Sportnews 20 za web

Brevijar za svakoga na moru

br. 20, lipanj, 2016.

51 luka Splitsko-dalmatinske županije

Joško Skoblar: EVO, IGRAM ZA HRVATSKU! DALMACIJA i 7 patuljaka

UŽARENI ZA EURO OD ĆIRE DO ČAČIĆA KARIKATURA OD BALUNA

A

SKUPINA

B

SKUPINA

C

SKUPINA

FRANCUSKA

ENGLESKA

NJEMAČKA

RUMUNJSKA

RUSIJA

UKRAJINA

ALBANIJA

WALES

POLJSKA

ŠVICARSKA

SLOVAČKA

SJ. IRSKA

10.06.

St. Denis 21:00 Francuska Rumunjska

11.06.

Wales

Bordeaux

Marseille

18:00 Slovačka

12.06.

Poljska

Nica

18:00 Sj. Irska

12.06.

Njemačka

Lille

21:00 Ukrajina

16.06.

Ukrajina

Lyon

18:00 Sj. Irska

11.06.

Albanija

Lens

15:00 Švicarska

11.06.

Engleska

15.06.

Rumunjska

Pariz

18:00 Švicarska

15.06.

Rusija

Lille

21:00 Albanija

16.06.

Engleska

Lens

15:00 Wales

16.06.

St. Denis Njemačka

21:00 Poljska

20.06.

Rusija

Toulouse

21:00 Wales

21.06.

Ukrajina

Marseille

18:00 Poljska

20.06.

St. Etienne 21:00 Slovačka Engleska

21.06.

Sj. Irska

Pariz

15.06.

Marseille Francuska 19.06.

Rumunjska

Lyon

21:00 Albanija

19.06. Švicarska

Lille

21:00 Francuska

21:00 Rusija 15:00 Slovačka

impressum Publisher: Port Authority of Split-Dalmatia County For the publisher: Port Authority director, Editor in chief Domagoj Maroević Editor: Mario Garber Editorial concept and design: Garber media d.o.o.

Segor Garber 2

Photos: Garber media d.o.o.

Translation: Vuk Oreb Lector: Elizabeta Sonjara Garber Printed in: Slobodna Dalmacija Print d.o.o.

Online edition: www.lusdz.hr All Rights Reserved by Garber media Ltd. info@garber-media.hr ISSN 1848-4689

18:00 Njemačka

D

SKUPINA

BELGIJA

PORTUGAL

ČEŠKA

ITALIJA

ISLAND

TURSKA

IRSKA

AUSTRIJA

HRVATSKA

ŠVEDSKA

MAĐARSKA

13.06.

Toulouse Španjolska 17.06. Češka

St. Etienne

15:00 Hrvatska 15:00 Češka 18:00 Hrvatska

13.06.

Irska

Lion

17.06.

Italija

Toulouse

Bordeaux

Nica

21:00 Turska

18.06.

Belgija

21.06. Češka

Lens

21:00 Turska

22.06.

Italija 22.06. Švedska

Bordeaux 21:00 Španjolska

St. Denis

13.06.

Belgija

17.06. Španjolska

21.06.

Hrvatska

F

SKUPINA

ŠPANJOLSKA

Pariz

12.06.

Turska

E

SKUPINA

18:00 Švedska 21:00 Italija 15:00 Švedska

14.06.

Austrija 14.06.

Portugal 18.06.

Island

15:00 Irska

18.06.

Portugal

Lille

21:00 Irska

22.06.

Island

Nica

21:00 Belgija

22.06.

Mađarska

Bordeaux

18:00 Mađarska

St. Etienne

21:00 Island

Marseille

18:00 Mađarska

Pariz

21:00 Austrija

St. Denis

18:00 Austrija

Lion

18:00 Portugal

3

1/8 FINALA

1 2 A

30.06.

21:00

25.06.

15:00

2a - 2c

St. Etienne

Lens

25.06.

21:00 1d - 3b/e/f

3 4

25.06.

18:00 1b - 3a/c/d 26.06.

21:00

1/4 FINALA Marseille B 01.07.

21:00 pobjednik 1 - pobjednik 2

1

1f - 2e

Pariz

Toulouse

pobjednik 3 - pobjednik 4

Lille

POLUFINALE 06.07.

21:00

pobjednik a - pobjednik b

Lyon

FINALE 10.07.

21:00

pobjednik 1 - pobjednik 2

St. Denis

KVADRATURA GLAVUNA

OD ĆIRE DO ČAČIĆA K

Piše Mario Garber

ako pamtite zadnja svjetska i europska prvenstva? Slabo, dakle po slabostima. Ne prijeti im financijski krah jer se pretvaraju u turističke destinacije, ali dokle će to trajati bez atraktivnog nogometa? Golema natjecanja državnih reprezentacija postat će potpuni promašaj ako nogometni investitori i producenti ne smisle nešto novo. Jer su samiti nacionalnih momčadi već davno prevladani, nacionalni timbar u globalnom nogometnom biznisu više ne znači ništa. Svi igraju isto, otprilike kao što svi jedu pizzu, ćevape i McDonald’s.

4

MILAN I INTER BEZ TALIJANA Zato su danas glavne atrakcije klupska natjecanja. I tu se igra uglavnom slični nogomet, ali je barem uigran do savršenstva. Još davno dok je za Milan igrao Zvone Boban pamtim kako sam se zabavljao nabrajanjem nacionalnosti u Milanovoj momčadi. Ne samo Milan, nego i njegov gradski rival Inter, vrvio je od pojačanja iz inozemstva. Tako da si jedva mogao nabrojati nekoliko Talijana u tom talijanskom spektaklu, velikom gradskom derbiju.

Odavno su sve veće momčadi u svjetskom nogometu opterećene kupljenim zvijezdama sa svih strana i sve više su to „multinacionalne kompanije“.

Momčadi pretrpane kupljenim igračima sliče košari u pokondirenih dama koje, peglajući karticu, potroše brdo novaca na hrpu nepotrebnih stvari.

I s poslovnog i s nogometnog aspekta, to su dobro dozirani miksevi za proizvodnju rezultata, ali se u ekonomskim procjenama good willa mora sve više paziti na privlačnost igre kao glavnog proizvoda preko kojega se na sceni trguje zvijezdama. Igra, kao proizvod, marketinški više vrijedi od samog igrača pa i od rezultata. Jer je najbitnije prodati predstavu, utakmicu, stadion. Ta bitka između rezultata pod svaku cijenu, i umiranja u ljepoti igre, vodi se otkako god je nogometa i, recimo, Brazila. Činjenica je da se uvijek

5 6 C

02.07.

21:00

Lille

26.06.

18:00 1c - 3a/b/f 27.06.

18:00

1e - 2d

St. Denis

pobjednik 5 - pobjednik 6

2

lakše prolazilo s rezultatom, a igra je bila privilegij umjetnika.

Ipak su ulagači u nogomet shvatili da sve ovisi o gledanosti neke momčadi, a isključivo rezultat nije dovoljan publici. Zato se ipak rjeđe događa da profitiraju momčadi tipa Grčka s Eura u Portugalu 2004. No, to nije bila grčka igra nego izbor inozemnog trenera.

Dakle, ne kupuje se više samo igrače, nego i trenere, pa onda, sve više zadnje vrijeme, i izbornike.

UNOSNI „MIJEŠANI BRAKOVI“ Sve su ovo preduvjeti da se uvidi kako je nacionalnim smotrama odzvonilo jer je lakše sastaviti dobru momčad od „miješanih brakova“ negoli od „čistokrvne“ nacionalne lokalne selekcije. Kod „miješanih brakova“ baza za selekciju je veća, na tržištu možeš izabrati najbolje, pitanje je jedino novaca.

A tu nema pitanja kad se radi o biznisu kakav je nogomet. Nacionalnim smotrama je odzvonilo i zbog toga što klupske eurolige, ne one nacionalne nego Liga prvaka i ostale – egzistiraju na tim „miješanim brakovima“ tijekom

Bordeaux

07.07.

21:00

7 8 D

26.06.

15:00 1a - 3c/d/e

Lyon

27.06.

21:00

Nica

03.07.

21:00

pobjednik c - pobjednik d

2b - 2f

pobjednik 7 - pobjednik 8

St. Denis

Marseille

cijele godine. Povremeno okupljene reprezentacije nisu u stanju postići takvu uigranost i uštimanost svojih nogometnih filharmonija.

To su toliko uigrane „multinacionalne kompanije“ da se takvi „miješani brakovi“ toliko dobro razumijevaju kao otprilike i ona optimalna Barcelona.

Zašto bi se onda uopće itko mučio oko nogometnih škola i odgajanja vlastite djece? Osim ako se ne radi o našem siromašnom Hajduku. I sličnoj bijedi.

Koja nikad u povijesti čovječanstva nije oskudijevala u darovitosti. Ima tu neke propale romantike. Talent i umjetnost su privilegij siromašnih i potlačenih, uvijek tako nekako im padne grah, što bi rekao Ćiro.

Ali kakva romantika! Nema više toga. Talente se još lakše i unosnije preproda, pa eto i njih među bogate „multinacionalne kompanije“ u kopačkama na terenu. Nema više onih priča o tome kako igra Brazil, a kako Njemačka, pa Englezi koji lete po nebu, i lopta i oni, ili Talijani u bunkeru, pa oni što igraju kao po špagu, ili oni drugi što igraju kao Skandinavci itd...

Sad svi igraju isto. Ili još gore – svi trče bjesomučno isto. Do posljednje kapi. Ima i toga. Padaju po terenu kao grčki pramaratonac Filipidos, ili od srca ili od moždane kapi. A hektolitre su mogli popit... Nije bitno hoće li stići vijest, poruka koju nosi pranovinar Filipidos kao štafetu, nego skače li dolar ili pada euro. Jer i igrači su danas kao pomorci, sve sami nogometni Filipinci.

EKSKURZIJE LEGIONARA Na prvenstva Europe ili Svijeta oni dolaze nakon već dobijenih ili izgubljenih ratova po svim tim klupskim ligama i kad za državnu selekciju trči bilo koji Messi, onda mu fali cimer iz Barcelone, iz klupskog miljea s kojim je srastao kroz cijelu godinu. Europska i svjetska prvenstva postaju ekskurzije legionara u nacionalnim momčadima skrpanim zbrda zdola, kao na sajmu stoke gdje bi se moglo prodati još kojega rasplodnog bika.

Postalo je sve obratno: harmonične klupske ekipe sastavljene od genijalaca sa svih strana i različite nacionalnosti neusporedivo su uigranije i sposobnije 5

ponuditi artikuliranu reprezentativniju predstavu nego nacionalne momčadi koje su harmonične jedva toliko dugo koliko traje nacionalna himna, a onda nastupa na scenu kaos i drama koju igra ekipa pokupljena samo za tu kratkotrajnu prigodu kao otprilike posade za koćarice ili amaterske regate u jedrenju.

Euro kao smotra nacija zapravo je sajam potrošenih koji tu dolaze igrati nakon što su se već prejeli i muka im je od baluna i milijuna. Na mogućem samitu od deset najboljih klubova i deset najjačih reprezentacija svijeta, klubovi bi prošli puno bolje. Neka stara idealna Barcelona sigurno bi lakše osvojila titulu svjetskog prvaka nego reprezentacija Španjolske na tom istom natjecanju.

Zato, kad gledate naše protivnike na Euru, uistinu stječete dojam da imamo šansi jer fali vam onih razvikanih svjetskih imena tipa Messi. Međutim, naše slabosti lako je otkriti bez komparacije s konkurentima. Protiv koga igrali da igrali, ne piše nam se dobro s obranom u kojoj je jedino Vedran Ćorluka igrač reprezentativnog formata, a i njega počinju mučiti razne slabosti zadnjih sezona. Jedino je Lovren kao nova sila možda mogao podići svima rejting u toj neuvjerljivoj obrani. Ali ga nema zbog gležnja, tvrde liječnici i aparati.

(Evo tek sad valjda čitatelj otkriva da je ovaj tekst pisan uoči EURA 2012. a sad sam ga samo malo prilagodio...)

OBRANA TEMELJ NAPADA Bilićeva obrana ne ulijeva povjerenje što pojačava njenu nesigurnost jer nisu članovi te obrane mutavi pa sve vide i sami, a tako je danas i Čačiću. Puno je tu upitnika, Vida, Šimunić, pa čak i Strinić, dok Schildenfeld s ne znam kako dobrom partijom ne spada među vrhunske kao Ćorluka, a tko zna, možda se Buljat u nešto pretvori, i tako sve redom sami upitnici. Danas se zovu drukčije: Srna je malo ostario, Vida sigurno nije svjetsko ime, Lovren je opet otpao, Strinić je slabiji nego onda, smatra se, dakle sve se opet svodi na jednog jedinog vanserijskog igrača Ćorluku, ali i njemu prolazi vrijeme.

Koliko je bitan taj temelj brzo ćete shvatiti kad se sjetite Ćirinoga temelja iz SP 98. u Parizu: Stanić, Bilić, Štimac, Soldo, Jarni. U tom kvintetu Štimac je bio jedini doslovni obrambeni igrač, a svi drugi su napadali s prijetnjom zabijanja gola, pa naposljetku i sam Štimac barem onako karakterno.

