Lučki vjesnik br. 25 by Netmedia Sistemi

br. 25 srpanj 2017.

51 luka Splitsko-dalmatinske županije Brevijar za svakoga na moru

Krstare a ne moraju ZA RESETIRAT MOZAK FALKUŠA NA VLTAVI PUČIŠĆA ZA VATIKAN CEZAR IZ SOLINA LIPO JE SPASIT ČOVIKA

Krešimir Đakulović VRTOGLAVICA JEDNOG SKIPERA

BRCE JE SRCE KAŠTELA BJELOVAR NA MORU

Hvar, svjetski superjunak hrvatskog turizma

ISKRCAVANJE U HRVATSKU 1

More, ko ih je tira da ga tako zavole

ZA RESETIRAT MOZAK Publisher: Port Authority of Split-Dalmatia County For the publisher: Port Authority director, Editor in chief Domagoj MaroeviÄ&#x2021; Editor: Mario Garber Editorial concept and design: Garber media d.o.o. Segor Garber Photos: Garber media d.o.o. Lector: Elizabeta Sonjara Garber Printed in: Slobodna Dalmacija Print d.o.o. Online edition: www.lusdz.hr All Rights Reserved by Garber media Ltd. info@garber-media.hr ISSN 1848-4689

Fanatično krstare Jadranom, a ne moraju: Joško Karuza i Jozo Hrgović Piše Mario GARBER

oško Karuza (60) i Jozo Hrgović (58) gosti su Lučkog vjesnika kao pravi fanatici krstarenja Jadranom. Jer njihovo uporno, nezasitno, pa i skupo po džep i vlastitu kožu – trošenje života, vremena, milja u potpunoj posvećenosti moru, nije isforsirano baš nikakvim koristoljubivim motivima. Oni su istinski interpretatori Gibonnijeve teze „ko me tira da je ovako zavolim“.

A zavoljeli su Bavariu 44, jedrilicu od 44 stope ili oko 14 metara dužine, koja ih nosi Jadranom gdje god im padne na pamet ili ih odnesu vjetar i more. Nisu ni jedriličarski prvaci, ni nautičari profesionalci, ni sezonski skiperi, ni pomorci, ni čarteraši, niti osobiti ribari, nego jednostavno vole more. I šta rade na moru, pitaju ih najbliži prijatelji koji veći dio godine, a pogotovo slobodno vrijeme, troše na „pametnije stvari“. Odgovor je jednostavan, ali istodobno i sveobuhvatan, dubok i kratak: – Ništa!

Jabuka, otok bliskih susreta treće vrste

OVDE TI IZLAZE ŠKAMPI Eto, u par rečenica, ima li dosjetljivijeg odgovora na sva pitanja ovoga svita! A kako su došli do tog srca suštine? Sve je počelo s još jednom dosjetkom: „Ovde ti izlaze škampi!“ Kad ih je na to upozorio prijatelj dok su još plovili brodom na motor, isti je čas došlo do životne prekretnice i nabavilo se jedrilicu. – Moj veliki prijatelj Jozo Hrgović, naime, imao je gliser, ali na motor i jednom zgodom se tu našao moj dobri Špiro Koceić, fanatik mora, nekad i sportski jedriličar, mornarevac kojega svaki dan sretnem za radnog vrimena na Mornara, a s Hrgovićem se zna jer su skupa išli u Pomorsku školu. Pokazuje nam Špiro auspuh od motora na brodu koji je znao vozit i 40 milja, pa govori: – Eto, tu vam izlaze škampi! Kakvi škampi, pitali smo se, ali štos je super. Trošimo na motor i gorivo otprilike onoliko koliko bi tribalo na škampe.

Ta prekretnica je naoko bila vezana za novac, ali nije Špiro, čovik od mora, mislio na pineze. I ubrzo će to shvatiti Karuza i Hrgović. – Čim je Jozo prodao motornjak i kupio tu Bavariu 44, svi smo poludili za morem i đitama. Ime brodu je dao po ženi, Sonja, pa su nam se ubrzo pridružile i supruge barem na jednom izletu godišnje. A on je na moru skoro stalno, pokušavam ga pratiti, ali ne mogu toliko jer sam zaposlen. Naravno da između mora i novaca se čovik nema šta mislit, more ti daje sve. A to je ono što shvatiš kad se oslobodiš motora. Sjediš na krmi, more na sve strane, tišinu i šum valova ili povjetarca baš ništa ne kvari, poznato je da ni ljudi na moru, na brodu, ribari, mornari, skoro ništa ne govore. Tišina je zaglušujuća i ispunjava cijeli trenutak pa nema drugog smisla nego ploviti od trenutka do trenutka, od vale do vale,

od otoka do otoka, stopiti se s tom rječitom tišinom i ne kvariti je ničim. Eto zašto obično kažemo da na moru ne radimo baš – ništa! 700 MILJA U 2 TJEDNA A naravno da to i nije tako. Jer sam brod, more i ta svakodnevica tjeraju čovjeka da se prilagođava zahtjevima prirode koja vječito ima svoje potrebe pa čak i hirove, nužnosti i ugode. – Zbilja smo prošli cili Jadran. Sušac mi je posebno drag, cili život sam s Visa gleda na Sušac i tek prije 12 godina sam se prvi put tamo iskrca, s Hrgovićem smo naravno kušali janjetinu tamošnjeg legendarnog Gospodnetića, Gorana, sina starog pastira Gospodnetića na Sušcu. Ta janjetina daje na ružmarin, jer mu ovce slobodno pasu po cilome Sušcu. A mi? Pasli smo sa „Sonjom“ sve do Cavtata na jug, do

Joško Karuza na provi uskoro će se iskrcat na Jabuku

Istez

aliĹĄte

splits

kog J K

Morn

ara, o

tok Ĺ˝ ut

e abuk

en Kam

eJ riozn miste

Dubrovnika, Šipana, Lopuda, Mljeta, Lastova, Vrhovnjaka, Glavata, Korčule, a ne samo po Srednjoj Dalmaciji, iako nema do nje. Lipo je sve vidit, Istru i sjever, ali nema tamo mora kao u nas. Znali smo učinit 700 milja, točno 699 milja u 14 dana do Istre i nazad, a nema nego 150 milja, međutim, skupilo se tu puta, Cres, Krk, Lošinj… Nema te punte koja te ne

zove da zaviriš šta je iza nje, tko bi to odolio… Teško se odlučit gdje je na Jadranu najljepše. Šibensko područje je super originalno, pa zadarski arhipelag s Pašmanom, Ugljanom, Dugim otokom… Kornati, Žirje, otok Žut… Specijalitet im je za iskoristit vikend baza Veli i Mali Drvenik. Pa se otisnu u istom danu što je moguće dalje.

NASTAVAK NA STR. 8 Palagruža

RESETTING ONE’S BRAIN

oško Karuza (60) and Jozo Hrgović (58) are guests of our magazine «Lučki vjesnik», since these two are true fanatics in sailing the Adriatic sea. The old saying «one must go out to sea….» truly applies to them, because they spent every available moment out on the sea. These two are not professional sports sailors, professional skippers, seamen or charterers….. they still sailed the entire Adriatic, at one occasion they even sailed 699 miles in only two weeks. This happened when they were heading to the Istrian peninsula, which in direct route makes only 150 miles, but on the way there they couldn’t resist in checking what’s behind the next island peak. Their story begins some ten years ago, when Joško Hrgović as owner of a speed boat with a max. speed of 40 knots/hour met his old school friend from the maritime school Špiro Koceić and Špiro told him:

- do you see the exhaust of your speed boat, that’s where all the money goes….. Fast engines swallow loads of gasoline, a sailing boat offers everything else – quietness, the sound of waves, wind, sails…… So he decides to get a «Bavaria 44» sailing boat and from that moment on Joško Karuza and Jozo Hrgović, as old friends, spend every free minute to get out onto the open sea. The sailing boat was named on behalf of the wife of Hrgović “Sonja”, so that their wives often join them on these sailing journeys. - Friends always ask why we spend so much time on the boat and what we are doing all day long. Our answer is always – nothing ! You don’t even have to catch fish, we truly enjoy the sea as such and the boat gliding on the water surface. This is a great way to reset one’s brain in these busy, modern times!

They have seen it all, from the south starting from Cavtat, Dubrovnik, the islands near Dubrovnik like Lopud and Šipan, Mljet, Lastovo, Korčula, but their favorites are the central Dalmatian islands Hvar, Vis, Brač, Šolta, Veli and Mali Drvenik… The islands out in the open sea have a special atmosphere, like Sušac, Palagruža and Jabuka. Sušac is famous for young lamb prepared with rosemary coming from the local shepherd Goran Gospodnetić, who continued the family tradition of sheep herding on this island, started by his father. Jabuka is completely different from other islands, a 97 meters high cliff consisting of some strange type of rock. Jozo Hrgović sometimes spends a whole 65 nights out on the sea and the maximum for Joško Karuza was 33 nights so far, but then he is still fully employed and must work.

Joško Karuza i Jozo Hrgović na Kornatima

Šibenski kanal Svetoga Ante, kuća kojoj je vlasnik dao ime “Moj mir”

Joško Karuza

Jozo Hrgović

GRIZ JABUKE – Jedan put smo nanjušili tramuntanu i tribalo se samo spustit niz nju od Žirja do Visa, taman za resetirat mozak. Jozo godišnje 65 noći zna spavat na moru, a moj rekord je dosad 33 noći. Najluđi doživljaj mi je kad sam se iskrcao na Jabuku. Svi su otoci na Jadranu skoro isti, a Jabuka je nešto natprirodno, kao da nije odavde. I sastav kamena. Izgled. Mi s našim, 18,5 metara visokim jarbolom bili smo kao patuljak uz 97 metara visoki rog Jabuke. Okupali smo se u toj stravičnoj lipoti, držeći se skala od broda i kima van na krmu! A nije Karuza furešta, otac Stipe, rođen u Marijine Zemje na Visu, uputio ga je i za plovit i za lovit. Karuza je danas tehničar zaposlen u JK Mornar u Splitu, radi sve na održavanju, voli struju, vodu, tehniku, radit u drvu, pa je od male ribarske kućice di se nekad dolazilo posolit ribu, u 16 kvadrata izradio malu vilu. No sve više ga zaokuplja fotografija, što se vidi iz njegovih fotopriloga ovoj reportaži.

