Lučki vjesnik 29 by Netmedia Sistemi

br. 29, srpanj 2018.

51 luka Splitsko-dalmatinske Ĺžupanije Brevijar za svakoga na moru

Port News

Hrvatska ay d e h t f o y a Pl

, A N U L A B I C A V PR ! A C N U S , A MOR 1

Otok želje svakog nautičara

ŠĆEDRO, ZLATO I SREBRO K

ako do Šćedra? Za neba vedra, bez jedra, u njedra, a tek bedra... I sama rič je izazovna, na široko provokativna, asocijativna, maštovito i bogato razvedena kao i obale otoka gdje je vala

vali – vala. Na Šćedru je uvijek i vjetra, a ipak se u nevolji možeš u nekoj od vala sakrit i usidrit, ušćedrit, kako god ti zatreba. S neba Šćedro najviše sliči na „švoja“, na ribu list, porubljenu „merlom“ malih divljih uvalica. Za se spasit, ako te more uhvati u kanalu između otoka Hvara i Korčule. Tako je i bilo u stara doba pa su se tu spašavali i sidrili drevni brodi i pomorci. Ime Šćedro zato i dolazi od riječi štedri (na staroslavenskom – milosrđe), jer je taj otok Milosrđa oduvijek nudio dvije duboke i dobro zaštićene uvale pogodne za sidrenje. U najstarija doba Šćedro su zvali Torkola, prije toga i Tauris (bik), pa Taurikola (doba starog Rima i pomorske bitke između Pompeja i Cezara 49. godine prije Krista). A danas svakome nautičaru Šćedro budi maštu i pustolovni duh... Pa i da nisi pomorac, ipak se možeš upustit u tu igru bitke na Šćedru, isto kao da jesi, kao da si sve to vrijeme preplovio od prvoga broda u toj istoj vali prije ko zna koliko stoljeća. I lipo, sve bez straha, uživat u ovim prizorima otoka Milosrđa.

Jasna i Ivo Jakas, domaÄ&#x2021;ini Kod Ive u Velome portu

fotoreport Elizabeta i Mario Garber

im nema ni struje ni vode na Šćedru, odmah vam se ide tamo! Ali lako se otisnut u jednodnevnu avanturu, ma ostani ti tu bez ičega. Stara baba Ljube je bila ta, nikad se nije makla sa Šćedra, Ljube Kordić o kojoj je jednu od svojih posljednjih reportaža ispisao legendarni reporter i pisac Zoran Franičević, veliki borac za otoke iz Komiže na Visu.

A danas su već to četiri glasovita restorana, od Kordićevih Moster, u uvali kojoj je ime Moster došlo zbog starog manastira, zatim u vali Veli porat gdje je konoba Kod Ive koju drže Jakasovi, pa u zapadnom dijelu u vali Lovišće gdje starosjedilac Rato Radonić drži originalnu konobu Rato’s grill, a jedini je od današnjih stanovnika koji se i rodio na Šćedru. Postoji još jedna konoba Porat...

KONOBE PO VALAMA

JAKA STRANA JAKASOVIH

Njeni sinovi Stjepko i Ivo slijede njezin trag i filozofiju. Danas drže na Šćedru tradicionalnu konobu i u njihovoj uvali Moster istočno od glavne uvale Porat di se svi sidre ili vežu, Ljubini sinovi su uporni kako je bila i ona kad je prva počela dočekivat ljude i brode s mora sa slanim srdelama. Zapravo je njen specijalitet bila gira, neki kažu gera, jer slana gira ili pofrigana, zbilja je za lizat prste.

Sve to nam je ispričao Ivo Jakas, gazda konobe Kod Ive, koji nas je i dočekao u Zavali na Hvaru pa nas prebacio svojim brodom na Šćedro te poslije razvozio barkom po valama i konobama otoka. Jakas je među najstrastvenijim domaćinima i zaljubljenicima Šćedra, predsjednik je i osnovane udruge „Prijatelji otoka Šćedra“, što je za Šćedro jako bitno jer ga valja održavati, čistiti vale od otpada i

razorne plastike, krčiti puteve u unutrašnjosti otoka, čuvati ga od požara... Da je šćedriti lako, šćedrio bi svatko – kažu. – Bitno je da smo svi skupa, da se između sebe dobro držimo na otoku Šćedru i jedino tako ta priča o Šćedru može opstati. Jer lipo je sanjarit, i nama je draga ta romantična strana Šćedra, ali kad tu živite i nemate izbora, onda je to muka i pokora. Naša udruga igra veliku ulogu jer se tako udruženim snagama borimo za opstanak Šćedra. Sad smo dobili, od države u biti, jedan lipi traktor s kojim možemo čistiti i krčiti da Šćedro ne zaraste i izgori – priča Ivo Jakas svjestan da Šćedro valja braniti u svakoj prilici. TRAKTOR ZA ŠĆEDRO Kao i kod ostalih stanovnika Šćedra, u svemu sudjeluje gotovo kompletna obitelj. Jakasova supruga Jasna dočekala nas je da prihvati cimu na maloj rivi u

Pogled na Veli porat, glavnu uvalu na sjevernoj obali Šćedra

DA JE ŠĆEDRITI LAKO, ŠĆEDRIJA BI SVATKO! 4

Karkavcu, zapadno, na samom dnu velike uvale Porat: – Čak ni životinje, zečevi, štakori, od novijega i fazani, ne mogu preživjeti kako zaraste Šćedro u brdu pa moramo čistiti i krčiti jer tako se možemo obranit i od štakora, nekad su kružile priče da vrebaju oko naših konoba, ali to je prošlost. Zmija otrovnica nema, nađe se možda poneka bezopasna bjelouška... A Ivo Jakas dodaje: – Nije lako sve to držat pod kontrolom, ima 16 kilometara puteva po Šćedru. Živi se na ovoj sjevernoj strani koja gleda na Zavalu i južne padine Hvara, nema nas više od 20, možda 30 stanovnika, ali tu nas je jedva 15, pa se zimi i to debelo prorijedi jer je nemoguće ostati ovdje kad učini ona prava rosa i vlaga, ili dugotrajno grubo vrime, jugo, bura... Jedino je Ljube Kordić vječno bila tu, danas i sinovi odu, imaju kuću u Jelsi, mi u Za-

vali, a Rato Radonić živi u Beču, tako da je možda još i teže jer kad se vratiš valja sve to spremljeno priko zime ponovno otvorit, složit, popravit, sol i zima rade čuda od svega šta ostane na Šćedru, nije to otok velik i uređen kao Hvar. Voda je iz gustirne, a struja od solarnih ploča, međutim kad je spiza u pitanju, imate prirodni ugođaj i okus vatre.

Barbić i moji Jakasovi. Svi su se ženili na daleko, evo moja Jasna je djevojačko Stojak iz Primorskoga Doca kod Kaštela. Nekad su naši ovde gradili ribarske kućice, od davnina, a postojalo je i staro misto na vrh Šćedra, zove se Nastane. Počeli su i tamo nešto obnavljat, ali sve uglavnom ostaje kako je bilo...

OD RIBARSKE KUĆICE

Ivo Jakas se zimi više bavi ribolovom, a sin Jakov studira biologiju i ekologiju mora pa vodi i obiteljsku firmu, ističu Jakasovi kako su svi uključeni, i nevjesta Helena, kći Marija (završila upravno pravo), drže se skupa a i gosti su im uglavnom stalni, odmah se zapišu za iduće ljeto. A tko ne bi kad jednom kušaš Šćedro uživo. Odmah ti se šćedri – cili život.

U vlasništvu države je 70 posto otoka. Ali otok je zaštićeni krajobraz još odavno i tako nema mogućnosti za neke velike projekte i promjene. Da dida Ive Jakasa nije tu gradio malu kućicu, sada ne bi ništa imali ni Jakasovi. Dida se zvao Ivo, sin mu Jakov, pa unuk koji danas drži konobu i apartmane – opet Ivo, a njegov sin opet Jakov. Tradicija se drži u svakome svojstvu, napominje danas Ivo Jakas: – Familije Šćedra su Kordić, Radonić,

DO ŽIVOTA UŽIVO

Šćedriti se mora

ow to get to islet Šćedro, located a mile and a half from the village Zavala that developed below the vineyard slopes on the southern coast of island Hvar. Ancient seamen from Greek and Roman times didn’t ask how. They fought battles here like the ones between Pompeii and Cesar even before Christ. Today one can reach Šćedro, a true nautical challenge very comfortably by car or by boat. From the Pakleni otoci group off shore from the sunniest island town Hvar it is easy to sail to Šćedro along the southern shore of the island within a few hours. This will make you

feel like Columbus who got wherever he wanted…….. hahaha. Of course powerful engines, sails , propellers make it so easy for us these days. On the other hand the trip out here is still challenging. You will realize that if you try ! Šćedro is like a girl for one night. Everybody thinks it is best to give it a try and then return back again. Seamen in ancient times were braver, but that is not important here, since boatmen nowadays play with their boats like recreational skiing enthusiasts on a single trip u pinto the snowy mountains. That is what makes Šćedro a challenge. It is the synonym for nautical

adventure. It has an ideal location near to island Hvar and jet isolated. There is no power, no water only cisterns and solar panels….. Great !!!! You must visit Stari Grad or Hvar or other towns on the island……. But you shouldn’t miss Šćedro! If you don’t berth nearby, take a car for instance from Jelsa via Pitve and then the narrow tunnel to the southern side of island Hvar. There is a regular boat connection from Zavala to Šćedro and after only twenty minutes you will arrive at the sheltered cove Veli Porat that opens into many smaller secluded bays with nice beaches and great local restaurants. You will love it here, have fun, enjoy

ŠĆEDRO, GOLD Barkom Ive Jakasa za dvadesetak ste minuta iz Zavale u konobi Jakasovih „Kod Ive“

the clear seawater, enjoy some local traditional food, fish and wine and truly relax. Šćedro will also open to you its other values, like archaeological remains underwater, which are planned to be protected internationally by establishment of a special protected underwater park. A huge tombstone (stecak) of imposing dimensions dating into Illyrian times still stands on the islet, there are also the remains of the Dominican monastery and the church of Mary the Graceful dating into 1465. In the local church of our Lady the Merciful once each year, the first Wednesday in July a mass is held. An old quarry can be found on this islet with

material from it used to construct the baroque chapels in the cathedral in Hvar. As soon as somebody tells you that Šćedro doesn’t have any water or electricity, you want to get there immediately ! Three tavern like restaurants await your visit offering typical, local dishes. The great thing about Šćedro is that building is not allowed here and only the original inhabitants are allowed to use the heritage in form of fishermen homes left to them by their ancestors. That is the reason why Šćedro offers a spectacular range of homemade food and original local ingredients. The new generation as their ancestors in ancient

times fishing and traveling the world on different ships continues their legacy of the tradition of this one of a kind living style.

