Ivana Šojat, Zmajevi koji ne lete, I. poglavlje

ˇ Ivana Sojat

ZMAJEVI KOJI NE LETE

Zagreb, svibanj 2020.

Zmajevi koji ne lete FIN.indd 3

14/05/2020 11:26

N

isam znao gdje sam. Nisam imao pojma kako sam onamo dospio. Nisam čak znao ni koje je mjesto bilo prvo, ni koji mi se glas prvi obratio, ni koje je lice imalo koji glas.

Sjećam se dva lica, ali nejasno. Miješaju se, trepere, uvijaju se kao na skypeu, kad zašteka internet. „Halo, mali, diži se! Smrznut ćeš se!“ govorilo je jedno lice. Mislim da me neka ruka potezala za jaknu, tjerala me da ustanem. Mislim da je to činila, premda se ne sjećam da sam ležao. Mislim da je to lice bilo lice starca rumeno od zime. Mislim da nisam mogao ni ustati, ni govoriti. Mislim da mi se povraćalo. Ili sam već bio povraćao, jer u ustima mi je bila neka kisela gorčina. Kao kad smo Ciki, Daba i ja lokali ono jeftino vino iz tetrapaka, pa to vino poslije povraćali kao krv uz stabla u parku kroz koji smo morali proći do kuće.

Nije mi bilo hladno. Nije mi bilo ništa.

Drugo lice bilo je mlađe i dobronamjerno nasmije­ šeno. U lice mi je poslalo dah namirisan mentolom 5

Zmajevi koji ne lete FIN.indd 5

14/05/2020 11:26

Ivana Šojat

kad me pitalo kako se zovem. Nisam se mogao sje­ titi, baš kao što mi nije bilo jasno zašto mi na pamet prvo pada tatino ime. Htio sam tog mlađeg, ali ipak od mene znatno starijeg čovjeka pitati gdje sam, no nije mi se dalo. Bio sam bezvoljan, kao da napola mrtav ležim u mravinjaku. „Mravci,“ promrmljao sam naposljetku. Ne sjećam se toga. To su mi poslije rekli da sam rekao. Mislim da nisam imao ni snage, ni volje izgovoriti cijelu rečenicu. „Ja sam Robert,“ nasmiješilo se ono lice. Tek tada sam shvatio da i on i ja sjedimo u naslonjačima, u bijelo oličenoj prostoriji koja je sva bliještala od jednako bijelog svjetla koje je ulijetalo unutra kao da ga netko baca vjedrom. I baš kad sam nekako grozničavo pomislio kako je vani sigurno snijeg, čim sve toliko bliješti, čovjek koji se predstavio kao Robert je rekao: „Marijane, znaš li gdje si?“ Tek tada sam vidio da u ruci drži moju osobnu iskaznicu. Bez razmišljanja sam si dlanovima počeo tupkajući prelaziti po prsima i bokovima tražeći džepove na jakni. Jakne na meni nije bilo. Ugledao sam je na drugom kraju bijele prostorije, na vješalici na kojoj je visjela sasvim sama, umrljana blatom i nečim što je valjda bilo moja bljuvotina. „Kako sam došao ovamo?“ mucao sam dok mi se jezik saplitao, padao kao da je pijan.

6

Zmajevi koji ne lete FIN.indd 6

14/05/2020 11:26

Zmajevi koji ne lete

„Znaš li gdje si, Marijane?“ ponovio je Robert. „Ne znam,“ rekao sam. A htio sam zapravo reći da sam žedan, da bih volio popiti čašu vode. Ako već nema nikakvog soka. „Nalazimo se u Psihijatrijskoj klinici,“ nasmiješio se Robert kao da će me umiriti. Nije me umirio.

Nekako sam, ni sam ne znam kojom snagom, poskočio iz naslonjača, gotovo ustao, a zatim ponovno pao.

