Slavoniju, te napravio adaptaciju scenarija. Na sjednici filmskog savjeta Jadran filma, koja je trajala trideset minuta, scenarij i sredstva za snimanje jednoglasno su odobreni. POBJEDA: „Vlak bez voznog reda“ prikazan je u Kanu. Je li osvojio neku nagradu? BULAJIĆ: Film je dobio Nagradu filmskih kritičara Francuske. Distribuiran je u pedeset i pet zemalja svijeta, a afirmirao je i mene kao debitanta. Nakon tog filma, u mom pozivu je sve bilo lakše, mnogo lakše. POBJEDA: Vaš glavni konkurent, u to vrijeme takođe debitant, bio je Fransoa Trifo. BULAJIĆ: Trifo i ja smo bili u prijateljskim odnosima. Nekolike godine kasnije, 1962, na premijeri „Kozare“, Trifo je u Luvru izjavio da je, iako je na projekciju mog filma došao s predrasudom da u ratnom filmu ne može vidjeti ništa novo, „Kozara“ film posve neuobičajen u svom žanru. „’Vlak bez voznog reda’ mi se neobićno svidio, ali je „Kozara“ bogatija, efektnija, zrelija…“, kazao je Trifo francuskim novinarirna. POBJEDA: Jeste li kasnije sarađivali sa Lovćen filmom? BULAJIĆ: Film o Šćepanu Malom, „Čovjek koga treba ubiti“, nagrađen je zlatnom medaljom na 23. Međunarodnom festivalu nadrealističkog i avangardnog filma u Avelinu i medaljom Sitgsa u Španiji. Ipak, ni „Čovjek koga treba ubiti“ nije crnogorski film. POBJEDA: Zašto? BULAJIĆ: U Ministarstvu kulture Crne Gore se predugo mudrovalo. U međuvremenu, film su preuzeli Jadran film i Croatia film. „Čovjek koga treba ubiti“ nagrađen je na Festivalu fantastičnog filma u Parizu i, što je još važnije, distribuiran je u dvadeset i šest zemalja svijeta.
sti pobudio interesovanje nekoliko stranih distributera i producenata. Do kraja godine kolega Andro Martinović izvršiće predpripreme za film, što znači izradiće elaborat o realizaciji sa financijskim i operativnim planom i negdje na jesen crnogorska strana trebalo bi da ostvari suradnju s partnerima u zemlji i inostranstvu. Andro Martinović će režirati film. POBJEDA: Nećete Vi? BULAJIĆ: Ne. Zbog iznenadne i veoma komplicirane operacije, i time uzrokovane nesigurnosti u smislu hoću li biti u stanju ispuniti zahtjeve operativnog plana snimanja, čime bih produkciju doveo u veoma tešku situaciju, režiju sam prepustio Andru Martinoviću. POBJEDA: Gledate li crnogorske filmove? Što mislite o crnogorskoj kinematografiji? BULAJIĆ: Uvijek su crnogorski sineasti crnogorskoj kulturi davali vrijedan kvalitet. Pa m t e s e d j e l a R a t k a Đurovića, Dušana Vukotića, Krsta Papića, Mila Đukanovića, Živka Nikolića, Krsta Škanate, Vlatka Gilića, Zdravka Velimirovića, Branka Baletića… Impresivna lista crnogorskih i jugoslavenskih reditelja, zar ne! Tu je generaciju naslijedila nova, u kojoj je, zanimljivo, i nekoliko interesantnih redateljki. POBJEDA: Je li planirana i televizijska serija „Danilo“?
Uvijek su crnogorski sineasti crnogorskoj kulturi davali vrijedan kvalitet. Pamte se djela Ratka Đurovića, Dušana Vukotića, Krta Papića, Mila Đukanovića, Živka Nikolića, Krsta Škanate, Vlatka Gilića, Zdravka Velimirovića, Branka Baletića… Impresivna lista crnogorskih i jugoslavenskih reditelja, zar ne?!
BULAJIĆ: Zamišljeno je da adaptaciju scenarija za televizijsku seriju obave Stevo Koprivica i Adro Martinović. Možda bih im mogao i ponešto sugerirati, iako televizija nije moj medij. POBJEDA: Što je sa Vašim filmom „Bijeg do mora“? BULAJIĆ: S obzirom na izuzetno povoljne recenzije filmske struke, na kritike i na ocjene istaknutih ličnosti kulture, s obzirom i na pozitivne ocjene selekcije Kanskog festivala - koji je, nažalost, ove godine otkazan zbog pandemije - mislim da će moj film „Bijeg do mora“ imati uspjeh i kod gledatelja.