AND SILVER

PODMORJE Podmorje sjeverne strane Šćedra obiluje arheološkim nalazištima koji se vežu uz dvije luke, Veli porat i Mostir, koje su položene na sjevernoj strani otoka i dobro zaštićene od svih vjetrova, te s izvorom vode studenac u uvali Mostir. Arheološka nalazišta bi mogla Šćedro svrstati u sam fokus svjetskih interesa pa bi Šćedro postalo jedinstveni primjer, kao posebni park podmorja u svijetu.

DOMINIKANSKI SAMOSTAN Na otoku su dobro očuvani ilirski stećak impozantnih dimenzija i ostaci Dominikanskog samostana i crkve sv. Marije Velikodušne iz 1465. godine. U crkvi Gospe od Milosrđa još se uvijek jednom godišnje, prve srijede u srpnju, održava bogoslužje. Tu je i stari kamenolom Stare stine čiji je gips bio korišten u izgradnji baroknih kapelica hvarske katedrale.

MILJU OD ZAVALE Kako do Šćedra? Najlakše je autom iz Jelse, uzbrdo u Pitve, pa kroz jednosmjerni tunel koji je prava avantura. Izlaskom na južnu stranu otoka spuštate se neviđenim stazama, vinogradima i eto vas za čas u Svetu Nedilju, ili Zavalu preko puta Šćedra. Inače, možete i preplivati, ali to nije dobar savjet. Otok je uz južnu obalu otoka Hvara, oko milju i po daleko od Zavale, mjesta na južnim padinama Hvara, kao što su i Sveta Nedilja, Jagodna i Ivan Dolac. Šćedro od otoka Hvara dijeli Šćedorski kanal, a od Korčule Korčulanski

kanal. Putem od Hvara i Paklenjaka na 3 km od Šćedra su poznate hridi Lukavci. Od Brača do Hvara otprilike je ista priča u miljama kao dalje od rta Pelegrin do Šćedra, ali je lakše i zanimljivije plovit duž južne hvarske obale prema Šćedru. Međutim, sve nakon Paklenjaka i luke Hvar, nepristupačno je niz hvarsku obalu (osim Milne) pa je Šćedro mnogima idealan porat. Ipak, izazovna je destinacija i mnogi je koriste samo za jednu noć kao curu kojoj nije lako odoljeti.

Kći Jakasovih Marija zabavlja se kao uz muziku putem do Šćedra a na majici nosi slogan udruge koju vodi tata Ivo (Da je šćedriti lako, šćedrija bi svako)

ČUVAJ MORE KAO OKO U GLAVI

Dr. Aleksej Medić, oftalmolog na glasu, sve je brži u olimpijskome sportu jedrenju na dasci

Dijagnoza puntižela na idro

report intervju Mario Garber

fotografije Ivica Trojanović

Dr. Aleksej Medić dobitnik je prestižne nagrade za znanstveni rad International Medis Award for Medical Research

o osobnoj dijagnozi ovisnika o moru, ribarenju, jedrenju, brodima, daskama... Nema kraja. Bio bi grijeh i ne trepnuti. Kako doktor reagira na vaš glaukom, tako je red „dijagnosticirati“ njegovu „bolest“ prema jedrenju na dasci, potpunije rečeno bolest prema moru.

deš izmjerit očni tlak u poliklinici Medić – Jukić o čemu slušaš svakog jutra na reklamama Radio Splita, a poklopi se da je iz tiska u Slobodnoj Dalmaciji taman izašao Lučki vjesnik i normalno da će ga dr. Aleksej Medić uočiti među vašim stvarima, pacijenta. Odakle ti ideja da bi dr. Medić mogao biti jedriličar na dasci?! E a zato mu je i zapelo oko za Lučki vjesnik/Port News, brevijar svakog nautičara na moru. Nemaš se što čudit, ipak je to oštro oko dr. Medića s glasovite očne poliklinike. I naravno, dr. Medić otprve govori

Svako jutro na radiju slušate reklamu o očnoj klinici Medić – Jukić, a kao nautičar pojma nemate da vam je možda negdje po krmi i za petama taj isti doktor Aleksej Medić sa svojom daskom na kojoj surfa čim uhvati malo slobodnog vremena

ZDRAVA BOLEST A najljepše u tome je što to nije bolest nego zdravlje. Bacite oko, oftalmološki ili kako hoćete, i vidjet ćete na ovim fotkama da je dr. Medić strastveni jedrolog, vjetrolog na moru, bez obzira na dasku. Jer bitan je taj ples mora, vjetra, valova, osjećaja najviše – da održavaš tu vagu kao sasvim nevažan sudionik ravnoteže u prirodi. Kolika je ta finoća i preciznost najbolje je razumit ako pretpostaviš da doktor otprilike tako surfa i po tvome oku. Ne može se to bez istraživačke, kreativne snage, bez snage volje, znanja i okrenutosti prema tome. Kad se sve to stopi, baš je lipo vidjeti doktora kako u oku vjetra, sunca i mora drži jedro osovljen na dasci i prati one istančane staze među nabrojenim silnicama svega čega se prirodi prohtije.

posla i doktorova hobija, ali autor je uvjeren da će i čitatelj u svemu tome naći neku tajanstvenu vezu. Jer sve je to čovik. Naš čovik, dr. Aleksej Medić, najveći dio svoga slobodnog vremena u životu proveo je uz more, svaki mogući trenutak, blagdane, školske praznike, iznenadni slobodni dan ili vikend. Kako on kaže, „u malom mistu na moru odakle mi je otac, znači u Medićima blizu Omiša, na desetak kilometara prema Makarskoj, di su mi roditelji imali malu kućicu, povuklo me je more“... Tako je dr. Medić bio u stalnom kontaktu s morem, ribarenjem, i sa svim ostalim sitnicama svakodnevice koju oplakuje more. Regata Viganj open 2018. nekidan na Pelješcu

MEDIĆI UZ MORE Osobni je problem autora ovog teksta a ne doktora Medića – to što se nađu prikladne asocijacije između doktorova

PUNTIŽELA NA IDRO – Prvi kontakt i opčinjenost jedrenjem zbio se dok sam još bio dječak od 10tak godina kad su moj stric Ivo i otac Dobroslav kupili rashodovanu jedrilicu klase „stella“ koju smo cijelu jednu godinu uređivali za more. Još danas se živo sjećam prekrasnih ranojutarnjih jedrenja po levantu isprid naše vale. Kako je u našem mistu, kao i u većini malih mista

puno pokušaja i beskonačnog padanja u more sa daske nekako smo samouki uspjeli savladat balansiranje na dasci i držanje jedra. Nekoliko godina nakon toga, na plaži u Mimicama otvorila se ljetna škola jedrenja na dasci koju je držao Pave Marušić, veliki zaljubljenik u jedrenje na dasci. Nakon škole sam već mogao jedrit i po jačem maeštralu, a ne samo padat u more. Pave je osim držanja škole

BRZINA 42,7 ČVORA Dr. Medić je član kluba JK Podstrana pa zna otić i na koju regatu gdje zajedno s prijateljima iz kluba jedri disciplinu slalom i speed slalom. U disciplini speed slalom uspiju postići i brzine od 42,7 čvora. – I tako od malih nogu do danas traje ta zaljubljenost i veza s morem i jedrenjem koja je u nekim periodima bila po

U Medićima, malom mjestu blizu Omiša, odrastao je dr. Medić i surfer: „More me zarobilo odavno, sa desetak godina stric Ivo i otac Dobroslav kupili su neku polovnu jedrilicu klase „stella“ i tako me uhvatilo, pa ne pušta ni danas...“. Tu počinje dijagnoza: more, ribarenje, vesla, jedra, daske... Evo i nekidan je dr. Medić sudjelovao u regati surfera u Vignju na Pelješcu na moru, tada cvjetao turizam, tako je i moj stric imao pansion. Jedno lito se tako u pansionu pojavio turist iz Austrije s daskom za jedrenje, dakle „puntiželom sa idrom“ kako je govorila moja baba Marica. Malo po malo, nas par mulaca iz mista smo nagovorili Austrijanca da nam posudi dasku da malo probamo, i tako nakon

izrađivao u svom malom pogonu u Marušićima i daske za jedrenje koje su bile prekrasne i nisu više sličile na puntižele. Bio je užitak jedrit na njima. Tehnologija izrade dasaka, jarbola i jedara je znatno napredovala od tih davnih vremena, sve se uglavnom svodi na karbon i xply te je vrlo lagano i brzo“...

strani kao za vrijeme studiranja u Zagrebu, a sad svaki svoj slobodan trenutak pokušavam, koliko obaveze prema poslu i obitelji dopuštaju, iskoristit na moru, naravno ako ima vitra.

Bacite oko, oftalmološki ili kako hoćete, i vidjet ćete na ovim fotkama da je dr. Medić strastveni jedrolog, vjetrolog na moru, bez obzira na dasku. Jer bitan je taj ples mora, vjetra, valova, osjećaja najviše – da održavaš tu vagu kao sasvim nevažan sudionik ravnoteže u prirodi.

Dr. Aleksej Medić u akciji s jedrom na dasci

windsurfing izumio

Peter Chilvers

Jedrenje na dasci ili windsurfing nije više osobito nova egzotična disciplina jer je još od 1984. godine uvrštena među olimpijske sportove. Ali ipak to još nije toliko popularizirano da bi baš na svakom koraku morem susreo surfere. Windsurfing je izumio Peter Chilvers u Velikoj Britaniji 1958. godine. Radi se o disciplini koja je ipak kombinacija surfanja i jedrenja jer postoji i samo surfanje bez pomoći jedara. Ljeto i proljeće najčešće su idealna doba za surfanje s jedrom na dasci, a prema disciplinama može biti i slobodno ili se radi o natjecanju, pravim utrkama

oko bove kao na olimpijskim igrama. Od 1992. na olimpijskim igrama je uvedeno i jedrenje na dasci za žene. Veličina jedra utječe na brzinu surfanja, ali što veća jedra – to treba više snage, tako da su trening i vježbanje izuzetno zahtjevni ako surfer ima većih natjecateljskih ambicija. Surferima nije svejedno gdje će jedriti, širom svijeta su poznate surferske destinacije, a smatra se da je najviše idealnih lokacija za jedrenje na dasci duž zapadne obale Sjedinjenih Američkih Država, u moru Havaja, uz obale Australije i Indonezije...

Dr. Aleksej MediÄ&#x2021;, famous ophthalmologist, now getting close to the Olympics in windsurfing

THE SURFER DOCTOR 14

Dr. Aleksej Medić is winner of the prestigious award for his scientific work by International Medis Award for Medical Research

doctor of the windsurf sport ! Dr Aleksej Medić, a renowned ophthalmologist from the polyclinic „Medić – Jukić“ in Split is a passionate athlete, windsurfer and in general a man who loves sea since his childhood, growing up in the small fishermen village Medići near to Omiš. For him this is not fun, its serious work. Every free moment when he has time off of the family or work, dr.

