Lučki vjesnik br. 21 by Netmedia Sistemi

Kule i paloci otoka Visa

TOPOVSKA GLAZBA

Šoltanka se ne predaje

Little big Drvenik

Supetar story

Ključ Srednje Dalmacije Mistery of the lighthouse br. 21 srpanj 2016.

51 luka Splitsko-dalmatinske županije Brevijar za svakoga na moru

MISTERY OF THE LIGHTHOUSE Jurica Gašpar, the son of a lighthouse keeper, historian, journalist and above all a man tied to the mysteries of the light on the open sea, the same mysteries that his father had kept, here are his words for Port News

LEGENDS OF THE LIGHT

y father Ivan Gašpar did not see his work as a lighthouse keeper as another regular job, one where you get paid and that’s it. Ivan was still living in his village of Umčani, near Bačina Lakes, near Ploče, on the way to Vrgorac, when he decided to start working as a lighthouse keeper. This job would secure a safe future for his son Jurica, and his future daughter Marijana. Both children lived in their father’s lighthouses. 2

FATHER AND SON

van Gašpar is a professional lighthouse keeper working at Plovput. Apart from a short stint as a crane driver, Ivan has been working as a lighthouse keeper most of his life. He started at St. Ivan outside of Rovinj, then moved to St. Andrija near Dubrovnik, but most of these years, he worked near Šibenik, at St. Ana. That location is a famous fortress, a control spot for nautical travel in the area, the entryway into the Šibenik Harbor, as well as the rest of Jadrija. His son, Jurica, followed his dad to each lighthouse since he was three years old. Years later, he decided to study history and graduated on the subject of the history of lighthouses.

Jurica had many jobs. He was a radio journalist for a while, but kept on thinking about the life of a lighthouse keeper as that had remained a mystery to him. Each lantern gave him new questions, remaining a constant throughout his life. After a while, he decided to write a book, and then make a movie called ‘Legends of the Light’. Here are a couple of fragment’s from Jurica’s book and movie. Jurica Gašpar, the son of a lighthouse keeper.

A scene from the last Croatian National Television video recording of Ivan Gašpar

Lighthouse Porer: Igor Goić and Jurica Gašpar

Blitvenica is the most dangerous lighthouse in the are, located on the open sea, near Žirje Island – you can definitely take some dangerous photos here 3

Saint Andrew

Once he began working at St. Ivan near Rovinj, he truly fell in love with his job. Ivan was an honorable man, always responsible, ready to give up as much as he can just so others could have more, and modesty is one of his strongest trait. In his final days, he gave an interview for Croatian National Television – TV journalists loved visiting him – and said that he went through everything while working, waves, winds and currents, with his own kids and the kids of his coworkers, and despite all difficulties, he’d do it all over again. My father was always a very decisive man. While he was working at St. Ivan, the constant fog started to affect my health in a bad way, and because I was getting ill, my dad asked to be transferred. Thus, we moved to the most beautiful island on the Adriatic – St. Andrija, just outside of Dubrovnik. This was in 1982, and I was three. Those lanterns became a part of me, my blood and my soul, and whatever I went on to do later in life, I always kept thinking about lighthouses. In 2004, I decided to pay a visit to all of them. I couldn’t fight the urge, I had to get close to lighthouse keepers and find out how they lived, how they managed to survive, what was it like at various locations. Usually, there’s not a lot of info about this job. Being a lighthouse keeper is a solitary job, and it’s not like living in a crowded city – over there, there’s no one to talk to, so a lot of stories are never told.

This was why I had decided to write a travel journal about lighthouse keepers. Of course, I had to take many photos as well. The true calling of the lighthouse keeper is going away, technology will take it over. We visited about fifty lanterns across the Adriatic. In 2013, I met up with sailing instructor Gordan Smadilo, and we were soon joined by Igor Goić, a cameraman working for Nova TV. After him, we were joined by skipper Vlatko Ignatoski. I imagined ‘Legends of the Light’ as a series of life stories told by the lighthouse keepers themselves. A couple of times, it was risky, we even destroyed some expensive pieces of equipment, but it was all worth it. The result is here, and we are currently editing what will be a truly unique story. There’s a certain mystique surrounding ‘Legends of the Light’. What we wanted to do was showcase this aura with pictures, videos and words – we wanted to bring that mystique closer to the people. We tried to be as professional and logical as possible, but it was hard. Being so close to lighthouses makes a man emotional. We know how to describe each lighthouse keeper in just one sentence: They save lives and remain anonymous. Is that fair?

Pokonji dol is located outside the City of Hvar, while this photo was taken at a special time â&#x20AC;&#x201C; at dawn

KANAL 2016

EROTIKA MORA P

Elizabeta i Mario Garber

ort News ili Lučki vjesnik proizvod je male i prisne obiteljske tvrtke u kojoj otprilike šest-sedam osoba ima neki svoj đir s morem, ne samo zato što su svi iz Splita, glavne dalmatinske metropole, a posebno užeg srca – Srednje Dalmacije, i ne samo zato što su rodom i odrastanjem s tog mjesta, nego i zato što se profesionalno pozivaju na more.

Nije problem zavoljeti more, ali u ovom našem slučaju radi se o originalnim iskustvima jer smo, pored profesionalnog opredjeljenja, imali i osobni doživljaj pa onda i stav naslonjen na sve što je morsko, budući da smo već prije tridesetak godina bili i zaposleni kao svjetioničari, na otočiću Sveti Andrija ispred Dubrovnika.

Hvarske skrivene uvale na južnoj i sjevernoj obali otoka smjenjuju se lijevo i desno skretanjem s glavne ceste od Sućurja prema zapadu, prema Jelsi, Vrboskoj, Starome Gradu i Hvaru, a najljepšja je tisna uvalica Pokomina, na fotografijama krajnje desno na ove dvije stranice

NA PRVI POGLED

Svakako te „koordinate“ daju neko jamstvo i ne može baš bilo tko govoriti o moru ako ga i mi slušamo, koji smo more slušali u kontinuitetu, što bi se reklo, od jutra kad mrtvo more od jučerašnjeg juga, bure ili maeštrala, do večeri odzvanja dubokim zapljuskivanjem u same korijene hridi duge jedva 400 metara, prve u Jadranskom moru na putu svakog vala od dalekog Otranta. Ovaj je uvod neophodan za stvaranje ugode unutar koje ćete se, kao u onoj potpunoj utihini u zoru ili pred sumrak, sprijateljiti s morem, gotovo erotski dirajući svaki podatak o toj povijesno utemeljenoj avanturi, koja traje i nastavlja sve što ima veze s „ploviti se mora“, naviganjem, kupanjem, jedrenjem, veslanjem, istraživanjem, počevši od prvih plivačkih i ronilačkih koraka, pa sve dotle da bi se moglo koristiti i onu drugu riječ – pothvata. Valjda bi sad trebalo prisjetiti se da nije loše zasvirat, ali nije loše ni tu „frulu za pas zadinit“ što hoće reć’ da valja znat ne pretjerat, to jest stat! U ime te mudrosti, sad bi trebalo objasnit da se ovdje radi o priči i ljubavi s morem na prvi pogled, pa nam se čini da je tu jako potrebna naša prevencija kako ne bi došlo do nepovratne greške jer znamo dobro ako se plivač-početnik preplaši, teško će ikad proplivat.

ŠKOLA PLIVANJA E sad, poslije ove naše „škole plivanja“ kroz život, ide kako bi se to reklo – primijenjena umjetnost, primijenjena na prvoj pričici. Radi se o otoku Veli Drvenik. Zašto je taj otok zanimljiv? Zato što je skroz u problemima. Svakome tko ljeti ode na odmor moralo bi biti zanimljivije da se nađe u okolnostima kakvih inače nema u njegovoj svakodnevici. Vjerojatno predosjećate da se sad ima govoriti o robinzonskom turizmu, nedirnutoj prirodi i tome slično. Naravno da su to sve „marketinška brumavanja“ kao kad salamuru od slanih srdela potopite u more da bi privukli pravu ribu. Ali ako sve to zanemarite, jer se hoćete odmoriti i uživati u ljetu, onda ne brinite o prevarama nego uzmite što vam se sviđa, jer marketinške varke ionako nikad nećete izbjeći. Zamislite da idete na otok Vis. Ludilo! Nevjerojatno. I sve je to točno. Ali jednako tako biste mogli poželjeti i Palagružu. A do Visa iz Splita imate gotovo isto koliko i do Palagruže od 7

Lanterna u Sućurju

U NEPOZNATO Stiniva, uvala na putu starom cestom oko tunela od Starog Grada prema Hvaru otoka Visa. Druga stvar, zadnjih ljeta se događa da nam ljudi šalju fotografije s Palagruže i zezaju se s pitanjem jesu li to splitske Bačvice s obzirom na broj kupača, brodića i sveopće gužve. Pa čovjeku padne na pamet da ostane tu, uz obalu, i svaki dan ode na drugi izlet kao na primjer na južnu stranu

otoka Čiova ispred Splita gdje se nižu klifovi kao da ste na južnoj strani Visa ili otplovite na Šoltu pa opet na južnim njezinim obalama imate prizore potpune divljine i okomitih padina koje strmo poniru u more skrivajući tajne tih modrih dubina.

Sve ovisi o tome što želite, kakvi su vam okusi i ukusi u vezi s morem. Nije to lako predvidjeti, a ne bi bilo ni dobro. Valja vidjeti sve i prepustiti se iznenađenjima raznolike prirode Srednje Dalmacije. I baš zato što tako razmišljamo stavljajući se u kožu putnika, istraživača, znatiželjnika, nautičara, moreplovca i običnog gosta, baš zato nemamo pravi odgovor – kamo biste. Jedan zajednički odgovor ne postoji. A to je i dobro. Gdje ćeš ljepše nego otputovat u nepoznato, ili gdje ćeš ljepše nego, kad si već takav, otputovat u – poznato!

Ribarska luka Vira

Trajekt Šoltanka, pristaje na rivu do Kamerlenga, a zapravo nikako uz njega ne pristaje

Projekti Lučke uprave Sve ljepši UNESCOV grad s Rivom za užitke i dodatnom trajektnom lukom

TROGIR, DUBROVNIK SREDNJE DALMACIJE Fotoreport Mario Garber

a je stranca helikopterom spustit usred Trogira i pitat ga sviđa li mu se Dubrovnik, sigurno bi potvrdno klimnuo glavom, jer prvog posjetitelja uistinu Trogir može prevariti s prizorima ispred Kamerlenga i kule sv. Marka, te arhitekturom i starim kaletama među nekadašnjim palačama, zvonicima i portalima, ukupnim dojmom

gradića unutar zidina kao u doba viteških parada preko pokretnih mostova kojima se ulazilo u gradove. Dah Venecije ovako ili onako može se osjetiti šetali vi Dubrovnikom ili Trogirom, a živopisni Trogir, makar znatno manji od Dubrovnika, šarmira tako stisnut na otočiću možda još i više negoli Dubrovnik. Uostalom, Trogir je znatno

stariji od srednjovjekovne bajke Dubrovnika, a onako zbijen, i okružen morem sa svih strana, pruža ugođaj jedinstvene romantike.

