Port news 17 by Netmedia Sistemi

BR.17 KOLOVOZ 2015.

51 LUKA SPLITSKO-DALMATINSKE ŽUPANIJE BREVIJAR ZA SVAKOGA NA MORU

STRANICA ZA 24 STOLJEĆA svečarski prilog Port Newsa starom hrvatskom Starom Gradu

Pharos, Pharia, Stari Hvar i danas Stari Grad ARISTOTELOV VRŠNJAK NOSTALGIČNA NAVIGACIJA HEKTOROVIĆ I UGLEDNICI PAIZA The Route of Port News 10 WONDERS OF CENTRAL DALMATIA Croatian Shipbuilding ALL OUR FALKUŠA BOATS

POSVETA TONKA MAROEVIĆA Starome Gradu i otoku Hvaru more je sam uvjet opstanka, mjesto obraćanja drugima, susretanja s ostalim svijetom

` ˇ

` ~

Doba kutera, jahti s jednim jarbolom, s kraja 19. stoljeća Tekst i stare slike/fotografije iz knjige Mladena Domazeta „Suton flote jedrenjaka Staroga Grada“

Poteštat i pjesnik, braća Maroević, Vinko i Tonko

ore je otoku više od širokog polja i dugačkog puta. Ono je za otočane sam uvjet opstanka, istodobno i mjesto rada, prehrane, zarade i mjesto obraćanja drugima, susretanja s ostalim svijetom. More je odredilo hvarsku sudbinu, počam od davnog dolaska grčkih doseljenika s otoka Parosa, preko svojevrsne talasokracije Demitrija Farskoga, pa do mletačkih i austrougarskih prometnih puteva, koji su morali uvažavati velik i plodan otok gotovo usred Jadrana. Uostalom, već se u prethistoriji ostvarila plovna komunikacija između dviju jadranskih obala, jer su hvarske špilje u svojim slojevima sačuvale mnogo primjeraka uvezene apulijske neolitske keramike. Zavisno od aktualnih potreba i načina plovidba razna su mjesta na Hvaru imala svoje pomorske uloge. Grad Hvar je zbog svojega izloženoga položaja i otočićima dobro zaštićene luke (s juga) stekao u razdoblju dominacije Venecije dominantnu funkciju obaveznog opskrbnog releja i prisilnog zimovanja za velike galije. Sjeverne hvarske uvale Starog Grada, Jelse i Vrboske omogućavale su prostranija sidrišta i time bolji razvitak domaće, lokalne mornarice, odnosno male flote za obalnu plovidbu. Posebno je duboki starogradski zaljev pružao priliku za sigurno uplovljavanje i boravak , a razvoj luke potaknuo je u drugoj polovini 19. stoljeća pravi procvat brodogradnje i brodovlasništva. raditeljski, ekonomski i demografski apogej našega Paiza vezan je baš uz to razdoblje, kada je uz važnu i snažnu poljoprivredu domaće pomorstvo dobilo velik zamah, što se očitovalo u desecima brodova na jedra (pretežno trabakuli, bracere i pelizi) i u stotinama kapetana, mornara i brodskih pomoćnika. Do dana današnjega u nekim se obiteljima održala uspomena na smione pretke, što su brodili i trgovali po raznim morima i oceanima, a neki tineli građanskih kuća još čuvaju donešene predmete, suvenire s dalekih putovanja. Pomorstvo je Starom Gradu dalo nešto sjaja i bogatstva, lokalnu dimenziju obogatilo univerzalnim mjerilom. Prelazak s

jedara na paru, međutim, vrlo brzo je prekinuo daljnji rast domaćih inicijativa, velike brodarske kompanije preuzele su u svoje ruke promet malih vlasnika i samostalnih poduzetnika. Od impresivne flote starogradskih jedrenjaka ostali su početkom 20. stoljeća tek najskromniji tragovi, da bi sva nekadašnja pomorska slava sad stala u skromnu pomorsku zbirku mjesnoga muzeja-galerije i u nezanemarivu arhivsku građu. Srećom, dio sačuvanoga materijala došao je u ruke povjesničaru Mladenu Domazetu, koji se potrudio proučiti i sustavno prezentirati razdoblje koje je u najvećoj mjeri odredilo izgled i domete Starog Grada. ovijesna evokacija mjesnog brodarstva ujedno je i nostalgična navigacija zemljopisnim kartama i brodskim dnevnicima, matrikulama i ugovorima. Naizgled suhi podaci i brojevi imena sudionika i toponimi, nazivi i tehnike vezani uz plovila – sve je to poslužilo da osjetimo pulsiranje života u jednom dinamičnom trenutku, ali ujedno i da osjetimo snagu volje i poduzetnosti kojom se izlazilo iz kriza, rješavalo nimalo lake uvjete življenja na škrtoj otočkoj zemlji i u relativnoj izolaciji za nesklonih vremenskih i povijesnih prilika. Pravu epsku dimenziju zadobijaju neke gotovo pustolovne akcije i inicijative, poput osnivanja svojevrsne ribarske kolonije na dalekom sredozemnom otočiću Lampedusi. Popraćena bogatom likovnom dokumentacijom, studija Mladena Domazeta bit će dobrodošao prilog povijesti svakidašnjice naših krajeva. Za nas koji smo podrijetlom iz Staroga Grada ono je idealan podsjetnik na prethodeće naraštaje, jer će gotovo svaka autohtona obitelj naći u popisima svoje pradjedove ili barem suprezimenjake. Premda ne potječem iz istoimene pomorske obitelji (već iz težačkog ogranka) sa zadovoljstvom i zahvalnošću pozdravljam ovaj hommage onima koji su ugradili blistave kockice u povijesni mozaik Staroga Grada.

Stari Grad, 2014.

Tonko MAROEVIĆ 3

ALDO, IME ZA KULTURU

ldo Čavić (57), ravnatelj Muzeja Starog Grada na otoku Hvaru, ime je koje svakome posjetitelju toga kulturnjački nastrojenog malog mista – jamči kulturu. Profesionalno se bavi kulturom cijeli svoj život, studirao je na Filozofskom fakultetu i kao profesor hrvatskog počeo u starogradskoj osnovnoj školi te predavao još i u gimnaziji u Jelsi. A onda ga je taj kulturnjački zanos odveo u svim pravcima pa će gurati u kola svake nove kulturnjačke ideje. – Koji put mi se čini da sam se time počeo baviti čim sam se rodio u Starom Gradu jer kultura mi nije samo posao nego baš poziv u pravom smislu te riječi. Tako se i moralo dogoditi kad mi je mama usadila taj odnos i uputila me u svim pravcima kulture. Imala je veliku biblioteku tako da mi je knjiga prijatelj od dječačkih dana, a bila je i amaterska glumica našega kazališta u Paizu koje je ponosno na veliku tradiciju, osnovano 1893. godine.

Čavići su među najpoznatijim mještanima Paiza, jer je i Damir, Aldov brat, meštar one druge kulture, za stolom i u kuhinji, pravi umjetnik kulinarstva i ugostiteljstva. Njihov otac Čavić nije Starograđanin, no majka je djevojačko iz glasovite starogradske obitelji Vranjican. – Otac je bio pomorac ratne mornarice u Jugoslaviji i zaljubio se ovdje u moju majku, no njena obitelj Vranjican bila je težačkih korijena. Naravno, otac mi se jednako zaljubio i u Stari Grad, iskrcao se s broda i živio tu sve do ove godine, umro je u 87. Govorim to za bolje razumijevanje jedne osobite ljubavi prema našem Paizu što, ja vjerujem, svakog stanovnika ovoga gradića čini onim pravim Starograđaninom. Moglo bi se govoriti o kulturi koja uspijeva imenom Stari Grad, dakle Paiz, dakle kao da uspijeva nešto u polju. Jer Stari Grad odiše kulturnim korijenima u svakom smislu. Tako je i Aldo Čavić postao inicijator svake vrsti kulturnjačkih događaja, čega tom gradu ne fali, poput starogradskog kulturnog ljeta. Otprilike je Aldo Čavić nastavio misiju legendarne kulturnjačke obitelji Vranjican, poznate po mecenstvu u kulturi Hrvatske. – To je ajmo reć drugi krak te obitelji koji nije bio težačkih smjerova, baruni Vranjican, koji su se obogatili u Rijeci i drugim krajevima, te kontinuirano podupirali kulturu Hrvatske u ulozi pravog mecene. Međutim, moje mecenstvo, haha, u okviru mojih mogućnosti, svodi se na svesrdnu pomoć u naturi, radom, ljubavlju i odanošću tom pozivu za dobrobit našeg Paiza i kulture uopće.

ARISTO S

tari Grad je Aristotelov vršnjak! Svakoga bi ta kratka rečenica zapljusnula znatiželjom o svih 24 stoljeća koliko ima da su Aristotel (i Stari Grad) rođeni. A tom rečenicom Aldo Čavić počinje svoju knjižicu iz 2004. „Povijesni vodič“ kroz Paiz. Najbolje ga je citirati jer kako drukčije ponuditi sve ukratko o 2400 ljeta jednoga grada.

POVIJESNI KATASTAR

Čavić piše kako se Aristotel rodio baš te godine 384. prije Krista kad su Grci s otoka Parosa u Egejskom moru utemeljili grad Faros u dnu današnjeg 4 milje dubokog Starogradskog zaljeva nakon pobjede nad Ilirima koje su tu zatekli. O tome davno u 1. stoljeću prije Krista izvještava antički povjesničar Diodor iz Sicilije. Grad postaje samostalna država (polis), kovao se vlastiti novac, a osim radionica keramike obilovalo se i hranom s plodnog polja Chora Farou, danas priznatog kao jedinstvenog primjera najbolje očuvane grčke parcelacije na Mediteranu, zbog čega je Polje i uvršteno u popis svjetske baštine. Bio je to prapočetak pravog inženjerskog projekta, zapravo prvog katastra.

DEMETRIJE SVJETSKOGA GLASA

Svjedočanstvima Diodora – koji spominje kolonizatore s Parosa kao utemeljitelje Farosa (Starog Grada) u 3. godini tadašnje 98. olimpijade (385./384. prije Krista) – zapravo počinje povijest pisane Hrvatske, zaključit će lucidno Aldo Čavić. A prvi Starograđanin svjetskoga glasa zove se Demetrije, što zvuči duhovito kad se tako ekstraktno sublimira 2400 godina života, no činjenica je da Demetrije iz ondašnjeg Farosa postaje znameniti vojskovođa Staroga svijeta, pa prerasta i u prijetnju za Rim. Emilije Paul i Marko Livije, rimski konzuli, porazit će ga, razoriti Faros i tako povijest Starog Grada okreće novi list pod imenom Pharia. Da Demetrije nije bio mačji kašalj, vidi se po tome što je skrivenom barkom uspio uteći i spasiti glavu, pa će poslije kovati zavjere i s Filipom Makedonskim i s Haniba-

Prilog od 14 stranica obljetnice Starog Grada izradio urednički tim Lučkog vjesnika

OTELOV VRŠNJAK Skupa slave rođendan, Aristotel i Stari Grad. Koliko je tu priča, od grčkih brodova s otoka Parosa, preko starih Rimljana, Avara, Slavena, Turaka... Paiz je spaljen u većini ratova i prevrata, ali njegova izvorna vatra se ne gasi, svjetlo života održava se na temeljnim elementima u posjedu Staroga Grada: Luka, Polje i Voda lom od Kartage, najmoćnijim „facama“ tog doba, ne bi li se vratio svom Starom Gradu, usput i napakostio slavnome Rimu. Čisti napoleonski sindrom. A i on će (Napoleonov Marmont) za koju tisućicu i ohoho godina akoštat u Paiz. Sve dok to nisu svake godine počeli činit turisti i nautičari modernog doba.

PAIZ GRADI HVAR

Za te najnovije osvajače atrakcija su brojni arheološki ostaci iz nevjerojatne povijesti Starog Grada, mozaici, nadgrobni spomenici, kameni reljefi, luksuzna keramika, nakit, novac, villae rusticae u Polju, zapisano je u knjizi „Povijesni vodič“. Paiz će u nekoliko navrata biti spaljen, od Avara do Turaka. A Slaveni će mu dati novo ime Hvar, gradu i otoku. Hvarska biskupija i prvo plemstvo datiraju iz 1147. godine, a 1180. prvi put je Stari Grad u Hrvatskom Kraljevstvu, nakon razdoblja pod neretvanskom vlašću. Slijedi doba vladavine omiških gusara po Jadranu i evo 1278. (5. veljače) događaja koji uvjetuje i postanak grada Hvara. Tražeći zaštitu od vječnih upada omiških gusara, Starograđani su potpisali ugovor za Mletačku Republiku (ka šta danas potpiše Messi za Real ili Bar-

celonu). Ugovorom su se obavezali izgraditi novi grad na južnoj strani otoka, a to je Hvar, koji će se, za razliku od Starog Grada, dugo zvati Novi Grad.

KRIŽ I DVA VISKA

Nema tog mraka koji bi ugasio svjetlo otoka Hvara, odnosno izvorno Pharosa, nepresušnog izvora svjetla. – Hvar je kao otok doista u dosluhu sa Suncem – igra se malo riječima Aldo Čavić. – Ali, Stari Grad na Hvaru je imao ono nešto za život neuništivo, spoj luke, dva vrta, na kopnu i u moru, pa još i vodu. Nekad 5 milja duboka vala jamstvo je za brod, a izvori hrane s Polja bili su sigurna prehrana i trgovina, znači novac, dok je pitka voda ono presudno pa gotovo svaka kuća u Paizu i danas ima bunar, ne gustirnu za kišnicu, nego baš bunar za vodu. Ne koristi se, naravno, ali to su elementi koji su ovaj Grad učinili i toliko Starim, dakle vječnim. Polje nije uništeno izgradnjom nečeg drugog, zato Svijet prepoznaje Stari Grad, tu još uvijek uspijevaju vinova loza i masline. Tu gdje su Polje izmjerili s prvim geodetskim aparatom, na križ i dva viska izmjerena su savršeno pravokutna 72 polja…

POMORCI, RIBARI I FILOZOFI

Može se ta blagodat interpretirati i ovako: Paiz ulazi u novu epohu uživanja i umjetnosti, niču ljetnikovci, a niču i umjetnička djela, pa jedino tu nekako ne priliči onomu da bi umjetnost morala biti privilegija siromašnih. Ali Paiz je i grad pomoraca jer ga time određuje luka, zatim i grad ribara koji su na stanovit način i kolonizatori budući da se otisnu od kraja sve do 700 milja daleke Lampeduse usred Mediterana između Malte i Tunisa gdje odgajaju domoroce u ribanju i čuvanju ribe, soljenju, znači i proiozvodnji i trgovini, u biti industriji. Jesu li to onda i prvi starogrojski menadžeri? Ili su to pravi filozofi Paiza kakav je Petar Hektorović koji gradi i Tvrdalj, ali i perom ribari s nevjerojatnim renesansnim djelom „Ribanje i ribarsko prigovaranje“ koje se pogledom na svijet možete primijeniti i danas jer nije na površini drugih renesansnih zapisa.

Polje

Kod Damira Čavića na kulturnoj marendi ekipa: Tahir Mujčić, Dinko Lupi i tko god još stigne (poteštat Vinko očito kasni jerbo je na sastanku)

KULTURNI TURIZAM

I onda se Stari Grad sasvim okreće moru. Godine 1857. njegova mornarica broji 50 velikih brodova, stižu kolonijski proizvodi, šire se mirisi i duh svijeta, nazire se kako će završiti ta priča. Evo ih, uplovljavaju danas turisti, nautičari, pomorci, izletnici, avanturisti ribanja i naviganja, osvajači i konzumenti novih saznanja, od kulture stola do prijestolja. Zato Aldo Čavić, cjeloživotni čuvar kulture Staroga Grada, vidi budućnost Paiza u kulturnome turizmu, cijeneći njegovu bolju stranu: – Jer da nije bilo turizma, od kojega danas živi Mediteran, umrli bi svi naši otoci!

Tvrdalj

što je to brod

HEKTOROVIĆ N

e biste vjerovali što je sve u moćima broda. Više nego sudbina. Brod je magična inicijativa, mirakul i misterij. Čovik nas ostavi, umre, ali ostane brod. Zato Lučki vjesnik iz broja u broj naviga na rubrici „Što je to brod“. I u životu nema toga što se ne nastavlja tako kružno i neumitno unutar zakona fizike, dakle inertno, onako kako isplovi, uplovi, isplovi, uplovi – brod. Ili klip. Četverotaktno ponavljajuće. I s puno takta. Bez broda ne bi bilo ni Staroga Grada. Znači ničega od svih ovih sada slavljeničkih 2400 godina. Ako je brod za isplovit, luka je za uplovit. Znači, Starome Gradu ipak valja skinuti kapu jer bez te njegove 5 milja duboke vale, uplovio ne bi nitko. A bez broda Grci iz 99. olimpijske, godine 384. prije Krista, ne bi ni isplovili a kamoli stigli tako daleko za utemeljit jedan 24 stoljeća Stari Grad.

