Lučki vjesnik br. 26 by Netmedia Sistemi

br. 26 kolovoz 2017.

51 luka Splitsko-dalmatinske županije Brevijar za svakoga na moru

Makarska? Hvar na obali!

Okupancija Hvara u sto slika

SIMPLY THE BEST!

The fishermen’s ballad

Turizam i umjetnost

GOLDEN CAPE & GOLDEN RATIO 1

FOTOREPORT: Segor GARBER & Sani ŠIL

Turizam i umjetnost

Festival Grafitti na gradele u Bolu postao ne samo tradicionalno okupljalište avangarde, nego je događaj definitivno internacionaliziran

ijela kuća, napušteni hotel u Bolu na Braču i ove je godine oživio za vrijeme besplatnog festivala Graffiti na gradele koji se održao krajem srpnja. Festival je morao započeti dan poslije, ali je organizator Marko Boko morao neplanirano otvoriti manifestaciju dan prije, kako bi zadovoljio sve goste i sudionike koji su se nestrpljivo odlučili pojaviti i nekoliko dana ranije.

KUCA SRCE SVIJETA Skup grafittera, već ozbiljno tradicionalan, trajao je tako dan više što je već prilika za pravi spektakl a usput i aktivni umjetnički odmor, uživanje u susretima raznih stvaralaštva kao predstavnika sa svih strana svijeta. Dodatni dan festivala pokazao se organizatoru kao dobra zgoda i za zanimljivu zbirku filmskih projekcija u ljetnom kinu. Ovoga ljeta se u Bolu okupila

vjerodostojna grafiterska elita. Stigli su mnogi inozemni i hrvatski graffiti writeri, a jedan od hrvatskih, a svjetski poznat bio je momak s neobičnim imenom Lonac. On se zasluženo proslavio stop animacijom srca koje kuca (fotografiranje i crtanje na zidu), te svojim ogromnim fotorealističnim crtežima koji se mogu vidjeti na različitim uličnim/urbanim adresama na svim stranama svijeta.

BOL SVJETSKE ELITE GRAFITERA T

A R I N T A L BOL&Z

Još jedno od velikih imena koje svake godine pridonosi ovom festivalu bio je Lunar. Spektakularno je ove godine s kolegama preko tri kata zgrade nacrtao vlak na koji su nakon toga nacrtali grafite. Ovogodišnji gosti festivala su primijetili s posebnom pažnjom da se pričalo na različitim jezicima, dakle, naš Graffiti na gradele postao je internacionalni festival te su se festivalu pridružile grafiterske kolege iz mnogih drugih država. CVRČAK, MORE I ZANAT Grafiti su se crtali na različitim lokacijama. Glavno mjesto radnje bila je, kao i uvijek Bijela kuća, ali se crtalo i na prostorima uokolo, poput igrališta poviše Bijele kuće i velikog zida uz more na istočnoj obali Bola. Crtalo se i na velikom, dugom zidu stotinjak metara uzbrdo od tržnice u centru. Prvu večer organizatori su nam pripremili posebni GNG zalazak sunca Sunset cruise a nakon zalaska glazbeno su nas zabavljali Dog’s Beach bend. Sutradan je program bio ponešto deblji, a i crtalo se više, znate ono kada se tek dođe na prekrasno mjesto poput Bola i Zlatnog rata, nije se lako odmah baciti

na posao, treba prvo stat, utočat nogicu i malo slušat cvrčke. Uistinu je jako zanimljivo doživjeti taj festival, svestranost, šarenilo, ljude sa svih strana, onako nasmijane, u ugođaju prizora s prekrasnim tirkiznim morem u kontrastu s debelim hladovinama. Rekao bi čovjek, raj na zemlji. S jedne strane crteži toliko realni da biste pomislili da je fotografija, s druge strane stilizirani karakteri i ilustracije, okrenete se desno i vidite različite stilove old school graffita, a ako imate volje malo i prošetati ugledate prvi na svijetu „vlak na tri kata“ ocrtan grafitima. Bilo je apstraktnih radova koji su u kompoziciji prikazivali crno bijeli geometrijski kontrast naspram zelenog šarenog svemira. SPREJEVI I ZVUCI NOĆI Kada je pala noć došlo je vrijeme za ostaviti sprejeve i početi sa zabavom uz slušni program kojeg su činili Nina Davis, VRH, Bore Balboa, Oreb, Buntai i KUKU$ Klan, Tikach, Gežin i onda još jednom VRH. U subotu je bila završna večer festivala koju je svojim nastupom obogatio Edo Maajka. Prije i poslje njega svirali su Oberön, Tone Tuoro &

Marchello, Krešo Bengalka, Zembo & Rofellos, te Oliver. Graffiti na gradele festival, ovaj nas je put počastio i nekim zanimljivim dodacima koji su nam ispunili dane. U petak i u subotu održavao se turnir „Basket“ s devet prijavljenih ekipa. S obzirom da smo ipak u Dalmaciji, koliko god nam izgledalo da je cijeli svijet bio oko nas, održao se i turnir u piciginu, a i natjecanje za najbolji skok u more. Naravno, održan je i skate session na Bijeloj kući, jer što bi bio graffiti festival bez skateboard scene. BATERIJE UMJETNOSTI Čini se da su se grafiti na gradele pretvorili u miješano meso, s obzirom na raznolikost programa koji nas je ove godine usrećio i nahranio. Puni vitamina D, naslušani dobre glazbe i nagledani odličnih radova, sada smo spremni za preživjeti zimu do iduće godine, kada ćemo na istom mjestu kao i uvijek doći na godišnje punjenje baterija umjetnosti.

Fenomen Zlatnog rata Turistički fenomen Bola i svjetski poznate plaže Zlatni rat, planetarno privlači sve putnike svijeta, od umjetnika i glazbenika, preko sportaša, do menadžerskih struktura

GOLDEN CAPE & GOLDEN RATIO

vjetski turistički fenomen poznat kao Bol na otoku Braču, te kao jedinstveni Zlatni rat, malo planetarno čudo od žala i pješčanih plaža formiranih u poluotok, u obliku jezika, koji se mijenja ovisno o vjetrovima, strujama, plimama i osekama – desetljećima već privlači pozornost svih pozitivnih strujanja od umjetnika i glazbenika, preko sportaša do menadžerskih struktura svake vrsti na poslovnim samitima, pa je nedavno zapamćen i skup gospodarstvenika uoči ljeta kojem je nazočila i predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović. To nisu glavni protagonisti Bola i

Zlatnog rata u smislu turističke atrakcije jer, naravno, poslovni svijet je orijentiran drukčije, a temeljni potrošači bračkog i hrvatskog turističkog brenda, gradić Bol i plaža Zlatni rat jesu turisti, izletnici, putnici svih motiva, istraživači, mondeni ljubopitljivi pustolovi, pa među svima njima, evo već više od pola desetljeća, čak i grafitteri, writeri, ili kako li ih sve već zovu, umjetnici najnovijega, još nedovoljno priznatoga pravca, makar među njima ima i velikih majstora zrelih za penziju te je očito da će se o njima čuti kao i o svim najvećim povijesnim umjetnicima tek kad nas ostave na miru - odlaskom u novu misiju na drugom

svijetu. Tako se Bol uvrštava uistinu u jedno od deset prvih cijenjenih turističkih punktova jer se tu zbivaju napredne stvari, avangarda koja tek dolazi. I oni najstariji vizionari turizma u Bolu, tom malom mjestu na južnoj obali otoka Brača, predviđali su budućnost selektivnog turizma umjesto manije masovnih pohoda na malo misto kakvo je Bol i plažu jedinstvenu u svijetu poznatu kao Zlatni rat, dakle Zlatni rt. Može i Golden Cape. Umjetnički doživljeno bio bi to Golden Cape & Golden Ratio.

Samo moru virujem

Tekst: Mario GARBER Fotografije: Darko BAVOLJAK

Priča o nemogućem a mogućem čovjeku koji živi sam na nenaseljenom pučinskom otoku Sušac:

GORAN GOSPODNETIĆ

NEKAD SMO ŽIVIL S RIBOM, A SAD S

Međutim, čovjek koji u toj samoći iz naslova ove priče živi već desetljećima naslijedivši u toj “misiji” oca, svjedoči novoj pojavi: opsadi ljudi žednih Sušca, otoka bez vode, bez civilizacije, ali otoka obraslog prirodnom prirodom

LI SMO OSTALI SAMI N

ema više ribe kao nekad niti oko pučinskih otoka kakav je Sušac. A ribom bogato more tog nenaseljenog otoka znalo je izazvati dugogodišnje sporove između Mletačke i Dubrovačke republike, kako u jednom feljtonu Slobodne Dalmacije piše Dinko Radić. Tada su vlasti morale intervenirati i regulirati ribarske odnose na tom području. A danas je Sušac otok u daljini koji privlači pogled sa svakog broda, a ne samo ribara. Kako se proteže na nekih sedam kilometara ponekad izgleda kao da su to dva otoka jer na oba kraja otoka diže se gromada, a na jednom od ta dva brda je i svjetionik. OPSADA NAUTIČARA Sušac je u doba starih ribara, koji su znali do njega i na vesla kao i s falkušama iz Komiže do Palagruže, bio vrlo cijenjena «pošta» upravo viških ribara. Ali je Sušac bliži otocima Lastovo i

Korčula. Danas je Sušac izletište pomorski nastrojenih vikendaša, nautičara, ribara amatera, pasioniranih lovaca na kapitalce te turista i čarteraša. Iako je otok nenaseljen i od građevina postoji samo golema kuća s kulom svjetionika sagrađena u doba Franje Josipa (15.kolovoza 1879. – piše na ploči svjetioničarske zgrade), ipak Sušac ima još jednog jedinog stanovnika, čovjeka koji je tu nastavio «misiju» svoga oca, te i danas sin nasljednik na Sušcu živi kao pastir s golemim stadom ovaca. Međutim, malo pomalo život pastira pretvorio se u nešto drugo. Opsada nautičara i turista dovela je jedinog stanovnika Sušca u novu poziciju da u sezoni ima posla preko glave, nema vremena niti za lovit ribu, jer gosti s brodova traže janjetinu. Ispod pastirske nastambe koja je danas već neka vrsta ugostiteljskog objekta, odnosno turističkog seoskog domaćinstva, pruža se pogled na prekrasnu

uvalu Portić gdje se zna usidriti na desetke brodova, jedva i stanu u uvalu, ali u blizini je i nekoliko «rezervnih» uvalica. SRDELA PUNI PRORAČUN Uglavnom, nema više sporova između državnih vlasti koje su se borile za prevlast nad Sušcem i njegovim morem bogatim ribom koju se lovilo industrijski «na tone» za soljenje i poslije za proizvodnju ribljih konzervi. Slana srdela jest bila hrana siromašnih, pa tako i mornara, galijota, ribara, ali od trgovine tim egzistencijalnim proizvodom živjeli su oni drugi - u blagostanju, a državne vlasti od pristojbe i drugih načina za punjenje svog proračuna. A još malo i Sušac bi s ustanovljavanjem nacionalnih parkova mogao postati rezervatom te slavne prošlosti. No, zasad preporučamo najbolju janjetinu na svijetu, jer to su ovce koje se hrane posoljenom, jedva dirnutom prirodom na udaljenoj pučini.