Medic spends on his surfboard building up strength and practicing techniques. Check it out on pictures, not only for dr. Medić but anybody to whom windsurfing is not just another exotic recreational sport on water, how these athletes are consumed in this dance of their bodies amidst the wind and sea, trying to keep the balance in these powers of nature. Therefore it is great to watch this ophthalmologist holding up the sail in the eye of the wind, sun and sea and seemingly travels chosen paths opened for his surfboard by nature´s will. That is his true love in every free second of his life, during holidays or weekends. It all started in the small village Medići where among other guests an

Austrian spend his holiday, bringing his beloved windsurf-board. Aleksej Medić, ten at the time only had a worn down “Stella” given to him by his father and uncle, so that this brand new board captured his attention and he borrowed it to give it a try, falling countless times off of it into the sea. Until in the nearby village Mimice Pave Marušić opened a summer school for windsurf. Dr. Medić is today member of the Club JK Podstrana and often attends regattas with friends from his Club in the categories Slalom and Speed slalom. In Speed slalom his top speed was 42,7 knots.

Brod i more

BELAMARIĆEVA

ARKA tekst Mario Garber fotografije Segor Garber

Za vrijeme promocije knjige Brod i more, dok je filozof broda i mora govorio s dubokim i značajnim blagim pauzama, kao onima između prekooceanskih valova, visilo je nad nama pitanje hoće li generacije koje nasljeđuju i knjigu i autora, a ima ih i u publici – ostati budne ili će i one greškom zaspati poput mnogih čuvara hrvatske maritimne baštine kroz protekla desetljeća u kojima je Hrvatska od vrhunske, treće sile na svijetu u brodogradnji, spala na anonimusa koji ne može spasiti ni jedno brodogradilište

Ravnateljica Hrvatskog pomorskog muzeja na splitskim Gripama, dr. sc. Danka Radić, vodila je promociju knjige dr. sc. Igora Belamarića „Brod i more“

Legendarni brod Bakar

splitskom Hrvatskom pomorskom muzeju na Gripama, u veličanstvenom ugođaju klanjanja pomorskoj tradiciji ljudi ovih krajeva današnje Hrvatske, priređena je promocija knjige Igora Belamarića „Brod i more“. Tako ispričana vijest u biti vam ne znači ništa jer nedostaje podatak o knjizi i autoru, ali još više o doživljaju u Muzeju na Gripama. Pišući ove retke, čini mi se da bi me autor Igor Belamarić podupro u stavu da je doživljaj s te promocije važniji od obične vijesti. GURU BRODOGRADNJE Jer i vijest je tek puki podatak o tome kako su se tamo na Gripama okupili ljudi-ovisnici o tom zanimanju, a zanimanje je termin koji je iščezao pod pritiskom dominantnog cilja i zanimanja za – jedino novac. Protiv te suvremene devijacije na Gripama se za vrijeme promocije knjige odvijala zapravo mladenačka dramaturgija u interpretaciji uma jednog „brodograđevnog gurua“, cijenjenoga 91-godišnjeg inženjera Igora Belamarića. Bila je to svečanost svega stvorenoga u golemom opusu čovjeka brodograditelja i svega onoga o čemu je u svom inženjerskom i spisateljskom opusu htio svijetu ostaviti traga cijeneći svoje životno iskustvo i izučavanje, znanje te znanstveno saznanje. Belamarić je kao ključni svjedok u svojoj 91. godini stajao

na nogama gotovo cijeli jedan sat govoreći pred uzvanicima zainteresiranima za njegovo djelo i za djelo broda uopće. Sve je govorio „iz glave“ o fenomenu zvanom brod i pridavao mu čudesna obilježja s uvjerljivim obješnjenjem publici da se ne radi o brodu nego o živome biću koje je svašta prošlo kroz povijest dok ga je kroz znanstvene mijene oblikovao čovjek. Gotovo dva sata se bez treptaja slušalo o brodu na toj promociji jer su svi osjećali odgovornost prema Belamarićevoj pojavi. I velika imena poput jednog od njegovih učenika i sljedbenika dr. sc. Roka Markovine, ili poput voditeljice ove promocije ravnateljice Muzeja dr. sc. Danke Radić. POEMA ČUVARA BAŠTINE Iako je profesor, doktor, znanstvenik, inženjer, brodograditelj, filozof i pjesnik broda Igor Belamarić sa svojih devedesetak godina već dovoljno impresionirao i struku i javnost – ipak se kao prvi put slušalo svako slovo osobitog Belamarićevog osjećanja broda i cijele industrije pa i povijesti brodogradnje kao jedne goleme poeme čovječanstva što je u svojstvu generacijske posade oplovilo pučinu svega što se zna o brodu. Dramaturški je titralo to pitanje za vrijeme promocije, dok je filozof broda i mora govorio s dubokim i blagim pauzama kao onima između prekooceanskih valova, pa se činilo da se svi pitamo hoće li autor preživjeti vlastitu promociju i

hoće li generacije kojima to njegovo veličanstvo ostaje u nasljeđe (a te generacije bile su u publici) – ostati budne ili će i oni greškom zaspati kao i mnogi čuvari hrvatske maritimne baštine kroz protekla desetljeća u kojima je Hrvatska od vrhunske, treće sile na svijetu u brodogradnji, spala na anonimusa koji ne može spasiti ni jedno brodogradilište.

SPAS OD POTOPA I NEZNANJA Eto to je bila promocija meštra Igora Belamarića. Bila je to njegova – možda i jedna od posljednjih ne knjiga nego pobuna protiv ignorancije prema brodograditeljskom blagu Hrvatske. Belamarićev život znanstvenika moramo sačuvati kao i brod, kao najveću hrvatsku maritimnu baštinu, jer u Belamarićevim

mislima i porukama pronaći ćemo put poput UNESCO-a za zaštitu stvaralaštva i dobrote čovječanstva. Belamarićev Brod i more svim epohama i pokoljenjima nudi poput Noine arke spas od potopa i neznanja.

ZAVIČAJ SVIH B RODOVA

Piše: Dr. sc. Danka Radić, ravnateljica Hrvatskog pomorskog muzeja u Splitu

r. sc. Igor Belamarić, inženjer brodogradnje, rođen u Šibeniku 12. travnja 1927., radni vijek je proveo u splitskom brodogradilištu kao glavni projektant višenamjenskih teretnjaka, tankera, kontejnerskih i drugih brodova. Razradio je više inovacija, npr. patenta rješenja tankera s dvostrukom oplatom, projekta teretnjaka kao zamjenu za brodove Liberty te zamisli o pokrovu kontejnerskoga

bloka. Osobito je plodan autor stručnih knjiga iz područja brodogradnje i tehnike općenito (Brod i entropija, 1998.; Alma mater, 2000.; Poznavanje broda, 2005.; O projektiranju i konstrukciji broda, 2006.; Brodosplit u Supavalskoj uvali, 2009.; Dieselov motor u pogonu broda, 2011.). Za izniman doprinos hrvatskoj i svjetskoj brodogradnji Hrvatska gospodarska komora dodijelila mu je 1999. Zlatnu kunu, nagradu za životno djelo.

Eksponati bogate zbirke Hrvatskog pomorskog muzeja u Splitu

ZA SVJETSKU BAŠTINU

U knjizi Brod i more dr. Belamarić poput toka svijesti bilježi, prisjeća se raznih detalja iz svoje prošlosti, vremena svojih studentskih dana, profesora Gjure Stipetića, Velimira Salamona, Stanka Šilovića, Tonka Tabaina, Mladena Fanceva i mnogih drugih, ali osobito profesora Leopolda Sorte kojemu posvećuje posebno poglavlje u knjizi. Poglavlja o brodovima, pomorskim kapetanima, o Brodarskom

Ženska klapa „Filip Dević“ iz Splita oduševila je biranim glasovima za porinuće još jedne vrijedne Belamarićeve knjige

institutu, brodograđevno-pomorskim školama, institucijama, te poglavlja o korčulanskoj brodogradnji dragocjena su za inventarne liste ne samo hrvatske već i svjetske pomorske baštine. Dr. Belamarić zalaže se za uspostavu stalne brodske veze Split-Slatine-Trogir, kao i male obalne plovidbe uzduž čitave naše hrvatske jadranske obale koja bi donijela živost i radost, pa i romantiku, a i zdrave poslove našoj brodogradnji. Iskazuje snažno izražen senzibilitet za prirodni okoliš. O knjizi i autoru knjige, dr. sc. Roko Markovina iznio je nekoliko zanimljivih općih natuknica.

„Jer, starimo i zaboravljamo pomalo, pa će nam ova barba Igorova knjiga, koju toplo preporučamo svakom brodograditeljskom domu, vječno svjedočiti o jednom lijepom – minulom vremenu i podsjećati nas na vrijeme i ljude, koji su uspjeli sačuvati i namrijeti nama sve naše neizmjerno blago, kulturu, tradiciju i običaje ovog jedinstvenog brodograđevnog krajobraza... I ljubav, ponajprije. PUTOKAZ STUDENTU Knjiga je, zapravo udžbenik za studente brodogradnje, koji se ovim poslom misle ozbiljno baviti, ali i sve druge koje

brodogradnja, kao posao, kao ljubav, kao znanost i umijeće i umjetnost zanima, makar da, na žalost, ona danas, definitivno, nestaje. Izumire. A bili smo nekada, u vrijeme o kojemu barba Igor piše, kako već rekoh, treća svjetska brodograđevna sila. Ova knjiga predstavlja tragove koraka brodova i njihovih tvoraca, svjedočenjem jednoga od najboljih. Po mome sudu i najboljega. Stoga se ova knjiga i ne može prepričati. Nju treba imati, iz nje učiti i prema poukama i porukama iz nje, postupati. I… sjećati se!“ – rekao je dr. sc. Roko Markovina.

SHIP AND THE SEA

hd Sc. Igor Belamarić, a ship-building engineer was born in Šibenik on April 12th, 1927. He spent his working years at the shipyard in Split as main designed of multi-purpose freight ships, tankers, container ships and others. He introduced many new solutions, like his patent

for double –hull tankers, his design for cargo ships as replacement for Liberty ships and his ideas on covering of the container blocks. He is a very prolific author of books from the field of ship-building and technical solutions in general (Brod i entropija, 1998; Alma mater, 2000; Poznavanje broda, 2005; O projek-

Internationally recognized name in ship-building: Phd Sc Igor Belamarić

tiranju i konstrukciji broda, 2006; Brodosplit u Supavalskoj uvali, 2009; Dieselov motor u pogonu broda, 2011). In 1999 he was awarded the “Zlatna Kuna” for his life´s work and contribution to Croatian and international ship-building by the Croatian Chamber of commerce.