Ulaz u duboku vijugavu uvalu Borovica kod Rogoznice

Kormilo je gazda

Krešimir Đakulović, vrsni jedriličar i zaljubljenik u more, doselio se s obitelji na otok Vis i evo će napuniti desetljeće tog zdravog života

Vis, golema uvala sv. Jure

VRTOGLAVICA JEDNOG SKIPERA

Poznati jedriličar Đakulović ispričao uredniku Lučkog vjesnika

rešimir Đakulović bi po svemu mogao biti urednikom jednog „brevijara za svakoga na moru“, kako piše u glavi našeg časopisa Lučki vjesnik/Port News, jer kao skiper, nautičar, jedriličar itd., Đakulović kormilari, znači upravlja, tom golemom materijom kojoj je ime – more. Gost Lučkog vjesnika ovom zgodom nije tu da bismo ga kandidirali za urednika, nego se iz toga vidi koliko je Đakulović onako od širokog interesa. Naime, zna se što je skiper. A Đakulović nije što bi se reklo ogrezao u tome. Nije samo skiper. Dakle, čovjek koji dobro naplaćuje svoje kormilo. Argolu ili timun koju sigurno drži u ruci spreman na svaku iznenadnu situaciju. A u brodu je posada ljudi koji o tome ne da nemaju pojma, nego ih nije ni briga, žele

nekamo stići, bacit se u more, popit, pojest, zapjevat i sve ostalo što ide u tom paketu. KOMIŠKA, VIŠKA, PALAGRUŽONA Međutim, Đakulović je jedriličar, prije svega, što bi se reklo, po vokaciji, a skiper je ono što svakome umjetniku, primjerice, treba da bi mogao preživjeti. I onda se zaključi: Đakulović je kompletna ličnost. I to do te mjere da se odselio na Vis. Ne danas, ni jučer, nego već godinama živi s obitelji na otoku. A to hoće reć da se odrišija od kraja. Ili da se otisnuo. Ili da mu je „puka film“. Ili da je odlučio jednostavno – živjeti negdje u miru, na miru, od mira i s mirom. Daleko je to od samoće, jer najveća samoća je svakodnevica u velegradu. A na otoku nikad nisi sam. Otprilike je to kao u vali.

Na brodu možeš bit potpuno sam vezan u nekoj marini, a kad si u vali, onda se sve čuje, tu, na dohvat ruke, iz onoga broda do tebe se hrče i sve ostalo. I tako bi se o Đakuloviću moglo napisati cijeli roman a da se njega i ne spomene. I to bi mu bilo najdraže. Ali ipak izgleda da sam ga uspio nagovoriti da okrene kormilo i uplovi malo u ovaj naš Lučki vjesnik. Na Đakulovića su nas podsjetili momci puno mlađe generacije kao npr. Pave koji za županijsku Lučku upravu u Visu vozi gumenjakom od veza do veza pa je informiran kao da je na CNN-u. Višani su poznati po Komiškoj regati uoči ljeta te po Viškoj regati nakon ljeta, to je prava tradicija. A onda dolaze i spektakli tipa Rota Palagružona.

Za Lučki vjesnik ove smo zime objavili Pavinu fotografiju kako po onoj nevjerojatnoj buri momci glisiraju kao jedriličari usred luke. Jedriličari će se sada prisjetiti i obnovljene Jadranske regate te jedriličarskog kluba u Visu, zahvaljujući pokretaču Saniju Deliću i kompaniji. Međutim, Pave i nova generacija žele pravi domaći jedriličarski klub, puno dice, školu jedrenja… Đakulović o tome ovako govori: TRAJEKT NE, JEDRO DA – Geografska lokacija Visa glavni je „krivac“ za izvanredne vremenske uvjete koji su za jedriličarske potrebe, treninge i regate, daleko bolji od svih ostalih lo-

kacija u Hrvatskoj. Između Hvara i Visa uvijek ima nekog „propuha“, a kad se i desi potpuna bezvjetrica na Visu, opet to nije prava potpuna bonaca. Uvala sv. Jurja (hrvatskom puku poznatija kao Viška uvala) tada biva ispunjena lokalnim vjetrićem pa opet možete održati trening... A kada Jadranom vlada olujna bura ili jugo te je na većini lokacija pomisao o sportskom jedrenju ravna ludosti, Uvala sv. Jurja dovoljno je zaštićena i moguće je sigurno jedriti. Eto npr. iza nas je već treća regata za žene koju organiziramo prigodno za osmi mart, a mart je poznat po marčanim burama. Pa su tako dame i ove godine jedrile na Visu dok su na ostatku

Jadrana trajektne linije uglavnom bile u prekidu. Jedrenje nije popularan niti masovan sport, reći će Krešo, pa u svome stilu, s malo sarkazma i zafrkancije, nastavlja: – Mislim da sam ja samo jedriličar, malo poznat jedino u nekim opskurnim jedriličarskim krugovima... Biti poznat nije dobra stvar. Najbolje je kad vas ljudi ne poznaju i ne prepoznaju, jer se onda prema vama ponašaju iskrenije. To što većina ljudi tada pokazuje svoje pravo lice, koje je često ružno, dugoročno gledano je prednost. Ali današnji najprisutniji svjetonazori u društvu sve su bliži konzumerističkom načinu rezonira-

Foto: Mate Acalinović

Krajnja odanost vjetru, Krešo Đakulović

nja, a tu se ne razmišlja o dugoročnosti, odnosno o životu kakav uistinu jest. VOZI SE BROD I BICIKL Eto. I da ga niste pitali, Đakulović vam je već odgovorio zašto se čovjek njegova kova bavi time čime se bavi i zašto je odlučio biti sam na ovaj zdrav način, a ne na onaj u velegradu gdje samoća postaje vrsta bolesti. Đakulović je odselio na Vis s obitelji: – Male sredine bolje su od velikih gradova kada je u pitanju djetinjstvo. Supruga i ja smo željeli da nam djeca

odrastaju na lijepom i nezagađenom mjestu. Za sada smo uspjeli. Žena je, dok smo bili u Splitu, radila u nekadašnjem Dalmacijacementu, odnosno Cemexu. Po profesiji je ekonomist, pa se na Visu, s velikih korporacijskih brojki i letova avionom po svjetskim podružnicama, prebacila na male ugostitelje i vožnju biciklom po rivi. Što bi rekli u kafićima po gradu? Rekli bi „a vidi kako je upropastija ženu“… Ali Đakulović nije taj tip. O sebi kaže: – A ja sam i dalje šofer na malome

brodu, sada specijaliziran za cirkumnavigaciju otoka Visa. Zato krajem sezone osjećam vrtoglavicu, kao nije mi jasno što je, a već po stoti put plovim oko Visa... Pitajte Đakulovića da vam ispriča nešto od zanimljivijih događaja zadnje vrijeme na Visu. Pa će vas Đakulović nasmijati: – Prvo što mi pada na pamet je prošla zima, kada je do Visa doplutala ogromna količina marihuane. Ali mislim

da je ovaj časopis krivo mjesto za spominjanje takvih događaja. Možda se poslije sjetim nečeg primjerenijeg. LJUDSKI I KONJSKI ŽIVCI U svakom slučaju će čitatelj malo pomalo uhvatiti da je Krešo pravi čovik. U najboljoj namjeri zna bit i jako kritičan, strog, ne voli odstupati od zakona zanata i znanja. Zajamčeno je da nije dosadan ili suhoparan: – Ključ uspjeha standardnog skipera s posadom gostiju na brodu

jest uspješnost u uspostavljanju odnosa s ljudima. Pomorska te osobito jedriličarska znanja manje su važna. Dakle, skiperu, kao između ostalog i svakom drugom djelatniku u turizmu, treba mnogo strpljenja, što bi narod kazao – imati konjske živce. Biti nasmiješen i pristojan osnovne su karakteristike izvrsnog skipera koji za život zarađuje u charteru. Čak i onda kada bi posadu prema njenim zaslugama trebalo tretirati kao moralni i/ili genetski otpad te prvom prilikom iskrcati

ih i vratiti se u matičnu luku, na pravom je skiperu da trpi i izdrži, a ako to ne može, onda je najprofesionalnije da se u prvom portu on, a ne gosti, jednostavno – iskrca. Poželjno je da prilikom iskrcaja laže gostima kako je bolestan ili mu je netko iz obitelji iznenada preminuo. VEŽI DI GAZDA KAŽE Evo još nešto od Đakulovićevih razmišljanja. Kako smo već na početku istaknuli širinu njegove ličnosti i obrazovanja, tako ne treba čuditi da je većinu

PISTA ZA JEDRENJE – Ne mogu propustit priliku da uputim sve koji s guštom jedre, dakle, sad jedrim s hidrokrilom. Ono što je bila para i motor s unutarnjim sagorijevanjem za jedrenje i jedrenjake prije sto i pedesetak godina, to je u 21. stoljeću hidrokrilo za sportsko jedrenje, ono koje nam je dosad poznato. Đakulović uvijek ima neko svoje viđenje i zaključak: Trenutno televizijski iznimno dosadan i statičan sport pretvorit će jedriličare u „pilote“ i regatno polje u pistu. Na Americas Cupu to se već dogodilo...

rečenica za ovaj intervju sročio sam Đakulović, predloživši da mejlom sam ispiše što misli umjesto da riskira hoće li prenositelj intervjua vjerno interpretirati meštra od jedra i prekoviše toga. Đakulović baš duhovito zapisuje: – Naravno da su gosti uvijek u pravu, pa čak i imaju sva prava. Kada bi i djelatnici u turizmu imali nekakva prava, zvali bi se radnicima, to je danas već povijesna kategorija. Skiperu koji ne radi u charteru treba gazda. Kako je ljudska narav ne-

predvidljiva i svakojaka, teško je reći što skiperu na privatnoj jahti najviše treba, to ovisi o vlasniku. Sposobnost vezivanja konja onako i tamo gdje gazda kaže vjerojatno je prva i najvažnija karakteristika... U svakom slučaju, ovaj razgovor s Krešimirom Đakulovićem kao s čovjekom koji voli more i brodove, ali se razumije i u posao skipera – ne može ništa umanjiti nego, naprotiv, unaprijediti bogatstvo kormilarenja i na moru i u našoj svakodnevici.

Fenomeni turizma

Hvar je svjetski superjunak hrvatskog turizma: dolazi se za rodit i umrit

ISKRCAVANJE U HRVATSKU Na četiri tisuće Hvarana, polovicom lipnja bilo je 3500 gostiju na dan. Plus dvije tisuće uplova raznih brodica, podatak lučkog kapetana Miloša Botice. I za sve goste ima dovoljno mjesta po Pjaci, inače najvećoj u Dalmaciji, a i rivu se širi, katamarani voze non-stop, a gost iz brazilskog Ria tvrdi da bi u Hvaru ostao zauvijek!