JANJETINA NA PUČINI

ajbolja janjetina na ražnju u Europi nudi se na nenaseljenom otoku Sušac usred Jadranskog mora, na pučini, otprilike na deset do dvadesetak milja udaljenosti od otoka Vis, Lastovo i Korčula. To uopće nije zafrkancija, jer su to provjerili mnogi pomorci, nautičari, pustolovi, ribari, jedriličari, izletnici s turističkih jedrenjaka i trabakula, pa je zato i pošteno da u ovom našem Lučkom vjesniku/Port Newsu, brevijaru za svakoga na moru – upozorimo i na tu «zaštićenu kulturnu/maritimnu baštinu» hrvatskoga tradicijskoga blaga – za stolom.

Kako se razgovara s Goranom Gospodnetićem kad ima vrimena

PISMA UZ VATRU Janjetina je mlada ovčetina pečena na vatri dok se vrti na ražnju a užitak je čekati i družiti se ili kupati u moru (ili u vinu) te potpaljivati i održavati vatru, u biti žeravu što zna potrajati satima. Nađe se tu i posada s nekog broda ili jedrilice koja je sklona dalmatinskoj pismi a u opremi raznih brodica nije teško naći i gitaru, odma do boce rakije itd. Možete zamisliti kakav je to doživljaj kad se približi sumrak i usred ljetne žege vas zapahne topli večernji burin ili tramuntana. A nema struje, u smislu rasvjete ili nedajbože light-

showa. Nema ni vode. Ali je bitno da ima svega čega inače nema tamo odakle ste došli na odmor. Sušac je otok van svega, službeno bez stanovnika, živi jedino posada svjetionika i na pola sata hoda od njih živi pastir Goran Gospodnetić, poznat po cijelome Jadranu kao suvremeni Robinzon koji ima jedinstveno ukusnu pečenu janjetinu pa sve što ljeti plovi sanja o posjetu Sušcu, doplovi ili čvrsto odluči da se to mora ostvariti iduće sezone. GUŠTI NAKON REGATE Inače se zna da u životu van urbanih okvira ljetni vikend-pomorci najviše uživaju u oboritoj ribi kako bi se zaželjeli pečene janjetine. Na sve strane skiperima je zabilježeno u podsjetniku kamo se može na janjetinu, kozletinu i slično, a to obično bude u brdima iznad mora, na otocima ili uz obalu. Međutim, izazov je nakon neke uzbudljive regate, Komiške ili Viške, otisnuti se s usidrenog broda biciklističkim stazama u planine do nekog seoskog gospodarstva gdje ćete imati osjećaj da tu živite i upravo ste nakon napornog dana u vrtovima na moru ili na kopnu stigli na domaći objed u autentičnom ugođaju.

TRIBA ZNAT KAKO SE S PRIRODOM SVADIT! Kad to kaže Goran Gospodnetić koji ne živi ni sa kim tako blisko kao s prirodom, onda je razumljivo što je htio reći, gotovo sasvim suprotno

- Gorane, a di su žena i dica? - Doma, u Vela Luku, a sinu je već devetnaest, pa ovde sa mnom može jedino poludit, žena mora radit, ko danas može izgubit posal, i starija Andrea sa 26 godina ima svoj život, profesor engleskog u školi… to ti je to. Neko vrime sam malo više bija na kraj s njima a sad su svi odrasli… Pa ne mogu ni ja svoj posal zapustit, haha… Ali sve skupa kad se gleda u prosjeku sam deset mjeseci na Sušcu skoro cili život. - Znači pola stoljeća? - Otac Mate je ovde doša 1979. sa Brača, a meni je evo 58 godin. Nisam

slutio da će mi to šta mi je život postat posal. Niti mi je to bio cilj. A ni ocu Mati. Sve računaš da ćeš ovde nać nešto drugo, a skoro da na kraju sve ispadne slično. Ma isto je drukčije ovde svađat se s prirodom na jedan prirodan, ljudski način, nego ona gradska besmislica na šalteru, na semaforu, isprid kompjutora itd. - Ali i ovde imaš televiziju, radio, solare za struju, istina na 12 volti, pa ipak je sve to isto. - E nije, nije. Imam i agregat, i solar, i sve to možda i ne bi nabavio da nije toga posla. Moraš od nečega živit za kupit sol, brašno, cukar, kavu, gorivo za uć u brod i štagod ulovit. Pa tako počneš, prodaš jednoga janca, zavrtiš

ga na ražnju, onda dođu drugi u valu, sidre se, gladni, žedni, pa prodaš drugoga janca i onda te krene. Haha… Goran na Sušcu živi iznad uvale Portić i sve mu je tu. Nekad je imao i konje, magarce… Danas samo kokoše, pa jedno 200 ovaca, malo koza. Ali te njegove ovce su slobodne, hrane se prirodom, zdravom hranom ali ne ovom koja s prodaje kao da je zdrava. Sve su te ovce i malo divlje. Kao i onaj bijeli konj što ga je imao i naposljetku ga više nije mogao uhvatit. Jer nije lako uhvatit ni sve te nijanse koje doprinose kakvoći njegove janjetine… - Ja se kladim s bilo kim da je ovo najbolja janjetina u Europi, na svitu. Najoriginalnije je ovo moje seosko

ILIRI, BENEDIKTINCI… Sušac je na 23 km zapadno od Lastova i jugoistočno od Visa. Svjetionik je nad jugozapadnim rtom Kanula, a na sjeveroistoku je najviši vrh Veli Gark (243 m). Najprije su tu živjeli Iliri, slijedi antičko doba, u Srednjem vijeku je to središte benediktinaca (crkva i samostan posvećeni sv. Nikoli u 12. stoljeću,

a jugoistočno od ruševina te crkve je gotička crkva s kipom svetog Vlaha, Blaža). Od 15. stoljeća postoje dva mala ribarska naselja s barakama za soljenje ribe. Staro antičko ime Sušca je Choasa, a mletačko Cazza. Sušac nikad nije imao više od 24 stanovnika, a prema popisu

stanovništva iz 2001. je nenaseljen. Jedini stalni stanovnik Sušca je Goran Gospodnetić. Njegov otac Mate zajedno sa stotinama ovaca naselio se na Sušcu sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

OLUJA 95. NA SUŠCU

orana Gospodnetića smo upoznali puno prije nego Ecleston i njegova Slavica. Kako smo u razdoblju između 1986. i 1989. živjeli na svjetioniku Sveti Andrija ispred Dubrovnika kao novinarski bračni par koji je dao otkaz Slobodnoj Dalmaciji (muška polovica se zaposlila kao svjetioničar u Plovputu tih godina u Jugoslaviji), tako smo ostali prijatelji s obitelji svjetioničara Vladimira Čapalije koji će nas nekoliko godina poslije pozvati u goste na Sušac gdje je kao svjetioničar dobio premještaj sa Svetoga Andrije nakon rata u devedesetima. Bilo je to slučajno baš 1995. kad je u akciji Oluja oslobođen Knin i pastir Goran Gospodnetić u povodu tog događaja odlučio je častiti cijeli otok. A u tom trenutku, kao i obično ljeti, gosti su bili ljudi od mora koji su se tu našli

te svjetioničari (naši domaćini Čapalije) i nitko drugi, ni treći. Do otoka Sušac nije lako doći. Ipak valja uhvatiti dobro vrijeme i sigurnost da će to potrajati kako bi brod za vrijeme tog boravka bio sigurno privezan i po noći, a da bi osiguran bio i povratak. Naime, do otoka Sušac najbliže je ipak doploviti s otoka Lastovo na 13 milja jugoistočno, a krajem dana kad padne maestral more vam je idealno u krmu ili «u po krme». Kako je Vis na suprotnoj, zapadnoj strani od Sušca, pomorski plan je u tom transferu drukčiji. Iz Vela Luke na zapadu otoka Korčula do Sušca je slično ploviti kao i s Lastova ali je malo dalje i drukčije ovisno o vjetrovima. Uglavnom, nema nikakve brodske veze sa Sušcem. Nas je 1995. prebacio s Lastova prijatelj Anton Kvinta. I dogodine smo slavili Oluju «osvetivši» se Goranu Gospodnetiću jer

domaćinstvo u Europi. To su rekli svi moji gosti. A bio je ovde i Ecleston. Sa svojom Slavicom… Ali posli tebe, haha. - Ih, pa di će se Ecleston s nama stavit! Di je on bija kad je grmilo, kad si ti častija sa cilin janjcom i cilu valu punu brodi čim je stigla vijest da je oslobođen Knin. - E ma kad je to bilo. Još smo bili mladi. Bija je kod mene i veliki Vladimir Kličko, svjetski prvak u boksu… - Ukrajina, aha! Odma ti politika pada na pamet. A tko je bio od političara? - E vidiš, čini mi se nitko! - Priznaješ li da si prije ipak bio bezbrižniji. Svjetioničar Vlado Čapalija i ja smo s tobom usrid dana ljeti sili u kaić i skitali se okolo tražeći ribu, a ti si ugleda jednu palamidu i isti čas nadija lignju, ma di si je brže naša ispod pajola, pa bacija panulu, nikad se ne zna, valja uvik bit atento… - Nema toga više. Prije smo ovde živili s ribom, a sad smo ostali sami.