Bilićev Euro 2012. nije imao temelj iz Ćirine bronce 98., a forte je bio manevar: Modrić, Kranjčar, Rakitić, Perišić, Ba6

delj i slično... Da ima sigurnost obrane iz svoje igračke generacije, Bilić bi mogao graditi i planove o finalu, a ovako u manevru mora smanjiti broj kreativaca kako bi bilo više „policajaca“. Na primjer, mora mu igrati Vukojević radi nesigurne obrane, umjesto da sa sigurnom obranom čeka potez Kranjčara u manevru, pisao sam 2012.

Sad, koristeći tu logiku, mora se priznati da je Čačiću još teže: obrana ništa nije bolja, a manevar je bez Kranjčara, bez igrača prevage, no utjeha su novi genijalci tipa Kovačić i Brozović, iskusniji Badelj, te svježa krv i u napadu. Ali u doba Bilića pišem da bih na njegovu mjestu riskirao, makar se i osramotio, pa neka pate Pletikosa plus tercet Ćorluka, Šimunić i Schildenfeld, samo da maštovito rasplamsaju svoju kvintilju Srna, Modrić, Kranjčar, Rakitić i Perišić.

Za napad su dovoljni dueti, ako ne i solisti, Mandžukić, Jelavić, Olić i da Silva. Pljunuti europski prvaci!!! Je lipo ne pisat o Hajduku – poentirao sam priznajući ondašnji Bilićev potencijal. Ali sjetit ćete se, stopirao nas je sudac Stark. A i drugi suci su tada prozviždali. I eto, to bi bio kraj teksta o prošlom EURU. A u biti gotovo da se ništa nije promijenilo.

AJME, ČAČIĆU! Umjesto Slavena Bilića, istim dilemama muči se i današnji Čačić. Jer balun je sve veći biznis i tu nemamo što tražiti, a jedino bi mogli promijeniti nešto radeći na sebi. No i tu se ponavlja stara priča. Obrana je danas temelj momčadi i ona vodi igru kao nekad unikatni Beckenbauer ili onako kako se to radi u malom nogometu.

Takvu obranu nikad ne možemo sastaviti, uvijek netko fali (možda Lovren i ovaj put), a onda zbog sumnjive obrane pati i vezni red i napad jer se tu trpaju igrači obrambenih sposobnosti

tipa ondašnji Vukojević i sve na uštrb kreacije. Međutim, svjetski nogometni trendovi su pokazali toliko puta da i ljepotu igre i rezultat donose umjetnički brendovi tipa Platini, Tigana i Giresse ili Boban, Prosinečki i Asanović. Šteta je umjetnike okrnjiti ubacivanjem „bauštelaca“ usred manevra – to jest scene.

Zato bih na Čačićevu mjestu izabrao rizik za svog saveznika i dao potpunu slobodu maštovitim pjesnicima i kreativcima tipa Modrić, Rakitić, Perišić, Badelj, Brozović, Kovačić, Pjaca, Kramarić, Mandžukić, Kalinić... Ako ionako nisi toliko moćan da bi postao prvak Europe, onda jedino kockanjem možeš izvući dobitnu lutriju. Odgovor na sva pitanja je u obrani, jer i obrana mora biti kreativna, darovita i svježa, pa nju valja komponirati hrabro s novim otkrićima uz iskustvo Ćorluke, Srne i Schildenfelda. Taj tercet mora sam držati sve otraga tako da se ne troši puno igrača na defanzivu. Bio bi to model 3 – 5 – 2: Srna, Ćorluka, Schildenfeld – Perišić, Modrić, Kovačić, Brozović (Badelj), Rakitić – Mandžukić (Kalinić), Pjaca (Kramarić).

Međutim, s tom opcijom valjalo se pripremati ranije a ne tek sad zadnji čas. Jer Čačić u svim linijama ima lošiju ekipu od svojih prethodnika pa su jedino uigranost i snaga kolektiva presudni kako bi se nadoknadilo odsustvo igrača koji sami mogu riješiti utakmicu poput Šukera, Bokšića, poslije Kranjčara, zatim Olića i Eduarda da Silve... Takvih igrača Čačić nema, ali možda će ih lansirati (Pjaca i ekipa).

Pouka bi bila da reprezentaciju valja graditi godinama, sustavno i s vizijom tako da se generacije i individualci preklapaju, stapaju i nadopunjuju. Tako se postaje moćan u smislu stalnog proizvoda čiji brend s vremenom u krmu raste umjesto da blijedi. Toliko o našoj putanji razvoja, dionici Ćiro – Čačić.

EURO 2012.

Kako osvojiti Europu 2012.:

Perišić Šimunić

Pletikosa

Rakitić Kranjčar

Schildenfeld

Ćorluka

RIZIK:

da Silva

Modrić

Pletikosa – Ćorluka, Schildenfeld, Šimunić – Srna, Modrić, Kranjčar, Rakitić, Perišić – Olić, da Silva

Olić

Srna

Perišić Strinić Rakitić

ZIHER:

Pletikosa – Ćorluka, Schildenfeld, Šimunić, Strinić – Srna, Modrić, Kranjčar, Rakitić, Perišić – Olić (Jelavić)

Šimunić Pletikosa

Kranjčar

Olić (Jelavić)

Schildenfeld Modrić Ćorluka

Srna

Pranjić Strinić Rakitić Šimunić

BUNKER:

Pletikosa – Ćorluka, Schildenfeld, Šimunić, Strinić – Srna, Vukojević, Dujmović, Rakitić, Pranjić – Modrić

Pletikosa

Dujmović

Modrić

Schildenfeld Vukojević Ćorluka

EURO 2016.

Kako osvojiti Europu 2016.:

Srna

Rakitić

Schildenfeld Subašić

Ćorluka Srna

Brozović

Pjaca

Modrić Mandžukić Kovačić

SAMO RIZIK:

Subašić – Srna, Ćorluka, Schildenfeld – Perišić, Modrić, Kovačić, Brozović, Rakitić – Mandžukić, Pjaca

Perišić

7

VRATARI

DANIJEL SUBAŠIĆ (32) Transfer: 5 milijuna eura

LOVRE KALINIĆ (26) Transfer: 2,5 milijuna eura

IVAN VARGIĆ (29) Transfer: 1,75 milijuna eura

DARIJO SRNA (34) Transfer: 5 milijuna eura

ŠIME VRSALJKO (24) Transfer: 9 milijuna eura

VEDRAN ĆORLUKA (30) Transfer: 11 milijuna eura

IVAN PERIŠIĆ (27) Transfer: 19 milijuna eura

MATEO KOVAČIĆ (22) Transfer: 20 milijuna eura

MILAN BADELJ (27) Transfer: 7 milijuna eura

MARIO MANDŽUKIĆ (30) Transfer: 19 milijuna eura

NIKOLA KALINIĆ (28) Transfer: 15 milijuna eura

MARKO PJACA (21) Transfer: 7 milijuna eura

ˇ BRANICI

VEZNI

LUKA MODRIĆ (31) Transfer: 50 milijuna eura

IVAN RAKITIĆ (28) Transfer: 45 milijuna eura

ˇ NAPADACI

8

HRVATSKA NOGOMETNA REPREZENTACIJA ZA EP 2016.

UŽARENI ZA EURO DOMAGOJ VIDA (27) Transfer: 7,5 milijuna eura

GORDON SCHILDENFELD (31) Transfer: 1,5 milijun eura

TIN JEDVAJ (26) Transfer: 8 milijuna eura

IVAN STRINIĆ (29) Transfer: 5 milijuna eura

MARCELO BROZOVIĆ (24) Transfer: 15 milijuna eura

ALEN HALILOVIĆ (30) Transfer: 10 milijuna eura

DOMAGOJ ANTOLIĆ (26) Transfer: 2,5 milijuna eura

MARKO ROG (21) Transfer: 5 milijuna eura

ANDREJ KRAMARIĆ (25) Transfer: 5 milijuna eura

DUJE ČOP (26) Transfer: 3 milijuna eura

ANTE ČORIĆ (19) Transfer: 6 milijuna eura

9

Joško Skoblar, proslavljeni hrvatski nogometaš, trener i menadžer, govori o EURU 2016.

EVO, IGRAM ZA HRVATSKU! N ema kraja skromnosti u onih koji su istinski veliki. A to je Joško Skoblar. Na prvi pogled ljudi ga se preplaše jer nema dlake na jeziku, ponekad i pretjeruje jer želi biti dosljedan svom načelu da je najbolje uvijek govoriti istinu, ali Skoblar je bez obzira na vanjski pomalo agresivni gard – izuzetno skroman čovjek s obzirom na veličinu svoje karijere i ličnosti. Jer njegov opus baš ni u čemu nije upitan, sve su to bili konkretno zabijeni golovi, u kopačkama, pa poslije i u trenerskoj ulozi.

DOMAĆIN NAŠIMA I nakon svih nuđenja Hrvatskom nogometnom savezu, umjesto da se HNS nudi njemu, Skoblar je prihvatio ovu posljednju ponudu da pomogne savjetom u Francuskoj za EURA 2016.

– A zašto bih se pravio važan?

Uvijek sam govorio da se ne nudim zbog karijere jer sam je imao na sve strane nego sam baš htio pomoći svojoj Hrvatskoj. Kako u tome nisam imao sreće i više puta su me na natječajima pobijedili razni konkurenti, onda sam se počeo inatiti jer sam fajter kakav sam bio i na terenu, želim pobijediti kao i svaki sportaš, i zato sam se kandidirao doslovno za sve natječaje koje je raspisao HNS, da vidim mogu li barem negdje pobijediti i izboriti za šansu da pomognem Hrvatskoj, da sudjelujem.

Nisam htio da mi kažu kako se pravim važan i čekam da me se pozove nego sam se sam nudio i sad sam miran jer mi nitko ne može prigovoriti, jednostavno, izgubio sam na svim natječajima, i za trenera reprezentacije, i za izbornika, i za direktora reprezentacije, i za predsjednika HNS-a. Nije mi žao. Dokazujem to sada kad sam prihvatio konačno jedan poziv da i dalje igram za svoju Hrvatsku.

10

Skoblar objašnjava kakva mu je uloga na EURU 2016: – Nije bitna moja funkcija, ali ono što znam i kakav sam sigurno ću doprinijeti našem projektu, štogod bude trebalo ću pomoći, a ne mislim da moram bit tamo gdje su igrači i gdje se kuju stručne odluke, nego sigurno će se od mene tražiti neka pomoć u stvarima koje su manje vezane za struku. Dobar sam u Francuskoj i kao domaćin svojoj Hrvatskoj.

ODMJERENE PROGNOZE Prognozirajući EURO 2016., Skoblar je optimist, ali ipak suzdržan i kritički raspoložen: – Vidim da su svi najbolji na svijetu, svi vide sebe visoko, pa tako se i mi ponašamo kao da smo najbolji. Moram se tome malo nasmijati, kakav sam, takav sam, ne mogu i ne volim se praviti slijepcem. Ne mislim ništa loše, ali svi oni koji se razbacuju prognozama i velikim samohvalama po meni zaslužu-

ju kritiku, jer upravo su oni, makar i nesvjesno, najštetniji prognozeri.

Pozitivno je prognozirati optimistično u namjeri da se što dulje sudjeluje na jednoj takvoj smotri kao što je prvenstvo Europe. Nije mi međutim drago kad neki pretjeruju s prognozama kako bi na teret igrača svalili svu odgovornost unaprijed. Može to biti i njihova neopreznost, ali po meni i neznanje, pa na kraju čak i neka zluradost.

Nije da se Skoblar zavukao u bunker pa se plaši bilo kakvih procjena: – Hrvatska u ovom trenu zbilja ima momčad koja predstavlja zavidnu težinu na sceni EURA 2016. To nisu izmišljotine. Vidi se i po tome gdje se sve pojavljuju naši igrači, u samoj špici najvećih događaja poput Modrića, Rakitića, Mandžukića... Znači, mi moramo bit svjesni svoje snage da ne bi pogriješili i da ne bi sami sebe oštetili podcjenjivanjem i zanemarivanjem svojih objektivnih vrijednosti, a time i dosega. Jer ako misliš da nisi toliko

dobar pa se ideš braniti protiv nekoga tko je slabiji, onda naravno da si učinio nešto na svoju štetu, a jednako tako griješiš ako misliš da si bolji nego što jesi, pa ideš napast nekoga tko je tri puta jači od tebe. Na kraju bez potrebe izgubiš...

IGRA I VELIKI BIZNIS Skoblarova je procjena da Hrvatska objektivno mora proći skupinu i plasirati se dalje.

– Ali ne moramo se toga sramiti, za sve je potrebna ta sportska sreća, da ti se neke stvari poklope pa da u tim idealno ocrtanim uvjetima izvučeš iz sebe maksimum. S druge strane, ne treba zaboraviti da i drugi razmišljaju isto tako, da su i drugi u nekoj poziciji sličnoj našoj, jer veliki je broj izjednačenih momčadi. Najteža stvar za vodstvo naše reprezentacije jest točna procjena naših snaga, da se ne podcjenjujemo niti precjenjujemo i da na osnovi toga zauzmemo stav i na terenu. To su zrele profesionalne postavke bez kojih se ne može ništa. Baš kao i u biznisu. Nogomet je postao uistinu jedan od najozbiljnijih poslova jer su veliki novci u điru i ne smiješ kiksati, ne smiješ se producirati, odoka zalijetati...

Upozorenje Skoblara ide u smjeru naše stare boljke: – Govorim o našem lošem običaju da se kreveljimo na sve strane kako ćemo stići do samog finala i postati prvaci Europe, što je nerealno govoriti sam o sebi, pa je onda normalno da kad tresnemo o pod, to bude nacionalna tragedija. Još nismo ni počeli, a mi već govorimo o uzimanju medalja. Ali tu baš i nema mnogo pomoći jer mi smo takvi na svim razinama.

