Portnews 18 by Netmedia Sistemi

br. 18 Rujan, 2015.

51 luka Splitsko-dalmatinske županije Brevijar za svakoga na moru

Skiper Lučkog vjesnika BRAČ, ŠĆEDRO, ŠOLTA ROGAČ, IZLOG OTOKA SVILAJA STASITA SPRIJEDA I STRAGA RAT GUSARA I TURISTA

Pogled na Komižu

PROJEKTI LUČKE UPRAVE

Arhitekt Edo Šegvić, autor idejnog projekta uređenja dijela Obale svete Terezije u Rogaču na Šolti

ROGAČ, IZLOG ŠOLTE Na bitnom dijelu u luci Rogač, gdje danas stalno prijeti prometno usko grlo, projektom se predviđa širenje obalne linije. Rogač tu dobiva i kolno-pješačku dvosmjernu prometnicu uz more za pristup do trajektnog pristaništa. Sa postojećih jedva četiri metra proširit će se na dva prometna kraka ukupne širine 5,5 metara s dodatnim pješačkim pločnikom uz more, širine dva metra. Pješaci će od kolne prometnice biti zaštićeni posebno oblikovanim niskim ogradnim elementima

olta je hit, već ljetima odzvanja, jer turisti su putnici, a svaki putnik bi nešto novo, da mu Ona vidi puta, i sad – di ćeš bolje nego otvarat nove destinacije. A najbolje je kad su nove destinacije poput Šolte same od sebe prava atrakcija. I još je najbitnije da nije potrošena. Hvar je na prvi pogled potrošen, a ipak nije i neće bit nikad. Pa onda mo’š mislit što putniku znači jedna Šolta koja i sama može postati neki novi Hvar.

Arhitekt Edo Šegvić, idejni meštar svakog projekta za zaštitu i obnovu starog, od Matejuške pa dalje

NOVO RUHO PORTA

Zato je uređenje mjesta Rogač od izuzetne važnosti. Županijska Lučka uprava se pozabavila Rogačem kao glavnim mjestom na otoku jer tu pristaje trajekt, redovna linija. Mjesto Rogač nije najvažnije na otoku, jače reference imaju Nečujam kao golemi zaljev i kao izletište s tradicijom, zatim Maslinica s novim vezovima i marinom njemačkog biznismena, te otvorenošću prema otočju na zapadu Šolte, onda čak i Stomorska šćućurena na istoku otoka i na ulazu u Splitska vrata. Pa ipak je Rogač taj u koji svakodnevno trajektom dolaze i stranci i domaći, u sezoni i kroz cijelu godinu. Pristanište, luka, riva maloga mjesta, ukupni izgled Rogača bitan je namjerniku koji tu osvane prvi put. Ima već i nekoliko sezona da se čeka uljepšavanje Rogača, a zna se da su uvijek naporne priče oko papira. Sad se može reći da bi već po izlasku ovog broja Lučkog vjesnika mogli početi s radovima.

Uređuje se dio Obale svete Terezije, obuhvat površine od oko 1000 metara četvornih. Na bitnom dijelu u luci Rogač, gdje danas stalno prijeti prometno usko grlo, projektom se predviđa širenje obalne linije. Rogač tu dobiva i kolno-pješačku dvosmjernu prometnicu uz more za pristup do trajektnog pristaništa. S postojećih jedva četiri metra proširit će se na dva prometna kraka ukupne širine 5,5 metara s dodatnim pješačkim pločnikom uz more, širine dva metra. Pješaci će od kolne prometnice biti zaštićeni posebno oblikovanim niskim ogradnim elementima. Na mjestu gdje se sastaju tako proširena obala i istočni mul, postavit će se štandarac, jarbol za zastavu na širokom kamenom postamentu i kružnom kamenom stupu. Uredit će se i prostor u dnu uvale gdje je također uska prometnica koja prolazi uz sam ogradni zid terena uz crkvu, a zbog pličine iz mora danas raste trava. Ovaj dio će se urediti proširenjem kolne prometnice te stvaranjem posebne šetnice za pješake. Dno uvale oplemenit će se lučnom žardinjerom s rogačima što će prema moru formirati ugodni plato s javnim klupama i pogledom na more. Poboljšat će se i postojeće istezalište brodova tako da bude olakšano izvlačenje brodova. Uredit će se i južna linija uvale Rogač s kamenim rubom rive. A riva će biti opremljena za privez brodica, uključujući i ormariće s priključkom jahti na vodu i struju.

Riva u tom dijelu bit će obložena kamenom odgovarajuće debljine i površinske obrade. Poseban ugođaj i cjelinu nove rive u Rogaču dat će oprema s novim modernim kandelabrima javne rasvjete. Autor idejnog projekta uređenja dijela Obale svete Terezije u Rogaču na Šolti jest arhitekt Edo Šegvić, što je sam po sebi atraktivan podatak i jamstvo da će Rogač šarmirati izgledom svakog posjetitelja.

ŠEGVIĆ ČUVA I STARO

Nije na odmet pripomenuti da je Edo Šegvić ukrasio i preuredio Matejušku u Splitu po čemu ga se svi odmah sjete, a za njim je niz djela i sličnih zahvata po kojima je postao poznat kao arhitekt koji vraća u modernoj interpretaciji čuvajući vrijednost starog – onaj duh Mediterana i njegovog arhitektonskog okvira kroz stoljeća. Jer Šegvić nije samo arhitekt. Radi se i o pjesniku, zaljubljeniku, čuvaru podneblja s njegovim kulturama i običajima, tako da bi čovjek Šegviću dao da mu uredi i onaj doma, svakodnevni tinel di živi.

ROGAČ, A VIEW INTO ŠOLTA Š

olta Island has been a summer hit for a long time now, as it resonates with people, its tourists are world travelers, each one of them seeking something new. Thus, improving the small town of Rogač, whose name translates to Carob, is of the highest importance. The County Port Authority is taking extra care of Rogač, as is it the island’s central town, the only one with a ferry port and a regular ferry line. Rogač isn’t the most important town on the island, as Nečujam has always had stronger references, and it also features a huge bay, traditionally used as a vacation spot. Then there’s Maslinica, a town that recently got a new docking bays and a marina, courtesy of a German businessman, and it’s

also a town that has an open path to all the small islands on the west side of Šolta. Stomorska is another small place, nestled on the east side of the island, looking onto the Gates of Split. Still, Rogač is that one island town that has foreign and domestic tourists coming through every day via ferry, and this isn’t just during the summer, it’s like that all year. A dock, a port, a small town promenade, and that’s all there is to Rogač. The town’s image is crucial to first time visitors. By the time this issue of Port News is out, construction work will most probably be in place. Part of Teresa’s Promenade is being reconstructed, and that part is close to the port, which could, unless construction

work takes care of it, become a traffic jam spot. The area at the bottom of the bay will also be reconstructed, as the roads there are also narrow and too close to the walls of the local chapel. The promenade will get docking bays for yachts, equipped with lockers and water and electricity sources. New street lamps, with a modern design, will give the town of Rogač and its promenade a special atmosphere and unique lighting. Architect Edo Šegvić is the key author of this project of reconstructing parts of Saint Teresa’s Promenade, and the end result will give Rogač a fresh look that will surely charm every visitor.

IMPRESSUM Publisher: Port Authority of Split-Dalmatia County For the publisher: Port Authority director, Editor in chief Domagoj MaroeviÄ&#x2021; Editor: Mario Garber Editorial concept and design: Garber media d.o.o. Segor Garber

Photos: Garber media d.o.o. Translation: Vuk Oreb Lector: Elizabeta Sonjara Garber Printed in: SUTON d.o.o. Online edition: www.lusdz.hr All Rights Reserved by Garber media Ltd. info@garber-media.hr ISSN 1848-4689

ŠTO JE TO BROD

Reporter Lučkog vjesnika na Plovputovom brodu Svilaja, veteranu u sustavu održavanja sigurne plovidbe na Jadranu

SVILAJA brdo od broda RUTA LANTERNI BEZ BROJA Svilaja jedne noći na Splitskoj rivi

lovputov brod Svilaja, opremljen poput ostalih u toj floti za – reklo bi se – sve šta ne spada u naviganje, radio je tih dana u moru oko otoka Paga, na istočnoj obali, te otoka Vira kod Zadra. Zauzeti uvijek svim i svačim, građevinskim i drugim radovima na održavanju objekata sigurnosti plovidbe o čemu brine Plovput, pomorci sa Svilaje teško mogu bilo što planirati, njihov radni dan i slobodno vrijeme, dakle život – ovise o tome što će se otkriti kad se iskrcaju na neko od svjetala, lanterni, na tisuće punktova koji su rasuti po moru u savršeno organiziranom sustavu signalizacije i sigurne plovidbe na Jadranu, proizlazi iz priče zapovjednika Svilaje Tonija Botterija i direktora Plovputa Darka Meštrovića s kojim je sve trebalo prije toga dogovoriti.

OD USKRSA DO BOŽIĆA

Prvi dogovor da se ukrcam bio je negdje oko Vira, zatim oko Paškog mosta, a prije toga su plovili i radili u moru oko Raba. Naravno da je dodatno komplicirajuća komponenta meteorološki izvještaj, kakvo će bit vrijeme, more, vjetar… u momentu za naš dogovor. Onome koji se ukrcava kao gost nije ni blizu jasno da je ta „zakomplikacija“ posadi Svilaje obična svakodnevica. Lako je kad rade tu blizu obale, ali njihova odredišta su i svjetionik Palagruža pa se sad ti dogovori kad su na 40 milja od najisturenijeg otoka Visa! – Kad nas pitaju koliko plovimo bez odmora, najjednostavnije je reći od Uskrsa do Božića, tu negdje, možda i više, a na kopnu smo nakon Nove godine kad je brod na popravku i odmoru u našoj bazi u Splitu. Znači da radimo ponekad i po osam mjeseci – kaže kapetan Botteri, ostavljajući tako dojam čovjeka u godinama, a tek se porinuo u četrdesete prema pedesetima. Mladac koji se izlane da naviga ipak već dobrih 20 godina i kao da jedva čeka kopno. Međutim, ne: – Prokleta je to priča kad se ti uhvatiš pod ruku s morem. I znaš da će tako ispast, a opet ne mo’š odolit, isploviš i nikako se vratit. Godinama tako pomorci govore sad ću, sad ću, dosta je, ali more te uzme. Kad sam doma, idem šetat s dicom, i di? Zateknem se kako im pokazujem rivu, luku, brode, trajekte… A onako trezveno ne bi volija da mi dica budu pomorci. Samo ko će ih spriječit? I sa didon su uvik na more, idu lovit ribu i slično.

Mijo Strižić u konopima na provi

Marasović ostavio na lanterni zidare Maleša i Jukića

Branko Marasović, timunjer i kapetan Toni Botteri

BARCELONA, SEVILLA I PIZZA

Kapetan Botteri je bio izuzetno ljubazan, za pomoć, ali posal na prvo misto: – A eto vidjeli ste, nismo vam mi od slikavanja, nismo pravili nikakve pompe, nego ste kušali našu svakodnevicu. Botteriju je taman bio rođendan, a navečer su igrali Barcelona i Sevilla. – Di ćeš lipšega rođendana, nagledali smo se golova! A kuhar je za nesvakidašnji dan rođendan spremio pizzu! Nasrid mora. Svilaja je prošla ispod Paškog mosta i pokupila me tamo gdje me Plovputovim autom dovezao Delavia iz Zadra, a onda se iduća dva dana obilazilo svjetla između istočnog Paga i kopna (Ravni kotari), u

Ljubačkom i Ninskom zaljevu. Na brodu, osim posade s matrikulom, budu i radnici, ovisno o poslu. Svilaja se usidri, spusti čamac i ode do kamenog bloka s lanternom. Zidarski radovi, na brodu je i miješalica za beton. A na lanterni jedva ima mjesta za dva zidara. Hladovine je za, ajmo reć, pola zidara, da se ne poludi na tom suncu najbolje se držat regule Hajdukovih asova koji su prije noćnih utakmica znali cijelo poluvrijeme odigrat po desnom, a drugo po lijevom krilu, tamo di je bilo hladovine.

Posada Svilaje nastupa za foto: kuhar Miroslav Cipirita, kapo od stroja Ivan Brkljača, timunjer Branko Marasović, motorista Jakov Reljić, zidar Nediljko Jukić, mornar Mijo Strižić, kapetan Toni Botteri, a odmara dolje Vicko Maleš

BONACE I NEVERE

– Lako se nama zafrkavat, ali zamislite kad škopja nevera pa se valja kupit i brzo njih kaićen vratit s lanterne… Bude tu i strojeva, materijala… A valja brzo dignit sidro i uteć. Zna naš posal bit opasan. Radio sam i na Sušcu, brodu koji se bavi opasnim poslom zbog plutača i lanaca koje isto triba održavat, a brod Svjetionik bavi se najrazličitijim operacijama. Znači, budimo sritni da je danas bonaca i da se može radit, a rashladit će se kad se vrate na brod i kad ih naš dobri kuhar Cipirita okripi. Botteri će mi poslije priznat kao bivšem svjetioničaru da se i on htio u mladosti zaposlit na lanterni, pa se morao odlučit za na brod jer još nije imao vjenčani list.

UNIVERZALCI Posada Svilaje sastavljena je od univerzalaca jer njih osam moraju znat dat ruku i zidarima ili bilo kojim drugim meštrima na brodu. Šest ih je s matrikulom: kapetan Toni Botteri, kapo makine, prvi od stroja Ivan Brkljača, kormilar dakle timunjer Branko Marasović, motorista Jakov Reljić, kuhar Miroslav Cipirita, te Mijo Strižić u zamjeni za bolesnog Jadranka Vlahovića, veterana na Svilaji. Uz njih su još dva zidara, Vicko Maleš i Nediljko Jukić. Kako se radi, najbolja je ilustracija pristajanje ispod Paškog mosta a učinilo malo tramuntane… Dok se po rivi letilo s kolone na kolonu za vezat konope, najedanput među njima mladi timunjer Branko Marasović… A čas prije je drža timun gore uz kapetana. Branko vozi i kaić, pa sam, kad smo zidare iskrcali kao u pustinji na jednoj lanterni, predložio iz očaja i za šalu: – Ja sam ih slika, ne moramo se ni vraćat po njih…

Kapetan Botteri s dijelom posade (Strižić, Jukić i Reljić) spušta čamac u more za radove na lanterni

TIMUNJER ZA SVE Timunjer Branko Marasović (33) je iz Krila Jesenice, između Splita i Omiša. Još nije oženjen: – A tko zna kad će se to uopće i dogodit? Završio sam za automehaničara i sad evo već deset godina tučen more. Od svoje 23. Navika san i ko će sad to prominit. Radio sam i na brodovima Sušac, Svjetionik… Na Plovputovim brodima moraš sve znat. Nema ovdje da ćeš samo kormilarit. A šta bi onda činija kad po cile dane radimo na tih tisuću svitala. Ali lipo je kad dođe doba godine od tri-četiri miseca slobodno.

M/B „SVILAJA“ M/B Svilaja je brod-radionica specijaliziran za izvođenje radova modernizacije i održavanja postojećih objekata pomorske signalizacije. Osim posade, na brodu su i drugi radnici Plovputova Sektora za održavanje (elektroničari, električari, zidari, keramičari, drvodjelci, plastičari, bravari, limari), ovisno o vrsti posla na objektima pomorske signalizacije.

POTOPLJEN I PONOVNO ROĐEN Brod je dug 31,12 m, širine 7,20, gaz mu je 2,60 m. Bruto-tonaža: 153,29, nosivost 40 t, motor Cummins KTA 373 kW, s brzinom od 9,5 čvorova. Materijal gradnje je drvo, izgrađen u trogirskom brodogradilištu „Jozo Lozovina Mosor“ 1953. godine, kako se službeno smatra, ali gradnja je počela prije Drugog svjetskog rata, potopljen je i obnovljen za plovidbu 1950.

PLOVPUT SPLIT HAS BEEN LAUNCHED T

his summer, the fleet of Plovput became richer for a new ship, called ‘Plovput Split’. Some are calling it a super vessel, a working ship, and this is due to its versatility. While still in construction, the ship was also called a cement vessel, as it’s a ship specialized in large construction projects and has a ramp for bringing in large construction machinery on board. The ship was constructed in Split, and is the work of Brodograđevna industrija. At the launch site, Plovput CEO Darko Meštrović emphasized the importance of this new ship and its constribution to safe sailing on the open sea, the role it will play in Croatian maritime business as well as shipbuilding, because it is indeed a complexly designed multipurpose vessel. This super shop is primarily designed to work on new constructions of maritime

signalization, as well as maintenance of existing objects. Its technical specifications show that the vessel is capable of working on the construction of the most complex hydro nautical objects. The ship is 48,20 meters long, 11,30 meters wide, has a side length of four meters and can carry 305 tons of cargo. Its equipped with cement manifacturing facilities, which means it can take part in construction work as well as carry a truck, dredge or a crane. It also features water tanks, a concrete pump for transporting concrete, a water pump that can go up to 130 meters in height, a shipping crane, a compressor battery for divers and much more. This investment is worth 54,3 million Kunas. It was financed by Plovput, accoriding to the project and technical documentation of the Shipping Institute. 7

SVILAJA, GENERACIJO! Svilaja bješe bijela boka, Svilaja bješe čvrsta široka, Svilaja bješe naša dika, Svilaja, Svilaja, lijepa ko slika, kad si je vidio, gospe draga, kako je:

STASITA SPRIJEDA I STRAGA

To je lađa što rijetko se rađa, to je prova staroga kova, to je krma što sitno se drma, kad vješto promiče između molova, ko mlada krčmarica između stolova. Je l’ danas u brodova takav stas, ima l’ još ljudi poput nas, ima l’ još mora, ima l’ zemalja, ima l’ još vina koje valja? FOTOREPORT: Mario Garber

vilaja bješe bijela boka, Svilaja bješe čvrsta široka, Svilaja bješe naša dika, Svilaja, Svilaja, lijepa ko slika, kad si je vidio, gospe draga, kako je stasita sprijeda i straga… Eto tako je veliki Slamnig opjevao svoju Barbaru, tepajući dobrome starom brodu i njegovome dobu „je l’ danas u brodova takav stas, ima l’ još ljudi poput nas?“. Slamnigova Barbara i Plovputova Svilaja brode davno preplovljenim morima i vremenima, mijene su neminovne, a rute nepovratno skončaju u rezalištima, ali brod je priča koja se u 8

tom istom krugu i obnavlja, pa vam se sve to mora uzburkat u glavi kad na vezu u Splitskoj luci jedne večeri za šetnje u mraku osvane Svilaja, brod koji nikad ne planduje, a evo ga među turistički prilagođenim jedrenjacima i trabakulima za dokoni svijet. Kako je Plovput tvrtka koja desetljećima brine o sigurnosti plovidbe na Jadranu i marljivo obnavlja za to neophodnu flotu brodovima poput najnovije porinutog modernog “Plovput Split”… tako sam se te večeri uplašio da je Svilaja otplovila svoje. I brzo sam se vratio fotografirati je iste večeri, pa i sutra u zoru, da mi ne isplovi.