Goran se uhvati panule i ribarenja tek u duboku jesen kad svi nestanu. Počnu i kiše pa se lakše diše. Najveći je problem voda. Ne zove se slučajno otok Sušac. Evo ove godine još od lani u prosincu nije pala kiša. Goran ima bunare, snalazi se s kišnicom, ali nije to dovoljno. Frižideri su mu na plin, kuća je o.k. ali nema soba za iznajmljivat, niti ga to zanima: - Ko oće spava u brod, ili znaju doć sa šatorima, vrićama za spavanje. Meni je draža priroda, revitalizirao sam oko 200 maslina od jedne specijalne

smo ovaj put 1996. mi častili cijeli otok s janjetinom na ražnju. Ali lako je bilo tada častit cijeli otok, a danas nema šanse. To su prave opsade Sušca. Goran Gospodnetić je nastavio tradiciju svoga oca Mate pa je odlučio živjeti i poslije njega na Sušcu kao pastir uživajući u prirodi i miru s ovcama, kozama, konjima… No danas se to tako ne bi moglo nazvati. Kaže da više ribu ne lovi prije duboke jeseni jer jednostavno nema vremena niti za okupat se u vali ispod kuće u Portiću koji bude zaposjednut flotama pomorskih nomada.

sorte. To je jedan lipi maslinik najbolje masline na svitu, jer je to maslina koja je i otac i mater svih maslina. Neki je zovu pitulja, izvorna je, malo di je više ima, negdi na Brijunima, a zaštićena je. To je u stvari ona maslina koja je samonikla, a smatra se europskom maslinom. Vidit ćeš kakvo je to ulje, ne brini… Nije više moga zborit. Čekaju ga dvi ture gostiju, a prije toga je mora ošišat ovce, naravno ne sve, ali sve to triba stić, ustaje u zoru a ide leć u deset, malo posli kokoša…

Only into the sea I trust

The story about the impossible of a very real man, living in solitude on the uninhabited island of Sušac:

GORAN GOSPODNETIĆ

ONCE UPON A TIME WE USED TO LIVE WITH FISH, NOW ITS ONLY US This man from the title of this story is living for decades in this solitude, inheriting it from his father and in his now own «mission» he witnesses a new phenomena: an island under siege of people thirsting for Sušac – this island without water, without civilization, but of a wonderful, intact nature

ot even around the islands towards the Adriatic sea, like Sušac, the fish fund has decreased significantly. In the past the sea around this island, with an abundance of fish caused long-term disputes between the Venetian and the Dubrovnik Republic. Today Sušac is just an island in the open sea that attracts views from the passing ships. Even the island is not inhabited and it has only one huge building with a lighthouse tower built during the Austrian – Hungarian Monarchy un-

LAMB IN THE OPEN SEA The best lamb spit in Europe is offered on the uninhabited island of Sušac, in the middle of the Adriatic sea. Imagine the feeling towards the end of the day and sunset, on a hot summer day your nostrils are suddenly filled with the scent of grilled lamb. Goran Gospodnetić who lives alone on this island has some 200 sheep here, some goats, chicken, grows his own vegetable garden and all this without running water or electricity. Recently he installed a solar power system and uses generators, he has even a 12 V TV, fridges working with gas – the bare civilization minimum. He doesn’t plan on building any apartments here, whoever wants

der Franz Joseph of Austria (August 15th, 1879), Sušac still has one single inhabitant, a man who took over his fathers “mission” and continues to live on Sušac island as a shepherd with a huge flock of sheep. Still, the life of this shepherd is changing in these modern times. The siege of the island by yachts and other tourists created a new situation for this only inhabitant of Sušac, so that during the season he is very busy, doesn’t even have time to go out and fish, because the many guests coming with their yachts and boats demand from him lambs, considered to

be among the finest ones in the world. Namely his sheep graze the salty grass of the island, with its untouched nature. Sušac is 23 km west from Lastovo and southeast from Vis. The lighthouse sits on the southwest peak Kanula and the highest point of the island is Veli Gark (243 met) in the northeast. The island was first inhabited by Illyrians, then follow the Ancient periods of Greece and Rome, during the Middle ages a Benedictine abbey was constructed here (the church and the monastery of St. Nicholas, dating into the 12th century and southeast of the ruin of this church is the gothic church with the statue of St. Blasius).

to spend the night on the island should sleep in the open, in a sleeping bag or the own tent or for that matter the own

boat or yacht. Goran likes to mention that the Ecclestone family loved it here, so he is sure everybody else would too.

rednja Dalmacija, kamo upravo doploviste, povijest je svjetskog ribarstva što je činjenica o kojoj piše profesor s Filozofskog fakulteta Joško Božanić, Komižanin, autor projekta gajete falkuša, pobjednice na Svjetskoj izložbi u Lisabonu 1998. U jednoj rečenici hrvatska maritimna baština osvaja planetarni akvatorij. Priča seže do antičkih vremena kako su i nastali ovdašnji najstariji gradovi kao Pharos/Stari Grad na Hvaru i Issa na otoku Visu. Časopis Lučki vjesnik posvećuje se već godinama temama «što je to brod» i more uopće. Čovik ode, ostane brod. A sve je za preživit, ulovit ribu, znači – nije kič! Tu ribarsku baladu hrvatskoga naroda zapisuju umjetnici, kalafati,

pjesnici… Svatko na svoj način, Komižanin Jakša Fiamengo ili Momčilo Popadić iz Blata na Korčuli a skupa su pisali pjesme. Popadić je i sanjao «Da mi je biti morski pas!» , tu se družio i prednjačio Toma Bebić sa svojim Neverama i Leutima. A i Josip Božanić, i cila njegova familja, sve su to neki pjesnici po svim pitanjima, pa čak ćete ih kušat i kroz njihov brujet ili gregadu kad svrnete u Komižu. Ovdje se hoće reć da nije ribarstvo samo industrija koče, plivarice i parangala, na tone srdele i sardina, nego je to automatski i srž okrenutosti i izražavanja jednog naroda. Međutim, iako su hrvatski ribari, primjerice viški, komiški, dali veliki doprinos svjetskom ribarstvu, od toga nije stvorena zaslužena i odgovarajuća priča koja bi kao projekt i kao

brend držala Hrvatsku visoko, gdje joj je i mjesto u svijetu. A tome je primjerice Joško Božanić posvetio život. Joško Božanić je poput pravog moreplovca istražio sve o golemom doprinosu hrvatskog ribara svjetskom ribarstvu. Tvornica Mardešić iz Komiže podiže tako krajem 19. stoljeća barake za soljenje sardela u Španjolskoj, na rtu Finisterre, Cabo Finisterra, najopasniji europski rt. Danas je La Coruña, galicijski grad u blizini Finisterre, najveća ribarska luka Europe. Taj poduzetni duh naših ribara i tvorničara ispisao je stranice jedinstvene ribarske epopeje, posve neistražene i gotovo nepoznate u hrvatskoj ribarskoj povijesti. Bio je to početak svjetske promocije hrvatskih ribara.

EPOPEJA HRVATSKIH RIBARA

I tučedu nas nevere i kiše 11

Hemingway aniway

ibar je pjesnik. Umjetnik od mora, samotnjak. To morsko u njemu zajedničko je i jedriličarima, pomorcima, skiperima, kalafatima, svim oračima morskih njiva. Mišićava je njihova pučinska jedinstvenost, a ipak su slabi na emocije i jedva dočekaju zgodu za zapivat, za se družit, za bit u srcu zbora, višeglasja i pobratimstva. Epska je priča o ribaru, seže duboko u minula doba odakle je na primjer i falkuša doplovila. Danas je dovoljno reć

Kalambera za dotaknit se svih ribara. Kao u autohtonim pjesmama iz naroda, Ribar plete mrižu svoju ili Ribari smo sa Jadrana ili kako je za reć’ u Bodulskoj baladi «more naše plavo, sve nam želje znaš, ti si snaga, srića, cili život naš»… PANULAT PO INTERNETU I tučedu nas nevere i kiše, i svaki dan smo zgrbljeni sve više, ali danas… tko drži ovaj časopis u ruci, ili «panula» (surfa) po internetu, taj sigurno trči za kapitalcima da bi se mogao pohvalit i

udovoljit osobnom adrenalinu, pa će svakako bit zainteresiran za priču o ribaru na Jadranu. Nakon ova tri odlomka o vremenu kojemu je istekao rok trajanja - ribar više nije pjesnik, on kao naš suvremenik postaje poslovni čovjek kao i samotni otkačeni pastir Goran Gospodnetić u prethodnoj reportaži s nenaseljenog otoka Sušac na pučini. Ta promjena se stigla dogoditi čak i za jednog života već spomenutog ribarskog sinonima Kalambere, a usput

SIMPLY T 12

Tekst i fotografije: UREDNIÄ&#x152;KA EKIPA PORT NEWSA

Damir Karuza Kalambera ili hrvatsko ribarstvo

THE BEST 13

budi rečeno – u njemu je toliko svega da ni s brojem života nisi na čistu kad je on u pitanju. Čovik se zove Damir Karuza Kalambera i rođeni je Višanin a poznat je i po tome što sam s njim proveo na Palagruži u njegovoj Karmeli cijeli jedan tjedan. Bilo je to po dogovoru zbog reportaže u nastavcima o njemu kao ribarskoj faci. Zato se usuđujem, a da ga i ne pitam, ovako bilo što o njemu zabilježiti jer naravno da smo njegov partner, mornar na brodu, Duje i ja u sedam dana postali kao mala obiteljska tvrtka i posada.

STASITA SPRIJEDA I STRAGA Dragocjeno je to iskustvo jer se u sedam dana života s Kalamberom prepoznaju i tisuće godina ribanja i prigovaranja, kao u Hektorovića, dotle da i nehotice izbija sve jedna do druge filozofija mora - kako i života. Ne triba ti bit pisac… Tu je puno more sitnica koje čine život. S nama je bio i Duje Jerković koji se s Kalamberom zna pa mu je često bio mornar na brodu, pomoćnik. Ali da se razumijemo, Kalamberin brod Karmela je u biti mala preuređena pasara od sedam-osam metri kojoj do Pala-

gruže treba dobrih osam uri i nije to za smijat se kad u jednome momentu na po puta više ne vidiš otok Vis odakle smo krenuli, a Palagruži se još ne vidi ni na onome vrhu svjetionik. I samo još fali, kako se i zbilo, da na horizontu zapara munja od nevere… ali nije stigla do nas. Kalamberina Karmela je – da si je vidio gospe draga kako je stasita sprijeda i straga, zapisao bi Slamnig – dakle Karmela je brodić s kabinom u kojoj smo spavali na smjene po dogovoru da jedan nesmetano prdi i hrče a druga dvojica rade u kokpitu bilo da love

KAPITALCI KLASE ZLATAN ZORIČIĆ Sve vrsti ribara, od amatera do strogih profesionalaca: 1.Nebojša Lešić i Jere Krstulović, meštar s Paklenjaka, 2.Damjan Smoje na splitskoj peškariji svoga dide, legenda Kalambera, a legenda i Žila, 3. Vase Belas, poznat i na Palagruži, kamo se zaputi njegova ekipa s prepoznatljivim Leutom, 4. Zlatan Zoričić s kapitalcima preko deset kila ulovljenim na njegove panule od zlata

Publisher: Port Authority of Split-Dalmatia County For the publisher: Port Authority director, Editor in chief Domagoj MaroeviÄ&#x2021; Editor: Mario Garber Editorial concept and design: Garber media d.o.o. Segor Garber Photos: Garber media d.o.o. Lector: Elizabeta Sonjara Garber Printed in: Slobodna Dalmacija Print d.o.o. Online edition: www.lusdz.hr All Rights Reserved by Garber media Ltd. info@garber-media.hr ISSN 1848-4689

lignje ili na udicu ili oko vrša, parangala itd. Jer radit se uvik mora, a spavat je dosta jednome od nas. KRMA TINE TURNER Kad si Kalambera onda radiš nemoguće stvari a misliš da je to normalno. Jer Kalamberi i jest normalno bit nasrid Jadrana pa ne vidit ni Hrvatsku ni Italiju. Eto mu kad voli. Tramuntana dere a on na metar-dva od jedne sike u palagruškom

Kalambera i tisuću vrša, snužden na idućoj slici zbog sitnog ulova…

akvatoriju usred noći lovi lignje i istodobno održava brod na distanci dok motor radi kao da je u leru, a ne može bit u leru jer bi ga razbilo o kraj. Tu se dobro lovi lignja i valja malo riskirat. Pa sad bi se moglo nabrojat milijardu takvih minijatura. Na panulu je izvlačio zubace kapitalce i usput vižitava parangal od vrša za jastoge sjedeći na krmi broda prilagođenog tom njegovom «one man show» ribanju jer nogama vozi brod a rukama lovi.