Fotoreport: Elizabeta Sonjara Garber

Hvarska riva

Sve vrste plovila za skočit do Paklenjaka

Pjaca

odate hvarskom rivom i, pomalo gurajući se kroz razdragane skupine ljudi na odmoru, slušate razne jezike – prednjači, naravno, engleski – i zapažate najednom kako ima i više od jedne mlade trudnice u kupaćem kostimu i s ruksakom na leđima. Da nije došla rodit u Hvar? Ta misao vas razvedri, pogotovo kad se sjetite kako je prije dvije godine u opjevanu hvarsku luku uplovila jahta s dvoje postarijih zaljubljenika, a on je bacio cimu, ugasio motor i – umro. Ona je ostala sama s jahtom u Hvaru. Bolje vidit Hvar i rodit, nego vidit Hvar i umrit! Nije Hvar Rim. NAJVEĆA PJACA DALMACIJE Ali je superjunak hrvatskoga turizma. I prije sezone nadmašio je sama sebe. Na četiri tisuće Hvarana, polovicom lipnja bilo je 3500 gostiju na dan. Plus dvije tisuće uplova raznih brodica. I za sve ima dovoljno mjesta po Pjaci, inače najvećoj u Dalmaciji, što nije ni čudno jer je nekad bila more u dubokom zaljevu, pa je s godinama i stoljećima zatrpavana. Pa po kalama, romantičnima sa stepenicama, pa na Fortici koja grad gleda svisoka i mami. Na brodicama kod „forskih barkarjola“ koji svako malo voze preko

Skaline za Arsenal

puta na Paklenjake. Cijeli dan kupanja, i na nudističkoj plaži na Jerolimu na primjer, tko voli – put tamo i natrag stajat će 40 kuna. A zauzvrat dobijete i besplatan pogled na otočić Gališnik, na još manji otočić-svjetionik Pokonji dol, na uzavrelo klupko brodica što uplovljavaju i isplovljavaju. Aparati i mobiteli samo škljocaju. Usput, primjećuje se da selfiji nisu više u velikoj modi. Samo se tu i tamo još drže oni najokorjeliji samozaljubljenici. Palace, izazov za vjenčanja

OSTATI ZAUVIJEK! – Amore mio grandissimo – reče ženski glas, nježno i toplo. To žena, u godinama, govori svome psu, omatajući ga ručnikom da mu povjetarac na čamcu ne prehladi mokro krzno. Pas ljubav zaslužuje. Grandissimu. I eto nas opet na hvarskoj rivi! Napreduju radovi njezina proširenja. Ma da je i trostruka, ne bi bila prevelika! Eto, stigao je i novi katamaran iz Splita s novih dvjesto i nešto putnika. Napo-

kon ono što je prije tek tri-četiri godine bio teško ostvariv san – u jednom danu doći iz Splita u Hvar i navečer se vratiti natrag. Ili, kao s kamena na kamen, skoknuti na Korčulu, Mljet, Dubrovnik i – ostati u Hvaru. – Sviđa li mi se Hvar? Najradije bih ostao ovdje zauvijek! – odgovara Juan iz Rio de Janeira. A kažu da je Rio najljepši grad na svijetu i stvarno mu se ne može naći mane.

Radovi na Rivi, više vezova za 2018.

KRALJEVSTVO ZA WC I Hvaru je teško naći manu. Na primjer sat parkinga, ako ste došli autom, stajat će vas samo 12 kuna (daleko od dubrovačkih 40). Kava, na najpopularnijoj lokaciji na Pjaci opet 12. A uz nju dobijete i vodu s ledom (ravno iz Cetine, sa zadvarskih brzaca i omiških kanjona) i pravo na toalet. Usporedimo li Hvar s Venecijom, na primjer, uštedjet ćete cijelo bogatstvo. Izvan granica Hrvatske, cijela suma novca određena za ljetovanje uglavnom odlazi na vodu i zahod. Kod nas ne, što jest, jest.

Obnovljeni mandrač usred porta

Što se tiče hrane, pomalo zbunjuje ta hrvatska navada da je ista cijena bifteka i orade (140 kuna). Kao da u blizini pasu goveda kao što orade takoreći možete gledati pod morem! Ali, u Hvaru nema onih problema koji muče neke od nas – pregoleme porcije koje nitko normalan ne može pojesti, samo zato da gostioničar može napuhati cijenu! E u Hvaru su porcije uglavnom male; samo su cijene napuhane. Dva jaja na oko 35 kuna, jedna kuglica paštete od tune 30. I još nešto: nema McDonald’sa! To i nije toliko loše, koliko je veliki McDonald’sov poslovni propust. Sigurno bi u Hvaru zgrnuo i nove milijune.

PIR, ZVIZDAN I SISI

Novi vezovi na početku hvarske rive

E jednu manu Hvar ipak ima: fali mu hladovine. Zato je najugodnija šetnja upravo po rivi gdje bogataške jahte prave hlad. No Hvar je toliko lijep i zamaman da vam pruža korak i po najgorem zvizdanu. I stalno se nešto događa. Eno, ispred nekadašnjeg Kneževa dvora i već odavno sadašnjega hotela Palace (koji je osnovala carica Elizabeta zvana Sisi, supruga Franje Josipa, koja se još 1869. godine zaljubila u Hvar i tu odlučila otvoriti lječilište) – namješta se za fotografiju mladi, tek vjenčani par. Čestitke grme na njemačkome. I pokraj njih, opet prolazi stara Talijanka i tepa svom psu: Amore mio grandissimo! Hvar, amore!

Sv. Jerolim, bajni otočić na Paklenjacima preko puta Hvara

The phenomena of tourism

DISEMBARKATION IN HVAR

n the four thousand citizens living in Hvar, during the summer months come also 3500 guests on a daily basis. On top of that, some two thousand boats coming into the port of Hvar, according to the Port captain Miloš Botica. And believe i tor not, one doesn’t feel the crowd when they disperse along the waterfront, the cobbled streets and the largest city square in Dalmatia. The town started works on extension of the waterfront Riva, speed boats come and go around the clock and a guest who came from distant Rio de Janeiro says “he wants to stay in Hvar forever”! Walking through the town Hvar you will hear all languages from around the globe, all generations of guests

love this place, one guest – probably excited by the sweet tourist thrills died in the town. Find the old photo of the centrally located hotel Palace from Austrian times, as a memory on the beloved Empress Sissi… Hvar is a place to be, from birth, getting married and to die ! The boats of the local boat owners, in Croatian called „forski barkarjoli“ take guests constantly out onto one of the beautiful Pakleni islands, just a short boat-trip away from the town. Nothing beats a whole day of bathing and swimming there. Why not shedding all your clothes and enjoy the nudist beach on island Jerolim. It’s just a few minutes by boat and the return ticket will set you off 40,00 Kuna.

Franjevački samostan u prvoj vali nakon rive, omiljenom gradskom kupalištu

Spašavati se mora

Stipe Božić, svjetski priznati alpinist, član Hrvatske gorske službe spašavanja, o spašavanju na moru

LIPO JE SPASIT ČOVIKA! V

i ste skiper, pa se sad mislite što treba, dok na horizontu nevera vreba! Stipe Božić je ime među deset najpriznatijih sportaša na svijetu, a zna se što je svijetu sportaš. „Neki“ tenisač Goran Ivanišević ili košarkaš Toni Kukoč ili snježna kraljica Janica Kostelić – tamo kod njih u svijetu imaju sva prava, pa i ona prava koja ne zaslužuju, ali im se sve tolerira jer su kao drukčiji, ponekad do te mjere da je to i za svaku osudu. Eto kako svijet cijeni sportaše.

SPORTSKI SVETAC A Stipe Božić je oličenje svega plemenitoga u sportu. Ajmo reć’, sportski svetac. Alpinist je svjetskog glasa, dakle ne samo planinar po vokaciji, po životnome izboru dok je još bio klinac, rođen u samim brdima iza Biokova nad Makarskom, bliže Vrgorcu, rodnom gradiću Tina Ujevića, pjesnika svjetskog ranga. Božića, evo, smještamo u kontekst prepoznatljivih umjetnika u duši koji su, svaki na svoj način, tražili vlastiti izraz. Stipe Božić bi, da nije bio planinar, najvjerojatnije bio Tin Ujević. Haha, ali možda, nikad se ne zna. Jer u njegovom rodnom mjestu Zavojane vidi se planina i visovi koji ti ne daju mira pa misliš, maštaš, kreiraš usput i neki svoj životni uspon, kako je sam puno puta napisao, jer je i autor knjiga te profesionalac kao putopisac i fotopisac, meštar s hrvatske televizije. Ali sve se uvijek vrati na Stipu Božića umjetnika koji drži nepokolebljivo tu svoju plemenitu žicu… za penjanje.

I slijedeći svoju viziju, Stipe Božić osvaja vrhove humanosti spašavajući ljudske živote. Sigurno je svakome poznat kao bitni član Hrvatske gorske službe spašavanja. Toliko je Stipe u tome da sam mu davno u Nedjeljnoj Dalmaciji prigodnim tekstom čestitao Božić pa tako preko njega kao medija – i cijeloj javnosti: Čestit vam (Stipe) Božić! AJME, NEVERA! A sad se vratimo na neveru! Vi ste skiper i što sad? Je, ima tih aplikacija po mobitelima. Ima i vremenska prognoza. Ima i škola za skipera. Međutim, Lučki vjesnik/Port News pokušava realno sagledati situaciju na moru i zbilja se postaviti kao brevijar za svakoga na moru jer ljetna realnost je upravo to – svakoga ćete vi sresti na moru! Dakle, osim skipera profesionalaca, po moru se nađe i na tisuće skipera tipa onih iz vica „ja sam ti sezonac“. Imaju sve papire, sve su oni prošli, ali ne znaju u biti ništa, jer kad zacrni na

Otok Brač, Vidova gora: Hrvoje Šimac, počasni konzul Nizozemske, Joško Šantić, zamjenik zapovjednika Obalne straže RH, Vinko Prizmić, pročelnik Hrvatske gorske službe spašavanja, Edwin Van De Pol, zapovjednik Obalne straže Nizozemske, David Pivalica i Slaven Nižetić (HGSS), Edo Šarunić, Služba traganja i spašavanja na moru, Dick Veen (Nizozemska) i Stipe Božić

horizontu, onda treba imat bar „dvije-tri nevere u nogama“ da bi se znalo ispravno postavit iznenada u tom trenu. – Neću ja nikome dijelit lekcije – govori Stipe Božić. – Danas ima na sve strane poduka, savjeta i upozorenja, ali opet ne škodi ljude podsjetit. Znači, najvažnije je ako si na moru sezonski, a tko nije, u biti su to svi, najbitnije je imat sve moguće brojeve za vezu u opasnom slučaju. Prije toga je bitno kako procijenit opasni slučaj. Nikako! Nego čim ti nešto izgleda nejasno, dvojbeno, upitno… odmah zovi, od 112 pa do svih onih drugih telefona, a ima nas, hvalabogu, koliko hoćeš na usluzi za spasit čovika u nevolji. ZABAVA I UPOMOĆ Božićevi savjeti svode se na preventivu i spašavanje jer puno priče nikome neće pomoć: – To je i razumljivo. Ljudi se dolaze na more odmorit i zabavit. Pa kome triba vatrogasni aparat, svakome smeta, nikoga ne zanima kako to koristit u nuždi. Sasvim razumljivo da to čovjeka opterećuje na odmoru. Zato je najbolje prije odlaska na odmor, dok si još, ajmo reć, normalan, u svakodnevnoj strci obaveza, poduzet sve šta moraš, a onda poslije mo’š, šta se reče, stavit prst u uvo. Jer opremljen si za sve i čim ti je

neka panika, nedoumica, sumnja, ti lipo zovi, mi smo uvijek tu, tebi do uha! Na Jadranu je mreža savršeno razvijena i gotovo nikako se ne može dogodit da baš nitko ne primi poziv upomoć. U sustavu radioveze koju svatko ima na većem brodu, kontaktira se obalne radiopostaje u Dubrovniku, Splitu itd… U Rijeci je središnji centar koji koordinira sve ostalo. – Dalje imamo Obalnu stražu koja patrolira i spremna je izvršit i najteže zadatke – govori Stipe Božić. – A onda

su tu kao najvažniji Lučka kapetanija i Pomorska policija. Vojska je najznačajnija potpora jer uvijek lako možeš doć do helikoptera ili bržih brodova koji se po moru snalaze i u teškim uvjetima. KULTURA I IGNORANTI Božić napominje da u tom spektru pomoći veliku ulogu igra meteorološka služba jer nema šanse da bi oni pogriješili kad su u pitanju nevere i iznenadne oluje. Sve je to potpuno osigurano jer Hidrometeorološki zavod u Splitu i drVinko Prizmić i Edwin Van De Pol, priznanje za zapovjednika Obalne straže Nizozemske prilikom posjeta Splitu