GRADIĆ AKADEMIKA

Smisao je zaokružen na velikoj vremenskoj distanci jer u drugoj polovici 19. stoljeća Stari Grad razvija flotu od 50-tak jedrenjaka za Mediteran, a zadnjih godina trećeg tisućljeća shvaćanje tog elementarnog pomorskog smisla prepoznaje i Lučka uprava Splitsko-dalmatinske županije izgradnjom vezova za nautički turizam, spremajući novi izazov na drugoj strani vale za „domaći svit“ u viziji arhitekta Ede Šegvića. Jer je davno krajem 19. stoljeća Stari Grad bio druga luka na Jadranu iza Malog Lošinja. Sve se toliko idealno poklapa da bi i Petar Hektorović bio p’jan od sriće, a većega entuzijastu teško je naći, sve je žrtvovao za Tvrdalj, za dvor kao simbol i na poklon gradu pa je u oporuci ostavio što treba za dovršavanje. Ni ribari mu ne mogu – prigovoriti. A ni težaci! Koji su možda još jača sila

TIMBAR PAIZA

Botteri, Deletis, Fabrio, Hektorović, Kuničić, Lucić, Lavčević, Ljubić, Maroević, Niseteo, Plančić, Raukar, Selem, Šoljan, Tadić, Vranyczany, Zaninović…

SVAKO IME VAM JE U UHU V

eliki Starograđanin Šime Ljubić izradio je i objavio u Beču 1856. prvi moderni leksikon osoba iz Dalmacije, „Rječnik uglednih Dalmatinaca“. Starogradski spisatelj Petar Kuničić 1908. sastavlja knjižicu „Prigodom Otvora nove školske zgrade u Staromgradu“ s poglavljem o „odličnijim mješćanima“, a 2014. Muzej Staroga Grada objavljuje rad Milovana Buchbergera „Ugledne osobe vezane uz Stari Grad na Hvaru“. Autor nije Starograđanin nego ga veže djetinjstvo kod bake u tom osobitom gradiću. Popis starogrojskih uglednika velik je kao i knjiga. Abecednim redom počinje sa svećenikom i pjesnikom imena Antiquario Juraj, Starjanić Zebić (1505. – 1570.) i onda redom toliko poznatih obitelji, svako ime vam je u uhu. Veliki umjetnik Dini Botteri i jedna velika obitelj, Vedran Deletis, liječnik i profesor neurofiziologije, dobitnik nagrade

Dr. Richard Brown, dodijeljene u Chicagu 2007., književnik i akademik Nedjeljko Fabrio, Ivan Garbati (1833. – 1897.), kapetan i vlasnik skunera „Božja Providnost“, plovio i trgovao po Mediteranu, jedan je od osnivača Hrvatskog doma 1889. Abecednim redom, bez nekog boljeg kriterija, evo jedva nekoliko imena iz knjige, ličnosti koje su utisnule starogradski timbar i povele za sobom naraštaje: Velikani Hanibal Lucić, Petar Hektorović, pa antifašistički borac Ivan Lučić-Lavčević, operni pjevač Dinko Lupi, arheolog i akademik Šime Ljubić, Petar Kuničić… i niz obitelji sa svakim spomenutim prezimenom. Na primjer obitelji Maroević. Tonko Maroević, povjesničar umjetnosti, književnik i akademik, i još mnogi Maroevići a jedan je i aktualni poteštat, načelnik Starog Grada Vinko Maroević. Pod „M“ zanimljivo je upoznati se s imenom Elizabeta Morelli

Paiza koji 24 stoljeća živi od Polja priznatog i na UNESCO-ovim popisima. Na vrhu piramide su ipak umjetnici i akademici u tom gradu koji ima izoštren njuh za znanost i kulturu.

vlastite kolonije usred Mediterana, kako lovit i solit ribu. Starogradski pomorci istodobno su bili i kao projektanti današnje arhitekture Paiza jer su uz Staru rivu gradili velike kuće i tako trajno oblikovali morsko lice grada.

Mora bit da Paizov vršnjak Aristotel nije slučajno izlanuo kako je „nada san budnih“. Lijepa tema za razmislit dok se izležavate na suncu kušajući starogroujske paprenjoke. Paiz je „ono nešto“ na otoku Hvaru, šarm s pokrićem, opušten do razine stresa kad vas izbace iz konobe i pošalju kod susjeda jer znaju što vam treba i što sigurno kod toga prvoga ne biste dobili. Možda im je to usađeno i prije 2400 godina kad su Grci s Parosa izgradili mjesto u dnu vale i dopustili Ilirima živjeti na okolnim brežuljcima obzidavši svoj Paiz. Ili kad su učili stanovnike daleke Lampeduse,

Ne pitajte nego ajte tamo gdje se oduvijek igralo na karte i znalo se kad su tripice, bakalar, a kad pašta-fažol. Tako je i danas kod Damira Čavića. Kulturno ćete se najist i napit, jerbo vam je to brat od Alde Čavića. U njega ćete saznat sve šta se govori, jer je iza konobe i poseban stol „lokalnih nemoćnika“ koji su ustanovili instituciju konobe pod firmom „Ministarstvo tuđih poslova“. Zato tu i svrate redovito vinar Andro Tomić, operni pjevač Dinko Lupi i sadašnji poteštat Vinko Maroević poznat po izgradnji kanalizacijskog sustava šta oće reć da bi se novi Stori Grod moga izvuć iz…

Francesca (1761. – 1829.), novinarka i književnica, rođena u Klagenfurtu, živi u Trstu i Veneciji, nakon smrti muža grofa nastavlja izvanbračno sa Starograđaninom Petrom Niseteom, jedna od prvih feministica tog doba, potkraj života je s Niseteom na njegovom Tvrdalju u Starom Gradu… Koliko imena, toliko bi moglo biti i knjiga: obitelj Niseteo, na čelu s najuglednijim gradonačelnikom Paiza, pa arheolog Mladen Nikolanci, prezimena Paladini, Plančić, Politeo, Premeru, Račić, akademik Tomislav Raukar, brodovlasnik i proizvođač vina Juraj Rossini, akademik Pavao Rudan, Vinko Ružević, pravnik i pisac, Esteban Roque Scarpa-Straboni, Ante Selem, Spalatin, pa Ivan Stalio, osnivač veslačkog kluba „Gusar“ u Splitu, Nikša Stančić, povjesničar i akademik, kulturnjaci Ante Sviličić, Cvjetko Škarpa, književnik Antun Šoljan, obitelji Tadić, Vranković, Vranyczany, Zaninović… Nije se valjda cili svit rodio u Paizu!

ĆU BEZ PRIGOVORA! PAPRENJACI

A DANAS?

Škor

RUTA PORT NEWSA

TROGIR

SPLIT

ČIOVO

10 ČUDA SREDNJE DALMACIJE

Lučki vjesnik vas vodi morem Splitsko-dalmatinske županije i predlaže kuda navigat, kamo svratit, kušat i okupat se

M. I V. DRVENIK

2 1

ŠOLTA

RUTA: 1. Maslinica i otočići, 2. Krknjaši na Velom Drveniku, 3. Brusnik, 4. Svetac, 5. Biševo i Modra špilja, 4 6. Stiniva, 7. Zelena špilja i Budihovci, 8. Stončica, 9. Paklenjaci, 10. Splitska vrata

učki vjesnik vas već četvrtu godinu vodi kroz Srednju Dalmaciju, otkriva vam ili pomaže da sami otkrijete sve što vrijedi vidjeti, kušati, fotografirati, ponijeti sa sobom za „zimnicu“ i zbog toga se dogodine vratiti na „mjesto dobročina“. Za čitatelja Lučkog vjesnika/Port Newsa znali smo navigat s nekom čarter-jedrilicom i čut što kaže posada, to jest ekipa gostiju, turista u Srednjoj Dalmaciji. Ili nam je svoja iskustva znao ispričat neki skiper poput Rubena Vujnovića, ili jedriličarska legenda poput Zlatana Zoričića, ili izletnik „sam svoj majstor“ poput Slavena Luštice, sina Slavka Luštice, poznatog nogometaša i trenera splitskog Hajduka. A evo vam sad ekstrakt niza dosadašnjih reportaža toga stila, pa možete sami navigat Srednjom Dalmacijom. Predlažemo rutu: Iz Splita, glavnog grada Srednje Dalmacije, isplovite prema otocima. To su pred Splitom Brač i Šolta između kojih se protežu Splitska vrata duž zapadne 8

8 VIS

3 5

obale otoka Brača i istočne obale Šolte. I najsporijim brodićem kroz ta vrata stići ćete iza otoka Brača i Šolte za oko dva sata ugodne vožnje tako da se usput možete i okupat, na primjer na otočiću Mrduja koji se vidi usred vrata otprilike tamo gdje bi skrenuli za Milnu na Braču. Nakon tih prvih desetak milja od Splita izlazite na otvorenije more i pred vama su otok Hvar lijevo (jugoistočno možete skrenuti za Stari Grad na Hvaru) na novih desetak milja udaljenosti, a na južnoj strani Hvara ukazat će vam se Paklenjaci, mali arhipelag s uvalama za prenoćit, s marinom Palmižana, s jako puno konoba, plaža, kafića, raznih vrsta lude ljetne zabave, a sve na par minuta od Hvara kamo bi bilo dobro svratit navečer barem gumenjakom. Ako ste Paklenjake samo „prelistali“, onda vam ostaje sitno milja do Visa, najudaljenijeg otoka Srednje Dalmacije, ukupno na 30 milja od Splita. Pred vama je otvoreno more i u daljini još jedino Palagruža, na 40 milja, koja je u biti bliža Italiji (28 milja).

Za kušat sve to ima više puteva, a ovdje vam nudimo da probate ispred Splita odmah na Čiovo, za par minuta ste tamo gliserom, na južnoj strani tog otoka je Gospa od Prizidnice, čarobna crkvica i čarobno more. Čiovo je otok mostom spojen sasvim na zapadu – u Trogiru. A na jugoistočnoj strani od Gospe od Prizidnice idete ovom rutom: Čiovo – Šolta (Maslinica) s nizom otočića i Krknjašima na otoku Veli Drvenik preko puta, dalje je otvoreno more prema Visu, otočić Brusnik, pa Sveti Andrija, Biševo s Modrom špiljom, južna obala otoka Visa i Zelena špilja prema Budihovcima na istočnoj obali otoka, vraćate se zatim prema Paklenjacima ispred Hvara, onda od Hvara prema Splitskim vratima između Brača i Šolte preko otočića Mrduja u vratima i eto vas u Split. Sve se to može kušat za tjedan dana, a gumenjacima-gliserima i za jedan dan, deset čuda Srednje Dalmacije.

GOSPA OD PRIZIDNICE

OMIŠ

BRAČ MAKARSKA

HVAR

ŠĆEDRO

PELJEŠAC

KORČULA

Hvar

remda manje poznata i skromnija od Pustinje Blaca na Braču, pustinja Gospe od Prizidnice možda je još i zanimljivija onima željnima mora i kupanja. I lijepih vidika. Crveni krovovi crkve i okolnih nastambi na visokim liticama ponad plave morske površine svakako su oku ugodne. Valjda je i to jedan od razloga što se ispred plažice u dnu strmih stijena na južnoj strani Čiova uvijek sve bijeli od brodica. Pustinju su osnovali poljički svećenici glagoljaši u 16. stoljeću. Željni potpunoga mira za posvećenje molitvi, sagradili su prve nastambe „pri zidu“. Tako je Gospa od Prizidnice i dobila ime. Inače, Gospino je svetište posvećeno bezgrešnom začeću čiji se blagdan slavi na tom mjestu cijelih 308 godina prije nego što se počeo slaviti u čuvenome Lourdesu. I Gospa od Prizidnice je hodočasničko središte. Prvi je na to mjesto došao, odabrao ga i sagradio crkvu, svećenik Juraj Stoidražić, kako je sam uklesao na pročelju na nekom obliku talijanskoga jezika, u prijevodu: „Svećenik Juraj Stoidražić dođe u ovu pustinju i sagradi ovaj hram na čast bezgrešnog začeća Djevice Marije 1546. godine“. Drugi natpis na pročelju govori o obnovi crkve u prvoj polovici 18. stoljeća. U samoj crkvi nalazi se slika Majke Božje s Djetetom, vrijedan rad 14. stoljeća iz čuvene slikarske škole na Kreti. Gospa od Prizidnice postojala je kao samostanska zajednica do polovice 19. stoljeća i posljednji stalno nastanjeni svećenik bio je don Andrija Varvodić, koji je, kao slatinski župnik, umro 1852. Otada se o Gospi brinu slatinski župnici. Danas je to mjesto osame, dakle, sada je i veća pustinja nego li je bila u doba kad je sagrađena. Crkvica se ispuni ljudima samo četiri puta godišnje na blagdane, osobito na Ime Marijino (prva nedjelja nakon Male Gospe) i 8. prosinca na Gospu od Bezgrešnog Začeća, kada postaje središte za obližnje Slatinjane i brojne hodočasnike. Gospa od Prizidnice na Čiovu

MASLINICA

aslinica je lijepo malo mjesto na zapadnoj obali otoka Šolte sa svojim arhipelagom od šest otočića: Stipanska, Polebrnjak, Saskinja, Balkun, Radula i Grmej, te Kamičić koji je sika, dakle hrid, kao što mu i ime govori. Između tih otočića pruža se mogućnost svih morskih užitaka, od ribarenja na panulu zbog čega je Maslinica i poznata kao ribarsko mjesto velikih meštara klase Radman ili Frančeskini, do jedrenja kroz tajne struja i ostalih uživancija ljeta i mora. Naravno da za prave morske vukove masliničko otočje pruža još veći izazov zimi. A za one koji se boje i mrvice izazova ljeti, odmah „iza kantuna“ je Šešula, nadaleko poznata duboka i sigurna uvala u obliku, dakako, šešule odnosno drvene lopatice za izbacivanje vode iz broda. Otok Šolta je zadnjih godina postao turistički hit na Srednjem Jadranu, dobrim dijelom i zbog izgradnje moderno uređene marine, prvog otočkog nautičkog stjecišta, s lukobranom dugim 90 metara, u ambijentu starog dvorca obitelji Martinis-Marchi izgrađenog 1706., a u novije vrijeme u vlasništvu njemačkog biznismena koji je obnovio dvorac, s godinama oronuo i pretvoren u ruševno prenoćište Avlija.

KRKNJAŠI

rknjaši su čarolija od sidrišta između otočića koji čine lagunu na sjeveroistočnoj obali otoka Veli Drvenik. Bistrina i pličina mora ostavljaju vas bez daha, boja je neponovljivi tirkiz, idealno mjesto za provesti dan na kupanju, a posebne čari ima i noćno sidrenje jer se na obali može fino sjesti i večerati u nekoj od konoba po domaću. Dva su otočića koja štite neobično lijepu pličinu, a Veli Krknjaš i okolno drveće stvaraju ugođaj sjene i hladovine. Prolaz, uski kanal na opasnoj pličini između otoka Veli Drvenik i otočića Veli Krknjaš, stjenovit je i valja biti oprezan. Zna se tu na cijelom prostoru usidriti po danu i cijela flota brodica, jahti i jedrilica, a na velikom dijelu zaljeva dubina je oko tri metra.

BRUSNIK

ako je s Visa lako vidjeti Sveca (Svetog Andriju) jer strši visoko, a maleni Brusnik valja tražiti po pučini, ipak nije ništa manje zanimljiv. Dapače, u maloj boci špirit stoji, stara je uzrečica. Brusnik je visok 23 metra, dug 200 i širok 150, pa ipak, kad kraj njega plovite, uzalud vam kompasi, mornari! Zbog velike količine magnetita u stijenama otoka, magnetske igle polude i ne pokazuju sjever gdje mu je mjesto. Otud Brusniku i ime – građen je od eruptivnog kamenja od kojega se izrađuju brusovi. Brusnik i Jabuka jedina su dva hrvatska otoka (a hrvatskih je u Jadranu, od njih 1250 – čak 1185) stvorena od lave. Svaki kamen, svaka stijena i žalo, sve je to 10

eruptivnog porijekla. Zajedno s Palagružom, koja je djelomično od lave, pripadaju Viškom arhipelagu poznatom kao Jadranski vulkanski trokut. Izlijevanjem magme u more, prije nekih 200 milijuna godina, stvoreni su i neki dijelovi, ali samo dijelovi, Komiškog zaljeva na Visu. Mali Brusnik ima i svoj strmi dio i plitku uvalu s plažom, pogodnu za uplovljavanje i kupanje i za izletnike traženje edemske vrste crnoga guštera. Otočić ima oblik osmice i, u mjestu gdje se dva dijela spajaju, more stvara prirodne bazene, izmišljene za jastožere. Naravno, to i jesu, ali samo za vrsne ribare. Nema na otoku ni vode ni zaklona za glavu pa se na ribolov i lov na jastoge odlučuju samo najvještiji. Upravo pomanjkanje dobrih uvjeta zimi najbolje im je jamstvo za miran i neometan lov.

SVETAC (SVETI ANDRIJA)

tok Svetac otok je legendi. I pusti otok. Samo tridesetak kilometara zapadno od Komiže, svojom visinom od 311 metara ne može a da ne upadne u oči, iako nije bogznakako velik – dugačak 3,5 i širok 1,5 kilometar. More je i uz kraj duboko od 30 do 80 metara, struje su jake. Nije uvijek bio pust. Sve do pred koju godinu bilo je lako na golemom prostranstvu mraka spaziti treptaje petrolejke kroz jedini osvijetljeni prozor na otoku. Godinama je to bila petrolejka Jurke Zanki, koja je otišla s otoka 2001. u starački dom u civilizaciju, a poslije nje uz prozor je sjedila, opet sama, Antonija Zanki. Nakon Antonijine smrti, desetak godina nakon Jurkina odlaska, nema na otoku nikoga. A neko su vrijeme one dvije živjele na Svecu zajedno. I po legendi, pričaju ljudi, tako same na pustome otoku, u istoj kući – nisu razgovarale! Inače, 1953. godine, recimo, otok je pucao od života: bila su zapisana čak 64 stanovnika, uglavnom Zankijevih. Svetac je otok legendi i otok žena. Tamo negdje godine 227. prije Krista na otoku je živjela ilirska kraljica Teuta. Nije dugo bila kraljica, nekih tri-četiri godine, ali je dosta toga zakuhala, usput osvojila i Krf na primjer, a onda su je pobijedili Rimljani pa se sklanjala u razne utvrde, osim na Svecu, spomenimo i uvalu Tatinju na Šolti.