Za to vrijeme obavezno je radio razapet decibelima sve do Italije jer dok ja čistim kapulu za brujet Kalambera lovi s bokova poput Tine Turner, kao mlada krčmarica između stolova (još jednom Slamnig). A onda Tina Turner. Simply the best!

KALAMBERA U IZLOGU Ali, nema više Kalambere, pa smo u ovaj okvirić sakrili novoga, suvremenog Kalamberu. Ovi je ka u izlogu, svak bi se zaljubija, i muško, i žensko. Blago mu se. Lovi ribu kao i cijelog života, ali sad je siguran da ima ulov čim isplovi. To je jedna prednost. A druga, ne mora više riskirat ni brod, ni vlastitu glavu, jer ne mora ni ulovit. Naime, vozi turiste i za njih baca parangal, vadi vrše, lovi na panulu… Ludilo. I mogu mislit što li ne napriča: ajme, evo sad mi je uteka zubatac od deset kili, skinija mi je lignju, pokvarenjak, uvatija je za krak, a meni na udici ostavija ono šta i ja bacin jer nema ništa slaje od kraka… Kalamberu ovde malo zafrkavamo ali onako prijateljski, šteta da ga nema uz mene, uz laptop pa da mi štagod

uzvrati. Ali doći će i mojih pet minuti. Dogodine zoven turiste da dođu gledat kako pišem. Imam i ja pravo na publiku. Jer ionako više niko ništa ne čita. Samo gledaju slike.

UTEKA IZ IZLOGA Međutim, Kalambera je u biti uvijek bio pošten i iskren, isto ka da je uteka iz izloga, nema kod njega okolišanja nego sve u brk. I zato mu je bog da turiste umisto ribe, da se više ne muči. Zaslužio je naš pošteni Kalambera. U biti je došao na svoje. Jer Kalambera je iz gušta svašta radio u životu, ali i radi potribe. Bio je zaposlen i u Prometa u Splitu. Za podić dicu, lipa Kate, lipi Stipe, a ima tu i unučadi. Ma isto mu je najdraži dil života kad je bio DJ (u njegovo doba sedamdesetih i osamdesetih to su bili diskđokeji šta minjaju ploče). Kalambera je bio i vrhunski ple-

sač, veliki zabavljač, jer uvijek je volio okupit ljude. Tako je postao i kuhar. Poznat je njegov marendin na Palagruži. Usidri se na Žalo u srcu Palagruže i počne sić kapulu, kuvat fažol, šufigat i onda sve izmišat, ribu i fažol, pa koji su to ukusi, najedanput bi se svi moreplovci ostavili mora oko Palagruže i dohrlili na njegov brujet. Zato ga je i Longo znao pozvat da kuha za Smojinu marendu na Valentinovo kad je Miljenko Smoje rođen (1923.). U Kalamberi je kao što vidite sublimat svih hrvatskih ribara i njihovih života koji jesu teški za živit a isto im zavidim koliko im je lipo. Sigurno sam jedini u tome. Jer… U ribara mokre gače, za večeru ne zna šta će.

The fishermen’s ballad

CONTRIBUTION OF THE CROATIAN FISHERMEN TO THE WORLD

he region of Central Dalmatia that you just sailed into is part of the worlds fishing tradition and industry, a topic that is elaborated in the book of professor Joško Božanić from Komiža on island Vis, a professor at the faculty of philosophy in his book. He is also author of the project «Falkuša», the revival of the local ancient sailing boat, that won at the World exhibition in Lisbon in 1998. In just one sentence: The Croatian maritime heritage conquered the planetary sea-waters. The story goes

back to Ancient times, when the oldest settlements were established, like Pharos/Stari Grad on Hvar and Issa/Vis on island Vis. The Port News magazine dedicates the stories for years now to topics like «boats and ships» and the sea in general. Men leave, boats stay. All this for pure survival, so catching fish is no trend- it is a necessity! Joško Božanić like a real seamen researched the major contribution of Croatian fishing in the worlds fishing industry. The processing plant Mardešić

from Komiža built already at the end of the 19th century barracks for salting fish in Spain, on horn Finisterre, Cabo Finisterra, one of the most dangerous European horns. Today La Coruña, this Galician town near Finisterra is one of the largest fishing ports in Europe. This entrepreneurial spirit of our fishermen and businessmen has created unique pages of this fishermen saga, that is now written on paper as unknown part of the history by professor Joško Božanić.

Meštri s Matejuške: sinonim za ribarenje, ronjenje i lov na crva, Roko Orlić, zatim Momčilo Popadić, novinar i pjesnik, autor stihova “Roko i Cicibela”, te Jakša Marasović, Damjan Smoje, Lepa Smoje i Elizabeta Sonjara Garber, autorica knjige o Lepi, u objektivu Toma Dubraveca za otvaranje nove Matejuške

MA KOJI ZERP?

Kalambera sad vozi golemi brod Tonku. Nije to bidna Karmela. S Tonkom može u Ameriku. Parangal je najmanje 500 udica. Pripoštali su i deset vrši, koliko bi tu moglo bit jastoga, hlapova… Ako ćete slušat Kalamberu ajte u Luce, ili u Pojode jesti tamo na Kut u Vis, ali ni loše ni u Komižu, Bako, Jastožera… A uvik igra i Vatrica… Za uživat navečer najlipše vam je u Vilu Kaliopu kod Pećarevića, tamo je lipa rožata za posli svega, pa možda u oni njegov botanički vrt ostanete i do zore. Jerbo su svi nafumoni, grintaju u tom stilu Višani. A ZERP? Ko se toga više sića.

VLADA NA BUDIHOVCIMA

Slavko Bralić, lovi bolje nego Robert Redford koji sliči na njega

Eeee, Garberu, a di si? Javlja se Kalambera na mobitel. Di jesi da jesi, dobro si, a ja san ti isprid Srebarne… Nije ga lako razumit jer Srebarna oće reć Srebrna na jugoistočnoj punti otoka Visa, tamo di je Rukavac odakle je lako doplovit do Zelene špilje, a malo dalje je još jedan čudni primjerak Višanina Andro Slavić koji drži na Budihovcu prekrasnu konobu tipa seosko domaćinstvo, a tu i živi, pa mu se jedan put usidrila tu cila hrvatska Vlada u vrime Milanovića i onda im je reka: Ne morate ništa platit iako nisan SDP-ovac, nego šta ćete vi meni platit kad ja vam nisan ništa platija… Tra-la-la-la… I sad da se vratim na našega Kalamberu, pametno je odvea turiste u najlipše kupalište na Visu, tako da ne mora ni glumit oti parangal za turiste, svi su utekli u more po toj vrućini. Ali Kalambera se ne može izgubit kad je na moru: - A evo san uvatija jednoga lipoga kokota od tri i po kila pa ćemo im to spremit.

Dani u vali

I GRAD JE BROD!

Priredio Mario GARBER Fotografije CRONAVES

Festival mora, mornara i brodova priredit će se (pod pokroviteljstvom predsjednice RH Koline Grabar Kitarović) i ove godine što je potvrda uspjeha u plasiranju hrvatske pomorske tradicije na međunarodnoj sceni

tari Grad na otoku Hvaru uplovio je lani u novih 2400 godina. Rođen u antička doba znatno prije Hrvatske, taj otočki gradić kao najstariji hrvatski grad uz Issu na otoku Visu, neupitno je jedno od najve-

2400 godina Staroga Grada: hrvatska kulturna maritimna baština, prepoznatljiva u svijetu već desetljećima 20

ćih blaga hrvatske kulturne i maritimne baštine, jer i grad je na neki način brod poput drevne falkuše. Da nije bilo broda, kojim su doplovili pomorci antičkog vremena, ne bi bilo ni Starog Grada.

HEKTOROVIĆEV PAIZ Ta obilježja najizravnije govore o povijesnoj kulturi naroda i prostora današnje Hrvatske. Zato je velika stvar da će se i ove godine održati festival mora, mornara i brodova u Starome Gradu u

FLOTA JOŠ VEĆA

rujnu, pod pokroviteljstvom predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Zadovoljstvo je pratiti kako se Hrvatska razvija na tom planu svjetske kulturne baštine, od primjerice 1998. kad je komiška gajeta falkuša osvojila svijet u Lisabonu na toj Svjetskoj izložbi – kao da se i Hrvatska ubrojila među one koji se mogu pohvaliti akademskim postignućem kao Eiffelovim tornjem. Napori Staroga Grada na čelu s gradonačelnikom Vinkom Maroevićem i dugogodišnjim meštrom od kulture u Paizu Aldom Čavićem urodili su plodom 2016. priređivanjem festivala Dani u vali čime je obilježen 2400. rođendan Hek-

torovićeva grada. Za feštu lani u rujnu uspjelo se organizirati smotru drevnih brodova, svjedoka hrvatske kulturne maritimne baštine, jer i Stari Grad je grad s velikom tradicijom pomoraca. CRONAVES I BREST Za izvedbu tako zahtjevnog projekta potrudila se udruga Cronaves koju vode predsjednik Plamenko Bavčević i tajnik Saša Lukić, već provjereni majstori koji su prošli i svjetski poznate francuske festivale poput Bresta i Morbihana kamo je Hrvatska već pozivana jer je uočena kao umjetnička sila na tom planu brodograditeljstva i pomorstva.

