Financijska priprema za novi pothvat

2

9. FINANCIJSKA PRIPREMA ZA NOVI POTHVAT 9.1. Planiranje potreba za financijskim resursima

9.1.1. Priroda potrebnih financijskih resursa

Pokretanje svakog poduzetničkog pothvata, a posebno onoga novog potrebni su određeni financijski resursi visina i struktura kojih ovisi o obujmu i vrsti poduzetničkog pothvata. U svakom će slučaju nastati potreba za njihovim ulaganjem u sljedeće vidove: 1. tekuću aktivu 2. stalnu aktivu 3. promocija 4. osobne izdatke

9.1.1.1. Tekuća aktiva

Tekuća aktiva obično se sastoji se iz tri ključne stavke, a to su: 1. gotovina 2. zalihe 3. potraživanja Ponekad se ove tri stavke svrstavaju pod pojam cirkulirajućeg kapitala jer se time želi izraziti ciklus od angažiranja novca, preko njegova ulaganja u poslovanje pa do povrata novca.

(1) Gotovina Pod gotovinom (cash) se podrazumijeva novac u obliku u kojem se može momentalno upotrijebiti, a sastoji se od novčanica i metalnog novca.

3 Gotov novac u optjecaju čini dio novčane mase (monetarne mase). Danas se najveći dio plaćanja u robnom prometu obavlja bez gotovine, a putem drugih oblika plaćanja.

Gotov novac iz upotrebe istiskuje bezgotovinski način plaćanja s masovnom primjenom tzv. plastičnog novca (kartice) i širenjem "elektroničkog" novca U širem smislu pojam cash obuhvaća i depozite na tekućim računima u bankama kao i kratkoročno plasirana likvidna novčana sredstva.

Pri pokretanju bilo kojeg poduzetničkog pothvata neophodna je odgovarajuća količinu gotovine koja služi za pokriće tekućih potreba. Ta potreba rezultira iz prostog razloga što uvijek postoji neravnomjernost između primitaka novca (od prodaje i drugo) i izdataka novca (plaćanje računa i drugo). Ukoliko poduzetnik tu gotovinu ne bi imao u trenutku dospijeća neke obveze on tu obvezu ne bi mogao podmiriti, a što bi za njega moglo imati značajnih posljedica - od gubljenja povjerenja od strane vjerovnika, pa do bankrota.

(2) Zalihe Pod zalihama se podrazumijeva vlastiti materijali koji se koristi u poslovanju, odnosno koji je namijenjen unutarnjoj potrošnji ili prodaji, a uključuje sirovine (raw material), poluproizvode (intermediate products), materijal u radu (work-in process) i gotove proizvode (final product).

Iako se važnost zaliha razlikuje od jednog do drugog tipa poduzetničkog pothvata ipak su one glavni dio tekuće aktive. Sezonalnost prodaje i proizvodnje utječu na potrebu postojanja minimuma zaliha na skladištu kako se ne bi dogodilo da se kupci u jednom trenutku ne mogu podmiriti. To naročito vrijedi u maloprodaji u kojoj prodavaonica mora stalo imati određenu količinu robe.

(3) Potraživanja od kupaca Potraživanja čine obaveze kupaca i drugih za novcem, dobrima ili uslugama. Obično se razlikuju kratkoročna i dugoročna potraživanja. Kratkoročna potraživanja od kupaca su ona za koja se očekuje da će biti naplaćena u roku od godine dana ili tokom tekućeg poslovnog ciklusa, ovisno o tome koje je razdoblje duže. Sva ostala potraživanja tretiraju se kao dugoročna.

I kratkoročna i dugoročna potraživanja mogu biti trgovinska i netrgovinska. Trgovinska potraživanja su najznačajnija, a predstavljaju iznose koje duguju kupci za preuzete proizvode i usluge kao dio uobičajenih poslovnih aktivnosti. Za razliku od toga, netrgovinska potraživanja mogu proizaći iz različitih poslovnih odnosa, a mogu biti pismena obećanja kako plaćanja tako i isporuka (npr. predujmovi, depoziti i dr.).

4 Potraživanja mogu biti značajna stavka tekuće aktive u slučaju kada se roba prodaje na kredit - a što je kod nekih tipova poslova neophodno.

9.1.1.2. Stalna aktiva

Stalna aktiva se može definirati kao onaj dio imovine koji će ostati nepromijenjen u vremenskom roku duljem od godine dana i koji neće biti utrošen u jednom normalnom ciklusu proizvodnje. U slučaju novog poduzetničkog pothvata ona može obuhvatiti sljedeće: 1. dodirljivu stalnu aktivu 2. nedodirljivu stalnu aktivu 3. financijska ulaganja.

(1) Dodirljivu aktivu (materijalnu imovinu), kao što joj i naziv govori, čine stvari materijalnog karaktera koje se mogu dodirnuti, opipati, a to su:  nekretnine  zemljišta  zgrade  oprema.

(2) Nedodirljivu aktivu (nematerijalnu imovinu), kao što joj i naziv govori, čine nematerijalne vrijednosti koje se ne mogu dodirnuti, opipat, a to su:  patenti i licence  trgovačka marka  autorska prava  goodwill.

Za mnoge je vrste novog poduzetničkog pothvata karakteristično da nemaju nedodirljive aktive.

(3) Financijska ulaganja se odnose na ulaganja izvan vlastitog poslovnog procesa a radi ostvarenja dobiti, a odnose se na:  ulaganja u povezana poduzeća kupnjom njihovih dionica  ulaganja u mirovinske fondove  ulaganje u druge fondove U većini slučajeva ova ulaganja nisu karakteristična za poduzetnički pothvat koji se tek pokreće.

Priroda i veličina stalne aktive određena je vrstom posla.

5 Što je vrijednost stalne aktive veća to je fleksibilnost takvog posla manja. Drugim riječima, teže je u slučaju potrebe promijeniti vrstu posla čiju aktivu čine pretežno zgrade, zemljišta i oprema, od onoga u kojemu je udio stalne aktive malen. Tako je npr. lakše promijeniti djelatnost kozmetičkog salona nego tvornice cipela.

9.1.1.3. Ulaganje u promociju

Iako promocija nije isključivo komunikacija usmjerena na obavještavanje i uvjeravanje kupaca da prihvate ideje o proizvodu ili usluzi, u slučaju pokretanja novog pothvata ona se u osnovi svodi upravo na to. Naime, riječ je o različitim oblicima plaćene i neplaćene komunikacije s ciljnim tržištem kako bi se kod potencijalnih kupaca stvorili pozitivni odnosi o poduzetničkom pothvatu, odnosno proizvodu ili usluzi, te poticalo na kupovinu. Riječ je o ekonomskoj propagandi i publicitetu kao glavnim oblicima promotivne aktivnosti novog poduzetničkog pothvata. Visina ulaganja u ove oblike promocije ovisi o niz faktora kao što su stupanj novosti u pogledu proizvoda ili usluge koja se namjerava plasirati na tržište, stupanj zasićenost tržišta tog proizvoda ili usluge, obujam prodaje koja se namjerava ostvariti, prodajna cijena i drugi uvjeti prodaje, itd.

9.1.1.4. Osobni izdaci

Osobni izdaci su karakteristični u svim onim slučajevima kada u poduzetnički pothvat poduzetnik ulaže svoj rad. U takvim se slučajevima naknada za rad poduzetnika mora uračunat u iznos ukupno potrebnih financijskih resursa. Tehnički, ovi izdaci nisu dio kapitalizacije posla, ali se oni ipak trebaju uzimati u obzir pri planiranju ukupnih ulaganja u novi poduzetnički pothvat. Ako se ovi izdaci podcijene doći će do obezvrjeđivanja aktive i nerealnih proračuna u poslovnom planu.

9.1.2. Proračun ukupnih potreba za financiranjem stalne aktive

Proračun potreba za financiranjem stalne aktive polazi od utvrđenih potreba za pojedinom vrstom i količinom svakog pojavnog oblika ove aktive, koje sada treba iskazati vrijednosno. Osnovica za ovo je kupovna ili fakturna cijena svakog pojedinog

6 pojavnog oblika stalne aktive (zgrade, zemljišta, stroja, postrojenja, itd.) na koju se dodaju:  carine i druge uvozne dadžbine u slučaju uvoza  troškovi osiguranja  transportni troškovi  troškovi montaže  ostali ovisni troškovi nabave Proračun financijskih potreba za stalnom aktivom može se izvršiti prema tablici 9.

Tablica 5 - Proračun financijskih potreba za stalnom aktivom Vrsta imovine

Carina

Građevinski objekti Oprema Osnivačka ulaganja

Kupovna cijena 276 200 50 000 8 000

Troškovi transporta 3 200 -

Troškovi montaže 2 100 -

Ostali troškovi 600 -

Ukupno

-

Troškovi osiguranja -

Sveukupno:

334 200

-

-

3 200

2 100

600

340 100

276 200 55 900 8 000

Ovako utvrđene financijske potrebe za stalnom aktivom mogu zahtijevati različite aspekte raspoloživosti sve u ovisnosti od toga kada će ta sredstva biti utrošena i kada će trebati platiti račune isporučiteljima. Prema tome, nakon što su utvrđene ukupne financijske potrebe za stalnom aktivom potrebno je izraditi: 1. terminski plan izgradnje 2. plan dinamike ulaganja 3. plan dinamike plaćanja (1) Terminski plan izgradnje je takav plan u kojemu se utvrđuju rokovi početka i završetka svake pojedine aktivnosti koja se odnosi na izgradnju objekata i njihovo puštanje u rad.

(2) Plan dinamike ulaganja financijskih resursa prikazuje vremenska razdoblja u kojima se novac ulaže po pojedinim vidovima stalne aktive. To se ulaganje može izraziti u mjesečnim, tromjesečnim, polugodišnjim i godišnjim kalendarskim razdobljima.

(3) Plan dinamike plaćanja pokazuje kada i u kom iznosu se plaća pojedini vid stalne aktive u razdoblju izgradnje. Ova se dinamika obično razlikuje od dinamike ulaganja, a uvjetovana je dinamikom ulaganja, načinom i uvjetima plaćanja, te dugim činiteljima.