žavne takve službe drže pod kontrolom mogućnost predviđanja. Zbilja, kaže Božić, tog slučaja nema da meteorolozi nisu predvidjeli neku neveru, iako one mogu bit iznenađenje na način da se dogode samo na jednoj lokaciji, ali meteorolozi sto posto sigurno predviđaju takva stanja i upozoravaju ljude na moru da bi danas, sutra ili prekosutra mogla bit nevera, oluja ili jači vjetar, kiša, grmljavina… Naši ljudi imaju običaj odmahnit rukom na takva upozorenja, ali stranci su tu oprezniji i u biti pametniji: – Dio kulture je, uostalom, da pratiš sve te informacije i da se s njima ne rugaš nego da se pripremiš! – kaže Božić. – Budite sigurni da će vam nevera uvijek ipak doć, slabija ili jača, ali ako je doba nevere, teško da ćete se izvući po onome sistemu „možda je nama neće bit“… U takvim je situacijama najvažnije bit u sigurnoj luci, a ne u „divljoj vali“ jer čuda najgore vrsti uvijek su mogu-

ća, a kod nevere ipak nepredvidljiva. U Srednjoj Dalmaciji, u 51 luci na području Splitsko-dalmatinske županije, svakako su obale, vezovi, murinzi, kao oprema sigurni i može se mirno spavati. U najgorem slučaju uvijek možeš napustiti brod kako bi izbjegao nelagodu, strah i zamaranje po velikim valovima što je u prirodnoj uvali na vlastitom sidru prilično naporno i rizično. VOLONTERI NIZOZEMSKE – Nizozemska je specifična zemlja koju more non-stop oplakuje i preplavljuje. Zato su nam dragocjena iskustva nizozemskih spasilačkih ekipa. Imali smo s njima kontakte u Nizozemskoj, a nekidan smo se sastali ovdje. Zanimljiva je ta njihova priča, imaju 14.000 volontera, a i brodova je na tisuću u njihovom sustavu, jer to su pravi uvjeti. Međutim, oni nisu državi na trošak jer žive od donacija. I to je iskustvo za nas bitno. Imaju pogon zaposlenih koji su majstori menadžmenta, a ne spašavanja, i na-

bavljaju donacije, tako da službe spašavanja nikome nisu na teret, a volontera je jako puno kako bi sistem dežurstava funkcionirao jer, naravno, svi ti volonteri su zaposleni u svojim profesijama. U Nizozemskoj je 30 baza službi za spašavanje, nema šanse da pomoć izostane, a tako su izloženi problemima s mora da posla ima uvijek. Specijalizirani su za sve, nevjerojatna je ta brzina njihove reakcije, uvježbanost, opremljenost… Posebni kamioni s trajlerima začas stignu hitno na potrebnu lokaciju i u more se ako treba odmah lansiraju odgovarajuća plovila za spašavanje. UMJETNICI SPAŠAVANJA – Nema nikakve objektivne prepreke da ne presadimo njihova iskustva i modele ovdje kod nas. Jer i mi imamo razne vrsti spašavanja, bilo je slučajeva da smo po noći helikopterom morali do kruzera blizu Mljeta, pa na Vis, srčani udar, bolest, svašta se događa u sezoni. Naš čovjek spusti se konopom iz helikopte-

Službe za spašavanje Hrvatske i Nizozemske razmijenile su posjete; flota u Nizozemskoj, ali i tamošnje akcije na specijalnim brodovima, oduševile su Stipu Božića

ra, tu su i ostali, liječnik, osoblje, instrumenti, nosila, uglavnom smo uspješno obavljali zadatke, hoću reći, lipo je kad se čovika spasi. A cili nam je to život u glavi, otkad god smo planinari, na čelu s našim šefom, pročelnikom Vinkom Prižmićem. Umjetnici spašavanja svakako su ljudi nekog posebnog kova, a vidi se i po Stipi Božiću koji je cijelog života ostao vjeran u biti jednom dječačkom sanjarenju s pogledom u planinu. Danas priznaje da je značajan utisak na njega ostavio poznati planinar i dojučerašnji načelnik Starog Grada na Hvaru Vinko Maroević, ali… – Možda me najviše u planine uvalio njegov brat Tonko Maroević, veliki hrvatski pjesnik i erudit, akademik. Malo tko zna da je i on bio planinar, a planinario je tako da osjećaš stih po stih.

Dick Veen i David Pivalica na brodu KNRM-a (Obalna straža Nizozemske)

Stipe Božić, a world renowned climber, member of Croatia Mountain rescue services, speaks about rescue at sea

Kartolina Port Newsa

Vedute staroga Trogira i novo doba turizma

POVIJEST POD SUNCOBRANOM Fotozapis: Sina KARLI

rogir sliči jednoj plemenitoj gospođi, odjevenoj u krasnim haljinama iz vremena kad je najljepše cvala. Ukras je ostao, a ostalo se promijenilo. Tako je u jednom svom tekstu o Trogiru početkom 20. stoljeća napisao trogirski kanonik i župnik, pisac i kritičar don dr. Ivan Delalle. I to je doista tako. Trogir je ostao jedan od jedinstavenih malih povijesnih gradova, ali se život u njemu potpuno promijenio. Njime danas prolaze mnogobrojne skupine turista, od blijedih Skandinavaca, kosookih Koreanaca i Ja-

Raskoš za oči, Riva sve do Kamerlenga

panaca, brbljavih Talijana i cijelog niza europskih stanovnika s istoka i zapada, koji posljednjih godina masovno dolaze na hrvatsku obalu. Te nepregledne povorke, uz stotine stolica i stolića i šarenih suncobrana trogirskih kafea i restorana, zapravo velikim dijelom zaklanjaju i narušavaju ljepotu staroga kamena, uličica, palača, crkava i katedrale. Ali, to je to što se promijenilo. Volim Trogir u prosincu kad u glavnoj ulici koja prolazi uz katedralu sv. Lovre u osam sati uvečer katkad doslovno nema ni jednoga čovjeka, kad

djeluje sablasno pust i kad se samo iza kamenih zidova kuća u staroj jezgri tek nazire život njegovih građana. Volim Trogir u rano proljeće kad izvuče ljude na sunčanu rivu. Volim ga i sada, ovih dana u lipnju kad je već uzavrio na trideset stupnjeva, pun ljudi sa svih strana svijeta. Tko su svi oni u kratkim hlačama i japankama – nećemo nikada znati. Nije ni važno. Bili su, prošli njime i otišli u svoje svjetove. Nadajmo se, s lijepom uspomenom.

Palača Cippico, Radovanov portal na katedrali sv. Lovre, gradska vrata sa zaštitnikom sv. Ivanom, mudrost Vladimira Nazora i Lođa, “ikone” Trogira

...Kreneš li ikada Put juga lijepog, stani pred Trogirom; Usidri lađu pod zidinom grada. I dođe l’ kralj, i pogleda li na te I reče l’: Znaš li o sinu mojemu? Kaži mu: Znadem, da je umro za te. Al dođe l’ žena u ruhu crnome Da gleda prema moru i zapadu Ti kapu skini i klekni pred njome. Vladimir Nazor / Hrvatski kraljevi

Kamen bez smutnje: SALONSKA POVIJEST I KULTURA

Nema tog nautičara koji se nakon janjetine na Klisu iznad Splita, ne bi spustio razgledati iskopine stare Salone

Solin i rijeka Jadro, s povijesnom kulturom i arheološkim blagom, zaslužuju status glavnog stjecišta edukativne turističke ponude Srednje Dalmacije

JULIJE CEZAR IZ SOLINA Kad je Julije Cezar znao skočit do Solina, a to je bila Salona prije „dvije tisuće i kusur“ godina, onda se znalo da je to stari i jedini grad u tom području koji su osnovali ilirski Delmati uz Jadro, ondašnju rijeku Salon. Grad je bio značajna luka, a jedno vrijeme tu je živjelo oko 60.000 ljudi, pa je pošteno prisjetiti se i odati počast takvoj povijesti i kulturi u koju će tek idućih ljeta ušetati car Dioklecijan i izmisliti Split! Na karti, pred ulaz na lokalitet, vidi se središnji najstariji dio grada nazvan Urbs Vetus, a već od 1. st. širi se prema istoku i zapadu. MUZEJ DON FRANE BULIĆA Prvi doticaj sa Salonom ulaz je na najznačajniji starokršćanski kompleks bazilike s najvećim starokršćanskim grobljem sub divo koje je u 4. st. sagrađeno nad starijom rimskom nekropolom i kasnije grobom mučenika sv. Dujma. Nad ulazom je natpis na latinskom: Bože budi milostiv rimskoj državi. Ruševine čuva poseban sarkofag u potpunosti sačuvan i s novim isklesanim natpisom. U njemu je don Frane Bulić koji je sav svoj život, snagu i misli Piše Ana TOMIĆ, turistički vodič

uševine nekad najvažnijeg antičkog grada na istočnoj obali Jadrana, danas skrivenog i svedenog na obrise povijesti, ipak još snažno svjedoče o kozmopolitskom duhu, bogatstvu i burnoj prošlosti, a potrebno je samo malo mašte da taj grad u kojem je nekad živjelo oko 60.000 stanovnika, ponovno oživi, pogotovo s tim svojim povijesnim obilježjima. Grad su osnovali ilirski Delmati uz ušće rijeke Salon (danas Jadro) u dobro zaštićenom zaljevu. Brda Kozjak i Mosor, koji su ga štitili s kopna, pitka voda, plodno tlo, te mreža rimskih cesta, doprinijeli su razvoju Salone. Odluka o podršci Juliju Cezaru u ratu protiv Pompeja donijela je Saloni položaj glavnog centra i ime Colonia Martia Iulia Salona.

uložio u istraživanje Salone, otkupljujući zemlju od posjednika i unajmljujući je u svrhu istraživanja. Tako, kad bi se pročulo zašto don Frane otkupljuje zemlju, cijene bi počele rasti gdje je don Frane šetao, pa je jedno vrijeme prestao šetati sve dok cijene ponovno nisu pale! Sagradio je od 1912. do 1914. Arheološki muzej u Splitu. Preko 15.000 predmeta unio je u muzej. Organizirao je Prvi međunarodni kongres za starokršćansku arheologiju 1894. Mali muzej Tusculum, na iskopinama Manastirine zanimljiva je građevina, sva od recikliranog materijala, uglavnom od dijelova splitskog zvonika u kojem je don Frane radio i primao znatiželjne posjetitelje. Inače, to je prva zgrada na ovim pro-