MOSTOVI I STOLJEĆA U Trogir se ulazi s kopna mostom preko kanala kao i u Veneciju, a na drugoj strani se ponovno mostom iz Trogira 9

prelazi na Čiovo, još jedan otok koji se s vremenom navikao da je u biti poluotok. Na zapadu Trogira ima još jedan drveni most kojim se može s kopna prijeći na onaj stari dio Trogira na otoku, a sad se evo gradi i novi golemi most prije Trogira, na istočnoj strani, tako da će se preskočiti i sam Trogir i cestom s kopna stići izravno na Čiovo. Time će se Trogir potpuno osloboditi prometnih začepljenja u sezoni, a na prilazu od Splita prema Trogiru uređena je cesta s dva kružna toka tako da se bez ikakvih problema može u grad, pogotovo što se nudi niz parkirališta na putu do Trogira s istočne i sa zapadne strane, a s tih parkirališta se pješice može do grada za par minuta. Trogir je atrakcija i zbog svoje ukupne ponude, arhitektonske, kulturne, tradicijske, ugostiteljske, to su doslovno spektakularni „vodoskoci“ uzbuđenja na svakom koraku, a iz Trogira se s njegove velebne rive gostu nude avanture u koje se začas može otisnuti svim tipovima plovila, od broda, glisera, trajekta, jedrilice, turističkih trabakula i jedrenjaka, starinskih gajeta i leuta adaptiranih za turistički izlet do suvremenih munjevitih gumenjaka... Jer Trogir vas na kupanje šalje u svoj

bogati arhipelag, od Splita prema Trogiru pruža se prostrani Kaštelanski zaljev sa sedam kaštelanskih gradića, koji od otvorenog mora štiti dugačko Čiovo, a na zapadu Trogira pokraj svjetionika Čelica izlazi se na pučinu posutu bezbrojnim hridima i otočićima sve do Velog i Malog Drvenika, do dva otoka koja još uvijek podsjećaju na doba bez struje, bez vode, a skoro i bez trajekta.

VICEVI S RAMPOM I KARTAMA Posebnost sa svim dobrim i lošim stranama jest zanimljiva brodska veza Trogir – Seget Donji – Veli Drvenik – Mali Drvenik i natrag. Stara Šoltanka koja je napunila četiri desetljeća stenje kod pristajanja, a kad se valja otisnut, onda joj se sve češće ne može dignit rampa, ali noštromo ima jednu fintu na koju je Šoltanka navikla pa se „stari ruzinavi brod“ ipak odazove putniku. Sluša to jedan putnik i govori, ma dajte, a ja imam šezdesetišest i nikad mi još nije zakazala rampa... Međutim, Šoltanki nije lako jer zna se dogodit da kvar i popravak potraju sat ili dva pa mnogi putnici odustanu od trajekta. Naime, od Trogira do Sege-

ta Donjeg trajekt vozi deset minuta, a na noge bi ga možda mogao i prestić’, pa di to ima... E, ali oni koji znaju odmah se iskrcaju i skrate put, pogotovo što im je auto ostao u Trogiru. Još duhovitija je priča s kartama za trajekt. Kućica Jadrolinije je izvan Trogira, pa se mnogi prevare, parkiraju tu auto, pješice odu do trogirske rive gdje pristaje Šoltanka i fali još pet minuta do polaska ali nitko ih ne smije primiti bez karte. Znači, moraju se vratiti odakle su došli, kupit kartu i čekat idući trajekt. Neki onda barem iz vica kažu da su se vratili kupit kartu ali kad su vidili da su već skoro došli u Seget Donji, onda su produžili na noge i uštedili koju kunu. A Šoltanka bidna neka vozi, možda joj je i lakše ako je prazna.

LIPOTA NA DOHVAT RUKE I LUKE Pa da dovršimo priču, ako uspijete (a uspjet ćete sigurno, nego na ovu žegu se čovik mora malo našalit) isplovit iz Trogira, pa poslije iz Segeta Donjeg, onda ste za sve skupa najviše uru vrimena u Velome Drveniku i kad „akoštate“, ostat ćete zabezeknuti od te lipote i jednog sasvim drugog svijeta a na dohvat ruke, na dohvat luke, o čemu

Pogled s drvenog mosta na kulu Marko prema zapadu

Gradi se luka u Solinama van Trogira

se brine Lučka uprava Županije splitsko-dalmatinske. Jer putem do Segeta Donjeg prolazite kraj budućeg pristaništa za vezu s otocima Velim i Malim Drvenikom. Pomgrad gradi, a Lučka uprava je idejni inicijator, te financira sigurnost plovidbe i još bolje uvjete za lučki život stanovnika Srednje Dalmacije. Veliki projekt Lučke uprave Splitsko-dalmatinske županije inicirat će razvoj i turistički i gospodarski za stanovnike otoka Veli i Mali Drvenik te upućenih na to područje iz Trogira i njegove okolice.

Noštromo Tomo Šoltanku poznaje u dušu, pa stražari na rampi da se ne zaglavi

KAMERLENGO I TRAJEKT Novo trajektno pristanište na području Solina izvan Trogira bit će pravi mali preporod za trogirsku rivu gdje se sada veže trajekt Šoltanka upravo ispred Kamerlenga, izazivajući prizor nesklada zabilježen i fotografijom Lučkog vjesnika. Tako će se prvi put u povijesti te brodske komunikacije dogoditi da se jednostavno i efikasno, svakodnevno odvija trajektni promet između obale i otoka Drvenik Veli i Mali, iz pristaništa Trogir – Soline. 11

Port Authority’s Projects UNESCO’s town and its promenade keep getting more and more beautiful, and now it features a new port

TROGIR, I THE DUBROVNIK OF CENTRAL DALMATIA

f you take a tourist with no information about the area, fly that person by chopper to downtown Trogir, and ask them if they like Dubrovnik, that person would surely nod their head in approval. Honestly, someone who hasn’t been to Trogir before could easily mistake it for Dubrovnik. Kamerlenga and Saint Mark’s Church, the town’s architecture and ancient narrow streets, town palaces,

Mostovi Trogira, drveni i kameni kojim se s kopna ulazi u grad

church-towers and portals – Trogir still has the look and feel it had centuries ago, when knights would hold parades and cross over the town’s drawbridges, which were also used to enter the town back in olden times. Whether you’re walking around Dubrovnik or Trogir, you’ll notice both locations have a Venetian feel. Trogir is a lively place, and even though it is significantly smaller than Dubrovnik, a compact town on its own little island, you’ll definitely fall for its charm. Maybe even more so than if you were in Dubrovnik. Besides, Trogir is even older than Dubrovnik’s medieval fairy tale, and the way it’s snug, surrounded by the sea on all sides, it has a truly unique romantic atmosphere.

BRIDGES OF THE CENTURY Just like Venice, you arrive to Trogir from the mainland, across a bridge. Once you’re on the other side, you’ll take another bridge to get to Čiovo Island – another island that’s been living like a peninsula for centuries. On the west side of Trogir, there’s another wooden bridge which can take you from the mainland to the old part of Trogir, which is located on the island. Recently, there’s another bridge that’s under construction. A big bridge, just before Trogir, on the east side. Thanks to this bridge, people will be able to get to Čiovo without having to go through Trogir. With this new bridge, Trogir will finally be freed from its usual traffic jams during the tourist season. On the way from Split to Trogir, a new road has been constructed, featuring a circular intersection, making it easy to get to downtown Trogir. There are plenty of parking lots on both the west and east side of town, and it will take you only a couple of minutes of walking to get downtown. Trogir is quite an attraction. It offers its visitors so much to see: architecture, culture, tradition, food. These are literally spectacular fountains of excitement on each step of the way. The magnificent Trogir promenade offers tourists a series of adventure opportunity and they can choose from a wide selection of vessels. Boats, speedboats, ferries, trabakul boats, sailboats, old school gajeta and leut boats, as well as super fast dingies– and they have all been adapted to meet the demands of the town’s guests.

Trogir has a rich archipelago that offers many excellent beaches. From Split to Trogir, you can travel across the wide Bay of Kaštela, accompanied by seven small towns. From there, you have a clear path to the open see, going by the Čelica Watchtower, and there’s you’ll see countless cliffs and small islands, such as Veli and Mali Drevnik. Those two tiny islands are like a flashback to a time without electricity, running water, or ferries.

JOKES ABOUT THE RAMP AND CARDS Another special aspect of this area, one that has a bit of good and bad at the same time, is the local ferry line: Trogir – Seget Donji – Veli Drvenik – Mali Drvenik and back. The local ferry is called Šoltanka, and it’s an old vessel that has been doing this job for more that four decades. These days, the ferry is having a hard time just to dock properly, and more and more, its ramp gets stuck. But, the ferry’s captain knows how to handle it and make everything work. So, this old rusty boat still has a lot of has left in the tank. Hey, once we heard an older guest comment this by saying that he’s sixty-six-years-old and hasn’t ever had any problems with getting his own ramp up... Šoltanka has a tough job. The ferry is old and known to break down fairly often. And when it’s broken, it can take an hour or two for repairs, which is enough to make travelers give up on taking the ferry. You see, you can get from Trogir to Seget Donji via a ferry ride which lasts ten minutes, but you could probably walk there faster. One wonders why are things like that. Those

who do know the situation also know how to take a shortcut, especially if the leave their car in Trogir. The story with the ferry tickets is true comedy. Jadrolinija’s ticket kiosk is located outside of Trogir, but many visitors don’t know that. They find a place to park, walk across the promenade down to the port where Šoltanka is anchored, and then, some five minutes before departure, they realize they can’t board the ferry without a ticket. So, they have to go all the way back to the kiosk, buy a ticket and then wait for another ferry. Some guests have even joked about how they went back to buy a ferry ticket, and then when they realized how close they were to Seget Donji, decided not to take the ferry, but just continue to walk to their destination, saving money in the process. Poor Šoltanka will sail its route regardless if it’s empty or not. Maybe it’s easier when it’s empty.

BEAUTY AT YOUR FINGERTIPS To finish up our story, if you manage (and I’m sure you will, we’re just joking around because you need a light approach to life during these summer heatwaves) to sail out of Trogir, and out of Seget Donji after that, then it shouldn’t take you much more than an hour to get to Veli Drvenik. Once you’re settled you’ll literally be shocked by all the natural beauty surrounding you, as if you were in another world, and it’s right at your fingertips, so close to the port, and it’s all thanks to the Port Authority of the County of Split and Dalmatia. 13

On the way to Seget Donji, you’ll see the location of a new local port, one that will make a connection to the islands of Veli and Mali Drvenik. The construction company in charge of the work is Pomgrad, while the project is being run by the Port Authority, which is financing safe ferry lines and making sure the area has even better conditions for coastal living for the population of Central Dalmatia. The Port Authority is running quite a large project here, in a partnership with the County of Split and Dalmatia, one that will further the development of the local tourist industry and economy in general, thus helping the people of Veli and Mali Drvenik, as well as the Trogir area.