Dakle, legenda kaže da je s litica Sveca bacala gusarske kapetane kad bi ih se zasitila. Po drugoj je priči i sama skočila s litice. Tko će znati što je istina, legendama istina ionako nije cilj – danas je od svega toga i od njezina dvorca ostala samo ruševina na Svecu. Ima još jedna čuvena ženska s otoka Sveca – Eleonorin sokol. Posebna vrsta koja tu obitava, jedino ne znamo tko je bila ta Eleonora. Ali, to ionako nije važno. Otokom su zagospodarili borovi. Nema više ni vinove loze, kojom su se nekad dičili Svećani. Ubili su je žeđ i ljudi. Falilo je

vode, a bilo je viška gnojiva jer su oni koji bi dolazili malo okopat vinograd tjerali lozu da bude što brža i što plodnija pa je, dakako, ispalo sve obrnuto. Zanimljivo je za ovaj otok da je tako mali, pust i za ratovanje beznačajan, u Drugom svjetskom ratu bio – bombardiran. Doduše, greškom, jer su Nijemci ciljali odbjegli talijanski ratni brod, ali kako bilo da bilo, Talijani su se izvukli i pobjegli bez ogrebotine, a kuća na otoku je platila.

takoreći na nosilima i staricu jer je očigledno cijela obitelj na Biševu odlučila proslaviti blagdane. Biševo nije poznato samo po špiljama, nego i po biševskom plavcu, crnom vinu osobite sorte jer usred otoka postoje i vinogradi i polja, masline itd. Uspijeva grožđe plavac mali, a nekad se znalo i za biševski opol i vugavu, no danas na Biševu nema više od 15 stanovnika. Nalaze se barem

ostaci nekadašnjih zaselaka: Mezoporat, Vela Gora, Potok, Poje, Nevaja, Porat, Salbunara Gornja, Salbunara Donja… Postojala je čak i škola, čuva se danas i crkvu sv. Silvestra kao svjedočanstvo boravka benediktinaca na tom otočiću. Površina otoka je oko 6 kilometara četvornih, najviši vrh je Stražbenica ili Vela gora, a na 15 kilometara dugoj obali sve vrvi od špilja među kojima su najveće Modra i Medvidina.

BIŠEVO

tok Biševo blizu je Komiži, vidi ga se lijepo na 4-5 milja, a pruga Komiža – Biševo, stalna linija s manjim brodićem, vozi uvijek, i zimi, pa možete zamisliti kako to izgleda kad se Komižani koji imaju štogod svoje na Biševu, uoči Božića sele na blagdane na taj čarobni otok pun špilja kao što je i Modra. Bili smo svjedoci takvog prizora, u komiškom portu ukrcali su sve živo na brod, i televizor, a onda

MODRA ŠPILJA

odra špilja na istočnoj strani otoka Biševa u uvalici Balun, jedna je od najvećih atrakcija na Jadranu, a lako ju je posjetiti jer je na par milja preko puta Komiže na zapadu otoka Visa. Od godine 1884. posjećuju je znatiželjnici, dostupna je javnosti. Tada ju je barun Eugen von Ransonet opisao i naslikao. Na njegov prijedlog otvor špilje je proširen, učinivši je tako dostupnom cijelom svijetu, pa se otada malim čamcem na vesla lako može uploviti u špilju. Osim tog manjeg, proširenog ulaza, za turiste postoji još jedan otvor kojim se može ući u špilju. Taj je otvor veći i pravo je uzbuđenje za istraživački nastrojenog ronioca. Ulaz je poput svoda i ispod razine

mora, a kako je znatno širi od ulaza za čamac na vesla, tako se kroz taj otvor pruža svjetlost koja ima utjecaj i odraz na unutrašnjost. Prodire sunčeva svjetlost kroz more i odbija se od dna špilje pa je to spektakl boja i raznih odsjaja. Glavni ulaz je na istočnoj strani špilje, a ovaj veći podmorski je na južnoj strani. Igre svjetla i modra boja unutrašnjosti špilje varaju oko, reklo bi se da je to nekakva scenska, neprirodna svjetlost, a radi se zapravo o suncu i modrilu dubine u špilji. Zbog male dubine špilje i podvodne pukotine, pogodna je za ronjenje ronilaca svih kategorija. Duboka je od 3 do 20 metara. Špilja je geomorfološki jako zanimljiva, predstavlja tipičan krški oblik.

MEDVIDINA

TITOVA ŠPILJA

pilja Medvidina dobila je ime po morskom tuljanu s ovog podneblja i podmorja jer se radi o posebnoj vrsti koja je tu obitavala, a narodski su je zvali morskom medvjedicom. Redala su se u narodu imena, Morski medvid, pa Morski čovik. A latinsko ime mu je Monachus monachus što bi u prijevodu bilo redovnik. U toj špilji, dužine 70 i širine 40 metara, živjeli su, rađali se i umirali rijetko lijepi sisavci, kako su ih neki nazivali i – sirenama otoka Biševa. Zadnje su viđene davno u prošlom tisućljeću, dakle negdje oko 60-tih godina prošlog stoljeća. Međutim, istraživači nikad ne spavaju i premda se mislilo da su zauvijek morske medvjedice otišle u neka druga, mirnija mora, viđene su ponovno u ovom tisućljeću, zadnjih nekoliko godina. Čak su i snimljene jer su u nizu špilja postavljene kamere. Obitavalište sredozemne medvjedice, dakle špilja Medvidina na Biševu, sastoji se od prostranog vanjskog dijela, te unutrašnjeg užeg i tamnijeg dijela s podvodnim otvorom do dijela sa žalom.

tok Vis je pun špilja i u svojoj utrobi, ne samo prirodnih, nego i izbušenih tajnih rupa, kanala, pothodnika i skloništa građenih sustavno u vojne svrhe za vrijeme Titove Jugoslavije, dok je otok bio pod vojskom. Ta je praksa izrasla iz Drugog svjetskog rata dok je 1944. Tito na otoku boravio s partizanima pa se danas razvio tzv. military turizam – tko voli uživjeti se u doba tajnih vojnih pothodnika. Turistički je oduvijek najpoznatija Titova špilja, dvije prirodne ali dozidane pećine u kojima se Tito skrivao za vrijeme rata. Danas se tamo u blizini ide na pravu janjetinu i kozletinu, npr. u Konobu kod Darka u mjestu Žena Glava koja se tako zove ne po nekoj ženi nego se radi o Žednoj Glavi i viškom izgovoru. Mjesta i konobe su u brdima nad Komižom koju se lijepo vidi s najvišeg vrha Huma (587 m) uz crkvicu Sveti Duh, a do samog vrha se ne može zbog vojnog objekta.

Vis, Sveti Duh na vrhu Huma

SENKO I MOLO TROVNO

a južnoj obali otoka Visa nađe se ipak nekoliko uvala između nepristupačnih klifova. Osim Stinive, tu su i dvije vale imenom Mala i Velika Travna što se viški kaže Molo i Velo Trovno. Molo Trovno je poznata po seoskom domaćinstvu koje drži Senko Karuza, pjesnik u svakome smislu, jer se bavi pisanjem za časopise, knjigama i pjesmama, a slična umjetnička djela su i njegova vina koja se mogu kušati u njegovoj kući u Komiži, a brodom usred divljine na jugu otoka može se poprilično teško, ali ipak može – usidriti i svratiti u starinske kućice na terasu kod Senka gdje priprema svoja drukčija jela u maštovitim začinima aromatičnog domaćeg bilja.

STINIVA

a tisuće je fotografija Stinive, ali ni jedna nije to što se doživi kad se u nju uplovi. Južna obala otoka Visa prizor je pomalo i zastrašujući zbog surih strmina, visokih crnih stijena podlokanih jakim jugom s potpune pučine, od Otranta ili Palagruže. Potraje taj put uz južnu obalu bilo da dolazite od Modre ili Zelene špilje, na zapadu ili istoku otoka. Nepristupačnost te divlje strane otoka osnovni je preduvjet za dom tisućama ptica, jata galebova… I kad iz tog sasvim drugog svijeta najednom stignete pred

Stinivu, a zatim još i uplovite u nju, sigurno ste na nekom, gotovo onome svijetu. Stiniva je, kako i fotografija tvrdi, sasvim uski prolaz kao kroz golemu ključanicu između dviju visokih stijena tako da ne može uploviti nego manji brod. A unutra žalo, plaža kao u kakvoj sobi, ili špilji koja je ostala bez krova nad glavom, nebo joj je jedini svod. Do Stinive se može i kopnom, ali strmim spustom kroz divljinu. Jedino ova viška Stiniva zaslužuje to ime koje nosi na stotine uvala po jadranskim otocima, ali niti jedna nije ni blizu viškoj Stinivi.

ZELENA ŠPILJA I BUDIHOVCI

pilja na otoku Ravniku poznata je pod imenom Zelena špilja. To je abrazijska špilja s dva ulaza i otvorom na vrhu kroz koji ulazi svjetlost a, odbijajući se od morskog dna, stijenke boji u zeleno. U Drugom svjetskom ratu tu su pronalazili sklonište mali ratni brodovi. Danas u špilju navraćaju turisti i njihove flote, a u blizini su i brojni otočići zvani Budihovci. Pličina je izuzetno bistra pa se sa svakom brodicom morate preplašiti i biti oprezni, ali čim se dobro usidrite, skočite do konobe legendarnoga Andre Slavića i do njegova seoskog domaćinstva. Nakon bogate ugostiteljske karijere na otoku Visu, tu je, što bi se reklo, utekao u svoj mir, gdje živi i zimi, cijele godine, ribari, zabavlja se sa svojim klapama i rado ugosti svakog namjernika. 13

STONČICA

ao većina građevina na otocima sa svjetionicima, podignuta je tako i Stončica na istoimenom rtu, sjeveroistočnoj punti otoka Visa. Dakle 1865. za vladavine Austro-Ugarske. Stončica je osobita zbog svoje visine, svjetionik je osmerokutna kamena kula visoka 28 metara, a izdiže se nad prizemnom ali velikom zgradom na rtu. Visinom je dosegnuta vrlo dobra vidljivost te lanterne na udaljenosti od tridesetak milja. Gledajući iz zraka, otok Vis ima noge u poluotocima velike komiške vale na jugozapadu, a glava otoka bi u tom prizoru bila upravo svjetionik Stončica na suprotnoj, sjeveroistočnoj strani. Zato su mjesto gdje je svjetionik Stončica mnogi zvali Glava od škoja. Lanterna je poznata i iz povijesti jer su se tu prije nje palile vatre za signalizaciju pomorcima, a iz doba otkako je izgrađen svjetionik zna se da je telegrafist javio austrougarskim vlastima približavanje talijanskih ratnih flota… Danas je lanterna automatizirana, već je poznati svjetioničar sa Stončice Ićo Bulić slao prve poruke internetom, da bi se poslije iskazao i kao umjetnik izradom skulptura od morskih naplavina, dakle od svega šta mu more izbaci na njegovu puntu.

PAKLENJACI

akleni otoci su sve samo ne to što im u imenu stoji jer bi ih najlakše bilo opisati imenom Rajski otoci. No, znano je da im ime ne dolazi od pakla nego od vrste borove smole – pakline, što se koristilo u brodogradnji. Pa ipak se u raspravama ne odustaje od paklenog korijena u imenu budući da su u prošlosti te pličine i tjesnaci između dvadesetak otoka, otočića i hridi, postali pakao za mnoge brodove što su se nasukali. Danas se „nasukavaju“ uglavnom turisti, izletnici iz Hvara i uopće s otoka Hvara, nautičari, gliseraši, a velik je broj i taksi-čamaca koji non-stop ljeti prevoze goste, jer osim prirodom i zabavom otočići se mogu pohvaliti i izuzetnim restoranima riblje ponude i domaće spize, a vrlo je popularna marina gdje se i brodovi mogu osjećati sasvim sigurno.

Točno je 21 otok u sastavu Paklenjaka što se protežu kao golemi lukobran u samoj blizini grada Hvara. Redom su to oko temeljnog najvećeg otoka Svetog Klementa (na njemu su tri naselja, Momića polje, Vlaka i Palmižana): Vodnjak (Veli i Mali), hridi Karbun i Lengva, pa Travna, Paržanj, Borovac na zapadnoj strani otočja, zatim Dobri otok s južne i Vlaka sa sjeverne strane i hridi Škojić i Baba, onda otočići Gojca, Borovac i Planikovac od manjih otočića na istočnoj strani te još Marinkovac i Jerolim. Gališnik je sasvim na izlazu iz Hvara, moglo bi se preko njega i doplivati na Paklenjake, a krajnji otočić na zapadu u tom nizu jest zapravo hrid Pokonji Dol sa svjetionikom ispred velike moderne plaže na izlazu iz grada Hvara. Na pučini se mogu još raspoznati južno Stambedar, Pločice i drugi sasvim mali otočići. Uski prolazi između otoka zovu se Velo i Malo ždrilo, te Ždrilca. Kanal prema gradu Hvaru zove se Pakleni kanal.

Ostaci rimske arhitekture pronađeni su na primjer u uvali Okorija, pa ostaci antičkog broda koji je za Rimskog Carstva prevozio oko 10.000 primjeraka keramičkog posuđa. Paklinski otoci su zaštićeni spomenik prirode u kategoriji značajnog krajolika, a zaštićeni objekti su crkva svetog Klementa iz 16. stoljeća u mjestu Vlaka, zatim svjetionik Pokonji dol i baterija Gališnik. Palmižana je najstarije i najpoznatije hvarsko izletište, s ACI-marinom od 160 vezova te s nekoliko restorana i pansiona. Ostala izletišta su Ždrilica, otočić Sveti Jerolim i Stipanska uvala na Marinkovcu, od kojih su posljednja dva nudistička kupališta . Sva su opremljena restoranima i do njih voze redoviti taksi-brodovi iz grada Hvara. U naselju Vlaka se zadnje nedjelje u srpnju održava pučka svetkovina posvećena zaštitniku otoka svetom Klementu. U naselju se također nalazi nekoliko restorana. Osim nautičkog i nudističkog, Paklinski otoci su i središte ronilačkog turizma.

MRDUJA

rduja je otočić između otoka Brača i Šolte, površine 0,01 kilometar četvorni, i potpuno nenaseljen s ostacima male utvrde – duhovit podatak. Otočić je u Splitskim vratima kao orijentir nautičarima, kod njega se skreće prema dubokoj uvali Milne na Braču. Splitska vrata su mali kanal, nije baš tjesnac, između Brača i Šolte, a oko njega se okreće najstarija jedriličarska regata, poznata

regata splitskog jedriličarskog kluba Labud, zvana Mrduja. Obično privuče brodove s cijelog Jadrana, iz Italije, Slovenije, Crne Gore... U Splitskoj luci na startu se okupi i 300 jedrilica. A otočić Mrduja poznat je još i po legendi o svađama Bračana i Šoltana čiji je to otok, pa bi ga vukli svaki na svoju stranu. Simbolično se održava od 2008. natjecanje u potezanju konopa brodicama na moru ne bi li se sačuvalo priču o legendarnim svađama Bračana i Šoltana.

THE ROUTE OF PORT NEWS Port News takes you across the sea of the County of Split and Dalmatia, and offers suggestions on where to stop by, what food to eat and where to go for a swim

10 WONDERS OF CENTRAL DALMATIA

ROUTE: 1. Our Lady of Prizidnica, 2. Maslinica and Krknjaši, 3. Brusnik,

4. Svetac, 5. Biševo Island and its caves, 6. Stiniva, Senko and Molo Trovno, 7. Zelena - Green Cave and Budihovci,

or the fourth year in a row, Port News is taking you on a tour of Central Dalmatia, discovering or suggesting where you should discover for yourselves everything that’s worth seeing, tasting, photographing, worth taking home as a memento, as a warm memory for the cold winter ahead, we show you things that will make you come back to this part of the world. Thus, we are giving you a short version of all of our reports from the past, our discoveries, so you can go across Central Dalmatia and find its wonders on your own. Our suggested route: Brač, Maslinova

8. Stončica, 9. Paklenjaci Islands, 10. The Gates of Split and Mrduja

STAY ON THE ISLANDS!

rom Split, the capitol of Central Dalmatia, you can set sail for the islands. In front of the city is where you’ll find Brač and Šolta, with The Gates of Split between them, on the west side of Brač and the east side of Šolta. Even the slowest ferry won’t need more than two hours to take you to either island, so you have the time to go for a swim. The tiny island of Mrduja is a nice place, located in the center of the Gates, near the spot where boats take a turn to go to the town of Milna on Brač.

Čiovo After the first ten or so nautical miles outside of Split, you will find yourself on the open sea, and in front of Hvar Island to your left side – if you head southeast, you’ll go to Stari Grad town on Hvar. After ten more miles, on the south side of Hvar, you’ll see Paklenjaci Islands, a small archipelago with friendly coves where you can spend the night, its Palmižana marina, and plenty of taverns, beaches, cafes, all sorts of summer activities, and everything is located just a couple of minutes away from Hvar, which is a great place to visit in the evenings. A simple vessel, such as a raft, is sufficient to take you there. If you took just a short tour of Paklenjaci Islands, then you have a couple of miles to get to Vis, the furthest island of Central Dalmatia, thirty nautical miles outside of Split. The open sea is in front of you and only one tiny island, Palagruža, at forty miles away – it’s actually closer to Italy, at twenty eight miles, than it is to Croatia.

CAVES, COVES, CLIFFS

o get a taste of what these places have to offer, there are many paths. We suggest that from Split, you head straight to Čiovo Island. A speedboat will get you there in minutes. On the south side of the island, you’ll find Our Lady of Prizidnica, a magical church near the magical sea. Čiovo Island is connected to the land via bridge, to Trogir. On its southeast side, you can take this route, with Our Lady of Prizidnica as your starting point: Čiovo – Šolta (Maslinica) with numerous tiny islands and Krknjaši on Veli 15

Drvenik Island, continue across the sea to Vis Island, the tiny island of Brusnik, followed by the distant and hard to reach Saint Andrew Island, then Biševo Island – a small island in front of Komiža, Blue Cave, Bear Cave, the south side of Vis and Green Cave towards Budihovci on the east side of Vis. On your way back from this route, after just seven or eight miles, you’ll end up on the open seas between Vis and Hvar. Take a turn before Vodka towards Paklenjaci Islands, and on your map, you’ll see the high point of Saint Clement Island, which is part of Paklenjaci. That point is called Bib Skewer – because it looks like that. If you can start a flame, maybe you can grill some nice fish. Paklenjaci are a story for themselves. You could spend a hundred days over there. In case of bad weather, you can find refuge at the Palmižana marina, a very safe place on the northern side of the island, overlooking the City of Hvar. Going back from Hvar, you will set your course to The Gates of Split, between the islands of Brač and Šolta. Just a reminder; you didn’t see not even half the things that are worth checking out in this neighborhood, and you couldn’t imagine what wonders are hidden away on these islands – there is a lot more to see than just the popular spots we have mentioned. We pretty much skipped everything about the islands of Vis, Hvar, Brač, Šolta, Veli and Mali Drvenik, Čiovo... All of them are located in Central Dalmatia.