Epohe i običaji u jednome kadru. To se uvijek događa kad ste putnik i kad hoćete sa sobom ponijeti sličice svakodnevice koju ste kušali, pa joj ne date da vas zaboravi

LIČNOSTI I KARAMPANE Zoom Srednje Dalmacije HVAR prizori s otoka fotografije Segor Garber 21

vo ste uplovili u Srednju Dalmaciju, pa sad pazite, u kadru ste mnogih objektiva, kamera, fotoaparata. Nisu bitni „paparazzi“, nemojte se zamarati strahom od znatiželjnih pogleda, to je njihov problem, a vi uživate i što vas briga? Pretjerana je ta priča o fotki iz zasjede. Valja se nadati da umjetnički duh ipak teži za pravom fotkom a ne za zalogajima vaše intime. RENO 4 Ovaj uvod je bitan da biste se opustili i vidjet ćete da su se ovdje dogodile ugodne fotografije koje imaju jednu jedinu namjeru – svjedočiti i prenijeti tu ljepotu ne samo Srednje Dalmacije nego i sličica iz njene svakodnevice koja slikovito govori o povijesti, tradiciji, kulturi i običajima toga kraja odakle su isto tako ljudi kao što su i oni koji su kao turisti osjetili privlačnost u tome mediju putovanja i zbližavanja sa sličnom prirodom na drugom kraju svijeta. Imate jako puno izazova da kao putnik prepoznate sebe i svoj zavičaj na sasvim drugom kraju svijeta. Neke priče su atipične ili tipične. Na primjer stari auto tipa „reno 4“ u grmlju i cvijeću zarastao onkraj života tipičan je prizor otočnih slikovnica jer se iz tog prizora vidi da na otoku stari auto ima svoju ličnost za razliku od starog auta u urbanom okružju. KAKO IZ BRODA Na otocima je stari auto potreban jer je skupo trajektom prebaciti auto pa je uvijek bolje da vas na otoku čeka neka „karampana“. A ipak otočani žive malo na otoku, malo na kopnu. Otok je njihov pravi izvor života, zatim ljubavi i odanosti korijenima, te na kraju i čisti biznis. A grad je „nužno zlo“. Pa za „nužno zlo“ imaš mercedes i slično, a za otok „karampanu“.

Valja otići na otoke tipa Veli i Mali Drvenik pa da vidiš što se sve tamo vozi, neviđena vozila, kolica, prikolica... Jer nema prometa autom... A to je draž otoka. U priči o otoku može se fotografijom složiti i druge kadrove svakodnevice, zamisli pristajanje na otok, pa vidi tu čega sve ima u pokretu onoga koji brod dočekuje i onoga kojemu je pokora izać iz njega. NEMA DO VLAJA Otok je i planina! To vam nije palo na pamet? Pa i otočani imaju svoje „vlaje“, a di ćeš boljega sira, pršuta i janjetine! Zato na Hvaru postoje Pitve, Svirče, Vrbanj, Grablje... A ni tunel nije otoku stran. Pa sad zamisli kad izroniš kroz brdo usred otoka na drugu stranu i ugledaš njegove padine i vinograde, drugi otok preko puta. Šta će ti više od otočke rive, jedrenjaka, mula, plaže, a tek konobe, dobre spize s ribarica, vjernih ikona Dalmacije.

Eras and traditions in one frame. This always happens when you are travelling and want to take with you the little pictures of the days that you experienced and don´t want to forget ! 24

ZOOM OF

CENTRAL DALMATIA

ou just arrived with your boat to Central Dalmatia and realize that you are amidst the focus of many lenses and cameras. It is not the «paparazzi» that matter, don´t be scared of many curious looks, you are here to enjoy, who cares about the others ? The story on a secretly taken picture is overrated anyway. The true picture is the view onto a certain

object from your soul and not bites of your intimate life. RENAULT 4 The above introduction was important for you to relax and realize that we have only nice pictures here, with one sole intention – to witness and pass on the beauty of not only Central Dalmatia but also details of its daily life speaking about

the local history, tradition, culture and habits. All these things the locals live and feel like modern travelers experience in exploring new regions and people and nature. Many challenges lay ahead of you to recognize yourself and your homeland on the other side of the world. Some of these stories you will find typical, some not so. Like the old “Renault 4” in a bush

somewhere, on the sides of the daily routine is one of those images of island life, since it shows that such an old, discarded car has a personality unlike the cars in urban settings. HOW TO GET OFF THE BOAT On islands old cars are needed because it is expensive to travel to and from the islands with your car, so it is better to have an old “wrack” of a car on the island waiting for your arrival to transport you on the island. Nowadays islanders live a part of the year on the island a part on the mainland. The island remains their true source of life, love and devotion to

their own roots and finally it may also be a great business. The town is the “necessary evil” and for such “necessary evil” you have a Mercedes and the “old wrack” waits on the island. You should visit islands like Veli and Mali Drvenik to see cars you forgot ever existed still in driving condition, not to speak about the trailers they use there. The reason is that there is no real car traffic on these islands and that today is their great advantage. NOTHING LIKE A SHIP The island is the mountain ! You never saw it this way ? Well the islanders have

their mountain people producing the best cheese, ham, lamb ! These come from little villages in the inland areas of Hvar like Pitve, Svirče, Vrbanj, Grablje... They even dug a tunnel through the island….. So imagine entering the tunnel on one side, from the middle of the island to leave it with a breathtaking view opening onto the southern slopes, vineyards and the sea and a smaller islet. What more does one need than waterfronts, sailing boats, piers, beaches, taverns, fresh catch from fishing boatsall true icons of Dalmatia.

Kanal sve u 16 Elizabeta & Mario Garber

Svi putevi pomoraca i nautičara vode na otok Srednje Dalmacije, izbačen na pučinu na pola puta od Splita do Palagruže

amo kad spomenemo Vis, dignu nam se jedra na glavi (a šta bi tek bilo da znamo jedrit!). Jedno ljeto smo s djecom i našom karampanom od broda Betalinom proveli na južnim klifovima otoka i vozili se livo-desno od Rukavca na istoku do Stupišća na zapadu pa nikako uteć jer su na obje strane nadirali golemi valovi od tramuntane koja je nekoliko dana Vis držala u opsadnom stanju. Nestalo nam je

NEMA OTOKA DO VISA! i nafte, ali nema straha na moru, uvijek ti netko pomogne. ZATOČENI TURIZAM I tu pod klifovima je bilo lipo, bonaca, i protegnuti blagi valovi mrtvog otvorenog mora čak i dugo nakon što je tramuntana kalmala. Kad smo konačno uspjeli proć na jednu stranu i primaknit se Visu i Komiži pa malo odmorit po kaletama i konobama, saznali smo za

krepat od smija da je malo tko tih dana otplovio s Visa jer je svega nestalo, osim tramuntane, nestalo i benzina i nafte. Onda smo poslali priču za novine da se Vis konačno oslobodio vojne opsade, primio prve turiste i ne da im se vratit. Zatvorio pumpnu postaju i nema nafte, s definitivnom odlukom da više niti jednog turista nikad ne pusti s Visa. Eto to je prava turistička propaganda, pa i politička, možda čak i demografska.

Budihovac od mora, ljudi, brodova i životinja

Od tada do danas se Vis toliko promijenio i zavladao na nautičarskoj karti Jadrana da nikome uopće ne pada na pamet odlazit s Visa, došlo je dotle da ih treba tjerat, ha! UVALE KAO OTOCI Ta južna strana, stjenovita i sasvim nepristupačna, ipak skriva (od neprijatelja, haha) prilično sigurne vale i plaže jedva vidljive dok se plovi kao niz jedan previsoki nepregledni klif od istočnog do zapadnog rta. A sve te vale su zapravo usjeci koji su jednako nepristupačni i s kopna pa nema niti jedne ceste osim staza Komiža, uvale Stiniva i Molo Trovno (dolje), pa Vis

do tih uvala s „kapacitetom“ za desetak kupača. Pravi primjer je Stiniva, možda i vala number one na svitu. U stvari, uvale su izolirane, odsječene kao i otoci. Zanimljive su i Mala i Vela Travna, pogotovo Mala (Višani kažu Molo Travno) jer tamo drži kućicu, i spontani ugostiteljski recital, gastro-pjesnik, ali inače pisac, Senko Karuza iz Komiže koji zna pravit i vino i spizu, jer sve je to pjesma. Jedino nije pjesma kad uđeš u tu njegovu valu. Kameno je dno pa se malo teže sidrit. Sin nam je svaki čas mora u more za ponovno nategnit brod da sidro zadije...

NITROGLICERIN U ŽEPU Znači, molite boga da učini jaka tramuntana, pa ćete doživjeti Vis! Na jednoj Viškoj regati sam se morao pomokrit u odijelu koje mi je posudio legendarni jedriličar Zlatan Zoričić (op. Elizabeta: piše Mario). Bila je to test-regata za jedrilicu tipa Salona. Našao sam se u posadi s olimpijskim imenima ranga Karlo Kuret. Nisu me vodili da jedrim nego da pišem. Takoreći su me vezali na krmi za jedan „pašaman“ da ne ispadnem u tim naginjanjima jer smo jedrili prema Visu niz tramuntanu (koja puše sa sjevera

OTOK ZA POVIJEST Otok Vis pliva nasred Jadrana otprilike ondje gdje istočni Jadran uz Hrvatsku postaje jako zanimljiv, razvedene obale i s mnoštvom otoka i hridi. Prava atrakcija je u tome što je tu odmah i ono sasvim otvoreno more, pučina s otocima Jabukom, Palagružom, Sušcem... Odatle se lako stiže i na Lastovo, ili malo dalje na Mljet. A u unutrašnjosti otoka polja i planine, idealno za življenje, ne čudi da je Vis tako rano, tako davno privukao ljude. Već u mlađem kamenom dobu jer je Vis na križištu značajnih pomorskih puteva i susretištu raznih kultura. Ratoborni ilirski pomorci stoljećima nisu dopuštali Grcima prodor u Jadran, a posebno na njegovu istočnu obalu. Zbog toga vlada i oskudica pisanih povijesnih izvora o ovom području pa tako i o Visu. Poznati su tek zapisi o polulegendarnom ilirskom vladaru Visa Joniju koji je vladao ovim otokom krajem VI. i početkom V. stoljeća pr. Kr. Po moćnom Joniju, kažu, dobilo je ime i nedaleko Jonsko more.