KAMERLENGO AND THE FERRY

Right now, the old Šoltanka ferry has a spot right in front of the Kamerlango, which simply looks off, as you will see on our photos. This new ferry port, which is being constructed right now, will give new life to the Trogir promenade, and serve the Soline area as well. Once finished, it will be the first time in history of nautical transit in this area that people will be able to travel easily, efficiently, and on an everyday basis, with connections between the mainland and the islands of Veli and Mali Drvenik. All straight from the Trogir-Soline Port.

VODIČ ZA PRUGU TROGIR – DRVENICI

misao ove priče nije ni ruganje ni kritiziranje, iako se taj utisak ne može izbjeći jer čim opišete što se tu zbiva, već vam pada na pamet postavljati kritička pitanja, tražiti odgovornost i zašto je sve to tako, te se ironijom osvrnuti na slučaj koji je sam po sebi karikaturalan a ne zato što bi pisac (bilo koji) to tako htio nego zato što je to uistinu tako. A koji je onda smisao, pitate? Smisao je da priča bude vodič svakome namjerniku na putu brodom od Trogira preko Segeta Donjeg do otoka Veli i

Mali Drvenik, pa natrag. Znači, ovo vam je jedan mali zabavni vodič za cijelu tu problematiku. Dakle, ja sam putnik za otok Veli Drvenik. Na telefonskim informacijama dobio sam podatak da brod kreće s trogirske rive. Parkirao sam automobil na cesti koja prolazi kraj Trogira, na ulazu u grad, nije daleko, desetak minuta. I baš dobro, lijepo ću prošetati Trogirom do broda. Među najljepšim gradićima na svijetu, prisniji i življi od mnogih velikana tipa London, Beč, Pariz, Madrid, Barcelona, Dubrovnik itd...

S Trogira na Čiovo mostom iza kojega se gradi najnoviji most za Čiovo poput zaobilaznice Trogira

Na Rivi snimam fenomenalan prizor, trajekt i kula Kamerlengo. Pitam i govore mi da se moram vratiti odakle sam i došao ako želim kupiti kartu za brod. Gotovo svi putnici zajedno sa mnom vraćaju se tim putem. Mora se prijeći preko manjeg drvenog mosta za građanstvo koji vodi iz Trogira na drugu stranu, na kopno, gdje je kućica Jadrolinije za kupovanje karte. Sve skupa kažu nam da nema problema, za desetak minuta možete stići i tamo, i natrag. Ali, da sam znao, bio bih već kupio karte, a sad se vraćam odakle sam i došao.

I slijedi klasični hrvatski odgovor: slijeganje ramenima. Ali čovječe, na odmoru smo, ljeto je, šta ima veze, ne mršti se, uživaj! Pa tako i jest. Jer nije to baš neki problem. Osim onima koji su izgleda čest slučaj. Stranci. Dođu na brod pet minuta prije polaska i nema šanse da će stići... Plašeći se da i mi ne zakasnimo, jurimo preko mostova, kanala i parkova, pa evo nas na domak brodske karte. Ali opet se ne kuži gdje je to, vidi se neka ledina, viču nam da treba preko nje, onda je neki zid u kojemu su srušena neka vrata, pa valja nama kroz njih, zatim je parkiralište i ne vidi se nigdje Jadrolinija, a onda nam svima maše jedan prolaznik jer se ta scena ponavlja godinama, pa je čovjek spreman pomoći i konačno otkrivamo kuda.

Kad se sve skupa zbroji, ispada da bi mi bilo lakše i brže nastaviti put do Segeta Donjeg i tamo se ukrcati jer trajekt će stići za desetak minuta, a ja neću stići do trogirske rive odakle trajekt polazi, nego ću ga dočekati u Segetu Donjem koji je udaljen od Trogira par kilometara. Ali onda ću barem uštedjeti i kupiti kartu deset minuta jeftiniju, od Segeta do Velog Drvenika, a ne od Trogira do Velog Drvenika. Na brodu nam poslije objašnjavaju da svakodnevno po desetak putnika,

pogotovo stranaca, ne stigne na brod jer ih se ne smije primiti bez karte. Možda Jadrolinija i nije loše izabrala mjesto za prodajnu kućicu jer većina putnika stigne autom i parkira ga upravo tu, a na rivu se ionako ne smije/ne može autom. Međutim, svakako su sve to argumenti za inicijativu i investiciju županijske Lučke uprave i za odluku o izgradnji novog pristaništa na području Trogir – Solina.

HOW TO GET A TICKET

KAKO DO KARTE Ako želite iz Trogira brodom/trajektom do otoka Velog i Malog Drvenika, a svakome su zanimljivi zbog robinzonskog turizma, onda morate paziti na nekoliko stvari. Bez kupljene karte za trajekt neće vas primiti na brod pa je morate kupiti pola sata prije u kućici Jadrolinije na cesti kojom se dolazi u Trogir s istoka, iz smjera od Marine, Segeta Donjeg ili hotela Medena prema Trogiru. Kućica Jadrolinije je blizu parkirališta na toj cesti pred samim ulazom u grad.

Preko livade, kroz prolaz u zidu do skrivene kućice Jadrolinije – golemi dobitak, karta za Veli i Mali Drvenik

Ako ste već u gradu, u starom dijelu grada na moru između dva kanala, onda vam je najbrži i najlakši put do kućice Jadrolinije preko drvenog mosta. Za desetak minuta možete stići s trogirske rive do tog drvenog mosta, prijeći kanal i za još par stotina metara eto vas do kućice Jadrolinije koju ćete naći i uz pomoć naših fotografija.

The islands of Veli and Mali Drvenik are surely interesting to anyone who is up for a little bit of Robinson Crusoe type of vacation, and if you want to go there by boat or ferry, there are a couple of things you should watch out for. First, you won’t be allowed on board without a ticket. You need to buy a ticket at one of Jadrolinija’s kiosks down at the city port, at least half an hour before your departure time. If you’re already downtown, in the old town center by the coast between two channels, then the easiest way to get to the Jadrolinija’s kiosks is across the wooden bridge. You won’t need more than about a ten minute walk from the downtown Trogir promenade to get to the wooden bridge, go across the channel, walk another hundred metes or so and you’ll get to that Jadrolinija kiosk. It’s not that hard to find, just take a look at our photos for reference.

Otoci Veli i Mali Drvenik

VELIKA I MALA AVANTURA Najnoviji turistički hit Srednje Dalmacije

ije da vas guramo u nevolju, iako tako izgleda, ali, kako bilo da bilo, na kraju ćete se naći usred nje! Jer nema ništa ljepše, a istodobno nema ništa ni gore nego što je iznenadni, neočekivani doživljaj potpune ljepote i užitka u tako jednostavnoj stvari kao što je uplovljavanje tijela u more, na primjer po bonaci predvečer.

I usred grada doživjet ćete neponovljivu rehabilitaciju, reklo bi se ako treba čak i političke naravi, a sad zamislite što ćete doživjeti ako ste negdje na, recimo, Velome Drveniku, otoku sjeverozapadno od Trogira, dalje uz jadransku obalu! Taj otok svi ističu kao mjesto gdje do jučer nije bilo ni vode, ni struje, a to su nekakva jamstva robinzonskog okoliša.

Veli Drvenik, ipak dirnuta priroda

AUTO KAO SVETOGRĐE

Veli je Drvenik zanimljiv kao otok koji je slabo povezan s kopnom i trajektne veze nisu obična svakodnevica tako da se stanovništvo prilagodilo tim iščašenim uvjetima i ako imate volje fotografirati, uhvatit ćete sasvim jedinstvene prizore s potpuno originalnim vozilima specijalnih namjena i namjera kako bi se preživjelo usprkos činjenici da brod ne prima automobile. Kao da su svetogrđe. Zadnjih se godina malo pomalo uznapredovalo jer kad se ukrcate na trajekt u luci u Segetu Donjem, onda možete i autom stići na otok Veli Drvenik. No u svakom slučaju, vi ćete lako osjetiti da ste sudionici jednog paralelnog života koji vam se odvija tu pred nosom kompjutorizirane stvarnosti. Osobitost avanture već je sama brodska linija o kojoj dobivate informacije na internetu ili telefonskim informacijama tako da ništa ne razumijete. Jer je stvar komplicirana sama po sebi. Brod vozi iz Splita u Trogir, u jednom dijelu godine, a u sezoni je to pruga iz Trogira. Zatim se stiže u Seget Donji,

pa onda na otoke Veli i Mali Drvenik, a onda se vraća istim putem. Međutim, kome to išta znači. Samo domoroci lako konzumiraju tu priču. Pa kojim danom ide iz Splita, a kojim ne ide, kada svrati i u Mali Drvenik, a kada ne, dokle je sezona ovog reda vožnje, što se događa nedjeljom, pa što vikendom, a opet sve

je to drukčije blagdanom, i generalno je sve drukčije izvan sezone, zimi.

URNEBES U SEGETU Gotovo da se može doktorirati na tu temu. Evo malo slikovitije. U brod se ukrcavate na trogirskoj rivi. A nakon deset minuta plovidbe uplovljavate u

Seget Donji putem od Trogira do Drvenika

Velo porinuće na Velom Drveniku bez ikakvih pomagala traje taman toliko koliko i otvaranje boce šampanjca

mjesto Seget Donji. Kad iz Trogira tim brodom stignete u Seget Donji nakon deset minuta, doživljavate pravi urnebes, jer u gradu Trogiru ste se ukrcali u brod u pitomoj atmosferi blizu Kamerlenga i daleko od automobilskog prometa, kao da ste u nekoj dalekoj otočkoj idili, a uplovljavanjem u puno

manje ribarsko mjesto u najbližem susjedstvu grada klase Trogir, dakle u malome Segetu Donjem, suočavate se s prometnom bujicom traktora, kamiona, građevinskih strojeva i kombija kao da ste na relaciji dviju industrijskih zona ranga Trst – Rijeka.

Iako, trajektić Šoltanka jedva prima polovicu potencijalnih ambicioznih teretnjaka. Za to vrijeme putnici koriste svaku zgodu za saznati nešto više iz prve ruke, od posade Šoltanke, pa se tu mogu čuti svakojake priče jer ovome treba ovo, a onome ono, uglavnom sve iz naporne otočke svakodnevice. Članovi posade su jako ljubazni i već su se familjarizirali s putnicima jer – i nema im druge. Brod je krenuo iz Trogira u deset ujutro, a oko jedanaest je u Velom Drveniku. Odatle ide dalje za susjedni otok Mali Drvenik. Tek taj otok je prava avantura, trajekt pristaje praktično na plaži. Sve je uredno, ali jednostavno, to nije urbana sredina nego lijepi divlji mali otočić.