Mrduja Regatta, which has a tradition spanning over two centuries. Its starting point is Split, and each year, some three hundred boats compete. There is lots of Mediterranean symbolism in Mrduja. The tiny island is a hot topic for disputes between residents of Brač and Šolta, and all of their neighbors. Legends say that islanders of Brač and Šolta tied a rope around the island and went into a tugof-war for that piece of land, trying to get it closer. Since 2008, residents of Šolta and Brač have been having a wonderful celebratory ‘competition’, in which they symbolically use their boats to pull a rope between them on the open sea, trying to determine who does Mrduja belong to.

THE PRICE OF WIND IS RISING

he Gates of Split are the subject of many legends. The channel between Brač and Šolta has its charms even when we’re talking about winds. Only the finest sailing masters competing in the regatta will be able to tell when a gust of wind will blow into the stern. Perhaps the biggest secret of the Gates of Split is the calm sea, the so-called ‘bonaca’. In such cases, the price of wind goes up. Because there is none. You can try out all these secrets of the Central Adriatic in a single week, but you won’t get enough, and most likely will end up visiting this place for the rest of your life. There are ten senses working in Central Dalmatia.

Mrduja

Our Lady of Prizidnica was a monastery up till the first half of the 19th century and its only full time inhabitant was a priest by the name of Andrija Varvodić. He was the Bishop of Slatina; died in 1852. Since then, the priests of Slatina have been taking care of the church. The tiny chapel is filled with people only four times a year, during the holidays, especially on the day of The Name of Mary, which is the first Sunday after The Ascension, and on December 8th, the day of Our Lady of Immaculate Conception. On those days, the chapel becomes a center for the people of Slatina, as well as missionaries.

MASLINICA AND KRKNJAŠI

aslinica is a beautiful little town on the west side of Šolta Island. It has an archipelago of six islands: Stipanska, Polebrnjak, Saskinja, Balkun, Radula and Grmej, as well as Kamičić, but that’s just a cliff in the middle of the sea. In the last couple of years, Šolta has become a Central Adriatic tourist hot spot, and has become equipped with its first modern marina, neat the Martinis-Marchi Manor, which was built in 1706. Krknjaši is a wonderful anchorage spot, located between the tiny islands which together form a lagoon on the northeast side of Veli Drvenik Island, across from Maslinica. The sea is clear and shallow and the color of turquoise, which leaves visitors breathless. It is a wonderful swimming spot, good for all-day visits, while spending the night is also great because there are a lot of nice little taverns with domestic food.

BRUSNIK

rusnik stands at 23 meters, its 200 meters long and 150 meters wide, but when you’re sailing near it, you can forget about your compass, sailor! The island is filled with large quantities of magnetite, so magnetic needles go crazy near it and compasses can’t tell you where north is or where you are at all. The name Brusnik comes from ‘brus’, which means whetstone, which is what the island is mostly made of.

Čiovo

BATTTLES FOR MRDUJA

kay, you gotta get home at some point! Once you’re in the Gates of Split, between Brač and Šolta, you’ll stumble upon the tiny island of Mrduja. It’s a small piece of land, covered by trees, with the remains of a former fortress. Totally uninhabited, its size being only 0,01 kilometers. Mrduja Island serves as a orientation point to those traveling through the Gates of Split, the narrow path which takes you through the final channel after Brač and Šolta, looking at Split. This is where you will run into everything sailing across Central Dalmatia – ferries, catamarans, yachts, classic sailboats, modern rafts, fisherman’s boats, even navy vessels. The tiny island of Mrduja, at the center of the Gates, is also the turning point of the famous traditional regatta hosted by Club Labud (Swan) of Split, called The 16

OUR LADY OF PRIZIDNICA

ur Lady of Prizidnica was established by priests from Poljica, carriers of the Glagolic script, in the 16th century. It is located on Čiovo Island, near Split. Wanting nothing more than total piece and dedication to prayer, they constructed their walled in stone buildings. That’s how Our Lady of Prizidnica got its name, and you can find it on the southern cliffs of Čiovo. This is a shrine to Mother Mary and the immaculate conception, a holiday which had been celebrated at this church 308 years before Lourdes. Our Lady of Prizidnica is a missionary center in its own right. It is a beautiful sight to see: red rooftops of the church and the houses around it, in combination with the deep blue sea. The church features a painting of The Mother of God with Child, a wonderful 14th century work of art brought here from Crete.

Jabuka

Hvar, Gališnik Brusnik and Jabuka are two Croatian islands in the Adriatic (Croatia has 1185 out of the total of 1185 Adriatic islands) that are made of lava rocks. Every piece of rock there, every stone and every pebble have volcanic origin. Along with Palagruža, which is also in part volcanic, they belong to the archipelago of Vis Island, also known as the Adriatic Volcanic Triangle. The Gulf of Komiža on Vis was shaped by magma being pored into the sea some 200 million years ago – only a part of the gulf, though, not all of it. Tiny Brusnik has a steep end which has a shallow cove with a beach, one that can be sailed into, it’s great for swimming, as well as road trips if you want to go search for the island’s endemic species, the black gecko. St. Andrija

SVETAC - SAINT

vetac, or Saint, is an island of legends. It is a deserted island. Only thirty kilometers outside of Komiža, with its 311 meters in height you can’t help but notice it, although it’s not big, only 3,5 kilometers in length, and only 1,5 kilometers wide. Even near its shore, the sea is very deep, about thirty to eighty meters, and the currents are strong. It wasn’t always deserted. Up until a couple of years ago, you could spot a gaslight slightly burning even from very far away, coming from the only lit window on the island. For years, it was the gaslight of Jurka Zanki, who had left the island in 2001, and moved into a retirement home in the civilized world. After her, Antonija Zanki sat by the window, alone. Once Antonija passed away, which was a decade after Zrinka had left, the island was finally completely alone.

For a long time, they both lived on Svetac. Legends say that even though they lived together they didn’t talk to each other! Decades ago, the island was populated, and in 1953 had 64 inhabitants, mostly from the Zanki Family. Svetac is an island of legends and women. Some time around 277 BC, Queen Teuta of Illiria lived there. She was queen for only three or four years, but she managed to stir a lot of trouble, as she took over Krf before being defeated by the Romans. That’s why she had to hide out at various forts, so Svetac was not her only refuge, she went to Tatinja Cove on Šolta Island, among other places. Legends say she used to throw ship captains from the cliffs of Svetac once she got fed up with them. Another story says she jumped off the cliff herself. Who knows what really went on back then, but legends don’t have to be true. The only thing left from here and her castle are the remains of it on Svetac. Another important female figure from this island is Eleonora. Her hawk was legendary, and the breed of hawks which inhabit the island bare her name, even though we don’t know who she was. Well, maybe it doesn’t matter. Pines took over the island. There are no grapes any more, which used the be the pride of the islanders. Thirst and people got to it. Not enough water, but a surplus of manure – those who took care of the grapes wanted them to grow as fast as possible, and ended up creating a weird setting in the end. One of the most interesting facts about Svetac is that although it’s small and insignificant, it was bombed during World War II. By mistake, actually. The Germans were aiming for a rough Italian battleship. The Italians managed to run away, but a house on the island went down.

Šolta, Maslinica

BIŠEVO AND ITS CAVES

iševo Island is close to the town of Komiža on Vis, you can see it from four or five miles away, and the Komiža-Biševo route, a small boat, is always active, even during the winter. Biševo is also known for its Plavac wine, which is a red wine made in the center of the island. The island’s olives are also famous. There are only about a dozen people living on the island. Among its many caves, Modra (Blue) and Medvidina (Bear’s) are the most famous, as well as the biggest. You’ll find Modra Cave on the east side of the island, and it has been a sight since 1884, which is when Baron Eugene Von Ransonet originally visited it and took photos. Based on his idea, the entrance way into the cave was widened, thus opening it to the public. Since then, you can enter the cave with a small boat, using oars. On the other side of the cave, you’ll find an even bigger opening, but below sea level, and that’s where sunlight penetrates the cave, reflecting on its bottom and giving way to a spectacle of colors, an incredible experience for divers in particular. The cave goes from three to twenty meters in depth. Medvidina Cave was named after a breed of seals, the Adriatic Seal. Its Latin name is Monachus monachus, which would translate to English as ‘monk’. Within this cave, which is seventy meters long and forty meters wide, many of the island’s mammals were born and died, most of them were not a pretty sight. They used to call them the Mermaids of Biševo. It was believed that the seals went away, but over the last decade, there have been sightings, some were even caught on cameras that were set up in the island’s caves.

Monachus monachus

Blue cave In its center, the Island of Vis is full of caves, both natural and man-made, channels, hallways, shelters built for military purposes during Tito’s Yugoslavia, while the island was an army base. It became common practice, but originated in 1944, during World War II, while Tito and his partisans were on the island. These days, the island has been developing military tourism, for all of those who want to check out secret military tunnels. Tito’s Cave remains the most famous cave on the island. Two natural, but walled in caves in which Tito used to hide out during the war. In modern times, people visit the cave and then go for grilled lamb and goat at nearby taverns, such as Darko’s at the village of Žena Glava. The highest point of Vis, Hum, at 587 meters, is nearby, as well as the Chapel of The Holy Ghost, from where you can get a nice clear view of Komiža.

STINIVA, SENKO AND MOLO TROVNO

n the south side of Vis Island, you can still find a couple of friendly coves between many cliff. Apart from Stiniva, there are two other coves, Mala and Vela Travna. Mala is the home Senko Karuza and his rural household, built on imagination and filled with domestic herbs he uses in his cooking. Senko is a poet, has contributed to many magazines, and he’s also a winemaker – you can taste his wines in his Komiža home.

Vis, Stiniva Vis, Stončica

Stiniva is still the biggest attraction on the south side of Vis. You can look at thousands of photos of Stiniva, but nothing is like being there live, sailing into the cove. Stiniva is, as photos will show you, a very narrow path through a wide keyhole, between two high rocks. Only small boats can sail into it. Inside, you’ll find pebbles, a beach that looks like it’s inside a room, or a cave that seems to have lost its roof and has the sky instead of a ceiling.

St. Jerolim

ZELENA CAVE AND BUDIHOVCI

he cave on the Island of Ravnik is known as Zelena (Green) Cave. It is an abrasion type cave with two entrance ways and an opening on top, which allows sunlight in. As the light reflects upon the bottom of the sea, the cave becomes green. Tiny islands known as Budihovci are nearby. The sea is quite shallow, so those who sail into the area need to be extra careful and calm. Once you drop your anchor, go check out the tavern owned by legendary Andro Slavić.

STONČICA

ighthouse Stončica was built in 1865, in the Austria-Hungarian period, much like most of the lighthouses on the Adriatic. However, S tončica goes up high, like Veli Rat on Dugi otok Island near Zadar. It is a octagonal stone tower, 28 meters in height, and its light can be seen from more than thirty miles away. This is quite a sight on the northeast side of Vis Island.

PAKLENJACI

akleni otoci are far from what their name suggest, and it would be more fitting to call them Heavenly Islands. Their name doesn’t come from the word ‘pakao’ or hell in Croatian, but from a type of pine sap called ‘paklina’, which was traditionally used in shipbuilding. However, when talking about their name, many still insist on their hellish origin, because their shallow waters and narrow passages between about twenty islands, tiny islands and rocks used to be pure hell for many boats who wound up on shore while trying to make their way. These days, the islands are visited by mostly tourists, hikers from the City of Hvar or Hvar Island, sailors, speedboat owners,

and there’s a great number of taxi-boats that constantly bring in guests around the clock. Apart from nature and its sights, these islands also feature exceptional restaurants, specializing in fish and domestic dishes, and there is also a very popular marina that keeps the boats safe. There is a total of 21 islands making the Paklenjaci, and they spread like a wide breakwater in front of Hvar. The largest, main island is Saint Clement (with three settlements: Momića polje, Vlaka and Palmižana); Vodnjak (Veli and Mali); Karbun and Lengva rocks, Travna, Paražanj, Borovac on the west side of the islands, followed by Dobri otok on the south and Vlaka on the north side and Škojić and Baba rocks; tiny islands of Gojca, Borovac and Planikovac, and on the eastern side, Marinkovac and Jerolim. Gališnik is on the very exit from Hvar, you can almost swim to it, while the final island in this archipelago is far west, and is basically a rock, Pokonji Dol. It features a lighthouse in front of a big modern beach in front of Hvar. Stambedar, Pločice and other tiny islands can be seen far into the open sea. The narrow passages between the islands are called Velo and Malo ždrilo (Big and Small Gorge), and Ždrilca. The channel towards Hvar is known as Pakleni Channel. Remains of Roman architecture were discovered in the Okorija Cove, as well as the remains of an ancient ship that carried Hvar, Pakleni otoci

some ten thousand pieces of ceramics in the times of the Roman Empire. Paklenjaci are a protected natural sight in the category of important scenery, while some buildings are protected as well – the 16th century Church of Saint Clement in Vlaka, the Pokonji Dol lighthouse and the Gališnik battery. Palmižana is the oldest and most famous Hvar resort. It features an ACI marina with 160 moorings, several restaurants and boarding houses. Other resorts include Ždriica, Sveti Jerolim and Stipanska Cove on Marinkovac, with the two latter being nudist beaches. All feature restaurants that are accessible by taxi-boats from Hvar. Every final Sunday in July, Vlaka hosts a celebration dedicated to the island’s guardian saint, Clement. Paklenjaci are also a popular diving destination.

THE GATES OF SPLIT AND MRDUJA

rduja is a tiny island between Brač and Šolta. Covering an area of 0,01 kilometers and having no inhabitants, only the remains of a small fort. The tiny island serves as an orientation point to sailors, who take a turn near the island and go toward the deep cove of Milna on Brač. The Gates of Split are a small channel, not really an isthmus, between Brač and Šolta. The oldest sailing regatta takes place around it, hosted by the well known Club Labud (Swan) from Split, known as the Mrduja Regatta. Competitors from across the Adriatic take part, people from Italy, Slovenia, Montenegro... About 300 boats usually get together in the Port of Split. Legends say the people of Brač and Šolta had a rope tied around the island and would pull it, each to their own side. A symbolic tug-ofwar competition has been taking place since 2008, with boats, thus keeping the legendary rivalry between Brač and Šolta alive. 19

Ekskluzivno za Port News javlja se Omišanin Pero Juričević, prvi časnik palube s kruzera Black Watch

PERO S ONOGA MORA

Brodski dnevnik hrvatskog pomorca za vrijeme krstarenja kruzerom po Atlantiku (3)

LUKE SNOVA ATLANTIKA

Brodski dnevnik za Port News – s jednog od danas masovno korištenih pomorskih transfera tipa kruzer (brod kao ploveći grad) – ispisan je na inicijativu uredništva, stjecajem okolnosti da je Pero Juričević s kruzera Black Watch našoj redakciji postao poznat i prije, prigodom istraživanja novih projekata poput falkuše, kakav je trenutno aktualni projekt replike omiškog gusarskog broda sagita starog 1000 godina. Kruzer-feljton trajao je tri broja Port Newsa, sve dok se nekidan naš reporter-prvi časnik nije vratio doma

ero Juričević se, nakon što smo se upoznali zbog priče o drevnom omiškom gusarskom brodu sagiti, vrlo brzo javio našoj redakciji, kako smo se i dogovorili – s kruzera Black Watch, na kojem plovi kao profesionalac. Sad može reći da naviga i s Lučkim vjesnikom jer nam šalje brodski dnevnik s Black Watcha već treći broj i ovo je zadnji nastavak feljtona. Vraća se zasad kući.

KAO NA TITANICU

Čim je prije dva i pol mjeseca isplovio iz Liverpoola, iako nije ni pisac, ni fotograf, nego prvi časnik palube na spomenutom kruzeru – javio nam se s bilježenjem punim zapažanja i reagiranja, otkrivši svoje zanemarene talente. Morali smo ga ipak nagovoriti da se „presvuče“ u novinara i za slobodnog vremena pošalje neku fotku ili poruku mejlom

s atraktivnih pozicija gdje se kruzer pojavio. Jer nije navikao, nikad to nije ni pokušao, nije mu palo na pamet, nego stjecajem okolnosti, kako smo s njim i s predsjednikom Udruge Sagitta Juricom Sabljićem uspostavili kontakt radi zanimanja za priču o drevnom omiškom brodu. Naš ekskluzivni reporter s kruzera Black Watch, kako je gutao milje, tako je postajao sve žedniji novinarstva, sasvim se uživio,

Za opalit ovu sliku san učinija točno 278 skalina

svaka mu čast. Bez ikakvih kontakata s redakcijom ili naših zahtjeva, Pero Juričević je pisao manirom pravog novinarskog znatiželjnog skitnice. U prošlom broju njegovo posljednje javljanje zašlo je u duboku maglu na otvorenom moru i malo pomalo naš se reporter „presvukao“ u pravog pisca: „Taman kad smo se počeli izvlačiti iz te nepregledne magluštine, dok smo večeravali, spustila se na brod noć, pa opet magla, i jedino ti je dušu mogao razvedrit naš pijanista Ronald. Ali, iznenada i njemu kroz prste utekla tema iz filma Titanik. Onda smo se nas četvorica za stolon počeli smijat. Moran priznat da nas je cili ambijent na momenat bija vratija na više od sto godina unazad kad je neslavni britanski linijaš na svon prvon vijađu puka u ledenu gromadu u Sjevernom Atlantiku skoro 380 milja južno od Newfoundlanda.“

A SAD LA CORUNA!