Skoblar ne bi smio konkretno o pojedincima da ne ispadne da im radi iza leđa a u istom su timu, međutim, ipak kaže: – Imamo jako dobar kolektiv u kojemu ima nekih što strše, ali ne treba ih gurati visoko, ionako se odmah zna o kome govorim. Isto tako, nema se smisla vraćati na teme koje se više ne mogu popraviti, a to je na primjer slučaj Lovren. Svi znaju da valjda nitko nije spremniji od mene odrubit glavu onome tko po mome mišljenju to zaslužuje, pa bi bilo glupo da sad ja govorim kako se moralo Lovrena zadržati i ne odrubiti mu glavu, ali ipak moram reći da ni ja nisam uvijek bio u pravu i to su odluke koje su jako teške, a ipak ih moraš donijeti jer jednostavno si na takvoj funkciji na kojoj se od tebe očekuje da donosiš odluke. A svaka

VITEZ SA ZLATNOM KOPAČKOM Josip Skoblar cijelu je vječnost poseban građanin francuskog i svjetskog nogometa. Godine 1971. bio je najbolji klupski strijelac Europe sa 44 postignuta gola. Gerd Muller uzima te titule godinu prije i poslije njega. Skoblar je dakle vlasnik trofeja Zlatna kopačka Europe iz vremena prilično žestoke konkurencije.

Kao proslavljeni nogometaš Olympiquea iz Marseillea, Skoblar nastavlja karijeru i kao direktor tog slavnog kluba jer se dalje nogometom bavi kao stručnjak, trener i menadžer. Dvije godine je bio direktor Olympiquea, a desetak godina sportski menadžer i savjetnik u Marseilleu.

Danas je Skoblar ambasador ne samo kluba Olympique nego i grada Marseillea. U nizu priznanja posljednje se zove Vitez nacionalnog reda. To priznanje primio je od francuske vlade u Marseilleu. Bila je to velika svečanost s nizom uzvanika i predstavnika iz Hrvatske. Naravno da mu je čestitao i Davor Šuker koji je i sam, zanimljivo, vlasnik zlatne kopačke kao najbolji strijelac na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. kad su Vatreni sa Ćirom Miroslavom Blaževićem osvojili brončanu medalju kao treći na svijetu. Šuker je tada bio prvi strijelac SP-a sa šest postignutih golova. No Skoblar je za svoju titulu Zlatne kopačke i najboljeg strijelca Europe morao zabiti 44 gola. Bilo je to 1971. Kao trener, Skoblar je osvojio dva kupa s Hajdukom, vodio Dinamo, s Rijekom dobio Reala 3:1, bio trener Hamburga, u Portugalu, Bejrutu... A nikad izbornik Hrvatske, odbijen 2000. i 2006. Uživao je kandidirati se i za direktora reprezentacije, i za predsjednika HNS-a, ništa nije preskočio. Znam da je u sebi govorio: „Ma natjecat ću se i za kurira samo da vidim koliko im zbilja smetam, hahaha...“ Hrvatska reprezentacija ide na Euro 2016. prvi put i s Joškom Skoblarom. Napokon su ga zvali da bude u jednom „tijelu odgovornosti“, izvršnom odboru, užem tijelu za nastup u Francuskoj, a vjerojatno i zato što je ipak ugledni Francuz iz nogometnog svijeta.

U francuskom nogometu Skoblara se cijeni kao u njemačkom Beckenbauera. Pa tako i Skoblar dobiva nešto kao doživotne počasne funkcije. Najnovije je da je odlikovan ordenom viteza. Skoblar ide u red pet najvećih hrvatskih nogometaša, recimo redom: Bernard Vukas, Dražan Jerković, Josip Skoblar, Zvonimir Boban i Davor Šuker...

Ali nikada Skoblar nije dobio ponudu za mjesto izbornika. A kako ga nisu prepoznali ni u Splitu, ni u Zagrebu, Skoblar je s malim romantičarima OFK Beograda i s velikim Olympiqueom iz Marseillea „za dišpet“ doživio svjetsku slavu.

11

Joško Skoblar, Chevalier de l’Ordre National du Merite

F

or what seems like forever now, Josip Skoblar has had a special residency in the world of French national, as well as international football. In 1971, he was named Europe’s best club striker, with 44 goals in one season. The year before and the year after, that title went to Gerd Muller.

Not only did Skoblar win a Golden Shoe Award, but he was also the sports director and manager of the world famous football club Olympique of Marseille.

As a trainer, he has won two cups with Hajduk, he lead Dinamo, he got Rijeka a victory over Real with a 3 to 1 score, he coached Hamburg, Portugal, even in Beirut. But, he was never the selector for the Croatian National Team, and was rejected that position in 2000 and 2006.

He did enjoy running for the director of the national team, as well as for the position of President of the Croatian National Football Association – HNS, but he didn’t skip any steps along the way.

I know he used to say to himself: ‘I’ll run for the position of delivery boy, just to see how many people I can annoy, hahaha’.

Now, for the first time ever, the Croatian National Football Team is being lead by Joško Skoblar, and he’s leading them to the Europe 2016 Championship. Finally, he was called up to become a member of an executive committee, a board that’s in charge of sending the team to France, and this was probably because he is a respected citizen of France.

In France, Skoblar is to their football scene the same thing that Beckenbauer is in Germany. So, Skoblar did get certain life-long honorary positions.

One of his latest titles: he was knighted in France.

Davor Šuker is another owner of the Golden Shoe. But, he only scored six goals at the 1998 World Cup in Paris.

Skoblar is among the top six ranking Croatian football players of all time, a group that includes such greats as Bernard Vukas, Dražan Jerković, Zvonimir Boban and Davor Šuker.

Until now, Skoblar was never offered the position of selector. Nobody saw his potential in Split or Zagreb, but Skoblar took small-time dreamers OFK of Belgrade as well as the big league team of Olympique of Marseille and managed to reach international stardom.

12

odluka je ipak uvijek bolja nego kad odluke uopće nema, kad se sakriješ, pokunjiš i samo trpiš a odgovoran si.

Jer glavu obavezno valja odrubiti ako je to za spas kolektiva za koji si ti odgovoran. Međutim, kad ostaneš sam, onda se zapitaš, a je li to bilo bolje za spas kolektiva ili je možda ovaj put trebalo postupiti drukčije i zažmiriti. Na sva ta pitanja nikad nećemo dobiti univerzalni odgovor nego sve je to život. Poslije se na tim presudnim odlukama prepoznaje tko je bio veliki vođa a tko ne.

IMA NAS IZVANSERIJSKIH O balansiranosti momčadi Skoblar govori u superlativima: – Mi imamo jako puno dobrih rješenja, na nekim pozicijama smo stvarno respektabilni i izvanserijski.

Najjači smo u sredini terena. Tu imamo svakakvih igrača, sve vrsti i kvalitete, možda i ponajboljih, ali zaboravljamo da su danas mnogi jaki baš na tom dijelu terena, tu se pojavljuju izuzetni igrači jer je vezna linija zahvalna za demonstraciju sposobnosti dok u napadu nisi baš stalno u prilici nego valja iskoristiti rijetku prigodu.

Skoblar smatra da je Modrić naš glavni motor, ali: – Griješimo dižući ga u visine jer ga tako izlažemo najtežim opasnostima, svi ga prate i žele uništiti. Moramo se malo ugledati na druge i voditi računa o tome kako se oni pametno strateški postavljaju. Od naših konkurenata mogu reći da smo u grupi prilično pritisnuti kao nekim kompleksom Turske u oba smjera, jer znali smo ih sasvim nadigrati pa nesretno ispasti, a znali smo ih, kao na onoj utakmici Bilićevoj

za kvalifikacije, potpuno uništiti i to na njihovom terenu. Baš sam gledao tamo tu utakmicu. Bilić je odigrao savršeno.

Skoblar smatra da protiv Turske valja igrati na kombinaciju čuvanja od poraza što ne treba izvesti bijegom u obranu nego opet jednom pametnom agresijom: – Druga utakmica je izuzetno važna jer se Češku realno može pobijediti iako imaju neobično lucidnog trenera, a Španjolska? Španjolska može ugodno i neugodno iznenaditi i sebe i nas. Znači da ne treba igrati na tu kartu. I što reći, najlakše je reći da treba dobiti odmah prve dvije utakmice. Ponekad čak ni tada nisi siguran.

Ostali konkurenti Skoblaru su Nijemci, Englezi...

– Englezi su mi nekako strašno dragi ovaj put, svašta se tu kod njih zbiva, a Nijemci su poslovično uvijek tu. Španjolci su ipak u jednom opadanju, ali valja biti s njima uvijek na oprezu. Jer Del Bosque je čudo od čovjeka, daleko najbolji po meni. Talijane, kakvi jesu da jesu, nikad ne možeš otpisati, a nešto novo pokazuje recimo i Belgija. Ne smijemo se sramiti, mi zbilja jesmo tu, s njima, i sa svakim od njih možemo i ravnopravno odigrati.

Svjetski poznati karikaturist Davor Štambuk specijalno za Sport News

KARIKATURA OD BALUNA

S

vjetski poznati karikaturist Davor Štambuk rado se odazvao redakciji Lučkog vjesnika te doprinio sportskom prilogu o EURU 2016. jednom od svojih karikatura na temu sporta. Štambuk je poznat kao veliki lokalpatriot, zaljubljen u sve što je splitsko jer je u Splitu odrastao, a veći dio života ipak izbivao, živeći u Parizu gdje se uglavnom i odvijala njegova karijera, te poslije i u Zagrebu. Štambuk je i danas u Splitu na adresi u stanu na Matejuški, uređenom za česti privremeni boravak u svom najdražem gradu. Za Split ga vežu uspomene i na Hajduk, na mladost kad je počeo kao novinar Narodnog sporta i Sportskih novosti.

Kao profesionalni karikaturist počinje već 1968. u Parizu te dobiva nagradu tjednika France Dimanche, Grand Prix Bellus. Do 1999. radi za magazin Ici Paris i odlazi u mirovinu te se vraća Zagrebu i Splitu, objavljujući i u Nedjeljnoj Dalmaciji, a na hrvatskoj sceni stekao je popularnost objavljujući karikature u društvu najboljih svjetskih karikaturista u poznatom zagrebačkom magazinu Start osamdesetih, surađivao je i s Arenom te sa Slobodnom Dalmacijom u podlistku Pomet. Štambuk je nagrađivan u Francuskoj, Poljskoj, Nizozemskoj, Italiji, Sloveniji, Indoneziji, Izraelu, Belgiji te Srbiji i Crnoj Gori. Od Hrvatskog društva karikaturista dobiva 2000. godine Oskarik za najuspješnijeg člana na međunarodnim festivalima karikatura te godine.

Francusko Ministarstvo kulture odlikovalo je Štambuka redom Viteškog križa za umjetnost i literaturu godine 2003., a 2007. odlikovao ga je i predsjednik Republike Hrvatske ordenom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića. Štambuk objavljuje i nakon odlaska u mirovinu te priređuje izložbe pa je na redu i jedna izložba ovog ljeta u Pragu.

Vječni motiv su mu odnosi muškarca i žene, od seksualnog do prizora iz svakodnevnog života i pri tom se s ljubavlju ruga koristeći se komikom nesporazuma, pa se takvim predstavlja i na ovoj karikaturi sportske tematike. Njegovo životno opredjeljenje je smijeh! Štambuk je, dakle, već godinama jedan

od hrvatskih vitezova Francuske, kao i nedavno odlikovani Josip Skoblar, pa Hrvatskoj ne fali ambasadora u zemlji domaćinu EURA 2016.

Naravno da Štambuk prati nogomet i ima bezbroj velikih prijatelja među nogometašima a posebno se pamte njegova druženja u kultnom kafiću Charlie u Zagrebu s dinamovcem Čarli Braunom, te hajdukovcima Bernardom Vukasom, Bogdanom Kragićem i Davorom Grčićem Gagom, a vrlo često i s novinarom Perom Zlatarom, poznatom po menadžerskim izletima na direktorske funkcije i Dinama i košarkaša Lokomotive/Cibone.

Međutim, Štambuk se nije u stanju sasvim uozbiljiti kad je nogomet u pitanju pa će vam priznati da su mu ipak od svih preskupih nogu najdraže ženske

noge. Zadnjih godina živi u Zagrebu sa Splićankom Dinom što ovdje spominje zbog naslova: - To je jedna prava veza Dinosaurusa i Dine. Iako smo u balunu, naša veza nema puno veze s nogometom.

Navijam sigurno za naše ali mislim da se općenito danas igra nešto kao karikatura od nogometa u usporedbi sa zvijezdama moje mladosti.

RUTA PORT NEWSA

TROGIR

Č

Lučki vjesnik vas vodi morem Splitsko-dalmatinske županije i predlaže kuda navigat, kamo svratit, kušat i okupat se

10

M. I V. DRVENIK

2

ČUDA SREDNJE DALMACIJE

1.

Maslinica i otočići 2.

Krknjaši na Velom Drveniku 3.

Brusnik 4. Svetac 5.

Biševo i Modra špilja 6. Stiniva 7.