Dražen s Lidijom drži očevu konobu Kod Jere

RAJ BEZ NOVČANIKA

Kad se stigne u Veli Drvenik, u malo ribarsko mjesto, nigdje više onih ubitačnih prometnica, semafora, gužve, automobila... Na rivi ispred trajekta kao da se odvija sajam neobičnih vozila, dvokolica, trokolica, traktora, starih fića, motora itd... Veli Drvenik još i ima nekih cesta, ali Mali Drvenik baš ništa. Preuzima se goste i sav raznoliki teret s trajekta, od onog putničkog do građevinskih i drugih materijala. A vi skačete iz trajekta direkt u more, prekrasno more koje ne može zamutiti niti brodski uljez, pa jedino ne zaboravite u letu supruzi ili prijateljima dobaciti novčanik. Sve ovo zvuči kao zadnji užas, istodobno i kao ništa ljepše na svijetu, a zapravo vam je jasno da su brojni nabrojeni nedostaci upravo najveća turistička prednost Velog i Malog Drvenika. Raj. A onda odmah kod Jere na pivo, konoba vas sama zove čim uplovite u porat, vidjet ćete je lijevo nakon što trajekt promakne uz mul s jedrilicama.

Radi se o konobi s drvenim stolovima na stijenama obale, tako da se poslije svakog zalogaja ili čaše ponovno možete odlučiti za more kao svoje privremeno prebivalište. Raj. Po drugi put. A kad dođe srpanj, usred ljeta, otvore se i druge konobe, kao da je to problem. Jednostavno, što si spremio sebi, ponudi i drugima u prekrasnom opuštenom ambijentu tako da se svatko osjeća kao kod svoje kuće. Osim domaćina. E to je umjetnost!

Vozila svake vrsti za po kopnu i po moru

Little Big Drvenik

eliki Drvenik is quite an interesting island, but it is poorly connected to the mainland and ferry lines are not common practice. The locals have gotten used to these tough conditions, and if you have the willpower to take a couple of photos, you’ll see some completely unique sights, such as original vehicles with special roles, mostly to do with the fact that life is hard on the island. The ferry does not transport cars. It’s as if they are heresy.

CARS AS HERESY Over the last couple of years, the situation has somewhat improved. You can catch the ferry at the Seget Donji port, and from there, you can take a car to get to Veli Drvenik Island. In any case, you’ll feel like you’re in a another dimension, as life seems to be moving at a different pace that what you’re used to in urban, modern surroundings. Tak-

HEAVEN WITHOUT A WALLET ing the ferry can be an adventure, because all the information you’ll find on the internet or via phone lines will definitely leave you confused. The while thing is quite complicated, really. During one part of the year, you can take the ferry from Trogir to Split. But, during the tourist season, there’s the train from Trogir. Then, you get to Seget Donji, and from there, to the islands of Veli and Mali Drvenik. The way back is the same. It’s not like it helps the locals or visitors. Actually, only the locals can understand this. They’re the only ones who can follow this schedule and remember when does the ferry go from Split, which days it doesn’t go, which days will it make a stop at Mali Drvenik, which days it won’t, how long does this type of schedule last, what happens on Sundays, or during the entire weekend, what is the holiday schedule like, and generally – during winter, it all changes again.

As soon as you arrive, you’ll notice that Veli Drvenik doesn’t have any of the hustle and bustle you’ll find in cities. No highways and roads, no traffic lights, traffic jams and cars... Down at the port, on the promenade, it’s as if the locals are always having a showcase of strange vehicles: two-wheelers, three-wheelers, tractors, old Fiats, motorcycles and other oddities. Veli Drvenik has a couple of roads, but Mali Drvenik has no roads. The ferry carries everything – guests, all kinds of cargo, even construction materials. You can basically jump straight into the amazingly clean sea straight off the boat. The sea is so clean, not even a ferry could disrupt it’s crystal clarity. And while you’re diving in, just remember to throw your wallet to your wife or friends.

This sounds like the worst thing ever, but at the same time, it’s the greatest experience in the world. Okay, it’s obvious that some of these setbacks actually accentuate the uniqueness of Veli and Mali Drvenik, making them both interesting tourist spots. There’s Jere’s place, down at the port, and a cold beer will be waiting for you. A nice little tavern, you’ll see it as soon as the ferry passes by a peer with sailboats.

More about the tavern. It has wooden tables located on the beach rocks, so after each meal you have and each sip of wine, you can take a quick dip, if you’d like. It’s heaven. In mid July, more taverns open for business, and that’s great for everyone. It’s simple, the type

Uplovljavanje u Veli Drvenik je veli happening, toliko je dobro da se možete odmah vratit natrag ali – ne možete, to valja kušat

of meals the locals cook for themselves are the same meals they serve at these taverns. It’s an amazing, relaxed environment where every guest can feel at home. Except the hosts , they work extra hard. It’s an artform.

impressum Publisher: Port Authority of Split-Dalmatia County For the publisher: Port Authority director, Editor in chief Domagoj MaroeviÄ&#x2021; Editor: Mario Garber Editorial concept and design: Garber media d.o.o. Segor Garber Photos: Garber media d.o.o. Translation: Vuk Oreb Lector: Elizabeta Sonjara Garber Printed in: Slobodna Dalmacija Print d.o.o. Online edition: www.lusdz.hr All Rights Reserved by Garber media Ltd. info@garber-media.hr ISSN 1848-4689 23

SUPETAR STORY

FOTOREPORT: Segor GARBER

KLJUČ SREDNJE DALMACIJE Supetar na sto načina, motorrrrri party, kupanje, sunčanje, cijeli parangal od štekata, restorana i kafića, sve skupa stigli ste na otok, a ono skoro cijeli grad

SUPETAR STORY

KLJUČ SREDNJE DALMACIJE

z ljeta u ljeto raste priča o Supetru kao o predgrađu Splita odakle se možete povezati s cijelom Srednjom Dalmacijom, znači sa svih pedesetak luka i gradića na raznim otocima u moru Splitsko-dalmatinske županije, tako da bi se ovog ljeta moglo očekivati da Split postane predgrađem bračkoga Supetra. Jer kad se ode iz Splita, iz srca Srednje a i Dalmacije uopće, za sat vremena ste u Supetru, na najbližem otoku ispred Splita i onda možete što god vam padne na pamet.

URBANO, GORA I PUSTINJA

Najprije se iz Supetra možete upustiti u istraživanje otoka Brača koji ima sve karakteristike urbaniziranog otoka, kao mala Italija, s puno gradića, od Supetra na istok do Splitske, Postira, Pučišća, Povlja, Sumartina kad zaokrenete na jugoistočnoj punti prema južnim obalama otoka, pa iznad Sumartina su Selca, stari kulturni gradić, a onda dalje u brda, u Škrip, u Humac Gornji i Pražnice, odakle se strmoglavite u Bol i na Zlatni rat i već ste tu blizu uspona do Vidove gore gdje se zamišlja i žičara…

Veliko dotjeravanje u Vlačici, prekrasnoj «ni marini, ni rivi, ni šetnici» nego sve zajedno odmah na domak porta u Supetru

Serijal Lučkog vjesnika: Vječne veze baštine kulture, arhitekture, literature (2) Dalje ste na zapad spremni spustit se u Milnu koja u Splitskim vratima gleda na susjedni otok Šoltu, a do nje je odmah i Bobovišće pa ponovno u brda skrenete do Ložišća i ako ste od volje možete se vratit na sjevernu obalu i do Sutivana i Mirca, a možete ostat u brdima pa svratit do Nerežišća i Dračevice, i bilo morem ili tako kroz brda opet se preko npr. Humca Donjeg spustite u Supetar. Osim ako vam ne padne na pamet još pikantnija pustolovina pa se otisnete na more pustinje koja se usred otoka odaziva na već glasovito ime Blaca. Pogledajte koliko je to gradski otok, malo je tu pravih sela.

SIRA, PRŠUTA I JANJETINE Naravno da se malo ovdje bacamo u zagrljaj bajke o urbanome otoku, ali neće dugo proć i to će se uistinu dogoditi. Time se samo želi reći svakome gostu, turistu, pomorcu i sezonskom nautičaru da je Brač nakon temeljitog posjeta Splitu ili nakon tradicionalnog tranzitnog susreta sa Splitom – osuđen na Brač (blago mu se). Izazov su njegova povijest, tradicija i kultura, izvorna ljepota i gastro-originalnost do brenda „bračkog stola“ koji je kao švedski stol sve samo ne – brački, jer je na njemu od pršuta do sira i maslina, te vina, baš doslovno blago prirode kakvu još niste kušali, a da se ne spominju još i riba, pa cijeli niz specijaliteta od janjetine. Brač je kao reprezentacija Srednje Dalmacije a ujedno i aperitiv, predjelo, menu Srednje Dalmacije, da znate u što se upuštate. Odatle tražite ima li ljepši Zlatni rat za okupati se, dublja uvala od

Milne ili Pučišća za sakriti se s jedrilicom, još viša Vidova gora za pogled s visoka na sve ostale otoke toga splitsko-dalmatinskog akvatorija, na Hvar, Šoltu, Vis… Kad se po buri bolje vidi, ukazat će vam se i obrisi Palagruže.

TIMBAR MEDITERANA Draž i privlačnost Brača daje značaj Supetru kao tranzitnom središtu otoka u ulozi sličnoj Splitu, ali i Supetar se zadnjih godina poput Splita trudi zadržati i šarmirati svoje goste da ga ne zaobilaze i ne napuštaju čim dovrše iskrcaj. Supetar na fotografijama u ovom fotoreportu već na onaj prvi pogled, s palube trajekta dok pristaje, otkriva posjetitelju sve svoje čari, žalo

i kupalište odmah preko puta trajektne luke, ali naravno na drugoj strani tog malog poluotoka koji štiti od bure, pa prekrasnu rivu koja zove s načičkanim štekatima kafića i restorana uz samo more, zatim s lučicom koja se dovršava u neposrednoj blizini mjesta s dugom obalom i vezovima, te posebnostima i ukrasima maštovitog arhitekta Ede Šegvića, meštra koji pazi na očuvanje mediteranskog timbra i ugode.