Kao da je naslonjač od željeza, kao da u stražnjici imam magnet. „Ne treba mi psihijatar!“ uspuhano sam povikao, pa naglo ušutio. Bilo me je stid buke koju sam stvorio, a koja se u toj bijeloj sobi orila kao dječji glasovi na betonskom igralištu. „Nisam lud,“ izgovorio sam zatim daleko tiše. „Nisi lud,“ kimao je Robert glavom ustajući iz naslonjača i odlazeći do malenog lavaboa. Uzeo je čašu koja je iznad lavaboa stajala na staklenoj polici, nalio u nju vode i krenuo prema meni. „Sigurno si žedan,“ rekao mi je pružajući vodu.

Ispio sam tu vodu u jednom gutljaju, otro usta rukavom i kimnuo glavom da potvrdim ono njegovo da sam sigurno žedan. „Nisam lud,“ ponovio sam zatim. „Ja sam psiholog,“ ponovno mi se osmjehivao Robert.

Zatim smo šutjeli. Vani su pjevale ptice. Zapravo su cvrčale kao pregrijano ulje. Glupo sam pomislio 7

Zmajevi koji ne lete FIN.indd 7

14/05/2020 11:26

Ivana Šojat

kako ptice tako pjevaju zimi, kad se stisnu od hladnoće. Zapravo ne pjevaju, nego cvokoću kljunovima.

Robertu je kratko zazvonio mobitel, pa ga je brže-bolje isključio, pritom promrmljao kako nam sad nitko neće smetati. „Znaš li gdje si bio?“ upitao me naposljetku donoseći mi još jednu čašu vode. Zatresao sam glavom nakon kratkog, grozničavog razmišljanja. Uistinu se nisam mogao sjetiti gdje sam bio.

Htio sam mu reći da se osjećam kao govno, da samo to znam. Da ne znam kako ću to objasniti starom. Na staru nisam ni pomislio. Htio sam mu reći kako sad razmišljam o tome kako će stari reagirati kad čuje. Hoće li me isprebijati onako kako je stari isprebijao Dabu kao vola u kupusu kad je morao po njega u policijsku stanicu? Dabi to nije pomoglo.

Samo tjedan dana kasnije ponovno je provalio u trafiku u naselju. Iz čistog hira. Da uzme paketić žvaka i ispadne frajer pred curama iz razreda. „Našli su te ispred Pošte u tvom naselju,“ rekao je Robert glasom u kojem nisam ništa naslutio. Ni ljutnju, ni prijekor, ništa. „Kako sam završio ovdje?“ nisam se usudio pogledati ga u oči. „Dovezla te Hitna,“ Robert je ustao i otišao po blok papira koji je dotad ležao na njegovu radnom stolu, ispred nas. „Našao te jedan stariji gospodin. Zapravo, 8

Zmajevi koji ne lete FIN.indd 8

14/05/2020 11:26

Zmajevi koji ne lete

on je nazvao Hitnu. Ne znam koliko je ljudi prije njega samo prošlo pokraj tebe.“ Bilo je nečeg tužnog u njegovu glasu. Nisam znao odrediti što. „Znaš li kako si završio na betonu ispred Pošte?“ To sam nekako znao, ali me je bilo stid reći, pa sam šutio i zurio si u koljena. I koljena su mi bila umrljana blatom. I valjda bljuvotinom. „Znaš li kako si završio na betonu ispred Pošte?“ ponovio je Robert malo odlučnijim glasom.

Kimnuo sam glavom i naposljetku sasvim tiho rekao da znam. „Kako?“ „Pušili smo,“ uzdahnuo sam. Dah mi je zaudarao na povraćanje. „Što ste pušili?“ Ponovno smo malo šutjeli, ptice više nisu cvrčale.

Netko je polako koračao hodnikom, pa sam brojao te korake da si odvratim misli koje su iznenada počele ludovati kao i oni mravci koji su mi sve brže trčali cijelim tijelom. Htio sam skočiti i početi ih otresati sa sebe. „Osvježivače,“ rekao sam naposljetku. „To ste pušili?“ „Da,“ jedva čujno sam odgovorio gledajući Rober­ ta kako nešto zapisuje u onaj bijeli blok papira koji je također bliještao. Poželio sam mu reći kako me oči bole od tolikog blještavila, kako bi bilo lijepo od 9