Zelena špilja i Budihovci 8. Stončica 9. Paklenjaci 4 10. Splitska vrata

L 14

ŠOLTA

8 VIS

3 5

učki vjesnik vas već petu godinu vodi kroz Srednju Dalmaciju, otkriva vam ili pomaže da sami otkrijete sve što vrijedi vidjeti, kušati, fotografirati, ponijeti sa sobom za „zimnicu“ i zbog toga se dogodine vratiti na „mjesto dobročina“. Za čitatelja Lučkog vjesnika/ Port Newsa znali smo navigat s nekom čarter-jedrilicom i čut što kaže posada, to jest ekipa gostiju, turista u Srednjoj Dalmaciji. A evo vam sad ekstrakt niza

1

dosadašnjih reportaža toga stila, pa možete i sami navigat Srednjom Dalmacijom. Predlažemo rutu: Iz Splita, glavnog grada Srednje Dalmacije, isplovite prema otocima. To su pred Splitom Brač i Šolta između kojih se protežu Splitska vrata duž zapadne obale otoka Brača i istočne obale Šolte.

I najsporijim brodićem kroz ta vrata stići ćete iza otoka Brača i Šolte za oko dva sata ugodne vožnje tako da se usput

6

7

možete i okupat, na primjer na otočiću Mrduja koji se vidi usred vrata otprilike tamo gdje bi skrenuli za Milnu na Braču.

Nakon tih prvih desetak milja od Splita izlazite na otvorenije more i pred vama su otok Hvar lijevo (jugoistočno možete skrenuti za Stari Grad na Hvaru) na novih desetak milja udaljenosti, a na južnoj strani Hvara ukazat će vam se Paklenjaci, mali arhipelag s uvalama za prenoćit, s marinom Palmižana, s jako

SPLIT

ČIOVO

OMIŠ

10 BRAČ MAKARSKA

9

HVAR

ŠĆEDRO

PELJEŠAC

KORČULA

puno konoba, plaža, kafića, raznih vrsta lude ljetne zabave, a sve na par minuta od Hvara kamo bi bilo dobro svratit navečer barem gumenjakom.

Ako ste Paklenjake samo „prelistali“, onda vam ostaje sitno milja do Visa, najudaljenijeg otoka Srednje Dalmacije, ukupno na 30 milja od Splita. Pred vama je otvoreno more i u daljini još jedino Palagruža, na 40 milja, koja je u biti bliža Italiji (28 milja).

Za kušat sve to ima više puteva, a ovdje vam nudimo da probate ispred Splita odmah na Čiovo, za par minuta ste tamo gliserom, na južnoj strani tog otoka je Gospa od Prizidnice, čarobna crkvica i čarobno more. Čiovo je otok mostom spojen sasvim na zapadu – u Trogiru.

A na jugoistočnoj strani od Gospe od Prizidnice idete ovom rutom: Čiovo – Šolta (Maslinica) s nizom otočića i Krknjašima na otoku Veli Drvenik preko puta, dalje je otvoreno

more prema Visu, otočić Brusnik, pa Sveti Andrija, Biševo s Modrom špiljom, južna obala otoka Visa i Zelena špilja prema Budihovcima na istočnoj obali otoka, vraćate se zatim prema Paklenjacima ispred Hvara, onda od Hvara prema Splitskim vratima između Brača i Šolte preko otočića Mrduja u vratima i eto vas u Split. Sve se to može kušat za tjedan dana, a gumenjacima-gliserima i za jedan dan, deset čuda Srednje Dalmacije.

15

THE ROUTE OF PORT NEWS Port News takes you across the sea of the County of Split and Dalmatia, and offers suggestions on where to stop by, what food to eat and where to go for a swim

10 WONDERS OF CENTRAL DALMATIA ROUTE: 1. Our Lady of Prizidnica 2. Maslinica and Krknjaši 3. Brusnik 4. Svetac 5. Biševo Island and its caves 6. Stiniva, Senko and Molo Trovno 7. Zelena - Green Caveand Budihovci 8. Stončica 9. Paklenjaci Islands 10. The Gates of Split and Mrduja

F

or the fifth year in a row, Port News is taking you on a tour of Central Dalmatia, discovering or suggesting where you should discover for yourselves everything that’s worth seeing, tasting, photographing, worth taking home as a memento, as a warm memory for the cold winter ahead, we show you things that will make you come back to this part of the world. Thus, we are giving you a short version of all of our reports from the past, our discoveries, so you can go across Central Dalmatia and find its wonders on your own. Our suggested route:

STAY ON THE ISLANDS! From Split, the capitol of Central Dalmatia, you can set sail for the islands.

In front of the city is where you’ll find Brač and Šolta, with The Gates of Split between them, on the west side of Brač and the east side of Šolta. Even the slowest ferry won’t need more than two hours to take you to either island, so you have the time to go for a swim. The tiny island of Mrduja is a nice place, located in the center of the Gates, near the spot where boats take a turn to go to the town of Milna on Brač.

16

Brač, Maslinova After the first ten or so nautical miles outside of Split, you will find yourself on the open sea, and in front of Hvar Island to your left side – if you head southeast, you’ll go to Stari Grad town on Hvar. After ten more miles, on the south side of Hvar, you’ll see Paklenjaci Islands, a small archipelago with friendly coves where you can spend the night, its Palmižana marina, and plenty of taverns, beaches, cafes, all sorts of summer activities, and everything is located just a couple of minutes away from Hvar, which is a great place to visit in the evenings. A simple vessel, such as a raft, is sufficient to take you there.

If you took just a short tour of Paklenjaci Islands, then you have a couple of miles to get to Vis, the furthest island of Central Dalmatia, thirty nautical miles outside of Split. The open sea is in front of you and only one tiny island, Palagruža, at forty miles away – it’s actually closer to Italy, at twenty eight miles, than it is to Croatia.

CAVES, COVES, CLIFFS To get a taste of what these places have to offer, there are many paths. We suggest

that from Split, you head straight to Čiovo Island. A speedboat will get you there in minutes. On the south side of the island, you’ll find Our Lady of Prizidnica, a magical church near the magical sea. Čiovo Island is connected to the land via bridge, to Trogir. On its southeast side, you can take this route, with Our Lady of Prizidnica as your starting point: Čiovo – Šolta (Maslinica) with numerous tiny islands and Krknjaši on Veli Drvenik Island, continue across the sea to Vis Island, the tiny island of Brusnik, followed by the distant and hard to reach Saint Andrew Island, then Biševo Island – a small island in front of Komiža, Blue Cave, Bear Cave, the south side of Vis and Green Cave towards Budihovci on the east side of Vis. Čiovo

On your way back from this route, after just seven or eight miles, you’ll end up on the open seas between Vis and Hvar. Take a turn before Vodka towards Paklenjaci Islands, and on your map, you’ll see the high point of Saint Clement Island, which is part of Paklenjaci. That point is called Bib Skewer – because it looks like that. If you can start a flame, maybe you can grill some nice fish.

Paklenjaci are a story for themselves.

You could spend a hundred days over there. In case of bad weather, you can find refuge at the Palmižana marina, a very safe place on the northern side of the island, overlooking the City of Hvar.

Going back from Hvar, you will set your course to The Gates of Split, between the islands of Brač and Šolta.

Just a reminder; you didn’t see not even half the things that are worth checking out in this neighborhood, and you couldn’t imagine what wonders are hidden away on these islands – there is a lot more to see than just the popular spots we have mentioned. We pretty much skipped everything about the islands of Vis, Hvar, Brač, Šolta, Veli and Mali Drvenik, Čiovo... All of them are located in Central Dalmatia.

Mrduja

Split, called The Mrduja Regatta, which has a tradition spanning over two centuries. Its starting point is Split, and each year, some three hundred boats compete.

There is lots of Mediterranean symbolism in Mrduja. The tiny island is a hot topic for disputes between residents of Brač and Šolta, and all of their neighbors.

Legends say that islanders of Brač and Šolta tied a rope around the island and went into a tug-of-war for that piece of land, trying to get it closer. Since 2008, residents of Šolta and Brač have been having a wonderful celebratory ‘competition’, in which they symbolically use their boats to pull a rope between them on the open sea, trying to determine who does Mrduja belong to.

Okay, you gotta get home at some point!

Once you’re in the Gates of Split, between Brač and Šolta, you’ll stumble upon the tiny island of Mrduja. It’s a small piece of land, covered by trees, with the remains of a former fortress. Totally uninhabited, its size being only 0,01 kilometers. Mrduja Island serves as a orientation point to those traveling through the Gates of Split, the narrow path which takes you through the final channel after Brač and Šolta, looking at Split.

This is where you will run into everything sailing across Central Dalmatia – ferries, catamarans, yachts, classic sailboats, modern rafts, fisherman’s boats, even navy vessels. The tiny island of Mrduja, at the center of the Gates, is also the turning point of the famous traditional regatta hosted by Club Labud (Swan) of

Lady of Prizidnica

THE PRICE OF WIND IS RISING The Gates of Split are the subject of many legends. The channel between Brač and Šolta has its charms even when we’re talking about winds. Only the finest sailing masters competing in the regatta will be able to tell when a gust of wind will blow into the stern. Perhaps the biggest secret of the Gates of Split is the calm sea, the so-called ‘bonaca’. In such cases, the price of wind goes up. Because there is none.

You can try out all these secrets of the Central Adriatic in a single week, but you won’t get enough, and most likely will end up visiting this place for the rest of your life. There are ten senses working in Central Dalmatia.

OUR LADY OF PRIZIDNICA BATTTLES FOR MRDUJA

was a priest by the name of Andrija Varvodić. He was the Bishop of Slatina; died in 1852. Since then, the priests of Slatina have been taking care of the church.

The tiny chapel is filled with people only four times a year, during the holidays, especially on the day of The Name of Mary, which is the first Sunday after The Ascension, and on December 8th, the day of Our Lady of Immaculate Conception.

On those days, the chapel becomes a center for the people of Slatina, as well as missionaries.

Our Lady of Prizidnica was established by priests from Poljica, carriers of the Glagolic script, in the 16th century. It is located on Čiovo Island, near Split. Wanting nothing more than total piece and dedication to prayer, they constructed their walled in stone buildings. That’s how Our Lady of Prizidnica got its name, and you can find it on the southern cliffs of Čiovo. This is a shrine to Mother Mary and the immaculate conception, a holiday which had been celebrated at this church 308 years before Lourdes. Our Lady of Prizidnica is a missionary center in its own right. It is a beautiful sight to see: red rooftops of the church and the houses around it, in combination with the deep blue sea. The church features a painting of The Mother of God with Child, a wonderful 14th century work of art brought here from Crete.

Our Lady of Prizidnica was a monastery up till the first half of the 19th century and its only full time inhabitant

MASLINICA AND KRKNJAŠI Maslinica is a beautiful little town on the west side of Šolta Island. It has an archipelago of six islands: Stipanska, Polebrnjak, Saskinja, Balkun, Radula and Grmej, as well as Kamičić, but that’s just a cliff in the middle of the sea. In the last couple of years, Šolta has become a Central Adriatic tourist hot spot, and has become equipped with its first modern marina, neat the Martinis-Marchi Manor, which was built in 1706.

Krknjaši is a wonderful anchorage spot, located between the tiny islands which together form a lagoon on the northeast side of Veli Drvenik Island, across from Maslinica. The sea is clear and shallow and the color of turquoise, which leaves visitors breathless. It is a wonderful swimming spot, good for all-day visits, while spending the night is also great because there are a lot of nice little taverns with domestic food.

Maslinica

BRUSNIK Brusnik stands at 23 meters, its 200 meters long and 150 meters wide, but when you’re sailing near it, you can forget about your compass, sailor! The island is filled with large quantities of magnetite, so magnetic needles go crazy near it and compasses can’t tell you where north is or where you are at all. The name Brusnik comes from ‘brus’, which means whetstone, which is what the island is mostly made of.

Brusnik and Jabuka are two Croatian islands in the Adriatic (Croatia has 1185 out of the total of 1185 Adriatic islands) that are made of lava rocks.

Every piece of rock there, every stone and every pebble have volcanic origin. Along with Palagruža, which is also in part volcanic, they belong to the archipelago of Vis Island, also known as the Adriatic Volcanic Triangle. The Gulf of Komiža on Vis was shaped by magma being pored into the sea some 200 million years ago – only a part of the gulf, though, not all of it.

Tiny Brusnik has a steep end which has a shallow cove with a beach, one that can be sailed into, it’s great for swimming, as well as road trips if you want to go search for the island’s endemic species, the black gecko.

SVETAC - SAINT Svetac, or Saint, is an island of legends. It is a deserted island. Only thirty kilometers outside of Komiža, with its 311 meters in height you can’t help but notice it, although it’s not big, only 3,5 kilometers in length, and only 1,5 kilometers wide. Even near its shore, the sea is very deep, about thirty to eighty meters, and the currents are strong.

It wasn’t always deserted. Up until a couple of years ago, you could spot a gaslight slightly burning even from very far away, coming from the only lit window on the island. For years, it was the gaslight of Jurka Zanki, who had left the St. Andrija

Blue Cave island in 2001, and moved into a retirement home in the civilized world. After her, Antonija Zanki sat by the window, alone. Once Antonija passed away, which was a decade after Zrinka had left, the island was finally completely alone. For a long time, they both lived on Svetac.

Legends say that even though they lived together they didn’t talk to each other!

Decades ago, the island was populated, and in 1953 had 64 inhabitants, mostly from the Zanki Family.