Kut u Visu, novo stjecište jedriličara

i sjeverozapada). Sva srića da je to bila zbilja jaka tramuntana pa smo brzo došli, tako da sam u Zoričićevu odijelu obavio samo malu nuždu. A Zoričić je došao u jednom trenutku na sam vrh jarbola da bi nešto popravio. Morao sam stalno pratiti njegova kretanja jer je kod mene bio nitroglicerin u maloj bočici ako mu zatreba za njegove probleme sa srcem. U biti, nije bilo toliko opasno, jer se nije ni penjao na jarbol nego puzao po njemu budući da se jedrilica pod tom tramuntanom toliko lipo nagnula da je jarbol paralelno s morem više sličio na položaj lantine. Tek poslije sam shvatio da me Zoričić prevario, što sam mu i rekao, pa se sad možete i nasmijat: – A Zlatane, pa ti si meni dao nitroglicerin a sve se trese, moga san odletit u ariju! TEĆA SMIJA KROZ SUZE Nema do Visa. Tko bi sve to ispričao i nabrojao (op. Mario: piše Elizabeta!). Ni jedan trenutak proveden na tom otoku

vi ne možete zaboravit. Samo ćemo vam napomenuti nekoliko asocijacija: Svratite do Andre Slavića na Budihovcu na istočnoj obali Visa. To su otočići i hridi a najzanimljiva se zove – Andro Slavić, puknut kao kapetan broda, kao ribar, kao kuhar, ugostitelj, najest ćete se smija kroz suze. A puno toga znate i sami, otok Biševo s Modrom špiljom, otok Sveti Andrija di se s brodom teško možete vezat jer nikad se ne zna a to je jedan od rijetkih otoka di se svi stanovnici zovu Zanchi i trude se ostat skupa za ne prodat niti jedan metar stare zemlje, kuće, mora... KOMIŽA, FALKUŠA, DALJINE Onda Komiža! Kakvo misto! Odatle je glasovita hrvatska gajeta najljepša na Svjetskoj izložbi u Lisabonu 1998. – dakle falkuša, u davna vremena na ribarskoj misiji odlazila redovito do 40 milja udaljene Palagruže nasred Jadrana. Sad promislite, do Visa vam iz Splita treba 30 milja. A onda tek Palagruža!

I sad , kad krenete oko Visa, evo di se sve možete vezat, sidrit, kupat, možda jednu noć i ostat, ali onda trči u misto, Vis, ili Komižu, ima bovi, vezova, muringa koliko ti srce zaželi. Zadnjih nekoliko godina Vis je postao pravi nautičarski centar, a ipak u divljini, blizu tog osjećaja da ste u nedirnutoj prirodi. A zato vam se može dogodit da čak i kad ste s djecom, makar je i malo lošije vrijeme, kopka vas ne biste li promijenili plan i još malo ostali. Takav je Vis. Izmišljen da vam promijeni plan plovidbe. Nautičari vole iznajmiti skutere pa se izgubiti negdje u unutrašnjosti otoka. Na internetu ćete naći kako nautičari vole kad ih netko poput Rokijevih kao kakvu ekskurziju potrpa u autobus i pravac Plisko poje. Tu se jede boje. Mnogi su tako naglo odlučili i zauvijek ostali. Pa i ovi autori moraju priznat da su tako u jednom dahu odlučili par godina živjeti kao svjetioničari.

Pogled na višku rivu

OTOK ZA JEST Srdele na ražnju, svježe ulovljena i neočišćena lignja na žaru, pečene pomidore, balancane i tikvice, to je tek početak maštovite viške kuhinje jer su to jela starih ribara i zemljoradnika, a šta će ti više!

Tradicija te kuhinje i način čuvanja hrane i pića iz vremena bez frižidera – glavna su obilježja viškog a ne švedskog stola. Sušena , soljena i dimljena riba, fažol i manistra na brujet, marinirana riba s

gradela ili polpete od hobotnice, artičoki s bobom, gulaš od puževa vinogradara... Višani su i pjesnici svega toga, i druženja, pa nema šanse da vam neće pokrenuti apetit.

Kod Rokija u unutrašnjosti otoka

hy Vis? Vis is the latest trend and hit on all tourist and nautical maps of the world. Closed for visits by foreign guests during a long period of time when the island was a military zone and occupied by the army of Tito´s former Yugoslavia, Vis recently opened to visitors from all over the world, many of whom come to see the old military installations and facilities, so that a sort of „military underground tourism“ (tunnels, under-

ground installations and bunker sin the island) developed. The true authenticity of Vis lies in the fact that after the long period of isolation, the island is keen on presenting the beauties it offers to the international public. The island by itself is very interesting, particularly for nautical tourism, as an oasis of intact nature. Believe i tor not Vis today is also known for cricket, played by English tourists in the central fields of the island, it offers endless biking and hiking possibilities, but also

much more on and under water. You will love the incredible beaches on this island, caves like the Blue cave on Biševo and the Green cave on Ravnik, historical towns like Vis and Komiža and numerous culture- historical monuments dating back to Greek times, when the island was inhabited and named Issa, there are many churches, nobility palaces and beautiful, narrow cobbled streets with small, intimate local restaurants and the famous fresh seafood dishes prepared Vis style.

Prepoznatljivo žalo komiških dodira s morem

ISLAND OF YOUR DREAMS

ŠTO NA SRCU, TO NA BRCU tekst i fotografije Garber media

Kaštelanska bajka u nastavcima: stisnuta mista, nepregledne plaže žala, kaštili plemića, trgovi događanja

Svjetski prvaci happeninga

Kaštelani čuvaju svoju baštinu i običaje živeći svakodnevno povijest i kulturu tog jedinstvenog spoja rivijere i grada, pa bi sigurno postali svjetskim prvacima na nekom zamišljenom natjecanju u feštama, razonodi i dobrohotnim priredbama, jer se drže skupa težaci, ribari, ugostitelji, turistički i umjetnički kreatori cjelogodišnjeg života u duhu zabavnog programa

aštelani bi sigurno na nekom zamišljenom svjetskom prvenstvu u zabavi, veselju i happeningu kulture osvojili zlato kao svjetski prvaci dobroga štimunga. Svaki čas se nešto događa a idealna je i osobitost Grada Kaštela jer to nije jedna pozornica nego sedam naših malih mista tipičnog dalmatinskog, mediteranskog ugođaja s dodatnim timbrom originalnog izvornog kaštelanskog bouqueta.

Kaštelanska rivijera sa sedam gradića kao Riva sa sedam Patuljaka koju možete šetnjom pješice proći za dva sata – pruža se uz more Kaštelanskog zaljeva poput bajke u nastavcima i u svakoj od Sućurca, preko Gomilice, Kambelovca, Lukšića, Starog, Novog i Štafilića, zastat će vam dah na plaži žala pod tamarisima sa čarolijom jednog dvorca, kaštila ili ljetnikovca iz doba starih plemića od Splita do Trogira. ROMEO I JULIJA

kulturnog ljeta nego uopće na pozornicu svoga načina življenja i svakodnevice, ne samo zbog turizma, nego kroz cijelu godinu. Svatko je tu dao svoj doprinos, planinari, vatrogasci, glazba, ona limena, orkestri, tamburaši, njegovatelji starih običaja, folklora i narodnih nošnji, vinari, meštri od kuhinje, ribari, težaci, ugostitelji, pisci, pjesnici, pjevači, plesači, umjetnici, vizualci od fotografije i kamere, čuvari duhovne kulture, predstavnici Crkve...

I ta se priča sedam puta ponavlja, a okupljanja Kaštelana kao u refrenu događaju se u svih sedam mjesta na glavnom trgu, Brce, nastalom u stara doba jer su Kaštelani oduvijek živjeli od svojih polja i potoka te se na Brce (preko brvca, mostića do mjesta zvanog selo) donosilo „intradu“ (urod godine), proizvode svake vrsti pa naravno i čuvenih kaštelanskih vina. Drugim riječima, što na srcu, to na Brcu! Toliko je tu bajkovite prošlosti da se nađe i legenda o Dobrili i Miljenku, kaštelanskoj Juliji i Romeu. ŽIVOT NA DASKAMA Kaštelani su čuvajući svoju baštinu sve to postavili na daske, ne samo svog

Kroz dvorac Vitturi opet na more

Dvorac Rušinović i Kaštilac u Gomilici

Dani tradicije Svake godine Turistička zajednica grada Kaštela i udruga Šušur pod pokroviteljstvom Splitsko-dalmatinske županije prirede feštu pod nazivom Dani tradicije. Svega tu bude jer ni tradicija nije siromašna. Revijom tradicionalnih nošnji i obrtništva priređuje se uvijek Večer Kaštela i otoka. Kaštel Novi je domaćin toj manifestaciji. Na Brcu se prezentiralo raskošne nošnje kroz plesove. Sudjelovali su HGD Zrinjski, KUD Putalj, ŽVS KUD-a Putalj „Kaštelanke”, Nedo Kovačev, KUD Jadro, KUD 7 Kaštela, PK Lambada i kreatorica Mirjana Ojdanić. Štandovi prepuni proizvoda primamili su šetače u Kaštel Novom, te mimohodom sudionika, kulturno-umjetničkih društava iz Slovenije i BiH, te niza drugih poput HG Biranj, društva Prijatelji ojkavice i PŠK Srdela iz Kaštel Starog koji su pripremili piće dobrodošlice i ukusne srdele na gradele.

Izazovi Kozjaka, boba, vina i ulja Planinari HPD-a Ante Bedalov poznati su po svom noćnom usponu na Kozjak, na Orlovo gnijezdo i Debelić. Uživala je ekipa od 52 planinara. To bude veselje s dodatnim točkama. U Kaštel Kambelovcu priređeno je Prvenstvo svita u pripremanju boba i sipe. Najbolje jelo od sipe i boba skuhala je ekipa Baletna škola. Za dogodine se sprema fešta Kaštelanski žmuli i pjati. Kaštela će se pokazat s vrsnim vinima i uljem. A bez pjesme ništa ne valja. Kaštela imaju toga uvijek na sceni: Pučki pivači Donji Kaštili, klapa Šinjorine, dječji zbor župe sv. Petra apostola, VIS Snaga vjere, mješoviti zbor župe Sv. Petra apostola i VIS Signum iz Kaštel Lukšića.

Gradska kavana u kaštelu Koriolana Cippika

Ljeto 2018.

Kaštelansko kulturno ljeto 2018. traje kroz sezonu a otvara se na Brcu u Kaštel Starom. Izuzetna je prigoda bila ovog ljeta jer su u nedjelju 1. srpnja 2018. na Brcu u Kaštel Starom gostovali nogometna Hrvatska i Ibrica Jusić. Potonji izuzetno dragi gost Kaštela briljirao je svojom šansonom, a na ekranima se pratilo utakmicu osmine finala Svjetskog nogometnog prvenstva Hrvatska – Danska. Kako se Hrvatska plasirala za utakmicu tog dana, svečanost otvaranja Kulturnog ljeta 2018. dobila je na cijeni uz prijenos utakmice i veliku feštu. Otvaranju Kaštelanskog kulturnog ljeta doprinijela je i dubrovačka klapa Kaše.