Zmajevi koji ne lete FIN.indd 9

14/05/2020 11:26

Ivana Šojat

njega da spusti onu zelenu roletu, no on me pretekao i upitao: „Kažeš, pušili ste. Nisi bio sam. Tko je još bio s tobom?“ „Prijatelji,“ odgovorio sam. Nisam htio reći koji prijatelji. Prijatelji se ne izdaju. „Prijatelji su te ostavili…“ „Nisu!“ ponovno sam vikao. Ne toliko zbog njega, koliko zbog prokletih mravaca koji su mi sve živčaniji hodali po cijelom tijelu i grizli me. Počeo sam se češati. Naposljetku sam uspio skočiti iz naslonjača i počeo hodati amo-tamo po prostoriji. Mogao sam čuti bijelu svjetlost kako pršti, pa sam si dlanove po­­ ložio na uši i počeo psikati kao da umirujem ne­kog tko plače. „Ostavili su te,“ ponovio je Robert odlažući onaj blok na stolić koji je stajao između dvaju naslonjača. „Mogao si umrijeti,“ nadovezao se tako tihim glasom, da ga gotovo nisam ni čuo. A čuo sam ga i zaledio se od užasa. „Nemojte, molim vas, javiti tati!“ ponovno sam vikao, gotovo plakao. A nisam trebao plakati. Frajeri ne plaču. „Morali smo javiti tvom ocu. Maloljetan si.“ Robert je ustao, prišao mi i očinski me zagrlio, polako odveo natrag do naslonjača. „Hajde, ne boj se,“ ponavljao je pritom nekoliko puta.

10

Zmajevi koji ne lete FIN.indd 10

14/05/2020 11:26

Zmajevi koji ne lete

Kad smo ponovno sjeli, objasnio mi je da zna za mravce koje osjećam. Rekao mi je da je to normalno, da je to posljedica toga što sam pušio, da će mi dati nešto za smirenje. Otišao je do radnog stola, podigao slušalicu telefona koji je na stolu ležao, razgovarao s nekim, pa prekinuo razgovor. U sobu je ubrzo došla medicinska sestra s nekakvom pilulom. Robert mi je rekao neka je popijem, da će mi biti lakše. Popio sam pilulu, pa smo malo razgovarali o bezveznim stvarima. O vremenu, glazbi koju slušam, školi u koju idem, stvarima koje volim, stvarima koje mi idu na živce.

Naposljetku, kad su mravci utihnuli, Robert me promotrio, nasmiješio se i rekao: „A sad ćemo lijepo ispočetka.“ Kimnuo sam glavom premda nisam imao pojma gdje je početak, ni kako ga pronaći.

11

Zmajevi koji ne lete FIN.indd 11

14/05/2020 11:26

„N

e znam kako se to dogodilo,“ sjećam se da je stari nekom rekao, preko telefona. Taj netko ga je bio nazvao. Stari već tjednima nije nikoga zvao, nego je samo odlazio na posao, vraćao se s posla i na kauču sjedio, zurio u stišani televizor i pušio kao dimnjačar. Nismo razgovarali, jer se nisam usuđivao progovoriti. Mislio sam da ću se rasplakati čim otvorim usta. Mislim da je i on za sebe mislio da će mu se dogoditi isto.

I hodali smo po stanu tiho, kao duhovi. Zato me stari nije ni čuo kad sam se u kuhinju ušuljao po čašu vode i kekse. Zato stari nije znao da sam ga čuo kad je rekao da ne zna kako se to dogodilo. Znao sam na što misli, pa sam si obraz iznutra zagrizao tako jako, da sam u ustima osjetio krv, samo da mu ne kažem da bi trebao znati što se dogodilo, što se dugo događalo.

Htio sam mu reći da on i stara već godinama nisu znali razgovarati, nego samo urlati jedno na drugog.

I lupati vratima. Stara je osobito voljela lupati vrati13

Zmajevi koji ne lete FIN.indd 13

14/05/2020 11:26

Ivana Šojat

ma i odlaziti usred najglasnijih psovki i najžešćeg vrijeđanja. Pokupila bi ključeve automobila s komode u predsoblju, zimi i kaput s vješalice i nekamo odjurila. Van. Nekome. Na licu bi joj još bilo gađenje u koje bi joj se usta iskrivila dok bi starom govorila stvari od kojih mi se želudac stezao, od kojih sam se osjećao kao da sjedam u blato i mažem se njime. „Ja vas čujem,“ rekao sam jednom sasvim tiho starom, nakon što je stara izjurila van. Kad je on već, onako kako je to uvijek činio, sjeo na kauč, pripalio cigaretu i uključio televizor kako bi valjda u nešto buljio. Nije me čuo, ili me nije htio čuti. Bio sam, valjda, pretih.