Međutim, nema straha, Svilaja će još koristiti Plovputu, nije mu tehnološki višak i neće je potjerati uz otpremninu. Ali, za svaki slučaj, brzo sam ugovorio dan i pol reporterskog boravka na Svilaji u njenom obilasku lanterni. Sad sam miran jer Svilaja i ja smo vezani svakojako, na razne načine, kao Barbara i Slamnig. Dosta se sjetit da sam u ekipi od deset svjetioničara proveo na tome brodu dva mjeseca jeseni 1987. (kad se već spominju mijene, te godine, za svjetioničarenja, umro mi otac, rodio se sin) Svilaja je bila vezana na lukobranu Splitske luke gdje se danas, tri

desetljeća poslije, grade nove rive i pristaništa za kruzere, a pamtit će se taj lukobran kao legendarna splitska Điga koja je završavala s lanternom (zeleno svjetlo na desnoj strani ulaza u luku). Ribari su ostali bez te punte (ne od takuina) di su se i s kraja i s broda lipo vatali lubini, zubaci, gofi, cipli, palamide… Điga je stare Splićane asocirala na zloguke proroke (eno se išla itnit sa Đige), a generaciju novopečenih svjetioničara iz 1987. taj vez za Svilaju je nezaboravan zbog avanture u najboljim godinama. Na Svilaji smo polagali kurs za svjetioničara. Plovput je to morao organizirati jer se najednom tih osamdesetih skupilo puno otkačenih kojima se nije bacalo sa Đige, ali su se sa svim svojim osobitostima – bacili na lanterne. I kurs je bio neizbježan. Učilo nas ozračit brodski motor i sve ostalo, gradit dimnjake, održavat uređaje svjetala od kristala u kuli lanterne, imali smo sve predmete pa čak i kako vezat pupak ako se gospođa svjetioničarka porodi. Jer su na natječaju za svjetioničara postojala samo dva uvjeta: završena osnovna škola i vjenčani list! Očito je na specijalnom kursu valjalo ponovit gradivo.

Svilaja je u ta dva mjeseca svjetioničarskog doktorata postala naš dom, s raznih strana Jadrana pridošli brucoši-lanternisti učili su, spavali, jeli i zabavljali se na Svilaji. Zadnjeg dana nakon diplome i veselice Svilaja je umalo isplovila duboko u noć. Kao u filmu Let iznad kukavičjeg gnijezda. Srećom je svake noći s nama u gvardiji bio netko iz Plovputa pa ga je probudilo paljenje motora i barba nas je brzo prestrojio kao da smo upravo stigli pa valja pogasit motore i ponovno vezat brod. Bila su to takva vremena, 1987. Nismo dobili otkaz, nitko ništa nije saznao, bila je to ipak samo vesela vježba manovre… u doba kad su zapravo – nismo ni znali – počeli manevri planetarnih i epohalnih razmjera.

ŠKOLA NA SVILAJI

Kurs svjetioničara 1987. u listopadu i studenom na Svilaji, vezanoj za đigu u Splitu: Babac: Vinko Dragičević (Dorian Grey), Blitvenica: Slobodan Draškić (Tesla), Glavat: Boro Bošnjak (Manson), Lovište: Dušan Božajić (Tarzan), Murvica: Vinko Medarević (Medo), Sušac: Slavko Božić (Gregory Peck, Perl Back), Pločica: Teo Luketin (Brale), Porer: Ivo Lamešić (Poštar), Sv. Andrija: Mario Garber, Sv. Ivan: Milan Mikulandra. Neki su na kursu stekli nadimak (u zagradama), Božić i Medarević su nas ubrzo zauvijek ostavili, a neki se možda neočekivano za 30. godišnjicu i jave. Ali jedino Lamešić je još uvijek svjetioničar, na Poreru ispred Istre.

Ivan Slamnig:

Barbara

Barbara bješe bijela boka Barbara bješe čvrsta, široka Barbara bješe naša dika Barbara, Barbara, lijepa ko slika. Kad si je vidio, gospe draga, kako je stasita sprijeda i straga, srce se strese ko val na žalu ko štandarac lagan na maestralu. To je lađa što rijetko se rađa to je prova staroga kova, to je krma što sitno se drma kad vješto promiče između molova ko mlada krčmarica između stolova (Ah, barba, barba, gdje nam je Barbara Modro, i bijelo i crno farbana!) Je l’ danas u brodova takav stas, ima l’ još ljudi poput nas, ima l’ još mora, ima l’ zemalja, ima l’ još vina, koje valja? U kakvim olujama imadoh sreću! Na kakvim sam munjama palio svijeću! Koliko puta rekoh na siki: „Kupit ću sviću svetom Niki ako se spasimo Barbara i ja, e tutti quanti in compagnia.“ Kakvo sve more vidjeh daleko! Bilo je jedno bijelo ko mlijeko, morske smo krave muzli jutrom, uvečer – bijeli kruh sa putrom. A žuto more žuto ko limun! Odonda sam za skorbut imun. Bijela jedra i bijela bedra, svojeglava Barbara, Barbara dobra, spora ko kornjača, brza ko kobra, nijedan brod nije joj rod! More je tamnocrvene boje, stari mornari na palubi stoje. „Parone, dobar odabraste pravac, more je gusti stari plavac.“ „Još jedan kablić nek prođe kroz stroj provjere radi“ – nalog je moj. „Barbaro brodi, more nam godi, nijedna stvar nije ti par.“ I tako Barbara sve dalja i dalja, crvenim morem se pospano valja e il naufragar m’è dolce in questo mar.

ŠTO JE TO BROD

Tonći Bakica, jedan od posljednjih starih kalafata, pjesnika brodogradnje u drvu

UNUCI BAKICE PLOVE NA SVE STRANE I UNESCO forsira programe zaštite drevnih umijeća, a dovoljan je bio primjer falkuše, najstarije hrvatske gajete. Tko će, međutim, zaštititi kalafata Bakicu koji je davno zaslužio izlaz na more, a još uvijek, u 83. godini, proizvodi u brdima iznad Trogira, na Krbanu, u vlastitoj kući. Kalafat bez škvera, kao mornar bez mora. A i sam je neka vrst kulturnog spomenika koji mirita poput svake baštine posebnu zaštitu

Uplovio je u lučicu Labuda stranac s jedrilicom slomljenog jarbola. Davno, davno, recimo tamo šezdesetih u doba kad je stvar prestiža bila imati „ford taunus“ u doba socijalističkog fiće i poslije stojadina. Stranac pita gdje bi mogao popraviti jarbol, a svi sliježu ramenima. Bakašun i Zoričić uputiše ga da potraži kalafata Bakicu tamo u brdima iznad Trogira. U brdima?! Rekli su strancu da to može popraviti samo kalafat Bakica. Vremena su se promijenila i danas su druge tehnike, materijali, ali Bakica još uvijek radi na Krbanu iznad Trogira, trebalo bi godinama probijati kanal da se stigne do njega. Nebrojene flote svih vrsta brodova, jedrilica, kaića, leuta, gajeta... Sve je izrađeno u brdima, daleko od mora. U hangaru uz njegovu kuću u kojoj i danas radi na tri broda, obnavljanju leuta glasovitog kantautora Tome Bebića, te na još dvi gajete, a najvjerojatnije će s Omišanima Juricom Sabljićem i Perom Juričevićem raditi na projektu replike drevnog omiškog gusarskog broda sagite ili strijele.

Piše Mario Garber Svijet priznaje čuvare tradicija kakav je Tonći Bakica (83), legendarni kalafat, stari brodograditelj priznat između ostaloga po svome radu na proslavljenoj komiškoj falkuši, na replici toga drevnog hrvatskog broda koji je na EXPO 98. U Lisabonu svijet ostavio zatečenim. Ipak je činjenica da Bakica nije dobio priznanja kakva je zaslužio s obzirom na svoj opus i s obzirom na uvjete u kojima je sva ta svoja djela izveo.

Foto Zoran Krpetić

NASUKANI KALAFAT

Koliki li su kao zaslužni građani dobili kafiće i slično još u socijalističkoj Jugoslaviji, a Bakica ni do danas nije dobio – izlaz na more. Nego sam prvu priču pisao o njemu zahvaljujući jednoj dosjetki Zlatana Zoričića, legendarnog jedriličara i Veljka Bakašuna, vaterpolskog olimpijca splitskog kluba Jadrana koji je evo proslavio 95-godišnjicu. Stara Bajina gajeta: Bakica i Bajin unuk Duje

Leut Tome Bebića kad-tad će oživjeti

REPLIKA OMIŠKE SAGITE

Na znanstvenom istraživanju omiške sagite naravno je već radio prof. dr. Velimir Salamon koji je s još jednim zanesenjakom Josipom Božanićem iz Komiže udario temelje projektu replike falkuše. Bakica će kao kalafat, izvođač zlatnih kalafatskih ruku koje imaju i oči i dušu, ponovno uz stručnu potporu prof. dr. Salamona u drvu oživiti stari gusarski brod s početka prošlog tisućljeća. Mnogi su stari zanati izumrli, ali ima takvih kao što je brodograditeljstvo s dušom u drvu, a taj zanat nikad neće izumrijeti zahvaljujući starim dalmatinskim kalafatima poput Trogiranina Tonća Bakice. Kao što ne da umrit brodima, tako Bakica ne da odumrit ni brodograditeljstvu u drvu. Naveo je i sinove, Jadrana i Marinka, da odrastu uz brod i drvo, uz oca, pa su danas kalafati, čuvari te tradicije vraćanja u život drevnih brodova i uopće brodogradnje u drvu. I UNESCO forsira programe zaštite drevnih umijeća, a dovoljan je bio primjer falkuše, najstarije hrvatske gajete. Ali naravno da Bakica od svoga zanata živi svih tih osamdesetak godina, i njegova obitelj, pa ipak to nije sve, nego ono što je njegova vodilja to je – brod, pjesnički odnos stvaralaštva u drvu, u procesu dok brod ne oživi i osvane u svom prirodnom ambijentu kad ga se porine kao dijete u svijet.

Plovputovog broda Svilaja koji je rađen u trogirskom škveru 1950. godine pa sam mu se pohvalio kako je brod lijep, starinski i jedinstven, a Bakica odmah uskoči: Ej, pa to je među prvim brodima di sam radio, bio sam još dite kad su mi dali u trogirskom škveru da radim na parapetu, jednoj lipoj teraci na provi isprid komandnog mosta Svilaje... Stvorio je toliko malih kaića, brodića, ali i brodusina, da i njega po Dalmaciji posvuda znaju i prepoznaju onako kako on prepoznaje liniju i dušu starome

brodu. Bakica je znao stare gajete skinut s ognja pripremljenog za Svetoga Nikolu kad se prinese žrtva i spali brod koji je svoje odslužio. Spasio je i brod poznatog splitskog arheologa Branka Kirigina. Njegovu staru gajetu „Lesnu“ vratio je u život i eno je osvojila treću nagradu na Murterskoj regati s novim jarbolom, lantinom i starim latinskim jedrom. A služila je nekad i kao svićarica. Oživljena je tako i jedna korčulanska gajeta stare gradnje, vlasništvo poznatog splitskog političara Ante Jurjevića Baje iz doba Jugoslavije.

ŠTANDARAC SPLITSKE PJACE

Na tom Krbanu iznad Trogira Bakica je proizvodio svašta u drvu i svaki put se, ajmo reć, spotakneš o Bakicu ako pišeš bilo što o drvu i brodu. Pa radio je čak i stepenice ljudima u golemim kućama s interijerom na katove bez pregrada, a ne valja zaboravit da je njegovo djelo i štandarac usred grada Splita nasred Pjace. Jednostavno je gotovo kontraproduktivno nabrajati sve što je Bakica radio jer pomisliš da to nije istina, da je to nemoguće, da se pretjeruje hvaleći Bakicu. Nekidan sam pisao reportažu s Gajeta s Matejuške

Štandarac na splitskoj Pjaci

Bajin unuk Duje od djetinjstva je uz tu gajetu gradio ljubav prema brodogradnji te i sam postao inženjer brodogradnje, radeći neko vrijeme i u kineskim brodogradilištima. U potrazi za meštrom koji će spasiti gajetu njegova dide, naravno da je naišao na Bakicu. A kad je stari kalafat ugledao gajetu, nije mogao vjerovati – pa već je i djedu, desetljećima prije, radio na njoj.

OPERA I FIN-JOLE

Bakica je tamo prije pola stoljeća serijski proizvodio jedrilice tipa „fin-jola“ jer je njegovu kalafatsku ruku prepoznao jedriličarski prvak Ninčević. S tim jedrilicama je glasoviti Pivčević tih godina osvajao nebrojene titule na državnim prvenstvima. Nakon toga Bakici su naručili i klasu L5 te je i ta jedrilica idućih deset godina osvojila sve živo. Osim starih brodova, Bakica je do ušiju zaljubljen i u staru dobru operu pa je tako „zaglavio“ i kod Ivanke, svoje supruge koju je kao mladić upoznao baš u splitskom kazalištu. – Uvik san gušta svratit na Verdija ili Puccinija za čut koju lipu operu. A ni Ivanka nije bila za bacit, onako lipa i dražesna sa cvijećem u ruci. Bili su to lipi običaji, najlipše cure s poslom domaćice kazališta dočekivale su vas sa cvijećem. Bile su duša teatra. Lipše i od opere – valjalo bi dodat starome romantiku šjor Tonću. S avanturom u srcu svršit će tako i u Afriku, šarmiran izazovom da je potreban i sudanskoj ratnoj mornarici. I tamo je impresionirao svojim profinjenim osjećajem za tajne brodogradnje.

BOBARA I ORSON WELLES

Poznat je i Bakičin brod „Marjan“, dug 15 metara, prekrasan krstaš, kojim su se vozili svjetski poznati brodovlasnici poput Grka Livanosa ili Amerikanca Voltona, sve ljudi Onassisova ranga, a dolazili su u nas sklopit posao sa splitskim brodogradilištem. Volton me, kaže, zvao da dođem u Ameriku, ali ko bi iša, ima san tek 29 godina... Bakica je autor i popularne „Bobare“, jedrilice za dubrovački klub Orsan, koja je s glasovitim Androm Kneževićem haračila na Jadranu. Sve bi Bakica da za drvo. Gradio je i brod „Saracen“, krstaš dug 14 metara, brod koji je korišten za snimanje filma „Saracen“ u kojemu je glavnu ulogu igrao Orson Welles. Bakicu su još tamo 1985. zvali na Lago di Garda u Italiju da radi na nekoj jahti „Portofino“. Kad ju je na svoj osobit način obukao u tikovinu, ostali su bez riječi pa su mu sakrili prtljagu ne bi li ga prisilili da ostane. Ali se Bakica nakon isplate četiri milijuna lira ipak vratio doma. Doma, gdje ni danas još nema jednog lipog malog škvera, kao na primjer usred porta San Rema. A Split ima barem 20.000 registriranih plovila.

BAKICA’S GRANDKIDS SAIL ACROSS THE GLOBE

Tonći Bakica is one of the last old school shipwrights, a poet of wood shipbuilding

NESCO is implementing various programs of protecting wood crafts, with The Falkuša boat, the oldest Croatian galley, being the best example. We wonder, however, who will protect Bakica (English name meaning: Granny), a shipwright who has earned his way into the nautical hall of fame a long time ago, but even to this day, at age eighty-three, he is still working from his own house at Krban, on the hills above Trogir. He is a shipwright without his own shipyard, almost like a sailor without sea. He is somewhat of a living monument, a cultural national treasure and as such deserve respect and special protection. Tonći Bakica, eighty-tree, is the type of person who upholds traditional skills, and the world cherishes people like him. Bakica is a legendary shipwright, a master of the shipbuilding trade who has gained respect for his work, among which you will find the popular Falkuša, built in Komiža. He worked on a replica of that Croatian vessel for the 1998 EXPO in Lisbon. The world was amazed back then. However, Bakica didn’t win any awards, no commendations, which he greatly deserved, based on his entire work and based on the conditions in which he worked. Back in the days of socialist Yugoslavia, many respected citizens were given bars

Falkuša

which they could manage. Bakica didn’t get his dues, he didn’t get his passage to the sea. Here’s a story. A stranger had sailed into the Labud Marina with a broken mast. He asked where could he have his mast fixed, and nobody gave him an answer. Two men with maritime experience, Bakašun an Zoričić, told him to go uphill, above Trogir. Uphill? The stranger was told that he needs to see Bakica, the only man that can fix his mast. Times may have changed, techniques as well, but Bakica is still up there, at Krban, on the hills above Trogir, and the path to his home feels like it lasts for ages. Up in the hills, Bakica constructed literally fleets of various boars, sailboats, ships, yachts and galleys. All up in the hills, far away from the sea. These days, he is still working in his hangar next to his house, and currently has three boats as open projects. He is working on a leut boat that used to belong to the late great singer-songwriter Toma Bebić,

along with two galleys. Also, he is getting ready to work with Jurica Sabljić and Pero Juričević, both from Omiš, on a replica of a classic boat from Omiš, The Sagita, a.k.a. The Arrow. Professor Doctor Velimir Salamon has been conducting scientific research about The Sagita. Along with boat enthusiast Josip Božanić from Komiža, the two set the basis for creating a replica of The Falkuša. Bakica will work on the project as a shipwright, a craftsman with golden hands, the kind that have a pair of eyes and a soul, again with the expert assistance of Professor Doctor Salamon, and give life to this early 11th century pirate ship. Many crafts are dead and gone, but the kind of craftsmanship, based in wood, that is still present in our shipbuilding, that is a craft that will never die out, thanks to Dalmatian shipwrights such as Tonći Bakica of Trogir. Bakica refuses to let boats die, and he refuses to give up on carving ships out of wood. He has inspired his two sons, Jadran and Marinko, to continue this tradition, as they grew up with wood and boats, and grew up to become shipwrights, just like their father. Together, they are the guardians of tradition, craftsmen who are breathing new life into the fine art of shipbuilding in wood.