Novi gradonačelnik Paiza Antonio Škarpa u jakoj potpori s neiscrpnim Aldom Čavićem, opsjednutim kulturom i tradicijama Paiza, nastavlja misiju vezanu za festival Dani u vali okružen mladim vrijednim ljudima, naslijedivši ugovore i dogovore iz doba poteštata Maroevića. Drugi po redu festival ove godine priredit će se malo kanije u rujnu, od 1. do 17. dakle puna četiri dana jer je prije toga štovana fešta Male Gospe koja se ne propušta u mnogim malim mjestima Dalmacije i štovatelja kalafatske povijesti i kulture. Tako e u novom terminu ove godine Paiz okupiti još veću flotu. Možda i stotinjak brodova!

JUBILEJI BRODARA

Novost ovogodišnjeg festivala bit će fešte četiri udruge brodara koje slave 20. rođenda, a to su Ars Halieutica (veliko djelo Joška Božanića iz Komiže), zatim cijenjena udruga Neretvanske lađe, pa iz Murtera i Betine udruga Latinsko idro, te udruga Krčka jedra. Svi će imati svoju feštu sa svoim osobitostima, oduševljeno govori Saša Lukić iz Cronavesa. Peta fešta bit će udruga Palagruže iz Komiže na čelu s Mirom Cvitkovićem, koja je poznata po regati Palagružoni. Poseban tretman imat će sve te proslave, naravno, bit će vina, njihovih šatora i specifičnosti.

20.000 LJUDI NA FEŠTI

Dani u vali probili su led i ove se godine očekuje da će kroz sva događanja proći oko 20.000 ljudi, posjetitelja, turista, mještana i drugih. A tu treba računati i sa nekih 400 mornara na brodovima, ukupno oko 600 sudionika. Zato se i sprema jedna velika «teča», a njih 20.000 mogli bi doć svaki sa svojim «gamelama». Bit će to skup pravog sajma sa svim što ga prati, od proizvođača, vinara do mažoretkinja.

KRALJICA LOPTE

Van programa na moru priredit će se sakralni koncert u crkvi sv. Petra, zatim, nastupit će Radojka Šverko s koncertom na trgu Tvrdalj, svoju paradu sigurno će iskoristiti Starogradska glazba i Hrvatski puhački orkestar Imotski, pamtit će se i nastup Moreške iz Korčule, te Forski tonci, a u nedjelju zadnjeg dana sprema se iznenađenje, ako se sve poklopi izvest će se na Tvrdalju Tijardovićeva Kraljica lopte. A svih dana neće falit ni onih uličnih svirača po Paizu kao lani.

REGATE NA VESLA I JEDRA

Od morskih specijaliteta prema informacijama predsjednika Cronavesa Plamenka Bavčevića stari brodovi stižu sa svih strana već u srijedu, dan prije četverodnevne manifestacije. Slijede regate i promenade starih jedrenjaka, pa i drugih vrsta brodova, gajeta, leuta… Zato je predvidđena i veslačka regata jer kad ne bi bilo vjetra, stari naši ribari plovili su na vesla, nema odustajanja. Stari Grad je dao golem doprinos i daljnjem razvijanju i njegovanju hrvatske maritimne tradicije, a najveće iskušenje bilo je hoće li lanjski prvi festitval uspjeti i hoće li se odmah i ugasiti ili će i 2017. ponovno upozoriti svijet na svoje maritimne i povijesne prednosti. Tako se stiže na svjetsku pozornicu i onda postaješ vrijednost kakvu spomenički i kulturnjački zaštićuje UNESCO. Zato Lučki vjesnik/Port News na ovim stranicama ponavlja uporno značaj te manifestacije jer nije time samo muzejski zaštićena jedna vrijednost iz prošlosti nego je to ujedno i pokretač novih vrijednosti u budućnosti i to na raznim razinama od turizma, preko pomorstva, povijesne kulture i umjetnosti, a svakako i privrede ako se zna iskoristiti prednosti plasmana svojih kulturnih dobara na takvoj međunarodnoj sceni kao što je festival mora i brodova ranga Brest i Morbihan u Francuskoj.

DOLAZE I TALIJANI

Svakako je veliki događaj što će na festival Dani u vali ovaj put doploviti i netko iz inozemstva. To su Talijani, uvijek spremni za svaki doživljaj na moru. Talijani dolaze sa četiri broda. Naravno da su originalni i naočiti brodovi. To je početak velike internacionalizacije festivala što će se potvrditi idućih ljeta.

FILM MODRI KAVEZ

Prikazat će se i osebujan film Brune Bebić «Modri kavez» koja je snimila film po dokumentima s putovanja s ocem pomorcem, kapetanom. Posebno se spremaju i izložbe muzeja Starog Grada, te znanstveni skupovi na temu maritimne baštine.

Days in the Bay, the Festival of the sea, seamen and traditional ships as part of celebration of 2400 years of continuous history of Stari Grad

tari Grad on island Hvar sailed into its 2400 years of existence last year. Born in Ancient times, significantly earlier than Croatia, this island town is the oldest Croatian town along with Issa on island Vis and one of the treasures of Croatian maritime and cultural heritage, because this place is like a ship in a way, as is old traditional ship «Falkuša». If there weren’t ships that brought ancient settlers and seamen to this region, there wouldn’t be any Stari Grad.

THE WHOLE TOWN AS A SHIP Therefore this Festival called Days in the Bay, organized for the first time last year when Stari Grad celebrated 2400 years since its foundation, represents a reminiscence onto the Ancient times and is a meeting place for all lovers of the sea and ships, keeping old stories about their travels and traditions of the sea alive, so these can be passed on to many more future generations. This year the Festival has an international touch to it and four traditional ships from Italy are expected to participate.

During the Festivals four days 20000 visitors will gather here, some 600 participants and 400 seamen on a variety of different ships that will sail through the 4 miles long bay, as if they were sailing through the 2400 years of the history of Stari Grad.

Top destinacije

Takav turistički bum, pogotovo na planu nautičkog turizma, dogodio se upravo zahvaljujući vizijama iz Lučke uprave Splitsko-dalmatinske županije, jer izgradnjom lukobrana za potpunu zaštitu makarske luke, porastao je međunarodni interes, pa na neki način Makarska prijeti Hvaru!

Fotoreport Segor GARBER & Sani ŠIL

MAKARSKA? HVAR NA OBALI!

akarska je Hvar na obali. I najgrintaviji dio makarske gerijatrije, kako se znaju tamošnji klinci našalit – počeli su uživat u novoj Makarskoj. Što se zbilo? Evo napokon stižu prvi efekti vizionarskog projekta Lučke uprave Splitsko-dalmatinske županije. Radi se o izgradnji golemog lukobrana koji potpuno zatvara makarski porat. DITIRAMB NA RIVI Ali vizija nije vezana samo za lučki aspekt i brigu o sigurnoj plovidbi nego i za sve ostalo što je rezultiralo s tim unapređenjem uvjeta za život nautičara, pustolova, izletnika, turističkih potrošača ukupno. Makarska naprosto vrije ljeta 2017. i to je neopisiv doživljaj za sve naraštaje. Nitko ne može ostati ravnodušan kad navečer izađe u šetnju makarskom rivom, njenim portom u plamenu života, kafića, restorana, osvijetljenih jedrenja-

ka, trabakula i jedrilica, jahti, jedrilica… To je takva uspjenjena himna života, pravi ditiramb zadovoljstvu da bi i sam Barbieri, meštar od art-kuhinje, ostao zapanjen u vlastitoj Makarskoj. Valja se prisjetiti da Makarska nije od jučer. Taj gradić podno Biokova sa snježnim vrhom Svetoga Jure, drugim na Jadranu poslije Velebita, plijenio je oduvijek pažnju svakog putnika a kamoli ne izletnika, avanturiste, i u najnovije doba turista. U Jugoslaviji je Makarska bila sinonim za tu granu privrede. Rekordi su naravno pali, jer je Makarska jedno vrijeme sve svoje hotelske kapacitete prpeustila izbjeglicama za vrijeme i dugo nakon rata. FORTE JE PORAT Iako to ne treba zaboraviti, življe je okrenuti se novoj Makarskoj koja se počela vraćati starim pozicijama i vjerojatno upravo ruši sve rekorde u povijesti svoga turizma. Potpunim iskorištava-

njem njenih lučkih kapaciteta Makarska je u ovo moderno doba nautičkog turizma dosegla prag novih perspektiva jer se u njenom zagrljaju hoće skrasiti sav turistički svijet, kao destinacija poskočila je na svim nautičkim kartama, nema više lošeg upozorenja zbog nesigurnosti luke. Osim lukobrana koji se proteže od hotela Osejava na istoku porta, pa zatim zatvara luku i pretvara je skoro u jezero, povećan je broj vezova upravo zahvaljujući lukobranu jer su sad mogući mulovi, pontoni, te ostale vrste plutača i vezova u portu. Tako se makarska luka pretvorila u jedan pravi spektakularni mediteranski trg na moru potpuno sljubljen s rivom i makarskim kaletama i malim trgovima. Neopisiv doživljaj, pogotovo navečer, pretvara se u vatromet života. Sa svih strana dopiru zvuci nekog urnebesa, to traje cijelu noć, malo i zaprepasti čovjeka, ali jedan put ste u tom paklu užitka.