Kad je naposljetku sasvim otišla, stara je to učinila bez riječi. Možda je zalupila vratima, no to ni stari, ni ja nismo mogli znati. Ostavila nas je dok je on bio na poslu, a ja u školi. Samo je svoje stvari pretovarila iz ormara u torbe i vreće i otišla. Ostavila je nas i poruku kojom je starom sigurno poručila nešto strašno, jer on je dugo, mučno predugo s tim papirom hodao po stanu, psovao je i preklinjao. Možda je čak nekoliko puta i zaplakao, no to ne mogu sa sigurnošću tvrditi, budući da sam cijelo to vrijeme bio u svojoj sobi i čučao u kutu između ormara i radijatora. Poslije sam se tješio i govorio si kako je to starom sigurno bijes izmijenio glas i zgužvao ga da zvuči istrgano, kao u plaču. Ljudi ponekad plaču i od bijesa. I to sam si govorio.

14

Zmajevi koji ne lete FIN.indd 14

14/05/2020 11:26

Zmajevi koji ne lete

Tek navečer, nakon što sam umjesto ručka pojeo paket napolitanki, tata mi je ušao u sobu i rekao: „Mama je otišla.“ Iz nekog razloga, nije se usudio ni pogledati me. Kao da je bio kriv, kao da je mislio da mu neću vidjeti otečene, crvene oči.

Glupo, ne znajući što da mu kažem, rekao sam samo: „Nisam napisao zadaću.“ „Ne moraš sutra u školu ako ne želiš,“ rekao je izlazeći iz sobe i zatvarajući vrata za sobom.

Možda je tada sve počelo.

Ili nije.

Možda stvari ni ne započinju, nego su uvijek tu.

Ljudi se pogrešno spoje. Kao moji starci. Pa rode neželjenu djecu. Kao što sam ja. Pa na toj djeci traže sve ono što mrze na onom s kim su se pogrešno spojili. I svi to rade. I ovi i oni. Obitelji s mamine i obitelj s tatine strane. „Nesposoban si kao ćaća!“ uzrujano bi uzdisala baba Mara, mamina mama, kad god bi mi nešto ispalo iz ruke ili kad bih se spotaknuo. „Ah, od matere si naslijedio tu jadnu, mišju kosu,“ zlovoljno bi primijetila baba Kata, tatina mama, kad god bi me pomilovala po glavi. Nekad bi samoj sebi u bradu, ali i dovoljno glasno da čujem rekla da joj nikad neće biti jasno kako je dečko lijep kao njezin Zoran mogao pasti na tako neuglednu glupaču.

15

Zmajevi koji ne lete FIN.indd 15

14/05/2020 11:26

Ivana Šojat

Ponekad sam znao pomisliti kako me zapravo cijelog mrze u dijelovima. Mamini ono što sam naslijedio od tate, a tatini sve što je u meni bilo mamino.

Nisam to rekao Robertu koji je sjeo u naslonjač nasuprot meni. Robert mi je ionako postavljao glupa pitanja, pitao me o svemu što nije imalo nikakve veze s onim zbog čega sam uopće dospio k njemu. „Baviš se sportom?“ „Bavio sam se,“ rekao sam mu. „Žilav si, vidi se da si se bavio sportom,“ nasmiješio mi se. Upitao me zatim za sportove, a ja sam krenuo nabrajati sve od karatea do nogometa, boksa i tenisa. „Još malo skejtam,“ slagao sam na kraju. Nisam skejt ni taknuo posljednjih šest mjeseci. Skejt više nije bio kul. Otkako je Daba izjavio da je skejt za luzere. „Ideš na Pannonian challenge?“ upitao me, a ja sam mu slagao da idem. I kimao glavom da ga uvjerim. Premda sam trebao reći da ništa više ne pratim.