7

9.1.3. Proračun potreba za financiranjem tekuće aktive

Novac potreban za financiranje tekuće aktive koji će se angažirati tokom godine u ostvarenje nekog poduzetničkog pothvata neće biti potreban u cjelini odnosno na početku samog pothvata. Ako na primjer, trgovina bijelom tehnikom planira tokom godine prodati 1000 komada hladnjaka određenog tipa tada joj već na samom početku godine neće biti potreban novac za nabavku svih tih 1000 komada. Koliko će tog novca trebati ovisi o: 1. obujmu, asortimanu i vrijednosti proizvodnje, odnosno prodaje 2. koeficijentu obrtaja pojedinih vrsta tekuće aktive (1) Obujam proizvodnje, odnosno prodaje direktno utječe na visinu potrebnog novca za financiranje tekuće aktive - što je taj obujam veći to su i veće potrebe za ovim novcem. Međutim, veličina ovih potreba uvjetovana je i asortimanom proizvodnje odnosno prodaje - tako, npr., prodaja robe dnevne potrošnje (kruh, mlijeko, dnevni tisak i sl.) zahtijevaju manje novca od robe trajne potrošnje (npr. stanovi, automobili i sl.). Isto tako i vrijednost pojedinih roba i ukupnog asortimana ima direktnog utjecaja na visinu potrebnog novca.

Sve to govori da bi u proračunu potrebnog novca za financiranje tekuće aktive trebalo polaziti od svake pojedine vrste komponenti koje čine tekuću aktivu.

(2) Koeficijent obrtaja pokazuje koliko se puta godišnje "obrne" neki vid tekuće aktive.

Izračunava se tako da se broj dana u godini (zaokružen na 360) podijeli s brojem dana vezivanja istog vida tekuće aktive na zalihi, a prema sljedećem obrascu:

ki 

360 ti

gdje su: ki = koeficijent obrtaja i-te tekuće imovine ti = broj dana vezivanja i-te tekuće imovine i = vrsta tekuće imovine Na ovaj način dobiveni koeficijenti obrtaja se koriste u daljem proračunu i to tako da se ukupna godišnja potreba ili promet pojedine vrste obrtne (tekuće) imovine (Gpi) podijeli s njoj pripadajućom vrijednosti koeficijenta obrtaja i tako dobiju planirane potrebe (Ppi) dotične vrste tekuće (obrtne) imovine, odnosno:

Gpi Pp i  ki

8

Na primjer, ako se hladnjak kojega je trgovina nabavila proda u roku od 40 dana od dana nabavke, tada tih 40 dana u ovom slučaju predstavlja broj dana vezivanja.

Prema tome, za taj bi hladnjak koeficijent obrtaja iznosio 9 (360 : 40). Pretpostavimo li sada da je cijena jednog tog hladnjaka 250 EUR-a, tada će ukupna prodaja 1 000 komada tih hladnjaka iznositi 250 000 EUR-a. Koliko će novca za financiranje tekuće aktive biti potrebno rečenoj trgovini na početku njezina osnivanja?

Prema onome što je gore rečeno, proračun je jednostavan, a sastoji se u tome da se ukupna vrijednost prodaje podijeli s koeficijentom obrtaja, tj.:

Vrijednost prodaje 250 000 Potrebna tekuća aktiva = ------------------------- = ----------- = 27 778 EUR Koeficijent obrtaja 9

Ovim bi proračun potreba za tekućom aktivom bio završen, ako bi u trenutku isporuke dobavljaču trebalo platiti iznos njegova računa. Međutim, ako je npr. rok plaćanja dobavljaču 30 dana od dana primitka robe ili računa, rada to znači da nas dobavljač za to vrijeme kreditira pa stoga treba umanjiti veličinu potreba tekuće imovine. U našem slučaju to znači da vrijednost 1 000 komada nabavljenih hladnjaka po cijeni od 200 EUR-a treba podijeliti sa koeficijentom obrtaja 12 (360:30) i tako dobiti iznos za koji treba umanjiti potrebnu tekuću aktivu (200 000:12 = 16 667 EUR-a). Prema tome, u ovom bi slučaju za financiranje tekuće aktive trebalo imati svega 11 111 EUR (27 778 – 16 667).

Ante Kotarac, rođen 1985. u Splitu, diplomirao je na FESB-u, smjer računarstvo, a potom je školovanje nastavio na Poslovnoj školi u Londonu (London Business School). Nakon povratka u Split angažirao je tim suradnika i u rekordnih 100 dana završio zahtjevni projekt – u rujnu 2010. otvorio je na Morpurgovoj poljani dizajnerski hostel „Goli i Bosi“ s 29 soba i 138 kreveta.

Hostel je zamišljen kao spoj splitske tradicije i suvremenog dizajna – sobe su uređene minimalistički, uz zgodno osmišljene informacije o Dioklecijanu, odnosu bodula i vlaja, važnim datumima za grad i slično. Riječ je o unikatnom primjeru koji je osvojio drugu nagradu za najbolji hostel u svijetu po izboru svjetske turističke online zajednice Virtual Tourist.

(Izvor: Ilić, M., Split idealan za osobnu realizaciju, Slobodna Dalmacija, 22. rujna 2013., str. 15.)

9

9.2. Utvrđivanje izvora potrebnih financijskih resursa

Nakon što su utvrđene potrebe za financijskim resursima postavlja se pitanje kako do njih doći. Najlakše je ako poduzetnik sam raspolaže tim resursima bilo u obliku novca, nekretnina ili nekog prava. Međutim, to obično nije tako - najčešće poduzetnik uz poslovnu ideju posjeduje samo mali dio potrebnih financijskih resursa. Nekada se smatralo da takav poduzetnik ne bi smio niti započeti neki posao; danas je to sasvim drugačije. Naime, danas postoje veoma različite mogućnosti da se dođe do inicijalnog novca s obzirom na brojne izvore koji potencijalnom poduzetniku stoje na raspolaganju.

Postavlja se pitanje koji su to potencijalni izvori financiranja. Više je tih izvora, a svi se oni mogu svrstati u dvije osnovne grupe, a to su: 1. vlastiti izvori (owner capital, ownership eqity) 2. tuđi izvori (creditor capital, debt capital) U okviru ove dvije temeljne grupe izvora financiranja postoje različiti pojedinačni vidovi koje u nastavku treba razmotriti.

9.2.1. Vlastiti izvori financiranja

Vlastiti su izvori financiranja oni izvori kojima se ne stvaraju dužnički odnosi, tj. poduzetnik ta sredstva nije dužan vratiti onako kao bi to učinio kada bi dobio kredit od banke.

Razlikuje se nekoliko izvora vlastitog financiranja, kao što su: 1. osobna ušteđevina 2. rodbina i prijatelji 3. bogate osobe 4. tržište vrijednosnih papira 5. ulagači (1) Uobičajeno je da čovjek štedi kako bi tu ušteđevinu mogao kasnije koristiti za ostvarenje nekih svojih planova. Ukoliko je spreman riskirati, a ukaže mu se mogućnost nekog poslovnog pothvata on bi tu svoju ušteđevinu mogao sam ili u partnerstvu uložiti u pokretanje nekog posla. Dosta je ljudi koji planski štede da bi pokrenuli neki posao; neki od njih već od malena znaju koji je to posao.

Nekada je osobna ušteđevina predstavljala 2/3 osnivačkih ulaganja, što znači da se bez nje nije mogao ni započinjati neki posao. Međutim, kako danas postoje brojne

10 druge mogućnosti to osobne uštede nemaju odlučujuće značenje u pokretanju novog posla.

(2) Rodbina i prijatelji mogu biti značajan izvor financiranja. Oni mogu poduzetniku dati ili posuditi određeni iznos gotovine, ali i neki drugi vid potrebnih sredstava (npr. prostorije, transportna sredstva, zemljište i drugo). Ove se posudbe obično vrše na principu:"Uzmi pa ćeš vratiti kada budeš mogao!" što znači da nemaju karakter posudbi po ugovoru.

(3) Bogate osobe (zvane "anđeli") mogu se nekada pojaviti kao donatori nekog posla, te na taj način potpomoći potencijalnog poduzetnika da krene u namjeravani posao.

To obično nisu neki veliki izvori novca ali mogu biti dovoljno poticajni da psihološki utječe na poduzetnika.

(4) Tržište vrijednosnih papira također može biti izvor financiranja. Na njemu poduzetnik može prodati npr., obveznice, dionice, mjenice i druge vrijednosne papire ukoliko ih posjeduje, te na taj način doći do gotovine.

(5) Ulagači su one organizacije i pojedinci koji ulaži novac bez obveze vraćanja. U SADu su to tvrtke poduzetničkog kapitala (Venture Capital Firms), društva za ulaganje u mala poduzeća (Small Business Investment Company - SBIC) i velika poduzeća Tvrtke poduzetničkog kapitala ulažu novac isključivo uz predočenje poslovnog plana.

Njihovih je vrsta veliki broja ali se najčešće javljaju kao:1  tradicionalna partnerstva, koja često osnivanju bogate obitelji da bi agresivno gospodarile dijelovima svoga novca ulažući u mala poduzeća  profesionalno vođeni pulovi, koji se formiraju institucionalnim novcem i djeluju poput tradicionalnih partnerstva  tvrtke uložbenog bankarstva, koje povremeno formiraju sindikate ulagača za ponuđene poslove  osiguravajuća društva, koja su sklona biti više konzervativna i često zahtijevaju dio vlastitog kapitala kao zaštitu od inflacije prije nego što će pozajmiti manjim poduzećima.

Društva za ulaganje u mala poduzeća su ona društva koja su potaknuta od države kako bi ulagala u mala poduzeća i na toj osnovi poticala njihov razvoj.

Velika poduzeća ulažu u mala poduzeća iz više razloga kao što su maksimiziranje profita, stvaranje sigurnih isporučitelja ili kupca, sutrašnje preuzimanje, itd. Neka od velikih poduzeća imaju posebne odjele koji se isključivo bave time da iznalaze potencijalno uspješne poduzetnike i da u njih ulože novac.

1

Siropolis, C. N., op. cit., str. 264.