Kaić za Pisak

Strah i trepet Jadrana Spektakl u Omišu: povratak u 13. stoljeće, usred bitke u kojoj su pobijedili omiški gusari

RAT GUSARA I TURISTA Već devetu godinu Omiš privlači na tisuće turista znatiželjnih da vide uživo živopisnu bitku tradicionalnih omiških gusara koji su prije tisuću godina bili prijetnja i moćnim Mlećanima, Veneciji, te su vođeni zbog njih i križarski ratovi Elizabeta GARBER

ijeli jedan mali gradić od desetak tisuća znatiželjnih turista zna zapljusnut Omiš svakog ljeta da bi vidjeli uživo kako se biju omiški gusari s početka prošlog tisućljeća. Da je Omiš povijesno grad gusara, ne treba dvojiti – povijesne činjenice to dokazuju. A da je već devetu godinu za redom i turistički grad gusara, jasno je po odazivu turista sa svih strana svijeta, općem veselju i šarenilu u gradu koji je i ovoga kolovoza plijenio pozornost starih i mladih. Ponovno je, u pravoj veličini i u pravom ambijentu, rekonstruirana bitka iz 13. stoljeća u kojoj su, dakako, pobijedili Omišani. (Po nekim zlim jezicima, stvar je išla i obrnuto, ali lako im je govorit 800 godina poslije, pa ti dokaži!)

U floti koja „glumi“ stare brode omiških gusara bio je i leut Slobodne Dalmacije, a Joško Stella, direktor Turističke zajednice Splitsko-dalmatinske županije, inače idejni začetnik manifestacije, pohvalio se kao Omišanin da su sve to vrhunski pomorci od koljena makar su barke sitne i nisu to one prave povijesne gusarske sagite. Uglavnom, Mlečani, na čelu s papinim izaslanikom Akoncijem, kojima je bilo dosta omiškoga gusarenja, krenuli su na Omiš. Ma da, dočekala ih je gusarska flota kneza Malduka Kačića, razvila se teška bitka koja je trajala, žarila i palila, da bi na kraju Malduk proslavio pobjedu, a Mlečani bili prisiljeni prihvatiti poraz i obvezu plaćanja danka u zlatnicima za prolaz Bračkim kanalom jer je to područje Mare nostrum – Hrvatsko more.

ZLATNO DOBA GUSARENJA

Više od sedam tisuća gledatelja pratilo je pozorno bitku stotinjak gusara naoružanih sabljama, kuburama, noževima... Zdušno su se borili glumci-amateri, predvođeni članovima Udruge „Omiški gusari“, a kneza Kačića igrao je predsjednik te udruge Boris Mimica. Gradonačelnik Omiša Ivan Kovačić, komodor HRM-a Predrag Stipanović, svi su sudjelovali u gromkom aplauzu, a onda su se publici predstavili i Kliški uskoci, te Kumpanija iz Blata na Korčuli koja je na pozornici izvela „ples od boja”, kao i Dubrovački trombunjeri. Omiški gusari, strah i trepet papinskih galija i trgovačkih brodova Venecije, Dubrovnika, Kotora i Splita, vladali su dobrim dijelom Jadrana tijekom 12. i 13.

stoljeća. Ne samo da su znali ubirati zlatnike kao danak za mirnu plovidbu, nego su i sami bili vrsni pomorci. Što je njima bilo skoknuti do Kotora i Dubrovnika i malo priprijetiti njihovim brodovima!? Zlatno doba gusara trajalo je pod vladavinom knezova Kačića i nije trajalo kratko. Zato su se protiv njih povela i dva križarska rata. U prvome, koji je poveo papa Honorije III. 1221. godine, zbog napada na križare koji su plovili prema Palestini, pobijedili su gusari. Drugi križarski rat, što su ga poveli Mlečani kojima je dozlogrdilo 1286. godine, gusari su izgubili. Time je zapravo označen kraj velike moći omiških vladara Kačića i kraj uspješnoga sjajnoga doba gusarenja.

STRIJELAMA KROZ MOSTINE TVRĐAVE NAD CETINOM

Omiške strijele, sagite, bili su mali, lako pokretni gusarski brodovi na vesla. Najvažnija njihova značajka bio je plitki gaz: Omišani bi sagitama umakli progoniteljima na ušću Cetine, na dijelu nazvanom Mostine jer je ispod površine vode bio izgrađen izvana nevidljivi zid kroz koji bi se, u uskom prolazu, gusari provukli, razapevši iza sebe lanac. Lako je zamisliti protivničke brodove koji nagrću za malim sagitama i onda – gle, iznenađenja! – ostaju bespomoćno nasukani. Nisu se valjda neki tamo venecijanski gospodičići mislili mjeriti s omiškim pomorcima što su (gotovo da možemo nanjušiti) mirisali na znoj, krv i smrt!

Prelijepa omiška Mirabella (Peovica) iznad Cetine pružala je gusarima dobar pregled nad cijelim gradom. Tvrđava Starigrad, popularna Fortica, predstavljala je vidikovac za ništa manje nego područje cijelog Bračkog kanala, otoka Brača, Hvara i Šolte, Srednjih Poljica i ušća rijeke Cetine. Nisu omiški gusari uzalud tako dugo drmali Jadranom: sve su u tančine provjeravali, spremni za obranu i za napad. I valja priznati, super im je išlo.

PEČAT NIKOLE KAČIĆA

Znanstveni rad povjesničara Maria Reljanovića Iz znanstvenog rada povjesničara Maria Reljanovića objavljujemo odlomke o dosad u literaturi nepoznatog pečata Nikole Hodimirova Kačića, sačuvanog na ispravi iz godine 1245. To je doba Omiške kneževine za vladavine Kačića. Skupini najstarijih poznatih pečata na tlu Hrvatske pripada i pečat omiškog kneza Nikole Kačića koji visi o pergameni isprave u Državnom arhivu u Dubrovniku. Isprava kojom gradovi Dubrovnik i Omiš uređuju međusobne odnose sastavljena je 5. ožujka 1245. u nazočnosti dubrovačkih poslanika i omiškog kneza Nikole Kačića. Knez Kačić je vladao Omišem i područjem između Splita i Neretve, a povremeno i otocima Bračem, Hvarom i Korčulom. Kačići vladaju prilično samostalno, u mirovnim ugovorima ne spominju se uopće drugi vladari, Bizant i slično. A radi se o ugovorima na temelju kojih se odvija nesmetana plovidba. Tako Kačići u mirovnim ugovorima s Dubrovčanima nastupaju kao samostalni vladari, koji mir uvode, održavaju i prekidaju. Bez obzira na vrhovnu vlast, za Kačiće je svaki brod koji plovi „njihovim vodama”, a ne plaća

pravdu (koja se ugovorima podrazumijevala) – objava rata, pa se u ta doba tijekom 12. i 13. stoljeća Kačići, Omišani i gusari smatraju istoznačnicama, na moru i na kopnu. Brane svoje posjede takvom silinom da se ne ustručavaju kazniti smrću otimače svojih posjeda. Moć Kačića počinje smetati pa, uz Veneciju, Kačićima prijeti i ugarski vladar. Papa je začetnik akcije protiv omiških gusara koji napadaju križarske lađe. Na kraju će Kačići ipak ostati bez svoje moći, bit će prisiljeni i moliti za mir, te se zakleti da više neće napadati.

Kačići idu u red dvanaest hrvatskih najstarijih plemena, poznati su kao potpisnici Ugovora o nenapadanju (Pacta conventa) s Mađarima. Raspadom Kačića, pleme se dijeli na dvije grane: prva prema Pučišćima na Braču, a druga prema Makarskoj (Andrija Kačić Miošić) i Dubrovniku. Kačići su vezani i za priču o rekonstrukciji starog omiškog gusarskog broda sagita što je projekt replike koji vode Jurica Sabljić i Pero Juričević. Grb i zastavu Nikole Kačića planira se uklopiti u projekt i staviti na repliku sagite.

Spectacle in Omiš: Return to the 13th century, in the midst of a battle in which the Pirates of Omiš came out victorious

istorically, without a doubt, Omiš is a town of pirates. Facts say so. For the sixth year in a row now, Omiš has also been a tourist pirate town, which is evident by the number of tourists who flock to the town from all corners of the globe, enjoying the colorful festivities that have captured the hearts and the imaginations of both young and old during this August. Once again, the town held a reconstruction of a 13th century battle in its original ambient, on a grand scale, and it was a battle in which – naturally – Omiš Pirates came out victorious. (Some sources claim differently, but you can’t prove that some eight hundred years later!) As history tells us, the Venetians, lead by the Pope’s Akoncije, were fed up of Omiš Pirates and their activities, and set off to Omiš. They were met by the pirate fleet of Duke Malduk and engaged in a battle of epic proportions. In the end, Malduk had won. The Venetians had to accept defeat and flee back home, but they also had to accept paying a toll in ducats for crossing through the Channel of Brač, as that area was ‘Mare nostrum’, our sea, the Croatian Sea.

A WAR OF PIRATES AND TOURISTS THE GOLDEN AGE OF PIRATES ARROWS THROUGH MOSTINA

The Pirates of Omiš were feared by many, by the Pope’s galleys and Venetian merchant ships, as well as those from Dubrovnik, Kotor and Split. They ruled a good portion of the Adriatic from the 12th into the 13th century. They knew how to collect tolls for safe sailing, but they were also expert sailors themselves. They had no trouble sailing down to Kotor and Dubrovnik and issue a threat or two. The Golden Age of Pirates was under the rule of The Dukes of Kačić, and went on for a long time. Two crusades went against the pirates. The first one was lead by Pope Honorius III in 1221, because the pirates had attacked the crusaders who were on their way to Palestine – the pirates won. The Second Crusade was led by the Venetians in 1286, who had enough of the pirates, and the pirates lost that battle. That also marked the end of Omiš Pirates domination and The Dukes of Kačić, which was a golden age of pirates.

Omiš vessels, sagitas or ‘fast arrows’, were small and agile oar-powered pirate ships. Their biggest asset was that they were shallow, and thus, the could go into shallow waters, which was useful in the embouchure of Cetina, in an area known as Mostine. There, in the shallow water, a hidden wall was put up, and as Omiš Pirates went through a narrow passage in their ships, they would put up a chain behind them. You can imagine, it was quite a scene, fast, small sagitas followed by enemy vessels, and those enemy vessels left stranded behind them, in total shock. You can bet that no noble Venetian gentlemen were a match for Omiš Pirates, who were ruthless and could smell blood from miles away. They were deadly!

FORTRESSES ABOVE CETINA

Above the Cetina River, the beautiful Mirabella of Omiš, also known as Peovica, gave the pirates a comprehensive look over the entire town. The Starigrad Fortress, also known as Fortica, was a lookout point with a view of a large area – The Brač Channel, the islands of Brač, Hvar and Šolta, Srednja Poljica and the banks of the Cetina River. It’s no surprise that the Pirates of Omiš were feared rulers of the Adriatic for a very long time. They had control over their entire area, ready to defend and ready to attack. And we have to admit, they were great at their job.

Split - Jelsa za 10 minuta

Hidroavioni njemačke tvrtke European Coastal Airlines povezali otoke sa Splitom

I TO JE BROD

NA HVARU DOK POPIJEŠ KAVU! Ne glisiraj, nego leti! Ali i plati: 500 kn za 22 minute do Lastova! Neki će sigurno profitirati, međutim, letovi su kratki a ukupni transfer ipak potraje. Imponira nabrajati što sve krasi Splitsku luku, treću na Mediteranu: sve do otkačenih turista koji se s Rive, jednako spektakularno, bace u more…

Elizabeta GARBER

z Jelse na Hvaru do centra Splita za točno deset minuta! Dok popiješ kavu… Ne može brže ni raketom. Hidroavioni od ovoga ljeta lete s otoka do Resnika, splitskoga aerodroma, ali sada, najnovije, i do Splitske luke. Sam let je do središta grada kraći tri minute nego do Resnika, ali je putniku putovanje zapravo mnogo kraće. Dok dođe od aerodroma do grada, mogao bi u špici sezone i pet puta preletjeti od Splita do Hvara i natrag. Splitska Gradska luka ne samo da je po broju putnika treća na Mediteranu, poslije Napulja i Pireja, nego je i jedinstvena po šarolikosti: u njoj se slažu, jedan uz drugog, i najveći kruzeri i najmanji optimisti, trajekti i trabakuli, turistički brodovi i jedrilice, a sad – najnovije – i hidroavioni! Fale još samo kupači. Srećom, samo se pokoji turist tu i tamo zabuni pa se skine i skoči s gata u more na opće veselje prolaznika i policije. 18

ČEKA SE BOL

Kažu u njemačkoj tvrtki European Coastal Airlines da će mali hidroavioni letjeti tijekom cijele godine, a ne samo ljeti. Otoci su dobili novu, munjevitu vezu, doslovno su dovedeni na kraj. Aviončići svakodnevno spajaju Split s Ublima na Lastovu i više puta dnevno s hvarskom Jelsom. Pitanje je dana kada će poletjeti do Bola na Braču i Vele Luke na Korčuli, a poslije čak i preko Jadrana – do Ancone. Stanice su otvorene i u Puli i Malom Lošinju. Let do Lastova traje 22 minute i stoji 500 kuna (900 povratna karta), do Jelse let traje 10 minuta (iz Resnika 13) i stoji 350 kuna, a predviđa se da će let do talijanske Ancone trajati jedan sat.

U NISKOM LETU

Hidroavion može primiti 19 putnika: jedino pazite što nosite jer je maksimalno dopuštena težina prtljage 15 kilograma uz, dakako, ručnu prtljagu koja se tolerira do pet kila. Leti se na visini od 600-800 metara, što je stvarno idealno i za panoramsko razgledanje i uživanje u pogledu, kao i za fotografiranje. Jedinstveni doživljaj, dio Jadrana na dlanu! Jedinstvena je i (kratkotrajna) plovidba do izlaza iz živopisne i plovilima svake vrste napučene Splitske luke jer kad mališ na vratima prema pučini raširi krila i digne se prema suncu – ne znaš bi li ti bilo žao što si već za par minuta na nekom otoku nasred Jadrana ili bi ti, naprotiv, bilo drago što si tako brzo već tamo: daleko od grada, na nekom otoku nasred Jadrana.

European Coastal Airlines is a German company that has brought hydroplanes to our area, connecting Split with its islands

GET TO HVAR WHILE HAVING A CUP OF COFFEE Y

ou can get from Split to Jelsa on the Island of Hvar in exactly ten minutes! That’s how much it would usually take you to sip a cup of coffee. It’s pretty much rocket-speed. As of this summer, hydroplanes fly from the islands to Resnik, Split’s airport, but most recently, they fly to Split Harbor as well. Flying to downtown Split takes three minutes less than flying to Resnik, but it’s actually a much shorter flight overall. That’s because it takes a long time to drive from Resnik to Split during the peak of the tourist season; you could basically fly to Hvar and back five times. According to annual passenger numbers, Split City Harbor is in third place on the Mediterranean, behind Naples and Piraeus, but it’s unique in how versatile it is. All sorts of vessels dock here, the biggest cruisers and the smallest sailboats, ferries and fishing ships, tourists boats and yachts, and now there’s the amazing addition of hydroplanes. The only thing missing is swimmers. Luckily, only a few tourist each year take off their clothes and jump into the sea in the harbor, to the amusement of passers by and the police.

well as to Jelsa on Hvar Island. We’re also waiting for Bol on Brač Island to get its connection, as well as Vela Luka on Korčula. After that, more flights, connecting Split to Ancona in Italy. New hydro-airports have already opened in Pula and Mali Lošinj. A flight to Lastovo takes twenty-two minutes, a one-way ticket costs 500 Kunas, and a return ticket costs 900. You can get to Jelsa in ten minutes, from Resnik 13 Airport, with the ten-minute flight costing you 350 Kunas. The company estimates that a flight to Ancona would take about an hour. A hydroplane can take up to nineteen passengers. But, you have to keep in mind what’s the maximum weight limit for baggage: fifteen kilos. Of course, you can also have hand-held baggage, up to five kilos.

Hydroplanes fly at about 600-800 meters, which is ideal for panoramic views and enjoying the scenery, as well as photo opportunities. It’s a unique experience, having a good part of the Adriatic on the palm of your hand. It is a one-of-a-kind and fast journey, going from a crowded Split Harbor, packed with all sorts of ships, flying above the open sea, looking up at the sun – you don’t know if you feel bad about the flight being so fast that you can find yourself on an island in the middle of the Adriatic within minutes, or, on the other hand, you feel great because you get to your destination so quickly, far away from the busy city.