Samo videoigre i neke cure na društvenim mrežama. „Jesi li ikad poželio profesionalno se baviti sportom?“ „Ne,“ odgovaram kratko. I opet lažem. Kao mlađi, još u osnovnoj školi sam maštao o mnogim sportovima. Onda sam se ulijenio. Ili nešto što ne znam kako bih nazvao.

16

Zmajevi koji ne lete FIN.indd 16

14/05/2020 11:26

Zmajevi koji ne lete

„Ja sam kao klinac maštao da budem kao Edwin Moses,“ nastavio je Robert premda ga nisam ništa pitao. Bio sam žedan. Imao sam osjećaj da mi se grlo runi i mrvi, da ga više nemam. A onaj kiseli okus mi se širio utrobom i žderao je, usijavao. „Tko je to?“ ipak nisam izdržao. Robert se nasmijao. Zubi su mu bili bijeli i sve je još jače zamirisalo na mentol. Htio sam ga upitati može li i meni dati to nešto od mentola. Žvaku ili bombon. „E, on je sedamdesetih i početkom osamdesetih bio pravi frajer!“ uskliknuo je i dlanovima si pljes­ nuo po bedrima. „Četiristo metara s preponama.

Zbog njega sam počeo trenirati atletiku.“ „Jeste li uspjeli?“ „Što?“ „Pa, u atletici.“ „Nije uspjeh sve što mislimo da jest,“ blago mi se osmjehnuo. Imao sam dojam da umire od želje da ispruži ruku i pomiluje me po glavi. Ili sam to zapravo priželjkivao. Da me netko pomiluje po glavi.

I do­­nese mi čašu vode. „Često se na kraju pronađemo u nečemu sasvim drugom.“ Baš tada je cijuknuo moj mobitel. Poruka. Počeo sam zavlačiti ruke u hlače, tražeći mobitel, no tada sam shvatio da je onaj cijuk poruke došao odnekud izdaleka. Pogledao sam Roberta koji me je gledao kako uspaničeno tražim mobitel.

17

Zmajevi koji ne lete FIN.indd 17

14/05/2020 11:26

Ivana Šojat

„Marijane,“ tiho mi se obratio, „Marijane, smiri se.

Tvoj mobitel je kod mene.“ „Zašto?“ viknuo sam premda nisam htio. „Dajte mi ga!“ „Morat ćeš se strpjeti.“ Nisam se htio strpjeti. Skočio sam na noge i krenuo prema njegovu radnom stolu. Bio sam uvjeren da je moj mobitel ondje cijukao. Možda je Ciki.

Možda javlja gdje su. Moram znati gdje su. Robert se iz naslonjača samo nagnuo ustranu i uhvatio me za zapešće. „Moraš biti strpljiv,“ išao mi je na živce. Htio sam mu reći da sam žedan i da mi se povraća i da mi mravci sad tutnje po koži. Kao da ih netko na suncu pali povećalom, pa bježe na sve strane, spašavaju se. „Sjedni,“ glas mu je bio i blag i strog.

Naježio sam se. „Žedan sam,“ rekao sam naposljetku. Premda sam mu htio reći da je to moj mobitel i da on nema pravo uzeti mi ga. Ni ne pogledavši me, Robert je ponovno otišao po vodu. „Što misliš, tko ti se javlja?“ upitao me dok sam ispijao u žurbi, dok mi se voda preko kutova usana razlijevala niz bradu i vrat po majici. „Prijatelji,“ odgovorio sam zadihan kad sam iskapio cijelu čašu. „Koji prijatelji?“ 18

Zmajevi koji ne lete FIN.indd 18

14/05/2020 11:26

Zmajevi koji ne lete

„Ciki i Daba,“ odgovorio sam bez razmišljanja. „Jesu li ti oni stvarno prijatelji?“ „Znamo se od prvog osnovne,“ odmahnuo sam rukom nehajno. Odjednom, činilo mi se kao da zamahujem kroz vodu. Sve se usporilo. I usta sam zapravo jedva otvarao. I spavalo mi se. Mravci kao da su se umorili, kao da su mi sad polako puzali po koži.