Najveća atrakcija na Vlačici gdje se dovršava prekrasan ambijent s raznim sadržajima za boravak i šetnju svakog gosta, predstavlja uistinu originalan doživljaj jer se zapanjite kad u toj bjelini bračkog kamena dotjeranog za novu valu i rivu ustuknete pred gromadom grubog neobrađenog kamena visokog 3,8 metara i teškog 5 tona. Kao da se pred vama propeo polarni medvjed. A nije nego simbolčić što ga je izabrao arhitekt Edo Šegvić u Pučišćima:

MAJSTORI JAKŠIĆI – S tom kamenom intervencijom, da se malo i opustimo pa i nasmijemo – govori Edo Šegvić – hoću samo skrenuti pozornost na činjenicu da se od bračkog kamena izgradio gotovo cijeli svijet, haha. Eto, svakoga bi to razveselilo, jer to je poseban brački kamen, poznato je da ima i vrsta kamen Veselje, znači to je svakako prostor, točka na Zemlji gdje raste taj kamen, brački kamen, koji govori, kamen koji je i prehranio mnoge naraštaje, kamen koji otoku Braču daje jednu svjetsku težinu, i evo mu tako odajemo i neku počast. Izabrao sam ga u Pučišćima tako izvornog s onom žutom korom. Jer to je u Pučišćima poseban doživljaj, tamo je tradicija kamena ukorijenjena, duboko u kamen, tamo gdje je i visoko cijenjena kamenoklesarska škola a još važnije – najpoznatija obitelj majstora kamena čuvenog imena Jakšić, te se zna da je odatle i ugledna znanstvena publikacija „Klesarstvo i graditeljstvo“.

Kamen Brača obraća se cijelome svijetu a arhitekt Edo Šegvić izabrao je jedan izvorni uzorak u Pučišćima i to od 5 tona, visine 3,8 m, a karaktera - veselje

Cijela je to serija počasti i zasluga, impresija i osjećanja bogate povijesne kulture, tako da je baš užitak znati da će svi oni posjetitelji uperenih objektiva ostati na tren bez daha kad im u oko upadne taj kameni predak obeliska, monolita, a mora ga se uočiti već s palube trajekta dok brod uplovljava u Supetar.

ZAŠTITA SVETOGA PETRA Zanimljivo je kako arhitekt Edo Šegvić gradi suptilnu, sjajnu nisku asocijacija, pa u govoru kamena otkrivamo i riječ i ime Petra, pietra, pa je nemoguće zaobići ime samog gradića Supetra koje je sljedbenik svetoga Petra, ujedno i ribarskog zaštitnika... Uočit će se Šegvićeve napomene u izgledu tog dijela supetarske rive s ribicama, a posjetitelju s kamerom mora pasti na pamet i to da su svi ključevi u svetoga Petra pa odatle i naslov ovom tekstu da bi se ključevima Supetra otvorilo vrata ukupnog srednjodalmatinskog otočja.

SUPETAR OF BRAČ

ith each passing summer, the story of Supetar being a suburb of Split grows stronger. It’s become a spot that connects the entire Central Dalmatia area. Sure, we can once again bring up the fairy tale about Brač being an urban island, but, as you will see over time, this will surely happen. After visiting Split, visitors go to Supetar and discover it as a showcase of Brač culture of all kinds: there are original recipes that have to be tried, The Brač Table – which is a Smorgasbord of sorts, although local, and features such delicacies as prosciutto, cheese and olives, fine wine and other delights that make it practically a natural wonder that you have yet to try. And of course, there’s plenty of fish recipes, as well as lamb-based specialties. Form Supetar, you can travel to the deep coves of Milna or Pučišća. You can also hike up to Vidova Gora, where from the top of Brač you’ll have a clear view of all neighboring islands: Hvar, Šolta and Vis. And during the Bura winds, you can see as far as Palagruža. As our photos showcase, the wonders of Supetar open up to its visitors as soon as their ferry enters the port, and introduces them to all its wonders – a pebble beach close to the port, a small marina that is in its final construction phase, with its long promenade and docks, as well as decorations that were implemented by the versatile architect Edi Šegvić, a master of preserving the Mediterranean style and feel. The name of this new marina is Vlačica, and the sight of its shiny white Brač stone will leave you in awe. One giant natural piece of local stone that goes up 3.8 meters in height, and weighs five tons. It’s as if there was a polar bear in front of you. No, it’s not a polar bear, it’s a small symbol of local culture, selected by architect Edi Šegvić himself, on location in Pučišća, the small island town that is known for its quarry and skillful stone masons of the Jakšić Family. 29

Kamen po kamen palača KULE I PALOCI OTOKA VISA

ČULO SE TOPOVE, A DANAS GLAZBU! Kulturno-povijesna navigacija na ruti od starih Grka i Mlečana, Engleza, Francuza, Austrougarske do danas Pripremila Elizabeta Sonjara Garber

skrcate se s trajekta ili uplovite svojom brodicom i vežete se za viško kopno, svejedno vas noge same nose u neka stara doba. S kamena na kamen, uz sladoled koji se topi začas, kao nekoliko tisuća godina: od starih Grka i Mlečana, Engleza, Francuza, prijeđemo preko Austrougarske, pa partizana do suvremenih nomada.

KULA PERAST Iste godine kada su (obojica 3. svibnja) umrli William Shakespeare i Miguel de Cervantes, 16. prosinca 1616. Vicko iz Perasta u Boki kotorskoj dobio je od generalnog providura dopuštenje za gradnju kule u Visu. Već dogodine kula se uzdigla na viškoj rivi i otada do danas nema putnika da je ne zagleda i ne uhvati u kameru. Vis, kula Perast

Vis House FORT PERAST – The only thing we know about the man who built Fort Perast was that his first name was Vicko. A man with a large family, we know that he was originally from Perast near Boka kotorska, and he came to Vis Island in 1617, where he constructed Perast on the Vis Town promenade. The purpose of the fort was to defend his family and neighbors from pirates that had pillaged the nearby town of Komiža some years earlier. George Duncan Robertson, the English Commander of Vis Island, ordered the construction of this fort in April of 1812. This was one year after the French had attacked Vis. The fort is located just above the entry to Port Vis. It is elongated, with slanted walls, surrounded by a ditch, and it was accessible via a drop-down bridge. This was the biggest fort at the time, therefore it was named after King George the Third. These days, however, you won’t hear any cannons going off, only the soothing sounds of music during summer evenings. Located on a tiny island at the very entry to the port, young Commodore William host had ordered the construction of a new fort, which was later named after this commander of all military vessels on the Adriatic. His fort was built one year after Fortica, a battery equipped with cannons, but today, only ruins are left. Some decades after the fort, more precisely – in 1873 – a lighthouse was construed on that same spot. Hrvatski dom na viškoj rivi King George III

O graditelju Kaštila Perast ne zna se puno osim da je bio gospodin, ser, dominus, da je imao brojnu obitelj, da je došao iz Perasta i živio u svojoj kući u Luci, uz samu Kulu, i da je umro 1622. Kaštil je, naravno, sagradio da bi zaštitio obitelj i mještane od mogućih turskih upada, ali ne samo njih nego i uskoka koji su 1614. godine na Visu poharali Komižu. Kula je s njegovom kućom bila povezana drvenim mostom na prvom katu i tuda se, budući da je to bio jedini ulaz, unosio sav materijal za gradnju. Kad je dovršena, predstavljala je čvrsto uporište – ovjenčana stražarnicama na vrhovima uglova i oboružana brončanim topovima. Uokolo kule bilo je zabranjeno graditi druge kuće kako bi topovi imali slobodan domet.

FORTICA KING GEORGE III. Francuzi su 1811. tako žestoko napali Vis, oštetili zgrade i brodove u luci, da su Englezi odlučili podići čvrste bedeme i s topovima obraniti „svoje“. Engleski zapovjednik Visa George Duncan Robertson već je u travnju 1812., iznad ulaza u luku, započeo graditi duguljastu utvrdu kosih zidina, opkoljenu jarkom, u koju se ulazilo preko visećeg

mosta. Kako je to bila najveća tvrđava, dobila je ime po tadašnjem engleskom kralju Georgeu III. Tvrđava je u Visu poznata, naravno, kao Fortica, a umjesto topovske paljbe, iz nje se danas za ljetnih večeri čuje glazba. Godinu prije Fortice, na otočiću na samom ulazu u luku, koji je poslije po njemu dobio i ime – mladi je komodor William Hoste, zapovjednik svih ratnih brodova na Jadranu, dao podignuti bateriju s topovima, od koje su danas ostale samo ruševine. Odmah pokraj njih, nekoliko desetljeća i nekoliko kraljevina i carevina poslije, 1873. godine, podignut je na Hostu svjetionik, i dan-danas svjetlo i ukras dobrodošlice u Vis.

Već dvije godine poslije, sam car Franjo Josip I. posjetio je Vis. Iz te prigode pamti se anegdota. Car sa svitom uglednika šeće gradom, razgovarajući isključivo na talijanskom, kada se Božo Poduje – djed Šime Poduje koji je bio glavni inicijator obnove nogometnog kluba Hajduk koncem Drugog svjetskog rata – prodere na hrvatskome: „Živio car Franjo Josip!“ Toliko je glasno vikao „živio“ da je išao na živce caru pa mu je uzvratio: „Ti što vičeš kao iz roga, ušuti!“. Tako, ne samo da se Poduji car osobno obratio, nego je preko njegove dreke primio na znanje kojim jezikom Višani govore i žele govoriti.

Prirovo

Češka vila

PRIROVO Prelijepi niski poluotok usred viške luke kao da svjedoči besmrtnost: na to malo kamena i zemlje izraslo je kroz tisućljeća nekoliko slojeva povijesti, zaokruženih 1830. godine otvaranjem „novog“ viškog groblja. Kad bi čovjek od toga imao koristi, vjerojatno bi odabrao posljednje počivalište s takvim pogledom! U 16. stoljeću na Prirovu su podignuti franjevački samostan i crkva sv. Jeronima, zaštitnika Dalmacije, i to na ostacima rimskog teatra, zbog čega i ima polukružan oblik. U podrumu samostana i danas se lijepo vide dijelovi teatra, sagrađenog u 1. stoljeću, pretpostavlja se – na temeljima helenističkog kazališta iz doba stare Isse. Pročelje crkve izgrađeno je od mramora uzetog od ostataka Isse, a uzduž obale poluotoka, u moru su još uvijek ostaci potonule starovjekovne luke.

3 KARTOLINE VISA No Prirovo, osim o besmrtnosti, svjedoči i o lošoj ljudskoj naravi. Naime, na 40. obljetnicu čuvenog Viškog boja, godine 1906., sam nadvojvoda Franjo Ferdinand svečano je otvorio spomenik palim mornarima „Viški lav“. Već 1919. Talijani su ga rastavili i odnijeli u Italiju. Nikad ga nisu vratili. Višani su, međutim, uspjeli sakriti sliku „Viški boj“, koja se nalazila u crkvi, no u Drugom svjetskom ratu ipak su je uništili fašistički vojnici! I tako je na Prirovu prije deset godina postavljena kopija Viškoga lava. Prirovo kao original i to može podnijeti.