Svetac is an island of legends and women. Some time around 277 BC, Queen Teuta of Illiria lived there. She was queen for only three or four years, but she managed to stir a lot of trouble, as she took over Krf before being defeated by the Romans. That’s why she had to hide out at various forts, so Svetac was not her only refuge, she went to Tatinja Cove on Šolta Island, among other places. Legends say she used to throw ship captains from the cliffs of Svetac once she got fed up with them. Another story says she jumped off the cliff herself. Who knows what really went on back then, but legends don’t have to be true. The only thing left from here and her castle are the remains of it on Svetac.

Another important female figure from this island is Eleonora. Her hawk was legendary, and the breed of hawks which inhabit the island bare her name, even though we don’t know who she was.

Well, maybe it doesn’t matter.

Pines took over the island. There are no grapes any more, which used the be the pride of the islanders. Thirst and people got to it. Not enough water, but a surplus of manure – those who took care of the grapes wanted them to grow as fast as possible, and ended up creating a weird setting in the end.

One of the most interesting facts about Svetac is that although it’s small

and insignificant, it was bombed during World War II. By mistake, actually. The Germans were aiming for a rough Italian battleship. The Italians managed to run away, but a house on the island went down.

BIŠEVO AND ITS CAVES Biševo Island is close to the town of Komiža on Vis, you can see it from four or five miles away, and the Komiža-Biševo route, a small boat, is always active, even during the winter. Biševo is also known for its Plavac wine, which is a red wine made in the center of the island. The island’s olives are also famous. There are only about a dozen people living on the island. Among its many caves, Modra (Blue) and Medvidina (Bear’s) are the most famous, as well as the biggest.

You’ll find Modra Cave on the east side of the island, and it has been a sight since 1884, which is when Baron Eugene Von Ransonet originally visited it and took photos. Based on his idea, the entrance way into the cave was widened, thus opening it to the public. Since then, you can enter the cave with a small boat, using oars. On the other side of the cave, you’ll find an even bigger opening, but below sea level, and that’s where sunlight penetrates the cave, reflecting on its bottom and giving way to a spectacle of colors, an incredible experience for divers in particular. The cave goes from three to twenty meters in depth.

Medvidina Cave was named after a breed of seals, the Adriatic Seal. Its Latin name is Monachus monachus, which would translate to English as ‘monk’.

Within this cave, which is seventy meters long and forty meters wide, many of the island’s mammals were born and died, most of them were not a pretty sight.

They used to call them the Mermaids of

Biševo. It was believed that the seals went away, but over the last decade, there have been sightings, some were even caught on cameras that were set up in the island’s caves.

In its center, the Island of Vis is full of caves, both natural and man-made, channels, hallways, shelters built for military purposes during Tito’s Yugoslavia, while the island was an army base. It became common practice, but originated in 1944, during World War II, while Tito and his partisans were on the island. These days, the island has been developing military tourism, for all of those who want to check out secret military tunnels.

Tito’s Cave remains the most famous cave on the island. Two natural, but walled in caves in which Tito used to hide out during the war. In modern times, people visit the cave and then go for grilled lamb and goat at nearby taverns, such as Darko’s at the village of Žena Glava. The highest point of Vis, Hum, at 587 meters, is nearby, as well as the Chapel of The Holy Ghost, from where you can get a nice clear view of Komiža.

STINIVA, SENKO AND MOLO TROVNO On the south side of Vis Island, you can still find a couple of friendly coves between many cliff. Apart from Stiniva, there are two other coves, Mala and Vela Travna. Mala is the home Senko Karuza and his rural household, built on imagination and filled with domestic herbs he uses in his cooking. Senko is a poet, has contributed to many magazines, and he’s also a winemaker – you can taste his wines in his Komiža home.

Stiniva is still the biggest attraction on the south side of Vis. You can look at thousands of photos of Stiniva, but nothing is like being there live, sailing into the cove. Stiniva is, as photos will show you, a very narrow path through a wide keyhole, between two high rocks. Only small boats can sail into it.

Inside, you’ll find pebbles, a beach that looks like it’s inside a room, or a cave that seems to have lost its roof and has the sky instead of a ceiling.

Green Cave

green CAVE AND BUDIHOVCI The cave on the Island of Ravnik is known as Zelena (Green) Cave. It is an abrasion type cave with two entrance ways and an opening on top, which allows sunlight in. As the light reflects upon the bottom of the sea, the cave becomes green. Tiny islands known as Budihovci are nearby. The sea is quite shallow, so those who sail into the area need to be extra careful and calm. Once you drop your anchor, go check out the tavern owned by legendary Andro Slavić.

Stiniva

19

STONČICA Lighthouse Stončica was built in 1865, in the Austria-Hungarian period, much like most of the lighthouses on the Adriatic.

However, Stončica goes up high, like Veli Rat on Dugi otok Island near Zadar.

It is a octagonal stone tower, 28 meters in height, and its light can be seen from more than thirty miles away. This is quite a sight on the northeast side of Vis Island.

PAKLENJACI Paklenjaci would translate as Hell’s Islands, but they are far from that name, they are closer to Heavenly Islands more than anything else. Their name doesn’t come from hell, of course, but from a type of grass that grows there – ‘paklina’ (‘pakao’ is Croatian for Hell), but there are still theories floating around, claiming they have a hellish side to them, as their shallow waters and narrow passages through twenty islands were indeed hell for many vessels who didn’t make the trip.

The only people making trips these days are tourists, most of them traveling from Hvar Island. There is a total of 21 islands in Paklenjaci, almost serving as a long breakwater in front of the City of Hvar.

THE GATES OF SPLIT AND MRDUJA Mrduja is a tiny island between Brač and Šolta. Covering an area of 0,01 kilometers and having no inhabitants, only the remains of a small fort. The tiny island Paklenjaci

20

Stončica serves as an orientation point to sailors, who take a turn near the island and go toward the deep cove of Milna on Brač.

The Gates of Split are a small channel, not really an isthmus, between Brač and Šolta. The oldest sailing regatta takes place around it, hosted by the well known Club Labud (Swan) from Split, known as the Mrduja Regatta. Competitors from across the Adriatic take part,

people from Italy, Slovenia, Montenegro...

About 300 boats usually get together in the Port of Split. Legends say the people of Brač and Šolta had a rope tied around the island and would pull it, each to their own side. A symbolic tug-of-war competition has been taking place since 2008, with boats, thus keeping the legendary rivalry between Brač and Šolta alive.

SUPETAR NA BRAČU

VLAČICA SVLAČI I PRIVLAČI OTOČKO PREDGRAĐE SPLITA: svi putevi vode do 20-tak malih mista na Braču, zapravo splitskih kvartova

S

upetar je, kako je više puta već rečeno, pravo splitsko predgrađe. Stari Splićani su imali samo Kopilicu za takav primjer, mjesto na prilazu grada iz unutrašnjosti za lokalne vlakove. A danas je Supetar u biti jedan od splitskih kvartova do kojega vozi stalna autobusna linija – trajekt kojim se začas stigne na otok, koji otok (?) – otok Brač. A onda?

E tek onda počinje avantura jer je na otoku Braču mala prašuma gradića, sve sami identiteti, totalni kampanilizam, jer sve vrvi od smišnih zvonika među kojima je onaj čuveni Rendićev u Ložišću. Znači, Supetar, Splitska, Škrip, Postira, Dol, Pučišća, Povlja, Selca, Sumartin, Nova Sela, Humac Gornji, Humac Donji, Pražnice, Bol, Zlatni rat, Milna, Blaca, Vidova gora, Nerežišća, Drašnice, Ložišća, Bobovišća, Sutivan, Mirca...

KO MORE PROTIV BURE A kad se iskrcate u Supetru jedva čekate se negdje odmorit, sjest u kakvu konobu, marendat, doć’ sebi... Uz park prema moru put vas vodi do Vlačice, to je malo na zapad. Ona vas svlači i privlači, odma bi se čovik okupa, bacija u more. Ima jedan dugi betonski plato i riva, a onda je tu more srušilo mul. I sad se sve podiglo iznova, novo novcato, za parit oči. U suvremenom dizajnu šetate i eto vas u lipo ušuškani, malo skriveni prostor za vezat brodicu pa čak i jahticu od kojih osam metri najmanje a može i više.

Lipo je uređena ta lokacija koja nije marina nego putem se pružaju uvjeti za svakog nautičara, ali naravno, privezište je sezonsko jer kad odalame one zimske bure kojima je Supetar sudbinski izložen i nema mu pomoći – tada prestaje svaka aktivnost i za uteć od mora valjda je i

nastalo skrovište lipo gori u brda sve do Gornjega i Donjega Humca di ima rezona za zavrtit janca i eto to.

Za izgradnju rive i sigurnih pristaništa u Vlačici imala je smisla i rezona gradonačelnica Supetra Ivana Marković jer joj je bilo jasno da Supetar u sezoni bude i skoro jači od Splita kao luka koja prima ljude, putnike, pomorce, avanturiste, turiste, nautičare...

RIBA, RIBA, RIBA Vlačica sad ima i svoj restoran, pa WC za invalide, novi plažni objekt, riva je u kamenu, zanimljiv je dekor otisnutog jata riba u kamenu koji se uz pomoć prokroma svjetlucaju kao da zbilja riba ide u kraj, pogotovo za bonace u noć.

Vezat se može oko 40 brodi, jahti, sve govori da će postat omiljena šetnica sve do na vrh mula di vas čeka lanterna, malo lučko svjetlo.

21

Viška bitka

MARIBOR BRANI VIS

T

ko ne bi znao za povijesno najvažnijeg Višanina kontraadmirala Tegetthoffa iz Maribora?! Na prvi pogled povijesna zbunjoza. Međutim, da nije bilo te legendarne, povijesne i činjenične bitke koju se i danas štuje, kao nekidan krajem svibnja prigodom međunarodnog znanstvenog skupa „Viški boj”, možda bi sve bilo drukčije. Zato kapa dolje splitskome Društvu prijatelja kulturne baštine, organizatoru obilježavanja 150 godina toga boja.

Bitka 20. srpnja 1866. ispred Visa, najveći pomorski sukob odigran u Jadranskom moru – između talijanske, daleko nadmoćnije i austrougarske mor-

narice – zapravo je bitka koja je odlučila o sudbini Dalmacije za iduće povijesno razdoblje. Austrijanci su imali sposoban časnički kadar na čelu s kontraadmiralom Wilhelmom Tegetthoffom, Mariborčaninom, i što je najvažnije – debelu glavninu posade s naših, hrvatskih prostora! Tko će tome stati na kraj! Carlo di Persano sa svojim dobro opremljenim, ali nesnađenim Talijanima, nije bio tomu ravan.

I danas se prepričava odlučujući trenutak koji je donio pobjedu onda kad je po svakom zdravom razumu to izgledalo nemoguće. Oklopnjača Ferdinand Max pramcem je izvela manevar zabadanja kljunom u talijanski admiral-

TRAMONTANA V

is ulazi u ljeto kao nov. Sređena je riva usred mjesta od parka prema hotelu Tamaris, pa nakon rive i dio prema Kutu na istoku velike Jurjeve uvale. Na Kutu je potpuno obnovljena riva, obala duž niza vezova i konoba, od Vatrice preko Vala i Pojode, Težaka itd...

Najnovije iznenađenje je na samome mulu ispred niza vezova gdje je jedna stara vila iz doba kad su hvarski plemići na Kutu gradili ljetnikovce poput Hanibala Lucića. Riječ je o konobi koja će biti novost za ponudu 2016. Poznati dubrovački ugostitelj Slavko Bosnić koji je držao mnoge restorane na Lapadu, otvara na Kutu restoran Tramontanu. Na slici se vidi da bi to moglo bit nešto uzbudljivo...

22

ski parobrod Re d’Italia i potopila ga. I potopljeno ih je još. Samo s Re d’Italije u viškoj „plavoj grobnici“ zauvijek je ostalo na dnu 419 mornara, a s Palestra 217. Da i ne govorimo koliko je brodova ostalo u dubinama Visa iz prethodnih bitaka. Sve donedavno, počivali su mirno i neznano, tek posljednjih godina počinje se s potragom i spuštanjem. Svaki detalj povijesti izlazi polako na svjetlo dana.

Viška bitka, 150 godina poslije, pojam je u povijesti pomorske strategije te se pojavljuje kao definicija u svim udžbenicima i svjetskim vojnim akademijama.

ˇ KAMEN PO KAMEN PALACA Kako se kroz stoljeća gradila kuća Dalmacije i Hrvatske

KAŠTEL STORY

DALMACIJA i 7 patuljaka

Glenda o postanku ljetnikovaca, dvoraca i malih utvrda u Kaštelanskom zaljevu, u srcu Srednje Dalmacije

S

Tekst: Elizabeta Sonjara GARBER Fotografije: Segor GARBER

kaštela na kaštel, kao s kamena na kamen, uz more, od staroga Splita do drevnoga Trogira nižemo sedam Kaštela. Svaki ima svoju priču. A da nije bilo Vlaha i Turaka, ni straha od njih – ne bi ih ni bilo: svaki je Kaštel nastao od svog kaštela što ga je podigao neki trogirski ili splitski plemić za svoje težake koji su mu tu, u Kaštelanskom polju, obrađivali zemlju. Uokolo zaklona, dobro utvrđenog i opasanog, s vremenom su niknula mjesta, opet svako sa svojim zvonikom i svako sa svojom pričom.