Plaže za napit se

Možete li vjerovat da Kaštela imaju više od dvadeset plaža. Zato znatno prije ljeta počnu akcije čišćenja plaža i podmorja. Prve pripreme za turističku sezonu započele su u svibnju, saniraju se obale, dohranjuju plaže, postavljaju nove svlačionice, tuševi i koševi za otpatke, te kemijski WC-ovi. Grad je za uređenje plaža predvidio oko milijun kuna. Uređene su plaže Bile, Gabine u Štafiliću, Đardin i Prvi nasip u Starome, Mala punta i Baletna u Kambelovcu, Dračić u Gomilici, pa plaže u Starom Resniku i Divuljama. Dvije plaže predviđene su za pse, u Kambelovcu i Štafiliću.

Miljenko i Dobrila

O ovogodišnjem 20. po redu Kulturnom ljetu gradonačelnik Denis Ivanović izrazio se u superlativima govoreći o 70 događanja i bezbrojnim kaštelanskim udrugama koje podupiru entuzijazmom i s ljubavlju dane veselja i ljetne zabave. – Mi smo grad s najviše udruga na svitu, jer smo bogati tradicijom i kreacijom, a posebno bih istaknuo događaje posvećene našim najpoznatijim ljubavnicima Miljenku i Dobrili. Slavimo i 20 godina festivala Večeri dalmatinske pisme, sa sve većim brojem posjetitelja – kaže.

THE FAIRYTALE OF THE

SEVEN CASTLES

his is a unique town consisting of seven Dalmatian settlements that originally developed out of previous castles (Kastela in Croatian), located along a promenade by the Adriatic sea and along shingle beaches,

that make for a wonderful two hours stroll. You will love the special atmosphere, night –life, culture and music events, the old castles and this ambience that is so typical for the Mediterranean. Visit one of the many restaurants –

taverns or shop on the many stalls where locals sell their own produce and crafts. Dive into the history of Kaštela at the same time sampling local fish dishes and wines prepared in so many different ways.

ROMEO AND JULIET

DAYS OF TRADITION

BEACHES FOR EVERYBODY´S TASTE

Among the many cultural events in all of the castles (Kaštela), this year´s topic is the legend of the local Romeo and Juliet, the true story on Miljenko and Dobrila, two lovers from two noble families living in adjoining castle Vitturi in Kaštel Lukšić and Rossini in Kaštel Stari. This is an articulated story and theater performances of their love are played each year.

Each year the Evenings of Kastela and the islands are organized starting with a show of traditional costumes and local crafts. Kaštel Novi is host of this interesting and now traditional event. Beautiful, hand-made traditional costumes were presented on Brce in form of various traditional folk dances.

Can you believe that Kaštela has more than twenty beaches. First preparations of this year´s summer season began in May, beaches were filled up, promenades repaired, new showers installed, waste baskets and chemical WC’s.

Umjesto škole ronjenja Luka Kolovrat, zaposlen u Turističkoj zajednici Imotski, pokretač ronilačkog kluba, portala Gorgonija te niza drugih projekata u ljubavi s morem

DUBINSKE PRIČE NA DAH

ajne mora kopkaju vas bez iznimke, plivate li ili plovite, jeste li za kormilom, argolom ili pod jarbolom, na veslima, na trajektu, u avionu između dva nepregledna plavetnila, s nebeskim i modrim dubinama mora. Kopkaju vas tajne mora i kad ste možda na Biševu, uplovljavate u Modru špilju, a jednako ste znatiželjni i za „voajerstvo“ u promatranju morskoga života, pa čak i onda kad se radi o banalnim motivima, iz gladi ili žeđi za komarčom na gradele. VODIČ ZA DUBINE Oduvijek su priče o nepremostivim dubinama plijenile pažnju, od Tihog oceana...

pa sve do Modrog i Crvenog jezera kojima se diči Imotski, jedan od dva temeljita grada iz unutrašnjosti Srednje Dalmacije (Sinj i Imotski). Luka Kolovrat je ime zanimljive priče o čovjeku iz tih krajeva koji se svojom radoznalošću prema životu rasprostranio i uspijeva „na više lokacija“, kako bi se to reklo u terminologiji poznavanja prirode i društva. Bio je i direktor Turističke zajednice Imotski (i dalje je tu zaposlen, moguće je kad je on u pitanju da se ponovno kandidira...), pa smo ga upoznali praveći reportažu jer su mnogi zadnje vrijeme ispitivali koliko su duboka ta jezerska čuda Imotskoga, a Luka Kolovrat je uvijek spreman pomoći. Ima to po vokaciji,

i sam je ronilac, ima i svoj portal Gorgonija, specijaliziran za ronilačke interese i aktivnosti. Kolovrat je i pokretač ronilačkog kluba te je uključen u česte ronilačke aktivnosti. Može vam biti i pravi stručni vodič u toj pustolovini jer danas valja biti oprezan, toliko ljudskih života odnese ona rasna istraživačka strast kojoj nedostaje dovoljno znanja i osiguranja. OLUPINA BRODA „METKOVIĆ“ Jedna od ronilačkih lokacija do koje je moguće doći automobilom i kao takva je prikladna i za zimska ronjenja, jest olupina broda „Metković“. Olupina se nalazi na području Lokve Rogoznice (Medići) i

impressum publisher

Port Authority of Split-Dalmatia County for the publisher

Port Authority director, Editor in chief Domagoj Maroević editor

Mario Garber editorial concept and design

Garber media d.o.o. Segor Garber photos

Garber media d.o.o. lector

Elizabeta Sonjara Garber

printed in

Slobodna Dalmacija Print d.o.o.

online edition

www.lusdz.hr

info@garber-media.hr ISSN 1848-4689

Ovako se uplovljava u raskošni starogradski zaljev na Hvaru

prikladna je za sve ronilačke kategorije. Vozite se od Dubaca prema Omišu, prođete kroz prvi tunel i nakon pedesetak metara s lijeve strane postoji proširenje pa se parkirajte. Tu ostavite automobil i spustite se s opremom do plaže’ Nakon pedesetak metara ronjenja uz obalu, stići ćete do ostataka broda koji su na pješčanom dnu na dubini od 3 do 15 metara. Brod „Metković“ izgrađen je 1948. godine u Italiji pod imenom „San Giorgio Guerriero“, dužine je 34 metra, širok 7,6 metara, brzine 8 čvorova i nosivosti 280 tona. Prvi put se nasukao 1959. godine na Pagu, pa je obnovljen u Puntu i preuzela ga je „Obalna plovidba Split“ pod imenom „Metković“. Drugi

put se nasukao, a ovaj put i potonuo, 17. lipnja 1969. godine s teretom od 250 tona cementa. U nekoliko navrata iz broda su vađeni dijelovi konstrukcije i oplate, pa čak i u novije vrijeme. PERISKE I CRNEJI Trenutno lokacijom dominiraju dijelovi konstrukcije, dio jarbola, u podnožju je moguće vidjeti i kopču broda, čak i dva velika akumulatora. S obzirom na to da je dubina mala, a i sam brod nije prevelik, moguće ga je obići i nekoliko puta tijekom ronjenja. Vidljivost je obično vrlo dobra, strujanja također nisu prevelika, a ako ih i ima, obično su prema Omišu. Oko olupine obično pliva i jato crneja, a

tu je stanište i raznobojnih puževa. Ukoliko želite, od olupine možete krenuti u smjeru Omiša po pjeskovitom dnu, prateći dubinu od 10-12 metara, i nakon stotinjak metara dolazimo do niza ogromnih stijena s prolazima i rupama oko kojih ima dosta riba i raznih spužvi, a na pješčanom dnu i periski. Uz okret oko najveće stijene vraćamo se nazad prema brodu i samoj plaži. Ukoliko se odlučite za posjet stijenama, računajte da bi zaron trebao trajati nekih sat vremena te da se treba ukupno preplivati više od 300 metara.

Njemačka, Korčula, Živogošće...

DJETINJSTVO NA OTOKU VRNIKU

uka Kolovrat, strastveni turistički radnik u Imotskome i još strastveniji ronilac, rođen je u Njemačkoj (1971.), ali već u svojoj prvoj godini počinje njegovo djetinjstvo na otočiću Vrnik uz istočnu obalu otoka Korčule, jer se njegova obitelj vraća iz Njemačke. Tako Luka odrasta na Vrniku, samo zimi obitelj preseli u Imotski jer i tamo ima svoje korijene. Na Vrniku se zaljubljuje u more, plovidbu, ronjenje... U Imotskome pohađa osnovnu školu, ali svaki praznik i ljetovanje koristi se za povratak Vrniku. Tridesetak godina bavi se ozbiljnim ronjenjem s bocama. Ljubav prema ronjenju i moru odvela ga je do uloge urednika rubrike o ronjenju za časopis Navigator, pa piše i za prilog te časopis Otvoreno more Slobodne Dalmacije, a naposljetku zadnjih deset godina pokreće i portal o moru i ronjenju s nazivom Gorgonija. U biti je to najdugovječniji

portal te vrsti u Hrvatskoj. Kolovrat nađe vremena i za najvažnije profesionalno uporište u njegovom životu pa je deset godina radio u srednjoj školi u Imotskom kao nastavnik informatike, a trenutno radi u Turističkoj zajednici Imotski. Ali ne da se, nije zapustio najdraži hobi. BROD BEPO Onaj njegov otok Vrnik iz djetinjstva

ipak je sad pomalo van ruke i daleko uz svakodnevne obaveze, pa zato svoj brod drži u Živogošću kako bi se što lakše i brže otisnuo na đite čim nađe vremena. Jedno vrijeme je zbog toga imao gliser od pet metara, a sad je zaljubljen u drveni brod od 6,5 metara, brodicu zanimljive prošlosti. Starinska drvena brodica građena je 60-tih godina u okolici Skradina. Imoćanin Bepo Rudež (inače stric košarkaša

Damjana Rudeža) dovezao je brodicu u svoje Vinjane Donje u prilično lošem stanju i detaljno je obnovio. Brod je nakon toga plovio svugdje po Srednjem Jadranu s imotskom posadom, bio je čak i na Palagruži. Nažalost, Bepo se razbolio, ubrzo nakon toga i umro, a brod je ostao sam ispred njegove kuće. IMOTSKA MORNARICA „Nikad nisam mislio da ću imati drveni

brod – priča Kolovrat – niti mi on generalno odgovara, ali smo ga prijatelj Darko i ja kupili, malo sredili i dali mu ime po starom vlasniku – Bepo. Evo i danas plovi, i dalje je u sastavu imotske mornarice, najčešće su mu lokacije po Hvaru (Jelsa, Sućuraj, Šćedro) ili do Korčule sa svojom putnom brzinom od 6,5 čvorova i potrošnjom od dvije litre dizela na uru. Često su na njemu i članovi ronilačkog kluba Crveno jezero iz Imotskog u kojem

sam tajnik i osnivač, a nekad i članovi taekwondo kluba iz Imotskog“. Luka Kolovrat i Maja Delić Peršen autori su knjige „Imotske modre vode”, a ove godine pripremaju svaki čas za tisak još jednu knjigu, ovaj put o kamenu. Luka je oženjen, Nevenka i on imaju troje djece, kći Matea se bavi ronjenjem, a sinovi Ante i Matej su mlađi i još se ne zna hoće li i njih privući strast za morem.