WE ARE WAITING FOR BOL

The staff of German-owned European Coastal Airlines say that small hydroplanes will fly to the islands during the entire year, not just during the summer. The islands now have a great, fast connection to the coast. Hydroplanes fly from Split to Ubli on Lastovo Island several times a day, as

I RIJEKA JE MORE

Neretvanska lađa oživljena je i spašena idejom Milojka Glasovića iz Opuzena 1998. godine

MARATON NA NERETVI Milojko Glasović, idejni začetnik Maratona na Neretvi I ova priča se uklapa u stalnu rubriku Lučkog vjesnika „Što je to brod“. Uglavnom, brod valja spasiti i pohvalno je kad se ljudi trude sudjelovati u toj misiji, svatko na svoj način, kao i pjesnik Ivan Slamnig koji je, usput, i rodom iz Metkovića s Neretve. – Kad se ideja o maratonu lađa „smućkala“ u mojoj glavi – priča Milojko Glasović – za mnoge sam bio luđak, ali pomogli su mi prijatelji, moji i prijatelji te ideje koju su prepoznali. A drugi su se pitali odakle mi ideja da će netko veslati dvadeset kilometara i to u lađi kojih ima samo nekoliko na Neretvi. Ima ih u mulju, treba ih izvaditi i popraviti, govorio sam, i sreća moja

da sam znao predočit što želim. Mnogi su prihvatili moju ideju, „prepoznali maraton“ i – spasili smo lađu. I to je uistinu pothvat u korist maritimne baštine Hrvatske. Kapa dolje Glasoviću iz Opuzena! Od 1998. Neretva i taj kraj dobili su svoj dan. Cijeli svijet danas zna za neretvansku lađu i za spektakularni maraton svakog ljeta početkom kolovoza. Ljudi koji su poduprli ideju Glasovića, umjesto da se sumnjičavo ideju sputava kako to zna biti u nas, zaslužuju redak: naknadno je osnovana i udruga, a prvi je predsjednik bio Pavo Jerković, potom Neno Kovačević, Marko Marušić, Dalibor Obradović… Ivo Šprlje, župan Dubrovačko-neretvanske županije, dugo je bio vodeći dobrotvor Maratona lađa na Neretvi utemeljenog 1998. – Trebalo je uvjeriti i nagovoriti ljude da iz gliba izvuku zapuštene lađe – podsjeća danas Glasović. – Kominski gusari su se tako prijavili dan prije prvog natjecanja jer smo ih prozvali u Slobodnoj Dalmaciji da

zašto ih nema. I tako je živnula cijela regija, Rogotin, Opuzen, Torcida u Pločama se javi, Kula Norinska, Šarić-Struga itd… Nikad neću zaboraviti tu nedjelju 13. rujna 1998., kad je cijeli dan padala kiša sve do pred sam start Maratona. Prvi maraton, a ovakvo vrijeme, je li to moguće? Nigdje nikoga osim nas iz organizacije i kapetana ekipa u hotelu „Narona“ u Metkoviću. Trebalo je odlučiti što ako bude i nevrijeme dulje trajalo. Svi, do jednoga, zauzeli su stav: Neka se vozi Maraton – kakvi smo mi gusari ako nas vrijeme smeta! Vozimo uz pjesmu: „i neka grmi i neka siva, Neretvom se pisma piva...“. Zamislite, nakon te odluke kiša prestane i pojavi se sunce, obasja 18 lađa, dvjestotinjak lađara te više od dvadeset tisuća ljudi koji su došli vidjeti to „čudo od Maratona“. Tog trenutka bio sam siguran da smo u Neretvi dobili jednu manifestaciju za koju će saznat cili svit. Danas imamo više od osamdeset različitih ekipa, više od 4000 ljudi koji su vozili na ovaj način lađu, kulturno dobro koje je spašeno

DIMENZIJE LAĐE

Lađa ima različitih dimenzija. U dnu su duge 3,40 do 4,10 metara, u vrhu oko 8 metara. Široke su u sredini gotovo 3,5 metra, sa strane je visoka 0,80 do 1,50 metra ili manje od 60 do 70 centimetara. Gaz joj je bez tereta oko 0,25 metara. Karina je duga 1,60 metara.

PLOVIDBA Lađa se pokreće veslanjem, parićanjem. Kada se vesla uz rijeku ili uopće kada je teret težak, veslači sjede leđima okrenuti provi. Ako je lađa prazna ili plovi niz rijeku, prvi veslač sjedi leđima put prove, „na more i licem“, a drugi veslač može sjedati gledajući u provu. Obično veslaju dva prva vesla. Rjeđe na četiri vesla jer smeta teret. Veslaju ponajviše ženske, ali to nije pravilo, jer veslaju i mješovito i sami muškarci.

BAKICA I GRIŠA ĆURIN

od potpunog zaborava i nestanka. Postanak lađe temelji se na nazivu jednog njezina dijela, kobilice, koju puk naziva trupom. Produženjem statve trupe i podizanjem boka broda, stara je trupa prerasla u lađu, a uspomena na podrijetlo sačuvala se u pučkom imenu kobilice. Radi se o monoksilu, priprostom čamcu izdubljenom iz jednog komada drveta. Priprosti čamac tzv. copul poznat je uzduž hrvatske i slovenske obale. Prvi podaci o copulima u Neretvi pripadaju 17. stoljeću. Na krmi je veslo kao timun. Na provi i na krmi je igla, to jest komad željeza na koji se pričvršćuje sindžir – lanac. Usred lađe je stolac s rupom u koju je zataknut jarbol, jambor koji služi za idrenje i lancanje. Jambor je visok 4 do 5 metara. Jambor služi katkada kao veslo, a na njega može doći i zastava. Neretvanski čamci ne poznaju kormilo, timun, zbog toga što većinom voze po plitkim vodama. Mjesto kormila upotrebljavaju parić. Lađa se upotrebljava za prijevoz trave, volova, krava, konja, grožđa

nakon berbe, gnojiva, žita, sijena, slame, povrća, krumpira, pijeska, drva, služi za prijevoz namještaja, mobilije prilikom udaje, za prijevoz ljudi do mjesta posla, zabave ili derneka, prijenos mrtvaca i njegove pratnje, svatova na lađi okićenoj hrvatskom zastavom i borovom granom uz pjesmu i harmonikašku pratnju, za lov na jegulje na velikim jarugama, kod poplava za najraznovrsnije prijevoze i prijenose i tako dalje. U lađu se može ukrcati 35 putnika, a veslale su uglavnom žene. Vijek trajanja lađe je vrlo dug jer je građena od dobra drva (lučevine) i jer se zbog svoje vrijednosti bolje čuva pa zna dosegnuti starost čak između 80 i 100 godina. Iznajmljivanje lađe naplaćuje se u visini težačke dnevnice. Lađa se gradi tijekom cijele godine kad je netko naruči, na otvorenom (natkritom) mjestu i u hladovini. Poznatiji i u uspomeni sačuvani su graditelji lađa iz Komina Čupići i Mateljci, a iz Rogotina Glamuzine.

Za prve maratone trebalo je obnoviti stare lađe otkrivene u glibu što se s vremenom pokazalo nemogućim jer je sve više bilo zainteresiranih za nastup. Tako se javila potreba za serijskom izradom neretvanskih lađa. Za taj posao su angažirani vrsni kalafati iz obitelji Bakica, otac Tonći i sin Jadran koji je uglavnom bio izvođač, a otac iskusni voditelj i nadzor. Tako su inženjer brodogradnje Griša Ćurin sa svojom tvrtkom Barka i obitelj Bakica izradili više od 30 lađi, a Bakicu najviše veseli da je na svakom proizvodu utisnuto ime Bakica.

ŠKOLA Milojko Glasović je kao profesor likovne umjetnosti i dizajner pokrenuo niz projekata na Neretvi, a sad osniva i školu brodogradnje za neretvansku lađu. Uspio je zainteresirati i druge stručnjake pa je tako i profesor Roko Markovina odlučio doprinijeti svojim savjetima i predavanjima.

MARATHON ON THE NERETVA RIVER T

his is another Port News regular story, ‘What Makes A Boat’. Every boat deserves to be rescued. Everyone has their own way, including poet Ivan Slamming who just happens to be from Metković on the banks of the Neretva River. – When the idea to have a marathon spawned in my head – as Milojko Glasović tells us – many people thought I was a madman. People asked me who in their right mind would take part in a twenty kilometer rowing race on the Neretva River, in a very rare type of boat. There were only a couple of them on the Neretva River and they all needed reconstruction work, they were all stuck in mud. Well, we saved our boat. Since 1998, River Neretva and its region have been given a day of their won. Today, the entire world knows about the vessel of Neretva and their spectacular marathon which takes part every summer, at the start of August.

A ‘Neretvan’ boat is used to carry grass, rams, cows, horses, grapes, manure, wheat, hay, vegetables, sand, wood; it’s used to carry furniture, wedding gifts, people, it’s used for fun and parties, or to carry the dead, carry wedding parties – all decorated with the Croatian flag and a pine branch, accompanies by harmonica players, it’s used to go fishing for eels, as an emergency vessel during floods, for various transports and so on. The boat can carry up to thirty five people, and the rowing was done mostly by women. The boats had a very long shelf life, as they were constructed from strong wood, and were always very well kept by their owners, thus stretching their life span from eighty to one hundred years. One day of renting a boat cost as much as a hard laborer’s day wages.

BAKICA AND GRIŠA ĆURIN

For the first couple of marathon’s that were held, old boats needed to be reconstructed. Over time, due to the number of people interested in competing in the marathon, this became impossible. Thus, shipwrights needed to be called up, to build a series of new boats based on traditional designs. The shipwright family Bakica was called for the job, Tonći and his son Jadran, who did most of the work under the guidance of his father, acting as leader and supervisor. Shipbuilding engineer Griđa Ćurin and his company Barka, along with the Bakica Family, had constructed more than thirty new boats. Bakica was proud to see his family name carved into each boat.

SCHOOL

Professor of art and designer Milojko Glasović has started several projects on the Neretva River, and now he is in the process of establishing a shipbuilding school specifically for the ‘Neretvan’ boat. Experts have shown interest in this idea, and professor Roko Markovina is offering his advice on the project.

PORT NEWS SKIPPER

BRAČ, ŠĆEDRO I ŠOLTA Split, Sutivan, Postira, Pučišće, Povlja, Sumartin, Pokomina, Pokrivenik, Jelsa, Vrboska, Livka, Stipanska, V. Drvenik, Krknjaši, Seget, Slatine i natrag u Split. Sve u šesnaest mista

PUČIŠĆE

kiper Lučkog vjesnika/Port Newsa nudi vam ideje kuda se otisnuti na more. Pogriješit ne možete, ali evo za orijentir naš prijedlog: Split, Sutivan, Postira, Pučišće, Povlja, Sumartin, Pokomina, Jelsa, Vrboska, Livka, Stipanska, V. Drvenik, Krknjaši, Seget, Slatine, Split. Sve u šesnaest mista. Ruta se vrti oko Brača i Šolte, a dira i malo sjeverne obale Hvara. Izvan rute je bombon Šćedro. Taj otok mirita đitu za sebe. Ako iz Splita krenete s najsporijim brodom, već za uru vrimena prije mraka možete stić do Sutivana i tamo prespavat, fino večerat i prošetat pa rano ujutro dok Ona spava možete panulat od mista do mista: Mirca, Supetar, Splitska, Postira, Pučišća, Povlja...

Navečer uplovite oko istočnog rta otoka Brača u Sumartin. Ali u svako od spomenutih mjesta na sjevernoj obali Brača možete provest i nekoliko dana, Supetar je kao grad, Postira i Pučišća su mjesta od tradicije sa svim uživancijama. Jutro poslije noći u Sumartinu vuče vas na drugu stranu kanala, sjever Hvara, uvala mala i nepoznata, Pokomina, pa Pokrivenik, Vela i Mala Stiniva i eto vas u Jelsu, a prije nego se u nju vežete, desno vam ostaje Vrboska. Sa Hvara se vratite na Brač i u nizu uvala na južnim obalama otoka Brača i Šolte možete izabrati golemu Livku na samom ulazu u Splitska vrata između ta dva otoka. Slijedi jedna ili koliko hoćete

prekrasnih noći, a onda prema zapadu otoka Šolte može se provest lijep dan na otočiću Stipanska, pa dalje na Velome i Malom Drveniku i obić svjetionik Murvicu ispred Vinišća, da bi na kraju preko prekrasnih Krknjaša na sjeverozapadnoj punti Velog Drvenika prenoćili i večerali te dovršili đitu putem prema Splitu iznutra, sjevernom ili izvana – južnom stranom Čiova. Na tom dijelu rute birajte mala mjesta poput Seget-Vranjice ili Segeta Donjeg, zatim niza Kaštela na kopnu, ili Slatina na Čiovu, odakle se vidi rt Marjana, poluotoka Splita. Oplovili ste cijeli jedan svijet! 23

SUTIVAN

Točno preko puta Splita, gotovo da se može i preplivati (od Splitske luke 13 tisuća metara!), smjestio se Sutivan, sa svojih 700-tinjak stanovnika, jedna od najmanjih općina u Hrvatskoj. I najdražesnijih. Jer Sutivan, koji ime vuče po starokršćanskoj bazilici Sanctusa Iohannesa, svakako je jedan od malih, ali vrijednih bračkih dragulja. A bio je on i veći. Prije stotinu i nešto godina bilo je gotovo trostruko stanovnika u odnosu na danas. Kao i mnoge druge Dalmatince, peronospora (i žiloždera) potjerala je stanovnike u Čile, Argentinu, Boliviju i u SAD. Od velikih vinara i uljara koji su koncem 19. stoljeća pokrivali četvrtinu bračke proizvodnje, nije ostalo mnogo. Ipak, dovoljno da ni danas ni u jednoj kući ne fali za dobro začinit ribu i nazdravit za veselje. Osim stalnih stanovnika, mnogo je zaljubljenika u Sutivan i vikendaša. Jedan od najstarijih bio je Jerolim Kavanjin, splitski plemić i pisac iz kasnoga baroka, koji je sa svojih 32.658 stihova napisao najduži spjev u hrvatskoj književnosti „Bogatstvo i uboštvo“. Gdje? Pa u svom raskošnom ljetnikovcu u Sutivanu. Šteta što je ljetnikovac stradao u požaru.

POSTIRA

Nitko se više ne sjeća da su Postirske fraje bile centralni ljetni događaj tamo sedamdesetih kad su drmali Arsen Dedić i ekipa. A kako se obično i najljepše uspomene krivo interpretiraju na vremenskoj (i političkoj distanci), onda će se malo tko objektivno sjetiti da je na tim Frajama supervažan gost bio i Vice Vukov. Kako su to sve šibenske svađe i prigovaranja, onda će neki možda dobro zaključiti da je živ još jedino Mišo Kovač. Postira su mjesto koje je oduvijek nosilo taj romantični timbar. Vjerojatno je to bio povod da tamo odseli jedan veliki hajdukovac, izuzetno talentirani nogometaš nogometnog kluba Zagreb, ljevokrilni napadač Pavlica koji će svoje zlatno doba odigrati u Hajduku baš onih bitnih godina oko 1971. kad je Hajduk poslije 16-godišnje pauze ponovno postao državnim prvakom. Postira su poznata i po glasovitome Mihi, dugogodišnjem gradonačelniku pa tako sposobnom organizatoru svega što se događalo u Postirama, a u to sigurno spadaju i događaji vezani za nogometnu reprezentaciju Hrvatske i posebno lokalnog prijatelja Hajduka. Miha je bio gradonačelnik, Ivica Mihačić, a Miha je bio i golman Hajduka, Vatroslav. Postira su još u jugoslavensko doba postala poznata zbog živahne aktivnosti njihovog Kolektivca, a tko se ne sjeća postirskog Lovre Kalašića i njegove klape mužikanata s harmonikama i gitarama koji su uveseljavali hajdukovce na zimskim pripremama. Moglo bi se o Postirama tako 24

SUTIVAN

u nedogled. Iz novijeg vremena dovoljno je sjetiti se postirske noćne regate, jedrenja po utihini na mjesečini, uvijek su Postirani znali smislit svoje inovacije. A sad se morate sjetiti i Nike Bezmalinovića, oca još jednog izuzetnog velikog sportaša, olimpijca u vaterpolu, Mislava sa splitskog Jadrana na Zvončacu. Bezmalinovići su danas nešto drugo pa svi znaju za goleme uspjehe postirske tvornice sardina. Dakle, Postirama jednostavno nema kraja.

PUČIŠĆE

Ploveći sjevernom stranom otoka Brača, kamenolom je odrednica za skretanje u duboku uvalu u dnu koje se nalazi jedno od najljepših mjesta – Pučišća. Kamenolom već navješćuje onu bogatu povijest otoka koji je kvalitetnim kamenom podizao svjetski poznate građevine, od obližnje Dioklecijanove palače pa do washingtonske Bijele kuće. Najavljuje i Klesarsku školu iz koje su izašle generacije majstora s kamenom.

PUČIŠĆE

postira

Inače Pučišća, najveća bračka općina (Supetar je grad), zaslužuju i svoj nadimak Luka Kula. Pučišćane su nekad davno bili napali omiški gusari, ali su se oni obranili s trinaest kula. Jedna od njih je i čuveni kaštel Bokanić. Luka Kula je jaka utvrda kulture na otoku Braču, a i puno dalje. U Pučišćima se, naime, čuva Povaljska listina (iz obližnjih Povlja), iz 1184. godine, što je najstarija listina napisana hrvatskim jezikom. Svakako jedan od najstarijih jezičnih

spomenika uopće. Prva privatna škola na otoku otvorena je u Pučišćima još 1516. godine, a čitaonica osnovana 1868. Djeluje i danas. Biblioteka im može opskrbiti knjigama i veći otok od Brača, a ako ste željni glazbe, klasične i svake druge, ostanite u mjestu cijelo ljeto. Samo se redaju koncerti.

SUMARTIN

Sva ta mjesta što su manja, to su slađa, pa tako i Sumartin. Šesto mu je stanovnika tek! A tko se ne bi doselio! Na samoj jugoistočnoj punti Brača, spojen trajektom za Makarsku, Sumartin, nekad Vrhbrač (ime koje sve govori), pravi je biser čistoga mora i predivnih plaža. I njega su, kao i Ameriku, osnovali izbjeglice – koji su iz Makarskog primorja bježali pred Turcima i onda se 1646. godine tu skrasili. Znali su ljudi što rade. Još tada su se, silom-prilika, posvetili ribarenju i pomorstvu, pa i brodogradnji, što je tradicija održana do danas jer je Sumartin poznat i po malom brodogradilištu. Zašto Sumartin? Jasno, ime je dobio po sv. Martinu, a na mjestu srednjovjekovne crkvice posvećene tom svecu čuveni dalmatinski pjesnik fra Andrija Kačić Miošić postavio je temelje franjevačkom samostanu 1747. godine.

JELSA i VRBOSKA

Jelsa je oduvijek bila sinonim za ljetni turizam. Poznati su Jelšanski sajmovi vina. Dosta je sjetit se Andre Tomića, nekad glasovitog degustatora, a danas već nadaleko poznatog vinara. Njegov podrum je u Lesi, to su probrana vina, specijalno rađena za vinske gurmane, a poznat je i kao vinogradar, ne samo prodavač vina. Stalno ulaže u nove izazove, kao na primjer u vinograde po Hvaru, jedan od većih vinograda izgradio je sasvim na zapadu otoka prema Brusju i Grablju, bliže gradu Hvaru. Jelsa je inače grad pomoraca velike tradicije i kulture. To su doslovno pomorska plemstva u čijim palačama i ljet-

nikovcima hodnicima šetate kroz povijest pomorstva, listajući drevne jedrenjake od poznatih Dubokovića pa nadalje. Kad uplovljavate u Jelsu i ne sanjate da je desno odmah na ulazu u golemu uvalu još jedno legendarno mjesto imenom Vrboska koje se sastoji od toliko uskog zaljeva da u njemu neprekidno „igra“ šćiga.

Kao u bocu polegnutu na dnu mora ulazi plima i zapljusne dno uvale pa izlazi tako da se tijekom dana točno zna kad je oseka a kad plima jer više puta u jednom danu more osekne i ponovno napuni valu. A nasred vale je prvo otočić, a onda i stari nisko spušteni most s malim parkićem tako da je to prizor kao da si u najljepšoj mogućoj Veneciji.