11

9.2.2. Tuđi izvori financiranja

Tuđi su izvori financiranja oni izvori kod kojih poduzetnik dolazi posudbom. Ova se posudba ne odnosi isključivo na gotovinu već i na nekretnine, robu, prava i drugo.

Osnovni tuđi izvori financiranja najčešće su: 1. osobe 2. komercijalne banke 3. državni fondovi 4. dobavljači 5. leasing tvrtke (1) U svakoj se zemlji mogu naći osobe koje posuđuju novac. To su tzv. neformalni izvori financiranja. Nekada se na ovaj način opskrbljuje novac za financiranje cjelokupnog posla. Mali oglasi u novinama često predstavljaju pravo "tržište" onih koji nude i onih koji traže novac na ovakav način.

(2) Komercijalne banke su od posebne važnosti za gospodarstvo neke zemlje. One su specijalizirane za prihvaćanje novčanih depozita i posuđivanje novca. Usto većina ovih banaka ima i funkciju štednje, kao i neke druge funkcije. Sa stajališta osnivanja novog posla najznačajnije je da ove banke odobravaju kredite koji mogu biti osigurani i neosigurani.

Osigurani krediti su posebno značajni za slučajeve posla koji se osniva s obzirom da banka nema nikakve garancije da će takav posao biti uspješan. Stoga ona traži osiguranje koje će za nju smanjiti rizik od gubitka i to u obliku hipoteke na nepokretnu i pokretnu imovinu, raznih garancija, zalaganja vrijednosnih papira i sl.

Neosigurani krediti su oni krediti koji se daju poduzetniku bez ikakvih zaloga osim obećanja da će ga vratiti. Takvi se krediti daju onim poduzetnicima čiji programi obećavaju uspjeh pa time i sigurnost povrata dobivenog kredita.

(3) Državni fondovi se osnivaju da bi potpomogli osnivanje i pokretanje posla.

Posredstvom njih država daje povoljne kredite (duži rok otplate, niska kamatna stopa) i to direktno ili preko komercijalnih banaka. Takve pomoći država daje posebno potičući neke grane gospodarstva kao što je npr., poljodjelstvo, ali i za razvoj pojedinih područja kao što su npr., otoci.

(4) Dobavljači su najznačajniji izvor kratkoročnog financiranja. U razvijenom gospodarstvu većina kupaca nije obavezna platiti robu prilikom isporuke već im se odobrava trgovački kredit. Razlikuju se tri tipa ovog kredita, a to su: 1. otvoreni račun 2. mjenica

12 3. akceptni nalog U slučaju otvorenog računa prodavač šalje robu kupcu uz fakturu na kojoj je utvrđen rok u kojemu će ovaj izvršiti plaćanje, ali se od njega ne traži nikakav formalni instrument kao što je to u ostala dva slučaja. Naime, u slučaju prodaje robe uz formalnu potvrdu duga od kupca se traži mjenica s dospijećem na neki datum u budućnosti ili akceptni nalog kojim se naređuje kupcu da robu plati na određeni datum. U ovom posljednjem slučaju roba se isporučuje tek pošto kupac prihvati utvrđeni datum plaćanja.

U svakom od ovih slučaja bitno je da poduzetnik može dobiti robu (sirovine i materijal, opremu i drugo) uz odgodu plaćanja, što znači da mu odmah nije nužan gotovinski kapital za plaćanje obveza koje iz ovoga proizlaze.

(5) Leasing tvrtke se bave kupovanjem i iznajmljivanjem drugima, u prvom redu poduzećima, svih vrsta imovine - zgrada, opreme, strojeva, automobila, kompjutora i drugog. Za poduzetnika je ovo veoma bitno s obzirom da koristeći leasing u nabavci stalne aktive ne mora uopće imati gotovine. Najamninu koju će platiti za unajmljena sredstva poduzetnik će ostvariti iz poslovanja. Osim toga najamnina se ne tretira kao ulaganje već kao rashod pa se na nju ne plaća porez. Međutim, treba imati u vidu da leasing košta više od posudbe novca, pa ga oni koji imaju gotovine izbjegavaju.

9.3. Utvrđivanje obveza prema izvorima financijskih resursa

Izbor izvora financiranja uvjetovat će i odgovarajući oblik obaveze - ako je npr., nabavljena oprema putem leasinga to će uvjetovati obavezu u obliku najma u ugovorenim rokovima i na određeno vrijeme. Slične će obveze nastupiti i u slučaju franšizinga. Međutim, ukoliko se posuđuje novac tada će trebati ugovoriti sa zajmodavcem visinu kredita, rok otplate kredita, kamatnu stopu i način otplate (datum dospijeća).

Vraćanje preuzetih kredita vrši se u anuitetima koji sadrže otplatni dio i kamatu.

Obračun anuiteta obično se vrši na jedan od dva načina, a to su: 1. na temelju jednakih anuiteta 2. na temelju jednakih otplata Oba se ova načina obračuna koriste u praksi s tim što je korištenje obračuna na temelju jednakih otplata nešto učestalije.

(1) Obračun na temelju jednakih anuiteta je takav obračun u kojemu je anuitet jednak za svaki datum dospijeća tokom razdoblja njegova otplaćivanja, a različiti su iznosi

13 otplate i kamata. Izračunava se tako da se iznos kredita (Kr) pomnoži s vrijednošću petih financijskih tablica ( Vpn ) u kojima n označava kamatnu stopu, a p broj razdoblja otplate kredita, a prema sljedećem obrascu: Af = Kr . Vpn Na ovaj se način dobije visina anuiteta koji je jednak za sva razdoblja otplate.

Proračun visine otplate i kamata po tim razdobljima vrši se tako da se najprije izračuna iznos kamate, a koji se dobije množenjem ostatka duga s kamatnom stopom.

To je godišnji iznos kamate kojeg u slučaju da se kredit otplaćuje polugodišnje treba podijeliti sa dva da bi se dobio polugodišnji iznos kamata na kredit. Za ovako dobiveni iznos najprije se umanji ostatak duga, a zatim se oduzme od visine anuiteta i tako dobije visina otplate. Isti se postupak ponavlja za svako razdoblje otplate sve do konačne otplate kredita.

(2) Obračun na temelj jednakih otplata je takav obračun u kojemu je anuitet različit a otplate su jednake za svaki datum dospijeća tokom razdoblja njegova otplaćivanja.

Otplata se izračunava tako da se iznos kredita podijeli s brojem razdoblja otplaćivanja, čime se dobije fiksni iznos otplate za svako pojedino razdoblje. Kamata se izračuna tako da se u svakom razdoblju izračuna ostatak vrijednosti ukupnog duga. Taj se ostatak vrijednosti duga pomnoži s ugovorenom kamatnom stopom nakon čega se dobiveni iznos kamate pribroji fiksnom iznosu otplate, te tako dobije anuitet.

Plan otplate kredita od 250 000 EUR-a podignutog na rok od 8 godina uz kamatnu stopu od 8% izgleda kako je to prikazano u tablici 6.

Tablica 6 Primjer plan otplate kredita Godina

Kamata

Otplata

Anuitet

0 1 2 3 4 5 6 7 8

20 000 17 500 15 000 12 500 10 000 7 500 5 000 2 500

31 250 31 250 31 250 31 250 31 250 31 250 31 250 31 250

52 250 48 750 46 250 53 750 41 250 38 750 36 250 33 750

Ostatak duga 250 000 218 750 187 500 156 250 125 000 93 750 62 500 31 250

14

9.4. Priprema poslovnih proračuna (budžeta)

Budžet predstavlja iskaz planskih aktivnosti u novčanom izrazu, odnosno financijsku interpretacija budućih rezultata poduzetničkog pothvata.U tom se kontekstu budžet često definira kao financijski plan unaprijed pripremljen za ostvarivanje financijskih i poslovnih ciljeva poduzetničkog pothvata u nekom budućem razdoblju. Takav financijski plan obuhvaća procjenu očekivane razine prihoda, rashoda, dobiti, te novčanih primitaka i novčanih izdataka u budućnosti.

Budžet je istovremeno i instrument kontrole koji osigurava osnovu za učinkovitost poduzetnikove funkcije planiranja i kontrole, posebice troškova na kojima se temelji.

U tom smislu budžet omogućuje analizu i kontrolu planiranih i ostvarenih veličina, komparaciju i analizu postignutih rezultata u odnosu na budžetirane (planirane), te odgovornost poduzetnika za ostvarene rezultate. Drugim riječima, budžet pokazuje što jest, a što nije ostvareno u odnosu na planirano.

U budžetima se ispituje izvodljivost aspiracija opisanih u poduzetničkim planovima.

Koristeći se u planiranju i kontroli budžet prvenstveno iskazuje prihode i rashode s profitom koji iz toga rezultira, glavne bilančne stavke, tokove gotovine i kapitalne izdatke.

To čini veoma dobru osnovu da poduzetnik u budžetu utvrdi stopu povrata kako bi se time ustanovilo da li je prihvatljiva planirana profitabilnost dotičnog poduzetničkog pothvata. Budžet dakle ne služi samo kao detaljni plan nove strategije u akciji već također specificira kroz proforma financijska izvješća očekivanu poslovnu uspješnost poduzetničkog pothvata. Stoga izrada budžeta prisiljava poduzetnika da gleda unaprijed, da anticipira budućnost bilo na kraći, bilo na duži rok.

Obično se razlikuju tri tipa budžeta, a to su: 1. operativni budžet 2. financijski budžet 3. kapitalni budžet Ova su tri tipa budžeta međusobno su povezani i obično čine tzv. master budžet te sumiraju planirane aktivnosti ukupnog budžetskog poslovanja.

15

9.4.1. Operativni budžet

Operativni budžet je iskaz procijenjenih prihoda i rashoda za određeno vremensko razdoblje, obično godinu dana. Njegova se izrada u pet etapa, a to su: 1. predviđanje prodaje 2. raspored proizvodnje 3. proračun troškova proizvodnje 4. proračun operativnih troškova 5. izrada proračuna dobiti i gubitka (1) Predviđanje prodaje Predviđanje prodaje je prvi korak u formiranju operativnog budžeta. Ono predstavlja procjenu prodaje za određeno buduće vremensko razdoblje.