Ostaci amfiteatra i druga svjedočenja o svakodnevici značajnog grada starijega od Splita privlače turiste koji cijene povijesnu kulturu

storima sagrađena bez ikakve dozvole, ali don Frane se nije puno obazirao na kritike. Unutrašnjost je oslikana u pompejskom stilu sa stihovima pjesnika Horacija i namještajem od kapitela te dijelova antičkih i srednjovjekovnih ostataka od kojih je najsimpatičnija antička urna koju je don Frane koristio kao poštanski sandučić zbog kojeg je redovito dolazio u sukob sa službenicima pošte. Uz Tusculum je u vrtu fontana sastavljena od detalja sa zvonika sv. Duje. TAJNI KRŠĆANI Put dalje vodi na kompleks koji iz daljine već izgleda kao hrpa ruševina,

ali kad se spusti stepenicama i uđe na sam lokalitet, lakše je zamisliti svrhu tih građevina i život ljudi unutar Salone. Tu nailazimo prvo na bedeme s lijeve strane, sagrađene 170 g. za vrijeme vladavine Marka Aurelija – bedemi su imali preko 90 kula! Kulama su dodani trokutasti završeci u 6. st. tijekom bizantsko-ostrogotskih ratova. Uz sami bedem vide se šuplji ostaci nekad 4km dugog akvedukta sagrađenog za vrijeme Augusta. Akvedukt je djelomično ugrađen u bedeme i vodi do Porta Cezarea na dnu kompleksa uz koji se nalazio i nimfej. Na krajnjem istočnom dijelu su ostaci javnih termi iz 2. st., neizostavnih u javnom životu Rimljana. Još se vide

jasni tragovi bazena s hladnom vodom i tople kupelji, ostaci saune, svlačionice, prostori za vježbanje, ostaci rimske žbuke na kojima su nekad bile freske i mozaici od kojih su najljepši primjerci sačuvani u Arheološkom muzeju u Splitu. Silaskom stepenicama, s desne su strane kuće u kojima su se u tajnosti sastajali prvi kršćani, a nazvane su Oratorij A i B. Od 313. g. i Milanskog edikta, koji potpisuju Konstantin Veliki i Licinije o slobodi ispovijedanja vjere kršćanima, sudbina Salone se mijenja, a tako i život. Nastaje arhitektura koju vidimo i danas zbog koje Salona postaje Salona Cristiana. Put vodi do jedne osmerokut-

ne građevine u kojoj je križni krsni zdenac, adaptiran u 6. st. na mjestu ranije krstionice pravokutnog tlocrta. NAJVEĆA BAZILIKA DALMACIJE Unutrašnjost baptisterija bila je ukrašena mramornim stupovima, freskama te zlatnim i mramornim mozaicima. Po sredini kompleksa ocrtava se dvojna bazilika. Prva je Basilica Urbana iz koje se može ući u križnu baziliku. Basilica Urbana, veličine 28 x 58 m, najveća je dalmatinska bazilika. Šetnja dalje vodi do Porta Cezarea. Od vrata su ostali tragovi stražarskih poligonalnih kula, ulazi sa strana za prolaznike i središnja za promet. Još se jasno vide tragovi duboko urezanih kolotragova koji svjedoče o intenzivnom prometu Salone iz koje se za namjesnika Dolabele mrežom od pet cesta prometovalo s unutrašnjosti i najvažnijim trgovačkim centrima s ove strane Jadrana. Preko salonitanske luke, u unutrašnjost se izvozilo staklo, keramiku, brončane predmete, vino, ulje s otoka, a dovozila se koža, živa stoka, tkanine, razne vrste rude, uglavnom željeza. Šetnja Salonom vodi označenom stazom prema starom središtu grada s ostacima foruma na kojem je bio kapitolij s hramovima posvećenima trijadi Jupiteru, Junoni i Minervi. Najbolje je sačuvan teatar iz 1. st., preuređen u Dioklecijanovo doba, koji je

mogao primiti oko 3000 ljudi. Teatru s južne strane pronađeni su tragovi svjetionika. Scena ovog foruma s teatrom nalazi se na Trajanovom stupu u Rimu jer je car Trajan boravio u Saloni 105. g. pred odlazak u Daciju. Najatraktivniji dio Salone jest amfitetar do kojega ima oko 15 minuta šetnje kroz maslinike uz lokalitet koji se zove Groblje 16 sarkofaga, većinom razbijenih i opljačkanih. Smješteni su uz cestu koja je od Porta Cezarea vodila do zapadnih vrata grada. GROBLJE GLADIJATORA Amfiteatar je sagrađen u drugoj polovici 2. st. te uklopljen u bedeme. U borbama je moglo uživati više od 17.000 posjetitelja koji bi zauzeli sjedeća mjesta na donja dva plašta i stajaća na trećem nivou. U vrijeme Dioklecijana amfiteatar se obnavlja i natkriva pomoću kolaca pričvršćenih za vanjski plašt za zaštitu od sunca i kiše. U blizini je pronađeno groblje gladijatora. U južnom dijelu amfiteatra bila je počasna loža, ali i dva svetišta božice Nemeze koju su gladijatori štovali u supstrukcijama. Ona su kasnije pretvorena u kršćanske oratorije posvećene mnogim mučenicima stradalima za vrijeme vjerske netrpeljivosti, a posebno za vrijeme Dioklecijana. U tragovima još postoje fresko-oslici iz 6. st. Prema kronikama iz 13. st., papa Ivan IV. šalje opata Martina u Dalmaciju da otkupi

posmrtne ostatke tih mučenika te se njihove relikvije danas nalaze u kapeli unutar bazilike sv. Ivana Lateranskog. EVO AVARA I SLAVENA Uz amfiteatar je i kompleks Kapljuc s ostacima bazilike Pet mučenika. Amfiteatar je gotovo u potpunosti bio očuvan sve do Kandijskog rata, kada njegovo rušenje naređuje mletački admiral Leonardo Foscolo, a kamenje Salone se raznosi i koristi kao materijal za gradnju kuća u bližoj i daljoj okolici. O tome najbolje svjedoči nekoliko kuća u samoj blizini amfiteatra – izgrađene su od njegovih ostataka. Posebno su zanimljive kuće s ugrađenim natpisima, prikazima gladijatorskih borbi i s drugim antičkim spolijima. Iako je Salona odolijevala mnogim nemirima u Rimskom Carstvu, ratovima protiv Ostrogota, na njoj je ostao snažan pečat justinijanova doba, sve do sredine 7. st., kada za vrijeme provala Avara i Slavena prestaje postojati, a njezina povijest se nastavlja u Dioklecijanovoj palači koja postaje novi grad – Split. Salonu, slavni grad u kojemu je, među ostalima, dva puta boravio Julije Cezar, pa August, Trajan, Dioklecijan, Marcelin, Julije Nepos... u novije vrijeme najvažniji domaći arheolozi i oni svjetskoga glasa, poput E. Dyggvea, ne prestaje intrigirati. Iako u ruševinama, i dalje je vrlo živa.

JULIUS CESAR FROM SOLIN

hen Julius Cesar paid Solin, i.e. ancient Salona over two thousand years ago a visit, everybody understood the role and importance of this only metropolis in the area established by the Illyrian tribe Delmati around the mouth of the river Jadro, which was called river Salon at that time. This ancient city was a very important transit port and had some 60000 population. Therefore it is only fair to remember and honor this history and culture, which was also the birth place of the emperor Diocletian, to whom we have to attribute the modern city of Split today!

Pučišća u Washingtonu

Majstori kamena i klesanja iz Pučišća na otoku Braču, čuvari tradicije stare najmanje dvije tisuće godina

VESELJE PJESNIKA U KAMENU I jedno malo mjesto Pučišća na otoku Braču poznato je cijelome svijetu, a nema više od par tisuća stanovnika. Hrvatska je puna takvih bisera, koje često svijet cijeni i pažljivije nego mi sami. Naime, Pučišća su obišla svijet jer je poznatim bijelim bračkim kamenom izgrađena Bijela kuća u Washingtonu. Ali i građevine Parlamenta u Beču i u Budimpešti.

Među bračkim kamenolomima najpoznatiji je kamenolom Pučišća. I u antička vremena tu se vadio kamen za izgradnju znamenitih građevina. Na hrvatskom prostoru najpoznatije su građevine od bračkog kamena Dioklecijanova palača u Splitu, zatim šibenska katedrala sv. Jakova te trogirska katedrala sv. Lovre. Sva tri spomenika pod zaštitom su UNESCO-a (svijet brine).

Duboko usječena uvala, koja s mora vodi do rive gradića klasike i umjetnosti, sve više privlači turiste kao novo otkriće Srednje Dalmacije na otoku Braču

DALMATINAC, ALEŠI, FIRENTINAC

Ne radi se samo o hrvatskom kamenu, nego i o hrvatskim ljudima. Pučišća su izrasla u kamenolom za školovanje pa se tu „klešu“ poznati hrvatski klesari, a posebno se ističu umjetnici Juraj Dalmatinac, Andrija Aleši i Nikola Firentinac. Danas je već poznato da u Pučišćima uspješno djeluje više od sto godina jedina klesarska škola u Hrvatskoj.

Tradic ija učenic škole klesar s i sami podigli tva: jedinst veno š kolsko zdanje

Djelovanje Klesarske škole u Pučišćima i rad njezinih stručnjaka izuzetno se cijeni širom svijeta, a i turisti posjećuju atraktivni prostor povijesnih klesarskih radionica. Ima li veće atrakcije za stranca koji se dođe okupati na otoku Braču od toga da uz vrijeme odmora svrati po jedinstveni sat klesarske škole u radionici gdje mu pred očima iz kamena nastaju razni ornamentalni elementi, nakit i skulpture što ih ručnim radom obrađuju učenici? I nije to samo jedna vrst kamena. Poznatiji i plemenitiji vađeni kamen zove se Veselje što je uklesano poput cijele metaforične priče. Ta Klesarska škola jedinstvena je ne samo u Hrvatskoj nego i u ovom dijelu Europe ponajviše zbog ručnog stila obrade (naziva se to grčko-rimski stil) koji je tradicija ovdašnjih klesara starija od dvije tisuće godina. I sama zgrada Klesarske škole zapravo je ručni rad njezinih učenika kroz generacije. JAKŠIĆ, KIPARSKI BREND Valja bit pošten pa priznat i to da su mala Pučišća proslavljena kao izuzetni dar prirode. A taj kameni pečat i višestoljetni renome osjeti se odmah, na prvom koraku, na ulasku u taj mali gradić koji se u predivnoj uvali bijeli prepoznatljivošću bračkog kamena. Godinama Pučišća iznenađuju na klesarskoj sceni, vječno su „eksploatirana“, evo i kad se gradio novi dio supetarske rive, a ljudi Pučišća ne zaostaju za svojim kamenom nego radom u kamenu te kreativnošću i vještinom svako malo zaustave dah mnogima iz raznih krajeva svijeta zainteresiranog za umjetnost u kamenu. Poznata su imena poput Pere Jakšića koji je sinonim i udarni brend za autohtonu priču bračkoga kamena, a niz je kreativaca, kipara, klesara, npr. poput Daslava Petrovića i mnogih drugih. Ne biste vjerovali kako se iz ljeta u ljeto za turističkih pohoda mnogi raspituju i zanimaju – ima li što nova na temu pjesnika u kamenu iz Pučišća.

osip Radić (49) ime je koje je već poznato po zvonicima i kulama lanterni izrađenih u kamenu pa je ujedno i autor vječne izložbe u Pučišćima, u crkvici Blažene Djevice Marije, koju posjećuju turisti svake sezone. Zanimljivo je da Radić trenutno radi na bazilici sv. Petra u Rimu. Dakle, glasovita bazilika, duga 180 metara, u djelu Josipa Radića bit će 200 puta umanjena – dužina njegove bazilike u kamenu svedena je na 90 cm, na tako uski prostor u kojem će se autor izraziti istančanom kreativnošću u kamenu. Za jednostavnu usporedbu: kamen nije kao drugi materijali i nije lako „filigranski“ stvarati jer kamen lako puca, grijanjem

ili drukčije. Međutim, Radić je strpljivi umjetnik, na tom djelu zaposlen je već tri godine, a trebat će mu sigurno još možda toliko. Već 20 godina Radić se bavi svojim hobijem, otkako se razbolio i morao u mirovinu kao časnik HV-a. Bio je 1992. najmlađi zapovjednik ratnog broda u Hrvatskoj mornarici. U svom hobiju nanizao je 21 samostalnu izložbu minijatura zvonika u kamenu, pa i svjetionika poput Blitvenice, Stončice, naravno i Sv. Nikole, lanterne na ulazu u Pučišća s mora. – Baziliku sv. Petra na kojoj sad radim darovat ću vatikanskom muzeju, što je dogovoreno s nadbiskupom Niko-

lom Eterovićem, vatikanskim nuncijem u Berlinu. Nadbiskup Eterović je i najzaslužniji za realizaciju te moje ideje. Josip Radić je sasvim predan svome opusu izraslom iz hobija, ali tko zna bi li toliko izlagao da nije bilo supruge Marije i velikog broja onih koji su ga poduprli, prepoznavši u njegovu radu znatno više od hobija. I poslije toliko godina, danas se može tvrditi da u Pučišća, ploveći sjevernom obalom otoka Brača, skrene uploviti mnogi nautičar ili turistički jedrenjak motiviran činjenicom da svakoga mora zanimati jedinstveni umjetnički prizor i stvaralaštvo čovjeka i kamena iz Pučišća.