JELSA

VRBOSKA 25

ŠĆEDRO

Koliko njih je preplovilo cijeli Jadran, a ipak im ostaju nedirnute čežnje tipa Šćedro. Jednostavno sve ne možeš stić’. Jer ima tu svega, od Palagruže i Sušca, do Jabuke i Sveca, itd... Zanimljivo je Šćedro jer je to otok na dohvat ruke, na prvi pogled bi čovjek rekao da je to otprilike kao i svjetionik Pokonji dol pred Hvarom do kojega se može i doplivat. Međutim, Šćedro je ipak nešto drugo. Jer taj otok je potpuna divljina, a jedino što vas vara je činjenica u biti – da je na

dohvat ruke. Kad se opustite na južnoj obali otoka Hvara, kad prođete onaj uski tunel iz Pitava, onda s pravom smatrate da ste stigli na sam kraj svijeta, to je druga strana hvarske planete. Gledate iz prekrasnog mjesta Zavala i jedva se nazire Šćedro jer je uvijek neka izmaglica, ili od bonace, ili od vjetra. Nema ni milju do otoka. Između je Šćedorski kanal. A od Šćedra prema Korčuli je Korčulanski kanal. Odmah do Šćedra su hridi Lukavci, tri kilometra zapadno od Šćedra tri sike bez igdje ičeg živog. A na Šćedru je oko 15 stanovnika.

Ljeti ih bude dvostruko, oko 30 ljudi koji žive od Šćedra ljeti. Nekad su postojala naseljena mjesta Lovišće, Srida i Rake, pa Mostir u uvali Mostir, i jedno selo u unutrašnjosti zvano Stan ili Nastane. Međutim, otok se može pohvaliti s nekoliko restorana, a i po kulturi ne zaostaje s ostacima dominikanskog samostana. Nekad se otok zvao Torkola, a u dalekoj povijesti poznate su bitke iz doba starog Rima, poput one između Pompeja i Cezara 49. godine prije Krista.

Ovaj su fotoreport sa svoje đite Lučkom vjesniku poslali Nikolina i Mario Radmilo, poznati po svom prilogu 2014. s Malog Drvenika: uvijek ista klapa ljudi i – brodova: Nirvana, Terapija, Likarija i Pajel

ŠĆEDRO

JUG BRAČA I ŠOLTE

obale Brača stignete do Splitskih vrata i punte Ražanj s lanternom, onda možete put Splita kroz Vrata, ali možete i produžiti niz južnu Šoltu i onda se tek pružaju svakojaka iznenađenja. Uvale su pitome i zastrašujuće, plitke i duboke, sure i zelene, sve tamo do Šešule koja je danas prerasla u valu za spasit se od nevere, ali zbog prevelike popularnosti više je luka nego more.

although a gem, is slightly off route. That island deserves a route of its own. If you take the slowest possible boat from Split early in the day, you’ll get to Sutivan at least an hour before sundown. Spend the night there, enjoy a fine meal, go for a morning stroll or even take a boat and row your way to neighboring towns: Mirca, Supetar, Splitska, Postira, Pučišća, Povlja... At that pace, after Sumartin on Brač, you can go to Hvar and visit unspoiled coves, such as Pokomina, Pokrivenik, Vela and Mala Stiniva, and after

that visit the towns of Jelsa and Vrbovska. You can end your trip by going back to the coast of Brač, visiting Bol, or continue on to the south side of Brač and Šolta, all the way to Maslinica on the far west side, from where you’ll be close to the islands of Veli and Mali Drvenik. After that, it’s back to Split via the archipelago of Trogir.

Iako su otoci Brač i Šolta sasvim na oku s kopna i čini ti se da se nisi nigdje otisnuo jer je između samo jedan kanal od svojih nekoliko milja ili – najsporijim brodom malo više od sat vremena, ipak su Brač i Šolta otoci koji nude neponovljive doživljaje i prizore na svojim južnim obalama jer su tipične kao osobita divljina i vidjet ćete sve na južnoj strani Brača ili Šolte što i na južnim klifovima Visa ili Hvara. Na Braču od Sumartina prema Bolu nema niti jednog mjesta, sve same uvale, skrivene i zavučene tako da ih ne možete otkriti sve dok u njih ne uđete. I poslije Bola slijedi niz prekrasnih tajnovitih uvala zbog kojih na tisuće jedriličara i nautičara svraća u Lučice, Osibovu, Smrekovu, Maslinovu... itd. Kad duž južne

ur own Port News skipper is offering you his ideas about where to sail off to. Okay, you can’t make a mistake, but we can still offer some guidance: Split, Sutivan, Postira, Pučišće, Povlja, Sumartin, Pokomina, Jelsa, Vrboska, Livka, Stipanska, V. Drvenik, Krknjaši, Seget, Slatine, Split. That’s a total of sixteen places. This route is based on the islands of Brač and Šolta, while it also touches on the northern shores of Hvar Island a bit. Šćedro,

THE ROUTE FROM BRAČ TO ŠOLTA lučice 27

RIBAR PO VOKACIJI

Roko Orlić nikad nije bio ribar, ma cili život lovi ribu

ROKO & ROLL & RIBAR

Zapisao Mario Garber Ćakulat s Rokom Orlićem mora vas podsjetit na Hektorovićeva ribanja, ali naravno, ne literarno, nego čisto zbog ribanja i te ribarske filozofije. Roko nikad nije bio profesionalni ribar, ali je i ženu, i cijelu obitelj, sve do unuka navukao na – udicu! Kao ribarski sudac karijeru je završio baš na jednom natjecanju u Starome Gradu na Svetoga Roka, dok je sudački gliser vozio današnji vlasnik konobe Antika... E da se Roku vratit u te dane! 28

ašto je Roko Orlić važan? To smo tek nekidan (točnije, ima evo i deset godin’) definitivno shvatili dok smo sidili na splitskoga Jadrana za vrime jedne nevere i lutali pogledom po moru, a iza punte Čiova eto ti jedan jedini luđak gre prema kraju. Ko bi to moga bit? Ha, sleglo se ramenima – niko nego Roko! Sve tako lipo je zapisano u mojoj reportaži koju sam morao objavit u nastavcima, ka da je Santa Barbara, jer se Roko nije moga odlipit od diktafona tada, prije desetak godina, dok mi je „natenane“ pripovida svoju životnu štoriju koja se svodi uglavnom na ribanje i ribarsko prigovaranje, kako je ulovija i vlastitu ženu posli čije smrti se još više prikova za pučinu i svoje tankoćutne pošte, na kojima bi mu možda pozavidija i sam Hektorović.

SINOVE NAVUKA NA MORE

A da se vratimo onoj neveri otprije desetak – čim se vidilo Roka usrid fortunala, odma se našlo jednoga od njegovih sinova Dražena i Renata, koje je isto tako „navuka“ na more, a isto su učinili i oni sa svojom dicom (Dražen je evo i predsjednik društva koje ima lučicu na Jadrana u splitskom Zvončacu).Da nema Roka, i njemu bliskih, kako bi se s kolina na kolino očuvalo tu ovdašnju baštinu na udici. Tako je tribalo spasit i Roka, samo, ko bi ga spasija da se sam ka i uvik ne zna spasit. Nikad se Roko neće prominit. Doša je u nike godine, a ne more ga ni more opametit, nego vidi ga! Sa svim tim boleštinama (infarkt, kolap, izgubljeno jedno oko) – pa izać na more po ovome vrimenu, i bižat ženi, dici... Jerbo je on najveće dite. Ali cili život brine o familji. Roko je imao šest godina kad je zadnji put vidija oca. Bija je rat, krenija je u skulu i može se reć da je od tada počeo vodit brigu o familji, jer posli očeve smrti ostali su bez plaće, bez ikakvih mjesečnih primanja, mater mu, sestra i mlađi brat. Ako bi mali Roko, od dice najstariji u familji, donija doma štagod ribe, ako bi uvatija kojega repca, kosa oli grlicu, ili bi po njemu ko posla glavu kupusa, malo karote ili blitve jer mu je poznava mater – bila je to prava fešta u Jerinoj jedan blizu Šperuna, u Varoš, di su stanovali. Di ćeš veće motivacije za postat prvak Matejuške i svita u lovu na kozice, špare, ciple, arkaje, lokarde, skuše, za ronit i lovit, za postat višekratno nagrađivani međunarodni sudac u podvodnome ribolovu, za dat gol svin šucon u partiji baluna između novinara i štampadura Slobodne Dalmacije pedesetih di će se zaposlit, a još mu nije bilo niti trinaest godina, i na kraju – za (ka svaki pravi Roko) nać svoju Cicibelu s kojon će uvik ić na more i odgojit dva sina Dražena i Renata koji će dalje nastavit nadivat i pribirat taj beskrajni životni parangal i ronit na dah, ka šta se ostane bez daha za pročitat ovi beskonačni i zaverinani parangal od rečenice.

SMOJIN ROKO S MATEJUŠKE

Rodija se u Duplančića dvore, u Radunicu, otac mu bija palumbar, teški ronilac u one cokule, pa bi na Đigu uvatija i štogod ribe. Roko bi mu donija marendu a ribu bi odnija doma materi za obid. Tako se živilo i to ti ostane u krvi. Na Matejušku se lovilo anguje na švorcin, malo navošćenoga konca s kojin se šilo šjole o postole u postolara Remetina. A udicu bi iskovali u kovačiju od Grenca. Za ešku bi ulovija a često i izija kozicu šta smo ih lovili špurtilon uza kraj. Roko je potega ribarsku žicu jer mu je mater bila Veloluška, djevojačko Favro Velo, pa bi Roko zna tamo provodit lita. A na Matejušku bi Velalučanin Čangarija veza trabakul, prevozilo se drvo, prodavalo luč za pod sviću. – Onda se svitlilo masnom smolom od ariša za ulovit skušu oli srdelu. Učija san od velikih ribara ka šta je bija Ribi, Ivo Sizgoreo s Matejuške, pa Mojtići Matacini, Kliškići, Siriščevići, Radovnikovići… Malo ko zna da je otac Ribija bija oni brijač, Meštar iz Smojinoga Veloga mista, govori Roko Orlić spominjući ulogu Borisa Dvornika. – Meštar je ima puno dice, a Jere, brat Ribija, otac je današnjih poznatih ribara Matejuške, braće Drage, Vjeke i Gorana Sizgorea. Šta oće reć da im je Smojin Meštar brico bija dida.

EKSPERT ZA CRVA

Roko je ekspert za velikog crva, ešku s danas najjačim brandom. Barem 20 godina se zna da ga možeš nabavit u Roka i njegovih sinova Dražena i Renata, imao je o crvu i rubriku u Slobodnoj Dalmaciji, a izmislio je prve spravice za lov crva. Još u djetinjstvu Roko je saznao za crva spazivši jednog lovca kako ga traži na sjevernoj obali Marjana. Tu su bili kari i konji, kočijaši, a u cili grad moga si srest samo dva auta i to dvi „tatre“ šta su dimile gore nego ferata. Stari Tomašević je vozija za Bačvice, Firule i Bolnicu, a Paut za Meje. Palili su se kurblon ti autobusi, ka motor u brod. Malo ko bi se sitija čemu su služile pasadure, one skale uz rivu pa zato Roko govori: – Lipi moj, bracera bi dovela salbuna i legla bi od njegove težine, pa bi stavili pasarelu za iskrcat vriće na najdonju skalu. A kako bi iskrcavali, tako se bracera dizala pa bi pasarelu primistili na gornju skalu i tako sve do vrha. A ja bi cili ti salbun privrnija za nać koju školjku oli crvića. Mali Roko se vera na sto misti, sve do Lučke kapetanije, ali je svugdi bilo puno pizdic i cili se ograta, izaša na kraj tek ispod Gusara na Matejušku. Bilo ga je straj poć doma jer nije zna ni koja je ura, je li brzo koprifogo i di je oni Talijan šta ga je zauvik nogon u guzicu posla u more. Roko je odlučija preživit od prilipaka ispod Gusara i ni makac. Sve dok Kleme nije doša učinit veliku potribu.

– Vidija me i javija materi. A kad je došla, dobija san dvi škopule s ove i s one strane. Ma san isto bija sritan jer san se te godine okupa i prije Svetoga Ante, šta je bija običaj doli, di je danas Fife, a onda Ivančić koji je prodava vino, nigdi se nije moglo kupit bolju vugavu…

ODSLUŽIT DIZENTERIJU

I šta je Roko tija reć? U njegovo vrime nije bilo drugih igrački, sve bi sam izventa za se zabavit. Zato je i skulu zapustija, a more – nikad! Prvi brod Roko je napravija od četiri daske a za sest je usrid barke stavija kašetu od marmelade. – Lučin Rozarijo je sta u Deškovića kuću, bili smo prijatelji kad smo 53. učinili ta tri metra od kaića ka malo širu gondolu. U Mikačića je tribalo kupit brokava, pa klanfe, nije bilo alata, ali je Rožarijo ima više mota za radit u drvo jer je učija zanat, a ja san gleda Luku Mitrovića, starijega brata od Frane Mitrovića, tamo kod Svetoga Luke na Matejušku, kako gradi brode. Skupilo bi se svita kad bi brod bija gotov jer ga nije bilo lako izvadit, znalo bi se i cipat vrata od dvora, rušit kamenje, vrtlić, kokošinjac isprid kuće pa se priko Šperuna kalat polako, doli na Matejušku. A smrdilo je uz more na intonak jer je to u ona doba bila murga. – Do dan danas meni ti smrad nije izaša iz nosa, a prava stvar je bila ako bi se moglo nabavit blak. To su bili ostaci iz plinare. Neka posebna smjesa. Donilo bi se to u raminu, kvadratu kantu s drvenon ručicon po sredini. Bilo je teško ka vrag. Kad bi se to skuvalo u kotal i posli zagrijalo na banjamariju, metlon se pituravalo dno broda za pod more.

Joža Horvat snimio na Kornatima Roka i njegov ulov: supruga Mare, zubatac od 3,5 kila i sin Renato

Po otocima ka u Velu Luku i Zaglav di je Roko odrasta, davali su intonak s murgom, s onin šta se baci od posoljene ribe i s malo stupe premaže na drvo. – Muke ti Isusove šta je to smrdilo. I onda san počeja radit drugi brod, ali me zvalo u vojsku, u Požarevac, šta me uvridilo, jer san sanja mornaricu, zamišlja lipe brode i bilu monturu. Iša san za rastanak učinit đir po Splitu, ko zna kad ću ga opet vidit… Ruta je bila priko Sustipana i Kašuna pa uzbrdo na Marjan i nizbrdo kroz Varoš natrag do kuće. – Proša san kraj Vile Šiler, iskopa malo kućic, pa priko zadruge „Jerko Ivančić“. Svašta san puten prova, kupus, pomu, karotu uz Matacinov zid, na Marjan san naša i koju smokvu, a u Hribara je bilo i bujači. Bija je i jedan izvor di san se napija lipe vode i onda doša kući. Ali kad je počelo vrtit, bolit… Svršija san na zarazno kod dr. Maroevića. I zamisto poć u vojsku, dobija san dizenteriju. Di ćeš lipje! Spasija me dr Maroević... Posli „odsluženja dizenterije“, Roko je opet pozvan za vojsku, ali ovi put je dobija mornaricu.

DESANT NA DUBROVNIK

Rokov mandrač na Jadrana u Zvončacu Roko i sinovi, Renato na mulu, Dražen na brodu

Roko i Roko (unuk)

– Malo san bija razočaran. Najprije, nisan ima pojma šta to oće reć mornarički desant. A drugo, osta san bez prijateji. Ostavili su me na cidilu. Jer moj drugi brod planirali smo gradit za uteć od vojske. Ali su svi utekli dok san se ja ličija na zarazno. Mario Talijanac, Pijola, Bičoka, Joško Lin… Pa Rožarijo i Bego. Osta san bez ekipe… A s kim ću gradit moj drugi brod?! Nije bilo druge nego izvršit oti desant na Dubrovnik. Bila je srida, igra je Hajduk protiv Budućnosti, taman je doša Niđo Radović. Jedan dežurni je naprdija radio „kosmaj“, dobro je, Hajduk vodi 2:1. A onda su nas napunili „diditijem“ i stavili spavat na slamu pa smo ujutro isplovili brodom Mostar za Dubrovnik. Rokov drugi brod je prvi koji je sličija na brod pa je to već bilo vrime i za u brak uplovit: – Ja, brat i sestra, i pokojna mater u dvoru, i brod sa Zdenkom Bilićem, Vranjičaninom, pomorcem i brodograditeljem… Završija san ga posli nego san se oženija. Čim san se vratija iz mornarice u Slobodnu adoča san Mariju u knjigovežnici pa smo se oženili i sad san se mirno moga vratit na more. Cili život između dva braka, jedan doma, drugi na srid mora, brak za uvatit komarču. U Grenca se posudilo karet japanel za japno mišat, nosit i dizat ga na tiramolu, pa na njega spustit brod na Matejušku, lipo, pomalo, da se ne razbije posli toliko godin. – Brod je iša u more na Svetoga Lovru 1962. Žena mi je bila šokirana kad je vidila da plovi. Oduševila se i u butigu kraj kina Tesla kupila mi za rođendan motor „Lamo 5“. To ju je došlo dvi plaće, motor od dva i po konja s kojin smo odma učinili đitu do Žnjana.

ROKO I CICIBELA

Roko i njegova Mare, ka da je Cicibela, stalno su bili po moru. Evo kako „gazdarica“ razmišlja: – Šta god bi on vidija, ja bi mu odma kupila, guštali smo zaljubljeni po moru i svi su nas znali, rado primali, pa nam zato nikad nije ni palo na pamet poć gradit vikendicu. Prijateja je bilo svugdi, a mi bi obavezno donili ribu. Ekipa Orlić, Roko i Mare sa sinovima Draženom i Renatom poznati su bili ka „kaznena ekspedicija“ jer di bi se oni pojavili, tu su padali kapitalci i ribolovni rekordi. – Nikad neću zaboravit – govori Roko – kad se na Ježinca snima film „Plavi galeb“. Tonči Nalis i Irena Kolesar. Vikali smo „naprid Titovi mornari“, a Ante Kovačić je viknija „jače, jače“. Jer je mora bacit „kornetbif “. Nije njanki pa u more, a sve je poplivalo od salpi, cipli i arkaji. I režiser Bauer je shvatija da se deranjem prikrivalo „čiket“ šta je bubnija po planu pa da ga se ne bi puno grubo čulo. Čiket su konspirativno zvali „kornetbif “. Ka šta se danas konspirativno prstace zove - ćevapi. Roku leži sva terminologija, i ova filmska, jer mu je brat Jozo bio poznati filmski snimatelj. To su bila vrimena perfektne klape Tome Ferića Tomića zvanoga Čelak, pa legendarne braće Kuzmanić, Fjube i brata mu, onda čuveni Mahiklo Maklaj kojemu se više ne mogu sitit pravoga imena ali smo se tako s njim šalili… Pa Žuljević Pavle, braća Krle, blizanci, onda Bešker, pa Bobanovi…

IZUM JE PUŠKA

Roko je uvik bija sa sinovima. Stariji Dražen je drma u vaterpolu a mlađi Renato mu je vesla za lovit pod sviću: – Je, vesla mi je ka makinjeta dok san lovija pod sviću. Ma nema do lova na lignje. Iman milijardu peškafondi šta san ih izventa, jedan je bija i od super bosna svićice za motor Tomos 4… Od svih izuma ipak je puška za ronit bila najveći, tvrdi Roko: – Vlado Podrug je iskova strelicu za drvenu pušku šta smo je koristili na laštik. U Vlade Gumara uzeli bi ka za praćku dva prsta širok laštik, a obarač je bila štipunica. To je bila savršena puška. Mogla se itnit 3-4 metra, a danas pucaju na 9 metri. Nisan ima ni peraje, a sad ih ima od par metara široke za na dah itd.