Postoje brojne tehnike predviđanja prodaje izbor kojih ovisi o raspoloživim podacima, budžetu, vremenu te sposobnostima i iskustvu onih koji će ih primijeniti. Sve se one dijele na kvalitativne i kvantitativne – prve se primarno temelje na prosudbi i iskustvu, a druge primarno na podacima, a najčešće se u praksi pokretanja poduzetničkog pothvata primjenjuju sljedeće:2 1. ispitivanje namjera kupaca 2. mišljenje stručnjaka 3. analiza vremenskih serija 4. ekonomski indikatori 5. statistička analiza potražnje (1) Ispitivanje namjera kupaca jedna je od dugo primjenjivanih, veoma podesnih i pouzdanih metoda prognoziranja. Osnovni instrument ove metode je anketni upitnik čija primjena pretpostavlja izbor reprezentativnog uzorka te obradu dobivenih odgovora iz tog upitnika. Budući da realnost odgovora na postavljena pitanja ovisi o tome je li kupac voljen saopćiti svoje buduće namjere, to je i pouzdanost ove metode ovisna o tome.

Ova metoda kvalitativnog je karaktera, pa tek u kombinaciji sa nekom od kvantitativnih daje dobre rezultate.

(2) Mišljenje stručnjaka koji se bave problematikom prognoziranja prodaje predstavlja takvu metodu u kojoj oni konsultacijom ili posebnom studijom daju prognoze prodaje za potrebe nekog poduzeća. U tu svrhu oni ove prognoze mogu izvoditi pojedinačno ili grupno. Od grupnih metoda izvođenja prognoza najpoznatije su delfi metoda, 2

Usporedi: Medvešček, I., op. cit., str. 182-184.

16 metoda skeniranja, DIGEST metoda, metoda vizioniranja, brainstorming metoda i druge.

(1) Analiza vremenskih serija je takva metoda koja svoje prognoze prodaje temelji na identificiranju zakonitosti dosadašnjeg kretanja prodaje tokom proteklog razdoblja. Koristeći metodu trenda moguće je prognozirati potražnju i ponudu u slučaju nepromijenjenih uvjeta. Ukoliko se ti uvjeti mijenjaju od ove se metode ne mogu očekivati pouzdani podaci o budućem kretanju prodaje.

Josipa Majić i Ana Burica – IDerma - Jednoglasnom odlukom stručnog žirija, ove dvije mlade poduzetnice pobijedile su na ovogodišnjem natječaju Pametne kune ''Pametnom idejom do uspjeha''. Oko svog projekta IDerma o opciji naručivanja pacijenata kod liječnika, samouvjerene Josipa i Ana svakodnevno rade satima te ulažu veliki trud oko daljnjeg razvoja projekta. http://www.24sata.hr/pametnakuna/uspjesne-poduzetnicke-price-koje-su-obiljezile-2012godinu-295275

(4) Metoda ekonomskih indikatora ili konjunkturnih istraživanja je takva metoda prognoziranja koja se temelji na ideji da se primjenjuje barometarska tehnika u predviđanju konjunkturnih kretanja u gospodarstvu. To znači da korištenjem odabranih indikatora treba dobiti odgovor na pitanje hoće li i kada doći do promjena, te kakav je značaj tih promjena. Odgovor na ova pitanja omogućava sagledavanje tendencija kretanja u gospodarstvu i poduzimanje adekvatnih mjera.

(5) Statistička analiza potražnje korištenjem regresijske i korelacijske analize značajno je unaprijedila prognoziranje potražnje i prodaje. Pritom, kao što je poznato, regresijska analiza prognozu prodaje provodi tako što prodaju dovodi u vezu s jednim ili više drugih faktora koji utječu na visinu prodaje. Korelacija pak mjeri utjecaj između prodaje i drugih faktora, kojega izražava u obliku koeficijenta korelacije. Obje ove metode su relativno pouzdane s obzirom da kvantificiraju faktore utjecaja na kretanje prodaje i istovremeno daju stupanj odnosa koji utječu na prodaju.

(2) Raspored proizvodnje Raspored proizvodnje je takav planski dokument koji rezultira iz ukupnog procesa planiranja proizvodnje u kojemu se formulira sustav transformacije resursa koji će biti

17 u stanju efikasno zadovoljiti potrebe potencijalne potražnje. To je prilično složen zadatak pa je stogk i razumljivo što se cijeli ovaj proces raščlanjuje na odgovarajuće faze kako bi se olakšala njegova izvedba. Te su faze sljedeće: 1. planiranje obujma proizvodnje 2. planiranje potrebnih kapaciteta 3. planiranje potrebnih materijala Karakteristično je za ove faze da se one mogu izvoditi paralelno, tako da se može dobiti na vremenu prilikom izrade raspored proizvodnje.

(1) Planiranje obujma proizvodnje posebno je složen zadatak s obzirom da se mora, polazeći od raspored prodaje, osigurati usklađenost proizvodnih kapaciteta uz minimalne troškove proizvodnje. To zahtijeva različite aspekte analize proizvodnih mogućnosti i različite alternacije plana proizvodnje. Da bi se to osiguralo potrebno je najprije utvrditi asortiman i količinu proizvodnje uzimajući u obzir i njihove zalihe na početku i kraju planskog razdoblja. Na temelju toga rezultira glavni plan proizvodnje u kojemu je točno definirano sve ono što će se proizvoditi u planiranom razdoblju.

(2) Iako se kapacitet u literaturi različito definira ipak iz onoga što je zajedničko svim tim definicijama proizlazi da je riječ o maksimalno mogućoj proizvodnji. U tom se smislu najopćenitije proizvodni kapacitet može definirati kao maksimalno moguća proizvodnja proizvoda određenog asortimana, na određenom radnom mjestu (stroju, uređaju i dr.), te s određenim brojem, kvalifikacijama i učinkom zaposlenih, sve to u jedinici vremena.

Planiranje kapaciteta provodi se s namjerom da se uskladi glavni plan proizvodnje i mogućnosti njegova ostvarenja. U tu je svrhu potrebno utvrditi realne proizvodne kapacitete koji trebaju omogućiti ostvarenje glavnog plana proizvodnje. Ukoliko te kapacitete nije moguće osigurati biti će nužno planirati i manji obujam proizvodnje. U svakom slučaju treba voditi računa da se ostvari usklađenost između proizvodnog programa i raspoloživih kapaciteta, s jedne strane, te usklađenost između komponentnih kapaciteta, s druge strane.

(3) Planiranje potreba za materijalima nastavlja se na glavni plan proizvodnje s ciljem da se utvrde one vrste i količine materijala koje su potrebne za ostvarenje glavnog plana. U tu se svrhu koriste normativi materijala koji predstavljaju iskaz potrebne vrste i količine materijala za jedinicu proizvoda. Ukoliko se proizvod sastoji od mnogo dijelova, dobro je normativ materijala po dijelovima kombinirati sa sastavnicom proizvoda u kojoj se nalazi popis svih dijelova koji ulaze u sastav određenog proizvoda.

18 Plan potreba za materijalom (odnosno dijelovima niže razine) izrađuje se na temelju njihovih matičnih podataka i strukturnih sastavnica, te podataka koji služe za izradu glavnog plana proizvodnje.

(3) Proračun troškova proizvodnje Troškovi proizvodnje predstavljaju u novcu izraženo trošenje resursa neophodnih za izvođenje proizvodnih aktivnosti. Da bi se utvrdili troškovi proizvodnje potrebno je da se prethodno utvrđene količine resursa predviđenih za izvođenje proizvodnje pomnože sa njima odgovarajućim cijenama. U tom se smislu može kazati da trošak predstavlja umnožak količine utrošenih resursa i njihove cijene.

Troškovi proizvodnje nastaju na mjestima troškova u proizvodnji, odnosno onim dijelovima u poduzeću (organizacijskim jedinicama) koja su neposredno zadužena za transformaciju inputa u output. U proizvodnim poduzećima obično se nazivaju radionice i pogoni, u maloprodaji su to prodavaonice, u banci su to kreditni odjeli, odjeli štednje i drugi, u građevinskim poduzećima je to građevinska operativa, itd.

Obično se razlikuju dvije grupe troškova i to: 1. direktni troškovi 2. indirektni troškovi (1) Pod direktnim se troškovima podrazumijevaju oni troškovi koji se mogu neposredno identificirati za svaki proizvod ili njegov dio. S aspekta budžetiranja, praćenja i kontrole veoma je važno da se identificira što je moguće veći broj ovih troškova.

Obično se razlikuju dvije vrste direktnih troškova, a to su: troškovi direktnog materijala i troškovi direktnog rada (2) Pod indirektnim troškovima (troškovima proizvodne režije, općim troškovima izrade - OTI) podrazumijevaju se oni troškovi koji ne terete direktno bilo koji proizvod ili uslugu, pa se stoga i ne mogu pratiti po nositeljima troškova, već samo po mjestima troškova. Drugim riječima, pod indirektnim troškovima podrazumijevaju se oni troškovi koji nastaju zajednički za više vrsta učinaka, a u neposrednoj su vezi s izradom proizvoda odnosno vršenjem usluga. Stoga se i nazivaju općim troškovima, glavna im je značajka što uglavnom nisu u razmjeru s obujmom proizvodnje i što se većinom ne mogu direktno određivati po jedinici proizvoda, već samo indirektno primjenom odgovarajućih ključeva. Oni su manje-više fiksni i ne ovise o obujmu proizvodnje, što znači da se i ponašaju kao fiksni troškovi - u ukupnoj masi ostaju relativno nepromijenjeni, a po jedinici proizvoda opadaju rastom obujma proizvodnje.