„E ali jutros oko 10 uri smo već na pola Atlantika, oko 30 čvorova vitra i najviše 5 metri valova, i to sve po krmi, prati nas već treći dan, a prognoza nas tješi da će nevera put sjevera, pa mi svojon ruton put Staroga kontinenta, tako da ćemo se nakon više od iljadu milja druženja noćas rastat. I kako sad pari, opet ćemo proć lišo“ – lipo, ležerno, piše i naviga naš Pero Juričević. A isto je bilo grubo čekat da izađe novi broj Lučkog vjesnika/Port Newsa, pa da se uvjerimo da Black Watch nimalo nema veze s Titanicom i da će nam Pero ispričat još par nastavaka, haha, moraš se nasmijat, jerbo ko bi ti inače sve ovo virova… Evo dalje Perinog brodskog dnevnika, prvog časnika palube na kruzeru Black Watch:

Liverpool, 19. lipnja

Evo me sad na novoj ruti, Black Watch je u Irskom moru na putu iz Liverpoola, prema La Coruni. Vidjet ćemo Galiciju, Španjolsku, a na brod stiže novih 777 turista. U posadi nas ima točno 363 člana. Jučer popodne smo na oko tri milje udaljenosti od sjeverne punte Sjeverne Irske završili naše ortodromsko putovanje priko Atlantika i uplovili u Sjeverni kanal koji dijeli Sjevernu Irsku od ostatka Ujedinjenog Kraljevstva. Onda smo dalje nastavili serijon manjih loksodroma do krajnjeg odredišta ovoga 28-dnevnog kruza. Teško je opisat što se sve događa na brodu kad jedan kruz završi i turisti se iskrcaju. Brod se generalno čisti, krcaju se novi bagaji, minja se dio posade, pa provišta, bunkeranje goriva, istovar škovaca i šta još sve ne, e da bi sve dočekalo spremno novih više od 750 turista i stvorilo im se sve preduvjete za sedmodnevni izlet iz snova u luke Španjolske i Francuske. Tako smo predvečer dobro umorni partili za La Corunu di se dolazak očekuje 22. lipnja 2015. u 8 sati ujutro po lokalnome vremenu.

Meksikanac me slika isprid muzeja a ja san zaklonija eksponat-metalni pauk mutant

Prognoza je sunčano i oko 22 stupnja Celzija. Napokon da i nas malo zgrije sunce, smežura san se cili od one kanadske vlage. Čujemo se u ponediljak iz sunčane Galicije.

Sjever Španjolske, 22. lipnja

Najduži dan u godini proveli smo u često rabijatnome Biskajskom zaljevu, ali u ovoj prigodi je to bila navigacija skoro pa ka po ulju. I jedino je baš ta mirnoća mora odavala da je prvi dan lita jer nekih 15 Celzija i škuro nebo više su, baren mene, asocirali na kasnu jesen. Kad san već ovoliko izdrža bez sunca, mogu se strpit još jedan dan. Ali isto iden još jedan put vidit kakvo će vrime. I lokalne prognoze se slažu: sunčano, samo da galicijski meteorolozi baš sutra ne polupaju lončiće. U La Corunu smo arivali po planu, a prognoza je pogođena skoro do u detalje, nebo bez ijednoga oblaka i 23 današnja stupnja baš su mi digli moral. A iako je srce vuklo vanka, sta san na balun i odlučija se na lažnjak: neću danas nigdi s broda, ali ako se bude moglo, onda sutra oću sigurno... I upalilo je, sredija san izlet do grada na koji se već dugo žestin, ali nikad dosta vrimena. Onda san na forcu kofeina odradija šta god san više posla moga, tako da ću sutra lipo guštat! Noćas plovimo uzduž sjeverne obale Španjolske, prosječnom brzinom od 15 milja na uru, da bi sutra u 10 ujutro bili vezani u

Mornari s palube u akciji. Liverpool se doživljava samo s distance Pogled s broda na Le Château Frontenac

La Coruna našoj drugoj luci ovoga putovanja, a prikosutra ujutro Francuska i La Rochelle. Opet se čujemo u sridu...

NAPOKON, GUGGENHEIM! Bilbao, 25. lipnja

Čim smo se jučer vezali u luku Getxo odma san zna da će to bit ludilo dan. Lipo i toplo vrime, manovra prošla glatko, odradija na brzinu šta san još ima i nacrta se na terminal di su nas čekali autobusi za 14 kilometara udaljeni glavni grad Baskije, iden u Bilbao. Dok su se gosti ukrcavali u autobus, odma san ulovija na brzinu malu vodičku koja je u biti još studentica i činija je da mi obavez-

no napiše na komad karte kako ću reć fala na baskijski. Još mi je u autobusu pričala da je Bilbao do prije 20 godina bija zapušten i gušija se u šporkici i smradu i kako je njihov preporod počeja kad je baskijska vlada odlučila odrišit kesu pa je platila masnu lovu da se u oronuli lučki dil grada uz rijeku Bilbao dovede muzej moderne i suvremene umjetnosti, na daleko poznati Guggenheim. I sve je procvitalo. Više od milijun svita lani je posjetilo muzej, a ko zna koliko, bit će još toliko puta ga je isto ka i ja masu svita došlo vidit izvanka jer je zgrada, ali i prostor oko muzeja, sa nekoliko mega eksponata, sama po sebi dovoljna atrakcija. Zobja san trišnje i divija se gotičkoj katedrali od Santiaga

Izlet je bija skrojen baš meni po volji, autobus te iskrca negdi u gradu, dobiješ plan grada pa se vidimo za četri ure, samo nemojte kasnit. Odlično. Odma san naletija na dućan sa voćen i uzeja pola kila velikih, lipih trišanja. Dok san ih odma onako iz kese zobja, priora san skoro cili stari Bilbao a onda priko mosta Arenal uša u centar grada. Di ću? Odlučija san, sad iden do prostorija uprave baskijskoga ponosa, nogometnog kluba Athletic Bilbao, a onda moran vidit svjetsku senzaciju, već spomenuti Guggenheim. Već su mi dvi ure vrimena bile prošle. One trišnje su me samo ogladnile. Taman nekih 10-tak minuta hoda i eto me na glavnome trgu Plaza Moyua, pa širokon glavnon ulicon Gran Via dolazin do La Vinje, koja je odma iza zgrade baskijske vlade, di ću po priporuci lučkoga pilota iz Getxa, ali rođenoga Bilbaneza, dobro obidvat. I inače odlična spiza, hobotnica sa krumpiron, pa komad friškoga friganog bakalara u ambijentu La Vinje. Koji doživljaj! Sve je graničilo sa savršenstvon. Bilbao me definitivno osvojio. Ima san još uru vrimena za prođirat i iskoristija san svaki sekund do kraja. Samo koji minut prije dogovora doša san isprid autobusa i svojin domaćicama, vozačici autobusa i studentici vodičkoj, onako još zapuvan, uspija reć: eskerrik asko. Fala ti moj lipi Bilbao. Nadan se da ćemo se opet srest. Danas smo bili vezani u francuskoj luci La Pallice iz koje se stiže u La Rochelle i popodne smo partili pa prvo priko Biskajskog

zaljeva, Keltskoga i Irskoga mora ćemo doplovit nazad u Liverpool di se dolazak očekuje u petak u sedan ujutro.Onda je na redu tzv. weekend escape cruise: Liverpool-Dublin-Liverpool.

DIVLJA KANARSKA BURA Casablanca, 28. lipnja

Opet Irsko more, na putu iz Liverpoola, prema Maroku sa 699 turista i 366 članova posade. To je počeo novi vijađ. Iako ćemo u ovih četrnaest dana imat dva uplovljavanja i u portugalske luke, komercijalni je naziv ovoga kružnog putovanja Casablanca i Kanarsko otočje. Tako ćemo prvo dobro znanon roton priko Irskoga i Keltskoga mora uplovit u Sjeverni Atlantik i uz zapadne obale Portugala i Španjolske, nakon tri dana doplovit do prve luke ticanja, 1328 milja udaljene Casablance di se dolazak očekuje u četvrtak 02. srpnja u osan uri po lokalnome vrimenu. Javit ću se opet dan posli, u petak kad ćemo nastavit plovidbu put juga.

Las Palmas, 02. srpnja

Evo san uplovio u srpanj. Stalno je lipo vrime, baš se vidi da je lito. Lako je ovako navigat. Jučer smo u Casablanki bili vezani na kontejnerski terminal, čisto iz razloga šta boljega nemaju. Nisan uspija izać, stisnija me posal dobro. Sutra je Gran Canaria i Las Palmas, naša prva luka na Kanarskom otočju. Dolazi mi smjena, čeka me primopredaja idućih 8 dana. Isto planiran kliznit na obid u kakvu lokalnu betulu. Prikosutra smo u La Gomeri, a u ponediljak na Tenerifima. Ne virujen da ću izlazit jer, čuvan se za utorak i meni najdražu

peškariju. Foto-galeriju odma i sad obećavan. Dakle, novo javljanje iz Funchala, Madeira, Portugal.

Santa Maria de Colombo

Tenerife, 07. srpnja

Nisan se nego pofalija kako stalno guštamo u lipome vrimenu i odma smo evo morali otkazat porat radi olujnoga vitra. Odsad ću mučat s miron. La Gomeru smo vidili samo kanoćalon, okrići timun i vataj kurs za Tenerife. Uzeli za svaki slučaj jedan mali remorker na dolasku i bez problema se u rano popodne vezali u Santa Cruz de Tenerife, porat dobro zaklonjen od sjevernoga vitra koji je u nedilju divlja po Kanarskom otočju. Nakon dva lipa dana na Tenerifima krenili smo put sjevera i portugalskog otoka Madeire. Kako me stiska posal, moja glavna destinacija „peixaria“ morala je čekat do jedne ure da me vidi. I normalno da to nije ni upola doživljaj ka kad se urani i najlipši bokuni se još ne prodaju. Ali ništa, meni je uvik lipo doć u Funchal i učinit đir njegovin starin ulicama. Partili smo pridvečer, sutra je dan po moru, pa u četvrtak kratko ticanje u Portugalu, samo popodne u luci Leixoes. Onda opet dva dana mora prije moje finalne luke, Liverpoola u nedilju 12. srpnja.

GOTOVO, JEDVA ČEKAM MEŠTRA BAKICU! Zadnja večer, 12. srpnja

Zadnja večer. Liverpool je manje od 90 milja daleko, pozavršavali se zadnji radni zadaci, primopredaja gotova, kupe me kola sutra u 11 ujutro. Jedino da se ovi šta me minja ne otruje od ovih pustih pedoča šta je izija za večeru, pa on završi na zarazno, a ja u produžetke. Nadan se da nisan te sriće i da mi sutra počinje

radno lito jer planiran samo koji dan počinit pa u novu rundu pregovora sa šjor Tonćom Bakicom, velikim meštrom za oživljavanje naše tisuću godina stare gusarske galije sagite. Vijađ – ocjena vrlo dobar, bez velikih stresova na brodu i to je bitno, ka šta je bitno i da su nas velike nevere mimoišle. A naguštali smo se lipih porata, neke smo vidili prvi put, a u neke smo se rado vratili. Meni posebno nezaboravni ostaju Charlottetown, Prince Edward Island i primanje kod gradonačelnika, a svakako i Bilbao koji je opravdao sva moja očekivanja. Eto, dragi čitatelji Port Newsa, toliko od mene, nadam se da sam barem donekle bio na visini zadatka kojemu, naravno, profesionalno nisam dorastao.

Glavni trg u Bilbau je Plaza Moyua

senzacije dalmatian dalmacije sensation Za ovo nemamo ri jeci It makes us speechless

BOL

Zlatni rat

TROGIR

HVAR

krka

SINJ

Sinjska alka

palagru탑a

DUBROVNIK

SENZACIJA IZA SVAKE OKUKE

kupajte se! E

da se možeš posvuda parkirati! Ali najteže je riješit se automobila gdje su plaže najljepše. Nižu se vale, žalo, pijesak, kamen, more, hladovina tamarisa i borova iza svake okuke. Mimice poslije Omiša tipično su malo mediteransko mjesto podno padina Omiške Dinare, u srcu Dalmacije. Mimice su stare više od tri stoljeća, o čemu svjedoče spomenici. Zapet će vam oko za čudesne plaže i južno od Pelješca prema Dubrovniku. Oko Slanog i Kleka pa dalje do Orašca i Trstena, te Zatona ispred Dubrovnika. I kad uđete u Dubrovnik, vuče vas kupanje, a može i odmah blizu Ploča i Pila, obaju vrata grada. Srednja Dalmacija je zapravo splet prirodnih kupališta i gotovo posvuda naći ćete mir, ali vrlo lako i noćni provod. Nesvakidašnji je pogled i na uvalu Smočiguzicu na otoku Hvaru u kojoj i poznati glumac Goran Višnjić ljeti svrati na kupanje, i to pred svojom kućom.

Smočiguzica, otok Hvar

MIMICE

JUŽNo OD PELJEŠCA

Forma viva lijevo, autor desno, gore kaić, dolje psić

što je to brod

Prof. dr. Velimir Salamon, specijalno za Port News slaže priču o svim starim brodovima, o kulturnoj baštini hrvatskog brodograditeljstva, o svim potencijalnim replikama

SVE NAŠE FALKUŠE BRODSKI VIJAK

Ponajprije valja izreći uvjerenje autora da u razdoblju kad se pomorska prošlost nažalost zanemaruje, a današnjica baš i nije obećavajuća, sutrašnjica postaje neizvjesnom i identitet nacije upitnim. Na crtežu tradicijskih plovila hrvatske obale Jadrana, s pogonom na vesla i na jedra, a takvih više po moru nema, jer su izvorna plovila ovog podneblja nestala pojavom pogona na brodski vijak – prikazuju se projekti rekonstrukcije tradicijskih plovila u raznim preriodima. Tako na jednom mjestu, jednim pogledom, možemo obuhvatiti aktualno stanje i odvijanje rekonstrukcija u sklopu Komisije za istraživanje i očuvanje hrvatske brodgrađevne baštine u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti.

Neretvi je Miljenko Čupić sagradio repliku neretvanske trupe. Sagradile su se i brojne neretvanske lađe za regatu od Metkovića do Ploča. Upravo se dovršava i projekt sagite, omiške gusarske lađe.

SPOMENIČKA FLOTA

Iako je teško u par riječi objasniti cijeli brod, njegovu strukturu, tijelo i dušu, zanimljivo je ipak čitatelju donekle upotpuniti sliku flote karakteristične za Jadran, flote koja više ne plovi a ostavila je dubok trag, jer pripada vremenu najstarijih čovjekovih građevina.

ČOVJEK, BROD, OKOLIŠ

Bitno je ovdje naglasiti da se, u ovom projektu rekonstrukcije tradicijskih

jadranskih plovila, svaki brod promatra kao neprikosnoven i neizostavan element sustava čovjek-brod-okoliš, da se provodi isključivo stručno, a ne znanstveno vrednovanje oblikovnog rješenja prema najmodernijim dostupnim spoznajama. Budući da je još Einstein odijelio znanost od struke, rekavši da „ako je matematika točna, ona ne opisuje prirodu, a ako opisuje prirodu onda nije točna“, i da se prirodni kriteriji vrednovanja smatraju vrhunskim u postupku vrednovanja oblikovnog rješenja, bilo projektiranog ili ostvarenog, te da se drugi brojni ljudski stručni i znanstveni pristupi neće smatrati dovoljno pouzdanima da bi ih se prihvatilo bez temeljite provjere.

REPLIKE TRADICIJE

Samo su neki projekti dovršeni i zaključeni ostvarivanjem replika. Na primjer projekt rekonstrukcije komiške gajete falkuše koja je pod nazivom „Comeza-Lisboa“ predstavila hrvatsku pomorsku baštinu na svjetskoj izložbi „Expo98“ u Lisabonu, a potom i u Barceloni, francuskom Brestu, u Norveškoj i diljem Jadrana. Sagradile su se i replike gajeta „Mikula“ i „Palagruža“ te falkuša za djecu „Molo“. Osnovala se i replika jadranske bracere „Gospa od Mora“. U Rovinju je grad sagradio svoju batanu, u Kominu na

1. Barchein Barka iz ribarskog gradića Rovinja u Istri, čija paluba jako nalikuje na palubu batane, nazvane lokalno pokrivena batana ili batana cuvierta. 2. Batana Barka ravna dna od obično šest metara dužine iz Rovinja, s jednim jarbolom, najčešće po krmi i s uglavnom oglavnom snasti. Barka je mogla biti klasična ili otvorena batana ili batana aperta ili pak tzv. pokrivena batana ili batana cuvierta. 3. Batiel Barka ravna dna što ukazuje na oblik presjeka na glavnom rebru korita barke. Dno barke je bilo ravno, a bokovi blago zaobljeni, jače u predjelu dna što je i karakteristično za trup barke nazvane dragoc. Krma batiela je bila slična krmi dragoca, nepramčana je statva batiela bila zakrivljena i nagnuta nad morem. 4. Bracera Vjerojatno najkarakterističnija barka Jadrana, podrijetlom s otoka Brača. Brod je tako dobro odgovarao potrebama življa i uvjetima okoliša da je skupa s trabakulima i pelizima činio okosnicu obalne plovidbe. Prema mjestu i vremenu izgradnje, mogao se razlikovati broj jarbola broda, a isto tako i snast. Kao i veći trabakuli, tako su i bracere na krmi imale uvijek bijelo obojenu ogradicu zvanu vrtić ili đardinet. 5. Gajeta Njezino oblikovno rješenje potječe iz Tirenskog mora iz grada Gaete koji je osnovao tro-

janski junak Eneja na mjestu gdje je preminula njegova dadilja Kaitea. To je u osnovi barka na dva kraja odnosno oštrog pramca i krme, raširena jadranska gajeta, pa je i gajeta iz zadarskog okružja mnogo čvršće građe od komiške gajete falkuše. Iako bi se obje nakrcale teškim teretom, komiške bi se falkuše redovito izvlačile na obalu zbog čega su bile lakše strukture. Na gajeti s otoka Mljeta umijeće plovidbe je zacijelo stekao i Nikola Primorac koji je za okladu preplovio Atlantik u oba smjera u dotada najmanjem brodu. Slučaj su zabilježile engleske novine. 6. Galijica Iako je, tijekom dugih stoljeća Dubrovačka Republika uspjela održati svoju neovisnost na Jadranu, grad je u svojem trajanju ipak zabilježio mnogo pomorskih ratnih operacija, a Dubrovčani su bili znani kao vrsni brodograditelji diljem Europe, ali samo za trgovačka plovila. Zato su uvozili stručnjake za ratne brodove. Već u 16. st. sudjelovali su u akcijama protiv sjevernoafričkih gusara, a kasnije i u flotama Karla Velikog, Filipa I., II., III., u pohodu „nepobjedive armade“ ili u pobjedi kršćana nad Turcima kod Lepanta. Galijice su bile zapravo omanje galije koje su se razlikovale u načinu veslanja. Na galijici „a sensile“ svaki je veslač veslao svojim vlastitim veslom, baš kao na starogrčkoj troveslarki. Kasnije je na galijici „a scaloccio“ veći broj veslača na pojedinom

veslu pridonosio samo snagom svojih mišića dok je jedino veslač na unutrašnjem kraju vesla, nazvan „buonavoglia“, bio vješt veslač. 7. Grip To je najčešće bio jednojarbolni ili dvojarbolni jedrenjak s vjerojatnim izvorištem u sendu u kulturi Liburna. Najčešće su ga koristili u Liburniji i u Dubrovačkoj Republici. Služio je u mirnodopskim i u ratnim operacijama. 8. Guc To je bila mala otvorena barka „na dva kraja“, odnosno oštrog pramca i krme. Oblikovno rješenje barke poteklo je s Tirenskog mora gdje je naziv „gozzo“ ukazivao na trbušast i nabrekao oblik glavnog rebra brodice. 9. Jedrilica L5 nacionalne klase (5) Najčešće se koristila za priobalni ribolov ostima, parangalima, kao svjećarica u ljetnom ribolovu ili kao pomoćna barka. U zaljevu Malog Lošinja održavale su se regate u kojima su svoje brodograđevno umijeće predstavljali lokalni brodograditelji. Na temelju njihova iskustva, sagrađena je jedrilica L5 koja je ubrzo postala nacionalnom sportskom klasom. 10. Karaka U 15. i 16. stoljeću karaka je pripadala najvećim europskim jedrenjacima. Razlikovali su se tzv. okrugli brodovi ili „navis rotundae“ s pogonom na jedra i tzv. dugi brodovi ili „navis longae“ s pogonom na vesla. Brodovi na jedra ponekad su mjesecima morali čekati na povoljan vjetar, usidreni u sigurnim lukama, dok bi ratni brodovi na vesla ovisili uglavnom o svojoj brzini, dakle inerciji, a ne o nestalnom vjetru. Radi zaštite dragocjenog tereta i života putnika od redovitih pljačkaša, karake bi nosile više raznih topova.