Instead of a diving school: Luka Kolovrat, worker in tourism and passionate diver

STORIES OF THE DEEP BLUE FROM A FREE-DIVER

uka Kolovrat, a passionate worker in hospitality and tourism in Imotski and an even more passionate diver, was born in Germany (1971). When he was one year old, his parents returned from Germany and he spend his early childhood on the islet Vrnik, at the eastern shores of island Korčula. Young Luka, growing up on this islet, developed a true love with the sea, sailing and diving……… He inscribed elementary school in Imotski, but for each holiday and summer break he would return to his beloved Vrnik. Finally his duties kept him in Imotski, where he worked for a period of time as manager of the local Tourist board, where we met him for the first time when he received European experts interested in the still insufficiently explored depths of the Red and Blue lake in Imotski. Diving has always been a true passion of his, so he even starts an own diving school and club……. PORTAL “GORGONIA” Kolovrat is involved in serious scuba diving for over thirty years now and this brought him even the position of the editor of the diving section in the magazine “Navigator” and he also writes for the magazines “Otvoreno more” and the newspaper “Slobodna Dalmacija” articles on diving. In the last ten years he launches a portal on the sea and diving titled “Gorgonia” that is the longest lasting one of this kind in Croatia. It is in Luka´s nature to be helpful and he is involved in a variety of diving activities. He can be your professional guide in underwater adventures, because diving

is not an activity that should be done without experience and proper previous training. THE SHIPWRECK OF „METKOVIĆ“ One of the diving locations that is easily accessible by car and is great for diving in the winter months is the of the „Metković“. This wreck sunk near to Lokva Rogoznica (Medići) and is great for all diving categories. You need to drive from Dubci to Omiš, pass through the first tunnel and then only fifty meters is a parking area. Leave your car here and walk down to the beach with your equipment. Now dive some 50 meters away from the coastline and you will arrive at the remains of this ship at 3-15 met. depth. The „Metković“ was built in 1948 in Italy under the name „San Giorgio Guerriero“, with a length of 34 met., width of 7,6 met. and a speed of 8 knots with a capacity of 280 tons. It sunk in 1969 with 250 tons of cement on board. If you have the time, after inspecting the shipwreck you can continue your dive over sandy sea-bottom and at a depth of 10-12 meters towards the town Omis, where after some one hundred meters you will come to huge underwater cliffs with openings and passages with plenty of fish and natural sea sponge. Turning around the largest of these cliffs you now return back to the shipwreck and the beach where you left your car. If you decide on diving to these cliffs take at least one hour into account and a total of 300 meters that you need to swim.

Guglanje golubova

PISMO IZ BEČA

Mejl otprije 3000 godina prije Krista

rizor na svakom koraku s mediteranskim ugođajem galebi su i golubovi. U utrci za mrvicama kruha srest ćete ih na svakoj rivi, a u zadnje vrijeme i na trgovima jer su galebovi iz „nedirnute prirode“ namirisali novo tržište u urbanom okruženju i tako ih se može vidjeti u „suživotu“ s golubovima i na rivi i u gužvi malih sredozemnih gradića. Golub je odavno domaći, kućni ljubimac. Prije više od 3000 godina prije Krista pripitomljeni su prvi golubovi. Egipćani su ih štovali kao svetu pticu i glasnika bogova. U faraonskim grobnicama pronađeni su mumificirani jer su faraonu bili glasnici na putu do neba. Nekad su bili privilegij plemstva, a danas

se domaće golubove sreće u svojstvu sportskih letača listonoša. I golublje pero služilo je za pisanje pisama, a sa svojom sportskom letačkom izdržljivosti zapravo su preteča interneta, „guglanja“, mejla. Njima se ne može dogoditi da im krahira „modem, ruter“ itd... Ovaj golub na fotografiji upravo je doletio u Kaštel Stari iz Beča. Preletio je 550 kilometara. Nakon šest-sedam sati „vožnje“ bez prestanka, sručio se gladan, žedan i iscrpljen, otegnutih krila do poda, na trijem golubinjaka braće Božić, Josipa i Fabjana. Beč – Kaštel Stari, sve bez GPS-a. Od 14 golubova braće Božić stiglo ih je dvanaest, dva se nisu vratila. Jedan po jedan, svi su našli put do svog doma i sami ušli kroz vratašca. Joka

i Fabo dočekali su ih s vodom i medom, vitaminima bez kojih ne bi bili tako izuzetno moćni. Radi se o njegovanim i cijepljenim golubima pod stalnom kontrolom. Klub Kaštela planski i organizirano radi na razvoju unapređenja i promidžbi listonoškog sporta, a kod svojih članova podupire razvijanje intelektualnih osobitosti te sklonosti za njegovanje karaktera discipline, borbenosti, točnosti i sličnih svojstava u čovjeka, makar, duhovito rečeno, u tome ne zaostaju golubovi. Braća Božić time se bave gotovo tri desetljeća i uoči sezone natjecanja, kad se golubove spakira i primjerice pošalje u Beč da se vrate u sportskom letu, priređuju se brojni treninzi. Golubovi organizirano i disciplinirano kao mala vojska izlijeću i kruže na lokaciji svog golubinjaka te izvode razne letačke vježbe, prevrćući se u jatu, što je prizor i za mnoge kupače, turiste na kaštelanskoj plaži. Golubi se hrane uglavnom sjemenjem, voćem i biljkama a na jajima u gnijezdu sjede zajedno i mužjak i ženka. Za razliku od ostalih ptica, proizvode vlastito mlijeko visoke nutritivne vrijednosti hraneći svoje mlade. Jedno od najvećih staništa goluba, prisjetit ćete se – jest Piazza San Marco u Veneciji.

SRDELA KAŠTEL STAROGA

osta da su očistili pred svojim pragom jer time su veliku stvar učinili svojim primjerom i uzorom – nego su zaljubljenici u sportskom ribolovnom društvu Srdela iz Kaštel Starog izveli i pravi podvig. To je najveći kapitalac koji su mogli uloviti. Jer kad jedna tako skromna i mlada ekipa kao što je tek desetljeće i pol stara Srdela uspije povesti Kaštelane u optimizam i veselje po Rivi, na Brcu, onda bi svi morali biti zadovoljni. A društvo Srdela još nema ni svoj mandrač, kao jedno od rijetkih u Srednjoj Dalmaciji, u moru Splitsko-dalmatinske županije koja je zato i uvrstila Kaštel Stari kao važan projekt. Jedan od pokretača društva Srdela, Nebojša Polić, prvi je počeo podupirati da Srdeli treba mandrač. Može se zamislit koja će to bit fešta od ribe kad se izgradi lučica u Kaštel Starom. Kakav je to entuzijazam i duša uz

Ribarsko društvo Srdela u Kaštel Starom uvijek diže moral

tilo ribe, haha – pogotovo ako je za iće i piće – vidi se po prepunoj Rivi kad bude ribarska noć, kad nahrupe i mažoretkinje, pa dobro znana glazba Staroga.

ekipom od desetak ronilaca, očistimo da se sve blista i lipo je to čut da su to jedna sasvim drukčija Kaštela iz novog bistrijeg doba – kaže.

RONILAČKI IZ ŠPINUTA

LIGNJE, SRDELE, GAVUNI

Pitajte ljude koji pomognu Srdelu. Na primjer ronilačkog meštra, instruktora i predsjednika ronilačkog kluba Špinut iz Splita, Božidara Katušića: – Mi smo se već navikli puno godina dolazit u prvi vikend šestoga miseca na početak lita u ekološku akciju ribarskoga društva Srdela u Kaštel Stari. To je jedan pravi doživljaj, onaj iskonski, od mora. Najviše smo mi u klubu Špinut pali na to kad smo vidili da su to one prave stare dalmatinske face od ribanja i gušti. Ljudi vole klub koji je tek prije petnaestak godina osnovan i koji se uporno bori za što čistije more. Zato nema šanse da naš klub ne dođe u Kaštel Stari našoj Srdeli i to s

Prihod od ribarskih večeri kluba Srdela ide u zadnje vrijeme za uređenje porta u Kaštel Starom, ističe jedan od dojučerašnjih predsjednika Mate Vrtlar. Srdelaši su skupa, novi je predsjednik Jakov Sirovica, tradicija se nastavlja. Gabariti fešte ne smiju zakazat: A to zna bit oko 150 kila friganih liganja i 70 kila gavuna, a i 200 kila friških srdela, pa na Badnjak gradonačelnik Denis Ivanović s kacijolom se druži dijeleći mještanima bakalar. To čuvanje običaja je za polizat prste.