Prirovo i Wellington – Iza Prirova vidi se utvrda Wellington, nazvana tako po vojskovođi Arturu Wellseleyu, vojvodi od Wellingtona, koji je porazio Napoleona i Francuze kod Waterlooa 1815. godine. Znači da je utvrda podignuta posljednjih dana vladavine Engleza na Visu! Češka vila – Iako godinama i desetljećima zapuštena, i dalje osvaja poglede i mami kupače. U blizini najstarije crkvice u viškoj uvali, onoj viškoga patrona sv. Jurja, na poluotoku sv. Jurja, imućna viška obitelj Topić izgradila je vilu, koju je poslije kupio Dubrovčanin Kovačević, a on ju je opet prodao Česima. Česi su je preuredili u hotel koji je među Višanima stekao ime Češka vila. U doba Jugoslavije, vila je bila vojarna! Vojska je znala izabrat!

Hrvatski dom

Vis House PRIROVO

– Based on the foundations of an ancient Greek theater dating back to the era of the Issa colony, a Franciscan monastery and the Church of Saint Jeremy were built on the Pirovo Peninsula. Saint Jeremy – Jeronim – is the patron saint of Dalmatia. The exterior of the church was built with marble that was left over from ancient Greek constructions. In 1830, Pirovo got a new cemetery as well.

THE CZECH VILLA AND THE CROATIAN HOME – Even though it hasn’t Hrvatski dom – Zgrada s razglednice po kojoj se odmah zna da pozdrave šaljete iz Visa! Hrvatski je dom izgrađen u neogotičkom stilu s nizom gotičkih bifora na prvom i drugom katu. Najupečatljiviji je toranj u uglu. U potkrovlju, koje od milja zovu Golubjera, održavaju se čitače probe kazališnog ansambla, dok se scenske probe i premijere održavaju kat niže!

been maintained in years, The Czech Villa is a favorite spot for many walkers and swimmers of Vis. Mister Topić, a local rich man, had sold the villa to a Mr. Kovačević of Dubrovnik, who later on sold it to some investors from the Czech Republic. They turned it into a hotel. During Yugoslavia, the place was an army base. The Croatian Home is one of the more famous spots on Vis Island. Its loft is a place where the local theater group practices, but it’s also known among locals as a ‘home for pigeons’.

Otočić Host i svjetionik na ulazu u veliku Jurjevu uvalu, viški porat

Komiža bez falkuše ne može, a ni bez Komune

KOMIŠKA KOMUNA Doći u Vis, a ne doći na drugu stranu otoka u Komižu, bio bi smrtni grijeh. Uostalom, Komiža je i prvo hrvatsko naselje koje je posjetio neki papa. Riječ je o papi Aleksandru III. kojega su 1177. godine komiški ribari prevezli do mjesta s Palagruže, gdje se bio sklonio od nevremena putujući za Veneciju. A današnji putnik-namjernik, čim dođe u Komižu, prvo pita: Kakav je ono kaštel tamo na rivi? Uistinu osvaja. E pa to je Mletački kaštel zvan Komuna. Četverokutna je oblika sa zidovima ukošenima u dnu. Na njima i danas stoje Zonkotov paloc na trgu Škor, Zankijeva palača

golemi kameni prstenovi za vezivanje usidrenih jedrenjaka jer su sjeverni i zapadni zidovi kaštela, prije nego je izgrađena današnja obala – bili u moru. Naravno, ne nedostaje puškarnica ni topovskih ždrijela jer je kaštel i sagrađen 1592. godine za obranu od Turaka i od gusarskih napada. Izgradile su ga mletačke vlasti, ali, kao i obično, prihodima od samih ribara s ribarske pošte južno od Biševa. Inače, zna se podatak da su komiški ribari, u 16. stoljeću, samo u jednom danu bili ulovili tri milijuna tona srdela. To nije moglo proći nezapaženo kod Mlečana, a ni poslije kroz

povijest – Komiža je bila najveći centar na otoku i najveća baza proizvodnje sardina dugo godina. Danas je obrnuto: ostala joj je samo ljepota. U San pedru u Kaliforniji, na primjer, živi čak deset puta više Komižana nego li u samoj Komiži! No, vratimo se Komuni! Unutar nje, stepenicama se dolazi na prvi kat, gdje je znao boraviti mletački sudac, i na gornju terasu s kruništem. Današnji izgled kaštel je dobio 1879. godine kada ga je otkupila komiška općina da bi u njemu uredila upravni ured. Tada je dobio velike prozore i balkone, a Komiža je na podignutome tornju dobila gradski sat.

ZONKOTOV PALOC I da ne biste ostali samo na obali, uvest ćemo vas na mali trg Škor, tako da put nastavite sami. Eto, bacite pogled na Zonkotov paloc, Palaču Zanki. S dugim balkonom i kamenim piramidama s kuglama na šiljku, s istaknutim dimnjakom, nišom s Gospinim likom i glinenim zmajevim glavama koje odvode kišnicu s krova – ova je kuća izrazila maštu, kako se o njoj piše i govori – lokalnog graditeljstva. Zonkotov paloc izgradio je, dakako, jedan Zanki i to Antun, pretpostavlja se vitez i kaštelan komiškog kaštela, koncem 17. ili početkom 18. stoljeća. 34

Vis House THE KOMIŽA COMMUNE –

This Venetian fortified castle was constructed on the promenade of Komića in 1592, and was used to defend the locals from invading Turks. It was built by Venetian colonists, but paid for mostly by local fishermen. Even today, the outside walls of the fort show circular marks of where sailboats used to dock. One part of the fort’s top, and this was before the town promenade was finished, used to be immersed into the sea. Its modern look came in 1879, which was when the Council of Komiža bought it and established its office inside. This was also when the fort got its windows and balconies, while the town of Komiža got a new watchtower with a large clock.

Kut sa Češkom vilom u daljini Komiža, mletački kaštel Komuna

THE ZANKI PALACE

– Located on the small Škor Square in Komiža, The Zanki Palace is quite a sight. It was constructed by Antun Zanki, a Knight of the Castle of Komiža, sometime in the late 17th or early 18th century.

DANI U VALI

Stari Grad domaćin velikog festivala u rujnu, spektakla drevnih brodova

2400 GODINA U VALI Paulinko Bavčević, Saša Lukić, Anne Burlat i Jakez Kerhoas 2015. u Paizu

FOTOVIJEST: Segor GARBER

tari Grad na Hvaru ovog će ljeta, početkom rujna, prirediti prvi put svoj festival starih brodova po uzoru na svjetski poznati Brest i Morbihan u Francuskoj gdje se sa svih strana svijeta okupi na tisuće brodova. Stari Grad

svoj festival pod imenom Dani u vali vezuje za godinu proslave 2400 godina starog Starog Grada, s Visom najstarijeg hrvatskog grada. Na taj spektakularni način Stari Grad se uvrštava u elitno društvo na svjetskoj sceni, među najcjenjenije promicatelje maritimne kulturne baštine.

Izuzetno dobro posjećena izložba u Splitu s foto-spektaklom iz Morbihana, festivala uzora hrvatskim organizatorima, s vremenom valjda i u Starom Gradu

IZLOŽBA U SPLITU

Naime, još od legendarne falkuše koja je Hrvatsku proslavila 1998. na Svjetskoj izložbi u Lisabonu, našu pomorsku i maritimnu baštinu izuzetno se cijeni, priznaje, hvali i uvažava pa se čuvari i promicatelji Hrvatske pozivaju na mnoge svjetske spektakle i to kao počasne goste na smotrama originalnih nacionalnih pomorskih kultura. Tako je u Splitu priređena izložba u Galeriji Fotokluba više autora nazvana „Hrvatska tradicijska flota u zaljevu Morbihan“ gdje su reprezentativni brodovi predstavljali Hrvatsku kao posebni gosti. Autori fotografija na izložbi bili su Jadran Babić, Božo Vukičević, Boško Lučev, Andrina Luić, Boba Mišura i Vislav Torre. Tjedan zaljeva Morbihan u Francuskoj najveći je europski festival mora i maritimne baštine, koji se svake dvije godine održava u gradu Vannesu u Bretanji. Hrvatska je među najveće pomorske velesile pozvana preko splitske Udruge Cronaves koja je zadnjih godina bila glavni inicijator niza sličnih gostovanja hrvatskih drevnih flota. U zaljevu Morbihan među 365 otočića pojavi se na tisuće brodova svake vrsti, a publika je još brojnija (150.000 gledatelja). Drugi još poznatiji francuski festival Brest pravi je sinonim ove tradicije i ljubavi prema maritimnoj kulturi, zapravo prema umjetnosti u graditeljstvu brodova kroz stoljeća.

MORBIHAN I BREST

Kako je Stari Grad sa svojih 2400 godina od rođenja pravi, autentični predstavnik nepreglednog pomorskog vremeplova jer je tako i nastao prvim uplovom u svoj veliki zaljev dolaskom brodova iz grčkog Parosa, tako je prvi festival Dani u vali idealan početak za osvajanje velike svjetske scene predstavljene blještavim Brestom i Morbihanom odakle i stižu pozivi, inicijative... Pa su tako iz Francuske i u Stari Grad stigli prošle godine meštri tih festivala te uz pomoć hrvatskih čuvara maritimne kulturne baštine Udruge Cronaves s Plamenkom Bavčevićem i Sašom Lukićem krenuli s gradonačelnikom Starog Grada Vinkom Maroevićem i vječnim kulturnjakom Paiza Aldom Čavićem u veliku akciju priređivanja Dana u vali za rujan ovog ljeta (8. – 11. rujna).

2400 YEARS IN THE BAY

his summer, in early September, Hvar Island’s town of Stari Grad (Old Town in English) will debut its new festival – one dedicated to showcasing vintage boats, mich like the world-known festivals of Brest and Morbihan in France. Such events are known to showcase thousands of boats from all over the world. Stari Grad’s new festival is called ‘Dani u vali’ (Days in the Bay) and its connected to the town’s 2400th birthday. The only older town in Croatia is Vis. This festival will bring Stari Grad to an elite international group of cities in a spectacular way, putting it right in the middle of some of the most respected promoters of maritime cultural heritage.

The Fotoklub Gallery in Split recently held a group exhibition called ‘Croatia’s Traditional Fleet in the Bay of Morbihan’, where traditional Croatian boats presented Croatia as special guests of the event. The exhibition presents photos taken by Jadran Babić, Božo Vukučević, Boško Lučev, Andrina Luić, Boba Mišura and Vislav Torre. Croatia was called to join some of the most powerful maritime nations in Morbihan, where the bay of 365 little islands becomes a home to thousands of vessels, to the joy of those in attendance, and they are many – the average number of visitors is about 150 thousand. With its 2400 years long history, Stari Grad and its ‘Dani u vali’ festival will showcase the area’s deep, ancient maritime culture roots, and surely attract enthusiasts from all over the world, ensuring that Croatian representatives keep getting invited to similar international festivals, as guests of honor.