19 (4) Proračun operativnih troškova Pod operativnim troškovima (troškovima upravno-prodajne režije – OTUP) podrazumijevaju se oni indirektni troškovi koji se odnose na upravne i prodajne aktivnosti. Nazivaju se i indirektni neproizvodni troškovi (neproizvodni troškovi, troškovi opće režije, opći troškovi uprave i prodaje – OTUP) odnose se na raznovrsne i brojne troškove koji su povezani s radom uprave i opće administracije poduzeća (financije, računovodstvo, opći poslovi, kadrovski poslovi i dr.), komercijalnim službama (marketing, prodaja, nabava, distribucija) te istraživačko-razvojnim službama. Radi se o troškovima koji nastaju na razini poduzeća u okviru neproizvodnih područja odgovornosti ali se odnose na sve organizacijske dijelove poduzeća. Za njihovo planiranje odgovorno je rukovodstvo svih službi u poduzeću. Četiri su karakteristične grupe operativnih troškova, a to su: plaće, materijalni troškovi, troškovi internih usluga i amortizacija.

Izvoz prikolica za konje S izvozom u inozemstvo može se pohvaliti i jedan hrvatski obrt iz Donjeg Miholjca. Svoje ekskluzivne prikolice za konje izvoze čak u Dubai. Vlasnik tvrtke Predrag Banda pohvalio se s 40-ak zaposlenih i naglašava kako oni proizvode prikolice koje su najskuplje u Europi. Osim Ujedinjenih arapskih emirata kvalitetan proizvod prepoznali su i u Njemačkoj, Nizozemskoj, Belgiji, Švicarskoj i Finskoj.

Tvornica posluje jako dobro pa su posao proširili i na obradu metalnih dijelova za strojeve, a nova proširenja donose i nova radna mjesta. http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/moze-se-i-u-krizi-oni-su-uspjesni-poduzetnici-u2012.html

(5) Budžet dobiti i gubitka Budžet dobiti i gubitka iskazuje efekte svih naprijed izvedenih proračuna, te rezultira visinom dobitka ili gubitka. Naziva se još i pro-forma izvještaj o dobiti i gubitku, a pokazuje očekivani poslovni rezultat nekog posla u određenom vremenskom periodu, obično godini dana. Definira se kao kumulativni računovodstveni izvještaj prihoda i rashoda u izvještajnom razdoblju. Uspoređivanjem prihoda i rashoda želi se utvrditi da li je ostvaren dobitak ili gubitak. U slučaju kada su kumulativni prihodi veći od kumulativnih rashoda ostvaren je dobitak, dok je u slučaju ostvarenja većih kumulativnih rashoda od kumulativnih prihoda ostvaren gubitak.

U budžetu dobiti i gubitka prihodi se utvrđuju tako da se planirana količina proizvoda, usluga, odnosno roba koja se predviđa prodati do kraja planskog razdoblja pomnoži s

20 njihovom jediničnom prodajnom cijenom. Obje veličine - količina i cijena utvrđene su već ranije kada je izvršena analiza tržišta. Što se pak tiče rashoda oni se u budžetu dobiti i gubitka utvrđuju tako da se svaka njihova stavka pojedinačno planira polazeći od određenih podloga koje su za tu svrhu neophodne. U tom se smislu izrađuju odgovarajući proračuni budžeti od kojih se ovdje navode tri:  budžet troškova sirovina i materijala,  budžet troškova osoblja,  budžet amortizacije.

Budžet sirovina i materijala predstavlja prikaz planiranih količina sirovina i materijala, njihovih cijena i vrijednosti za planirani obujam prodaje.

Budžet troškova osoblja predstavlja prikaz planiranog broja i strukture potrebnog osoblja, te godišnjeg iznosa njihovih nadnica i plaća, uključivši sve propisane poreze i doprinose.

Budžet amortizacije predstavlja prikaz onog dijela vrijednosti stalne imovine za koji se godišnje umanjuje nabavna vrijednost stalne imovine i prenosi na rashode. Postoje različite metode obračuna amortizacije od kojih je najjednostavnija vremenska metoda. Po toj se metodi u proračunu amortizacije polazi od vijeka trajanja svakog oblika stalne imovine, te izračunava stopa amortizacije i godišnji iznos amortizacije.

Stopa amortizacije izračunava se po sljedećem obrascu: Stopa amortizacije 

1 x 100 Vijek trajanja

Godišnjiiznosamortizacije 

Nabavnavrijednost Vijek trajanja

Godišnji iznos amortizacije može se izračunati na jedan od dva sljedeća načina: ili Na ovaj se način vrši proračun amortizacije za svaki oblik stalne imovine pojedinačno, a prema tablici 7.

Godišnjiiznos amortizacije 

Nabavnavrijednostx stopa amortizacije 100

Tablica 7: Proračun amortizacije stalne imovine za godinu ....

Naziv pojedinih oblika stalne imovine Poslovna zgrada Oprema Osnivačka ulaganja

Nabavna vrijednosti 2 100 000 400 000 50 000

Ukupno :

2 550 000

Stopa amortizacije 1% 10% 20%

Godišnji iznos 21 000 40 000 10 000 71 000

21

Polazeći od svega navedenog, potencijalni poduzetnik će izraditi budžet dobiti i gubitka u kojemu će planirati sve navedene stavke prihoda i rashoda, te na temelju toga izračunati i moguću dobit iz pothvata kojeg pokreće.

9.4.2. Financijski budžet

Financijski budžet predstavlja projekciju novčanih primitaka i izdataka, s jedne te strukturu raspoloživih sredstava i njihovih izvora, s druge strane, a čine ga: 1. budžet gotovine 2. budžet bilanca Budžet gotovine i budžet bilanca pripremaju se nakon izrade i provjere financijskih rezultata planiranih operativnih aktivnosti, odnosno na temelju podataka iz budžeta dobiti i gubitka.

(1) Budžet gotovine Budžet gotovine (nazvan još i pro-forma budžet gotovine) predstavlja prikaz svih priljeva i svih odljeva novca u toku jedne godine. Sastoji se iz tri dijela, a to su: 1. Novčani tokovi iz poslovnih aktivnosti, 2. Novčani tokovi iz investicijskih aktivnosti, 3. Novčani tokovi iz financijskih aktivnosti.

Rezultat proračuna svih tokova novca ukazuje da li poduzetnički pothvat ima viška ili manjka gotovine. S obzirom da tok gotovine pokazuje mjesečnu dinamiku priljeva i odljeva, to se njime utvrđuje i razdoblje u kojemu nastaje taj manjak ili višak. Sve to omogućava vođenje adekvatne novčane politike.

(1) Novčani tokovi iz poslovnih aktivnosti su oni priljevi i odljevi novca koji rezultiraju iz glavnih aktivnosti poduzeća koje stvaraju prihode poduzeću, a to su: Priljevi: - Novčani primitci od kupaca (samo za prodane proizvode, robu i usluge) - Novčani primitci od prodaje za gotovo - Novčane naplate kamata

Odljevi: - Novčane isplate dobavljačima (za nabavljenu robu i usluge) - Novčane isplate zaposlenima - Novčane isplate na ime poreze i doprinosa (osim poreza na dobitak) - Novčane isplate na ime poreza na dobitak - Novčane isplate na ime kamata - Novčane isplate na ime izdanih vrijednosnih papira - Novčane isplate s osnove udjela u rezultatu

22 (2) Novčani tokovi iz investicijskih aktivnosti su oni priljevi i odljevi novca koji rezultiraju iz aktivnosti stjecanja i otuđivanja dugotrajne imovine i drugih ulaganja (ulaganja u kupnju vlasničkih vrijednosnih papira drugih poduzeća, u kupnju obveznica kao i naplate po osnovi njihove prodaje), a to su: Priljevi: - Novčani primitci od prodaje dugotrajne materijalne i nematerijalne imovine - Novčani primitci od naplate zajmova i ulaganja - Novčani primitci od naplate prihoda od sudjelujućih interesa i ostalih ulaganja

Odljevi: - Novčane isplate na ime nabave dugotrajne materijalne i nematerijalne imovine - Novčane isplate na ime stjecanja glavnice drugih poduzeća i na ime zajmova

(3) Novčani tokovi iz financijskih aktivnosti su oni priljevi i odljevi koji nastaju transakcijama posljedica kojih je promjena veličine i sastava glavnice i posudbi, a to su: Priljevi: - Novčani utršci od emisije (izdavanja) dionica - Novčani primitci od izdavanja obveznica i primljenih kratkoročnih i dugoročnih posudbi (kredita) - Novčani primitci od naplate kratkoročnih kredita

Odljevi: - Novčane isplate na ime povrata posudbi (kredita) - Isplata obveza za financijski najam.

Kada se od svih priljeva oduzmu svi odljevi tada se dobije neto novčani tok kojega treba korigirati s raspoloživim novcem na početku poslovne godine da bi se dobio iznos raspoloživog novca na kraju godine.

Iz budžeta gotovine potencijalni poduzetnik može sagledati kako će se kretati odnosi između priljeva i odljeva novca, a time i mogućnosti njegova podmirenja prispjelih novčanih obveza tokom poslovne godine. Iz toga će zaključivati o potrebi poduzimanja odgovarajućih mjera posebno u slučaju kada su odljevi veći od priljeva (prolongiranje plaćanja određenih obveza, osiguranje kredita, drugačiji raspored ulaganja i drugo). Ali i u slučaju viška gotovine također će trebati predvidjeti što s tim viškom činiti - bilo bi neposlovno držati ga u blagajni ili na vlastitom računu posebno u uvjetima inflacije.

(2) Budžet bilanca Budžet bilanca (ili kako se još naziva pro-forma bilanca) prikazuje očekivano vrijednosno stanje imovine, obaveza (dugova) i kapitala na kraju godine. Sastoji se iz dvije grupe stavki, a to su: 1. aktiva ili imovina 2. pasiva ili kapital i obveze Aktiva i pasiva mogu u bilanci biti izražene kroz različite oblike imovine i njezinih izvora

23 (1) Aktiva se sastoji iz dugotrajne (stalne, fiksne) imovine i kratkotrajne (tekuće, obrtne) imovine.

Dugotrajna imovina ima četiri osnovna pojavna oblika, a to su:  dugotrajna materijalna imovina: nekretnine (zemljišta i građevinski objekti), oprema i postrojenja, ostala materijalna imovina  nematerijalna imovina: patenti, licence i sl., goodwill, osnivačka ulaganja, ostala nematerijalna ulaganja  financijska imovina - dugoročna: dionice i udjeli, obveznice, dugoročni krediti, dugoročni depoziti  potraživanja - dugoročna: otkupljena ili stečena dugoročna potraživanja prema trećima (npr. u poslovanju s faktoringom) O svim je navedenim pojavnim oblicima dugotrajne imovine bilo govora ranije pa se stoga ovdje neće ponavljati.