PUČIŠĆA ZA VATIKAN Josip Radić, pučiški umjetnik u kamenu, poznat po svojim modelima zvonika i lanterni, radi na višegodišnjem projektu bazilike sv. Petra u Rimu

PUČIŠĆA IN WASHINGTON

he master stonemasons and sculptors from Pučišća on island Brač are the guardians of this trade going back for several millenniums. The whole world knows about the famous white limestone from Brač that was used for the construction of many important and known buildings, from the Roman palace of emperor Diocletian in Split, to the Šibenik cathedral of St. James and the cathedral of St. Lawrence in Trogir and a few blocks of this precious stone have been

1. Karakteristična crkva Dalmacije, crkva Sv. Ivana Krstitelja u Postirama na otoku Braču 2. Prepoznatljiva crkvica usred Pučišća, crkva Sv. Blažene Djevice Marije, već dugo drži stalni postav zanimljivih djela Josipa Radića, pučiškog velikog zaljubljenika i meštra od umjetnosti u kamenu 3. Rendićev kampanel crkve u Ložišću, model u izradi Radića 4. Model vidikovca Kraljice Svete Krunice u Đakovu (visina 60m, velika kao sv. Duje, a zamišljena kao izraziti vidikovac u Đakovu). Vidikovac je zamišljen kao simbolika 52 tjedna u godini što je predstavljeno stepenicama na samom ulazu, a u unutrašnjosti je i lift, te 365 skalina jednog ljeta, i uokolo dvanaest stupova koji simboliziraju 12 mjeseci. A prošlo je i sedam godina dok su otkrili u Đakovu da bi im to u bijelom kamenu bio spreman izraditi Radić. 5. Autor i donator, bazilika sv. Petra u Rimu, poklon muzeju u Vatikanu 6. i 7. Postav cjelogodišnje izložbe Radićevih djela u crkvici u Pučišćima

integrated also in the White House in Washington, as well as the Parliaments in Budapest and Vienna. Until today the stonemason school in Pučišća is active and many of the great sculptors of this region attended, like masters Juraj Dalmatinac, Andrija Aleši and Nikola Firentinac. The school is today a one of a kind in this part of the world and one of the most respected in Europe, especially because of its unique way of stone processing (so called Greek – Roman style). Until today

new generations of pupils demonstrate to interested guests and tourists their skills in the school’s workshops and a special attraction is their carving of traditional ornaments into the stone. One of the masters from Pučišća, Josip Radić, famous for his models of bell-towers and light houses is currently working on his latest project, occupying him for several years now. It is the model of the basilica of St. Peter in Rome, at a scale of 1:20. Radić is working on this model to present it to the Vatican. So from the Vatican to Washington, the whole world respects this tradition from the little town of Pučišća, the local stone and the artists processing it.

Brodska prijateljstva

Hrvatska maritimna baština s komiškom gajetom uveličala barokne Svetoivanjske svečanosti u Pragu

FALKUŠA NA VLTAVI N a poziv Zdeneka Bergmana, glavnog organizatora Svetoivanjskih svečanosti NAVALIS 2017.,baroknih svečanosti koje je Bergman prije devet godina obnovio i vratio im nekadašnji sjaj, Komižani su se 14. svibnja ove godine predstavili u Pragu sa cjelodnevnim programom pod nazivom „Hrvatski dan na Vltavi“.

HRVATSKA U PRAGU

Ta prvorazredna turistička atrakcija svake godine kod Karlovog mosta u srcu Praga privuče tisuće posjetitelja. Bergman je prošlog ljeta kao gost Komižana sudjelovao na Festivalu mora Rota palagruzona i, oduševljen komiškim falkušama, odlučio ih dovesti u Prag.

Fotoreport Bogoljub Mitraković

Tako su dvije falkuše „Comeza Lisboa“ i „Palaguža“, zajedno s dvije venecijanske gondole, zaplovile Vltavom, sudjelujući u velikoj svečanosti posvećenoj sv. Ivanu Nepomuku, patronu Praga i zaštitniku rijeka i mostova. Time su simbolično obilježene dvije obljetnice, 25 godina međunarodnog priznanja Hrvatske od strane Češke Republike i

Gajeta za Palagružu usred Praga ispod Karlovog mosta

graditeljske radionice za mlade, predstavili su komišku gundulu „Jurkovica“, a njihovi vrijedni kuhari priredili su više od tri tisuće porcija brujeta, pečenih srdela i komiške pogace, a nije nedostajalo ni domaćeg vina, likera i rakije. Na otvorenom, u neposrednoj blizini događanja, postavljena je izložba fotografija Rota palagruzona, autora Ive Pervana, a prof. dr. Joško Božanić, predsjednik kulturne ustanove Ars halieutica, održao je predavanje na temu Tajne viškog arhipelaga.

20 godina djelovanja Hrvatske turističke zajednice u Pragu. BRUJET, SRDELE ZA ČEHE U organizaciji Hrvatskog dana na Vltavi sudjelovalo je i Veleposlanstvo RH u Pragu na čelu s veleposlanicom Ines Troha, te Hrvatska turistička zajednica, a na početku programa feštu je pozdra-

vila i komiška gradonačelnica Tonka Ivčević. Iako su falkuše bile u središtu pozornosti brojnih uzvanika i posjetitelja koji su iskoristili prigodu i u njima zaplovili Vltavom, ništa manja gužva nije bila ispred štandova agencije Alternatura i komiške udruge Palagruza. Članovi udruge Palagruza organizirali su brodo-

KIP SV. IVANA NEPOMUKA ZA KOMIŽU HTZ i TZ Grada Komiže na svojim su štandovima predstavili turističku ponudu Hrvatske i Visa, uz degustacije viškog hiba i maslinova ulja. U glazbenom dijelu programa sudjelovali su klapa HRM-a Sv. Juraj i grupa ŠOMAZGOON. Dan poslije, Komižani su se pridružili svojim češkim prijateljima u procesiji i na svetoj misi u čast sv. Ivana Nepomuka u Pragu, a nazočili su i svečanom prijamu u povodu Dana državnosti koji je organiziralo hrvatsko veleposlanstvo u Pragu. Česi su najavili svoj dolazak u Komižu ovog ljeta kada će, uz svečani program, ispred komiške crkve Gospe Gusarice, uz nazočnost hrvatskog i češkog kardinala, biti postavljen kip sv. Ivana Nepomuka koji je izradio češki kipar Petr Vana, a dar je Zdeneka Bergmana Komiži.

FalkuĹĄa zna napunit i jedra fotografa

a ovogodišnjoj Roti palagruzoni u sklopu 9. po redu Festivala mora sudjelovalo je 14 tradicijskih brodova iz Murtera, Splita, Omiša, Vele Luke, Hvara, Staroga Grada i Komiže. Zbog nedostatka vjetra nije se jedrilo do Palagruže, ruta je skraćena, te je cilj bio tek nekoliko milja iza Biševa. U klasi ostalih brodova pobjednik je bio brod „Odiseyus“ iz Komiže s kapetanom Darkom Zankijem, u klasi

leut pobijedio je Jaruh iz Murtera s kapetanom Željkom Jeratom, a u klasi falkuša pobjednik je bila falkuša „Mikula“ s kapetanom Miljenkom Nikolićem. Prateći brodovi bili su „Kraljica mora“, brod HRM-a „Cetina“, te „Pojišan“, brod splitske Lučke kapetanije. Pobjednici u veslanju u paru u gunduli bili su Jakica i Jure Žunko, a za najbolje jelo od srdele izabran je brudet što su ga spremile Dragana Martinis

i Fenka Žitko iz komiškog dnevnog boravka Bašta. Fešta i noć srdele bili su veselje za goste, riva je vrila od posjetitelja i događanja, ali i od basova viške limene glazbe, ženske klape Gusarica i Ljetno kino, a održana je i revijalna plovidba komiškom uvalom. Otvorena je izložba Joška Maravića i promovirana knjiga Joška Božanića “Jadranski halieutikon”. Pokrovitelj Festivala bila je Predsjednica RH.

ROTA PALAGRUZONA

BOL: Graffiti na gradele

fotoalbum iz Bjelovara i Bola by Segor GARBER

Festival dobre glazbe i grafita, već tradicionalan za Boljane, kao da je bio najavljen već na početku ljeta i to na suhom – u Bjelovaru

BJELOVAR NA MORU

ol i ljeto 2017. nudi cijelome svijetu. Može se reći da je to malo mjesto na južnoj obali otoka Brača najveća senzacija koju hrvatski turizam daje svijetu već desetljećima. Bol nikad nije bio usmjeren na masovni turizam, njegova je ponuda uvijek bila reprezentativna, a to odmah znači i selektivna u smislu da se tamo okuplja sve najbolje a ne najmasovnije. No i to je od njega ipak učinilo masovnu poruku, tko ne bi kušao Bol i njegov Zlatni rat! Zato ne čudi da su se tu okupljala i najveća imena po svim osnovama, od sporta, tenisa, vinarstva, kulinarstva, do umjetnosti koju Bol i s osobitom

tradicijom čuva, poznavajući njegovu galeriju Dešković. Tako veseli i praćenje suvremenih umjetničkih trendova. Već godinama se u Bolu priređuje festival „Graffiti na gradele“. Originalno i aktualno (jer sigurno grafiteri spadaju u avangardnije umjetničke tokove). SPEKTAKL IMENA Tako vam Lučki vjesnik/Port News, kao i svake godine, donosi najavu za šareni odmor na Braču u Bolu. Festival Graffiti na gradele nikada nije imao bolju ponudu. Mora da su ljudi poludili za festivalom s obzirom na brzinu njegova rasta iz godine u godinu. Line-up writera (grafitera) i muzičara ove godine

dosegao je zavidnu razinu i dolaze nam u posjet velike ličnosti današnje scene s područja cijele regije. Postava muzičkog dijela sudionika festivala zasad zvuči ovako: Edo Maajka, High5, Krešo Bengalka, Kuku$ Klan, Tone Tuoro, Buntai, Marcello Mede, TBA, VRH (Kiša metaka), Kuna, Niki Peducci, Nina Davis(GANG GANG), Oliver (Bassinga), Oberön(OBERKUUL & FRüHSTüCK), Zembo (BLAW:BLAW), Rofellos (Grime Croatia), WVDUP, Tikach, Gezin(808 Mafia) i Los Santos. Što se tiče crtačkog miljea za sad su tu: Lonac (hr), Sebas Velasco (esp), JACE (reunion island), Lunar (hr), Azram(slo), Iñigo Sesma (esp), Chez 186 (hr), Sarme