Glavni grad Makarske rivijere ulijeće ovog ljeta 2017. u orbitu planetarnog turizma

Govori čedo Crljen, direktor Makarskog komunalca, zaduženog za brigu o vezovima u makarskom portu

LUKA TIPA ISKORISTI ŽIVOT! 26

sjetio je to svaki skiper kad uplovljava s mora i čeka znak s obale kamo da se veže, osjetio je kako može biti kompliciran i delikatan posao lučkih mornara na vezovima. Baci cimu, fraza je ovdašnje tradicije, jer najvažnije se uhvatit konopa. Međutim, iza te fraze stoji cijela jedna posada poput one u brodu koja mora bit jednako dobro uigrana i nije ni njoj strano prepoznavanje vjetra, struje, marete i svega ostalog što je u džepu maritima. Zato je zanimljivo čuti dojmove i iskustva direktora Makarskog komunalca Čede Crljena. Ta tvrtka je zadužena kao u većini luka Splitsko-dalmatinske

županije da brine o portu, vezovima, skiperima, nautičarima… Voditelj tih poslova između ostalih u tvrtki – skenira život u luci, na brodovima, među članovima posada i njihovih putnika: KAO 10 KRUZERA – Treba razumjeti taj život koji se odvija improvizirano jer svi idemo na odmor na kratko, nema tu uhodane svakodnevne rutine, tamo gdje stalno živiš i radiš. I tu se treba snaći, brzo misliti… Makarska se oduševljava ovom novom erom svoga postojanja, porat pun kao šipak, ljudi se iskrcavaju u grad kao da je ušlo deset kruzera…

Crljen odmah objašnjava da se krivo ne shvati: – Nije da se mi Makarani pravimo važni, nego stvarno se Makarskoj počeo događati jedan novi vijek. Zanimljivo je vidjeti toliko te poštene i živahne mladosti. Evo nam počinju stalno dolaziti maturanti iz Australije. Besprijekorna organizacija. To su agencije koje nemaju veze s Makarskom, neke iz inozemstva, neke drugih krajeva Hrvatske, ali je to zak da su svi prepoznali Makarsku kao novu destinaciju, novu šansu za odmor, a jednako tako i novu šansu za biznis. Direktor Crljen priča svakako o tome da se u Makarskoj ljeti ne spava. – Ljudi se dođu ovdje raspištoljit, šta bi mi rekli švogat, potrošit… Naša luka je konačno postala potpuno životno iskorištena, katamarani, jedrilice, jahte, trabakuli, jedenjaci, gliseri, pa znate kakav je to prizor. LJETI 50.000 LJUDI Prije nekoliko godina najatraktivnija fotka iz Makarske za Lučki vjesnik bila je kako na potpuno opustjeloj rivi jedan jedini stari ribarski brodić prodaje sitnu ribu od srdele i inčuna do malih trljica, tragalja i kozica. Čak se govorilo da će mu se to zabranit… – A danas vam je Makarska sasvim isto što i Hvar, boli glava ako si penzioner, a kako je krenulo kod nas, evo izgleda da se i penzioneri bacaju u partijanere. Jer to je jedna nova, izazovna Makarska. Ajde, promislite, spontano je normalno da nema mladosti bez revolucije ni starosti bez konzervatizma, ma živost Makarske nikoga ne može ostavit ravnodušnim. Sve vrvi od kafića, parti na rivi i po gadu traje do četiri ujutro a onda se svi uredno presele na brodove pa nastave u nedogled. Takvih šansi nema ni Hvar jer je mali porat. Makarska je grad s najviše 15.000 stanovnika a ljeti ih ima i do pedeset. Makarski Hvar…

Top destinations

MAKARSKA? JUST LIKE HVAR ON THE COAST!

akarska is like another Hvar, just on the mainland. Event the oldest citizens started to enjoy the new Makarska. What happened ? Finally the first effects of the visionary project of the Port authority of county Split â&#x20AC;&#x201C; Dalmatia become evident. The project relates to the construction of a huge breakwater pier that almost completely closes the Makarska port converting it into a lagoon, almost a lake. The new port utilizes life to a maximum. Makarska has now become a safe port

and destination for seamen and found its place in all maritime maps. The town and the port burst with life, the port is packed with all kinds of boats, from modern yachts and sailing boats, to traditional ships, here you can meet adventurers travelling the sea and groups on yacht charter who stopped byâ&#x20AC;Ś.. And just two or three years ago we published a photo of the port with just one old fishing-boat selling sardines and small fish from the pier. Makarska today is a place with action around the clock, both on land and

sea, nobody goes to bed before four in the morning, when everybody moves the parties onto the decks of their boats and ships. Makarska seems to be exceeding the party fever of Hvar, especially since Hvar doesnâ&#x20AC;&#x2122;t have these capacities. Besides that, Makarska has always been a famous tourist resort, from the times of former Yugoslavia and can be reached today easily via motorway from Zagreb and the tunnel through mountain Biokovo. This Croatian Cote d Azure promises you to be better than the original French one!

Fotoreport by Elizabeta Sonjara Garber

IMAGES OF THE ISLAND BEAUTY 7

INFERNAL ATTRACTION OF HVAR

OKUPANCIJA HVARA U STO SLIKA 1

1. S dalekog Istoka u tajanstvene kalete Hvara, nezaboravna pustolovina za usamljene na putovanju From the Far East to the mysterious alleys of Hvar, an unforgettable adventure for the lone travelers 2. Otočić s restoranom u nekadašnjoj vojnoj utvrdi, na samom ulazu u hvarsku luku pruža jedinstven pogled na grad. Iako se može i preplivati do najbližeg u nizu Paklenih otoka, postoji iz Hvara i izletnička brodska veza

Little islet with a restaurant in a former military barrack, at the entrance into the port of Hvar with a unique view onto the town. Even one can easily swim across the canal to the nearest of the Pakleni island group, there is a regular boat shuttle from the town Hvar 3. Arsenal i staro kazalište protežu se duž Pjace Arsenal and old theater at the main town square 4. Omiljeno kupalište Hvarana usred grada uz Franjevački samostan Favorite bathing beach for the locals, in the heart of the town, at the old Franciscan monastery 5. U svim vašim planovima mora biti Hvar, a u planovima fotografa pogled seže preko starog kazališta i domaćeg mandrača do rive gdje pristaju katamarani i trajekti

Hvar has to be one of the «must see» places to visit in any travel itinerary and in this image the eye of the photographer goes over the old theater and a section of the old port called «mandrač» onto the waterfront where catamarans and ferries dock 6. Nekadašnja vijećnica, lođa, danas hotel Palace, profinjena arhitektura Former city hall, today the hotel Palace with very refined architecture

7. Hvarski zvonici s mora The Hvar bell towers, view from the sea 8. Pogled s mora na vijećnicu View onto the city hall from the sea 9. Pogled s mora na najstarije kazalište u Europi View from the sea onto the oldest theater in Europe 10. I skulptor dočekao kapitalca And the sculptor caught a monster fish 11. Hvarska riva je pozornica svih događanja, brodovi, petunije, trabakuli s turistima, a u pozadini pogled na tvrđavu Forticu nad gradom

11. The Hvar waterfront is the stage for all happenings and events, boats and ships, petunias, traditional ships with tourists and in the background a view onto the fortification «Fortica» above the town 12. Sv. Jerolim, jedan od otočića u skupini Paklenjaka St. Jerolim, one of the Pakleni island group 13. Palace je kao stvoren za bračnu luku Hotel Palace is the right place for newly weds 14. Lođa za dušu Hvarana i njihovih gostiju The loggia is a relaxation spot for islanders and their guests

Priče iz dijaspore

Fredrik Karlsson, pilot, njegova supruga Karin Boman, te djeca Alvin i Linnea Karlsson, zatim Annika Staberyd i suprug joj Jonas Larsson sa djecom Vilmom i Oliviom, te domaćin Stipe Kodžoman

HRVATSKI ŠVEĐANI IZ POLJICA J adran Srednje Dalmacije visoko kotira u Skandinaviji, to je stara priča. Norvežani i Šveđani rado kupuje stare kuće po otocima, lako se zaljubljuju u more, otoke, obalu i osobitost dalmatinskih malih starih gradića s karakterističnom mediteranskom arhitekturom a pogotovo sjevernjake šarmiraju ovdašnji običaji i stil opuštene svakodnevice života na otvorenom.

BIJEG U ITALIJU Tradicija i korijeni skandinavskih moreplovaca i pustolova, istraživača i brodovlasnika, vuku morem sve do Jadrana, a ima i obrnutih primjera da su hrvatski iseljenici pustili korijenje daleko na sjeveru, osnovali obitelj na primjer u Švedskoj i naravno da šire gotovo kao propagandni materijal svoju ljubav prema domovini te na izlete vode sa sobom sve svoje prijatelje, susjede i novu hrvatsko-švedsku rodbinu. Takav je slučaj primjerice Stipe Kodžoman koji je u mladosti napustio Jugoslaviju i stigao do Švedske a danas ima golemu obiteljsku kuću u Poljicima uz more, na putu od Trogira prema Marini, gdje svakog ljeta okupi pravu malu reprezentaciju hrvatsko-švedske «koprodukcije». Stipe je iz Hrvaca blizu Sinja, prije više od pola stoljeća stariji

brat ga je kao momka doveo da mu pomaže kao prodavaču u dućanu Jadrantekstila u Splitu, u Krešimirovoj blizu Peristila, a jedno vrijeme je radio i na istovarivanju kamiona pa pamti i danas, malo i u šali: «Ja sam postavio kamen temeljac za gradnju Poškovog bazena na Zenti u Splitu»… Bila su to druga vremena, Stipe se i danas sjeća jednog od zaposlenika, dobrog čovika, kaže, Vjeke Plastića, ali sve drugo mu se nije svidjelo u Jugi i ode on, pobjegao, najprije u izbjeglički centar u Italiji, onda ga odvelo kao izbjeglicu u Švedsku, upoznala ga tu buduća supruga Kristina i eto poslije skoro cijelog života sad uživa u kući u Poljicima.

ČARTER ZA SVIH Kod njega su se svi skupili nakon krstarenja na jedrilici u čarteru, po Srednjoj Dalmaciji, uživajući u otocima Braču, Hvaru, Šolti, Visu ali i u susjedstvu županije Splitsko-dalmatinske, kako i preporuča često Lučki vjesnik, dakle na Lastovu, Mljetu, Korčuli… Kakvo li je to porodično stablo: Fredrik Karlsson, inače pilot u kompaniji u Kataru, sa suprugom i djecom, nije rod nego susjed Kodžomanovih i prijatelj. Naime, brat Stipine supruge,

Šveđanke, Kristine Kodžoman, i sam je vlastitim brodom s obitelji plovio od Švedske sve do Jadrana. Tako ih je Stipe svih «zarazio» hrvatskom obalom. Kristinin nećak, sin tog brata moreplovca, Jonas Larsson, navikao je i eto ga s prijateljem pilotom Fredrikom ovamo… Svi su u Poljicima s obiteljima. Stigla i djeca Kristine i Stipe Kodžoman. Iz San Francisca došao sin Mattias, a iz Stocholma evo i kćeri Andree, svi sa svojim obiteljima, unučad na okupu, golema krošnja porodičnog stabla hrvatsko-švedskih korijena.

Svi stipini ljudi: Mattias Kodzoman, Valerie Kodzoman, Anders Blomberg, Stipe Kodzoman, Andrea Blomberg-Kodzoman, Kristina Kodzoman, i djeca: Kiana, Leilani, David i Stella

Fešte Srednje Dalmacije

SRDELA ZA ŽIVOT I ŽIVOST

Ribarske fešte uz more na Jadranu svakako su najviđeniji i najpopularniji običaj gostoljublja svakog domaćina i u Srednjoj Dalmaciji. Nema maloga mista gdje se ljeti ne dimi od srdele na gradele i dobre pisme uz još bolju kapljicu. Nema šanse da ćete ostat gladni ili žedni, a ne fali ni zabave. Fešte su jednostavne, riba je jeftina, a vino je toliko dobro da bi zaslužilo bit i skuplje.