5 8

2 7 13 9

4 14

4 20

11. Koka Oblikovno rješenje koke je zapravo bila koncepcija sjevernoeuropske „koge“, broda Hanzeatske lige na Sjevernom moru koja je u 13. st. stigla i na Sredozemlje i Jadran. U ranom obliku, to je jednojarbolni brod s križnim jedrom pogodnim za jake sjeverne vjetrove, a u Sredozemlju je to bila dvojarbolna jedrilica s latinskom snasti. Razvoj koge u pouzdan trgovački jedrenjak smatra se najznačajnijim tehničkim iskorakom vremena. Radi zaštite od napadača, koge bi plovile u konvojima, a branile bi se strijelama, praćkama i katapultima. 12. Lađa Dok je neretvanska trupa bila maleno plovilo „na dva kraja“, odnosno oštra pramca i krme, lađa je bila veliko plovilo koje su gradili žitelji ušća rijeke Neretve radi transporta većeg tereta. Njega su često prevozili u trupama postavljenima poprijeko na lađu. Uzvodno se lađa mogla potezati ili „lancati“. Danas se na rijeci Neretvi održava popularna utrka lađa od Metkovića do Ploča. 13. Loger To je tip plovila podrijetlom iz Francuske gdje su ga nazivali “lougile“. I čuveni „Chasse Maree“, koji je naslikao i Claude Monet, bio je tog tipa. Služio je, najčešće, kao obalni teretnjak. Na Jadranu je, zahvaljujući velikoj potražnji za pijeskom, loger „Zagreb II“ postao pjeskar odnosno „salbunijer“ u Omišu. 14. Marsiljana Plovilo očito potječe iz Francuske. Najprije se oblikovalo u luci Marseilles. Na Jadranu ta plovila nisu bila osobito popularna. 15. Ormanica Prema Josipu Luetiću, ormanica je bila tip lakšeg ratnog broda to jest potjerni ili izviđački

i patrolni brod. Većina ormanica nije imala palube, a klupe za veslače bi se smjestile na današnji način kao npr. na Korčuli. 16. Pasara To je danas vrlo rasprostranjen tip manje barke. Trup odnosno korito barke podsjeća na trup guca kojemu je krma odrezana i nadomještena krmenim zrcalom. Time se znatno povećao krmeni prostor što je olakšalo ribolov i ovjes izvanbrodskog motora. To su bitni razlozi popularnosti te barke. 17. Pelig /piffero Brodice trabakul i pelig teško je razlikovati. Danas se smatra da je trabakul brod koji ima neprekinutu palubu cijelom dužinom dok pelig ima malo povišenu palubu na krmi čime se osigurava veći prostor za boravak paruna tj. kapetana i gospodara. Tijekom vremena se vertikalnu pramčanu statvu trabakula malo uspravilo i nije više bila nagnuta ka krmi dok su pelizi, pod uplivom međunarodnih oblikovnih rješenja, sve više nalikovali na zapadnjačke brodove. 18. Sagita Sagite su bile vrlo brze omiške gusarske veslarice. Hrvatski naziv im je bio strijela (na latinskom sagitta). Barke će se sagraditi prema suvremenim prikazima iz crkvice sv. Luke na Braču. Ostatak strukture napravit će se prema još postojećoj tradiciji. Istaknut će se osebujna zamisao „Mostine“, plitkog podvodnog spruda

u rijeci Cetini koji bi sagite malog gaza lako preplovile, a na kojem bi se nasukali brodovi progonitelja te slavensko oblikovno rješenje zaštitne košare za ruku na balčaku mača. 19. Štilac U narodu se kaže da je brod bio dobro „štelan“ što je značilo da je vrlo učinkovit i lijep za oko. Baš kao da je slijedio projektantsku krilaticu „form follows function“ ili „oblik slijedi funkciju“ američkog arhitekta i teoretičara projektiranja Louisa Henrija Sullivana. 20. Trabakul Zajedno s pelizima i bracerama, trabakuli su činili okosnicu obalne plovidbe u Hrvatskoj. Taj je brod očit potomak antičkog „okruglog“ broda ili „navis rotundae“ koji je, budući da je imao pogon na jedra – a nije kao tzv. „dugi“ brodovi ili „navis longae“ ovisio o mišićima veslača – morao danima čekati na povoljan vjetar usidren u luci. Trabakuli su obično imali tzv. uzdužna jedra kojima se moglo upravljati s palube i karakterističnu, uvijek bijelo obojenu ogradicu krmenog prostora zvanog „đardinet“ ili vrtić gdje je kapetan uzgajao zelen za hranu.

10 18

19 6 5

5 15 17 17 4

21. Barkusij Barka iz 14. st. se u Dubrovniku, otkuda izgleda potječe, nazivala barcussium ili barcosu. Bila je najčešći tip jedrenjaka srednje veličine na Jadranu. 22. Dragoc To je bio tipičan brod ravna dna odnosno brod plitkog mora i malog gaza za npr. lagunu Venecije. Služio je uvelike za ribolov mrežama nazvanim „dragozzo“. Presjek barke na glavnom rebru pokazuje da joj je dno bilo ravno, a bokovi blago zaobljeni, nešto jače u donjem dijelu. 23. Condura U muljevitom dnu luke u Ninu pronađeni su ostaci starohrvatskih barki iz 11. st. Konstrukcija brodskih korita jako nalikuje na još uvijek prisutnu neretvansku lađu. O tim barkama je pisao i antički povjesničar Konstantin Porfirogenet.

24. Galijun Tim se brodom pokušalo objediniti prednosti „dugog broda“, brze i vitke jedrima pogonjene galije s velikim volumenom trgovačkog prostora tzv. okruglog jedrima pogonjenog broda. Stoga je galijun bio vitkiji od koke ili karake, ali i malo kraći od galije. Poslije su engleski brodograditelji znatno unaprijedili trup, snast i naoružanje broda. 25. Sandula Sandula je bila malena komiška ribarska barka tzv. „sharpy strukture“ – poprečni presjek barke na njezinu glavnom rebru pokazuje ravno dno i bokove. Trup sandule bio je jednostavan i izveden drvenim daskama zakrivljenima samo u jednom, a ne u dva smjera. 26. Stela Stella izvorno znači zvijezda. Bila je brodica koja je nastala poboljšanjem oblika trupa bracere pri čemu se se koristila međunarodna oblikovna rješenja. Brodica je bila vitkija i bolje pomorstvenosti od bracere.

27. Trupa Trupa ili trupica tipična je barka Donjeg Poneretavlja koju su žitelji redovno koristili te bi se moglo reći da je ona pravi heraldički znak pokrajine. Barka je duga oko 5 m i simetrična u poprečnom i uzdužnom smjeru, zašiljena na oba kraja i izrazito jednostavnog „sharpy oblika“ odnosno i bokovi i dno su joj ravni u poprečnim presjecima.

what makes a boat

ALL OUR FALKUŠA BOATS In a Port News Exclusive, Professor Dr. Velimir Salomon writes about the cultural heritage of Croatian shipbuilding, and about potential reconstructions of old traditional boats

he illustrated map (pages 28 thru 29) of traditional vessels used on the Croatia side of the Adriatic coast, powered by oars and sails, showcase reconstruction projects in various phases, the current state and the direction in which the reconstruction is going, all part of the Commission for the Preservation of Croatian Shipbuilding Heritage at the Academy of Science and Art. The Komiža Falkuša ‘Comeza-Lisboa’ represented Croatian maritime heritage at the ‘Expo 98’ international fair in Lisbon, followed by Barcelona, Brest in France, in Norway and across the Adriatic. Replicas of Gajeta boats were reconstructed, ‘Mikul’, ‘Palagruža’, and a smaller version for children called ‘Molo’. A replica of the Adriatic

Bracera boat, ‘Gospa od Mora’ (Our Lady of the Sea) was also constructed. Rovinj has a replica of the Batana, Komin on the Neretva River has a replica of the Trupa from Neretva, and many other Nervetva-based vessels were constructed and used in the Metković-Ploče Regatta. Currently, a replica of the Sagita, an Omiš-based pirate boat, is being reconstructed. The illustration/map of the giant fleet, common for the Adriatic, presents a look deep into the past of man-made constructions. Every boat, in its reconstruction, is presented as a unique and crucial element of the man-boat-environment system, with the reconstruction being conducted at the highest professional level, and is not judged upon scientific standards which would classify its design based on the utmost modern insights. These are our antient ships and boats: Barchein, hailing from the fishing town of Rovinj in Istria, Barkusilj, a sailboat from 14th century Dubrovnik, Batana, from Rovinj, featuring only one mast – usually at the stern, Batiel, similar to a Dragoc boat, Bracera, the most common barge on the Adriatic, hailing from Brač Island. Dragoc is used in shallow waters, such as the lagoon of

Venice, for fishing with nets called ‘dragozzo’, Condura, dating from 11th century Nin. Gajeta, hailing from the Tyrrhenean Sea, the city of Gaeta, which was established by the Trojan hero Aeneas at the location where his nanny Kaitea had passed. It is a barge with a sharp bow and stern, a common ‘Gajeta’ of the Adriatic. Gajica, a war boar, used by Christians to defeat the Turks at Lepant. Galijun, a slimmer version of the ‘Koka’ or ‘Karaka’, whose body will be greatly improved by English shipbuliders, as well as the boat’s rig and weaponry. Grip, is a one or two-mast sailboat, most probably hailing from the Liburnian civilization. Guc, a vessel with a sharp bow and sterm, comes from the Tyrrhenean Sea, where the term ‘gozzo’ implied it the main ribcage of the vessel looked swollen, almost like a belly. The L5 National Class Sailboat (5), used for coastal fishing with spears, longlines and lighting fish boats during the summer, or as a back-up barge. In the cove of Mali Lošinj, regattas used to take place, in which local shipbuilders would show off their skills. Based on their experience, the L5 Sailboat was constructed, and it soon became a national class. Karaka was used in the 15th and 16th century and was one of the biggest European sailboats. Koka was a North Europan ‘koga’, a vessel used by the Hanseatic League on the North Sea. It arrived in the Mediterranean on the Adriatic in the 13th century, and on the Adriatic, it was a two-mast sailboat with a Latin rig. The development of the ‘koga’ into a reliable merchant vessel was thought of as the biggest technological development of those times. It was defended by arrows, slingshots and catapults. Lađa was a large transport vessel, from the Neretva River. Loger, hailing from France, painter Claude Monet’s subject, Marsilijana, from Marseillesa. Ormanica, a type of scout patrol vessel. Pasara, which was very common, has a body similar to ‘guc’, but its stern was cut short and replaced by a stern mirror. Pelig or Piffero, similar to the ‘trabakul’, except it has a slightly higher poop deck. Sagita was a very fast pirate ship from Omiš, powered by oars, also known as the Croatian Arrow (sagitta means ‘arrow’ in Latin). These barges will be constructed based on the modern illustrations featured in the Church of Saint Luke on Brač Island. Sandula, is a small fishing barge from Komiža, having what is called a ‘sharpy structure’. Stela, originally Star, is a slimmer ‘bracera’, Štilac is pleasant to the eye, as if someone went with the ‘form follows function’ credo, used by American architect and project theorist Lois Henry Sullivan. Trabakul, along with ‘peliz’ and ‘bracera’, used to be the foundation of coastal sailing in Croatia, and is an obvious descendent of the ancient rounded boat, known in Latin as ‘navis rotundae’, powered by sails. Trupa, a typical barge from the lower end of the Neretva County, a true heraldic symbol of the region, was five meters long, sharp at both ends.

Vinko Tranfić, „tjelobrižnik“ olimpijskih sportaša poput Blanke Vlašić, Ivana Balića i drugih, inovator i fizioterapeut, vječno nudi nove ideje

TERAPIJA MORA I KOPNA V

inko Tranfić, ekspert za fizioterapiju, definitivni zanesenjak sporta i stručni savjetnik u nizu vrhunskih sportskih projekata olimpijskoga ranga tipa Blanka Vlašić, Ivano Balić, Karlo Kuret, Mate Arapov, Igor Boraska itd., ali i veliki zagovarač liječenja terapijom umjesto nožem – ujedno je i dragovoljni sugovornik u svakoj nevolji tijela, neposredni slušatelj visokih kriterija i etičkog pristupa u liječenju. Zato Tranfić voli i objaviti svoja mišljenja i stavove, pišući ako treba i sam u rubrikama slične tematike. Vinko sa suprugom Snježanom drži u Splitu poznatu polikliniku Tranfić, a u Kaštelima gdje živi ima i privatnu praksu tako da na području Srednje Dalmacije mnogi znaju za njega i slijede njegove postulate. Tranfić je univerzalac u svom području pa je poznat i kao inovator raznih tipova sjedalice koja čovjeku današnjice omogućava rekreiranje istodobno tijekom obavljanja svega i svačega u svakodnevici, od obaveza do slobodnog vremena posvećenog televiziji, čitanju ili drugim oblicima odmora. – Uvijek se trudim primijeniti terapijsko liječenje na svakodnevni život pacijenta, pokušavam proniknuti u njegovu praksu i njegove, da tako kažem, traumatske navike, jer sve počinje s kralježnicom, a to je problem svih nas koji sjedimo i sjedimo, na neki način, da bi preživjeli. Međutim, naprotiv, baš to nas ubija, rad, obaveze, novac, kompjutor, itd. To su Tranfićevi stavovi. Jedno vrijeme se bavio idejom pokretanja „ispostava“ svoje poliklinike po otocima, posebno ljeti: – Ljeti je čovjek na brodu i u moru. Plivanjem rasteže, opušta mišiće, a onda u kopnenim aktivnostima ti nespremni mišići trpe udarce pri najobičnijem koračanju. Ljudi se toga ne sjete. Ali osjete to zglobovi, svi 32

sklopovi koje bi mišići podupirali da mogu, a kad su opušteni, onda to rade slabije. Volim ovako laički objašnjavati da čovjek sudjeluje u mom poslu jer ćemo tako postići veće rezultate, pa to napominjem da ne bi zbog laičke interpretacije došlo do nesporazuma. Ljetna problematika često Tranfiću dovede turiste s mora i nautičare: – Jer na brodu si istodobno izložen i opuštanju mišića u moru i odmah zatim nagloj promjeni u teškim fizičkim akcijama na brodu. Tranfić je rano uočen u sportu jer je počeo u privatnoj praksi ruskih vrhunskih sportskih trenera koji su radili u splitskom hotelu Lav. Njemu su „kroz prste“ prošli npr. Jelena Kostanić, nekad vrlo talentirana splitska tenisačica, zatim skakačica u vis Blanka Vlašić, rukometaška svjetska zvijezda Ivano Balić, jedriličari Karlo Kuret i Mate Arapov, veslač Igor Boraska, sve sami olimpijci

medaljonoše. Tranfić je putovao s jedriličarskom reprezentacijom Hrvatske, a danas je pod ugovorom s Hrvatskim košarkaškim savezom. Kao inovator Tranfić je patentirao razne terapijske sjedalice, trake npr. za jačanje vrata, njegove proizvode promovira Ernesto Hoost u Japanu, borac koji je dva puta pobijedio Hrvata Filipovića, a najnovije je Tranfićeva ponuda MORH-u: – Nudim sve što treba hrvatskom vojniku da bude pripremljen kao i olimpijski rekorder.

Tranfić s olimpijskom reprezentacijom Hrvatske, Atena 2004.: Kuret, Bašić, Arapov...