Iz godine u godinu festival u Bolu pobuđuje sve veći interes, a i ličnosti koje ga čine izabranim, sve bolje obećavaju pravi događaj. Line-up writera (grafitera) i muzičara ove godine dosegao je zavidnu razinu i dolaze u posjet velike ličnosti današnje scene s područja cijele regije

(hr), Artez (srb), Junk (srb), Nikola Mihajlović (srb), Andi Soto (panama), Modul Osam (hr), BARE PIMP MY PUMP (hr), Casino (hr), Royal (hr), MANE MEI (hr), Hana (hr), ARTU DITU (hr), Anxio (hr), Wens (hr), Wuper (srb), Smack (hr), Rina (hr). GRAFITERI ZA „43 JAM“ Ovoga ljeta, za neke od crtača grafita sudionika GNG-a sve je počelo već 17. lipnja i to gdje, u Bjelovaru na moru! Hahaha, nije na moru, ali definitivno je na bazenu. Dakle, bazen u Bjelovaru bio je centar organizacije tamošnjeg grafiti-festivala zvanog „43 jam“, 43 kao pozivni broj za Bjelovar. Festival nije povezan s Graffitima na gradele, ali je imao podosta sličnu postavu, organizator je domaćin Pavle Tandara i to

or several years now the town Bol on island Brač hosts the festival „Graffiti na gradele“. The festival is original and actual (graffiti surely is part of more avant-garde art expression today). Therefore the magazine «Lučki vjesnik – Port News») announces the festival as an opportunity to spend a fun and colorful holiday in Bol. The program of this year’s festival is the richest of all so

je u ovoj godini bilo prvo mjesto gdje su se sreli, crtali i družili crtači grafita iz Belgije, Nizozemske, Srbije i iz različitih područja čitave Hrvatske. Veliki broj tih crtača opet će se vidjeti i na Grafitima na gradele, u sličnoj, ali ipak ljetnijoj situaciji, uz more, muziku, cvrčke, te neprocjenjivu i nezamislivu opuštenu atmosferu koju, ako niste doživjeli, ovaj put ne smijete propustiti. U Bjelovaru se crtalo na više odvojenih zidova raspoređenih po cijelom gradu, tako da je cijeli grad na nekoliko dana postao atrakcija crtanja grafita, gdje god se okrenuli i krenuli šetati gradom mogli ste ih vidjeti. DOBRA PRIPREMA ZA BRAČ Tako, kada biste došli u park, sami centar zabave u gradu, kako za obi-

telji, tako i za mlade, ugledali biste s jedne strane autobusa s druge strane parka veliki kamion, na zemlji, u travi, stoje ocrtani grafitima, ali u poprilično skladnim bojama s obzirom na kontekst parka. To je jednostavno jedan nezaboravan prizor, kamion u parku, ali kamufliran u boje cvijeća i zelenila, toliko kontradiktorno da ljudi koji su prolazili nisu mogli jednostavno proći. Svatko bi zastao, u nevjerici. Neki su roditelji s djecom kružili parkom i uporno se vraćali djeci pokazati ocrtana vozila na travi. To su prizori poprilično slični Bolu na Braču u periodu trajanja Grafita na gradele, što je ove godine od 27. do 30. srpnja. Tako su se crtači nacrtali u Bjelovaru, odradili malu turističku atrakciju na neočekivanim mjestima i dobro se pripremili za vruće ljeto na Braču.

far. The festival has become so popular in only a short period of time, so that the Line-up of the writers (graffiti artists) has reached an incredible level and the most famous artists in this field today have confirmed their participation. For some of the graffiti artists this year, the festival started already on June 17th, in Bjelovar at the sea! Well Bjelovar is not by the sea, but the ha-

ppening was organized at a swimming pool. Bjelovar was the center of their Graffiti festival called „43 jam“, 43 as phone area code for Bjelovar. The festival in Bjelovar is not directly connected to the Graffiti na gradele, but the team is very similar, starting from the organizer and host Pavle Tandara who brought together graffiti artists from Belgium, Netherlands, Serbia and all of Croatia.

BOL 2017: GRAFITI NA GRADELE (Graffiti from the Grill)

Ovoga ljeta, za neke od crtača grafita sudionika GNG-a sve je počelo već 17. lipnja i to gdje, u Bjelovaru na moru! Nije baš na moru, ali definitivno je na bazenu gdje se odvijao festival „43 jam“, a 43 je pozivni telefonski broj za Bjelovar. Festival nije isključivo grafiterski, ali crtački sudionici Bola ove su se godine prvi put sreli u Bjelovaru i to ne samo iz Hrvatske, nego sa svih strana, iz Belgije, Nizozemske, Srbije...

Ni na nebu, ni na moru

Pantan kod Trogira, 2000. godine obnovljena fortifikacijska građevina iz 1582. – danas izletište za odmor, odmah do splitske zračne luke, restoran i noćenje između plovidbe po nebu i moru fotoreport Sani Šil

ČAROLIJA MLINICA NA JEZERU UZ MORE

i ćeš lipše nego sletjeti u Srednju Dalmaciju, na splitski aerodrom u Kaštela! A jesi li nautičar – onda te brod, na primjer, čeka u trogirskoj marini, ili vezan na rivi, ili u Splitu, može i u nekoj lučici duž sedam Kaštela koja čine rivijeru od Trogira do Splita na kopnu, u velikome zaljevu zakrivenom otokom Čiovom koje jednako spaja Split i Trogir, ali na moru. I sve se to vidi dok avion kružno slijeće, možda ste zapazili i svoj brod, ili čarter, domaćine…

OAZA, AVIONI, A NE SMETA E a sad slijedi naš prijedlog. Kad se riješite naporne plovidbe nebom, i prije nego se prepustite plovidbi morem Srednje Dalmacije, bilo bi dobro se negdje malo, na dva sata odmorit, pripremit za duboki zaron na dah jer budite sigurni da ćete od ljepote Srednje Dalmacije ostat bez daha.

S aerodrome skočite do prekrasnog restorana u autohtonoj mlinici na vodi i moru među jatima riba i ptica, u idiličnoj oazi koju neprestano nadlijeću avioni, ali ništa baš ne smeta. Imate do tog mjesta par minuta. Čekat ćete svoju narudžbu u restoranu i „serviranim” starim suhim kruhom hraniti patke, guske, ribe, itd… Restoran ima sve, od ribe do mesa, školjki, rakova… Možda vas toliko zavede čarolija Pantana da tu ostanete i prespavati. I u snu se vratiti u 1582. godinu upisanu na toj fortifikacijskoj renesansnoj građevini (gradili je Venecijanci u obrani od Turaka), kamo se u mlinice dovozilo žito jedrenjacima s mora, a s kopna upotrebom stočne snage, putem niz rijeku Riku koja tu izvire u malom jezeru uz more pod brijegom Krban u trogirskom Malom polju. A samo tren poslije Rika već utječe u more stvarajući područje močvarnim. Smatra se to najznačajnijim objektom industrijske arhitekture na istočnoj obali Jadrana.

PTICE, RIBE, JEGULJE Godine 2000. Županija Splitsko-dalmatinska proglasila je područje Pantana posebnim ornitološko-ihtiološkim rezervatom. Dr. Mladen Pavić je 2005. godine dobio nagradu grada Trogira za obnavljanje mlinica Pantan. Cijelo to močvarno područje omiljeno je gnjezdište, mali rezervat faune od riba jegulja do ptica selica roda, čaplji, pataka i drugih ptica, galebova, čajki, gnjuraca… Trogir je kilometer i pol dalje na zapad, a do Splita ima 20-tak kilometara. Izletište je idealno za sve, usred civilizacije, ispod glavne ceste. More je toliko blizu da izletnici ne propuste kupanje. Na Pantanu živi 163 vrsta ptica, neke se gnijezde, neke samo zimuju, a oko 40 vrsta ih odmara za dugih seoba u jesen i proljeće, rode, čaplje, patke, galebovi, čajke, gnjurci… a na par koraka od prekrasne plaže žala. M.G.

The Magic of the old mill on the lake by the sea

n 2000, the old, Venetian mill in the fortification of Pantan dating back to 1582 has been declared a protected ornithology- ichthyology reservation and during the reconstruction of the fortification built as defense against the Ottoman empire, a restaurant has been integrated as well. Today a very popular excursion site in the vicinity of airport Split and only one and a half kilometers away from Trogir offers you relaxation in this beautiful, natural environment and the possibility to taste some tra-

ditional, local food. Whilst you wait for your meal to be prepared you can feed the birds in the adjacent lake. Some 160 bird species spend the winter here or uses this location to recover during the long travel from cold northern Europe to warmer destinations. A long time ago near the fortification a renaissance port was in operation, for sailing ships transporting wheat to other destinations. If you are not in any hurry to get onto your boat, there are a few units for accommodation as well.

Dalmacija i sedam patuljaka Fotozapis: Elizabeta i Mario Garber

Fenomen Kaštelanske rivijere između Trogira i Splita: veliko doseljavanje stranaca, kupaca starih kuća uz more, domaćih bjegunaca od urbanomanije, te turista privučenih opuštenošću malih kaštelanskih gradića