Međutim, ima tih ribarskih fešta i noći, kako li se zovu, gdje se zna i besplatno gradelavat za prodat usput i koju čašicu. Tradicija ribarskih večeri je običaj koji nikad nisu zaboravili ni u Kaštel Starome, naprotiv – itekako je poznata ta Ribarska noć Srdele, brodarskog i ribarskog društva u Kaštel Starome. Ove godine su se iskazali organizatori

s golemom tečom, bilo je spize, pedoča, srdela, lignji... Prava fešta, spektakl. Sviralo se do kasno, a glazba je bila baš lipo odabrana, prava dalmatinska pisma i još malo slične muzike. Feštu su otvorile mažoretkinje u pratnji duhačke glazbe, ono baš da te prostrili za početak. Bravo, bravo Srdelo iz Kaštel Starog.

Podlistak Lučkog vjesnika

Piše Sina KARLI Fotografije Segor GARBER

Priče iz djetinjstva prežive epohalne promjene poput trogirskih gradskih ikona, palača i trgova, presvučenih patinom vremena u rasponu od ruševnih uspomena do ipak vraćenog starog sjaja

KAD JE TROGIR BIO ODRASLIĆ (tako bi naslovio pjesnik Jakša Fiamengo) Uz trogirski đardin prošli su milijuni i milijuni automobila od vremena kad smo moj tata i ja ljeti prelazili cestu iz stare kuće Karli i iz đardina se spuštali u naš drveni kaić na vesla, privezan uz obalu. Veslao bi prema Lokvicama gdje bismo se kupali. Toga više nema kao ni kina u Kuli Kamerlengo, gdje su se prikazivali neponovljivi generacijski filmovi

oj urednik smatra me metuzalemom. Jer zašto bi mi u protivnom dao zadatak da pišem o Trogiru nekad i sad? Ok, nimalo mu ne zamjeram. U pravu je, dosta dugo pamtim. Uz trogirski đardin prošli su milijuni i milijuni automobila od vremena kad smo moj tata i ja ljeti prelazili cestu iz stare kuće Karli i iz

đardina se spuštali u naš drveni kaić na vesla, privezan uz obalu. DRVO FOREVER Veslao bi prema Lokvicama, gdje bismo se kupali i gledali kako iz pijeska vade rakove. To se tamo naravno više ne može vidjeti. Kuća moje obitelji, nona Andrije, davno je prodana jer u njoj nitko nije živio već od početka šez-

desetih. Samo su je povremeno neki iz obitelji posjećivali i raznosili iz nje što je vrijedilo. Pamtim dva salona sa starinskim namještajem i foteljama, slike u prekrasnim okvirima, stara ogledala, drvene podove, velike drvene krevete i porculanske umivaonike s bokalom na komodama. Prava gospodska kuća u kojoj je živio i kanonik, stric mojega oca, don Stare stepenice još se drže

Nekad Režija duhana, danas hotel s bazenom, Brown Beach House Hotel

Bore. Moj otac bio je vrlo nesretan zbog prodaje ali nije bilo načina da je zadrži. Bio je do smrti veliki zaljubljenik u svoj rodni grad, iako ga je napustio u mladosti odlaskom na studij u Zagreb. Ljeti bi uvečer najčešće sam hodao gradom s jednog kraja na drugi, ponekad s nekim prijateljem iz djetinjstva. Kao da je tako u tih nekoliko tjedana godišnjeg odmora punio baterije za život u Zagrebu. Ulaz stare kuće Karli nalazi se na pjaceti na kojoj su danas natiskane brojne ugostiteljske stolice. Tu je nekad lupao i pilio stolar Vanjaka, a danas je u toj nekadašnjoj radioni kafić Galion, te restoran i hotel iste obitelji Vanjaka, a tu je i još jedan restoran. Samo kamene stepenice do ulaza u staru kuću odolije-

vaju promjenama. Ponekad sjednem na zidić uz stepenice, i promatram pročelje sa starim škurama na katu koje su ostale bez boje, ali drvo se još drži. REŽIJA DUHANA I HOTEL Ne znam tko danas živi u toj velikoj kući koja je zapravo prodavana parcijalno. No valjda je, upravo zbog toga što ima više vlasnika, vrlo zapuštena. Čak mi je to nekako i drago. Kao da je umrla poput svih iz obitelji koji su se u njoj rodili i živjeli. Kad se vozi od Pantana prema ulazu u Trogir na čiovskoj strani, otprije dvije godine sjaji obnovljeno veliko zdanje koje je osobito dominantno uvečer, jer je glamurozno osvijetljeno. Nekad

se zvalo Režija duhana, a danas je to hotel. Režija duhana bila je stanica za otkup duhana. Zgrada je podignuta na Čiovu 1910. godine, tada na osami. U trogirskom predgrađu potkraj 19. stoljeća počela se jače razvijati gospodarska djelatnost, pa su nicala mala brodogradilišta, tvornica za preradu buhača, tvornica sardina, tvornica buhačevog praška. Sve je to, naravno, prošlost. Nije bitno kad je točno zatvorena Režija duhana, znam samo da je zgrada godinama bila zapuštena, sve dok je nisu zapazili izraelski biznismeni i otkupili kako bi je kompletno preuredili i pretvorili u luksuzni hotel međunarodnog hotelskog lanca Brown Hotels sa sjedištem u Tel Avivu.

Trogirska klasika: glavni gradski trg s Vijećnicom nasuprot katedrale sv Lovre, a na Rivi Osnovna škola u predivnoj zgradi izgrađenoj 1909. za Austrije, te s nekadašnjom peškarijom debele povijesti još u doba lučkih carina i karantena, gdje se danas umjesto svježe ribe prodaju suveniri

Trogirski hotel nosi naziv Brown Beach House Hotel, a projektirao ga je amsterdamski arhitekt Saar Zafrir. Ima 25 luksuznih apartmana i navodno je u njemu prošle godine boravio bivši britanski premijer Tony Blair. KINO I ŠKOLA Mojoj je obitelji nekad pripadao mali dio stare palače na trogirskoj rivi gdje je lani otvoren XII Century Heritage Hotel.

Ruševnu zgradu obnovio je trogirski poduzetnik. Još jedan dobar primjer kako ruševini vratiti stari sjaj. Kad sam već na rivi, ne mogu a ne sjetiti se kako je ljeti bilo čarobno ići u kino u Kulu Kamerlengo. Sjedilo se na drvenim klupama pod vedrim nebom i uživalo u filmovima. Kino, kao fenomen tog doba, iščezlo je s vremenom. Na rivi i danas, hvala bogu, radi osnovna škola u predivnoj zgradi koju su pohađali moji roditelji. Izgrađena je 1909. za vrijeme

Austrije i to u neohistoricističkom stilu. Idealno je uklopljena u stare palače na rivi, a škola nosi ime Petra Berislavića. Mamina obitelj Sonjara spominje se u trogirskim i splitskim analima jer je moj nono Ivo Sonjara imao autobusno poduzeće. PRUGA TROGIR – SPLIT Od 1930. godine njegovi autobusi vozili su prugu Trogir – Split. Tako je bilo sve do dolaska komunističke vlasti koja mu

je sve oduzela ili nacionalizirala. Moja je none do smrti mrzila komuniste. Znala mi je pričati kako bi ostavila djecu kući i sjedila satima u prvom autobusu koji su kupili da bi naplaćivala karte. Posao je išao pa se tom zaradom kupio i drugi autobus, pa treći... Poanta je da je none naglašavala kako ništa nije došlo preko noći, koliko je bilo muke i odricanja, a onda su došli “oni” i rekli da je sve to narodna imovina. – Ive, ovo je sad naše – rekli su

mojemu nonu kad su mu došli oduzeti veliki brod, koji je vozio istu prugu ali morem, uperivši pištolj u njegova prsa. A ca je covik moga ucinit nego ic doma – rekli bi stari Trogirani na trogirskoj čakavici koja se danas više gotovo i ne čuje. Riječ je o trogirskom autohtonom govoru koji na originalan način razlikuje č i ć. Tako se ta dva konsonanta kao i s, š, z, ž u trogirskom govoru zamjenjuju i nastaje fantastastična varijanta govora koji nije lako razumjeti.

U vezi s obitelji, spomenut ću još samo lijepu vilu s velikom garažom za dva autobusa koju je za svoju obitelj početkom tridesetih godina sagradio nono Sonjara na izlazu iz grada nasuprot dijela koji se zove Soline. Kad je garaža denacionalizirana devedesetih godina, kuća je prodana. Srušena je odmah prekrasna ograda od kovanog željeza, a kuća nadograđena, pregrađena i potpuno arhitektonski razorena – do neprepoznatljivosti.

BAN BERISLAVIĆ Ali, sve se mijenja, što je dobro, jer mnoge stvari, srećom, mijenjaju se na bolje. Tako se desetljećima u staroj gradskoj jezgri, blizu ulaza u grad s istočne strane, prolazilo pored derutne rodne kuće bana Petra Berislavića. Berislavić je rođen u Trogiru 1475. godine, a 1513. biva imenovan upraviteljem banata Hrvatske, Dalmacije i Slavonije i od 1514. spominje se kao njihov ban. Poginuo je 1520. kod Korenice. Rodna kuća izgrađena je u gotičkom stilu vjerojatno u 14. stoljeću. Nije obnavljana sve do nedavno. Bili su joj

čak stavljeni drveni potpornji i daske jer je predstavljala opasnost da se ne uruši. Kuću je 1990. kupio segetski poduzetnik s namjerom da je uredi u hotel. No zbog financijske krize nije je počeo obnavljati nego ju je odlučio prodati. Pravo prvokupa imao je grad pa ju je ponudio za 1.200.000 eura. Grad mu je pak ponudio sumu od 230.000 eura jer su vještaci izračunali da joj je to tržišna vrijednost. Na kraju do prodaje nije došlo i poduzetnik je kuću ipak obnovio. Mala palača izvana izgleda prelijepo, a što će u njoj biti, tek ćemo vidjeti.