KIRNJA OD 27 KILI

Ako pitate Roka šta mu je kapitalac, neće se moć odlučit. Najviše kili, svih 27, imala je kirnja, ali je to bija podvodni ribolov. I to ju je ulovija sa dvi puške. – Išli smo se kupat na Ruskamen tamo 74. godine. Poslali su me u more po obid pa san ubija par zubaci, dva-tri arkajića i cipla, sve to iskrca, a onda san se opet vratija u more. Jer san nešto vidija. Interesiralo me. – Pet sati smo ga onda čekali – govori mu žena ka da ga još čeka.

– Ma čekaj, govori Roko, nije bilo tako, popija san jedan ljuti i iša san tamo daleko. Da skratin, kirnja je imala dva ulaza iza dva velika kamena. Zaranja san jedno 30 puta da bi snimija situaciju, pa bi doša na po puta i broja za koliko vrimena ona uđe i opet okolo izađe. Izračuna san joj tempo, ali nisan moga toliko stat pod more. Da ne bi osta bez zraka, Roko je proračuna da dok izbroji oko 42 ili 45, mora zaronit i sastat će se s kirnjon tešta a tešta. Plašilo ga je šta je kirnja bila tolika da nije mogla uć kroz prolaz nego je morala leć da bi prošla. Bilo je tu puno detalja koje se nije moglo predvidit. – I onda san zaronija. Prije toga san se lipo odmorija, učinija hiperventilaciju, izbroja 42 i naglo se spustija doli, ravno na siku di ona mora izać. Sve se poklopilo, ali nije izašla nego san joj ugleda glavu i isti čas opalija. Pogodija san je točno među oči. Strelica duga jedan metar izašla joj je na drob i ona se tako inkantala.

Sva srića da je Roko prije toga veza pušku na 25 m konopa s drugin krajem za veliki balun, nivea plovak na površini. Jer je nikako nije moga izvuć pa je izronija da ne ostane bez zraka. – Poznato je da kirnja raširi škrge i zaglavi se, ne bi je bog izvuka. Dok san više puti izranja i zaranja, došla je i policija, pita me dozvolu, kvragu i dozvola, ne mogu je izvadit. Ne dozvolu, nego kirnju. Roko je u međuvremenu dobija i publiku koja je skandirala „nemoj im pokazat dozvolu“…

SKLAT OD 17 KILI

– Izvadija san pušku, ali je kirnja ostala inkraštana u rupi sa strelicon, pa san je odlučija s drugon puškon i trozubon strelicom još jedan put opalit i izvadit. Ali san prvo mora marendat. Ja mislin da je bila pečena kokoš…

– Ma kakvi, viče mu žena – bile su pečene paprike s meson. – Nije nego kokoš! A puška je bila od Ive Plazonića šta mi ju je da popravit. Počeja je i puvat maestral, a kirnja glavinja 250 metri od kraja. Plivan i vučen nivea-plovak a turisti-kupači viču „ostavi to, ostavi to“. Zviznija san je trozubon u strilicu šta joj je već virila iz glave, zadila se i sad san je već moga izvuć. Ali je i to potrajalo. Vidija san da je malo ublidila, ali nikako krepat. Na štramcu me pratija prijatelj pa uteka jer da to više ne može gledat, izgubija me iz vida, pripa se, jer smo posli izmirili da je kirnja bila na 21 metar dubine. Roko i danas ostane bez daha kako je tada ronija na dah. – Moj zaron, moja lovna dubina bila je između 18 i 22 metra. A ova scena je zbilja bila rijetkost jer san se četiri sata borija. – E, i posli 20 godina šta smo skupa išli na more, ja san odustala, nisan više mogla ić s njim i umirat od straja, kvragu i kirnja, a šta je s njin…

Ali je otišla prije Roka i to on nije uspija pribolit sve ove godine od njezine smrti 2008. Sta mu je život na pošti di je lovija sa svojon Marom, Cicibelom, ponavljajuć lipe uspomene. Uvatija je tako Roko i sklata od 17 kili, ugora od 10 kili... sve na udicu. Najdraže mu je lovit na kančanicu, ali suptilnost je kad se lovi s malim ili čak nikakvim olovom šta se zove „a volo“.

SUPTILNO A VOLO

– Najluđi ulov mi se dogodija kad smo ekipa išli ciljano lovit a volo defora Žirja. Na Čiovo san mora ulovit 20-tak crviju. A onda smo krenuli u dva broda Frane Krstulović, Vojko Bego, Vlado Lelas, Ivo Aljinović i ja. Kupili smo pola janca u Rogoznicu, skuvali ga lešo i odma na brak, u po Žirja, di su oni otočići od lanterne, ima desno jedna uvala i vojna baza. A u Rogoznici smo u zadrugu uzeli jedan maštil od late pun kostiju i criva od ribe. Tu su pličine do 14 metri pa su unaprid izmirili tunje na najviše dvadeset paši. Po dvi udice bile su vezane i još malo, malo olova. Mora bit lisnato olovo tako da ga fino mo’š dodavat ili skidat prema potribi i ovisno o kurentu, dubini, vrsti ribe… – Najprije smo brumali, Vlado Lelas

i Ivo Aljinović su po dogovoru otišli na brak od 24 metra, a mi smo ostali vanka prema Italiji i brumavali. Još je bilo maestrala i počelo je zapadat sunce, kad je počela igrat riba po površini. Prvo smo sa dva deka olova lovili na dno, ka na kančanicu. To je plitak brak od 14 metri. Vinko Mojtić Matacin bi tu zna panulavat na gofe. Dobra bruma i brzo se diga kantar. A doli fratri, pici… – Od kolpa san izvadija dva pica skoro od kila, svaki špurtilon dakako, i velikog drozda i fratra skupa ka na kančanicu. Za pica triba duži piok jer on mumla, provaje, pa zato ono tunja najprije zaleluja, zapleše ti tunja… Ali posli je počeja spektakl. Kad su krenili kantari. Toliko smo ulovili kantara da smo morali stat, nismo više mogli lovit jer su nan prokrvarili palci kojima moraš dobro povuć od škrga do usta da bi skinija udicu koju kantar a volo dobro proguca. A sve su to bili kilaši… Svih 120 kg kantari do ponoći. To je bilo strašno, neponovljivo. Morali smo poć doma jer su jacere bile krcate, a inače bi bili još ostali… E to je Roko – da je moć zauvik ostat na moru… Po njemu ovi već objavljeni feljton ne bi nikad završija – bila je to zadnja rečenica priče o ribaru Roku.

Fotografije u prilogu o Roku Orliću snimio Segor GARBER u ljeto 2015. Prešidente lučice Jadrana Dražen Orlić – pljunuti Roko

Roko Orlić was never a professional fisherman, but has dedicated his life to fishing, for pleasure and spiritual growth

ROKO & ROLL & fisherman S

eventy-nine-year-old Roko Orlić is a one of a kind living legend of the Split area. He was born on the slopes of Marjan Hill, just above Split, in the blue collar borough of Varoš, nearby the Matejuška fishing port, on the west bank of Split Harbor, which has been in use even before Roman Emperor Diocletian had settled here. Fatherless since the age o six and working for a living since the age of thirteen, right after World War II, to this day Roko is thankful to an Italian soldier that kicked him in the butt when he was a kid and sent him straight into the sea. He took care of his mom, brother and sister, his entire family, even though he was still a child. That’s the way it is; people in this area had to learn to survive, and Roko learned how to fish. You become an inventor out of need, as he himself learned how to catch fish by using large worms as bait, he had to find out which bait works best for what type of fish, and as time went by, he became an expert diver, catching large groupers – up to thirty kilos – at depths of twenty meters, by using a harpoon he had constructed himself. After his wife Marija had passed, who was always with him on his fishing trips, Roko became even closer to the open seas. His sons, Dražen and Renato, are

expert fishermen themselves, as well as his grandson Roko, his granddaughter and great-grandson. Even to this day, he goes fishing even when the weather is rough, and his sons have to wait on him, worried if something could happen, because Roko himself is the biggest kid in the family. He survived a heart attack, stroke, lost an eye, lost his wife. The Orlić Team, as the family was known; Roko, his wife Mare and their sons Dražen and Renato, were also called ‘The Punisher Expedition’, because wherever they would show up, big game fish was caught and fishing records were broken. In the old days, the most subtle way to fish was a volo, with a grain of lead, or not even that, just with a loose piece of bait that would drop to the bottom. That’s how superb fish was caught. They used to sail off to Žirje and catch a hundred and twenty large black sea-breams in one take, as well as other fish. But, before that, Roko would have to catch live bait, at least twenty worms straight from the bottom, around the Island of Čiovo. Eventually, the family stopped fishing for black seabreams, as the fish had a tendency to bite hard when caught, leaving the fisherman’s thumbs bloodied and sore.

VAPORETO

Bura line vozi stalno Split – Slatine – Trogir i godišnje preveze jedan lipi gradić od 50.000 ljudi

MORSKI AUTOBUS P

rije Drugog svjetskog rata postojao je brod Ivan koji je vozio liniju Trogir – Split u vlasništvu Ive Sonjare. Vozila je i Jadrolinija svoje brodove. A davno baš postojala je i veza Slatine – Split, dakle sa Čiova, nekad otoka, da bi se stiglo u Split na tržnicu. Prije više od desetak godina i ovaj autor je pisao sa svjetskog prvenstva u jedrenju koje se održalo 2003. u malome mjestu El Puerto della Santa Maria preko puta Cadiza kao što je otprilike slično svaki Kaštel preko puta Splita. A ipak nije bilo nikakve brodske linije. Tamo sam liniju otkrio da bih lako skočio i u Cadiz. Vozio sam se s domaćicama koje su tamo išle u spizu.

TRI BRODA

Pišući o tome vaporetu koji me podsjetio na doba broda restorana Dioklecijan u Splitskoj luci – upitao sam se zašto u nas nema takve veze. I evo je, Bura line, svi je već znaju, toliko je popularna da se već pomalo stvara i jedna klapa intelektualaca koji se ukrcaju i odu na kupanje u Slatine, na Čiovo, preko puta iz Splita. Di ćeš lipše. Pa ionako većina Splićana koji imaju brod vikendom se slože oko punte od Čiova. Dođu tamo i ovi s jačim brodima, gliserima i jahtama, šta bude smišno jer im je mjesto na Palagruži a ne tako blizu. Bura line vozi liniju već od 2004. Danas je ta mala a tako velika obiteljska

firma uspjela stvorit i malu flotu od tri broda. Zovu se Bura line, Bura Pride i Bura Sestrice. Ovaj zadnji je brod koji sliči na gore spomenuti vaporeto za Cadiz. Lipi starinski brod. Ka trabakulić a nije nego putnički. Bura line je već kao katamaran.

TURISTIČKI BUM

govori:

Gazda tvrtke Mario Andriolić lipo

– Mi smo u stvari autobus. Ideja mi je došla jer znam da su ljudi uvik mogli iz Slatina brodom u Split. Onda je ta veza nestala. Ali se ideja obnovila kad su počele sve veće gužve na trogirskome mostu koji spaja Trogir i Čiovo i jedino tako se autom može okolo u Split. Drugi motiv se dogodio sam od

sebe, priča Andriolić. Turisti su prepoznali u tome brodu šansu da se odu okupat, ili na Čiovo, u Slatine, ili blizu Trogira. Ali Trogir je pod zaštitom UNESCO-a i svi znaju da ga moraju vidit, prošetat, kušat, pa se prvu vezu Slatine – Split proširilo na Trogir.

– Za 19 kuna ste u Slatine, a za još 24 u Trogir. Međutim, radnici koji zbog posla moraju putovat imaju povlastice, pa dica, studenti, đaci, neki besplatno, neki popust, uglavnom je to ispala jedna atraktivna veza. Skoro jedan lipi grad prevozi Bura line – možda i 50.000 ljudi godišnje. Sigurno bi bila šteta da se veza opet ugasi, a problemi će počet već uskoro kad se počne najesen finiširat izgradnja mosta do Čiova na poziciji od jedan i pol kilometar prije Trogira.

DA SE NE UGASI

Hrvoje Ćatipović i Dražen Franić voze Sestrice

Sada brod pristane na Madiracinome mulu blizu postojećeg starog mosta

tako da se na noge može u Trogir za čas. Interes ljudi je ogroman. Najveći brod ima mjesta za 110 putnika. Zato su u tvrtki Bura line i proširili posao, uložili u veće kapacitete. Lipo je vidit te male pothvate, male brode, pa čak i u zoru ako tko panulaje pa im mahne. Brzo se prestrojavaju u hodu, reagiraju na stanje, vide kad ujutro ide njih stotinjak za Trogir, zna se da će predvečer natrag. Ili kad se vidi da je mali broj putnika za Trogir, onda manji brod preuzima ljude s većeg katamarana Bura linea, pričaju nam ljudi s brodova, zaposlenici Hrvoje Ćatipović, Joško Mitar, Neno Berlinac, Dražen Franić i putnica Ivana Uljević Cipirita.

ČOVIK I BROD

Priča o starome brodu koji je „proša svašta“ a danas vozi turiste sa Hvara na Vis, dva prekrasna otoka

KRUZER MINOLOVAC Danas Edi

Kapetan Mardešić otvoren za sve opcije, nije uvijek jedino bitna zarada

ekidan šetamo po hvarskoj rivi punoj turista, sunca i soli, a nigdi malo sjene i bave (onoga laganog vitrića što ne smeta nego hladi). I sad zamislite da vam se posreći popit hladnu bevandu, ali da usput i nešto puše! Malo kome se želja i ostvari kao nama. Popili smo hladno piće na minolovcu vezanome za rivu usred Hvara. Minolovcu?!

PIĆE, SJENA I VITRIĆ

E tu počinje priča. Ali tko zna kad. Brod su gradili u nekome vojnome škveru u Istri nakon Drugog svjetskog rata i to u seriji od deset brodova. Nalovio se mina, vukao za sobom kao koćarica posebne alate, a danas je putnički turistički brod, 36

ono što zovemo trabakul za furešte, ime mu je „Edi“ i kapetan je Ivo Mardešić iz Komiže, koji je sa svojih 40-tak godina „u krmu“ još uvijek od volje za primit čovika putnika namjernika u nevolji. Znači, bilo je ovako, nigdi ništa ne puše, a na tome brodu sve vijori, pola metra od nas, uz rivu. Bubnili smo na glas može li se doć popit piće, iako znamo da to nije restoran, ali… platit ćemo. Naravno da su zaposlenici bojažljivo odbili prijedlog. Jer nisu registrirani za taj posao, valja ih razumit. Ali kapetan Ivo Mardešić je na palubi, pijucka i sam, hladi se i brzo prepoznaje stari svit koji malakše žedan na suncu. – Može, može, ukrcajte se!

BRAVO, KAPETANE!

Ludilo, svaka čast. Puše jer si pola metra od urbanoga, na moru. Sve otvoreno na brodu, a piće fino ledeno. Kapetan ne da platit, ne samo zbog svoga plemenitoga odgoja nego i radi inspekcije, tako je to danas. Nije bilo druge nego ga prevarit. Utekli smo poslije više od pola ure osvježenja i ostavili „manču“ pa je morao vikat za nama i ljutit se. Taj bivši minolovac zove se „Edi“. Na brodu ima i lipa slika iz doba dok je bio minolovac, ali nije lako fotografirati zbog stakla i odsjaja pa se malo potrudite razaznat što vam paše. U Jugoslaviji je

minolovac postao tunolovac. Nije baš tako, ali bio je plivarica. Komiža je bila poznata po sardinama. Onda je došla Hrvatska pa se u pretvorbi legendarni komiški veslač Nikša Mardešić, višestruki olimpijac, s jednim kompanjonom sjetio prihvatiti tog posla. Brod je s vremenom postao ruševina, karampana, dva puta je bio potopljen, jedan put kod bruške Stinive na Hvaru udario u kraj pun srdele… Trebalo se uvaliti u posao do grla za brod obnovit i oživit. Ali danas je sin

Ivo „prešaltao“ posao za turizam. Voze ljude od Hvara do Komiže, pa na Biševo, i u Modru i u Zelenu špilju, putujući uz fantastičnu južnu obalu otoka Visa koja odiše divljinom i, kako to vole danas reći, nedirnutom prirodom.

OD ŠPILJE DO ŠPILJE

Brod je registriran za 130 putnika, ali ne bude ih više nego između 30-tak i sto. Dobiju ručak na brodu, vide dvije špilje, ali za Modru moraju dodat 50 kuna na aranžman od 300 do 400. Šteta da se

ne može spavat u kabini jer bi idealno bilo prenoćiti, a lako za ostatak aranžmana! Evo ideje što bi učinila ekipa Lučkog vjesnika: Leć u kabinu i svako jutro se probudit u drugom malom mistu, na primjer ovim redom: Split, Hvar, Komiža, Sveti Andrija, Biševo, Paklenjaci, Šćedro… pa natrag. I da vozi stalno tu prugu, a vi se ukrcajte di vas je volja i prenoćite koliko hoćete. Ekipa Lučkog vjesnika ne bi se iskrcala cilo lito.