DANI MILE GOJSALIĆ

JEANNE D’ARC IZ POLJICA P

riča o hrvatskoj Jeanne D’Arc, Ivani Orleanskoj, francuskoj heroini, mladoj seljanki koja snagom karaktera postaje simbolom i primjerom naraštajima – zove se Mila Gojsalić iz Kostanja u zaleđu Omiša, junakinja toga dalmatinskog kraja, Poljičke knežije iz 1530. godine, koja je u borbi protiv Turaka žrtvovala život za slobodu svojih Poljica. Bilo je to stoljeće nakon Ivane Orleanske, a skoro pola tisućljeća poslije manifestacijom Dani Mile Gojsalić čuva se spomen na veliku poljičku junakinju. Dani Mile Gojsalić utemeljeni su 2003. i redovito se priređuju privlačeći sve veću pozornost prezentiranjem tradicijskih, prirodnih, gospodarskih i ljudskih potencijala poljičkog podneblja. Čitav splet etnografskih, scenskih i glazbenih događanja u čudesnom krajobrazu samosvojne starohrvatske Poljičke knežije istinski su doživljaj nepatvorenog gostoprimstva domaćina za sve brojnije goste i turiste. Moto je oživjeti onu izvornu baštinu i interpretirati je u svakodnevici kao životni identitet i posebnost toga kraja, kako je to zamislio i s kolegama ostvario Ante Mekinić, utemeljitelj i programski urednik ove manifestacije. Tradicionalni supokrovitelji su Ministarstvo kulture RH, Splitsko-dalmatinska županija i Grad Omiš, te organizacijski odbor, priređivač KUD „Mila Gojsalić“ iz Kostanja s nizom partnera: klapa Pasike, MO Kostanje, Župni ured Kostanje, uz pripomoć svih mještana i mnogih Poljičana, te prijatelja Poljica diljem Hrvatske, zaljubljenika u zavičajno podneblje. U Kostanje svakog ljeta u srpnju rado nastupe mnoge klape u okviru koncerta „Pripovidi o Dalmaciji“, a veliki finale je tradicionalna „Večer soparnika“ posvećena autohtonom poljičkom gastro-specijalitetu. Prigodnim glazbeno-scenskim programom čuva se spomen na legendu o Mili Gojsalić i o drugim velikanima iz poljičke prošlosti. Pred više tisuća domaćih i stranih

posjetitelja dodijele se priznanja čuvarima baštine i opstojnosti identiteta. Dosadašnji laureati su: Ljubo Stipišić, Dinko Fio, Jakša Fiamengo, Josip Genda, don Frane Mihanović, Branka Šeparović, Ivo Pervan, Joško Belamarić, Boris Ljubičić, Tonko Maroević, Stipe Božić, Ante Nazor i ove godine umirovljeni general Ante Gotovina.

mila’s days Po l j i c a 1 5 3 0 - 2 0 1 5

Ante Mekinić, utemeljitelj i urednik, predaje nagrade Spektakularni ugođaj udahnuli su pjesmom ženska klapa Luka iz Rijeke, šarmirala je debijem domaća Konistra, a klapa Mriža iz Splita izazvala je i doslovni vatromet koji se nakon soparnika i drugog ića „gasio“ i obiljem pića sve do jutarnjih sati.

The story of Croatia’s Jeanne D’Arc – originally, a French heroine, a young peasant girl whose powerful character became a symbol and role model for generations to come – is the story of Mila Gojsalić from Kostanje, a village in the outback of Omiš. She was a true heroine of Dalmatia, of the Poljica Principality, dating back to 1530. She gave her life fighting against the Turks, defending her Poljica. This happened a century after Jeanne D’Arc, and five centuries later, Days of Mila Gojsalić is celebrated in Poljica County. Guests and tourist will enjoy an amazing combination of ethnographic, scenery and musical events in the wonderful landscape of the Poljica Principality, hosted by friendly locals. Klapa singing groups, Luka of Rijeka and Mriža of Split, gave way to a spiritual fireworks of sorts, a grand finale of a spectacular event, an aftermath of feasting on the local dish ‘soparnik’ and drinking domestic wine and liquors up till the wee hours of the morning. 33

BOL U ZAMAHU MLADOSTI Turizam kako ga vide mladi: Festival sveopćeg artizma, glazbe, ulične umjetnosti, grafita i učenja djece

UMJETNICI NA GRADELE Bračka turistička atrakcija s fenomenom Zlatnog rata već četvrtu godinu nudi i nešto novo u spoju prirodnog uz sunce/more s urbanim backgroundom i undergroundom

Fotoreport Segor GARBER

ito je i gradelaje se na sve strane. Ali jedino u Bolu možete naručit grafite na gradele! Nisu baš za najist se, međutim, taj spektakl na gradelama u režiji umjetnički nastrojene darovite i avangardne mladosti – sigurno je za polizat prste. Grafiteri i street-art umjetnici dolaze u Bol na taj veliki happening sa svih strana Hrvatske, jer je pored svega to ujedno i pravi unikat od manifestacije. Taj festival u Bolu na otoku Braču, „Graffiti na gradele“, priređuje se evo već četvrti put i kroz protekle četiri godine može se reći da je uspio postati prepoznatljiv, medijski dobro praćen i dovoljno popularan, privlačan i kvalitetan u izvedbi svih sudionika, od organizatora preko izvođača

do publike. Tako da veseli činjenica kako se Bol zapaža na turističkoj ponudi upravo u vrijeme tog festivala krajem srpnja, a još više imponira zato što su taj doprinos Bolu kao turističkoj destinaciji osigurali mladi iz različitih krajeva i raznolikih afiniteta.

PARTY, SKATE, HIP-HOP

Festival se priređuje u galeriji i prostorijama Doma kulture Bol, na tzv. Fabrici, oko godinama zapuštenog hotelskog kompleksa Bijela kuća usred mjesta, pa i zato kapa dolje mladima koji su tu lokaciju oživjeli i osmislili joj funkciju i atrakciju na razini jednog svjetski poznatog Bola i njegovog Zlatnog rata, plaže koja kao foto-vijest obilazi svijet desetljećima.

Bogata ponuda festivala s „grafitima na gradelama“ sastoji se ne samo od umjetničkog stvaranja grafita uživo na za to predviđenim zidovima nego i od drugih programa kao što je škola za buduće grafitere u dječjoj radionici, zatim koncerti i glazbeni nastupi te još puno toga zabavnog za Bol i njegove goste. Osnovni cilj je okupiti što veći broj mladih umjetnika iz regije. Na otvaranju priredbe 27. srpnja zagrijavanje je počelo popodnevnim sunset cruiseom brodom „Frane”, zatim je otvorena i izložba Cheza, ArtuDitu kolektiva, Anxia, te Vuka Oreba u Domu kulture, što su sve skupa pripremili kustosi umjetničke platforme Boonika. Navečer se priča nastavila u baru Batuda uz warm up party.

Bare i Modul dovršavaju mural

Plaža podno mjesta crtanja i koncerta

Dok su grafiteri crtali, znatiželjne oči su promatrale iz hladovine odmarajući se od kupanja pod jakim suncem

U maštovito pripremljena događanja spada i vožnja skate sessionima, a za kulminaciju svakako večernji koncert i DJ-setovi u Bijeloj kući. Festival se ajmo reć etablirao i pravo mu je ime postalo: GNG 2015. Toliko je porastao interes za Grafiti na gradelama (kratica – GNG...) da figurira taj događaj kao jedan od simbola hrvatskog turizma vezujući se za atraktivnu plažu Zlatni rat, te u medijskim najavama i preko interneta uopće mladi poručuju u danima prije festivala: „Bendovi iz cijele regije! Prava imena u regionalnom trapu i rapu, a support im daju jake lokalne hip-hop snage. Jesi slušao rap iz Bola i Sinja? Nisi? Pa vrijeme je da provjeriš!“ Naravno da će Grafiti na gradele tako odjeknuti kad su okupljanja takve vrsti sve rjeđa pojava u Hrvatskoj. Ambijent je originalan, jedinstven u spoju mora, kupanja, sunca, plaže i zabave s urbanim, s okusom soli dolazi se u dodir sa street-artom, a sve za 20 kuna u tri dana koliko košta „narukvica“ ako je želite radi popusta. Za 20 kuna u sezoni teško ćeš naći u kafićima jedno pivo, a narukvicom

se dobiju dodatne pogodnosti i popusti. Ulaz je besplatan za sve sadržaje festivala. Ako nađete bolji deal igdje, plaćamo pivo i otkrijte nam gdje je, pišu mladi u najavama festivala.

ŠKOLA CRTANJA

Eto još jednog priznanja mladima, imaju i razvijen smisao za marketing, premda naglašavaju da festival nema profitni karakter i sve se radi na osnovi entuzijazma, volonterski i s ljubavlju, kako istinski i čine. Svaka čast organizatorima i za Bijelu kuću koja je nekad bila dominikansko sjemenište, zatim dominikanska gimnazija, za Drugog svjetskog rata služila je kao bolnica, a nakon adaptacije 1964. godine postaje perjanica bračkog, ali i hrvatskog turizma, te je jedan od najboljih jadranskih hotela. Momentalno služi kao svojevrsna baza i srce festivala, te je zanimljivo vidjeti urbanu kulturu unutar takvog povijesnog konteksta. Organiziran je smještaj u Kampu Meteor, kampu koji je smješten pod brajde vinove loze, a cijena jednodnevnog smještaja za jednu osobu košta 35 kuna. Manje od jednodnevnog najma ležaljke na

plaži. GNG nije festival koji će te lupiti po džepu! Kušat će se tu i koktela, domaćih bračkih rakija, festival je family friendly... Djeca na radionici upoznaju se s graffiti-pokretom te izrazima i stilovima crtanja kroz proučavanje grafita i literature te gledanje graffiti-filmova, nakon čega slijedi crtanje vlastitih skica i bojanje već gotovih skica te ispisivanje alfabeta u nekoliko različitih stilova. Potom slijedi upoznavanje s materijalom za crtanje grafita, odnosno s različitim vrstama sprejeva, kapicama, markerima itd.

URBANO MORE

Tako se kredama za crtanje slikalo na asfaltu ispod Pošte, dakle u samom centru Bola, a na kraju polaznici postaju mali grafiteri i grafiterke odnosno writeri i writerice te primaju i nagrade. Bračka turistička atrakcija s fenomenom Zlatnog rata već četvrtu godinu nudi i nešto novo u spoju prirodnog uz sunce/more s urbanim backgroundom i undergroundom, pa se može igrati i procjenom da nije riječ samo o projektu nego i o pokretu svježih naraštaja.

Marko Boko, osnivač Graffita na gradele

KAKO SE RODIO GNG O

ni koji su oduševljeni festivalom intervjuirali su osnivača Marka Boku, pa pišu: Nekoliko ljubavi, ljeto, more, muzika, grafiti, druženje, roštiljanje… San svakog crtača, reklo bi se, ali prije svega Marka Boke, koji je san prenio i u stvarnost, pa ga nazvao Graffiti na gradele: – Provodio sam ljeta u Bolu s dvojicom prijatelja iz Zagreba, a oni su ujedno bili i writeri, prvi koje sam uopće upoznao – kaže Marko. – Zadnjih godina Bol se baš nije istakao brigom za mlade,

Bendovi Bvana Herbalajzer i Lider L.T.D.F.M. (Beograd), High5 (Zagreb), VRH & Oreb (album preview, Split), 6wild (Sinj), Marchello Mede (Bol), Zembo, te Rofellos i Rade iz bratskog Dregermajster Crewa.

DJs

DJ Oliver (Krankšvester/Epic Dub Session, Osijek), VRH (Kiša Metaka/Arx/Tribe21/ Dubkraft/Metnem, Split), VUK OREB (Kiša Metaka, Split), DJ PEDO (Split), Tru Skool (back2back, Sarajevo), Fat Ivy (Baraka kolektiv)

Writers

AZRAM (SLO), ARTEZ (SRB), JUNK (SRB), CHEZ (HR), ARTUDITU (HR), MODUL (HR), BARE PIMP MY PUMP (HR), ANXIO (HR), SEKO (BIH), EWONE (BIH), ELAH (BIH), SARME (HR), HOLICK (HR), ZIPO (HR), SMOG (HR), AROT (HR), ROYAL (HR), CASINO (HR), NIA (HR), WENS (HR) 38

nije imao neku ponudu baš za nas, pa smo tako odlučili sami sebi ljeto učiniti zanimljivijim i to radeći ono što najviše volimo. Svako ljeto bismo crtali po napuštenim prostorima, te smo odlučili malo strukturirati to crtanje, napraviti od njega javni događaj uz glazbu, piće i hranu, te se dobro zabaviti. I sjajno je prošlo! Iduće godine festival je trajao tri dana, zahvaljujući velikoj potpori i razumijevanju ravnateljice Centra za kulturu Bol, Ivane Bošković Ivičić, stoga smo se i mi počeli više truditi oko organizacije tijekom cijele godine. Šarm festivala je što od prve godine ima karakter putujućeg kazališta i ne djeluje samo u Bolu: – Pokušavamo se pojaviti u svim krajevima Hrvatske i kroz cijelu godinu. U planu je i inozemstvo, naši susjedi. U posljednjoj godini umrežili smo se s Backyard Art Festivalom iz Donjeg Miholjca, Ferragosto Jamom iz Orahovice, te mladim antifašistkinjama grada Zagreba, s kojima smo radili warm up turneju po Hrvatskoj. Bol na otoku Braču hvaljen je na

sve strane jer se ljeti pretvori u urbani, umjetnički centar street-art kuture, posjećen i jako popularan za usko specijalizirane goste, ali i uopće je za te događanje zainteresiran mladi svijet. To je izuzetno značajan forte za Bol u svakom smislu: – Hej, hej! Lijepo je slušat pohvale. San se ostvaruje, a meni tek 24 godine. Osim toga, ja i jesam iz Bola na Braču. Zato ga dobro poznajem. U Zagreb sam došao studirati i samo što nisam diplomirao na političkoj teoriji na Fakultetu političkih znanosti. Dolaskom na fakultet aktivno sam se uključio u neke studentske, građanske i radničke inicijative, kroz koje sam potom intenzivnije počeo raditi u sferi civilnog društva. Mislim da je to jedan novi uzbudljivi fenomen koji traje jer zimi smo svi raseljeni po studijima i u mogućnosti smo predstaviti festival i izvan Bola. Gostovali smo u Splitu, Sinju, bili smo s našim festivalskim prijateljima u Osijeku i Orahovici, a Zagreb nam je već stalna baza i svakako ćemo se nastaviti širiti i umrežavati. I izložba je bila dio festivala

YOUTH MOVEMENT IN BOL Tourism in the eyes of younger generations: A festival of tourism, music, street-art, graffiti and workshops for kids

ARTISTS ON THE GRILL Zlatni rat – Golden Cape – has been a staple of tourism on Brač Island for decades, but for the fourth consecutive year, there has been an addition to the area’s traditional attractions. We’re talking about an event that connects nature and urban architecture, beaches and streets, a city background with an artistic underground

Photo report by Segor GARBER

t’s summertime and there are barbecue grills everywhere. But, Bol on Brač Island is the only place where you can get graffiti on a grill! Not much to eat, sure, but this grill-themed event, organized by talented and artistically inclined youths of the area is definitely something special. Graffiti and street artist from Croatia and the region flock to Bol to attend this truly unique event. The name of the event is Graffiti na Gradele (Graffiti on the Grill) and this is its fourth year. Since its inception, the festival has been steadily growing over the course of four years, and has become well-known, accepted by the media, it has gained many fans and loyal participants, artists and volunteers. The fact that Bol now has something fresh to offer tourists at the end of July is amazing, but the fact that this festival has turned Bol into a tourist destination for young people from all over the region is truly impressive.

PARTIES, SKATE AND HIP-HOP

The festival takes place inside the gallery area of the Bol Culture House, also known as The Factory (Fabrika), and at the White House hotel complex, which has been abandoned for years now. It is praiseworthy that this complex, which has been deteriorating for years, has a new life now, and thanks to young activists who decided to apply their creativity to the area, it has become a tourist attraction that can stand next to the Golden Cape, which has been the top destination of Bol for decades now, usually representing Bol in endless photographs. Graffiti na Gradele isn’t only about drawing graffiti on their designated walls, there are other events taking place during the festival, such as a graffiti workshop for kids, concerts and other events for Bol locals and their guests. The festival’s main goal is to bring together a large number of young artists from around the region. The event started on July 27th, with a warm-up boat cruise on the ‘Frane’, followed by an art exhibition

Writers in action at the Culture House showcasing the works Chez, the ArtuDitu group, Anxio and Vuk Oreb, hosted by the Boonika Art Platform of Zagreb. The exhibition was followed by a party at the Batuda Cafe. Various events took place during the day, including skate session, while each day culminated in the evening with a concert show and parties hosted by DJ’s, also at the White House. Over the years, the festival has become a staple of local graffiti culture, and has been given a abbreviated name – GNG 2015. The festival has gained such momentum that it is indeed important to the tourist industry in Bol, and is now next to the Golden Cape as one of the key local attractions. Days before the festival, announcements flooded social media, calling people to come see bands from all over the region, rap and trap artists, as well as new, local hip hop heads. Have you ever heard any rap music from Bol or Sinj? No? Well, this is the place to check it out! Of course, Graffiti na Gradele will have a strong media reach, as graffiti sessions such as this have become rare in Croatia. The festival takes place at a truly unique location, which combines summertime fun like going to the beach and enjoying the sun

with an urban flavor, adding street art to the mix. You get all of that for only twenty Kunas, which is how much it costs you to get a three-day all-access bracelet, which also enables you to get various discounts at shops in Bol. Hey, if you can find a better deal than that, let us know and we’ll buy you a beer – is what the organizers said while announcing GNG 2015.