DALMATIA and THE 7 DWARFS

Glenda talks about the construction of summer homes, castles and small fortresses in the Bay of Kaštela, in the heart of Central Dalmatia

F

rom one Kaštel to the next one – keep in mind that ‘kaštel’ means ‘castle’ – from stone to stone, down by the sea, all the way from the veteran City of Split to ancient Trogir, this is where we’ll find the Seven Castles. Each Kaštel has its own story. Without Vlahs and Turks, and without the fear that the locals had for them, there would be no Kaštel settlements. Every one of these Kaštel towns was constructed upon caste settlements that were established by local aristocrats, either from Trogir or Split, with the purpose of giving their peasants a place to live in the Kaštela Field, which is also where they worked the land. As time had passed, around these castles, which were strongly fortified, towns began to emerge, each one with its own church-tower and story.

– Kaštel Sućurac is the oldest settlement in the area, established in 1392.

This fortress was built by Archbishop Andrija Gualdo of Split, for the purpose of protecting the local peasants.

– Kaštel Gomilica was initially built as Kaštilac, a settlement constructed by Benedictine nuns in the second half of the 16th century and is located on a reef. This small town is connected to the mainland with a bridge, and has been seen all over the world, from Hollywood TV Shows to promotional posters that showcase Croatia as a destination.

– The construction of Kaštel Kambelovac was initiated by the aristocrat Cambi Family in 1478 and it’s known as a castle atop of a small island.

– Kaštel Lukšić features two 15th century castles, owned by the aristocrats for the Vitturi and Rosani families, and this is also where the local Romeo and Julia tale originated. Miljenko Rosani and Dobrila Vittura were two unfortunate lovers.

– Kaštel Stari was built on the foundation of a castle that was originally built by Koriolan Cipiko, an aristocrat from Trogir, in 1474. Cipiko was a proud humanitarian, and the commander of a galley that 24

took part in The Battle of Lepant. This is another castle on a small island that’s connected to the mainland by a bridge.

– Kaštel Novi was constructed by the younger Cipiko, Koriolan’s nephew Pavao. It was in 1512 that the Venetians had given him a permit to establish a castle-town.

– Kaštel Štafilić was constructed by an aristocrat from Crete. He fell in love with a woman from Trogir and decided to build a fortress in the area. The Stafielo and Rotondo castles were built by their respected families.

Not to far by is where you’ll find the 16th century Nehaj Castle. It was built by two brothers, Ludovik and Ivan Lodi, who were aristocrats, but also builders.

However, they didn’t live long enough to finish their work. Thus, that settlement was eventually named Nehaj. It is believed that the name Nehaj originates from bandits from Senj who were running away from the Turks. This has never been confirmed, so you can add that story to the collection of local Kaštel mysteries!

N

a kaštelanskoj je obali Kaštel Sućurac najstarije utvrđeno naselje. Utvrdu za zaštitu težaka od Vlaha, polunomadskih stanovnika zaleđa, podigao je još 1392. godine splitski nadbiskup Andrija Gualdo pa nije ni čudo da se Sućurac prije nazivao Nadbiskupskim kaštelom. Poslije je sveti Juraj pobijedio. Godine 1489., kada su Vlasi bili mačji kašalj u odnosu na zastrašujuće Turke, splitski je nadbiskup Bartolomej Averoldo „nadogradio“ prostor oko kule palačama i utvrdama, osiguravši zaklon i dom ondašnjim stanovnicima, a povijest današnjima.

KAŠTEL SUĆURAC Najstarije utvrdeno naselje podignuto 1392.

25

K

aštilac, koji su benediktinke izgradile na morskome grebenu Gomilici u prvoj polovici 16. stoljeća, jedinstveno je, nadahnjujuće i posebno utvrđeno cijelo malo naselje spojeno mostom na kopno. Sve riječi su suvišne – to valja vidjeti! I vidio ga je cijeli svijet, od holivuskih serija do plakata za prezentaciju Hrvatske. Pa pogledajte onda i vi!

Nekad se Kaštel Gomilica nazivao i Opatičin kaštel. Osnovala ga je opatica Jakobina Grisogono dozvolom splitskoga kneza Bernardina de Ripa iz 1513., no gradnja je počela tek 1529. i završila 1545. Gradili su ga meštri iz Trogira za 320 zlatnih dukata, kamenom koji se brodicama dovozio iz Slatina na Čiovu.

KAŠTEL GOMILICA Benediktinke gradile Kaštilac

27

S

plitski plemići Jerolim i Antun Cambi „krivi su“ za Kambelovac. Ne bi ga bilo da oni, uz dozvolu splitskoga kneza Andrije Grigorija, nisu 1478. godine počeli graditi kulu na ondašnjem otočiću ispred obale za zaštitu od opasnosti, a poslije uokolo nje i cijeli sklop kuća za ugodan život uz more. S vremenom su poslije dobili i puno susjeda.

KAŠTEL KAMBELOVAC ´ Cambi izgradili kulu Splitski plemici

29

O

dakle Lukšiću ime? Budući da se nekad zvao i Kaštel Vitturi, lako je povezati da je riječ o Lukši Vitturiju iz 14. stoljeća. No utvrđeni ljetnikovac te poznate obitelji trogirskih plemića počeo se graditi 1478. godine, kada su braća Nikola i Jerolim Vitturi zatražili dozvolu od trogirskog kneza Karla Pesara, a dovršen je tek 1564. zaslugom (opet) braće Jakova i Jerolima Vitturija.

To je zdanje najljepši primjer ladanjsko-fortifikacijske arhitekture.

30

Uz Vitturije, u Lukšiću ne spomenuti Rušinac, utvrdu obitelji Rosani, bila bi teška uvreda i nova bol za nesretne ljubavnike, opjevane i zapamćene kao što se pamti Romea i Juliju – Dobrilu Vitturi i Miljenka Rušinića (Rosanija). Rušinac je malo prije 1500. podignut na samoj morskoj hridini, s malim naseljem ograđenim zidom pokraj kojega se nalazi crkva sv.

Ivana u kojoj su, po predaji, pokopani nesretni ljubavnici.

MILJENKO I DOBRILA Zagledali se dvoje mladih iz dviju suprotstavljenih plemićkih obitelji! Očevi su se pobrinuli da ih razdvoje. Miljenka Rušinića poslalo u Veneciju, a Dobrilu Vitturi stavili pod strogu pasku. I ne samo to – otac je dogovorio njezino vjenčanje s nekim starijim trogirskim plemićem. Saznao za to Miljenko i dojurio iz Venecije, stigavši u zadnji tren, dok su mladenci izgovarali zavjete! Uspio je spriječiti vjenčanje. No Dobrilin otac pošalje Dobrilu u samostan, zbog sramote koju mu je nanijela, a za Miljenka naruči ubojstvo da bi izbjegao sve dalje probleme. Miljenko je uspio sačuvati živu glavu spretno se prerušivši u fratra i nastavio je i dalje tražiti Dobrilu, ne prezajući ni od toga da se sukobi sa zakonom, zbog čega je završio na neko vrijeme i u zatvor na Visovcu. Ondje je, preko bolničarke koja se sažalila nad nesretnim ljubavnicima, uspio ostvariti vezu s Dobrilom i ugovo-

riti bijeg. Nitko nije bio sretniji od njih!

Kao da su i roditelji popustili. Pozvali su ih da prestanu bježati i vrate se u Kaštel Lukšić i vjenčaju! I ti snovi su se ostvarili u kolovozu 1690.

No nisu dugo trajali. Dobrilin otac nikako nije mogao progutati što mu se kći udala za Rušinića i – na mostu ispred dvorca, ubio je Miljenka! S njime, dakako, i svoju kćer. Izgubila je razum i nedugo nakon toga i sama umrla. Po njezinoj posljednjoj želji, pokopani su, ona i Miljenko, zajedno u crkvi sv. Ivana pokraj njegova kaštila, a na grobu i danas piše: Pokoj ljubovnicima!

Po toj priči Marko Kažotić, plemenitaš, publicist i novinar, napisao je 1833. roman, ispjevane su brojne pjesme, po Miljenku i Dobrili nazivaju se ulice i dječji vrtići. Uglavnom, ljubav je ipak pobijedila mržnju.

KAŠTEL LUKŠIĆ Kaštelanski Romeo i Julija, ´ Vitturi i Rosani dvorci plemica

31

32

K

oriolan Cipiko, trogirski plemić, veliki humanist, zapovjednik galije u bitki na Lepantu, izgradio je 1474. godine kaštel (sredstvima što ih je stekao u ratu na Lepantu koji je opisao u svom djelu „De bello asiatico“). Kaštel je izgrađen na hridinama na samom moru i s kopnom ga je povezivao pokretni most.

Na južnom pročelju (danas je tu gradska kavana) nalaze se vrata koja su služila za brzi bijeg pred neprijateljem na otoke: u lipnju 1512. stanovnici su kroz ta vrata pobjegli na trinaest trogirskih brodova koji su doplovili na poziv u pomoć odaslan vatrom.

Vrijedi ispričati kako je utvrda stradala u požaru 1490. i tada je poginula i Koriolanova supruga zbog čega je Koriolan ostatak života proveo tu, napustivši sjajnu trogirsku palaču. Koriolan je već 1493. utvrdu obnovio i dodao mu elemente ljetnikovca s unutarnjim dvorištem.

KAŠTEL STARI Trogirski plemic´ Koriolan Cipiko, graditelj utvrde pa ljetnikovca

33

KAŠTEL NOVI Mladi Cipiko gradi još jedan kaštel

34

K

oriolanov je nećak Pavao 1512. godine dobio dozvolu iz Mletaka da podigne svoju kulu-grad. Kako je Koriolanova bila starija, nazvana je Kaštel Stari, a Pavlova novija – Kaštel Novi.

Kaštel Cipiko u Novome je samostalna kula, kvadratna, s puškarnicama i otvorima za topove. Na pročelju su i morska vrata, tipična za kaštelanske kaštele. Uz utvrdu je niknulo i selo, opasano bedemima i vezano pokretnim mostom.

Turci su 1517. opljačkali selo, ali u kulu se nisu uspjeli probiti. Požar nije zaobišao ni to naselje – godine 1524. teško je stradalo od vatre.

35

KAŠTEL ŠTAFILIĆ Plemic´ s Krete zaljubljen u Trogiranku gradi prvu utvrdu

36

P

lemićke obitelji Stafileo i Rotondo zaslužne su za postojanje Kaštel Štafilića. Godine 1500. je započela gradnja utvrde, a osam godina poslije i okolnog naselja. Graditelj Stefano Stafileo doselio se, piše u povijesnim knjigama, s grčkog otoka Krete jer se zaljubio u Trogiranku, oženio i – ostao. Što će drugo nego izgraditi kaštel i Kaštel? Zanimljivo je da mu je sin Ivan bio šibenski biskup, papinski službenik koji je zapamćen i po tome što je u Londonu vodio brakorazvodnu parnicu između ozloglašenoga Henrika VIII. i Katarine Aragonske.

Svakako valja spomenuti i obližnju kulu Nehaj zapadno od Štafilića. U prvoj polovici 16. stoljeća počeli su je graditi plemići braća Ludovik i Ivan Lodi. Oba su brata ubrzo umrla pa je gradnja prekinuta, a kako nisu imali sinova, a zetovi nisu bili zainteresirani za nastavak gradnje, tako je kula zauvijek ostala nedovršena. Je li zbog tog nehaja Nehaj dobio ime ili su mu ga nadjenuli senjski uskoci koji su se, bježeći od Turaka iz svog Nehaja, oko kule nastanili – nije utvrđeno. Neka i to bude dio primamljivog misterija kaštelanskih kaštela!

37

NOVI SERIJAL LUČKOG VJESNIKA: Arhitektura, literatura i splitski časopis Kulturna baština (1)

GOVOR KAMENA I RIJEČI Poznati dalmatinski arhitekt Edo Šegvić u potrazi za arhitekturom pisane riječi otkriva nam svijet braće Uvodić, kroničara Splita u Srednjoj Dalmaciji, literarnog Marka Uvodića i likovnog Angjela Uvodića

P

oznati splitski arhitekt Edo Šegvić – prepoznatljiv po Srednjoj Dalmaciji kao čuvar ovdašnje kulturne baštine u svakom pogledu, od kamena do riječi, jer se s jednakim žarom upušta u pisanje knjiga i projektiranje „novih-starih“ luka i lučica, mandroča i riva – jednostavno ne može odoljeti zovu Mediterana, Dalmacije i stare uzmorske Hrvatske, pa surađuje i piše za časopis splitske Kulturne baštine.

ŠEGVIĆ „KONTRA“ UVODIĆA Ovdje Lučki vjesnik objavljuje fragmente iz Šegvićeva ovećeg zapisa o braći Uvodić, o Marku i Angjeu, kako Šegvić navodi, gradeći priču otprilike kao i svaki svoj mandroč. Arhitekt Šegvić svojim ogledom ilitiga esejom prikazuje značaj braće Marka i Angjela Uvodića za splitsku kulturnu baštinu, kako to i sam ističe, pa piše: Braća Uvodić su svojim literarnim (Marko) i likovnim (Angjelo) djelom izuzetnu pažnju poklanjali splitskoj sirotinji, dokumentirajući riječju i crtežom njihov govor, način života i bijedne uvjete života u skromnim prostorima staroga dijela grada. Poseban naglasak daje se važnosti djela Marka Uvodića koji je svojim pisanjem u mnogome pridonio očuvanju splitskog govora do današnjih dana.

38

Nije čest slučaj da dva brata ostave tako duboki trag u svome gradu, kao što su to učinili Marko i Angjeo Uvodić, rođeni i pokopani u Splitu. Stariji, Marko, pisanjem, a tri godine mlađi, Angjeo, slikanjem, crtanjem karikatura i grafika, svojim su perom i kistom dokumentirali jedan dio Splita i njegovih građana, početkom XX. vijeka.