Kratkotrajna imovina ima šest osnovnih pojavnih oblika, a to su:  zalihe: sirovina i materijala, gotovih proizvoda, poluproizvoda, nezavršene proizvodnje, trgovačke robe, sitnog inventara, rezervnih dijelova  potraživanja i ostala prava: kupci i ostala potraživanja od prodaje potraživanja od vlasnika za isplaćene predujmove, potraživanja od državnih organa, potraživanja od zaposlenih, ostala potraživanja  financijska imovina: potraživanja iz financijske imovine (po danim kreditima, zajmovima i sl.)  novac u banci i blagajni: žiro-račun, tekući račun, bankarski depoziti, gotovina u blagajni, devizni računi, kratkoročno oročena gotovina, vrijednosni papiri, depoziti i kaucije  plaćeni troškovi budućeg razdoblja: unaprijed plaćeni troškovi i usluge  gubitak iznad visine kapitala - u slučaju kada je gubitak veći od vrijednosti ukupnog kapitala O glavnim stavkama tekuće imovine bilo je govora ranije pa se stoga ovdje neće ponavljati.

(2) Pasiva prikazuje kapital i obveze (dugove) koje poduzeće ima na kraju godine.

Obveze predstavljaju one stavke u pasivi bilance koje pokazuju tuđe porijeklo imovine. To su:  dugoročne obveze: krediti od banaka i drugih organizacija, ostali krediti  tekuće obveze: dobavljači, izdani čekovi, mjenice i drugi vrijednosni papiri, predujmovi, dospjele obveze, ostali izvori  dugoročna rezerviranja za rizike i troškove: troškovi otklanjanja nedostataka u garantnim rokovima, troškovi po započetim sudskim sporovima uzrokovanim

24



događajima koji su nastali do kraja poreznog razdoblja, rezerviranja za otpremnine, rezerviranja za troškove obnavljanja i sanacije prirodnih bogatstava odgođeno plaćanje troškova: troškovi nastali i dospjeli za uračunavanje u troškove, ali još nije nastala isplata

Kapital pokazuje izvore ulaganja vlasnika - to je vlasnikov dio ukupne imovine angažirane u poduzetničkom pothvatu. Prema tome, on predstavlja onaj dio imovine koji se dobije kada se ukupna vrijednost imovine umanji za vrijednost obveza (dugova). Može se sastojati iz slijedećih stavki:  pojedinačna ulaganja  ortačka ulaganja  dionička ulaganja  zadržana dobit  ostalo (efekti revalorizacije, rezerve i drugo).

Zadatak je poduzetnika da planira sve navedene dijelove i stavke bilance kako bi iz nje mogao sagledati stanje imovine, obveza i kapitala na koncu godine.

9.4.3. Kapitalni budžet

Pokretanje poduzetničkog pothvata obično pretpostavlja angažiranje određene sume novca koju će trebati uložiti u različite oblike imovine u ovisnosti o vrsti poduzetničkog pothvata. U principu veće će iznose novca zahtijevati ulaganje u poduzetnički pothvat koji ima za cilj proizvodnju nekog materijalnog dobra nego u poduzetnički pothvat kojemu je cilj pružanje nematerijalnih usluga. Međutim, neovisno o tome bit će nužno izraditi kapitalni budžet za sva ona ulaganja koja imaju dugoročniji karakter.

Riječ je odlučivanju o investicijskim projektima koji se odnose na dugotrajnu, fiksnu, prvenstveno realnu, materijalnu, opipljivu imovinu poduzeća, ali i na ulaganja u adekvatno povećanje neto obrtnog kapitala. Ovo posljednje stoga što se povećanjem neto obrtnog kapitala omogućava normalno kontinuirano ostvarivanje novčanih tokova od investicija u dugotrajnu imovinu.

Donošenje odluka o kapitalnom budžetu uvjetuje uglavnom velike odljeve gotovine, a rezultira povratom kapitala kroz dobitak u razdoblju duljem od godine dana. Riječ je,

25 dakle, o takvim odlukama dugoročnog karaktera koje su rizične s obzirom na to da će poduzetnik:  uloženu svotu povratiti u dugom razdoblju, ako je uopće povrati, što znači da su vrijeme ulaganja kapitala i vrijeme njegova povrata vrlo dugi.  mnogo teže ispraviti pogrešnu odluku vezanu za budžet kapitala nego neku kratkoročnu odluku.

Za razliku od kratkoročnog odlučivanja kod kojega se alternativa prihvaća ukoliko su inkrementalni prihodi veći od inkrementalnih troškova, kod dugoročnog odlučivanja to nije slučaj. Naime, kod dugoročnog odlučivanja u razmatranje poduzetnik mora se uključiti i vremensku dimenziju novca, jer odluke o kapitalnom budžetu zahtijevaju ulaganje u sadašnjosti kako bi se ostvario povrat u budućnosti. Drugim riječima, vremenska vrijednost novca uključuje se u odluku o kapitalnom budžetu pri utvrđivanju sadašnje vrijednosti budućeg povrata investicije i očekivane stope povrata. Uspoređujući ove veličine s troškovima za ostvarenje tih povrata, u prvom slučaju sa troškovima investicije, a u drugom sa stopom troškova kapitala, donosi se konačna odluka o prihvatljivosti ulaganja u poduzetnički pothvat.

Sve odluke koje se donose u okviru kapitalnog budžetiranja spadaju u grupu najvažnijih odluka koje donosi poduzetnik, nerepetitivnog su karaktera i zahtijevaju angažiranje značajne visine novca na dugi rok, a koje mogu utjecati na sudbinu poduzetničkog pothvata. Radi se o odlukama ireverzibilnog karaktera koje kada su jednom donesene mogu se revidirati samo uz visoke troškove.

Iz navedenog proizlazi da kapitalni budžet predstavlja dugoročni plan kapitalnih ulaganja koji sadrži planirane kapitalne investicije i njihov vremenski raspored u razdoblju dužem od godine dana. U navedenom kontekstu kapitalno budžetiranje se predstavlja kao sistematski proces koji uključuje aktivnosti identificiranja, procjene, izbora i odobravanja ulaganja u različite oblike imovine čime bi se trebalo omogućiti ostvarenje ciljeva poduzetničkog pothvata. A temeljni je cilj kapitalnog budžeta da maksimalizira vrijednost poduzetničkog pothvata.

9.5. Proračun ekonomske opravdanosti ulaganja

Odluka o ulaganju u neki poduzetnički pothvat najteža je od svih odluka koje poduzetnik mora donijeti prilikom pokretanja poduzetničkog pothvata. Loša odluka znači izgubljeni novac, novac kojega više nije moguće u cijelosti povratiti. Stoga je veoma važno da se ta odluka razmotri sa svih aspekata, među kojima je svakako važan onaj ekonomsko-financijski. U tom smislu u nastavku će se ukazati na neke

26 metode i tehnike koje su usmjerene na ovaj aspekt promatranja ulaganja u poduzetnički pothvat, a to su: 1. metode ekonomske opravdanosti ulaganja 2. metode financijske opravdanosti ulaganja 3. indeks profitabilnosti ulaganja 4. metode osjetljivosti ulaganja 5. analiza točke pokrića Treba naglasiti da primjena isključivo ovih metoda u ocjenji opravdanosti ulaganja u neki poduzetnički pothvat nije dovoljna, s obzirom da se pri konačnoj odluci ne mogu uzimati u obzir isključivo ekonomsko-financijski faktori, već je nužno voditi račina i od drugim faktorima. O kojim je to faktorima riječ bit će govora u poglavlju …..

Alen Matošović Topssy - Radio 808 - Iako svjesni krize, odnosno stagnacije ideja i izvedbe unutar radijskog prostora, devet kolega odlučilo je ne prepuštati više stvari drugima unutar medija u kojima su radili i ovisiti o njihovim odlukama te su tako osnovali internet radio postaju Radio 808. Iako ne očekuju brzu zaradu, sretni su jer su u projekt ušli svojim sredstvima te u njemu potpuno daju sebe, svoj rad i svoje novce. http://www.24sata.hr/pametnakuna/uspjesne-poduzetnicke-price-koje-su-obiljezile-2012godinu-295275

9.5.1. Metode ekonomske opravdanosti ulaganja

Ekonomska opravdanost ulaganja podrazumijeva ocjenu učinka ulaganja koji se mjeri profitom, odnosno veličinom prihoda i rashoda. To znači da bi se dotično ulaganje trebalo koristiti sve dok se njime mogu ostvariti godišnji prihodi veći od godišnjih rashoda. U kontekstu financijskih kategorija promatraju se novčani primici i novčani izdaci, odnosno neto novčani tok što znači da je prihvatljivo ono ulaganje u kojemu se ostvaruju pozitivni novčani tokovi. Da bi se dobila preciznija ocjena koji pozitivni novčani tok ima, potrebno je izračunati: 1. razdoblje povrata investicije, 2. neto sadašnju vrijednost projekta, 3. internu stopu profitabilnosti projekta.

Rezultati ovih izračuna trebali bi dati preciznije odgovore o ekonomskoj prihvatljivosti projekta.

27 (1) Metoda vremena povrata Metoda vremena povrata (Payback-Period Method) je takva metoda ocjene ekonomske opravdanosti zasnivanja nekog poduzetničkog pothvata kojom se utvrđuje vremensko razdoblje u kojemu će uložena financijska sredstva biti vraćena.

Drugim riječima, ova metoda daje odgovor na pitanje koliko je vremena (godina) potrebno da bi se uloženi novac vratio ulagaču.

Izračunavanje vremena povrata najbolje je izvršiti putem jednostavne tablice koja se sastoji iz tri kolone, kako je to prikazano na primjeru u tablici 8.

Tablica 8: Godišnji neto primici Godina

Kumulativ

1

Dobitak + Amortizacija 2

1 2 3 4 .