OLD HOUSES, NEW PEOPLE

illions and millions of cars have driven through the park in Trogir called “Trogirski đardin” since the times I crossed the street with my father from our old house Karli and then walking through the park stepped into our old wooden rowing boat that was docked nearby. He would row us towards Lokvice, where we would bathe and watch how people catch crabs in the sand. Of course, this scene cannot be seen here anymore. The entrance into the old Karli house faces a small square that is occupied with numerous chairs and tables of the cafes and restaurants. In the old times I remember the noises coming from the workshop of the carpenter Vanjak, today the space is occupied by café Galion and a restaurant and hotel owned by the same family Vanjaka. When driving from Pantan towards the entrance into Trogir, on the island Ciovo side, one passes along a huge, dominating and beautifully lit building that was restored completely in the past two years. The building was formerly a tobacco processing plant called “Režija duhana” now converted into a luxurious hotel. This building dates into 1910 and when it was constructed, no other buildings stood anywhere near. For decades this building was deserted until it was discovered by some Israeli businessmen, who acquired

it and after extensive renovation works created a beautiful, luxury hotel of the Brown Hotels chain, with seat in Tel Aviv. My family once owned a small part of an ancient family palace at the Trogir waterfront, in which last year the XII Century Heritage Hotel was opened. This dilapidated building was restored by a local entrepreneur from Trogir. Another great example on how to bring old buildings to their once original glory. If one walked into the old town from the eastern side, for decades one had to pass along the devastated

birth house of Ban Petar Berislavić. Berislavić was born in Trogir in 1475, to become the principle of the regions of Croatia, Dalmatia and Slavonia and was elected as Count of these regions since 1514. He died in 1520 in the battle at Korenica . His birth place is a typical gothic style structure, dating probably into the 14th century. It was purchased by a businessmen from Seget in 1990 who started to renovate it. The small family palace looks fantastic from the outside and we will find out about its interior soon I hope.

Iz najbližeg susjedstva

OSAM SVJETSKIH I PELJEŠKIH ČUDA

DINGAČ POSTUP PLAVAC MALI KAMENICE SOLANA ZIDINE NAPOLEON SURFANJE Malo tko zna da je poluotok Pelješac prvi na svijetu po kamenicama, po vinima, po najdužim zidinama odmah iza Kineskog zida, po najstarijoj solani, itd…

rednja Dalmacija, zapravo srce Dalmacije i cijelog Jadrana, ujedno je i srce njenih susjeda, sve jedan bolji od drugoga. Zato svratite u Ston na Pelješcu, na najvećem poluotoku Jadrana (poslije goleme Istre) jer njegovi su brendovi takve snage da Hrvatska na turističkoj karti lako može zauzeti lidersku poziciju. PLITVICE, PALAGRUŽA, PELJEŠAC Onako kako iz Srca Dalmacije brzo možete stići do Plitvica (autom za dva sata) ili morem do daljinskih bisera Jadrana Palagruže i Sušca, pa prekrasnih susjednih otoka Korčule, Lastova i Mljeta, te planinskih izazova Biokova i Velebita, tako vam je i Pelješac na dohvat ruke. Svoj brod vežite u Srednjoj Dalmaciji i najprikladnijom trajektnom vezom ili katamaranom tražite poluotok Pelješac. Možete i svojim brodom lako do Pelješca jer vam je preko puta ako

se nađete na krajnjem jugoistočnom rtu otoka Hvara u mjestu Sućuraj, a moguće je i do Makarske ili Ploča s krajnjeg jugoistoka otoka Brača. Iz Ploča imate trajekt za Trpanj, možda najljepše mjesto na Pelješcu a odatle vam autom do Orebića treba dvadesetak minuta pa trajektom možete i na Korčulu preko kanala koji biste bili u stanju i preplivati. Te blizine su čari Srednje Dalmacije i njenog susjedstva. DINGAČ, POSTUP, PLAVAC Dakle, doplovili ste do Pelješca i sad da vidimo te njegove brendove: Svjetski je poznat po nepreglednim površinama vinograda u unutrašnjosti kod Potomja a jednako slavne su sorte grožđa i vina «dingač», «postup», «plavac mali» itd. Glasoviti vinar Grgić proslavio se u Americi a centralu svojih podruma drži u mjestu Trstenik iz kojega se lako s Pelješca stiže na Mljet. Grgić je u Americi doživio ovacije

fotoreport by Elizabeta Sonjara GARBER

s vinom sorte zinfandel i dugo je trebalo Americi da otkrije kako to tobože njihovo slavno vino potječe iz Kaštela između Trogira i Splita, usred Dalmacije. Kaštelansko grožđe zinfandel zapravo je autohtoni crljenak. Poznat je po proizvodnji tih vina i Marin Milan iz Kaštel Novog, nagrađivan i po svom «plavcu malom». Među pelješkim vinarima cijenjen je i Ivica Radović, njegove najrazličitije vrste vina piju se po cijelome Jadranu u mnogim konobama i restoranima. Radović ima pelješku tradiciju, pravi vinarski pedigre. Daleke 1908. Radovići su kao vinarska obitelj bili osnivači Seoske blagajne, prve zadruge u Potomju. Današnji potomak Radovića i dalje živi

za vino i od vina, vina obitelji Radović oduvijek su imala osebujan pečat, a zahvaljujući iznimnoj kvaliteti pljuštale su i nagrade na mnogim sajmovima i izložbama pa je glas o vinima obitelji Radović odavno prešao granice Hrvatske. KAMENICE ZA CARA Jedan od planetarnih brendova Pelješca su školjke, osobito kamenice, jer je poznato da su bile i specijalna pošiljka u slami za cara Austrougarske, a danas, u doba frižidera, najslađe su rashlađene uz kap limunovog soka, eventualno možda još uz mrvicu masla na kruhu. Ali ima i drugih specijaliteta od kamenica.

Najzrelije i najukusnije su u ožujku kada se slavi blagdan sv. Josipa. U stonskom kraju je to tradicionalna festa od kamenica, 19. ožujka. Slavi se naravno i onaj izuzetni specijalitet od kamenica koji slijedi nakon jela jer se kamenice ubrajaju među deset najjačih afrodizijaka. Ali pitajte koga god hoćete, svakome ih je ipak najmilije - jesti: Juha od kamenica, pohane kamenice, zapečene, pržene, sirove, koktel od kamenica, mignon kamenice, zagrisci i canape sendviči od kamenica, zatim kamenice u ribljoj hladetini, a da ne duljimo - kamenice će vam same dat ideju da ih pripremite kako nikome ne bi palo na pamet… Kamenice se u Malostonskom

zaljevu uzgajaju još od razdoblja rimske vladavine, prvi pisani dokumenti o izlovu školjaka na tom području postoje iz 16. stoljeća, a 1936. na Svjetskoj izložbi u Londonu tvrtka za uzgoj i prodaju kamenica «Bistrina» u malostonskoj uvali Bistrina dobija Grand Prix i zlatne medalje za kakvoću stonskih kamenica. SOLANA ZA STUDENTE Uostalom, kušajte kamenice na primjer na Azurnoj obali, u Cannesu! To je guma a ne školjka. Krajem osamdesetih proizvodnja u Bistrini dostiže razinu od 1.5

milijuna komada kamenica i do 3000 tona dagnji. Ekskluzivni restoran Vila Koruna sa specijalitetima od kamenica u Malome Stonu drži već dugo Sveto Pejić, dubrovački ugostitelj i nekad najbolji kuhar Dalmacije, koji je kupio taj riblji restoran poznat po kamenicama još iz doba Jugoslavije. Pejić je zbog velikog zanimanja za stonski kraj i njegove prednosti, a odatle mu je i supruga, dragovoljno kupio i stonsku solanu vidjevši je više kao kulturnu baštinu nego materijalni interes.

Zato je Sveto Pejić imao i originalne ideje. Nudio je besplatan boravak studentima i uopće mladima, dakle spavanje, tri obroka, piće, ulaznice za kulturne manifestacije, izlete, ali i zdrav život, veli mudri i plemeniti Sveto: - Ipak je tu trebalo zasukat rukave, ustajat rano ujutro i dobro se nabrat soli kao u rudniku. Svima sam to govorio unapred da ne ispadne da ih iskorištavam jer mislim da je i njima sve skupa to bila jedna dobra škola u odrastanju. Solana Svete Pejića ipak je najstarija solana na svijetu te vrsti gdje se

tradicionalnim načinom, tzv. Drcanjem, ručnom berbom i miješanjem vadi sol na najprirodniji način. - Prednost je što naša sol nema nikakvih aditiva pa nije toliko štetna ni za visok krvni tlak kako govore liječnici. Jer drcanjem se gubi supstanca gipsa kod soli. SOLI NA REP Pejić je većinski vlasnik Solane od 1996. godine i duhovito kaže: - Nisam se na tome obogatio niti mi je bila namjera nikome soliti pamet, a nije ni lako jer mi ne beremo sol za

posipanje leda na cestama. Najveća berba bogataša soli pamti se iz godina 1611. i 1637. kada je ubrano 6.500 tona soli. Nekad je sol bila poput suhog zlata, nije bilo frižidera… Dubrovačka republika je gradila zidine da se zaštiti od kradljivaca soli, Mlećana i drugih. A danas im možeš staviti soli na rep. Jer Sveto s ručno ubranom soli ne može konkurirati ni sebi a kamo li drugima iako je to najbolja sol. Gradnja tih zidina započeta je 1333. i trajala sve do 1506. Bio je to najveći fortifikacijsko-urbanistički pothvat Europi, zid dug 5,5 km, najduži u Europi, drugi u svijetu iza

Kineskog zida, sa 40 kula, 5 tvrđava, itd. za obanu godišnjeg prinosa od 15.900 dukata. Zbog razumijevanja priče valja se sjetiti da je Dubrovnik u svojoj povijesti bio u jednom trenutku uz rame Londonu po broju stanovnika. A tek slijedi 19. stoljeće na pragu kojega caruje Napoleon i eto njegove ceste preko cijelog Pelješca. Da ga je nazvat na mobitel da izgradi Pelješki most… Onda bi i malo pelješko mjesto Viganj, poznato kao najpoželjnija destinacija za surfanje odmah uz Bol – svakako poskočio na svjetskoj “rang dasci”.

Brands of Croatia SALT COMES AT THE END

he peninsula Pelješac in the southern part of Croatia is world champion in may things. Number one for sure is held by the one-of-akind oysters, unique in this world, eaten raw with a drop of fresh lemon or fried, baked, cooked, in cocktails, sandwiches, canapes... The Austrian – Hungarian Emperor loved these oysters and had these shipped on urgent transport so they don’t get spoiled. Pelješac is also leading in the world when it comes to red wines, like Dingač, Postup, Plavac mali and many more … The town Ston on the peninsula is developing into an attractive tourist resort, known for its massive defense walls built by the Dubrovnik Republic to prtect the salt basins, that generated great revenue at that time against the Venetians. These walls (total of 5,5 km) are second in length, following the great wall of Chine. The salt pans – salines are among the oldest in the world and one of the very few where the salt is still manually harvested, which results in eco, pure and natural salt, free of any dangerous ingredients. You should definitely visit Pelješac. Along with the above, there is the village Viganj, very popular for windsurfing. Another interesting fact is, that the road along the peninsula Pelješac, from Ston to Orebić, was constructed by Napoleon…