Nekad minolovac (fotografija na ulazu u brod)

CRUISER MINESWEEPER

The other day, as we were strolling down the promenade in Hvar, crowded with tourists and bathing in sunlight, with the scent of sea water in the air, we noticed there was no shade to find comfort in, and no light breeze to cool us down. What we needed was some ice cold white whine and a cool summer wind. So, we went for a drink on a minesweeper which was docked at the Hvar promenade. Minesweeper?! Yes, a boat constructed in a military shipyard somewhere in Istria after the Zelena i Modra špilja

Second World War. This boat has caught many mines, it got sunk two times, and today, it’s a tourist attraction. It’s an ex-minesweeper now called ‘Edi0, and it’s captain is Ivo Mardešić of Komiža. The forty-something captain is always happy to have guests on his boat. He had overheard us talking about how we needed a but of shade and something cool to drink, so he invited us on board It’s a wonderful, open boat, and the drinks are ice cold. He refuses to accept

money from us, not just because he was brought up right, but because meeting us was inspirational, as he explained. So, we had to pay a trick on him. After half an hour, just as we were leaving, we left a nice tip for him, and as we were already on dry land, he shouted at us to come back, but we were already on our way. The boat can carry up to 130 passengers, but it usually carries groups that vary from about thirty to one hundred people. Everyone gets a meal on board, they get to see two caves on their trip, Blue and Green, but for the Blue Cave, they still have to pay an extra fifty Kunas to get inside. A day trip costs from 300 to 400 Kunas. The only downside is that it is only a day trip and you can’t spend the night on board

Slijeva Ljubo Mateljan, Stanko Božić, Rade Erceg, Damir Jerković, Ante Baldo Vicelić, Milovan Šćepanović, Nikola Deković, Ante Bradarić, Vlado Jukić, Davor Erceg, Slobo Perutović i Roko Orlić

SPORT NEWS

JADRANOV 95. ROĐENDAN J

edan od dalmatinskih utemeljitelja sporta, splitski Jadran sa Zvončaca, proslavio

je nekidan 95 godina postojanja, a njegov klub sportskog ribolova i podvodnih aktivnosti te brodara iz njegova mandrača proslavit će 2016. svoju 40. obljetnicu. Jer 1976. Društvo Jadran u bogatom razvoju aktivnosti, pored plivanja i vaterpola pokreće družinu za sportski ribolov i podvodne aktivnosti čiji član je i veliko svjetsko ime ronjenja Frane Zanki, treći na svijetu 1987. i dvostruki pobjednik Kupa Europe te višestruki državni prvak i reprezentativac. Dugogodišnji predsjednik Jadranova Društva brodara i ribiča Ljubo Mateljan istakao se kao pokretač niza akcija koje su lučicu Jadrana promovirale u uzornu među brojnim splitskim lučicama, a tu tradiciju nastavio je današnji prešidente Dražen Orlić iz stare jadranaške familije Roka Orlića i njegovih sinova Dražena i Renata. Flota jadranaša s godinama je rasla, ali je sačuvala tu tradicionalnu intimu klape, pa je tom spontanošću i entuzijazmom došla do male kućice u kojoj se 38

provodi Jadranova svakodnevica, prelista novine, pogleda vijesti na televiziji, druži se za marendu, baci i na karte, a simpatično je vidit kad predvečer isplovljavaju muški na lignje dok ih žene čekaju isprid televizora, čekajući više lignje nego muževe… Jadranove snage nikad ne posustaju pa se stalno šire pravci djelovanja. Sve popularniji je kafić Cvrčak, živnuo je i hotel uz bazen, i danas se igra balun na čuvenoj Skalini, odgajaju se generacije plivača, vaterpolista, a ne fali ni slobodnih aktivnosti. Obično se govorilo o smjenama jadranaša, prva i treća su bile smjene ribara amatera koji isplovljavaju ujutro panulat, a predvečer lignjat, dok je druga smjena u kućici na ulazu u Jadranov kompleks okupljala viđenije Splićane za bacit na karte, a jedno vrijeme i biljar. Najnoviji proizvod jadranaša niknuo je kraj radionice za istezanje brodica, zahvaljujući „frakciji“ brodara koja njeguje i marendu na gradele, te je inicijativom i djelom Ante Bradarića izgrađena kućica za roštilj, lipi kameni kamin koji je evo ovom fotografijom svečano otvoren. Ako se roštilja fer i korektno, onda je i to

neka vrst sportske discipline, međutim to je samo jedan od motiva okupljanja jadranaša u svim pravcima druženja pa je sve teže parkirat se na Jadrana jer jednostavno Jadranov Zvončac privlači sve sorte i strukture Splićana. Prvi predsjednik društva i lučice Jadrana bio je Rudi Tolić, njegovom voljom i upornošću nastao je taj mandrač. Dugo je kapetan u lučici bio Žele Živčić, nezaboravni čuvar brodica, a sad je već godinama kapetan Damir Jerković koji s lučicom živi kao da mu je to dom jer je uvijek pri ruci za najrazličitije poslove pa tako i za druženje. Tako se zadnjih godina stvorio novi duh u lučici jadranaša, klapa je sve veća, aktivnosti sve raznovrsnije i življe, a generacija koliko hoćeš: Mario Alujević Cigalin, Boris Kolega, Nikola Deković, Ante Hrepić Brico, Mišo Vukičević, Neno Mudnić Muma, Mišo Marchi, Igor Katunarić, Čedo Gagić, Mile Peka Mladina, Slobo Perutović, Stanko Božić, Dragan Ralević Škembro, Frane Matusina, Branko Grašo, Toni Pavlović Penkala, Mladen Mateljan, Mitjan Bonačić, Glava Branko Glavinović, Cicela Slaven Vukasović... I tako ide vrime.

PAIZ U OKU SVIJETA

Jubilarni 40. Faros maraton, Međunarodno prvenstvo Hrvatske u daljinskom plivanju

MARATON OD 2400 GODINA Fotoreport Elizabeta i Mario GARBER

tari Grad na Hvaru potkraj ljeta svake godine finišira sezonu poput istinskog maratonca koji eskalira u svojoj misiji izdržljivosti, usprkos starosti, usprkos vremenu, ne birajući ni poraz ni pobjedu, nego smisao u tom rasponu, znači životni ditiramb uoči rujanske jematve kada sve zri. Fešte krenu od samog početka kolovoza u čast pobjede i Oluje, osamostaljenja i oslobađanja Hrvatske, zatim za blagdan Velike Gospe, pa odmah zatim 16. kolovoza blagdanom svetoga Roka, zaštitnika grada, naposljetku starogradskim maratonom u plivanju i tradicionalnom jedriličarskom regatom splitskog organizatora Spinuta koji tog dana napuni luku, spektakularno uređenu, od novijeg vremena kao izmišljenu, najpogodniju za jedriličare i nautičare na otoku Hvaru.

DOMAGOJADA KAO IDEJA

Faros Maraton je, naravno, klimaks svih tih događanja jer ove godine je to bio 40. po redu, golema je to tradicija i zna za nju cijeli svijet, sudjelovali su na tom međunarodnom prvenstvu Hrvatske u daljinskom plivanju gotova sva poznatija svjetska imena, pobjeđivali su i Amerikanci, pobijedio je više od svih Stari Grad, grad Hrvatske star 2400 godina kada su ga davno utvrdili Grci, otkrivši sve prednosti starogradskog dubokog zaljeva. Iz te činjenice izviru svi dosezi Starog Grada, pa je tako počeo i plivački maraton. Neposredan povod bio je kazališna predstava posvećena moru, „Domagojada” u izvedbi glumačke družine Relje Bašića i njegovih legendarnih Histriona s putujućim lutajućim kazalištem duž obale. Te 1974. Histrioni su na trgu Škor

u Starom Gradu izazvali frenetični aplauz izvedbom Domagojade što je velikog starogradskog zaljubljenika u plivanje Vicka Šoljana potaknulo na ideju o pokretanju maratona u idealnom dubokom zaljevu. Naravno da je ideja u samom začetku osmislila i sve drugo za program maratona što bi zabavilo ljetne goste, turiste, posjetitelje... A u ta doba je Veljko Rogošić, najbolji svjetski maratonac, bio plivač od „daljinskog srca“ i zajedno s onda popularnim publicistom Franom Jurićem smišljen je automatski i prvi pokretački korak. Najprije je priređen pokusni maraton od Gradske luke do rta Baba i nazad dužine 3.620 m, a kad se osjetio odaziv, dogodine 1976. je brzo smišljen veliki maraton od gradske luke do rta Kabal i natrag dužine 16.000 m jer sam zaljev je karakterističan na Jadranu po dužini poniranja u kopno oko 4 nautičke milje. 39

Prizori u cilju, ulazi pobjednik, doček, aplauz i protokol

ROGOŠIĆ ZA POČETAK

Prvo Međunarodno prvenstvo u daljinskom plivanju pripalo je Veljku Rogošiću među 11 plivača (i jedna plivačica) u vremenu 3:50,10, a jedina plivačica, glasovita Jasna Efendić, stigla je ukupno treća, svaka čast. Već drugi maraton bio je međunarodno natjecanje, jer je nastupio Boris Ferjenčik iz Bratislave. Godinama poslije maraton postaje svjetska scena pa i u svjetski značajnom listu francuskom „L’Equipeu“ izlazi velika reportaža. Nema svjetski poznatog maratonca a da nije nastupio na Faros maratonu afirmiranom u svijetu. Tako je i za jubilarni ovogodišnji 40. maraton stigao i čuveni maratonac iz Velike Britanije, 74-godišnji Michael Read, poznat po tome što je 33 puta preplivao Engleski kanal (La Manche), a za svoja sportska dostignuća 2011. je od kraljice Elizabete odlikovan Redom Britanskog Imperija za izvrsnost. Jubilarni su maraton uveličali svojim nastupom plivači sa svih strana svijeta, iz 22 države s tri kontinenta, među kojima su i osvajači medalja s posljednjeg Svjetskog prvenstva u Kazanju. Talijanski maratonac Matteo Furlan pobjednik je 40. jubilarnog Međunarodnog prvenstva Hrvatske u daljinskom plivanju – Faros

maratonu 2015. Drugi na cilj 16-kilometarske staze doplivao je Ukrajinac Volodymyr Voronko, dok je treće mjesto pripalo hrvatskom maratoncu Duji Milanu (koji je ujedno i pobjednik hrvatskog dijela prvenstva). U ženskoj konkurenciji prvo mjesto zauzela je Ruskinja Aygul Savinova. Češka plivačica Lenka Sterbova je doplivala druga, a treće je mjesto pripalo Ruskinji Alexandri Sokolovoj.

GRČKI KORIJENI

Ali smisao maratona nije u onoj rezultatski izračunatoj pobjedi. Svaki maratonac se u samome sebi bori s vlastitim barijerama i preskače ih ne samo fizičkim obaranjem rekorda nego i onim unutarnjim osjećajem da je otkrio još jednu novu mogućnost u samome sebi. To već spada u područje iskonskog maratonskog, još od onog grčkog maratonca koji je pretrčao 40 kilometara i pao mrtav da bi prenio ondašnju SMS-poruku izuzetnog značaja jer je to bilo pitanje života i smrti, to jest je li tamo daleko na bojištu izborena pobjeda ili – smrt. Na temelju tog događaja, koji je na neki način ujedno bio i prapočetak novinarstva budući da je maratonac trčao da bi javio prvu ekskluzivnu, nikome još poznatu, vijest – ustanovljena je olimpijski

najatraktivnija, mitska disciplina maratona. Uz Vicka Šoljana, među domaćinima i idejnim začetnicima plivačkog maratona još je jedan zanesenjak, poznati Janez Maroević, legendarni starogradski trkač (jedna od njegovih zadnjih atletskih pobjeda jest na američkome maratonu u mjestu Ford Lauderdale 2014.). Dakle, taj neobični Paiz sa svojim grčkim korijenima, umjetničkim i književnim iskonima u Hektoroviću i drugim umjetnicima, nikad ne prestaje iznenađivati. Neku simboliku moglo se otkriti i na ovome jubilarnome maratonu koji je, kako je već uvriježeno, počeo u osam ujutro i završio u biti kao i uvijek negdje između jedanaest i podne kad se pred gradskom vijećnicom i glavnom kavanom okupi cijelo mjesto u pojačanom sezonskom turističkom sastavu. Naime, oko podne je ceremonijal završen, Talijan je zasluženo dobio svoj pobjednički vijenac, dimilo je u zraku, slavilo se, sviralo, konferansje je grmio gore s balkona iznad kavane, škljocali su fotografi, tv-snimatelji, na skalini gdje šampioni izlaze čestitali su, kako je i red, gradonačelnik Vinko Maroević, organizatori Šoljan i Janez, naravno da se tu pojavio i prvi čovjek Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša...

Pobjednik i gubitnik: Talijan Matteo Furlan okrunjen je vijencem, a posljednji 74-godišnji legendarni britanski maratonac Michael Read, na slici sa starogradskim atletičarom Janezom Maroevićem, pobrao je birani aplauz najupornijih u dočeku pred Gradskom vijećnicom i kavanom

KRALJ UTIHINE

Ali onda se, sasvim prirodno, svijet razišao, neki na objed, drugi na kupanje, treći s klapom na piće... I reporterska ekipa Lučkog vjesnika odmakla se malo u sjenu po toj žegi, na odmor i čašicu. Zaljev je utihnuo, kao da ovog časa moraju uploviti oni Grci otprije 2400 godina. Svečana utihina za koju više nitko nije mario – postala je kraljevstvo jednog usamljenog plivača, ideologa daljine u plivanju, u veslanju rukama i nogama, u posvećenju tom beskonačnom ritmu lakoće kretanja kroz more, neovisno o bilo kakvoj metrici poraza ili pobjede jer je metrika tog samotnog trkača sa samim sobom izmjerena samim pronalaženjem smisla u ovoj rečenici već rečenom.

Bio je to Michael Read koji i poslije cijelog života potrošenog na plivanje još uvijek u svojoj 74. traži i u zaljevu Staroga Grada ima li ičeg u plivanju što nije još otkrio. Da nije tog vjerovanja, kako ima još nečeg što mu je promaklo ili je i zaboravio – sigurno Michael Read ne bi ni plivao. A to će se sigurno dogoditi jednoga dana. Kad će Michael Read otplivati svoje. Ono za čim je Michael Read plivao šest sati svoj maraton, nakon što su ga svi već otplivali i gotovo zaboravili, to za čim je Read plivao, to je i pronašao, prorijeđeni broj posjetitelja maratona, onih koji su ga dočekali u cilju, koji su i dva-tri sata nakon proglašenja pobjednika ipak stigli na rivu suočiti se s Readom koji pliva i kad više nema publike.

Vicko Šoljan u ime Faros maratona, Vinko Maroević kao načelnik Paiza i Zlatko Mateša ispred HOO-a – nagrađuju i čestitaju pobjednicima

GUBITNIKA I NEMA

To je bila Readova pobjeda, stigao je živ. I javio je vijest. Ne mora te pojedinosti Read ni znati, ali evo da se priču zaokruži, vratio se na rivu dočekati ga pjesnik i akademik Tonko Maroević, i ona izabrana publika kao reprezentacija svih. Read je izmamio frenetičan aplauz kao da je stigao prvi. A u nekom smislu možda i jest. Inače ne bi bilo gubitnika. Jer to ne bi imalo smisla. Ovako gubitnici ipak postoje, zato što su nekome ipak pobjednici. Gubitnika, dakle, i nema.

THE WORLD KNOWN FAROS MARATHON T

he Faros Marathon started out as just a small town competition and grew into an international institution of long form swimming. Today, it is one of the most prestigious marathons of its kind. Perhaps the ultimate proof of its status came from the United States, from the International Marathon Swimming Hall of Fame of Fort Lauderdale, Florida. Faros was inducted into this hall of fame on September 22nd, 2012. It is the first, and still the only international marathon that has been inducted into this organization, and it is the only Croatian sports event that has been recognized internationally by any sporting hall of fame.

Barkarjol koji ih je pratio također je dobio slavu u cilju, jer Read je šećeraš i trebalo mu je davati šećera tijekom utrke sa samim sobom, a na biciklu je hitro stigla i liječnica koja je sve osigurala da Readu bude dobro i zdravo. Brod 28 koji je pratio Reada u dvočlanoj posadi imao je i supruga medicinske sestre koja ih je također dočekala da preuzme stvari. Eno je nosi teču juhe, i grinta, a nisu je do kraja ni pojeli.

SVJETSKA KUĆA SLAVNIH

The 40th Annual Faros Marathon, which is held in Stari Grad on Hvar Island, was especially interesting because this is also the year in which the town of Stari Grad celebrates its 2400th birthday, making it also the oldest town in Croatia. This wasn’t the only event that marked the occasion, but it was the most prominent one. Michael Read, aged seventy-four, a

legendary marathon swimmer from Great Britain, a man who has swam across La Manche thirty three times, chose the prestigious competition in Stari Grad as his final marathon before officially retiring from competitive swimming. A final chapter in his life-long career. It tool him six hours to finish the marathon, two hours more than the winners, but he finished it.

Faros maraton je iz maloga provincijskog natjecanja prerastao u svjetsku instituciju daljinskog plivanja i danas ponosno uživa primat najprestižnijega svjetskog maratona. Konačna potvrda te činjenice i kultnog statusa ovog natjecanja stigla je iz Kuće slavnih (International Marathon Swimming Hall of Fame) iz Fort Lauderdalea na Floridi (SAD) u koju je Faros maraton svečano primljen 22. rujna 2012. godine kao prvi i jedini svjetski maraton u povijesti te institucije i jedina međunarodna sportska priredba iz Hrvatske koja je postala članom svjetske Kuće slavnih u bilo kojem sportu.

NIKAD MIRA NA MORU PLANINA

Stipe i Stanko Božić na Stankovome brodu „Bruškin“ u Jadrana

ZOV DUBINE I VISINE Stipe i Stanko Božić, rođaci, od dva brata dica, s izazovom u genima

LOV TUNA U AUSTRALIJI: SVAKO 15 SEKUNDA IDE TUNA PA TUNA SVE DO PET-ŠEST TONA, A ZNALO IH SE I 18 TONA VRATIT NATRAG U MORE

vo dva čovika odvaljena i od brda i od mora. To se jednostavno tako rodi, nešto ih uvijek goni i puno visoko i puno duboko, vuče ih ta struja istraživačka, nema šanse da će oni stat s mirom i da će odolit tome izazovu za pokušat, otkrit, saznat i dosegnit sve, sve šta se ne može. Mora bit da su to i geni, jer ova dva čovika su rođaci, dica od dva brata Božića, znači Stipe i Stanko.