Ukupno

10 000 13 000 11 500 12 500 .

100 000

10 000 23 000 34 500 47 000 .

3

Prema tome, vrijeme povrata uloženog novca može se izračunati na taj način da se :  najprije iz budžeta dobiti i gubitka za nekoliko uzastopnih godina zbroje očekivana godišnja veličina dobitka i amortizacije, te tako utvrđene veličine unesu u kolonu 2 gornje tabele po pripadajućim godinama,  zatim se formira kolona 3 (kumulativ) i to tako da se u prvi redak kolone 3 (godina 0) prepiše vrijednost iz istog retka kolone 2, zatim se formira redak 2 kolone 3 i to tako da se vrijednosti retka 1 iz kolone 3 doda vrijednost retka 2 iz kolone 2 i tako redom. Drugim riječima, kumulativ se formira tako da se na vrijednost dobiti i amortizacije 0-te godine doda vrijednost dobiti i amortizacije 1. godine i tako dobije kumulativna vrijednost prve godine, zatim se na tu vrijednost doda vrijednost dobiti i amortizacije 2. godine i tako formira kumulativ 2. godine, i tako redom sve dotle dok vrijednost kumulativa bude jednaka (ili veća) od vrijednosti uloženog kapitala,  godina u kojoj kumulativ dobiti i amortizacije bude jednak (ili veći) od vrijednosti uloženog novca predstavlja godinu povrata. To znači ako npr. u 4. godini kumulativ dobiti i amortizacije iznosi onoliko kolika je visina uloženog novca, da je vrijeme povrata 4 godine. Ukoliko potencijalni poduzetnik istovremeno osniva više poslova prihvatljiviji će za njega biti onaj koji ima kraće vrijeme povrata.

28 Treba napomenuti da kraće vrijeme povrata znači da je dotični posao profitabilniji, te da je neizvjesnost povrata uloženog novca manja, odnosno da je sigurnost povrata veća. Zato će se poduzetnici uvijek odlučivati za one poslovne pothvate koji imaju kraće vrijeme povrata uloženog novca. Idealan bi bio onaj posao koji osigurava da se uloženi novac povrati istog trenutka kada je i uložen!

(2) Metoda neto sadašnje vrijednosti Metoda neto sadašnje vrijednosti (Net-Present-Value Method) je takva metoda koja ima za cilj utvrditi ekonomsku prihvatljivost nekog poduzetničkog pothvata prema veličini njegove neto sadašnje vrijednosti. Neto sadašnja vrijednost predstavlja zbroj vrijednosti godišnjih neto primitaka u ekonomskom toku projekta svedenih na njihovu vrijednost u početnoj godini vijeka poduzetničkog pothvata, što znači u nultoj godini.

Razlog uvođenja vremenske dimenzije novca jest u činjenici da jedna kuna danas vrijedi više nego jedna kuna u budućnosti. U tom smislu metoda neto sadašnje vrijednosti daje odgovor na pitanje koliko danas vrijedi ono što će se dobiti nakon n godina? Da bi se dobio odgovor na to pitanje potrebno je izračunani tok gotovine pomnožiti sa diskontnim faktorom, odnosno n

S o   NPi  DFi i o

gdje su: So = neto sadašnja vrijednost NP = neto priljevi novca DF = diskontni faktor Diskontni faktor se utvrđuje prema formuli, a može se naći i u financijskim tablicama II: DF = 1/ (1+i)n gdje su: i = predviđena diskontna stopa n = broj godina Diskontna stopa određuje se prema realnoj kamatnoj stopi uz koju se planira dobivanje kredita za financiranje poduzetničkog pothvata. Pritom su moguća tri slučaja, i to: a) poduzetnički pothvat se financira iz vlastitih izvora b) poduzetnički pothvat se financira iz jednog kredita, c) poduzetnički pothvat se financira iz više kredita

29 U slučaju kada se poduzetnički pothvat financira iz vlastitih izvora tada se diskontna stopa određuje prema realnoj kamatnoj stopi koju banka primjenjuje za investicijske kredite.

U slučaju kada se poduzetnički pothvat financira iz jednog kredita tada se njegova kamatna stopa uzima kao diskontna stopa.

Ukoliko se pak u financiranju poduzetničkog pothvata koristi više kredita s različitim kamatnim stopama, tada se diskontna stopa izračunava kao vagana aritmetička sredina svih kamatnih stopa, pri čemu se iznos kredita koristi kao ponder.

Poduzetnik može postaviti i veću diskontnu stopu od realne kamatne stope na investicijske kredite u kom slučaju sadašnja vrijednost poduzetničkog pothvata mora biti manja nego što bi bila uz diskontnu stopu koja je jednaka kamatnoj stopi na kredite. Na ovaj način poduzetnik povećava pritisak na djelotvornost ulaganja jer se prihvaća samo onaj poduzetnički pothvat čija je sadašnja vrijednost pozitivna.

Ovu metodu treba uvijek koristiti u ocjeni poduzetničkog pothvata, pogotovo kada se radi o onom koji ima duži vijek trajanja. Korisnost njezine uporabe pogotovo dolazi do izražaja u slučaju kada su primitci i izdatci neravnomjerno raspoređeni u toku poduzetničkog pothvata, jer ona svođenjem na sadašnju vrijednost omogućuje njihovu upotrebu.

(3) Metoda interne stope povrata Metoda interne stope povrata (Internal-Rate-of-Return Method) je takva metoda kojoj je cilj da utvrdi prihvatljivu internu stopu povrata. Riječ je o onoj diskontnoj stopi koja neto sadašnju vrijednost projekta izjednačava sa nulom. Drugim riječima, to je ona stopa povrata pri kojoj će diskontirani primitci i diskontirani izdatci biti jednaki nuli. Tako dobivena interna stopa povrata predstavlja maksimalnu kamatnu stopu koju neki projekt može prihvatiti ako se financira pomoću kredita. Prihvatljiva je ona interna stopa povrata koja je jednaka ili veća od neke minimalne stope povrata.

Ova metoda zahtijeva iterativno rješavanje ove jednadžbe tako da nije pogodna za ručno računanje, ali srećom postoje softveri koji tu jednadžbu mogu brzo riješiti.

9.5.2. Metode financijske opravdanosti ulaganja

Proračun financijske opravdanosti ulaganja služi kao osnovica za ocjenu mogućnosti financiranja poduzetničkog pothvata i njegov doprinos jačanju financijskog potencijala pothvata. Izvodi se na temelju podataka iz financijskog toka ulaganja u poduzetnički pothvat koji se sastoji od primitaka i izdataka. Ovi primici i izdaci izražavaju vrijednost proizvodnih faktora, s jedne i vrijednost financijskih sredstava

30 potrebnih pothvatu, s druge strane, a da bi se proizvodni faktori obrnuli u procesu reprodukcije. Stoga je i razumljivo, što stavke u financijskom toku poduzetničkog pothvata uključuju sve stavke iz ekonomskog toka pothvata, koje odražavaju samo vrijednost proizvodnih faktora, a u dodatku na to i iznos financijskih sredstava u poduzetničkom pothvatu.

Primici u financijskom toku poduzetničkog pothvata su po definiciji oni elementi poduzetničkog pothvata koji doprinose povećanju financijskog potencijala tog pothvata. To su prije svega svi oni primici iz ekonomskog toka (ukupan prihod i ostatak vrijednosti) te financijska sredstva izvora financiranja poduzetničkog pothvata (vlastita i tuđa).

Izdaci u financijskom toku poduzetničkog pothvata su svi oni elementi poduzetničkog pothvata koji doprinose smanjenju financijskog potencijala tog pothvata. To su prije svega one stavke koje se odnose na vrijednost utrošenih proizvodnih faktora, dakle izdaci u ekonomskom toku poduzetničkog pothvata, te izdaci koji su nastali kao posljedica stvaranja financijskog potencijala poduzetničkog pothvata (anuiteti).

Podaci iz financijskog toka služe kao podloga za financijsku ocjenu poduzetničkog pothvata koja uključuje ocjenu likvidnosti i ocjenu financijske konstrukcije poduzetničkog pothvata.

(1) Ocjena likvidnosti Pod likvidnošću se podrazumijeva sposobnost poduzetničkog pothvata da podmiruje svoje dospjele financijske obveze u pojedinim godinama trajanja i u cijelom ekonomskom vijeku. Riječ je o onim financijskim sredstvima koje poduzetnički pothvat u danom trenutku može koristiti za podmirenje financijskih obveza. Radi se dakle o primicima u financijskom toku koji bi trebali biti dostatni za podmirenje izdataka u tom istom toku. To znači da neto primici u financijskom toku predstavljaju indikator likvidnosti poduzetničkog pothvata pri čemu se mogu uočiti tri karakteristična stanja ovog indikatora:3 Pi – Ii = NPi > 0

što znači da je financijski potencijal poduzetničkog pothvata više nego dovoljan za podmirenje dospjelih financijskih obveza, te da je poduzetnički pothvat projekt likvidan u i-toj godini svog vijeka

Pi – Ii = NPi = 0

te je financijski potencijal poduzetničkog pothvata upravo

x x x Priručnik za planiranje investicijskih projekata, Udruženje banaka Jugoslavije – Beograd, Ekono mski institut- Zagreb, Privredna štampa, beograd, 1981., str. 521-522.

3

31 dovoljan za pokriće obveza i poduzetnički pothvat je granično likvidan u i-toj godini Pi – Ii = NPi < 0

što proizlazi iz činjenice da su likvidna sredstva nedovoljna za pokriće dospjelih financijskih obveza u i-toj godini vijeka poduzetničkog pothvata, te je poduzetnički pothvat nelikvidan

Iz svega proizlazi da je poduzetnički pothvat likvidan kada su neto primici u njegovom financijskom toku veći ili barem jednaki nuli, a nelikvidan kada su neto primici u financijskom toku negativni.

(2) Ocjena financijske konstrukcije Financijska konstrukcija ili financijska struktura poduzetničkog pothvata je kombinacija izvora financiranja koji se javljaju u vijeku poduzetničkog pothvata.4 S obzirom na različite izvore financiranja poduzetničkog pothvata moguće su i različite financijske konstrukcije, od kojih poduzetnik bira onu koja je optimalna. Riječ je o onoj financijskoj konstrukciji koja omogućuje najbolju kombinaciju profitabilnosti i sigurnosti poduzetničkog pothvata.