BRCE JE SRCE KAŠTELA

vakome nautičaru, pustolovu ili turističkom nomadu zanimljivije je iz prve ruke, u neposrednom spontanom susretu, čuti sve o najboljim plažama, konobama, autohtonoj kulturi, tradiciji i običajima. Iako Lučki vjesnik nema običaj autorski soliti pamet, ipak evo jedne osobne priče, iz prve ruke, za znatiželjne posjetitelje Srednje Dalmacije. Pa pišemo osobno kao novi stanovnici Kaštel Starog od lipnja 2016. jer privatno iskustvo provocira efektnije od oglasa i reklama. LJEPOTA BEZ IMITACIJE A riječ je baš o Dalmaciji i sedam Kaštela, najnovijem turističkom hitu sa sedam malih gradića nastalih oko plemićkih ljetnikovaca, danas spomenika zaštićene kulture, ali i nastale turističke Kaštelanske rivijere na kojoj se protežu plaže žala od Trogira do Splita. Kaštela su doživjela oslobađanje od industrije kao što se otok Vis oslobodio vojske. Zato u Kaštela ne dolaze samo turisti nego su stranci prvi počeli kupovati stare kuće uz more, onda se pojava

raširila i među domaćim svijetom, više s kupovanjem stanova nego kuća. Taj val je zahvatio i autore ovog fotoreporta, a sve u uzmicanju pred traumatičnom urbanom svakodnevicom. Na fenomen višegodišnjeg doseljavanja u Kaštela upozorava u spontanoj ćakuli i Joško Poparić, Kaštelanin «od kolina», inače agent za nekretnine u agenciji «Biliškov» koja je već dugo dominantna na tržištu. Stranci se sele u Kaštela jer su prepoznali taj spoj maloga mista uz more s pedigreom povijesne kulture. Prevladava, naravno, motiv da se ljudi u nekim godinama zažele mira, ljepote bez imitacije, opuštenosti starih malih gradića koji još odolijevaju silovanju tehnike nad prirodom, ispričat će vam Joško Poparić koji živi u vlastitoj ulici Poparića, starih Kaštelana u Štafiliću, točnije kod kule Nehaj. PRIRODA USRED URBANOG – Domaće i strance privlači ta blizina svega, mira, mora, sunca, plaža, daleko od svijeta, a na par minuta od Trogira, Splita pa još i aerodroma. Tako im izgle-

da lakše doselit u Kaštela, kao da su još uvijek doma, ali u prekrasnoj prirodi usred urbanog okoliša i to s dobrom povezanošću sa cijelim svijetom. Zato se zadnjih godina događa da su za stare kuće u Kaštelima jako zainteresirani ljudi sa svih strana svijeta. Amerika, Kanada, Južna Afrika, Skandinavija, Nizozemska, Velika Britanija… Poparić sa svojim desetogodišnjim iskustvom agenta, a proveo je dobar dio života i u Južnoj Americi pa ima kriterije – objašnjava fenomen velikog interesa za Kaštela: – To je cijela jedna rivijera koja se proteže na potezu od dvadesetak kilometara a dok se voziš autom kroz mjesta, na primjer, kao u Italiji, uz sam dvorac Vitturi usred Kaštel Lukšića, sve vrvi od života, glazbe, kafića, konoba, mirisa domaćih jela, borova i mora na dohvat ruke. Stranac se izbezumi, ne zna više je li u gradu, nekom plemićkom naselju zamaka ili u ribarskom mjestu. Kilometrima se pružaju šetnice, na sve strane biciklisti, preko ulice hrle kupači, djeca, a nema straha za bilo kakav

Lica kaštelanske svakodnevice

problem. Kaštela su mirna i šarmantna. Sve odiše zdravim životom. Onda, jedan kupi pa odmah proširi priču, savjetuje prijateljima. U POTRAZI ZA STARIM SPLITOM Autori ovog teksta mogu potvrditi da su njihovi najbolji prijatelji samo nekoliko mjeseci poslije i sami odselili iz Splita u Kaštela. Zafrkavaju neki da nismo više Splićani, gdje smo proveli cijeli život, nego Kaštelani, pa šta je tu loše. A naš odgovor je: Hoćemo li ostat Splićani, ako odselimo u Rio de Janeiro? Ili na svjetionik kamo smo već jednom odselili.

No, ima ljudi koji razumiju smisao odlaska u Kaštela. Najljepše je to sročio Nenad Viđak Longo, vlasnik kultne splitske konobe «Oštarija u Viđakovi» na Bačvicama: – A šta se čudite, čovik je iša u Kaštila za vratit se starome Splitu, tamo ga još ima… Isto je grubo ne vidit svaki dan stare prijatelje, ali lipo je i to: vidit ih posli puno vrimena, haha… Triba odselit iz Splita za shvatit koliko je lip, a to se najbolje osjeti kad ga se zaželiš ka Mala Floramy (da mi je vidit moj Split, Ivo Tijardović). E, ma usrid Kaštel Starog ima kafić Floramy, tamo sidi Pave Stipoljev, pa ima Gradska kavana (ka da si u splitski Luxor), di sidi ujutro društvo s Bracom Puljasom, pa Anom Nožinom, našom prvom susjedom itd.

Jer isprid je Brce, trg u svakome Kaštelu, pa tako i u mom Kaštel Starom, iz kafića vide cili Pazar i masu butigi, ko je proša, doša, oša… I peškarija! KULTURNA LJETA S Brca se izlazi odmah u porat, a navečer se Brce – kao da zarotira u kazalištu – preobrazi u večernje okupljalište. Ajmo reć Pjaca. Skoro cijelo ljeto tu je velika bina i na daskama Kaštela odvija se Kulturno ljeto u organizaciji Turističke zajednice grada Kaštela gdje su velike zasluge direktorice Nade Maršić. Kaštela su u tome možda i prvaci svijeta, nižu se koncerti, zabavna muzika, puhačka glazba, solo nastupi… Guštaš s ponistre usrid kaštelanskog Geta slušat opernoga meštra Antu Ivića, pa sutradan šansonijera Ibricu Jusića, nema kraja.

Fotografija Brca u Kaštel Starom u jutarnjim satima, za vrijeme pazara, snimljena je s dasaka pozornice, gdje se na istome trgu odvija noćni kulturni život svakog ljeta

A onda po ure posli s njima popit piće u Gradskoj kavani kod Škopljanca. I tako se stvaraju nove klape, nova prijateljstva, nova susjedstva (a stariji i zaborave da su jednom već bili prijatelji – vidi okvir Amsterdam). Kako se ti stranci sa svih krajeva planeta tako lako stope s Kaštelima da ne kažem asimiliraju (pada mi na pamet intervju s inozemnim pojačanjem tamnoputim hajdukovcem koji je prasnuo u smijeh kad sam ga upitao kako se osjeća dok cijeli stadion grmi «bijeli, bijeli»). Kupuju stranci kuće, ali kažu da je prava vrijednost kuće dobar susjed. JOKINI GOLUBOVI ZA BEČ Glavna naša susjeda Ane Nožina čuva nam kuću i zalijeva cvijeće dok nas nema, i sve što treba, a na našoj terasi, na krovu, prvi, najbliži susjedi su jedna golema ZOO-Pošta. Radi se o Joki Božiću i njegovih milijardu goluba pismonoša koji su evo i nekidan odletjeli u Beč, pa ih čekamo i bome doček bude veličanstven, jer znaju letjeti i po pet-šest sati, pravi spektakl, altroke facebook ili google, to je prava među-

narodna društvena mreža. Golubovi su drukčiji od ostalih, pazi ih Joka, cijepi, hrani vitaminima, promatra kako se oporavljaju od svojih poštanskih letova po Europama… U par mjeseci stekneš u Kaštelima cijeli telefonski imenik novih prijatelja, jer ti ljudi susjedski pomažu kod doseljenja, jedva čekaju da te prime. Stanko Svalina, zaljubljenik u more, ribarenje, čuvar je starih kaštelanskih običaja, riječi i kulture, Nebojša Polić, dugogodišnji priznati turistički djelatnik koji se vratio svojim Kaštelima u mirovini te bio prvim predsjednikom tek pokrenutog ribarskog društva Srdela prije 10 godina gdje je već dugo na kormilu Mate Vrtlar centar svita, a nekidan je predao mandat još jednom entuzijastu Jakovu Sirovici… POPARIĆ U VLASTITOJ ULICI Svakoga šarmiraju Kaštela, podsjeća i Joško Poparić: – Zafrkavaju me i prijatelji zbog tog kaštelanskog kolina, jer korijeni ostave uvijek neki timbar. A i to su sitnice koje stranci osjete, pa se u ovom

našem kraju osjećaju udobnije, nekako familijarno, kao kod kuće. Ima i slučajeva da se kupcima iznenada promijeni život pa moraju prodat. Tamo blizu Vitturija jedan je Englez morao odselit, odmah ga je naslijedio čovjek iz Izraela. Brzo se kupi i proda jer ovo nije samo kupoprodaja hrpe građevnog materijala nego ukupnog života s nizom karakteristika koje danas moraju privući svakoga. Za kraj opet nešto autorskog: Na Svjetskom prvenstvu u jedrenju prije petnaestak godina uspoređivao sam Kaštela, Trogir i Split s regijom blizu Gibraltara i poznatog Cadiza. Jer svi smo bili smješteni u malom mjestu El Puerto de Santa Maria, a svako jutro jedan mali trabakulić vozio je uglavnom domaćice u spizu i šoping preko zaljeva u Cadiz. Iskoristio sam priliku da i ja vidim Cadiz. I napravio usporedbu da čitatelj može zamislit kako je na vrhu zaljeva Cadiz kao Split, a do njega idu u spizu vaporetom kao što i jesu nekad iz Kaštela u zaljevu. U to doba još nije bila obnovljena danas jako popularna brodska veza Čiova (Slatine) i Splita. Znači, nikad ne smeta zapisati što doživiš.

Nada Maršić:

AMSTERDAM

MILJENKO I DOBRILA, KAŠTELANSKI BREND

avu Stipoljeva upoznao sam lani u Kaštelima jer mi je dok sam ručao pomaknuo «korpomorto» da mi brod ne tuče u kraj i onda me zvao da dođem vidit je li to O.K. Tko je to doživio? Nismo odmah razmijenili imena pa se Pave šokirao kad mu je susjed poslije rekao moje ime. Molim? – skočio Pave, pa mi se znamo otprije 40 godina a ne od nekidan. Nikad više se do lani nismo sreli, a tada 1976. u Amsterdam sam letio zbog nogometnog trenera Tomislava Ivića u Ajaxu, a Pave je pomorac na ukrcaj.

– Kulturno ljeto Kaštela trudimo se pripremiti sretnim miksom za razne ukuse, prilagođenim repertoarom za goste i za izbor naših sugrađana. Zato smo bogati i u arijama i u ribarskim feštama, večeri ozbiljne glazbe, dueti, koncerti, a Kaštela se prepoznaju i po tradiciji dalmatinskih klapa, te nastupima muških i ženskih KUD-ova. Kako smo pronašli svoj izraz i koncept, sad nam je velika želja Kaštela brendirati legendom i našom originalnom kaštelanskom pričom o Miljenku i Dobrili. Imamo Dane Miljenka i Dobrile, ove godine s bogatim programom od 4. do 10. kolovoza u Kaštel Lukšiću, a već 1. 8. za uvertiru

imamo izložbu u Vitturiju “Global love museum” s jednim dijelom posebno posvećenim Miljenku i Dobrili. E to su riječi direktorice Turističke zajednice Kaštela Nade Maršić iz kojih se najbolje osjeća ta kaštelanska posebnost toliko privlačna zadnje vrijeme za sve, od stranaca do domaćih gostiju i novih stanovnika. Direktorica Maršić je za kraj tome doprinijela još jednim podatkom: – Sve ljetne priredbe su izuzetno posjećene i ni za jednu se ne naplaćuje ulaz. Bravo, Kaštela!

Moja je zadnja! – ne da se vremenu stari kaić

NOVI OBZOR STARIH KAŠTELA

alkuša na naslovnici, kaić na zadnjoj, novo i staro, a vječno brod. Da je brod, kao medij za putovanje, istodobno i kao sat za vrijeme – vidi se i simbolično i doslovno, ako se vratite na naslovnicu, prvu stranicu Lučkog vjesnika, gdje se prošlost i kulturna maritimna baština jednog podneblja obnavljaju u jedrima stare falkuše

koja danas putuje cijelim svijetom, od Palagruže do Praga. A ne treba zaboraviti ni rastočenog „leuta“ bez kojega se ništa ne bi moglo ni započet, a ni završit, kao ni ovdje na zadnjoj stranici Port Newsa. Vječna mijena tako obnavlja i Kaštela koja postaju moderni hit turističke ponude s prednostima svoje drevne starosti.