Balun, moral, karakter

TAJNA

DALIĆEVE ULOGE

A od bronce na SP-u 1998. u Parizu, pod vodstvom Ćire Blaževića, Hrvatska nije uspjela proći skupinu. Eto zašto je Hrvatska postigla veliki uspjeh i prije ishoda u osmini finala protiv Danske. Jer je eruptirala u momčad koja s lakoćom može veliki Messijev tim poslati kući, u Argentinu. ĆIRO KAO PROROK Luka Modrić, Ivan Rakitić, Mario Mandžukić i još mnogi postaju imena svjetskog glasa. Iako se moglo dogoditi

rvatski nogometni orkestar pravi je ekskluziv sa Svjetskog nogometnog prvenstva, ne samo za hrvatsku javnost nego je play of the day i za cijeli svijet koji ovih tjedana ne prati ništa tako budno kao Rusiju 2018. Plasman Hrvatske u osminu finala SP-a, i to osvajanjem prvog mjesta s nizom pobjeda nad Argentinom, Islandom i Nigerijom, dovoljan je bio za taj spektakularni status nogometnog hita na svjetskoj sceni i nitko to nije očekivao bez obzira na vječne nepopravljive hrvatske optimiste koji uvijek vide sebe kao svjetske prvake.

da njihova karijera prohuji bez reprezentativnog uspjeha s obzirom na to da se Hrvatska jedva plasirala za SP pobjedom u gostima nad Ukrajinom i dodatnim kvalifikacijama preko Grčke. Taj plasman u zadnji čas zasluga je nove zvijezde Vatrenih – novog izbornika Zlatka Dalića. Što je također bilo veliko iznenađenje. Znači, plasman na SP i plasman u osminu finala dva su uspjeha novog čovjeka u ansamblu Vatrenih, igrača koji kako se to nogometno kaže „pravi razliku“, a sjedi na izborničkoj klupi bez nekog velikog pedigrea ranga Ćire,

piše Mario Garber fotografije sport news Segor Garber

Kranjčara, Bilića, Kovača... Tek nakon 20 godina od Ćirine bronce stvorio se Zlatko Dalić na kormilu Vatrenih, a tko je to prorekao – upravo Ćiro Blažević. I to čak i u ovom brevijaru za nautičare, u prošlom broju Lučkog vjesnika za našu rubriku Sport News. Ćiro je podsjetio kako mu je Dalić bio pomoćnik, suradnik te iznio niz Dalićevih kvaliteta, ne samo stručnih nego i ljudskih. A to je objašnjenje neočekivanog uspjeha jer desetak godina ekipa Modrića, Rakitića i Mandžukića neu-

spješno pokušava doseći razinu svojih objektivnih vrijednosti. Nema drugog zaključka nego – svih tih godina nedostajao im je Zlatko Dalić. Sad je teško preko noći artikulirati kakav li je to mirakul u tome čovjeku da je uspio organizirati najbolje moguće uvjete za najbolji izričaj modrićevaca i to pred sam finale njihove karijere. POKLEPOVIĆEVA ŠKOLA I Stanko Poklepović, legendarno trenersko ime nogometnog Splita, poznato kao i prvo trenersko ime Hrvatske devedese-

tih u samom začetku Vatrenih, popularni Špaco, prisjeća se Zlatka Dalića kao osobitog momka koji je obećavao odmah, čim ga je Poklepović prvi put i upoznao: – Zlatko Dalić je došao iz Livna u Hajduk i trenirao sam ga kao juniora dok sam radio u Hajdukovoj školi. Odmah mi se svidio kao interesantan momak, moglo bi se reći staromodnog kova, fino odgojen, miran, ali ne povučen, staložen i željan znanja a izrazito temperamentan i ambiciozan bez trunka one mladenačke vjetrenosti i prolazne negativnosti. Kao da je prerano sazreo kao čovjek. Poslušan i pristojan, ali s potpuno odlučnim

stavom i mišljenjem. Po svemu ispada da su Dalićev moral i karakter napravili tu „razliku“ koja je Vatrene harmonizirala u orkestar koji zvuči i svira kao jedan što se usprkos oscilacijama dalo prepoznati i kad su protiv Islanda dalićevci istrčali u B-verziji bez većine onih što su pomeli Messija i Argentinu. Kako to Dalić izvodi pričat će se nakon mundijala makar na kraju i razočarali, što reče i sam Dalić govoreći o najljepšem doživljaju u karijeri, o mjesecima življenja s modrićevcima. U pravu je Dalić da će se sve to zaboraviti ako ostane samo na plasmanu

Miroslav Ćiro Blažević i Stanko Poklepović Špaco u pozadini nove izborničke pojave Vatrenih za Rusiju 2018. u osminu finala jer je i tom prigodom pokazao svoj karakter nadahnuća za modrićevce uporno ponavljajući da ta momčad može i zaslužuje i najveće uspjehe. Ali, naravno, zna se što je nepredvidivi i svemogući – nogomet.

LJUBAV I STRAST UČITELJA – Dalić je kod mene uvijek igrao po desnoj strani, može bočni vezni, može i branič, svejedno, radio je izvrsne prodore, kao da je bio stvoren za moderni nogomet i onaj presudni iznenadni napad iz drugog plana – kaže Poklepović. – Taj duh i pogled na igru Dalić je usadio ekipi Hrvatske, a to treba znati i vježbati pa interpretirati u utakmici. Nemam se namjeru hvaliti, jer nikad ništa ja nisam skrivao i uživao sam voljeti nogomet pa o svemu otvoreno pričati, zalagati se za svoje modele. Dalić mi je bio i suradnik, pomoćnik. Uvjeren sam da je upijao što se među nama događalo u trenerskom poslu jer je takav bio već kao igrač, i prije nego je postao trener. Jako je važno to kako Dalić voli nogomet, igru, suradnju s igračima. To motivira i budi strast u ekipi tako da se ne igra zbog obaveze i posla nego se igraš i uživaš do kraja a to te ponese pa se protivniku koji se muči nije lako suprotstaviti takvoj Hrvatskoj. Poklepović je u raznim varijantama 30 godina radio u Hajduku, s prekidima, ali uvijek bi ga zvali da se vrati. Kao Luku Kaliternu, Biću Mladinića, Tomislava Ivića... Od Poklepovića su učili i kao igrači i kao treneri i Zlatko Vujović, Igor Štimac, Aljoša Asanović, Slaven Bilić, Robert Jarni, Goran Vučević... Pristojni i savjesni Dalić sigurno nije potratio vrijeme provedeno s Poklepovićem. Možda je Dalić upravo zbog takvih ljudskih osobina bio i na neki način zapostavljen u karijeri jer je veliko čudo, kaže Poklepović, da nije vodio puno veće momčadi i sudjelovao u većim pothvatima.

MORAL SVJETSKOG PRVAKA

eško je pretpostaviti da danas, ovog ljeta 2018., postoji nautičar, jedriličar, pomorac, bilo koji čovjek s mora koji uplovi u jednu od pedesetak luka Srednje Dalmacije, na otok Vis, Hvar, Brač, Šolta itd... a da ne zna kako je nogometna reprezentacija Hrvatske na Svjetskom prvenstvu u Rusiji pobijedila Nigeriju, Argentinu i Island te se plasirala u osminu finala a onda u dramatičnoj utakmici eliminirala Dansku. DALIĆEV MODEL Hrvatska je senzacija i njena nogometna vijest oplovila je svijet kao i njena pomorska i brodograđevna tradicija ili turistička eksplozija na globalnome merkatu. To su činjenice zbog kojih Miroslav Ćiro Blažević za Lučki vjesnik/Port News u prvoj ocjeni hrvatskog nogometnog uspjeha kaže: – Ovo je uspjeh cijele Hrvatske. Ne ulazim u zasluge nego u posljedicu ovakvog svjetskog rezultata koji Hrvatsku diže visoko na svim razinama. A to i jest ono što nam treba i što mene kao ovako starog čovjeka može maksimalno

Hrvatska nogometna reprezentacija pobjedom nad Danskom u dramatičnoj utakmici osmine finala SP u Rusiji izborila plasman u četvrtfinale razveseliti. Naravno da Ćiro nije star jer je duhom kao tek rođen i preporođen... – Pogotovo, sine, nakon ovakvog uspjeha. Rekao sam i za prošli broj Lučkog vjesnika da ćemo bit svjetski prvaci i da je Zlatko Dalić jedna izuzetno stručna osoba s posebnim ljudskim kvalitetama. Generacija koju je on odveo na SP u Rusiju zrela je za najveći uspjeh ali ni blizu tome dosad nije igrala ni pobjeđivala na svjetskim smotrama. Iako mnogi misle da želim sačuvati svoju broncu kao neoborivi rekord, ja godinama patim prateći Hrvatsku kako ne postiže ono što bi mogla. Zlatko Dalić je udahnuo taj moral

i karakter zajedništva u našu reprezentaciju Modrićeve generacije a artikulirao ju je i kao izvođača naše perfektne igre. NE GLEDAJ SREĆI U ZUBE Osvajač najvećeg hrvatskog uspjeha, bronce iz Francuske 1998. dobro poznaje Zlatka Dalića, koji mu je svojedobno bio i pomoćnik, te su se prije i tijekom SP-a u Rusiji često čuli, sastajali i razmjenjivali iskustva, a Ćiro tvrdi da nikad u razgovoru s Dalićem nije imao niti jednu primjedbu. – Jednostavno, Dalić je stručnjak i čovjek. A reprezentacija je moćna, sve same euro-zvijezde, Modrić, Mandžukić, Rakitić, pa noviji poput Perišića, zatim Badelja, Brozovića, Kramarića, a sad evo nam i Rebića... Što taj radi!!! I red je onda da nas spasi malo i Subašić. Moralo se

to tako dogoditi. U prvoj kriznoj utakmici Hrvatska je opet pokazala karakter. Jer kad onako posrneš, pa još prilično i s nesretnim okolnostima, onda te jedino može izvući sreća ali ona sreća koju se pridobije kad sreća voli hrabre. Na samom startu utakmice s Dancima krenulo je krivo i slabi na tome definitivno padnu, a kad si moćan onda se izvučeš i sa samog dna. To je mjera tvoje snage, kaže Ćiro: – A s tom istom mjerom postaješ kraljem sreće jer si pošten, jer se ne predaješ, jer prihvaćaš tešku sudbinu i ideš borbeno dalje vjerujući do zadnje šanse. Zato se takvoj sreći ne smije gledati u zube. Jer i nije to puka sreća. Svatko bi se demoralizirao u našoj situaciji protiv Danske. Vidi se iz aviona da si bolji, da bi mogao biti bolji, a ono obratno. Pa dovoljno je samo spomenuti Modrića koji puca penal istome vrataru samo par minuta poslije. A većina njih ne bi uopće pristali pucati. A tek Subašić... FUNKCIJA NIJE PAMET Ipak se pitam što li je mislio Ćiro gledajući ovu utakmicu s Danskom, kao da

ju je pisao Shakespeare. Kao da je ipak nešto trulo u državi Danskoj, a nije. Ćiro međutim tvrdi: – Ni jednog trena nisam posumnjao da ćemo biti eliminirani. Čak i u ovoj kriznoj utakmici generacija je pokazala karakter. A kad imaš taj forte, nitko te ne može pobijediti. Čuo sam se s Dalićem večer prije utakmice. Nevjerojatan je trener. Ne spada u ove koji misle da im je funkcija koju trenutno imaju – dovoljna za pamet. Dalić je jedan od rijetkih koji sve hoće znati pa ga je zanimalo i što ja mislim onako općenito o, haha, nogometu i životu. A kad si u ovim mojim godinama onda ipak moraš biti svjestan da nije dobro šakom i kapom dijeliti savjete jer tko ti kaže da si u pravu. A Rusi? Ma Rusima ćemo zabit pet komada i onda idemo na titulu svjetskog prvaka. Ćiro je taj karakter i pol koji je spreman reći: I Shakespeare je Hrvat!

E R A E P S E I SHAK JE HRVAT!

Miroslav Ćiro Blažević ispričao uredniku Lučkog vjesnika

Sport News SP 2018. 48