Onako kako se stari navečer odvlači u krevet nakon napornog dana. Odjednom sam osjetio stid. Pomislio sam na tatu i osjetio stid. „Znaš li što je prijateljstvo?“ upitao me Robert, a ja sam ga htio pitati kako se uspijeva tako neprestano smiješiti i neprestano biti nasmijan.

Nisam znao što bih mu odgovorio. Koža me je svrbjela, pa sam se počeo češati, ruke zavlačiti ispod majice. Zurio sam u pod i čekao da prestane čekati moj odgovor. Čekajući sam gotovo zaspao od onih mravaca koji kao da su se došaptavali. Kao mi, Ciki, Daba i ja pod satom kemije koja je kriminalno dosadna, još dosadnija zbog one babe koja o atomima priča kao o svojoj djeci. Iz potonuća u san me trgnuo telefon koji je zazvonio na Robertovu stolu. „Molim?“ začuo sam veseo Robertov glas. „Došao je? Samo on?“ Pa nekakvo mrmljanje. „Da, da, samo neka dođe. Da. I uđe. Slobodno.“ Zanimalo me tko to može doći i slobodno ući i kamo i kada. U glavi mi je zujalo. Pitanja sam vidio 19

Zmajevi koji ne lete FIN.indd 19

14/05/2020 11:26

Ivana Šojat

kao jarko-žute pčele koje kao da su plastične zuje i zvrndaju u mojoj glavi. Na trenutak mi je to bilo smiješno, to s pčelama, pa sam se nasmijao. Zapravo: htio sam se nasmijati, no bio sam preumoran da bih usta rastegnuo u osmijeh. Samo sam ispustio nekakav slabašan zvuk. Kao uzdah.

Oči su mi se opet sklapale same od sebe.

I sklopile bi se da se na vratima Robertova ureda ili ordinacije nije začulo kucanje. Robert je iz svog naslonjača dobacio „Da, naprijed, izvolite“. Preglasno, htio sam mu reći da je preglasno i da tim vikanjem uznemirava pčele u mojoj glavi. Na pamet mi je pao filmić o pčelama koje su pocrkale od hladnoće, pa ih čovjek u bijeloj radnoj odjeći, sa onim smiješnim šeširom i mrežicom na glavi istresa van kao tablete.

Pčele su mi nalikovale na tablete. Opet mi se smijalo. Ali mi se i plakao. Pčele su bile mrtve. To je bilo žalosno, pomislio sam.

Nisam čuo vrata. Nisam ništa čuo od glasa koji mi je uzdisao u glavi. Zurio sam si u koljena i ruke koji kao da nisu bili moji. Sve dok nisam začuo: „Sine,“ s vrata. Iz tatinih usta. Tata je izgledao kao da je trčao i plakao i vikao. Poželio sam mu reći da se ne sjećam kad mi se tako nježno obratio. „Tata, nemoj,“ htio sam mu reći. Htio sam mu reći neka ne bude toliko nježan, no samo sam rekao da me peku oči i da su pčele mrtve.

20

Zmajevi koji ne lete FIN.indd 20

14/05/2020 11:26

Zmajevi koji ne lete

Tata je dotrčao do mene, i kleknuo, zagrlio me. Čuo sam mu srce koje je tuklo kao komad čaše od jogurta štipaljkom zakačen za okvir bicikla, uz žbice, kako bi bicikl zvučao poput motora. „Trebao bi mi reći Marijane, a ne sine,“ izgovorio sam mu u džemper i jaknu, kroz suze i bale koje su mi se slijevale niz gornju usnicu.

Stari me odmaknuo od sebe i zagledao mi se u oči.

Od stida sam odvratio pogled. „Zašto, sine?“ „Napravio sam cirkus,“ kažem tiho. Samo tata i ja ionako znamo da me on imenom zove samo kad je ljut na mene. Inače mi kaže „sine“.

Tata me samo grli i šuti. A znam da plače. Čak i ako znam da muškarci nikad ne plaču. Osobito ne očevi. I srce mi se grči iako mi se spava.

21

Zmajevi koji ne lete FIN.indd 21

14/05/2020 11:26