Marko Uvodić je svojim djelom, pisanjem kratkih priča iz života splitskoga puka (i to na lokalnom govoru), smještenih u prostore siromašnog dijela grada, dokumentirao život i ambijent jednog dijela Splita svog vremena, što su drugi autori tog doba zaobilazili. Njegova orijentiranost na „male“ splitske teme, socijalna osjetljivost, dokumentaristika i upotreba splitskog govora, čine ga jedinstvenim.

VILA RIDULIN Vrijeme Uvodićeva sazrijevanja bilo je neko „šaljivo“ doba Splita. Čak je i gradonačelnik Vicko Mihaljević (1861.

– 1911.), zvan Neurastenicus, pisao „čudne“ tekstove (Pregršt šušnja 1900.). To je i vrijeme kada Split zabavlja i kritizira takozvani Duje Balavac (u kojem Duje govori splitski).

Veliki splitski kompozitor Ivo Tijardović (1895. – 1976.), koji je inače i objavljivao svoje karikature u Duji Balavcu, u to je doba stvorio svoja dva najsplitskija i najizvođenija djela, dvije operete Mala Floramye (1926.) i Spli’ski akvarel (1928.). Poslušajmo samo kako njegov junak Toma Sale, lučki radnik, batelant, zaneseno i tipično splitski umišljeno, pjeva o svojoj Villi Sâle, koja je danas poznatija kao Vila Ridulin (?), te na pitanja: A vi, barba Toma, ća ćinite, ća ćinite? – odgovara:

Ol’ se ne vidi, Da piturajen Našu mižerju!

Ma j’isto lipa, Ma j’isto smišna!

Ko bi je prominu S najlipjin palcon, Ko našu mižerju S najvećin bogastvon!?

Jesil’ dikor vidi bogataša Ispin kuće s vrčon crnog vina, S briškulon di drugu izide aša, A da zunzi splis’ka pisma fina?!

Svi su nan dani sveci, Jerbo znamo živit lipo ovod, A s pineziman, reci, Ća može guštat oni onod!

TIJARDOVIĆ I UVODIĆ Prethodni stihovi ispisani su točno prema originalnom tekstu samog Tijardovića.

Stariji se Varošani sjećaju kako je u tu staru vilu Ridulin živila jedna smišna žena, Mare Ridulinka, koja je živila u tu kuću i jemala je jednu ćer, a ženo moja, ni bila ni odana...

Autor je ovu operetu u 3 čina (za koju je napisao i libreto), posvetio Splitskom „Malomen Puku“, pravom autoru ovog djela.

Uočljivo je kako je ovdje Tijardović na istoj valnoj dužini s pučkim duhom Splita, koji se provlači kroz sve Uvodićeve tekstove. Njegovi junaci su „lavandere, batelanti, bikari, postolari, bule, bolesnici, puk“, reklo bi se „običan svit“, oni žive u Velome varošu te nose narodna imena (Toma, Marica, Tonči, Perina, Lešandro, Mikula, uz pomodni dodatak Johnny-ija i Villy-ija). Na trenutak izgleda kao da je Tijardovićev libreto dio Uvodića opusa.

Međutim, djelo Marka Uvodića, splitskog kroničara bolnih ljudskih tema, pisano na splitskom dijalektu, na način lako čitljiv i pamtljiv, često s dozom odmaka i vica, sigurno je utjecalo na druge splitske pisce.

POŠTAR I NOVINAR Spomenimo samo dva najpopularnija splitska kroničara, poštara Ivana-Ivka Kovačića (1897. – 1981.) i novinara Miljenka Smoju (1923. – 1995.). A Kovačić i Smoje ujedno su i jedini splitski kroničari u dvadesetom stoljeću, koji su svoj cjelokupni opus ispisali na splitskom govoru.

Ivan Kovačić u svojim zapisima, u poglavlju Malo i o pisaniji Marka Uvodića, sam „priznaje“ – reka’ san da sam pri otakanju i pritakanju i pripisivanju moji pripovitki uči se pisanju i iz Uvodićevi libri. Ipak, kao pravi Splićanin, Kovačić ima i svoje primjedbe na neke riječi koje je Uvodić „krivo“ upotrijebio.

Zanimljivo je kako je Marko Uvodić 1930. objavio duži članak-reportažu pod nazivom Pet minuti u Don Frane Bulića (Novo doba, br. 92.), a da je Ivan-Ivko Kovačić 1933. napisao duži članak-reportažu Razgovor sa Don Franom Bulićem (rukopis mu je nestao 1943. nakon bombardiranja Splita od strane „saveznika“, pa ga je nakon rata ponovno po sjećanju napisao).

Ivan Kovačić piše svoj zapis Nima Splita do Splita o ratnom vremenu grada 1944., pod istim nazivom kao što je jedna od Uvodićevih priča iz Libra Marka Uvodića Splićanina (izdana 1940.)

Miljenko Smoje je kao novinar započeo karijeru u Slobodnoj Dalmaciji 1950. godine, pišući na hrvatskom književnom standardnom jeziku. Međutim, već je u prvom broju Pometa (Humo-

ristički list za Dalmaciju) godine 1952. (na 23. ožujka) koji se tiska kao prilog Slobodne Dalmacije, Smoje „propisao“ splitski. Slučajno ili ne (izgleda da ipak ništa nije slučajno), iste je godine Slobodna Dalmacija izdala Drugi libar Marka Uvodića Splićanina.

Njegov izbor čakavskog izričaja zacijelo je bio ohrabren primjerom Marka Uvodića, još jednog u nizu marginaliziranih splitskih pisaca, koji je djelovao između dva svjetska rata. Rasterećen ozbiljnijih književnih ambicija, dotični je u lokalnim listovima objavio na desetke kratkih priča, u isti mah duhovitih i sumornih zapisa iz splitske svakodnevice, fokusirajući svoju pozornost ponajprije na gradsku sirotinju, priproste težake i ribare zauzete borbom za golo preživljavanje. Situirajući svoju prozu među neuki svijet koji se hrvatskim književnim standardom služio jedva nešto bolje od prosječnoga Huna ili Avara latinskim, Uvodić je de facto izabrao i jezik svoje književnosti, te uspio dokazati kako se i na podcijenjenom govornom idiomu mogu stvarati vrijedna literarna djela...

Njegov veliki uzor Marko Uvodić uspio je ući u prestižnu matičinu biblioteku „Pet stoljeća hrvatske književnosti“.

sam se Uvodićevim novelama. To sam jasno i glasno kazao.

Naravno, veliki meštar makinjete, Smoje je išao svojim putem. Dok je Uvodić pričao priču kao neprimjetni pripovjedač (samo je u jednom tekstu – Za pošteno preživit – „ubacio“ i samog sebe u priču), dotle je Smoje u svojim novinarskim tekstovima uvijek nastupao kao reporter koji priča sa sugovornicima.

Uvodić se stalno bavio samo ljudskim sudbinama, nastojeći svojim tekstom dokumentirati jedan trenutak i stanje. Smoje je često bio žestoki kritičar, satiričar, želio je oštrim perom upozoriti, promijeniti stanje na bolje.

SAM U SVOJOJ PRIČI I sam Smoje, u jednom svom rukopisu (datiranom sa 26. I. 1972.) priznaje: Napisao sam TV seriju od 5 epizoda za TV Beograd. Za prve dvije epizode inspirirao

39

PROJEKTI LUČKE UPRAVE SPLITSKO-DALMATINSKE ŽUPANIJE Srednja Dalmacija novo ljeto 2016. dočekuje s novim kapacitetima i sadržajima za potpun užitak i sigurnost plovidbe pomoraca, nautičara i turista u pedesetak luka, zahvaljujući inicijativi i ulaganjima županijske Lučke uprave koja nastavlja golemi projekt izgradnje u svakom i najmanjem mjestu na obali od trogirskog do makarskog područja te na otocima (Veli i Mali Drvenik, Šolta, Brač, Hvar i Vis)

LUKE HRVATSKOG BRENDA Z imski turizam Srednje Dalmacije bez sumnje je zajamčena budućnost, međutim, zasad se zimskim turizmom najintenzivnije bave ipak dalmatinski pomorski graditelji jer se odmor između dvije sezone koristi za najveći mogući umor: gradi se gotovo posvuda, pa valjda i nema kutka gdje se nešto ne popravlja, ispituje i planira, projektira, iščekuje kao novu epohu za to mjesto i luku koja znači život, poznavajući i običaje u malim dalmatinskim mjestima – tamo gdje je najuzbudljiviji trenutak dana kad doplovi vapor.

40

Makarska Trogir Jelsa Stari Grad Supetar Rogač Vis

2400 godina zrelosti

POMLADIJA SE STARI GRAD S

tari Stari Grad, to bi mu moralo bit ime. Jer bidan, nije mu dosta šta se zove Stari Grad, nego je još i najstariji ajmo reć na svitu. A sve je kriv neki brod koji se zaputio iz dalekog Parosa u Grčkoj i nije znao gdje bi se skrio kad, evo ti sriće – Hektorovićeva duboka uvala isprid nosa i onda je za ne falit – osnovao grad. ŠEGVIĆ U STAROME VIDI MLADO Koga će to privuć nego Edu Šegvića, „najstarijega“ arhitekta na svitu. Začudno je da umjetnik, graditelj, kako hoćete, toliko voli staro a posal mu je – činit novo. E, ali Šegvić ne spada u one „Hune i Ajvare“ šta samo gledaju kako rušit. Njemu je na srcu to sačuvat i pokušat oplemenit tako da traje i dalje makoliko da je staro.

Bravo, šjor arhitekt!

I tako je Šegvić zapasa cilo misto.

Počeo je odmah od početka, di su danas pusti vezovi za jedrilice a prije nije bilo deboto ničega, da bi danas prešao na drugu stranu vale i čovik se pripadne oće li Šegvić nastavit dalje sve do Vrboske, lipo, okolo, uz more... Možemo se mi smijat koliko hoćemo, ali to je neizbježna budućnost. Čoviku je danas drago uć u more niza skale i da ima onoga prokroma tako da se ne šporkaje od ruzine.

Stari Grad je procvita, dobija je kanalizaciju, ima lipu trajektnu luku, i kad se iskrcaš iz broda samo produžiš Šegvićevom rivom sve do Eremitaža i crkvice svetog Jeronima, skoro do hotela, a mo’š se okupat na svaki kamen jer je lipo zamišljen i oblikovan Šegvićevom idejom iz ruke ka od šale. Toliko je to ležerno i bez stresa da se pitaš je li se itko tu umorio radit, a tako je sa svakim djelom umjetnika.

HEKTOROVIĆEVO GRINTANJE Priko se zove ta druga strana Starogradske vale di se mogu vezat mještani, gdje je oduvijek bio i domaći škver, a sad se može šetat bez straja da ćeš past u more oliti slomit nogu. Tu su i četiri velika mula. Pa da se ne govori još i o rasvjeti. Gradonačelnik Vinko Maroević se pobrinuo i za popločat lipi trg isprid Hektorovićeve palače, znači cili prostor Tvrdalja, tako da onako u šali rečeno 2400 godina nakon postanka Paiza ne bi se Hektorović više ni moga proslavit svojim djelima jer nema ni najmanje razloga ni za kakvo „ribarsko prigovaranje“, opet ponavljamo – onako za vic.

41

ROGAČ ZOVE I ZOVE

ŠOLTA NOVOG PORTA Tekst i fotografije Sani Šil

O

tok Šolta u ljeto 2016. ulazi s novom trajektnom lukom što je temeljni preduvjet za svakog pomorca. Možda će se zapitati ljudi od mora, oni što tamo bježe od civilizacije, čemu sve te luke, zar ne bi bilo bolje guštat u divljoj vali. Međutim, fenomen Robinzona i Kon Tikija primamljiv je sve dok nešto ne zapuše. A na moru nema sigurnog vjetra, čak ni povjetarca. Vještina i jest u tome da se prepozna more i da mu se ugodi. Ako pobjesni, slušaj ga i ne kontreštaji se!

ZATOČENICI LIPOTE Lipo je u divljoj vali. Ali kad zapuše, lipo je i na sigurnom u nekoj luci. Koju će vam izgradit županijska Lučka uprava Srednje Dalmacije. Ova priča je već prevladana na drugim otocima poput Brača, Hvara, pa čak i donedavno divljeg Visa.

Ali Šolta je najnoviji divlji Vis. Tek je lansirana u svijet turizma i nautike. Njena

42

privlačnost jest u, kako se to kaže, nedirnutoj prirodi. Ali budimo pošteni, što je to nedirnuta priroda? Tko koga tu dovodi u zabludu? Promislite, kako možete uživati u nedirnutoj prirodi? Kako ako uživate u njoj? Znači da je već dodirnuta a ne nedirnuta. Šolta je kao otok taj idealni spoj civilizacije i ajmo reć nedirnute priro-

de. Možete izgubit barem mjesec dana za upoznat sve nedirnute prirode Šolte, pogotovo po čarobnim i strmim uvalama na južnoj obali otoka ili na bezbrojnim otočićima na zapadnoj strani ispred Maslinice. A za upoznat tu prekrasnu Šoltu ipak valja imat nešto sigurno. Rogač je glavni porat na sjevernoj obali do kojega se i najsporijim brodom lako stigne iz

Splita, a inače tu redovno vozi trajekt.