Ako se u financijskoj konstrukciji mogu pojaviti ili samo vanjski ili samo unutarnji izvori, tada se ta konstrukcija može odrediti koeficijentom financijske strukture, i to prema izrazu:

F

Fv F odnosno t Fu Fu

gdje je F = koeficijent financijske strukture Fv = vlastita sredstva za financiranje Ft = tuđa sredstva financiranja Fu = ukupna sredstva za financiranje Iz gornjeg se izraza može zaključiti da financijska struktura pokazuje koliko sredstava u financijskoj konstrukciji dolazi na jedinicu vlastitih, odnosno tuđih sredstava.

9.5.3. Indeks profitabilnosti ulaganja Ovaj pokazatelj poznat i kao omjer korisnost/trošak, čini sadašnju vrijednost neto budućih primitaka (NSV) podijeljena s inicijalnom ulaganje (Io). Izračunava se prema obrascu: 4

Ibidem, str. 522.

32

IP 

NSV Io

Kriterij za ekonomsku ocjenu poduzetničkog pothvata po ovoj metodi je veličina indeksa profitabilnosti koji može biti:  ako je NSV = 1 tada je IP = 1  ako je NSV > 1 tada je IP > 1  ako je NSV < 1 tada je IP < 1 Prema ovoj metodi bit će prihvatljiv onaj poduzetnički pothvat indeks profitabilnosti kojega je veći od jedan, a to znači kada je neto sadašnja vrijednost poduzetničkog pothvata također jednaka jedinici. To znači da ako je ovaj iznos veći od 1, tad će se svaka uložena kuna vratiti uvećana za određeni faktor. Ako je ovaj iznos manji od 1, tada je poduzetnički pothvat nepovoljan i predstavlja gubitak za svaku uloženu kunu.

Dakle, kritična točka indeksa profitabilnosti je 1 kad je povrat jednak uloženim financijskim sredstvima u poduzetnički pothvat.

I ova metoda ima svojih prednosti i nedostataka.

Prednosti ove metode su:  daje isti rezultat kao i metoda neto sadašnje vrijednosti  respektira dinamiku tokova gotovine i vremenske vrijednosti novca Nedostatak ove metode je rezultat izračuna nije u apsolutnom izrazu Za naš primjer indeks profitabilnosti se izračunava na sljedeći način:

IP 

55 000  1.57 35 000

Vidljivo je da je projekt isplativ jer je dobivena vrijednost indeksa profitabilnosti veća od 1, a do sličnog se rezultata došlo i metodom neto sadašnje vrijednosti.

9.5.4. Metoda ocjene osjetljivosti ulaganja

Analiza osjetljivosti ulaganja ima za cilj procijeniti prihvatljivost investicijskog ulaganja ukoliko vrijednosti kritičnih parametara poduzetničkog pothvata budu drugačije nego što je to planirano u toku dosadašnje analize. Pritom se pod kritičnim parametrima poduzetničkog pothvata podrazumijevaju oni njegovi elementi koji značajno utječu na njegovu efikasnost, ali koji su istovremeno i naglašeno neizvjesni. Takvi su parametri obujam prodaje, prodajne cijene, varijabilni troškovi, troškovi kapitala i drugi, pa je veoma važno utvrditi koliko je financijska efikasnost osjetljiva na promjene tih

33 parametara, odnosno koliko je poduzetnički pothvat elastičan u odnosu na te promjene. U tu se svrhu mogu izračunata različiti pokazatelji od kojih su dva osnovna, a to su: 1. minimalno prihvatljiv stupanj korištenja kapaciteta, 2. elastičnost cijena na tržištu.

(1) Minimalno prihvatljiv stupanj korištenja kapaciteta Proračun minimalno prihvatljivog stupnja korištenja kapaciteta polazi od razdvajanja ukupnih rashoda na fiksne i varijabilne, i to u godini normalnog poslovanja, a izračunava se na temelju slijedećeg obrasca:

 

Tf P  Tv

100

gdje je ηk = stupanj korištenja kapaciteta Tf = ukupni fiksni troškovi P = ukupan prihod Tv = ukupni varijabilni troškovi Što je stupanj korištenja kapaciteta izračunat po gornjem obrascu manji od 100% to je poduzetnički pothvat elastičniji na promjene, i obratno - što je bliži 100% to je on manje elastičan na promjene.

(2) Elastičnost prodajnih cijena Na temelju raspoloživih podataka može se izračunati za koliko se postotaka može sniziti prodajna cijena a da pritom poduzetnički pothvat ne zapadne u gubitke.

Maksimalna stopa sniženja prodajne cijene može se izračunati prema slijedećem obrascu:

Maksimalna stopa sniženja prodajne cijene = (

gdje je: Tf - ukupni fiksni troškovi, Q - planirani obujam proizvodnje tv - varijabilni troškovi po jedinici, pc - prodajna cijena.

T f  Q tv pc  Q

1) 100

34

9.5.5. Analiza točke pokrića

Analiza točke pokrića (Break Even Point Analysis) pokazuje odnose između opsega proizvodnje (stupnja zaposlenosti), prihoda, troškova i profita poduzetničkog pothvata. Stoga se još naziva i analiza odnosa troškova, obujma proizvodnje i profita (Cost-Volume-Profit Analysis - C-V-P Analysis). Njezina je bit u tome da utvrdi odnose između troškova i profita u ovisnosti o kretanju razine aktivnosti odnosno obujma učinka. U tu svrhu ona polazi od činjenice da se troškovi ponašaju različito u ovisnosti o obujmu učinka - varijabilni se troškovi mijenjaju dok fiksni ostaju relativno nepromjenjivi u odnosu na obujam učinka. To ima odraza na strukturu cijena, odnosno prihoda - ako je cijena, odnosno prihod izjednačen s troškovima, tada poduzeće pokriva fiksne i varijabilne troškove, a profit je jednak nuli.

Upotrebljava se u projiciranju profita, kontroli troškova, određivanju cijena, te kao pomoć poduzetniku u izboru alternativnih rješenja.

U analizi točke pokrića koristi se uglavnom sedam varijabli, i to:  fiksni troškovi,  varijabilni troškovi,  ukupni troškovi,  ukupni prihod,  profit,  gubitak,  točka pokrića, kako je to prikazano na slici 21.

100

Profit

80

Točka pokrića Prihodi ili troškovi

Varijabilni troškovi

60

Ukupni prihod Ukupni troškovi

40

Gubitak

20

Fiksni troškovi

0 20

40

60

80

100

120

140

Opseg proizvodnje

Slika 21 - Prikaz analize točke pokrića

160

180

200

220

35

Sa slike 68. može se uočiti da promjena položaja svake osnovne varijable utječe na promjenu veličine gubitka, dobitka i točke pokrića. To drugim riječima znači da analiza točke pokrića pokazuje što se događa kao posljedica alternativnih odluka u pogledu promjene troškova, prihoda i programa proizvodnje. Time je omogućeno menadžmentu da sagleda učinke svojih odluka koje se odnose na visinu profita, stupanj iskorištenja kapaciteta, promjene cijena, visinu varijabilnih i fiksnih troškova, plasman proizvoda, doprinos pokrića i drugo.

ADRIATEKSTIL d.o.o.

Tvrtka ADRIATEKSTIL d.o.o. upravo je kupila prodavaonicu odjeće u vrijednosti od $120 000, plaćanjem $30 000 u gotovini i ostatkom od $90 000 na kredit od 5 godina uz kamatu 6% godišnje.

Prije nego što je preuzeo prodavaonicu vlasnik ADRIATEKSTIL d.o.o. izradio je novčani proračun. Kako je to preuzimanje prije kolovoza to je trebalo za rujan kada se očekuje visoka potražnja s obzirom na početak školske godine i u prosincu kada je u punom jeku božićna i novogodišnja kupovina, potrebno stvoriti zalihe. U tu svrhu je odlučeno podići kratkoročan kredit u koju svrhu novčani proračun predstavlja pravu osnovu.

Nakon analize dosadašnjeg poslovanja prodavaonice došlo se do sljedeće procjene: Prihodi od prodaje Opis Lipanj (ostvareno) Srpanj (ostvareno) Kolovoz Rujan Listopad Studeni Prosinac Siječanj Veljača

Iznos 24 000 20 000 28 000 52 000 44 000 76 000 96 000 22 000 32 000

Mjesečni rashodi Opis Najamnina Amortizacija Ostali rashodi Plaće:  Kolovoz  Rujan  Listopad  Studeni  Prosinac  Siječanj

Iznos 3 000 500 900 2 800 3 200 3 200 3 600 3 600 2 800

Planira se da će se od prodaje naplatiti 30% u gotovini, a 70% na kredit i to tako da će se od kreditne sume 80% naplatiti u mjesec dana, a 20% u dva mjeseca.

Očekuje se da će se ostvariti bruto dobit u iznosu od 25% vrijednosti prodaje.

Dinamika mjesečne nabave se planira u visini kako slijedi, i sva će roba biti plaćena u mjesecu u kojem je i nabavljena:

36

Visina nabavke za mjesec Kolovoz Rujan 13 800 31 400

Listopad 25 400

Studeni 49 000

Prosinac 64 000

Siječanj 9 300

1. Koliko poduzeće Adriatekstil mora posuditi da bi zadovoljilo sezonsku potražnju? U tu svrhu izradi novčani proračun prema obrascu: Kolovoz

Rujan

Listopad

Studeni

Prosinac

Siječanj

1. Prihodi od prodaje - gotovinska prodaja - prodaja na kredit A. Ukupan novčani priliv 1. Isplate dobavljačima 2. Plaće 3. Najamnina 4. Ostali rashodi 5. Kamata B. Ukupno novčani odljev C. Neto novčani saldo

2.Kolika je stopa profitabilnost (ROI) za šest mjeseci na koje se odnosi izrađeni proračun? U tu svrhu izradi izvješće o dobitku-gubitku.