TAKSISTA I SKIPER

O Stipi se sve zna, još u doba Jugoslavije se popeo na sve najviše vrhove kontinenata, na sve moguće Evereste, a onda je sve ponovio još jednom i u osamostaljenoj Hrvatskoj da bi i hrvatska bandira osvanila na pravom mistu. Ali o njegovome rođaku Stanku ne zna se skoro ništa, iako se priča i o njegovim rekordima. Znači Stipe i Stanko su vladari mora i planine. Stipe je danas više putopisac i snimatelj, fotograf, jer ga je i ta istraživačka disciplina vukla da zabilježi sve te čudesne dimenzije života i svijeta, tako da je poseban doživljaj čitat njegove zapise, libre i gledat filmske reportaže. A Stanko Božić je onaj što ga se svaki dan može srest na bicikli oko bazena Jadrana na splitskom Zvončacu jer mu je tamo brod s kojim planinari i do Palagruže, lovi ribu i druge gušte po moru. Njegova istraživačka krv može se prepoznat i po tome što mu u brod nikad nije ušao niti jedan meštar...

– Osim elektroničara... – ispravlja brzo Stanko. Sve je Stanko sam izradio, od klima-uređaja do niza sitnica, a najlipše ga je vidit kad ujutro dovrši radove na brodu i porine ga u more, a predvečer eno ga opet vanka, na suhom. Bit će mu sinula još neka ideja pa to odmah mora popravit. Iako su rođaci, nije ih lako sastavit pa smo ovu zajedničku fotografiju na Stankovome brodu pripremali i dogovarali cijelo ljeto. – Očevi braća, a šta’š govorit, moji su bili sirotinja, stari mi je bija lučki radnik, tek posli dizaličar. Završija san za automehaničara i kad me regrutiralo za u gardu na Brione, ja san uteka u Australiju. Tako nekako – priča Stanko. Stanko će tamo promijenit sve zanate u deset-petnaest godina a onda će po povratku bit i taksista, pa skiper... – Najviše sam na kraju zaradio održavajući brod jednome Talijanu i zato sam brodu dao ime Bruškin jer je na bruškinu i zarađen. 43

VESPA, REBE I BRUŠKIN Eto kako se život zavrti. A Stanko je odletio u Australiju kao mladić da bi zaradio svoj san – vespu i rebatinke. – A koliko je tuna radi toga prošlo kroz ruke! To niko ne bi virova... Pet tona tuna na uru vrimena. Lovili smo štapon, ribu po ribu. Svako 15 sekunda tuna po tuna, četiri u minuti, svaka po 30 kili, znači 120 kili puta 60 minuta, priko sedam tona nas pet je znalo ulovit. Živa je eška, gira, s njom se u stvari brumaje. Noć prije se svitli i ulovi giru koju se živu sprema u tankove na brodu pa njih nekoliko špurtilima baca giru u more. Brod ide pola milje a tune za nama, za giron... Tako su je lovili u Australiji kad je Stanko tamo „planinario“ prije 35 godina. – Lovilo bi se i po dva-tri miseca, u početku su tune manje, sedam-osam kila, a na kraju ih bude i priko 50 kila komad. Ruta se nastavlja prema Tasmaniji za sve većim tunama, ali tamo nisan nikad tija poć. Jedan put smo bacili u more 18 tona tune jer nas je uvatilo nevrijeme na 60 milja vanka, otvoreno more. A tamo se izađe jer dubina pada naglo sa 200 na 600 metri šta je dobro za lov. Nego, zanimljiva je ta udica za lov tune, ne bi je Ajnštajn izmislija... Udica je veličine šake, ali nema onaj kontrašiljak tako da tune same ispadaju s nje u brod. Ali to je specijalna tehnika: – Sjediš izvan broda, kad valja more onda te moči, štap je od bambusa, dva metra, udicu spustiš 20 centi ispod površine i kad tuna uhvati brivu, ti je vidiš, i samo vadiš koristeći njezinu brzinu, pa produžiš štapon prema gori i ona ti priko ramena ispada u brod. I samo kružiš sa štapon nazad jer evo već stiže nova tuna. Udica je ka mesarska kuka vezana na sajlu i onda konopon za štap. Uz udicu su i perušine od galeba. A sad Stanko uživa... Izađe na more s prijateljima, pet sati mu treba do Palagruže, 70 milja pređe brzinom od 12 milja, a maksimalna brzina njegovog Bruškina je 18. Stanko kaže da je to „rolsrojs“ na moru. Poznati talijanski „sciallino“. Ne smeta mu slikat se sa rođakom Stipom... – Jer to je kapitalac... A s ribon?! To se slikaju furešti.

SVJETSKI VRHOVNI STIPE

Stanko je strastveni panulaš, a takvi se ne hvale, samo ga sretneš kako biciklom prođe kraj tebe i onda vidiš da iz kofe viri neka repina zubaca od pet-šest kili najmanje. Stipe Božić je gušta slikat se s rođakom, kako bi podupro ovu priču. Njegovi trofeji se ne mogu nabrojat, a tek zasluge za spašavanje u Gorskoj službi. Stipe Božić 44

Stipini vrhovi svijeta se bavio alpinizmom, speleologijom, ronjenjem, skijanjem, spustio se 1395 metara duboko pod zemlju u Lukinoj jami na Velebitu, a do njegove najviše visine na Mount Everestu ima 10.243 metra. Stigao je i do Sjevernog pola s međunarodnom ekspedicijom na skijama, a pravi rekor-

di slijede i u njegovu profesionalnom autorskom radu na putopisima i filmskim zapisima, dokumentarcima gdje je na HTV-u prošao i ulogu redatelja. Poznate su njegove knjige Put na vrh svijeta, Sedam vrhova, Svete planine svijeta... Pravi vrhovni Stipe.

NEVER A DULL MOMENT Stipe and Stanko Božić are cousins, sons of two brothers, ON A SEA OF HILLS and they have adventure in their genes

THE CALL OF THE DEEP, THE CALL OF HILLS H

ere we have two men, both made from hills and the sea. You’re just born that way, with a call for the wild in your blood, calling you to go deep or up high. It’s like a strong force of adventure luring you, and there’s no way that these two could stay calm and not answer those calls. Whatever there is to seek, explore and discover, they will go after every thing that seems impossible. It must be in their genes, because these two guys are cousins, as Stipe and Stanko are sons of two Božić brothers.

CADDY AND SKIPPER Stipe is publicly known. Back in the

Yugoslavian era, he had climbed the highest peaks of each continent, Everest and all that, and then after Croatia became independent, he continued to explore and place the Croatian flag and each mountain top he climbed. But, his cousin Stanko is not a celebrity, he’s not famous, but his records are. Stipe and Stanko are rulers of seas and hills. Stipe writes about his travels and films them, he’s also a photographer, as his adventurous job has taken him to all sorts of amazing places on this planet. Reading his travel logs is quite an experience, you can really get into his books and films. Stanko Božić is that guy you see every day, riding his bike on his way to Jadran Beach near Zvončac Park in Split. He keeps his boat in the nearby marina, and often travels to Palagruža, where he goes fishing. Although they’re cousins, catching a photo of these two together is quite an effort. It took us the entire summer to arrange a meeting with them, on Stanko’s boat. Life can be funny. Stanko had to seek work in Australia as a young man, where he managed to save up the money and buy what he had always wanted – a decent pair of jeans and a Vespa scooter. – I went through endless tons of tuna just to afford that! Nobody would believe me today. It’s like, five tons of tuna per hour. We would catch them with spears, fish by fish. We’d catch a tuna every fifteen seconds, that’s four of them in a minute, and each was about thirty kilos, so that’s one hundred and twenty

kilos of tuna fish per hour. There were days when we’d catch seven tons, the five of us fishermen. We’d use sprat as bait. The night before we’d go fishing for tuna, we’d go fishing for sprat and keep them alive in tanks on the boat, just so we could use them as live bait for tuna. Our boat would move slow, half a mile an hour, and countless tunas would follow us, they’d follow our bait. That’s how it was in Australia, some thirty five years ago, when Stanko went there on a ‘work expedition’. – Tuna season would last about two to three months. At first, they’d be smaller fish, seven or eight kilos a piece, but there would also be huge ones, of up to fifty kilos. Out rout was to Tasmania, because that’s where the largest tunas would be, but I never really wanted to go there. One time, we had to discard eighteen tons of tuna because we wound up in a storm sixty miles off shore, on the open seas. Out there, the sea goes from two to six hundred meters deep quite fast, which is actually good for fishing. I loved the fishing hooks we used for those tunas, it’s as if they were designed by Einstein... This type of fishing hook is as big as a human fist, but the hook on top isn’t closed

like it usually is on these hooks, so the tunas would just slide off the hook into our boat. But, you need to know your technique to do it properly. – You sit outside the boat, probably get wet as well. Your tool is a bamboo stick carved into a spear, two meters long. You’d drop your hook twenty centimeters deep, so when a tuna goes for your bait, you see it, and just by looking at how fast it’s going, determine when to use your spear and before you know it, the tuna is jumping over your shoulder and into the boat. The fishing hook we used is like a meat hook connected to a cable, and that cable is tied with a rope to the spear. Usually, we even had some seagull feathers around the hook. These days, Stanko is just enjoying life. He goes fishing with friends. It takes them five hours to get to Palagruža Island at twelve miles per hour – his boat, Bruškin, has a maximum speed of eighteen miles per hour. He calls his boat a ‘Rolls Royce of the Sea’. In Italy, it’s known as a ‘sciallino’. He doesn’t mind taking a photo with his cousin Stipe. – Sure. He’s quite a catch. But to take a photo with a caught fish, well, that’s something tourists do.

SUSJEDI SREDNJE DALMACIJE

OD SPLJETA DO MLJETA

Otok Mljet još uvijek spada u divljinu iako je tamo sušta suprotnost Nacionalni park s jedinstvenim jezerom usred otoka

Prožura

oš uvijek je Mljet na radost modernih Robinzona slabo naseljen, loše povezan s kopnom, nikako propagiran među turistima, zapušten u vlastitoj županiji jer ga Dubrovnik nikad, ni kroz povijest nije uočavao kao svoju prednost... I tako dalje, sve dalje je taj Mljet, kako je nekoć davno bio i otokom karantenom za zaražene. Međutim, stanovnici Mljeta, nešto slično kao i Korčulani, ne „plaču mižeriju“ kao kod nas u Srednjoj Dalmaciji, nego su naivni, iskreni i prirodno sami sebi dovoljni, te kažu: – Otočanima su uvjeti za život uvijek teži, ali i to ima svoju veliku prednost.

BUDITE SIMPA I BAHATI!

Svaki bi otočanin morao biti svjestan koliko ga njegovi na prvi pogled hendikepi, zapravo dovode u originalnu prednost pred svima.

– Je, grubo je nama otočanima – reći će za Lučki vjesnik nedavno Jurica Tomičić, vlasnik kultnog ribljeg restorana usred Hvara („Kod kapetana“) – ali! E, ali! Naime, kad mi je svojedobno oca kolpalo, za deset minuti je bio spašen helikopterom u splitskoj bolnici, a da živimo u Splitu, ko zna bi li stigao izbjeći smrt... Otoci moraju biti svjesni svoje prednosti. Brač i drugi pred Splitom odavno su postali urbane sredine koje razvijaju svoje biznise i strategije na temelju toga, dok udaljeni otoci tipa Lastovo, Korčula, Mljet imaju svoj stil. Donedavno je to bio i Vis, ali sad je već uplovio u turističke vode do grla. Dakle, i na Korčuli vole reći kako ih turizam održava i kako je sve to divno i krasno, ali oni sami, teška srca odlaze s otoka i to doživljavaju kao neku moru – ko će sad ić na kopno! I svjetioničari koji na lanternama žive s familijama pa imaju i svoj dom, vrtal i drugo, odlazak u grad Uvala Tanka

smatraju najtežom pokorom pa se na brušket, kockom odlučuje ko će ovaj put u grad radi provište... A najbolji primjer u tome su stanovnici Otoka to jest Englezi, Škoti, Irci... Poznata je stvar da ti Otočani Velike Britanije kad je magla u kanalu La Manche prema Europi bahato odsijeku: – U kanalu magla, kontinent odsječen! Zaključimo dakle da su britanski boduli bahato imperatorski raspoloženi sa svim svojim otočanskim hendikepima, te da su skromno ali nesvjesno bahati i naši otočani na Mljetu, Korčuli, Lastovu, pa i sjeverno na Dugom otoku ili Cresu, jer su iskreni i ne taktiziraju komercijalno sa svojim prednostima ili hendikepima. A od Brača i Hvara pa nadalje lako je uvidjeti da to više i nisu otočki mentalni sklopovi nego se radi o prostorima sasvim priljubljenima ukupnom turističkom korpusu zemlje domaćina Hrvatske. Mjesto Polače

NI VODE, NI NAFTE

Kad se naoružate svim ovim informacijama, onda vam je jasno zašto ćete primjerice na Mljetu biti šokirani drukčijim odnosom prema gostu, strancu, turistu, došljaku, posjetitelju... To drukčije nosi sa sobom i svoj šarm, čak ako je i ponegdje primitivno ili generalićevski primamljivo kao naivno. Jednostavno, ugoda je ponekad kad vam dadu vodu sa špine a ne iz plastične industrijske i komercijalizirane naplative boce. Mljet je dugo bio čak i bez benzinske pumpe, jedino se u Sobri moglo kod Stražičića pitati hoće li se tko popeti u brdo iznad mjesta i povući na gumu (i na usta) benzina ili nafte, ako je nedjelja. Bila su to još ljepša vremena nego danas, jer došlo je vrijeme kad se sve plaća, pa je drukčije nemoguće u krug Nacionalnog parka nasred otoka gdje je na našim otocima jedinstveno jezero slane vode s otočićem Svete Marije i samostanom benediktinaca iz 12. stoljeća te nizom drugih atrakcija za kulturnjake i turiste. Dovoljno je na Mljetu doživjeti noćnu vožnju otokom kroz šume gdje vam

svako malo može pretrčati jež, kuna, vjeverica, zec, srna, vepar... Zmija više nema jer su na otok doveli davno mungose koji su ih istrijebili. Mljet je najpošumljeniji otok na Jadranu, a njegove uvale, mala mjesta stisnuta između otočića ili u dubini vijugave uvale, sve su to mljetska neponovljiva otkrića, kao Prožura ili Okuklje, pa plaže tipa Saplunare i Limuni, zatim punta na istoku Škojići koja gleda na svjetionik Sveti Andrija ispred Dubrovnika, zatim Odisejeva špilja na južnoj obali otoka koja je u potpunoj divljini, nepristupačna s kopna i bez ijedne prave ceste. Odisejeva špilja je vezana za priču Odisejevih krstarenja.

RUTA DVA-TRI DANA

U povijesti se smatra da su prije 4000 godina prvi na Mljet došli Iliri, iskrcali se dolaskom iz Prapratnoga kao današnja trajektna veza s Pelješca, zatim Grci i Rimljani, a prva naseljena mjesta bila su Sobra, Okuklje i Kozarica. Iz Trstenika na Pelješcu dugo je postojala veza za zapadni dio otoka, a danas je Mljet oaza nautičara, jedriličara i jahtaša koji najprije

stignu do Pomene na krajnjem zapadu gdje je i hotel te najveći broj restorana, ali prava iznenađenja očekuju vas na krajnjem jugoistoku otoka. Mljet je otok u najbližem susjedstvu Srednje Dalmacije jer kad stignete do lanterne na rtu Sućurje (krajnji istok Hvara), pred vama je za sat-dva more oko punte poluotoka Pelješca i grada Korčule na Korčuli odakle se lijepo vidi Mljet. Sve skupa moglo bi se stić a da i ne osjetiš s najsporijim brodićem za dva-tri dana. Od Splita do Hvara za 4-5 sati komodne vožnje od 5-6 milja plus kupanje, po onome sistemu da se isplovi rano u zoru po bonaci, malo panulaje i uplovi za cjelodnevni odmor gdje stigneš. Druga dionica je Hvar – Korčula, a onda na kraju Korčula – Mljet. Skoro da bi mogao i na vesla. To je ljepota Jadrana i Dalmacije, isto kao da plivaš sa sike na siku!

Otočić Sv. Marija na jezeru usred otoka Mljeta i benediktinski samostan

Mjesto Okuklje

Uvala Tanka

FROM SPLJET TO MLJET

Prožurska luka, nesvakidašnji prizori

o the delight of modern-day Robinson Crusoe types, Mljet Island is still sparsely populated. Not commercialized by the tourist industry, left behind in its own county as, the City of Dubrovnik never took care of the island as its own valuable asset. Just one night ride on Mljet Island will let you know you’re in the wild. As you drive through forests, you’ll see hedgehogs, weasels, squirrels, rabbits, dear, boar – all sorts of animals running around. Snakes have been extinct for a while now, and that’s because the islanders had brought in mongooses to take care of them. Mljet is the most afforested island on the Adriatic, and all of its coves, tiny settlements in deep bays, all those places are unique. Prožura, Okiklje, Saplanura Beach, Limuni, Škojići Point looking onto the Saint Andrew’s lighthouse and Dubrovnik, Ulysses’s Cave on the south, completely wild side of the island, and many other similar spots that are barely approachable from land and have no actual roads. Ulysses’s Cave actually has a connection to the original Ancient Greek story and his travels.

A TWO OR THREE DAY ROUTE

Historically, it is believed that the fist settlers on the island were Illirians, four thousand years ago. They arrived at Praprtno – where these days, the island is connected to Pelješac via ferry – followed by the Greeks and the Romans. The first settlements were Sobra, Okuklje and Kozarica. For many years, there was a boat line from Trstenik on the Pelješac Peninsula, connecting the west side of the island, while today, Mljet is a haven for sailing enthusiasts and yacht owners, who almost always go straight to Pomena on the far west side, as there is a hotel there, as well as a lot of restaurants. However, the biggest surprises are on the far southeast side of the island. Mljet Island is the closest neighbor of Central Dalmatia. Going from Sućurje Cliff on the far east side of Hvar Island,

it will take you an hour of two via boat to arrive to the Pelješac Peninsula, close to the City of Korčula on Korčula Island, and from those places, you get a nice clear view of Mljet. You can sail around all those spots in the slowest possible boat in just two or three days. From Split to Hvar, it would take you about four to five hours of moderate sailing, about five or six miles, and that includes rest stops for swimming. As the saying goes, you need to start your nautical journey in the morning, while the sea is calm, so you sail easily and can rest wherever you please on your journey. The second part of this trip is from Hvar to Korčula, followed by Korčula to Mljet. It seems close enough to paddle your way to the island. That’s one of the best traits if the Adriatic and Dalmatia, sailing from one place to another seems as easy as swimming.