Vinko Maroević i Robert Pauletić u Starome Gradu

BOL, ZLATNI RAT I ZLATNI REZ

GRAFFITI NA GRADELE

oš jednu godinu za redom, u malom mjestu pored velike plaže, Bolu na Braču, gradelaju se grafiti i sluša dobra muzika. Graffiti na Gradele opet su s nama. Za peto izdanje ovog kulturno-urbanog festivala i ove godine moramo zahvaliti mladom licu Bola – Marku Boki, ali o njemu ćemo više u sljedećem broju Lučkog vijesnika gdje će vam se on i sam predstaviti. Ono što nas sada zanima njegovi su uraci i utjecaj na hip-hop scenu regije, koju je, moramo priznati, i kulturno i duhovno uzdigao u zadnjih pet godina.

Tekst i snimci: Segor GARBER

Graffiti na Gradele festival je namijenjen svim nasmijanim ljudima željnima dobre i opuštajuće zabave. Festival se sastoji od ocrtavanja zidova grafitima i koncerta/partyja u večernjim satima. Dakle dan je rezerviran za točanje u plićaku i ispijanje sokića u hladu. Za to vrijeme, dok se vi odmarate, crtači iz cijele Hrvatske ocrtavat će zidove napuštene „Bijele kuće“ i time joj samo ime učiniti pomalo ironičnim. Ako grafite smatrate vandalizmom, ovo je sjajna prilika da upoznate i onu drugu stranu, stranu prave, priznate i cijenjene umjetnosti koja polako ali sigurno ulazi i u najveće

galerije. GNG je mjesto i radnja u kojoj se uličari dive kulturi a kulturnjaci ulici, sudionici se dive organizaciji, mještani broju posjetitelja, a s obzirom na gradele ni gurmani nisu nikako zakinuti. To je festival koji spaja i staro i mlado, urbano i kulturno. To je eksplozivni događaj koji provedete s nogama u moru, okruženi sretnim i nasmijanim ljudima, tirkiznim morem i šarenim zidovima, uz miris dobre hrane i odličan zvuk u pozadini, što biste drugo mogli uopće poželjeti!? Festival se održava u periodu od 28. do 30. srpnja i Bol može biti bol samo za one koji ovo odluče propustiti. Kada turistu kažete „Bol“, on vam odmah ispali „Zlatni rat“, ali zapravo je sve sigurnija tvrdnja da je Bol Zlatni rat 362 dana u godini, a preostala tri... To su Graffiti na Gradele!

ZLATNI RAT 362 DAYS A YEAR

or another consecutive year, Bol on Brač, the small town near a large beach, will host a event known for graffiti, fine music and the occasional barbecue. Yes, the festival known as Graffiti na Gradele (Graffiti on the Grill) is once again upon us. This year marks the festival’s fifth anniversary, and this cultural urban manifestation owes a big thank you the one of the young faces of Bol, Marko Boko. We’ll talk more about him in the next issue of Port News, and he’ll introduce himself you, our readers. Right now, what we want to talk about is his work and the influence he has had on the regional Hip Hop scene, and how he has managed to make it rise, culturally and spiritually, over the last five years. Graffiti na Gradele is a festival for all kind people who just want to have a good time and relax. It is a festival showcasing street art on the town’s walls, it’s about concerts and parties at night. So, daytime is reserved for fun in the sun and drinks in the shade. And while you’re having a rest, graffiti artists from all over Croatia will illustrate the walls of the defunct ‘White House’ – a local hotel that was abandoned decades ago – giving the whole thing a fine sense of irony. If you think graffiti art is a form of vandalism, then this festival will help you see the other side of the story. The true side of graffiti as a respected art form that is slowly, but surely, finding its ways into established galleries around the globe. Graffiti na Gradele is a festival where street art people meet classical art people and they admire each others work, a festival where participants admire those organizing the event, where locals are impressed by the number of visitors, and with ‘gradele’ (grill or barbecue) in its name, you can bet it’s a festival for foodies as well.

This is a festival that brings together young and old, new urban and classic culture. It is a powerful event that you’ll spend with your feet soaking in the shallow water, surrounded by happy, smiling people, the turquoise colors of the sea and the endless pallets on nearby illustrated walls, the smell of delicious food in the air, the sounds of awesome music playing in the back... What more could you ask for? The festival takes place from the 28th till the 30th of July in Bol, and you better make sure you’ll attend, missing out on this would be a shame. When you say ‘Bol’ to a tourist, ‘Zlatni rat’ (The Golden Point) is what comes to mind first. But, we could definitely say that for 362 days a year, Bol is The Golden Point, while for the remaining three, the town is all about Graffiti na Gradele!

Srednji Jadran po svitu

Fotoreport: Duje JERKOVIĆ

Naši ljudi Srednje Dalmacije po nekadašnjem receptu „trbuhom za kruhom“ rade po moru na sve strane

BRODOM DO DROBA! Simple the best: Kad love Damir Karuza Kalambera i Duje Jerković, onda je s njima obavezno i Tina Turner, govore da voli/lovi i hlapove i jastoge

ISTOČNI BALUN

ma naših ljudi iz Srednje Dalmacije posvuda, gdje god hoćete. Evo, naravno da znate kako je deset puta više Komižana po svijetu negoli u samoj Komiži. A da se ne govori kako je i tvornica sardina odlepršala iz Komiže iako ju je hranila od pamtivijeka. Na jedan drugi način to se može smatrati i prirodnim jer čovjek mora tražiti posao, egzistenciju, tržište.

Najbolji vam je primjer da su i najbogatiji na svijetu, dakle nogometni biznismeni, odlučili tražiti tržište izvan svog najbogatijeg tržišta pa se tako u zadnje vrijeme razvijaju istočni transferi nogometaša, a usput se priređuju i najveće nogometne smotre na Istoku. Jednako s tim motivom ljudi traže i ribu. Talijani se ubacuju u naše more gdje je ribe više i bolje se lovi, a onda se i naši moraju snalazit.

Nije to pitanje isključivo teritorija jer i unutar granica odvijaju se tržišne migracije. Pa tako najpopularniji naš ribar, simpatični i isto toliko sposobni ribar Kalambera, Damir Karuza s Visa, vječno posjećuje sjeverne pošte na Jadranu dok ne počne njegova omiljena sezona Palagruže.

GLIBODER HRVACE A evo ovdje i jedan sasvim raritetni primjer, naš čovik iz Srednje Dalmacije iznajmljuje svoj stroj u radovima na luci u Novom Vinodolskom, daleko bliže i Rijeci, i Zadru, negoli Splitu. Stroj mnogi zovu „drežer“, a engleski i njemački se zove svakako, od dradger, do schwimmbager... Govoreći o stroju, postoji podatak da je taj ajmo laički reći podmorski bager u splitskom Pomorskom muzeju arhiviran iz vremena kad je bio parni gliboder i to kao maketa tog stroja. Danas je gliboder nešto puno suvremenije i koristi se uglavnom za produbljivanje luka, to jest povećavanje gaza u lukama bilo koje vrste jer se s godinama na dnu svakoga porta taloži mulj, a laički se može reć i špaheri, stari televizori, pusti ostaci „korpomorta“ itd... Zato nema šanse da ćete u nekome mandraču izvadit praznu vršu. Tu bude cipli, salpi i glamaca koliko ti srce zaželi. Ali kad nastupi gliboder, onda više nema ničega, osim lijepo sređene i očišćene luke. I zbilja je zanimljivo da poslovni čovjek iz Srednje Dalmacije, točnije iz Splita, Ante Banović, svoj gliboder iznajmljuje tako daleko u Novom Vinodolskom. Ima tu i nekoliko godina da njegov gliboder radi, npr. u Pakoštane je stigao radi plaže i obale, onda je radio i na ribarskoj luci Gaženice blizu Zadra koja je u stvari namijenjena i za teretnu i putničku luku, pa se planira da će raditi i na marini u Pločama. Inače, Ante Banović je iz Hrvaca, gdje ima kuću još od roditelja, ali živi u Kaštel Štafiliću jer voli more i Hajduka, pa ipak sam za sebe u zafrkanciji kaže da – ne zna ni plivat. Hee – ma se njegov drežer/gliboder isto zove – „Hrvace“! A prijatelji ga podbadaju da sve skupa njegova misija nije bez veze jer, zamislite, iz Hrvaca se sa Hrvace-strojem hrvatske luke čiste od mulja i taloga... da se ne shvati simbolično. 41

PANULAJE PO PLITVICAMA

KALAMBERA NA SJEVERU A svjetski tandem u ribarenju s otoka Visa, Damir Karuza Kalambera i Duje Jerković s kojima sam 2006. bio na Palagruži cijeli tjedan, otisnuli se u sjeverne vode Jadrana, blizu Krka, Cresa, Golog otoka, Raba, pa Unija, Premude, Lošinja, Molata, Dugog otoka, pa Žuta itd... I govore da mora bit da je taj drežer/gliboder proša i kroz te vode jer nema više nigdi ni zubaca ni rakova, hlapova ni jastoga. A oni došli s Visa gore da bi malo guštali na tim dobrim poštama. Iako, tko će im vjerovat. Ribari se uvijek žale. Pamtim ih još od tog tjedna na Palagruži. U mali Kalamberin brod „Karmela“ spavali smo i lovili po cile dane nas trojica, oni su radili a ja slikavao, ali i mene bi dopalo barem čistit kapulu. E ali je Kalambera kupio novi brod i to je ludnica.

– Bojler, stojiš stalno na noge, čisti lancuni, sve suho, svaku večer tuš, večera, internet, altroke kad smo u Karmeli bili na Palagružu. A sad stalno na provu vičen da smo Amerikanci, evo nas, maknite se... zafrkava se Duje Jerković. Sve su fotografije njegove, voli slikavat od gušta, a Kalamberi je najdraže bit DJ pa skida zubace i rock’roll. Bilo je zubaci, ugora, jastoga, na Unije im zapela vrša pa je ronilac Nike iz Šibenika koji se tu naša izvuka van i to s jednim lipim hlapom. Sve to priča Duje Jerković koji Kalamberi uvijek dođe u pomoć jer sin radi na peškariju od Kalamberinih usred Visa.

A kad se nazvalo Jerkovića na mobitel, našlo ga se na Plitvice jer da sad panulaje sa ženom po ciloj Dalmaciji za se odmorit. Je im lipo. I još imaju jednu malu kućicu na Kutu di roditelji drže cili Vis na oku. Poznati ugostitelj iz Dubrovnika Slavko Bosnić otvorio kod njih lokal „Tramontana“, novost na Kutu gdje su novi vezovi i cijela riva pa sve vrvi od jedrilica čega nikad nije bilo u povijesti više težačkoga nego ribarskoga Kuta, a sve zahvaljujući županijskoj Lučkoj upravi i njezinim projektima.

POD SVJETLIMA PUČINE Jurica Gašpar piše knjigu i snima film s mitskom temom o prekrasnim otočićima-lanternama na Jadranu i sudbinama njihovih čuvara sjetioničara

LANTERNISTE SIN Otac „Ja san ovaj posal zavolija. Dosta san i vitra i valova proša, sa svojom ali i s familijama svojih dragih kolega i njihovom dicom na lanternama... Mislin ostat radit do kraja svog radnog vika. A i da se sutra triban spakirat i otić ponovo na lanternu, to ide u rok službe, napravija bi to opet.“ To su bile posljednje, za medije snimljene riječi moga oca o službi, o pozivu jednoga lanterniste. Četiri mjeseca prije njegovog preranog odlaska godine 2009., HTV je poslao ekipu na šibensku Jadriju kako bi snimila još jednu, ovaj put posljednju priču o svjetioničaru, Ivanu Gašparu...