ART WORKSHOP

They young people who organize GNG have a knack for marketing, even though – as they often point out – the festival itself is non-commercial and non-profit, based solely on enthusiasm, volunteer work and a love for the arts and community. They have managed to give the White House a new life. The place used to be a Dominican monastery, then a Dominican Catholic school, it was a hospital during World War II, and in 1964 it was reconstructed and became one of the best hotels on Brač Island, and the Adriatic Coast. The White House is both the headquarters and the heart of GNG, and seeing urban culture elements in its facilities is an original sight to behold. Camp Meteor, a camp built in the grapevine shade, welcomed

GNG guests at a very affordable price of only 35 Kunas per day. It costs more to rent a deck chair on a local beach. GNG definitely isn’t the type of festival that will take your money. Cocktails and local spirits are on the menu as well, and the whole event is family friendly. Workshops for kids are there so local children can get into graffiti art, learn about styles and terms through literature and graffiti themed movies, after which they create their own artwork – freehand sketches, coloring printed sketches, learning typography in various styles. After that, the kids learn about graffiti art supplies, materials, sprays, bottle caps, markers and other tools.

URBAN SEA

The asphalt in front of the Central Post Office became a place for showcasing art, as workshop participants drew their illustrations in colored chalk on the ground, thus becoming new graffiti artists themselves. So, for the fourth year in a row, Bol isn’t only about the Golden Cove as its main attraction, as GNG has become an attractive event which combines sea, sunshine and urban, even underground culture elements. It is not only an event, but a movement for generations to come. Drawing, swimming and having fun

Marko Boko, Graffiti na Gradele founder

HOW GNG CAME TO BE M

any were trilled by the festival, which was established by Marko Boko. Those who attended talk about love, summertime, beaches, music, graffiti, great friends and barbeques. You could say it’s every graffiti artist’s dream, and it was definitely the dream of GNG founder Marko Boko, who managed to turn in into reality. I used to spend my summers in Bol with two friends from Zagreb. They were also the first graffiti artists I’ve ever known. Over the last couple of years, Bol hasn’t been

Exhibition was also part of the festival

doing much in terms of youth culture, it didn’t offer anything to younger generations, so we took it upon ourselves to create something that will make our summer better, while doing what we love the most. We used to do graffiti in abandoned buildings in the area, then after a while we started to turn our endeavors into more of an event, accompanied by music, food and drinks. Just a great time, really. And it’s truly been great! In our second year, the festival had already stretched to three days, and that’s thanks to the support of Ivana Bošković Ivičić, the

Director of the Bol Culture House. She also inspired us to work on developing the festival during the whole year. The festival’s charm lies in the fact that since its inception, it has been a traveling theater of sorts, as it’s not only active in Bol: – Our goal is to be present across Croatia throughout the year. We plan or traveling abroad as well, to visit our neighbors. Last year, we have established a network with the Backyard Art Festival in Donji Miholjac, Ferragosto Jam in Orahovica, and Anti-Fascists from Zagreb, with whom we have toured all over the country. Each summer, Bol on Brač Island turns into an urban, art center of street art culture. Very popular, attended by many, aimed at a specific type of guest; an event that brings together young people from all over the region. – Hey, hey! Being praised does feel nice. My dream is coming true, and I’m only twenty-four-years-old. Besides, I am from Bol. That’s why I know this place so well. I went to Zagreb to attend university, and I’m close to finishing my studies of political theory at the Faculty of Political Science. As soon as I began my university studies, I became active in several student, civil and workers’ initiatives, through which I started working more in civil society projects. What we are doing is something new, exiting, it’s a phenomenon which lasts even during the winter, as our members are everywhere, mostly attending universities, but this has enabled us to showcase our festival outside of Bol. We have had events in Split, Sinj, visited our festival buddies in Osijek and Orahovica, while Zagreb has been our base for some time now, and we will definitely continue to grow and expand our network. IMPRESSUM Publisher: Port Authority of Split-Dalmatia County For the publisher: Port Authority director, Editor in chief Domagoj Maroević Editor: Mario Garber Editorial concept and design: Garber media d.o.o. Segor Garber Photos: Garber media d.o.o. Translation: Vuk Oreb Lector: Elizabeta Sonjara Garber Printed in: SUTON d.o.o. Online edition: www.lusdz.hr All Rights Reserved by Garber media Ltd. info@garber-media.hr ISSN 1848-4689 41

TIMBRE OF PAIZ Botteri, Deletis, Fabrio, Hektorović, Kuničić, Lucić, Lavčević, Ljubić, Maroević, Niseteo, Plančić, Raukar, Selem, Šoljan, Tadić, Vranyczany, Zaninović…

EVERY NAME IN YOUR EAR Š

ime Ljubić, a great citizen of Stari Grad, was also the author of the ‘Dictionary of Dalmatian Names’, which was published in Vienna in 1856. It is the first modern lexicon of Dalmatian names. In 1908, Petar Kunić wrote a short book called ‘Celebrating the Establishment of the Local Stari Grad School’. In 2014, the Stari Grad Museum published a piece by Milovan Buchberger, entitled ‘Notable People of Stari Grad on Hvar Island’ – the author himself is not a citizen of the town, but spent his childhood visiting his grandmother, who is a resident. A list of notable people from Stari Grad is indeed long enough to fill a book. Alphabetically, we could start with priest and poet Antiquario Juraj Strajanić Zebić (1505 1570) and continue almost endlessly, with each name resonating in your ears. Some notable names are Dini Botteri, a great artist from a respected family. There’s Vedran Deletis, doctor and professor of neuro physics, winner of the 2007 Dr. Richard Brown Award in Chicago. Nedeljko Fabrio, a writer and scientist. Ivan Gabrati (1833 – 1897); captain, owner of the ‘God’s Will’ schooner, who sailed the Mediterranean and co-founded The Croatian House in 1899. Alphabetically, without any criteria, we can take a selection of names from this historical book of Stari Grad’s heritage, names that have led the town and its generations: Greats such as Hanibal Lucić and Petar Hektorović. Anti-fascist freedom fighter Ivan Lučić-Lavčević. Dinko Lupi, opera singer. Šime Ljubić, archeologist and scientist. Petar Kuničić. All the families these men came from. Let’s take the Maroević family for example. Tonko Maroević, art historian, literate, scientist. Many great people have came from this family, as well as the current Mayor of Stari Grad, Vinko Maroević. Another famous ‘M’ name is Morelli, where we have Elizabeta Morelli Francesca (1761 – 1829), journalist and writer, bornin Klagenfurt, lived in Trieste and Venice, and after her husband the duke died, she entered a relationship with Petar Niset of Stari Grad. She was one of the first feminists ever, and spent her last days with Niset, in Tvrdalj, in Stari Grad.

Each one of these names deserves its own book. The Niseto family gave this town its finest mayor. Mladen Nikolanci, archeologist. Paladin, Plančić, Politeo, Premeru, Račić. Professor Tomislav Raukar. Shipbuilder and wine maker Juraj Rossini. Pavao Rudan, academician. Vinko Ružević, attorney and writer. Esteban Roque Scarpa-Straboni, Ante Selem, Spalatin, Ivan Stalio – who founded the Gusar Rowing Club in Split; historian and academician Nikša Stančić. Ante Sviličić, Cvjetko Škarpa, literate Antun Šoljan, the Tadić family, Vranković, Vranyczany, Zaninović… It’s like the whole world was born in Paiz!

Tonči Tadić’s villa and restaurant Apolon

Vedran Deletis is rowing for the children of Paiz

phOTO BOTTERI Fifty-eight-year-old Petar Botteri is an artistic photographer from Stari Grad, and has been captivating the world with his images – online, his work is seen by millions globally, which is an incredible way to promote Croatia

Short and Deep

clean CLEAR

n times of celebration, every small town has the same central character, its mayor. All but Paiz. That is because the mayor of this town is Vinko Maroević, a man of privacy and efficiency. Because he is so private, few people know that he was in a leadership position forty years ago. He was the leader of an mountain expedition to Hidukush, climbing 7300 meters above sea level, accompanied by Stipe Božić and Boris Sirišćević, mountain explorers from Split. In the meantime, he became known for his bureaucratic work as the chief of the Social Security Office in Split. But, he had to come back home to find his peace in the years of his retirement. Today, instead of climbing up, he is going deep. He just finished a construction project which connects the sewage line of Stari Grad to the Arkada Hotel outlet, where currents take care of the disposal. For the first time in its 2400 history, you can see the bottom of the coves of Paiz. The sea is deep, pure and clear.

A STORY ABOUT 24 CENTURIES

THE SAME AGE AS ARISTOTLE They share a birthday: Aristotle and the town of Stari Grad – Old Town. There are endless stories about this place, from Greek colonial vessels, across the Island of Paros, Ancient Romans, Avars, Slavs, Turks... Paiz was burned down in most of the wars it found itself in, while its original flame is still going strong, the light of life is still shining with through the basic elements of Stari Grad: Port, Field and Water

tari Grad is as old as Aristotle. This is a fact that leaves many in shock, as both the town Aristotle and Star Grad date back to twenty four centuries ago. And it is with those words that Aldo Čavić begins his 2004 guide book called ‘A Historical Guide’, through Paiz. It’s best to simply use quotes from the book, as it give us a comprehensive description of the 2400 years of history of Stari Grad.

HISTORICAL CADASTRE

As Čavić writes, Aristotle was born the same year Stari Grad was established, 384 BC. That is when the Greeks from Paros Island set sail from the Aegean Sea to the Adriatic, and established the town of Faros, four miles deep into the cove of Stari Grad, after they defeated the Illirians who were already living there. Diodorus of Sicily, a historian from the first century BC, wrote about the events.

The town soon became an independent state – polis – produced its own money, and apart from ceramics workshops, the community produced a large quantity of food from the Chora Farou field, which is to this day the best example of Ancient Greek parceling farming in the Mediterranean. The field is a registered global landmark. That was the origin of a true construction project, the first ever cadastre.

DEMETRIUS, KNOWN WORLDWIDE

As Aldo Čavić states, the writings of Diodorus, about how colonialists from Paros established Faros – Stari Grad – in the third year of the 98th ancient Olympics, which was 385 or 384 BC, are actually the beginning of Croatia’s written history. Demetrius was the first worldwide known resident of Stari Grad, which seems funny because he lived twenty four centuries ago, but the fact is, he was well known as he had become quite a military leader back in ancient times, and turned Faros into a threat, even for Rome. Roman consuls Emilio Paul and Marcus Livius defeated him, destroyed Faros and gave way to the next phase of Stari Grad’s history, Pharia. Demetrius wasn’t an easy target, and managed to escape Faros by using a hidden barge, and later on he forged an alliance with Phillip of Macedonia and Hannibal of Carthage, the most powerful men at the time, with the goal of coming back home to Stari Grad, but he also sought revenge upon Rome. A Napoleon complex. Napoleon will show up later in history, his general Marmont will go to Paiz many centuries later. These days, the town’s regular visitors are nothing but tourists and sailors.

PAIZ IS BUILDING HVAR

The town’s latest visitors certainly enjoy all the archeological sights of Stari Grad, which tell incredible tales from the past. Mosaic artwork, tombstones, stone reliefs, luxury ceramics, jewelry, money, villae rustice in Polje – all of it is described in ‘A Historical Guide’. Paiz will be burned down several times throughout history, from the Avars to the Turks. Slavs will give it a new name, Hvar, used both for the town and the entire island. The bishopric of Hvar and its aristocracy date back to 1147, while Stari Grad is mentioned as a part of the Croatian kingdom for the first time in 1180, after being ruled by the Nervetva County. The era of Omiš Pirates and their rule followed, and on February 5th, 1278, the town of Hvar is officially established. Seeking protection from Omiš Pirates, the residents of Stari Grad had signed a contract with the Venetian Republic (much like when Messi signs for Real or Barcelona these days). Their contract obligated them to build a new town on the south side of the island, and that town became Hvar. For a long time, Hvar was known as Novi Grad – New Town, just to be different than Stari Grad – Old Town.

A CROSS AND TWO SINKERS

No darkness can turn out the light on Hvar Island, or should we say, Pharos, an endless source of light. - Hvar is an island that has a deal with the Sun, Aldo Čavić likes to say. Stari Grad has something indestructible, however, a combination of port, two gates – land and sea, as well as a water source. The town’s cove was at one point five miles deep, while food produced at Polje ensured both survival as well as trade, and trade means money. Almost every house in Paiz had water, and most of them still have their own wells even today – not a tanker for rain, but a real well. Most of them are not in use, but, back in the day, these elements made Stari Grad what it is, not only an old town, but a timeless town as well. Polje was never destroyed and nothing was built over it, which is why the world still recognizes Stari Grad as it once was, as a producer of wine and olives. The first land surveyors had measured the area with their equipment, which was a combination of a cross and two sinkers, and had registered that the field is divided into seventy two rectangle parcels.

SAILORS, FISHERMEN AND PHILOSOPHERS

Paiz is entering another bountiful phase which can be interpreted as a period of hedonism and art, as summer homes are popping up everywhere, art is being made,

Author: painter Juraj Plančić

and it seems that in modern times, art is not a privilege of the lower class. Paiz is a city of sailors and is defined by its port, it is also a town of fishermen who are also explorers, as they have managed to go as far as 700 miles away from Paiz, to Lampedusa in the middle of the Mediterranean Sea, between Malta and Tunisia, where they had taught the natives how to catch and preserve fish, how to salt it and keep it, produce it and sell it; they taught them the whole industry. Were they the first business managers of Stari Grad? Then we have the true philosophers of Paiz, such as Petar Hektorović. He constructed Tvrdalj, but also used his pen to construct an incredible piece of renaissance written work, ‘Fishing and the Complaining of Fishermen’, which is still equally important as it was back then.

CULTURAL TOURISM

At one point, Stari Grad focused all of its efforts to maritime culture. In 1857, it had a fleet of fifty large ships, the town imported colonial goods, opened up to the world, and gave way to the way things are today, For today, tourists from all over the world come to Stari Grad, sailors, hikers, adventurers and fishing enthusiasts. People hungry for new places, new experiences, culture and heritage. Aldo Čavić has dedicated his entire life to preserving the culture of Stari Grad, and he sees the town’s future in cultural tourism. He sums up his views in one sentence: - Without tourism, which is an industry that keeps the entire Mediterranean alive these days, all of our islands would have died!

A DEDICATION BY TONKO MAROEVIĆ To the town of Stari Grad and Hvar Island, the sea is a survival necessity, a place of communication and a place to meet the entire world

The architectural and demographic apogee of our Paiz is connected to its fishing boats, its barges and pelize ships, its sea captains, sailors and crew, all of those who have helped connect Stari Grad, using their nautical touch, with the rest of the world. They gave the town a bit of glamor and riches, and have strengthened our local dimension with an universal criterion, with memories which you can find in a family living room, voices of our ancestors, grandparents of every citizen of Stari Grad – these are the words of Tonko Maroević, writer and academician, in the foreword to Mladen Domazet’s book about the last days of Stari Grad’s sailboats.

o this island, the sea is more than a vast field and wide path. To the islanders, it is a necessary tool for survival, but a place of work, a source of food and income, and at the same time, a place of communication, where the entire world meets. The sea has defined the destiny of Hvar Island, going way back to the days of Ancient Greek settlers from Paros Island, a maritime force of sorts of Demetrius of Paros, the going forward to Venetian and Austrian-Hungarian nautical paths, all of whom had to pay respect to this versatile island located almost in the center of the Adriatic Sea. Besides, it was back in prehistoric times that a communication line between the two coasts of the Adriatic had been established. In their many layers, the caves of Hvar hold many examples of imported neolithic ceramics from Apulia. Depending on the needs at the time and means of travel, various places on Hvar Island served maritime purposes. The City of Hvar, because of its exposed location, the tiny islands in front of it and its safe port on its south side, during Venetian rule, the town had a dominant role as a well-equipped relay point and a place where galleys would spend the winter. Northern ports on Hvar Island, in the coves of Stari Grad, Jelsa and Vrboska, gave way to wider anchor posts and with it, a great way to develop a domestic naval fleet – a small, coastal fleet. The cove of Stari Grad is especially deep and as such was a haven, while the port itself was heavily developed as of the second half of the 19th century, which is when Croatian shipbuilding started rapidly developing. The architectural and demographic apogee of our Paiz is connected to that very period, when an already strong agricultural industry was joined by the force of a fast-developing shipbuilding industry, as was shown by the production of dozens of sailboats (mostly Trabakul, Bracera and Peliz types) and hundreds of captains, sailors and crew members. To this day, Hvar families share memories of their ancestors from this period, the brave people who sailed seas and oceans as merchants, and you will find historical mementos from far journeys in the living rooms of many Hvar homes.

Maritime culture has given Stari grad a bit of glamor and riches, and has strengthened our local dimension with an universal criterion. However, the move from sailboats to steam powered boats stopped the development of domestic shipbuilders, as large shipbuilding companies took over all the business conducted by independent, smaller shipbuilders. At the start of the 20th century, what was once an impressive fleet of sailboats, Stari Grad was left with only traces of it, and all of its nautical glory was able to fit into a small collection at the local maritime gallery museum, although still incredibly valuable. Luckily, some of the material preserved wound up in the possession of historian Mladen Domazet, and he was dedicated to examine and showcase, in great detail, a period which had the biggest influence on what Stari Grad looks like today. This historical evocation of the local shipbuilding industry is also like a nostalgic trip through maritime maps and journals, registries and contracts. At first glance, it’s a bunch of sterile information, nothing but numbers and names, technical nautical terminology – but all of that information was used to recreate the pulse of life of those past times, as they were dynamic times, but also used to get a sense of the willpower and can-do spirit that were born in the midst of a crisis. Living conditions were hard, and surviving on scanty island land was hard, almost isolated by natural and historical conditions. Some actions today seem epic and adventurous, such as the establishment of a fishing colony on the tiny Mediterranean island of Lampedusa. The study conducted by Mladen Domazet, accompanied by a large collection of documents and artwork, will be a welcomed addition to the history of or ancestors’ everyday lives. To us, who have roots in Stari Grad, this is an ideal reminder of those that came before us, because every indigenous family will find their predecessors in these documents. Even though I am not from the maritime clan of the Maroević family, as my side were farmers, it is with great pleasure and gratitude that I salute this homage to those that helped built this wonderful historical mosaic of what we know as present day Stari Grad.

Stari Grad, 2014.

Tonko MAROEVIĆ

1 4 ST R A N IC A Z A 2 4 STOLJE Ć A sve č arsk i pr i log Por t Ne ws a st arom hr vatskom St arom Gradu