Zato je ulaganje Lučke uprave u trajektnu luku Rogač i u ostale sadržaje gotovo presudno za budućnost tog otoka.

Kad ste stigli na Šoltu, i kad od ovog ljeta 2016. prvi put budete u prilici da ostanete zaljubljeni u otok čim vidite njegovu prvu obalu, prvu rivu, onako, odmah pogledom s trajekta, pa šetnicu i kafiće, preko puta u toj intimnoj vali još i prekrasnu plažu, žalo, oblutak, kamen, bor i čempres... Gotovo je, vi ste zatočenik Šoltine privlačnosti.

DVA NOVA MULA Na sjevernoj strani uvale u Rogaču popločana je kamenom, uz postojeću prometnicu, nova šetnica koja se širi prema dnu gdje se vežu stare brodice, a radovi se nastavljaju prema drugoj strani vale sve do plaže. Lijep ugođaj urednome smišnom i toplom mistu daje štandarac, to jest postolje s jarbolom za zastavu.

U blizini je crkvica sv. Terezije, pa je

ambijent uokviren u dnu uvale jednom neobično dugom kamenom klupom od kojih 25 metara s kamenom poklopnicom što će ukupno davat poseban ugođaj pod novom noćnom rasvjetom.

Rogač je dobio i dva nova mula, stari razrušeni mul je obnovljen pa sad pored trajektnog pristaništa u uvali se stanovnici mogu pohvaliti metrima rive duž dva nova mula. Naravno da arhitekt Šegvić nije zaboravio more detalja poput novih kolonica itd. Savjet posjetitelja novog Rogača je obavezno navratit i u jedno staro mjesto, a to je pizzerija na suprotnoj strani od trajektnog pristaništa. Tamo je specifični ambijent konobe Pasarela na stinama, sikama, pločama (kako vam drago), koje se spuštaju terasasto sve do u more tako da se i barkom može uplovit do stola. Čovik se zapita da i tu „nedirnutu prirodu“ nije projektira arhitekta Šegvić...

43

Luka je budućnost: Najava turističkog buma 2017.

TRAJEKT ZA DRVENIKE Izgradnjom trajektne luke na području Trogir – Soline rasteretit će se trogirska riva nesnosnih ljetnih zakrčenja, a otoci Veli i Mali Drvenik preporodit će se kao turističke destinacije

44

N

a fotografijama Lučkog vjesnika vidi se da radovi nisu stali premda uvijek ima poteškoća u realizaciji, a riječ je o nizu projekata županijske Lučke uprave među kojima je i izgradnja nove luke, trajektnog pristaništa na području Trogir – Soline čime bi morao biti riješen problem povezanosti otoka Mali i Veli Drvenik s kopnom. Županijska Lučka uprava sustavno ulaže i inicira izgradnju luka, dakle osnovnih uvjeta za pomorske puteve u Srednjoj Dalmaciji. Luka Trogir – Soline ide u red prioriteta kao što se mnogo očekuje i od drugih planova vezano za Bol i Supetar na Braču, za Vis, zatim na Hvaru vezano za Stari Grad i Jelsu, na Šolti – Rogač, te u nizu primjera od Makarske do Trogira preko Omiša na obali.

Stanovnici otoka Mali i Veli Drvenik, a kako su to najčešće i vikendaši, onda znači i stanovništva trogirskog područja – desetljećima se muče u prijevozu.

Izgradnjom posebne luke na području Trogir – Soline profitirat će svi, i grad Trogir jer se na prekrasnoj trogirskoj

rivi stvaraju velike gužve usred turističke sezone dokle god brod za Mali i Veli Drvenik tamo pristaje.

Izgradnjom trajektne luke Trogir – Solin napokon će i otoci Mali i Veli Drvenik dobiti normalnu vezu trajektne namjene. Inače, poznato je da je na tim otocima pravo čudo vidjeti automobile, ali zato su otoci bili poznati po specifičnim originalnim vozilima svake naravi.

Iz luke Trogir – Soline otočani i vikendaši konačno će isplovljavati kao i sav ostali svijet današnjice. Bit će to prekretnica za Mali i Veli Drvenik u svakome smislu jer sigurno bolja veza jamči i razvoj u gospodarskom, turističkom pa čak i poljoprivrednom smjeru. Možete i zamisliti kako će nove destinacije postati iznenada hit ljeta možda već dogodine.

Neotkriveni Drvenici! Tvrdi se da bi radovi mogli biti gotovi za ljeto 2017. pa valjda i prije.

No radi se o dvije faze. Iza svega stoje Ministarstvo pomorstva, Županija Splitsko-dalmatinska, županijska Lučka uprava te Grad Trogir tako da financira-

nje nije problem nego uvijek ima poteškoća u radovima i realizaciji. Prva faza projekta, prema riječima župana Zlatka Ževrnje, procjenjuje se na 24 milijuna kuna. Isplati se za napokon sigurnu uspostavu trajektne veze od Trogira do Splita, ali i Drvenika Malog te Drvenika Velikog.

Luka Trogir – Soline dobit će operativnu obalu s uvjetima za funkcioniranje luke na najvišoj razini. Gat, dužine 55 metara, bit će cestom povezan sa starom magistralom, a u drugoj fazi izgradit će se i 110 komunalnih vezova s odgovarajućim parkiralištima. Posebno je zadovoljan trogirski gradonačelnik Ante Stipčić jer Trogir na zapadu dobiva sasvim drugu, bogatiju vizuru. Izvođač radova je Pomgrad. Luka u Solinama s dubinom gaza od 5,5 m za brodove, moći će primiti trajekte većih kapaciteta od sadašnjih Šoltanke i Lošinjanke, što će odmah smanjiti ljetne gužve, a ukupno se otvara i budućnost za pristajanje kruzera.

45

GUARDIANS OF ANCIENT CRAFTS Tonći Bakica, one of the few remaining old-style shipbuilders, a poet of wood shipbuilding craft

HANDS WITH EYES AND A SOUL

ŠTO JE TO BROD UNESCO promotes various projects which protect ancient arts and crafts.

An example of this is falkuša, the oldest Croatian type of gajeta, a fishing boat.

Its replica would have been hard to make had it not been for the old shipbuilders, kalafati, who are the guardians of the original technique in which the first falkuša had been built. One of these “last Mohicans” is Tonći Bakica, a shipbuilder from Trogir, known all over the Adriatic coast as a poet who can see a boat in a piece of wood.

Written by Mario Garber

A

lthough many ancient crafts have been slowly disappearing, the craft of shipbuilding, the art of breathing soul into pieces of wood, will never perish thanks to the old shipbuilders like Tonći Bakica from Trogir. Just as he brings back to life old boats, he keeps wood shipbuilding craft alive. His two sons, Jadranko and Marinko, have grown among wooden boats and became shipbuilders like their dad, the three musketeers who keep the tradition alive.

FALKUŠA Through one of its five major programs, culture, UNESCO promotes various projects which serve to protect ancient arts and crafts. An example of this is falkuša, the oldest Croatian type of gajeta, a fishing boat. Its replica would have been hard to make had it not been for the old shipbuilders, kalafati, who are the guardians of the original technique in which the first falkuša had been built.

One of these “last Mohicans” is Tonći Bakica, a shipbuilder from Trogir, known all over the Adriatic coast as a poet who can envisage a boat in a piece of wood. With the professional guidance of Josip Božanić and Velimir Salamon, the authors of the old boat falkuša project, Bakica used his tools, knowledge, eyes and hands, and his feel for the shipbuilding art to convert wood into a vessel, an idea into reality. At the Lisbon Expo back in 1998 the world bowed to Croatia. Bakica’s calling is to breathe life into boats and not let them perish. And he himself is eighty already.

KORČULA He has made so many small boats and bigger ships that he is well known all over 46

Dalmatia, people recognize him just as he recognizes the curves and the soul of an old boat. The traditional ceremony in honour of St. Nicholas in some places in Dalmatia includes the act of setting to flames an old wooden boat which cannot be sailed anymore. Bakica would often save such worn-out boats. That’s how the boat owned by Branko Kirigin, a famous archaeologist from Split, was saved.

And there she is, his old gajeta “Lesna”, brought back to life by Bakica, sailing in third at the Murter regatta with a new mast and an old lateen (or latin-rig). Another gajeta from the old times has been restored to life, this one from Korčula and owned by Ante Jurjević Baja, a famous Split politician in the years of socialist Yugoslavia.

Growing up alongside that old gajeta, Baja’s grandson Duje grew fond of shipbuilding and became a shipbuilding engineer, spending some of his working years in Chinese shipyards. In search of a shipbuilding master who would rescue his grandad’s gajeta, who should he come across but Bakica! And when the

old shipbuilder saw the boat, he couldn’t believe his eyes – he had already worked on that boat for Duje’s grandad all those decades ago.

THE SHIPYARD The whole world acknowledges the importance of the guardians of traditional crafts like Bakica, but he has spent his whole working life in the hills above Trogir, at Krban, in his house where he had built a big workshop. Back in the socialist Yugoslavia so many people were given cafés for their merits, and Bakica can’t have a small shipyard somewhere nearer the sea.

– I honestly don’t know how I failed to convince the municipality officials in Split or Trogir. Cafés are obviously more important. And that’s a shame because the foreign visitors could use a small shipyard. And it would offer a few job positions as well.

Long time ago an Englishman sailed into Split harbour with a broken mast and he couldn’t believe his eyes when Zlatan Zoričić and Veljko Bakašun, two

legendary figures of the Split sailing yacht club Labud, sent him to the hills where Bakica lives and works. Once he was told to put his offer at a public competition.

– What else was there to do but to burst out laughing? I’d have been the only one competing... – retorts one of the last guardians of wood shipbuilding. At least that’s what he was back then, because things have changed, wood has come into vogue again, and it’s the people like Bakica we have to thank for that change, the people who stubbornly fought against plastics. Bakica’s workshop in the hills produced so many boats of blinding beauty.

OPERA In this workshop around half a century ago Bakica was making sailboats of “fin-jola” type one after the other, mostly thanks to the fact that the sailing champion Ninčević saw that Bakica had a lot to offer. With this type of sailboat Pivčević won numerous state championships, and when Bakica started making class L5, this was the winner in all races for the next ten years.

Apart from old boats, Bakica is head over heels in love with the good old opera singing and that’s how he “got stuck” with his wife Ivanka whom he met at the Split theatre.

– I’ve always enjoyed stopping by at the theatre to hear some Verdi or Puccini.

Ivanka used to work as a theatre hostess,

she looked so lovely standing there with flowers in her hands. Those were the good old days, and customs: the most beautiful girls, the soul of the theatre, holding flowers and welcoming you at the entrance.

AFRICA

and left just because one of his workers got fired: “To them he was just another blue-collar worker and they couldn’t realize that he was a poet of his craft...”.

Bakica got so angry with Baja then, but years and years later he would renovate his grandson’s gajeta.

Those girls were far more beautiful than the opera, we might add to those romantic memories. The call of adventure in Mr Tonći’s heart took him all the way to Africa, the Sudan military navy had expressed the need for his knowledge and expertise. Even there everyone was impressed by the subtlety with which he approached the secrets of shipbuilding.

However, the high humidity affected his heart so Dr Poljanić treated him...

– Yes, but I made a 7,5 metre long boat for him, a real beauty of a boat, today it would cost 100000 EUR the least, but back then saving my heart was a priority.

Another famous boat from Bakica’s workshop is “Marjan”, a magnificent 15 metre long cruiser, well known to world-famous shipowners like Livanos from Greece or Volton from America who sailed on it. They were all in the Onassis league and came here to do business with the Split shipyard.

– Volton even invited me to come to the States, but I was only 29...

There’s nothing Bakica wouldn’t give for wood and boats. Once he quit a job

Bakica had a longstanding row with Toma Bebić over Toma’s neglect for his leut (a small sailboat with one mast and a latin-rig), but back then Toma couldn’t afford the renovation. Senko Karuza bought it from Toma only to leave it lying as a sort of a monument in front of the poet’s house. However, today Toma’s son Goran Bebić Patak is working with Bakica on restoring that very boat to life. Bakica also built “The Saracen”, a 14 metre long cruiser used in the making of the movie “The Saracen” starring Orson Welles.

Back in 1985 Bakica had been invited to Lago di Garda, Italy, to work on a yacht called “Portofino”. After he had finished with it, covering it in his own special way in teak, everyone was left speechless, so they decided to hide his luggage in order to force him to stay at least a little longer. But Bakica wouldn’t hear of it: he got his money and went back home. Home, where up to this day he cannot have a small shipyard of his own. Home, in Split, the city with as much as 20000 officially registered boats.

TOMA’S LEUT

47

Bakica

1932. – 2016.

U

mjesto stereotipnih nekrologa tipa „Adio, Tonći!“ Lučki vjesnik/Port News ovdje objavljuje repliku jedne od priča o neponovljivom hrvatskom kalafatu Tonću Bakici kojega će se poklonici njegove opsesije u drvu i u brodu sjećati u valovima, onako kako morem oplakivana živi i tikovina, medij u kojem je tražio najbolji izraz i odraz samoga sebe.

I

nstead of a stereotypical eulogy in the lines of ‘Adio, Tonći!’, we at Port News have decided to re-publish one of our stories about the truly unique Croatian shipbuilder Tonći Bakica. Many will remember him for being completely immersed in the art of woodworking and his love for boats, they’ll remember him in waves, like so much team wood cries and lives in the sea, that same sea where Tonći sought out the best way to express himself, finding his own reflection in the process.