Sin

Sin svjetioničara Ivana, Jurica Gašpar, danas je novinar, ali prilično svestran pa se bavi i publicistikom, snimanjem fotografija i filmskih zapisa, i uopće čega god se uhvati vezano za more. Očigledno je dobri svjetioničar Ivan Gašpar svoju plovidbu na sidru nastavio u ljubavi svoga sina Jurice prema ocu i moru.

Tekst i fotografije: Jurica GAŠPAR

Ivan Gašpar, malo nagnut drži timun, vraćajući se sa svjetionika Sv. Ivan ispred Rovinja 44

Jurica Gašpar kao dijete i danas na istom mjestu: u Rovinju sa svjetionikom Sv. Ivan na pučini u pozadini Najprije smo tako otišli na svjetionik Sv. Ivan na pučini kod Rovinja. Međutim, sjever Jadrana karakteriziraju dugotrajne i česte magle, a ubrzo se pokazalo da mi magla smeta zdravlju. Nisam još napunio ni treću godinu, a zaredali su sve češći odlasci liječniku zbog respiratornih problema. Tako je moj otac morao zatražiti premještaj 1982. pa svoj treći rođendan dočekujem na novome svjetioniku, sasvim na jugu Jadrana, na Svetome Andriji ispred Dubrovnika. I tu naša prava svjetioničarska priča zapravo i počinje.

DIPLOMA O LANTERNI

amo 1979. kad sam rođen u Makarskoj, jer su mi roditelji tada živjeli u očevom rodnom selu Umčane blizu Vrgorca, već je počela sazrijevati mogućnost i ideja da moj život otpočne kao priča s lanterne. Nedugo po mom rođenju, tata je zatražio i nakon par mjeseci dobio odobrenje za odlazak na prvi svjetionik. Nije to bila velika želja, koliko velika potreba, jer životna situacija je nametnula rješenje; biti na svjetioniku – biti slobodan i samostalan.

Još 2004., nakon što sam na zadarskom Sveučilištu diplomirao povijest i geografiju upravo na temu „Povijest svjetionika na Istočnoj obali Jadrana od 19. stoljeća do danas“, rodila se potreba za obilazak tih lokacija. Bila je to nužda, jer kako saznati kakav je život ljudi na tim mjestima? Kako usporediti sa svojim i životom moje obitelji? Samo šturi i redovno sterilni povijesni podaci jednostavno nisu bili dovoljni. Znatiželja je od tada do danas pobjeđivala i vezivala ruke svakoj mojoj narednoj ideji. Godinu poslije započeo sam s prvim obilascima lanterni, kako bi ih snimio i porazgovarao s posadom o njihovom životu i iskustvima. Ipak, ubrzo sam shvatio da tehnologija ali ni moje iskustvo još nisu dorasli zadatku i pothvatu obilaska 48 jadranskih lanterni 2005. Obišao sam ih tek nekoliko, jer sve ostalo je bio prevelik zalogaj.

Godine 2013. nazvao me Gordan Smadilo, tada direktor škole jedrenja ANA iz Jezera na Murteru. Iznio mi je ideju da postoje gosti, istodobno učenici škole koji osim jedrenja žele saznati nešto više. Žele upoznati naše vanjske otoke. Na to mi je sinula ideja i predložio sam: a zašto ne bismo ljudima pokazali naše prekrasne svjetionike? Upravo do tih krajnjih točaka Jadrana jedriti je najteže, a priče su itekako zanimljivije. Gordane, idemo zajedno; birat ćemo sirove uvjete, učiti one najželjnije i najupornije, a mi ćemo stvarati priču. Paralelno s tim zaposlen sam kao kao novinar i voditelj na Novom radiju u Zadru, pa sam na jednom od novinarskih zadataka krenuo razgovarati sa snimateljem Nove TV Igorom Goićem. Iza sebe je upravo imao prvo redateljsko iskustvo snimanja filma „Mali div“, a senzibilitet prema moru i tajanstvenim i neispričanim pričama idealno se poklapao s mojim, tako da smo odmah uplovili u totalnu suradnju. Ispričao sam mu ideju i krenulo je! Reklo bi se – samo od sebe!

DJETINJSTVO NA SV. ANDRIJI Eto, nas trojica sad smo već postali prava ekipa i nedostajao nam je samo iskusni skiper. A to će biti, uskoro će se ispostaviti, Vlatko Ignatoski. Nakon kratkih dogovora, shvatili smo da u rukama imamo pothvat života, priču o jadranskim svjetionicima i njihovim dušama – svjetioničarima. Ono što mo45

Sveti Andrija je po mnogima najljepši svjetionik na Jadranu

Prestenica, svjetionik na Cresu

ramo napraviti, uslijedilo je u planirane tri godine tadašnje „Avanture svjetionika“ – snimati kadrove za dokumentarni film, fotografije i intervjue preostalih svjetioničara, njihovih obitelji i ljudi koji su s njima povezani. Sve ostalo, naravno, bit će viđeno u istoimenom filmu i knjizi, jedinstvenog naziva „Legends of the Light“ ili „Legende svjetla“. Knjigu pod naslovom „Legende svjetla“ zamislio sam kao niz priča ljudi koji žive taj svjetioničarski život. Djetinjstvo mi je zadalo početnu točku, a vidokrug sam sa Sv. Andrije kao savršene svjetioničarske priče, htio proširiti na one surovije uvjete, gdje su rizik i preživljavanje bili češći nego li sam to ikad mogao zamisliti. Jedan dio priča izvukao sam iz povijesnih arhiva i jedino što je nedostajalo jest fotografija. Trebalo je osobno doći na sva ta mnogima nepoznata mjesta u jesen i zimi, kad te lokacije nisu turistička atrakcija, nego surove hridi, na kojima usprkos svemu ipak netko živi s razlogom. U nekoliko navrata preuzeli smo i osobni rizik, uništili i ponešto skupe opreme, ali trud se isplatio. Danas imamo rezultat, koji upravo slažemo u jedinstvenu priču o Legendama svjetla.

U PRATNJI LEGENDE

Sveti Andrija Lanterna Oštro na punti u Kraljevici

U narodu za „legendu“ postoje dva značenja. Jedan označava priču, za koju nemamo pisani dokaz, pa se iste prepričavaju. Svoje priče s lanterni svjetioničari, nažalost, nisu mogli pričati kao ostali ljudi u naseljenom mjestu, s koljena na koljeno. Oni ih ispričaju obitelji, kolegama, ponekim ribarima i pomorcima ili prijateljima koji ih znaju. Tako raspršene priče, ukoliko se ne zapišu, nestat će s godinama koje prolaze pored lanterni, a priče pučinskih svjetala blijede i gase se jednako kao i posao kojem posljednjih desetljeća moderna tehnologija polako otima dušu. Drugi pojam za „legendu“ označava čovjeka koji živi/proživljava život i svakodnevicu kakvu mnogi od nas ne bi bili u stanju izdržati. Lanternisti su u svakom slučaju osobenjaci i s godinama to na hridi i moraju postati ako i nisu bili, a čim su se opredijelili za taj poziv, znači da su jačeg „personelitija“ i da su po vokaciji individualci. Život na udaljenom otoku svakako ih čini osobom koju se zbog ukupne posebnosti, tako, s nekom osobitom posebnošću i poštuje. Legenda je neizbježni pratilac svakog svjetionika

i njegovog svjetioničara. Pa može li se takvoga danas, bez trunke uljepšavanja, upitati: A di si, legendo? Za povratak u stvarnost ajmo barem snimiti film o tom fenomenu! Igor Goić, snimatelj i redatelj filma, zasigurno bi bio zahvalniji sugovornik za razgovor o ovoj temi, no svakako postoji sinergija u našem radu i vrlo sličan pogled na temu o kojoj spajamo slagalicu.

GOSPODAR PRSTENOVA

Murvica kod Malog Drvenika: Svjetioničar Vlado Čapalija koji je na Svetome Andriji s Ivanom Gašparom proveo puste godine i ostali su zauvijek prijatelji živeći na različitim lanternama

Evo, onako kako ste gledali „Gospodare prstenova“, to je otprilike ta mistika. Ali mi slikom, filmom i pričom želimo tu doista stvarnu mistiku prikazati ljudima. Kad vide samo njegove trailere, dostupne na Youtubeu, često nas pitaju: „Pa je li to doista u Hrvatskoj, na Jadranu“? Ali da se ne varamo, nije bilo lako snimati na način da stotinjak kila opreme s

jedrilice selite u maleni gumeni brod od dva metra, a onda na vesla do lanterne, pa se ti sad iskrcaj sa samo dvije ruke i milijardu oštrih stijena i hridi, strmih klifova i na sve načine nepristupačnih otoka čije svjetlo bi htjeli doseći. Oprema za snimanje, naravno, tada je najvažnija, pa se donekle moralo i riskirati, ali naš je dogovor bio na sve ili ništa, dakle moramo postići razinu svjetske produkcije, a opet s ponosom pokazati ono što smo vidjeli, čuli i doživjeli. Malo smo se kockali onako kako se čovjek kocka kad ga ne nosi samo pamet nego za ubrat priču prevlada srce. Puno je to lakše s emocijom u krmu kad znaš što se najkraće može reći o svakom svjetioničaru: Spašavaju živote i pritom vječno ostaju anonimci. Je li to fer?

Mulo, sura lanterna ispred Rogoznice, a ne izgleda manje opasno ni skiper Vlatko Ignatoski

PLIVATI SE MORA

edno od sjećanja veže me za osmu godinu života. Teško je za povjerovati, no iako okružen morem, strah me bilo plivati. Zračne rukavice bile su neophodan alat za ulazak u more, dok na lanternu nije došao barba Mario, tatin kolega. Čovjek koji, vjerujem, nije očekivao davati lekcije iz škole plivanja sinu svjetioničara, zapravo me je naučio plivati. Kažu da se strahovi potiskuju, tako se ni ja doista ne sjećam zašto nisam proplivao i prije. No, tog srpanjskog dana, u more sam ušao bez rukavica. Najprije na ramenima tatinog kolege, a onda u strahu, skoro mu izbivši zrak, ostao sam sam na površini. Da vidi moju reakciju, zaronio je, a ja sam nekako krenuo plivati sam od sebe. Nikad neću zaboravit kombinaciju svog smijeha od sreće zbog uspjeha i straha zbog činjenice da to do maločas nisam nikad uspio. Sutradan sam već odradio svoj prvi skok u more na noge. I dan-danas to držim hrabrošću...